Veljko Đorđevic - Sante leda

Veljko Đorđević
Sante leda

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 501.
glavni urednik:
Drago Glamuzina
izvršna urednica:
Sandra Ukalović
Veljko Đorđević
Sante leda
izdavač:
V.B.Z. d.o.o.
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel: 01/6235-419, fax: 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
za izdavača:
Mladen Zatezalo
urednik knjige:
Josip Antić
lektura i korektura:
Jadranka Lukačić
autor fotografije na naslovnici:
Davor Pleša, Osijek, zima 2012.
grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb
tisak:
Znanje d.o.o., Zagreb
ožujak 2019.

Veljko Đorđević
Sante leda
(ljubić s predumišljajem)
2019.

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 501.
copyright © 2019., Veljko Đorđević
All rights reserved.
copyright © 2019. za hrvatsko izdanje:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001025162.
ISBN 978-953-52-0140-3 (meki uvez)

1
J u t r o j e . Plavkasta magla nad Dravom. Nizak vodostaj,
čest zimi. Sante leda polako odmiču prema istoku, odlaze prema
Dunavu. Obala pusta, bez ljudi.
Stajao je uz prozor hotelske sobe 1010, iz kutije izvadio cigaretu,
zapalio je i lagano otpuhivao dimove naslonjen jednom
rukom na prozor, gledajući smrznutu rijeku i prisjećajući se
svoga djetinjstva.
Rijeka mu se tada činila mnogo širom, bržom, opasnijom,
mutnijom, punom vrtloga, virova kojih su se kao djeca bojali,
jer su za sobom znali povući nevješte mlade kupače. Neki
su se tako i utopili. Kao da više i nema vrba uz obalu, ali ni
riječnih galebova i gusaka. Ostali su samo pješčani sprudovi
na kojima se nekada, kao mladić, odmarao i sunčao nakon što
je preplivao rijeku, noseći hlače i košulju u jednoj ruci, da se
ne smoče, a drugom plivajući i pod oštrim kutem presijecajući
rijeku okrenut prema zapadu, dok je Sunce zalazilo u razini
željezničkog mosta koji je vodio u Baranju. Most je pomalo
nalikovao šetnici, jer su njime rijeku prelazili i pješaci i zaprežna
kola i kamioni i vlakovi, jer drugih mostova nije bilo. Kut
plivanja bio je važan zbog brzine potrebne da se prepliva rijeka,
uz korištenje brzine vode kao potiska. U to vrijeme nije znao
zašto, ali znao je kako plivati da bi uz što manje pokreta došao
na drugu obalu. Preplivati je značilo biti odrasliji, zreliji, stariji,
poželjniji, hrabriji. Neki njegovi vršnjaci nikad se nisu usudili
preplivati rijeku, za razliku od njega, koji je i skakao s mosta u
mutnu Dravu, unatoč strahu koji je osjećao prije svakog skoka.
5

