Sarah i Benedikt XVI - Iz dubine naših srca_w

IZ DUBINE NAŠIH SRCA

KARDINAL 

ROBERT SARAH 

i 

Joseph Ratzinger 

BENEDIKT XVI. 

IZ DUBINE 

NAŠIH SRCA 

VERBUM

Biblioteka: 

Posebna izdanja 153. 

Urednik: mr. sc. Petar Balta 

Naslov izvornika: Cardinal Sarah avec Benoît XVI: 

Des profondeurs de nos cœurs 

© Librairie Arthème Fayard, 2020 

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020. 

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, 

fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, 

mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. 

Izvršna urednica: Lidija Piskač 

Prijevod: Lidija Paris 

Lektura: Marina Jemrić 

Grafička priprema: Diana Župić 

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj 

ISBN 978-953-235-703-5 

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu 

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 171128037.

Urednička napomena 

Uvod – Što ste plašljivi? – i Zaključak – U sjeni 

Križa – napisao je kardinal Robert Sarah, pročitao 

i odobrio papa u miru Benedikt XVI.

Posvećeno svim svećenicima

„Imati jasnu vjeru, u skladu s Vjerovanjem 

Crkve, danas se često naziva fundamentalizmom. 

Relativizam, pak, koji se sastoji 

u tome da dopuštamo svim vjetrovima 

da nas nose, prema današnjim kriterijima 

izgleda kao jedini prihvatljiv stav. Kročimo 

prema diktaturi relativizma koji ništa 

ne drži izvjesnim i čiji je krajnji kriterij 

vlastiti ja i vlastiti užici.“ 

J. Ratzinger, 

Homilija održana uoči konklava u 

bazilici sv. Petra 18. travnja 2005. 

„Svakom radu treba prethoditi pojačani 

molitveni život, razmatranje, traženje i 

slušanje volje Božje.“ 

R. Sarah, 

Snaga tišine. Protiv diktature buke

PREDGOVOR 

PREDGOVOR 

„Razmatrajmo ova razmišljanja 

čovjeka koji se bliži kraju svojega 

života. U tome ključnome 

času ne govori se olako.“ 

kardinal Robert Sarah 

Iz dubine naših srca jednostavan je i dirljiv naslov 

koji su papa u miru Benedikt XVI. i kardinal 

Robert Sarah izabrali za ovu knjigu, koju objavljuju 

zajednički. 

Benedikt XVI. govori nam rijetko. U ožujku 

2013. Papa u miru povukao se u samostan u Vatikanskim 

vrtovima. Želio je posljednje godine svojega 

života posvetiti molitvi, razmatranju i proučavanju. 

Tišina je postala dragocjen okvir njegova 

života, daleko od buke i nasrtljivosti svijeta. Sve 

do danas, Benedikt XVI. rijetko nam se obraćao ili 

govorio o temama važnim za život Crkve. 

11

PREDGOVOR 

Tekst koji nam danas nudi je iznimka. Nije riječ 

o nekom predavanju niti o bilješkama koje bi se 

nakupile s vremenom, nego o razmišljanju koje je 

istodobno i lectio i disputatio. Benedikt XVI. u uvodu 

jasno kaže što želi: „Suočeni s dugotrajnom krizom 

kroz koju svećeništvo prolazi već godinama, 

činilo mi se potrebnim proučiti duboke korijene 

toga problema.“ 

Čitatelji koji poznaju tekstove Pape u miru lako 

će prepoznati stil, logiku i predivnu pedagogiju 

autora trilogije posvećene Isusu iz Nazareta. Tekst 

je razrađen, reference obilne i argumentacija izoštrena. 

Zašto je Papa u miru želio surađivati s kardinalom 

Sarahom? Oni su bliski prijatelji. Redovito 

se dopisuju i razmjenjuju svoja stajališta, nade i 

bojazni. 

U listopadu 2019. Amazonska sinoda – skup biskupa, 

redovnika, redovnica i misionara posvećen 

budućnosti te goleme regije – potaknula je unutarcrkvene 

rasprave o katoličkom svećeništvu, čija 

se budućnost promatrala iz različitih gledišta. Već 

krajem ljeta 2019. Benedikt XVI. i kardinal Sarah 

izmjenjivali su tekstove, razmišljanja i prijedloge. 

Sastajali su se kako bi što jasnije moguće izrazili 

misli koje ćete ovdje naći. 

12

PREDGOVOR 

Bio sam povlašten i zadivljen svjedok toga razgovora. 

Beskrajno sam im zahvalan što smijem biti 

urednikom ove knjige. 

Tekst Benedikta XVI. nosi trezven naslov Katoličko 

svećeništvo. Od samoga početka Papa u miru 

pojašnjava svoj pristup: „U temelju ove teške situacije 

u kojoj se svećeništvo danas nalazi, nalazimo 

metodološku manjkavost u poimanju Svetoga pisma 

kao Božje riječi.“ Stroge su to riječi, zabrinjavajuće, 

gotovo nevjerojatne. 

