Tove Jansson - Zima u Mumindolu

Tove Jansson
Zima u Mumindolu

GLASOVI
DRUGIH I
'DRUGAČIJIH'
POSLUŠAJMO
NJIHOVE
PRIČE
NA MARGINI
ON THE MARGINS
BIBLIOTEKA
NA MARGINI / ON THE MARGINS
knjiga 10.
GLAVNI UREDNIK:
Drago Glamuzina
IZVRŠNA UREDNICA:
Sandra Ukalović
Tove Jansson
Zima u Mumindolu
IZDAVAČ:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel.: 01/6235-419, faks: 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
ZA IZDAVAČA:
Mladen Zatezalo
UREDNICA KNJIGE:
Sandra Ukalović
LEKTURA I KOREKTURA:
Marija Bošnjak
GRAFIČKI UREDNIK:
Siniša Kovačić
GRAFIČKA PRIPREMA:
V.B.Z. studio, Zagreb
TISAK:
Znanje d.o.o., Zagreb
2019.
Ovaj projekt ostvaren je uz financijsku potporu
Europske komisije.
Ova knjiga odražava isključivo stajalište autora knjige
i Komisija se ne može smatrati odgovornom
prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.

Tove
Jansson
Zima u
Mumindolu
Sa švedskoga prevela
Željka Černok
2019.

GLASOVI
DRUGIH I
'DRUGAČIJIH'
POSLUŠAJMO
NJIHOVE
PRIČE
NA MARGINI
ON THE MARGINS
BIBLIOTEKA
NA MARGINI / ON THE MARGINS
knjiga 10.
NASLOV IZVORNIKA
Tove Jansson
Trollvinter
Copyright © Tove Jansson 1957 Moomin Characters TM
copyright © 2019. za hrvatsko izdanje:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
Ova knjiga objavljena je uz financijsku potporu Finskoga centra za književnu razmjenu,
FILI / The Finnish Ministry of Education and Culture.
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu
Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod
brojem 001054089.
ISBN 978-953-52-0207-3 (tvrdi uvez)

sadržaj
Prvo poglavlje 9
Salon pod snijegom
Drugo poglavlje 17
Začarana kućica na plaži
Treće poglavlje 32
Velika hladnoća
Četvrto poglavlje 52
Tajnovita stvorenja
Peto poglavlje 73
Usamljeni gosti
Šesto poglavlje 109
Prvo proljeće
Bilješka o autorici 135
Bilješka o prevoditeljici 137

Mojoj majci

SAMOTNE PLANINE
spilja
SZ
SI
Mumindol
zimi
Z
JZ
J
JI
I

Prvo poglavlje
Salon pod snijegom
Nebo je bilo gotovo crno, ali snijeg je na mjesečini blistao
plavo.
More je spavalo ispod leda, a duboko među korijenjem
u zemlji spavale su malene životinjice i sanjale o proljeću.
Ali proljeće je bilo još daleko jer godina je tek počela.
Točno na onom mjestu gdje dolina nježno skrene i
počne se penjati prema brdima ležala je jedna kuća zatrpana
snijegom. Izgledala je poput nekog zagonetnog
nanosa snijega i tako osamljeno. Uz nju je vijugala rijeka,
crna i obrubljena ledom, struje joj cijelu zimu nisu dopuštale
da se zaledi. Ali nije bilo nikakvih tragova koji vode
9