Često je skakao i bilo mu je jako važno da se zna da je skočio, a
činio je to samo kad ga je promatralo puno ljudi.
„Uvijek sam bio isti”, prokomentirao je glasno te prekinuo
razmišljanje o prošlosti i odlučio izaći iz hotela put rijeke. Zagledao
se u hladnu vodu, kojom su plovile sante leda. Nije ih
vidio jako dugo, tamo negdje od gimnazijskih dana i adolescentskog
doba. Bacio je opušak cigarete i u ruci su mu ostali
samo crtaći blok i olovke. Nije znao kamo krenuti lijepo uređenim
nasipom - uzvodno ili nizvodno? Kad je konačno odlučio
krenuti uzvodno, iznenada je promijenio odluku, okrenuo
se na drugu stranu i krenuo nizvodno. Nakon gotovo pola sata
hoda spustio je crtaći blok na smrznuti beton i sjeo na njega,
ne obazirući se na hladnoću koja mu je ulazila u tijelo. Mirno
je sjedio zagledan u Dravu i promatrao kako plove ledene
sante.
Primijetio je u vodi i komad bijelog stabla iz kojeg su se dizale
savijene i smrznute grančice te pomislio kako je to drvo
breze koju je voda negdje istrgla iz tla i ponijela prema istoku.
Breza ga je podsjećala na nešto lijepo, romantično, nježno. Sjedio
je ukočeno i gledao, ne pomičući glavu. Zbog studeni su
mu svaki put kad je izdahnuo izlazili oblačići pare, ali on hladnoću
nije osjećao, samo neku neobičnu vrućinu u glavi, iako
mu se vlažna kosa ledila.
„Čudno neko stanje”, pomislio je. „Osjećam se kao da budan
sanjam, kao da sam u vremeplovu koji me je vratio nekoliko
desetljeća unatrag, u trenutke kad sam otišao odavde i
nikad se više nisam vratio.”
Čuje oko sebe graju djece, vidi i crne čamce čikove kojima
ribari, kad ne love ribu, dovoze pijesak s druge obale, koji se koristi
u građevini. Odjednom vidi i Kolenca, čovjeka koji je godinama,
sve do svoje smrti, nadgledao vađenje pijeska iz Drave.
Vidi i Kečigu i Eriku, kurve koje su bile starosjedilice ovog kraja
6

i koje nisu prestajale raditi od početka Drugog svjetskog rata
sve do kraja šezdesetih godina, kad je on završavao osnovnu
školu. Znao je, kao i svi drugi oko njega, da su zauzete ‘u radu’
s klijentima kad su spušteni krpeni zastori na njihovim prozorima,
a da su slobodne kad su podignuti. Njih su dvije prve u
gradu nabavile zelene krpene zastore na oprugu, koje su dizale
i spuštale povlačeći kratki konop. Međusobno su prijateljevale
i nisu osjećale konkurenciju, jer posla je bilo dovoljno. Dolazili
su im mladi vojnici iz nedalekih vojarni, tramvajci, policajci,
ribari koji su dodatno zarađivali vadeći pijesak... Zaletio bi se
ponekad do njih i neki od seljaka iz obližnjih prekodravskih
sela nakon uspješnog dana na donjogradskoj tržnici, i to obično
u jutarnjim satima, dok su njihove žene uredno prodavale
zelenjavu, sir i vrhnje na tržnici. Prisjetio se benta i tada čestih
poplava, jer nije bilo ovako uređenog nasipa i šetališta, a ipak...
...sada je ono prazno, gotovo bez ljudi. Naletio je samo na psa
mješanca koji je trčao sam, bez gazde. „Je li napušten ili je samo
odlutao iz svoga dvorišta pa će se vratiti? Tko će ga znati, takav
je pasji život.”
Naglo se podigao i osjetio vrtoglavicu. Nizak tlak, pomislio
je. Okrenuo je glavu prema kožari, iz koje se nekad širio
nesnosan smrad, pa su oni čiji su ga nosevi prvi put udahnuli
često povraćali. Njemu, koji je bio domaći, taj smrad nije smetao.
Naviknuo se na njega, išao u školu koja je bila nedaleko od
kožare, učio i vježbao uz vonj koža, i polako rastao. Kožara je
neprestano radila u tri smjene i povremeno ispuštala smrdljive
pare nakon kuhanja kože, na koje bi domaći ljudi reagirali
samo kad bi im netko dolazio u goste, zatvarajući prozore svojih
stanova. Možda to čak i nije spriječilo ulazak smrada, ali
se činilo efikasnim, a i gosti su se, izgleda, nakon tog manevra
odmah bolje osjećali. Prisjećao se uvijek iste rečenice bilo kojeg
gosta ili gošće koji bi im prvi put došli:
7