Benedikt XVI. nije se želio sam suočiti s tako 

osjetljivim problemom. Suradnja s kardinalom Sarahom 

činila mu se prirodnom i važnom. Papa u 

miru poznaje duboku duhovnost toga kardinala, 

njegov smisao za molitvu, njegovu mudrost. Ima 

povjerenja u njega. U predgovoru knjige Snaga tišine 

1 Benedikt XVI. napisao je tijekom Velikoga tjedna 

2017.: „Kardinal Sarah duhovni je učitelj čije se 

riječi temelje na dubokoj prisnosti s Gospodinom u 

tišini. Zbog toga jedinstva s Njime, on svakome od 

nas doista ima što za reći. Budimo zahvalni papi 

Franji što je takvoga duhovnoga učitelja postavio 

na čelo Kongregacije koja je zadužena za liturgijsko 

slavlje u Crkvi.“ 

Kardinal Sarah sa svoje strane divi se teološkom 

opusu Benedikta XVI., snazi njegova razmišljanja, 

njegovoj poniznosti i ljubavi. 

13

PREDGOVOR 

Volja dvojice autora savršeno je izražena u rečenici 

iz zajedničkoga uvoda ove knjige: „Sličnost 

naših briga i podudarnost naših zaključaka potaknuli 

su nas na to da plod našega rada i našega duhovnog 

prijateljstva stavimo na raspolaganje svim 

vjernicima, kao što je to učinio sveti Augustin.“ 

Situacija je jednostavna. Dvojica biskupa htjela 

su promišljati. Dvojica biskupa htjela su objaviti 

plod svojih eminentnih istraživanja. Tekst Benedikta 

XVI. od velike je teološke vrijednosti. Tekst 

kardinala Saraha ima veliku katehetsku snagu. Argumenti 

se isprepliću, riječi se nadopunjuju, inteligencija 

se međusobno potiče. 

Kardinal Sarah svoj je tekst naslovio ovako: „Ljubiti 

do kraja. Ekleziološki i pastoralni pogled na svećenički 

celibat.“ U njemu nalazimo hrabrost, radikalnost 

i mistiku, kojima isijavaju sve njegove knjige. 

Benedikt XVI. i kardinal Sarah željeli su započeti 

i završiti knjigu dvama zajedničkim tekstovima. 

U zaključku pišu sljedeće: „Žurno je i nužno da 

svi biskupi, svećenici i laici ne padaju pod utjecaj 

loših pledoajea, teatralnih propitivanja, đavolskih 

laži, pomodnih zabluda, koji žele obezvrijediti svećenički 

celibat.“ 

Vidi se to da ni Papa u miru, a ni kardinal Sarah, 

nisu skrivali zabrinutost koja im pritišće srca. 

No oni predobro poznaju svetoga Augustina, s kojim 

često prijateljuju, a da ne bi znali da je ljubav 

ta koja uvijek ima zadnju riječ. 

14

PREDGOVOR 

Biskupsko geslo kardinala Josepha Ratzingera 

glasi: Ut cooperatores simus veritatis, „Mi smo dakle 

dužni takve primati da budemo suradnici Istine.“ 

(3 Iv 1,8). U ovome eseju, koji je napisao s devedeset 

i dvije godine, opet je želio služiti istini. Geslo 

koje je odabrao kardinal Robert Sarah još dok je bio 

mladi nadbiskup Conakryja, glavnoga grada Gvineje, 

glasi: „Suffcit tibi gratia mea – Dosta ti je moja 

milost“. To su riječi iz Druge poslanice Korinćanima, 

u kojoj apostol Pavao piše o svojim sumnjama 

i strahovima o tome da neće moći učinkovito 

prenositi evanđeoski nauk. No Bog mu odgovara: 

„Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.” 

(2 Kor 12,9). 

Želio bih završiti dvama navodima koji danas 

snažno odjekuju. Prvi je iz homilije Benedikta XVI. 

izrečen na misi na Duhove, 31. svibnja 2009.: „Kao 

što postoji zagađenje zraka koje truje okoliš i živa 

bića, tako postoji i zagađenje srca i duha koje 

umrtvljuje i truje duhovni život.“ Drugi je navod 

iz djela Vrata tajne druge kreposti Charlesa Péguyja: 

„Ono što me čudi, kaže Bog, je nada. Ne mogu doći 

k sebi. Ta malena nada koja izgleda tako nevažno. 

Ta malena djevojčica, nada.“ 2 

Iz dubine srca, Benedikt XVI. i kardinal Robert 

Sarah željeli su otkloniti to zagađenje i otvoriti vrata 

nade. 

Nicolas Diat 

Rim, 6. prosinca 2019. 

15

uvod 

ŠTO STE PLAŠLJIVI?