preko mostića, a nanosi snijega koje je oko kuće nanio
vjetar bili su netaknuti.
Unutra je bilo toplo. Hrpe treseta polako su gorjele u
peći dolje u podrumu. Mjesec je virio kroz prozor i obasjavao
bijele zimske plahte kojima je bio prekriven namještaj
i kristalni luster zamotan u til. A u salonu, oko najvećeg
kamina, obitelj Mumina spavala je svoj dugi zimski
san.
Uvijek su spavali od studenog do travnja, jer tako su to
radili i njihovi preci, a mumintrolovi se drže tradicije.
Svima su trbusi bili puni borovih iglica, baš kao što su bili
i njihovim precima, a pored kreveta poredali su sve za što
su vjerovali da bi im moglo zatrebati u rano proljeće.
Lopate, povećalo i role filmskih vrpcā, mjerač brzine vjetra
i takve stvari.
Posvuda je vladala tišina puna iščekivanja.
Katkad bi netko uzdahnuo i još se dublje uvukao u
pokrivače.
Jedna zraka mjesečine šetala je od stolice za ljuljanje do
stola, puzala preko ručice od mesinga na uzglavlju kreveta
i završila na Mumintrolovu licu.
A onda se dogodilo nešto što se nikada prije nije dogodilo,
nikada otkako mumintrolovi spavaju zimski san.
Mumintrol se probudio i više nije mogao ponovno zaspati.
Mumintrol je promatrao mjesečinu i ledene kristaliće
na prozorskim staklima. Čuo je kako peć bruji dolje u
podrumu i sasvim se razbudio i jako iznenadio. Na kraju
je ustao i otapkao do mamina kreveta.
10

Oprezno ju je povukao za uho, ali ona se nije probudila,
nego se samo stisnula u nezainteresiranu loptu.
„Ako se mama ne budi, onda nema smisla ni pokušavati
s drugima”, pomislio je Mumintrol i krenuo dalje
kroz kuću koja mu se sada činila stranom i tajanstvenom.
Satovi su odavno stali i sve je prekrivao nježan sloj prašine.
Na stolu je još od jeseni stajala zdjela s borovim iglicama.
A kristalni je luster tiho zveckao u svojoj haljini od
tila.
Mumintrol se odjednom uplašio i naglo zaustavio u
tom toplom mraku izvan dosega mjesečine. Osjećao se
tako strašno napuštenim.
„Mama! Probudi se!” povikao je i povukao njezin
pokrivač. „Cijeli svijet je nestao!”
Ali mama se nije budila. Njezini snovi o ljetu samo su
se malo uzburkali i poremetili, ali nije se mogla probuditi.
Mumintrol se stisnuo na prostirki pored njezina kreveta
i duga se zimska noć nastavila.
U zoru se nanos snijega na krovu počeo micati. Uzeo je
mali zalet, a onda se odlučno otklizao preko ruba krova i
nježno tresnuo na tlo.
Sada su svi prozori bili zatrpani snijegom i samo je
slaba siva svjetlost prodirala kroz stakla. Salon je izgledao
potpuno nestvarno, kao da se nalazi negdje duboko
pod zemljom.
Mumintrol je naćulio uši i dugo osluškivao, a onda
zapalio noćnu svjetiljku i otapkao do pisaćeg stola da
11

pročita Snusovo proljetno pismo. Ležalo je na uobičajenom
mjestu ispod malenog tramvaja od bijelog minerala koji
zovu morska pjena i sličilo je svakom proljetnom pismu
koje Snus ostavlja prije nego što u listopadu krene na jug.
Započinjalo je sa Zdravo, ispisano njegovim velikim
okruglim slovima. Pismo je bilo kratko.
Lijepo spavaj i nemoj biti tužan. Vraćam ti se prvog
toplog proljetnog dana. Izgradi branu dok me čekaš.
Snus
Mumintrol je nekoliko puta pročitao pismo i odjednom
osjetio glad.
Otišao je do kuhinje. I ona se nalazila jako duboko pod
zemljom i bila je stravično uredna i prazna. I smočnica je
bila prazna. Jedino što je pronašao bili su boca fermentiranog
sirupa od brusnica i pola paketića prašnjavih krekera.
Sjeo je pod kuhinjski stol i jeo dok je iznova čitao Snusovo
pismo.
A onda se izvalio na leđa i promatrao kvadratične spojeve
na uglovima stola.
„Zdravo”, šaptao je Mumintrol. „Lijepo spavaj i nemoj
biti tužan. Vraćam ti se”, rekao je sada glasnije. A onda
zapjevao iz svega glasa: „Prvog toplog proljetnog dana!
Vraćam ti se i bit će proljeće i bit će toplo i bit ću tu, evo
me, tu sam svakog dana…”
A onda je naglo ušutio kad je primijetio par malenih
očiju koje su buljile u njega ispod kuhinjskog ormarića.
12