„Isuse, kako vi ovdje možete živjeti od tolikog smrada?!
Lijep je ovaj dio grada, ali ne bismo se mogli naviknuti na taj
smrad.”
Tako su govorile mnoge gospođe koje su dolazile u posjet
njegovim roditeljima, a kad bi ih majka i otac ponudili likerom
i kavom, ubrzo bi zaboravljale neugodne mirise i oraspoložile
se. Za nekoliko trenutaka postajale su poput nas, koji smo
smrad nosili sa sobom i ne osjećajući ga.
Sada je tvornica sablasno pusta, napuštena, godinama ne
radi, nitko je i ne čuva, kao da se čeka da se sama uruši... ili
možda stoji kao spomenik industrijske arhitekture i uspomena
na neko drugo vrijeme, u kojem su u tvornicama bile stotine
radnika.
Prisjetio se i kako je tada bilo puno prašine, jer ulice nisu bile
asfaltirane. Ova osječka prašina jednostavno je izvirala iz tla,
čak i iz zemlje koja je bila dobro ugažena. Svi su hodali, pješačili,
rijetko je tko imao bicikl. Ljeti su svi bili bosi ili u japankama
koje su bile modni hit i nije si ih svatko mogao priuštiti, a većina
je nosila plave tenisice Borovo. Kad bi ih navukli na bosu nogu
često se opet stvarao smrad, osobito kad bi ih skidali. Naime,
bio je običaj izuti cipele kad se ulazi u tuđu kuću, iako nitko
nije imao kućne papuče za goste, pa je trebalo pripaziti da kojim
slučajem čarape nisu probušene na nožnim prstima.
Svi su se poznavali i prijateljevali. Nije bilo puno došljaka,
nije bilo puno vrtića, ali je bilo puno djece u nekoliko škola
Donjega grada.
Prisjetio se jednog vrtića u koji on nije mogao ići zbog financijskih
razloga. Popeo bi se na njegov zid i gledao kako se
druga djeca igraju s tetama, spuštaju niz tobogan ili ljuljaju na
ljuljačkama. I danas ima ožiljak ispod brade koji je zaradio kad
se jedne noći penjao preko zida da bi ušao u dvorište vrtića i
ljuljao se i spuštao niz tobogan dok nikoga nije bilo.
8

Sada je sve oko njega prazno. Nikoga na nasipu. Ugleda jedan
lijepo uređeni lokal na donjodravskoj obali, ali pomisli da
je vjerojatno još prerano da bi u njemu bilo ljudi. Nisu ljudi u
ovom gradu prestali živjeti, već je on došao prerano, iako ga
nije bilo više od četrdeset godina.
Šešir, kaput, čizme, šal, izduženo duguljasto lice bez brade
i sitne okruglaste naočale kakve su se nosile prije puno godina
odavale su misleću, a ne radom izmučenu osobu. Osjećao
je kao da se teško snalazi. Sve mu je bilo poznato, a opet novo
i nepoznato. Nekad monumentalno, sada nekako sitno. Male
kuće oštećene vlagom, brojne neuređene fasade, asfalt gotovo
do rijeke. Činilo mu se da i rijeka sada teče mnogo sporije nego
nekad, a i uža je nego prije. „Pa i ja sam bio manji kada sam
ovdje živio.” Nije susreo poznate, ali niti nepoznate, sve mu se
činilo praznim, kao da je nestalo života. Pomisli da vjerojatno
on, kao i većina starijih ljudi, rano ustaje, dok pošteni radni
svijet još spava, iako je svanulo. Sunce još ne izlazi.
Noseći pod rukom svoj crtaći blok krenuo je prema birtiji.
Ipak nije prvi gost. Dvojica domaćih starosjedilaca, noseva
išaranih crvenim krvnim žilicama koje svjedoče o godinama
suživota s alkoholom, već su zauzela svoja mjesta u blizini peći
u kojoj gori vatra i iz koje suklja vrući zrak. Sjeo je i okrenuo
se prema rijeci.
„Izvolite?”, upitao je konobar.
„Što se ovdje najčešće pije?”, uzvratio je i ne gledajući ga.
„Domaća rakija, šljivovica”, spremno će konobar.
„Onda molim domaću šljivovicu”, naruči, i dalje gledajući
rijeku i ploveće sante leda.
Misli su mu bile negdje daleko, u danima mladosti. Ubrzo
je stigla rakija u čokanjčiću i osjetio je snažan miris domaće
šljivovice, koja ga je zapekla u grlu dok je klizila prema želucu.
Pogledao je svoje ruke, duge i koščate prste, te na trenutak
sklopio oči i uživao u prisjećanju.
9