ŠTO STE PLAŠLJIVI? 

U slavnome pismu upućenom donatističkom 

biskupu Maksiminu sveti Augustin najavljuje svoju 

nakanu o tome da će objaviti njihovu prepisku i 

pita: „Što drugo učiniti doli čitati naša pisma katoličkim 

vjernicima kako bi iz njih nešto naučili?“ 3 Mi 

smo odlučili slijediti primjer hiponskoga biskupa. 

Sastajali smo se ovih posljednjih mjeseci, dok se 

širom svijeta širila graja koju je stvorila neka čudna 

medijska sinoda, koja je napredovala brže od 

stvarne Sinode. Razmijenili smo svoje misli i brige. 

Molili smo i razmatrali u tišini. Svaki nas je susret 

obostrano ohrabrivao i smirivao. Naša raznovrsna 

razmišljanja potaknula su nas na prepisku. Sličnost 

naših briga i podudarnost naših zaključaka potaknule 

su nas na to da plod našega rada i našega 

duhovnoga prijateljstva stavimo na raspolaganje 

svim vjernicima, kao što je to učinio sveti Augustin. 

19

IZ DUBINE NAŠIH SRCA 

Jer, doista, poput njega možemo ustvrditi: „Silere 

non possum! Ne mogu šutjeti! Znam da bi šutnja bila 

pogubna za mene. Jer ne želim uživati u crkvenim 

počastima, nego mislim na to da ću Kristu, prvome 

pastiru, morati polagati račun o ovcama koje su mi 

povjerene. Ne mogu šutjeti ni praviti se da me se 

to ne tiče.“ 4 

Kao biskupi dijelimo brigu za sve Crkve. S velikom 

željom za mirom i jedinstvom, svoj svojoj braći 

biskupima, svećenicima i vjernim laicima svijeta 

nudimo blagodati naših razgovora. 

Činimo to u duhu ljubavi prema jedinstvu Crkve. 

Ideologija stvara podjele, a istina ujedinjuje 

srca. Proučavanje nauka o spasenju može samo 

sjediniti Crkvu oko njezina božanskoga Učitelja. 

Činimo to u duhu ljubavi. Činilo nam se korisnim 

i potrebnim objaviti ovaj rad u trenutku u 

kojem se čini da su se duhovi smirili. Svatko ga 

može dopuniti ili kritizirati. Tražiti istinu može se 

samo otvorena srca. 

Dakle, u bratskome duhu Božjemu narodu nudimo 

ova razmišljanja i, naravno, u duhu sinovske 

poslušnosti papi Franji. 

Na umu smo imali napose svećenike. 

Naše svećeničko srce želi ih učvrstiti, ohrabriti. 

Zajedno sa svim svećenicima molimo: „Gospodine, 

spasi, pogibosmo!“ (Mt 8,25). Gospodin spava, a 

oluja bjesni. Čini se kao da nas prepušta valovima 

sumnje i zablude. U napasti smo da izgubimo po- 

20

ŠTO STE PLAŠLJIVI? 

uzdanje. Valovi relativizma preplavljuju lađu Crkve 

sa svih strana. Apostoli su se prestrašili. Vjera im je 

postala mlaka. Čini se kao da i sama Crkva posrće. 

Usred oluje, pouzdanje apostola u Isusovu moć bilo 

je uzdrmano. Upravo proživljavamo isto otajstvo, 

ali smo u dubokom miru jer znamo da Isus upravlja 

lađom. Znamo da ona nikada neće potonuti. Vjerujemo 

da nas samo ona može dovesti u luku vječnoga 

spasenja. 

Znamo da je Isus tu, s nama, u lađi. Želimo mu 

iznova iskazati svoje povjerenje i svoju apsolutnu, 

potpunu i nepodijeljenu vjernost. Želimo ponoviti 

onaj veliki „da“ koji smo mu rekli na dan našega 

ređenja. Taj posvemašnji „da“ možemo živjeti svakoga 

dana po svojemu svećeničkom celibatu. Jer 

naš celibat je proklamacija vjere. On je svjedočanstvo, 

jer po njemu ulazimo u život koji bez Boga 

nema smisla. Naš celibat je svjedočanstvo, odnosno 

mučeništvo. Ta grčka riječ ima dva značenja. 

U oluji mi svećenici moramo iznova potvrditi to da 

smo spremni izgubiti život za Krista. Dan za danom 

dajemo to svjedočanstvo zahvaljujući celibatu 

po kojemu polažemo svoj život. 

Isus spava u lađi. Kolebanje raste kad se bojimo 

sve svoje pouzdanje staviti u Njega, kad zbog celibata 

ustuknemo, tada očekujmo da će nas prekoriti: 

„Što ste plašljivi, malovjerni?“ (Mt 8,26). 

U Vatikanu u rujnu 2019. 

21

I. 

KATOLIČKO 

SVEĆENIŠTVO 

Joseph Ratzinger / Benedikt XVI.