13

I on se zabuljio u njih i ponovno je nastupila ona ista
tišina. A onda su oči nestale.
„Čekaj”, povikao je Mumintrol uplašeno. Otpuzao je do
ormarića i počeo to stvorenje tiho mamiti: „Dođi, dođi!
Ne boj se. Ja sam dobar. Vrati se…”
Ali tko god da je bio taj koji je živio ispod kuhinjskog
ormarića, nije se vratio. Mumintrol je namrvio krekere
po podu i prolio malo sirupa.
Kad se ponovno vratio u salon, stakleni su ukrasi na
lusteru melankolično zvonili.
„Odoh ja sad”, rekao je Mumintrol strogo lusteru.
„Dosta mi je svih vas i idem prema jugu u susret Snusu.”
Pokušao je otvoriti ulazna vrata, ali ona su se zaledila i
zaglavila.
Tiho je cvilio dok je trčao od prozora do prozora, ali svi
su bili zaleđeni. A onda je usamljeni Mumintrol otrčao do
tavana, otvorio krovni prozor i izašao van na krov.
Zapljusnuo ga je val hladnog zraka.
Ostao je bez daha, poskliznuo se i otkotrljao preko
ruba krova. I tako se Mumintrol bespomoćno otklizao u
14

opasan novi svijet i utonuo duboko u svoj prvi snježni
nanos u životu. Snijeg ga je neugodno bockao po mekoj
koži, dok mu je nos njuškao neki novi miris. Miris je bio
ozbiljniji od ijednog drugog koji je dotad osjetio, i pomalo
zastrašujući. Ali ga je razbudio i zainteresirao.
Dolinu je prekrivala siva izmaglica. Ali dolina više nije
bila zelena, nego bijela. Sve što se kretalo sada je bilo
nepokretno. Svi živi zvukovi su nestali. Sve uglato postalo
je zaobljeno.
„To je snijeg”, prošaptao je Mumintrol. „Mama je čula
za to, to se zove snijeg.”
Mumintrol toga nije bio ni svjestan, ali njegova je
mekana koža odlučila postati dlakavija.
Odlučila je da će se uskoro pretvoriti u krzno koje bi
moglo biti korisno zimi. To će potrajati, ali odluka je
donesena. A to je uvijek dobro.
15

Za to vrijeme Mumintrol se uz napor probijao kroz
snijeg i došao do rijeke. Bila je to ona ista rijeka koja je
prozirna i vesela jurila kroz Mumintrolov ljetni vrt. Ali
sada je izgledala drugačije, bila je crna i ravnodušna. I
ona je pripadala tom novom svijetu koji mu je bio stran.
Za svaki je slučaj bacio pogled na most. Potom na
poštanski sandučić. Bili su ondje. Podigao je i poklopac
sandučića, ali nije bilo nikakva pisma osim jednog uvelog
lista na kojemu nije ništa pisalo.
Sada se već navikao na taj zimski miris i više mu nije
bio zanimljiv.
Pogledao je grm jasmina koji je bio samo zbrka golih
grana i užasnut pomislio: „Mrtav je. Cijeli je svijet umro
dok sam spavao. Ovaj svijet pripada nekome drugome,
nekome koga ne poznajem. Možda Mȍri. Nije stvoren za
mumintrolove.”
Na trenutak je oklijevao, a onda pomislio kako je još
gore ako je on jedini budan dok svi drugi spavaju.
I zato je Mumintrol napravio prve tragove preko mosta
i produžio uzbrdo. Bili su to maleni, ali odlučni tragovi
koji su vodili ravno među drveće, prema jugu.
16