2
P r i š l a m u j e u ranopopodnevnim satima, u restoranu
hotela u kojem je odsjeo. „Oprostite..., mogu li uzeti novine?”
Prsti su im se dotaknuli i taj dodir probudio ga je iz
sanjarenja, gotovo opekao, pa je instinktivno povukao ruku.
Ali samo trenutak kasnije pružio je novine i pogledao je u lice.
„Oprostite zbog moje nespretnosti”, rekao je.
„Ništa zato, samo ako su novine današnje.”
„Današnje su”, odgovori, i tek je tada, podigavši glavu, pogleda.
Izgledala je lijepo, veselo, zaigrano i opušteno. Velike
plave oči iza naočala i duga svilenkasta plava kosa koja je padala
niz uska ramena mlađe žene. U odnosu na njega bila je
premlada ili mu se takvom samo činila.
Uzela je novine i tek tada primijetila da u kavani nema praznih
stolova.
„Oprostite, mogu li sjesti preko puta vas, ako je mjesto slobodno?”
„Mjesto pokraj mene uvijek je slobodno.”
Začuđeno ga je pogledala, upitavši: „Što znači da je mjesto
pokraj vas uvijek slobodno?”
„To znači da sam sâm.”
„Sâm danas, ili uvijek sâm?”
„Zauvijek sâm”, tiho je odgovorio ogledavši se oko sebe i
pazeći da ga netko ne čuje.
„To nije dobro”, rekla je spustivši pogled na novine, dok je
on pio svoj poslijepodnevni čaj, ritual koji nije propuštao posljednjih
desetak godina.
10

Zavladala je tišina. On je pijuckao čaj, ona je čekala svoju
kavu i čitala novine. S vremena na vrijeme komentirala je neke
napise, a onda glasnije progovorila: „Sve je to glupost i sve su
to laži. Novine ili pišu previše pesimistički ili odvratno lažu
optimistički”.
„Istina je uvijek negdje u sredini”, dodao je i ne pogledavši je.
Odjednom ga je ozbiljno pogledala i zapitala: „Kako to mislite
u sredini?”
„Novine trebate čitati samo ako poznajete novinara koji
piše ili ga kroz njegove tekstove pratite. Tada znate iz kojeg
kuta piše. Uvijek su vam novine statistički u sredini - malo crnog
vala, malo istine, malo optimizma i malo trača. Za svakoga
ponešto. To prodaje novine. Podilazite publici koja ih kupuje.
To je jedno od načela novinarstva. Ima, doduše, i poštenih
novina, ali takve rijetko tko kupuje, takve nemaju prođu. Što
će narodu istina? Istinu svatko osjeća na svojim leđima. Zaposleni,
nezaposleni i umirovljenici. Istina ne veseli, istina plaši, a
često nam je dosta straha. Svi smo mi zaslužili i malo radosti i
razbibrige, a nerijetko ljudi uživaju i u čitanju o tuđim nesrećama.
I svi bismo sretno i dugo živjeli. Eto, vidite, i ja sam se promijenio.
Cijeli sam život pio kavu, baš kao i vi, a onda prešao na
čaj, da bih duže živio. I fizički sam se promijenio, sad sam star,
a nekad sam bio lijep i mlad.”
„Živjet ćete vi dugo i bez čaja. Ili možda pijete čaj da izgledate
još ljepše i otmjenije? Jer vi i sada dobro izgledate, a mogu
si misliti kako ste izgledali ranije. No, što imate od toga da
razbijate glavu time kako ste izgledali prije i što je bilo jučer,
mislite i uživajte u tome kako izgledate danas.”
„I vi ste lijepi, a odmah sam primijetio da imate i lijepe
ruke. Znate, kad sam bio mlad, gledao sam na ženama oči, grudi
i noge, a sad gledam ruke i po njima najbolje prepoznajem
karakter, temperament i osjetljivost žene.”
11