KATOLIČKO SVEĆENIŠTVO 

Suočeni s dugotrajnom krizom kroz koju svećeništvo 

već godinama prolazi činilo mi se potrebnim 

proučiti duboke korijene toga problema. Bio sam 

se počeo baviti teološkim promišljanjem o tome, ali 

sam ga zbog godina i neke vrste zamora zapustio. 

Razgovori s kardinalom Robertom Sarahom dali 

su mi snage da mu se vratim i da ga dovršim. 

U temelju ove teške situacije u kojoj se svećeništvo 

danas nalazi, nalazimo metodološku manjkavost 

u poimanju Svetoga pisma kao Božje riječi. 

Napuštanje kristološkoga tumačenja Staroga zavjeta 

dovelo je mnoge suvremene egzegete do manjkavog 

teološkog shvaćanja bogoštovlja. Nisu shvatili 

da Isus nije dokinuo kult klanjanja koji dugujemo 

Bogu, nego ga je uzeo na sebe i usavršio u činu svoje 

žrtve prikazane s ljubavlju. Neki su otišli tako daleko 

da osporavaju nužno postojanje autentičnoga 

bogoštovnog svećeništva u Novome zavjetu. 

25


U prvome dijelu mojega istraživanja želio sam 

naglasiti temeljnu egzegetsku strukturu koja omogućuje 

ispravnu teologiju svećeništva. 

U drugome dijelu, primjenjujući tu hermeneutiku 

na proučavanje triju tekstova, pojasnio sam 

koji su zahtjevi klanjanja u duhu i istini. Bogoštovni 

čin događa se po prikazanju cijeloga života u 

ljubavi. Svećeništvo Isusa Krista uvodi nas u život 

po kojemu postajemo jedno s njime i odričemo se 

svega što nam pripada. Za svećenike to je temelj 

na kojemu počiva potreba za celibatom i za liturgijskom 

molitvom, za razmatranjem Božje riječi i 

odricanjem od materijalnih dobara. 

Zahvaljujem dragome kardinalu Sarahu što mi 

je dao prigodu iznova okusiti one Božje riječi koje 

su vodile moje korake svakoga dana mojega svećeničkoga 

života. 

26


Novozavjetno svećeništvo u 

kristološko-pneumatološkoj egzegezi 

Pokret koji se stvorio oko Isusa iz Nazareta bio 

je pokret laika – barem u preduskrsnome razdoblju. 

U tome je nalikovao farizejskome pokretu, i 

zato se prvi sukobi opisani u evanđeljima uglavnom 

odnose upravo na farizeje. Tek kod posljednje 

Isusove Pashe u Jeruzalemu svećenička hramska 

aristokracija – saduceji – primjećuje Isusa i njegov 

pokret, što dovodi do suđenja, osude i Isusova 

smaknuća. Hramsko svećeništvo bilo je nasljedno: 

tko nije pripadao svećeničkoj obitelji, nije mogao 

postati svećenikom. Zato službe u zajednici koja 

se stvarala oko Isusa nisu mogle proizlaziti iz starozavjetnog 

poimanja svećeništva. 

Proučimo ukratko strukturu bitnih službi u prvoj 

Isusovoj zajednici. 

Apostolos 

U grčkome svijetu riječ „apostol“ tehnički je 

izraz koji pripada političko-institucionalnome jeziku. 

5 U predkršćanskome židovstvu ta se riječ koristi 

kako bi se povezalo svjetovnu funkciju onoga 

tko je poslan, odgovornost pred Bogom i vjersko 

27


značenje. U tome kontekstu ta riječ označava poslanika 

koji je potvrđen od Boga i određen za neku 

dužnost. 

Episkopos 

U svakodnevnome grčkome jeziku riječ episkopos 

označava službe s kojima su povezane zadaće 

tehničke i financijske naravi, ali ona ima i religiozno 

značenje, u smislu da su oni koje nazivamo episkopos, 

što znači „zaštitnik“, najčešće bogovi. „Septuaginta 

koristi riječ episkopos u dvojakom smislu, 

koji se već koristi u grčkome poganskome svijetu: 

s jedne strane kao naziv za Boga, a s druge kao 

naziv za ‘nadzornika’ u svjetovnome i općenitome 

smislu.“ 6 

Presbyteros 

Kršćani koji dolaze iz poganstva za službe koriste 

izraz episkopos, dok je riječ presbyteros karakteristična 

u judeo-kršćanskome okruženju. Židovska 

tradicija „starješine“, koji je neka vrsta institucionalnoga 

organa, brzo se razvila u Jeruzalemu i postala 

prvi oblik kršćanske službe. 

Otada se u Crkvi, koja se sastoji od židova i pogana, 

počinje brzo razvijati trostruki oblik službe: 

28


biskupa, svećenika i đakona. To jasno spominje već 

Ignacije Antiohijski krajem 1. stoljeća. Sve do današnjega 

dana taj je oblik na prikladan način izražavao 

strukturu službi u Crkvi Isusa Krista, kako 

u terminološkome, tako i u ontološkome smislu. 

Iz toga moramo izvući prvi zaključak. Laički 

karakter prvotnoga Isusova pokreta te neobredni 

i nesvećenički karakter prvih službi ne znače nužno 

odbacivanje kulta i židovstva. Oni su posljedica 

posebnoga položaja svećeništva u Starome zavjetu, 

u kojemu je svećeništvo pridržano isključivo 

plemenu Arona-Levija. U drugim dvama „laičkim 

pokretima“ iz Isusova vremena, odnos prema svećeništvu 

je drugačiji: čini se da su farizeji u bitnim 

stvarima živjeli u skladu s hramskom hijerarhijom, 

a suprotstavljali su joj se samo po pitanju vjerovanja 

u uskrsnuće tijela. Kod esena i u pokretu 

koji otkrivaju kumranski spisi, koji je, čini se, s 

njima povezan, situacija je nešto složenija. Jedan 

dio kumranskoga pokreta suprotstavljao se Herodovom 

Hramu i njegovu svećeništvu. Nije riječ o 

odbacivanju svećeništva, već o potrebi za čistom i 

ispravnom reformom. Nadalje, u Isusovu pokretu 

apsolutno nije riječ o „desakralizaciji“, ni o „delegalizaciji“, 

ni o odbacivanju svećeništva i hijerarhije. 

Oni preuzimaju proročku kritiku kulta, ali je na 

neočekivan način povezuju sa svećeničkom i liturgijskom 

tradicijom u sintezu koju moramo pokušati 

razumjeti. U svojoj knjizi Duh liturgije 7 izložio 

29


sam različite proročke kritike koje se odnose na 

kult. Preuzeo ih je prvomučenik Stjepan 8 , a sveti 

Pavao ih povezuje s novom obrednom tradicijom 

Isusove Posljednje večere. Sam Isus preuzeo je i 

potvrdio proročku kritiku kulta, napose kad je riječ 

o razlikama koje se odnose na ispravno tumačenje 

subote (Šabat) (usp. Mt 12,7–8). 

Proučimo najprije odnos između Isusa i Hrama 

kao izraza posebne Božje nazočnosti u njegovu izabranome 

narodu i mjesta bogoštovlja, čija je pravila 

odredio Mojsije. Epizoda s dvanaestogodišnjim Isusom 

u Hramu pokazuje da je njegova obitelj poštivala 

zakone i da je i on sam sudjelovao u pobožnosti 

svoje obitelji. Riječi koje upućuje svojoj majci: „Niste 

li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ (Lk 

2,49), izražavaju uvjerenje o tome da Hram na poseban 

način predstavlja mjesto u kojemu prebiva Bog, 

te da je prikladno mjesto i za boravak Sina. Isto tako, 

u kratkome razdoblju njegova javnoga života, Isus 

je sudjelovao u izraelskim hodočašćima u Hram, a 

poslije uskrsnuća poznato je da se njegova zajednica 

redovito okupljala u Hramu na pouku i molitvu. 

Isus je čišćenjem Hrama ipak želio donijeti jedan 

posve novi naglasak (Mk 11,15ss; Iv 2,13–22). 

Nedostatno je tumačenje da se Isus tom gestom 

želi tek boriti protiv zloupotrebe i da njome potvrđuje 

funkciju Hrama. Kod Ivana nalazimo riječi 

koje tumače Isusovu gestu kao prefiguraciju uništenja 

toga zdanja od kamena, na čije mjesto mora 

30


doći njegovo tijelo kao novi Hram. Kod sinoptika 

to Isusovo tumačenje koriste lažni svjedoci na 

njegovu suđenju (Mk 14,58), no njihova je verzija 

izobličena, pa time i beskorisna u kontekstu suđenja. 

Ostaje istina da je Isus doista izgovorio te riječi, 

ali se na suđenju nije moglo dovoljno precizno 

odrediti što je zapravo rekao. Crkva u nastajanju 

imala je, dakle, razloga prihvatiti Ivanovu inačicu 

kao autentično Isusovu. Po njima, Isus smatra da je 

uništenje Hrama posljedica pogrešnoga stava najviših 

vlasti u svećeničkoj hijerarhiji. Pa ipak, kao i u 

svim ključnim trenucima povijesti spasenja, i ovdje 

Bog koristi pogrešno ponašanje ljudi kao modus za 

iskazivanje još veće ljubavi. U konačnici, Isus drži 

da je uništenje Hrama jedna etapa božanskoga 

liječenja. Tumači ga kao oblikovanje i organizaciju 

novoga i konačnoga bogoštovlja. U tome smislu čišćenje 

Hrama znači najavu novoga oblika klanjanja 

Bogu i posljedično se odnosi na narav bogoštovlja 

i svećeništva. 

Jasno je da je Posljednja večera, prikazivanje tijela 

i krvi Isusa Krista, odlučujuća za razumijevanje 

onoga što je na temu bogoštovlja Isus želio uvesti 

ili odbaciti. Nećemo ulaziti u kontroverzu koja se 

poslije razvila o točnome tumačenju toga događaja 

i Isusovih riječi. Važno je, naprotiv, naglasiti da se 

Isus nadovezuje na sinajsku tradiciju i da se predstavlja 

kao novi Mojsije, ali i na očekivanje Novoga 

saveza, koje na poseban način izražava Jeremija. 

31


Isus na taj način najavljuje nadilaženje sinajske 

tradicije, u čijem se središtu nalazi on sam kao 

onaj koji žrtvuje i kao žrtva. Treba spomenuti i da 

je taj Isus, koji stoji među učenicima, onaj koji im 

se daje u svojemu tijelu i krvi, anticipirajući na taj 

način Križ i uskrsnuće. Bez uskrsnuća sve to ne 

bi imalo nikakvog smisla. Isusovo raspeće samo 

po sebi nije nikakav bogoštovni čin. Rimski vojnici 

koji su ga smaknuli nisu svećenici. Oni izvršavaju 

smrtnu kaznu i ne misle ni na kakav bogoštovni 

čin. Činjenica da se Isus na Posljednjoj večeri daje 

zauvijek kao hrana, znači anticipaciju njegove smrti 

i njegova uskrsnuća. To predstavlja preobrazbu 

čina ljudske okrutnosti u čin ljubavi i žrtvovanja 

samoga sebe. Na taj način Isus temeljito obnavlja 

bogoštovlje koje će zauvijek ostati važeće i obvezujuće. 

On ljudske grijehe pretvara u čin praštanja i 

ljubavi, u koji budući učenici mogu ući i participirati 

u onome što je on ustanovio. Sada razumijemo 

ono što u Crkvi sveti Augustin naziva prelaskom s 

Posljednje večere na jutarnju žrtvu. Posljednja večera 

dar je što nam ga Bog daje u Isusovoj ljubavi 

koja prašta. Čovječanstvo može prihvatiti tu gestu 

ljubavi Božje i uzvratiti je Bogu. 

U svemu tome nikada se ne govori izravno o 

svećeništvu. Pa, ipak, jasno se vidi da je nadiđeno 

staro Aronovo svećeništvo i da se sam Isus predstavlja 

kao Veliki svećenik. U Isusu se spajaju stara 

bogoštovna tradicija koja dolazi od Mojsija i pro- 

32


ročka kritika bogoštovlja. Ljubav i žrtva su jedno. 

U svojoj knjizi o Isusu 9 objasnio sam kako je utemeljenje 

novoga bogoštovlja i s njime svećeništva 

već u potpunosti dovršeno u svetome Pavlu. Temeljno 

jedinstvo između ljubavi i žrtve počiva na 

posredništvu koje je uspostavljeno Isusovom smrću 

i njegovim uskrsnućem. Njega jasno prihvaćaju 

i protivnici pavlovskoga naviještanja. 

Uništenje hramskih zidina, koje su uzrokovali 

ljudi, Bog tumači na pozitivan način. Više nema zidova 

jer je, za čovjeka, mjesto klanjanja Bogu postao 

uskrsli Krist. Na taj način, rušenjem herodskoga 

Hrama, znači da više nema nikakve prepreke između 

lingvističkoga i egzistencijalnoga prostora 

Mojsijeva zakona, s jedne strane, i pokreta koji se 

okuplja oko Isusa, s druge strane. Kršćanske službe 

(episkopos, presbyteros, diakonos) i one koje su bile 

propisane mojsijevskim zakonom (veliki svećenici, 

svećenici, leviti) sada otvoreno stoje jedne pored 

drugih. Sada ih se može identificirati s novom jasnoćom, 

jedne u odnosu na druge. Činjenica je da 

vrlo brzo dolazi do terminološkoga podudaranja: 

episkopos obilježava Velikoga svećenika, presbyteros 

svećenika, a diakonos levita. To na vrlo jasan način 

objašnjava sveti Ambrozije u katehezama o krštenju, 

koje se zasigurno oslanjaju na starije modele i 

dokumente, među kojima je i Prva poslanica Korinćanima 

svetoga Klementa Rimskoga, jednoga 

od prvih svjedoka, iz oko 96. godine: „Moramo 

33


uredno činiti sve što je Gospodin naredio da se u 

određena vremena vrši. To jest, naredio je da se 

prinose žrtve i vrše bogoslužja, ali ne da ih se obavlja 

nasumce i bez reda, nego u utvrđena vremena i 

ure. Također je svojom svevišnjom voljom odredio 

gdje i tko da žrtve i bogoslužje slavi, da sve pobožno 

izvršeno po njegovu odobrenju bude prihvatljivo 

njegovoj volji. Prema tome, oni koji svoje žrtve prinose 

u označena vremena, prihvaćeni su i blaženi; 

slijedeći Gospodnje odredbe, ne griješe. Velikomu 

su pak svećeniku dodijeljene posebne [liturgijske] 

službe, svećenicima je doznačeno posebno zaduženje 

i levitima naloženi njihovi vlastiti poslovi. 

Čovjeka laika vežu laički propisi.“ 10 Ovdje svjedočimo 

nastajanju kristološkoga tumačenja Staroga 

zavjeta, koje se može smatrati i pneumatološkim. 

Na taj način Stari zavjet mogao je postati i ostati 

kršćanska Biblija. Povijesno-književna perspektiva 

ovo kristološko-pneumatološko tumačenje naziva 

„alegorijskim“. Jasno je da u njemu moramo prepoznati 

i poticaj na duboku novost kršćanskoga 

tumačenja Staroga zavjeta. Ovdje alegorija nije 

književno sredstvo s namjerom da se tekst koristi 

za nove ciljeve. Ona je izraz povijesnoga prijelaza 

koji je u skladu s unutarnjom logikom teksta. 

Križ Isusa Krista čin je radikalne ljubavi, u kojemu 

stvarno dolazi do pomirenja između Boga i 

svijeta obilježena grijehom. Zato taj događaj, koji 

po sebi nije bogoštovnoga značenja, predstavlja vr- 

34


hunski oblik klanjanja Bogu. U Križu, „katabatska“ 

linija silaska Boga i „anabatska“ linija prikazanja 

čovječanstva Bogu postaju jedan jedinstveni čin. Po 

Križu, uskrslo Kristovo tijelo postaje novi Hram. U 

slavljenju euharistije, Crkva, pa čak i cijelo čovječanstvo, 

bivaju stalno privučeni i uključeni u taj proces. 

U Kristovu Križu proročka kritika bogoštovlja postiže 

svoj konačni cilj. Istovremeno se uspostavlja 

novo bogoštovlje. Ljubav Krista, koji je uvijek prisutan 

u euharistiji, novi je čin klanjanja. Posljedično, 

svećeničke službe Izraela „poništene“ su po službi 

ljubavi, koja uvijek istodobno znači i klanjanje Bogu. 

To novo jedinstvo ljubavi i bogoštovlja, kritike 

bogoštovlja i proslavljanja Boga po službi ljubavi, 

zasigurno je nečuvena zadaća koja je povjerena Crkvi, 

i koju svaki naraštaj mora obavljati iznova. 

Na taj način pneumatsko nadilaženje starozavjetnoga 

„slova“ u službama Novoga zavjeta zahtijeva 

uvijek nova duhovna nadilaženja „slova“. U 16. 

stoljeću, Luther – koji se oslanjao na posve drugačije 

tumačenje Staroga zavjeta – više nije bio sposoban 

za to nadilaženje, pa je starozavjetni kult i svećeništvo 

koje mu je bilo namijenjeno tumačio samo kao 

očitovanje „Zakona“. Za njega to nije bio put Božje 

milosti, nego baš suprotno. Morao je, dakle, novozavjetne 

službe radikalno suprotstaviti svećeništvu 

kao takvome. 

U vrijeme Drugoga vatikanskoga sabora pitanje 

suprotstavljanja između službi i svećeništva 

35


postalo je apsolutno nezaobilazno, pa i za Katoličku 

Crkvu. „Alegorija“ kao pneumatski prijelaz 

sa Staroga na Novi zavjet postala je, naime, nerazumljiva. 

Saborski Dekret o službi i životu prezbitera 

to pitanje praktički uopće ne spominje. Ipak, u 

razdoblju koje je uslijedilo, ono nam se nametnulo 

kao hitnost bez presedana i pretvorilo se u krizu 

svećeništva koja u Crkvi traje još i danas. 

Ovu bih tvrdnju želio oslikati dvjema osobnim 

napomenama. U sjećanje mi se urezao način 

na koji se s tim pitanjem suočio jedan od mojih 

prijatelja, veliki stručnjak za Indiju, Paul Hacker, 

naime, s istom strašću s kojom se bio obratio s luteranstva 

na katoličanstvo. On je, dakle, držao da su 

„svećenici“ u Novome zavjetu definitivno nadiđena 

stvarnost. Uz strastveno gnušanje, prije svega, 

protivio se činjenici da u njemačkoj riječi Priester, 

koja dolazi od grčke presbyteros, usprkos svemu i 

dalje odzvanja – što je činjenica – značenje „svećeništva“. 

Ne znam više kako, ali konačno je uspio 

razriješiti to pitanje. 

Osobno sam na jednom predavanju o svećeništvu 

u Crkvi neposredno poslije Koncila držao da 

je potrebno predstaviti svećenika kao čovjeka koji 

razmatra Riječ, a ne kao „djelatnika bogoštovlja“. 

Istina je da je razmatranje Božje riječi važna i temeljna 

zadaća Božjega svećenika u Novome savezu, 

ali ta Riječ postala je Tijelom. Razmatrati uvijek 

znači i hraniti se tijelom koje nam se daruje u Pre- 

36


svetoj Euharistiji kao kruh s neba. Razmatrati Riječ 

u Crkvi Novoga saveza uvijek označava i predanje 

tijelu Isusa Krista. To predanje podrazumijeva 

i prihvaćanje svoje osobne preobrazbe po Križu. 

Kasnije ću se vratiti na tu temu. Proučimo sada 

nekoliko etapa u konkretnome razvoju povijesti 

Crkve. 

Prvi korak prepoznajemo u ustanovljenju jedne 

nove službe. Djela apostolska spominju prezaposlenost 

apostola koji u Crkvi, osim zadaće naviještanja 

i molitve, moraju preuzeti i punu odgovornost 

za brigu o siromasima. To je imalo za posljedicu 

da se helenistički dio Crkve u nastajanju osjećao 

zapostavljenim. Tada su apostoli odlučili da će se 

posvetiti samo molitvi i službi Riječi. Za karitativne 

zadaće uspostavili su službu Sedmorice, koja 

se poslije poistovjetila s đakonatom. Uostalom, 

primjer svetoga Stjepana pokazuje da i ta služba 

zahtijeva ne samo i isključivo praktičan karitativni 

rad nego i duh vjere, što znači i sposobnost biti u 

službi Riječi. 

Jedan problem, koji je ostao ključan sve do danas, 

pojavio se zbog činjenice da nove službe ne 

počivaju na obiteljskom nasljeđivanju, nego na 

Božjemu izboru i pozivu. U prošlosti je kontinuitet 

izraelske svećeničke hijerarhije jamčio sam Bog, jer 

je, u konačnici, on sam davao djecu roditeljima. 

Nove službe, naprotiv, ne počivaju na pripadnosti 

nekoj obitelji, nego na pozivu koji dolazi od Bo- 

37


ga. Osim toga, onaj kome je poziv upućen mora 

ga prepoznati i prihvatiti. Zato se u novozavjetnoj 

zajednici problem zvanja postavlja od samoga 

početka: „Molite dakle gospodara žetve da pošalje 

radnike u žetvu svoju.“ (Mt 9,38). U svakom se naraštaju 

Crkva nada i brine kako će naći one koji su 

pozvani. Znamo da Crkva još uvijek na tome radi 

i o tome brine. 

Još jedno pitanje neposredno je povezano s 

ovim problemom. Veoma brzo – ne znamo točno 

kada, ali u svakome slučaju vrlo brzo – redovito, 

čak svakodnevno slavljenje euharistije postalo je 

bitno za Crkvu. „Nadsupstancijalni“ kruh istodobno 

je i „svakodnevni“ kruh Crkve. Upravo to 

imalo je jednu važnu posljedicu koja danas muči 

Crkvu. 11 

U sveopćoj svijesti Izraela svećenici su se morali 

strogo pridržavati spolne apstinencije u razdobljima 

kada su obavljali bogoštovlje i bili, dakle, 

u doticaju s božanskim otajstvom. Odnos između 

spolne apstinencije i božanskoga kulta bio je apsolutno 

jasan u sveopćoj svijesti Izraela. Za primjer 

podsjećam na epizodu kad je David, bježeći od 

Šaula, zamolio svećenika Ahimeleka da mu dadne 

kruha: „‘Nemam pri ruci običnoga kruha nego 

samo svetoga kruha; ali samo ako su se tvoji 

momci uzdržali od žena.’ David odgovori svećeniku 

ovako: ‘Sasvim pouzdano! Žene su nam bile 

uskraćene (…).’“ (1 Sam 21,5–6). Budući da su se 

38

SADRŽAJ 

SADRŽAJ 

Predgovor ..................................11 

Uvod 

ŠTO STE PLAŠLJIVI? .......................19 

I. KATOLIČKO SVEĆENIŠTVO 

Joseph Ratzinger / Benedikt XVI. .................25 

II. LJUBITI DO KRAJA 

Ekleziološki i pastoralni pogled 

na svećenički celibat 

Kardinal Robert Sarah ..........................59 

Zaključak 

U SJENI KRIŽA............................125 

143

Nakladnik: 

VERBUM d.o.o. 

Sinjska 2, 21000 Split 

Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 

E-mail: naklada@verbum.hr 

www.verbum.hr 

Tisak: 

Denona d.o.o. 

Tiskano u ožujku 2020.

ISBN 978-953-235-703-5 

VERBUM 

115 kn www.verbum.hr

Sarah i Benedikt XVI - Iz dubine naših srca_w

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?