„Ovo prvi put čujem. To kod vas vrijedi samo za žene?”
„Naravno, samo za žene”, odgovorio je prodorno je gledajući
u oči.
Spustila je pogled na svoje ruke, šake i duge prste bez prstenja,
koje je prije nekoliko tjedana jednostavno skinula i prestala
nositi.
„Podsjećate me na neke gatare, koje pretkazuju sve ono što
osoba želi čuti. I svi su zadovoljni, gatara jer dobije novac, a
osoba jer je čula što želi. Ljudi se danas rijetko nalaze i druže i
rijetko ih netko pohvali, pa su željni takvih riječi. Ja vam u to
ne vjerujem, iako možda neki ljudi imaju sposobnost predviđanja.
Ali vi, kao što čujem, ne predviđate, vi kroz ruke analizirate
i osjetite ženu. Zar zaista mislite da to možete?”
„Ne mislim, ja to osjećam i znam. Kad osjećam, intuicija
me rijetko kad prevari. Intuicija me najčešće i vodi.”
„A što sada osjećate?”, tiho ga je upitala.
Opet ju je pažljivo promatrao. Pogledi su im se nakratko
sreli, no činilo se da taj susret očima traje dugo. Primio ju je za
ruku i nastavio:
„Iako dugo nisam osjećao, sad osjećam.”
„Što?”, rekla je još tiše, gledajući ga ravno u oči.
Držao ju je za ruku i progovorio: „Vi ste jedna prelijepa,
poštena, ambiciozna, obrazovana i rijetko sposobna žena, koja
se svojim znanjem i upornošću probija kroz život”. Zatim ju
je primio s dvije ruke i lagano dodirivao šaku iznutra, a onda,
poput osobe koja to često radi, nastavio: „Vi se bavite intelektualnim
poslom, a inače ste hipersenzibilna, perfekcionistička,
ali i krhka osobnost. Osoba ste koja može voljeti i voli da je
vole. Ali, usamljeni ste u duši i osjećate se kao djevojčica koja s
čuđenjem u očima promatra svijet odraslih oko sebe. Živite još
uvijek u ovom gradu, ali nikad do kraja niste zadovoljni i uvijek
želite više. Kad dođete do cilja, onda si i dalje podižete ljestvicu
neostvarenih ciljeva.
12

Jesam li vas dobro osjetio kroz dodir ruku?”
„Možda ste me negdje ranije upoznali, ili nekoga pitali za
mene?”, prošaputala je, gledajući ga široko otvorenih očiju.
„Nisam. Vratio sam se u ovaj grad četrdeset godina nakon
što sam iz njega otišao.”
Gledala ga je kao da ne vjeruje da joj se ovo događa.
„Meni se ipak čini kao da smo se negdje već sreli. A možda
sam samo ja vas negdje vidjela, kad vi negirate da smo se ranije
sreli. Poznato mi je odnekud vaše lice.”
„Ja ne negiram, ja to znam. Da sam vas negdje sreo, ne bih
vas zaboravio. Vas bi bilo nemoguće zaboraviti. Ja možda jesam
star, ali dobro pamtim. Ovakvu osobu i ljepotu ne bih mogao
zaboraviti.”
„Vi mi laskate, ili je to obrazac vašeg uobičajenog komuniciranja
sa ženama?”, pitala je samouvjereno, dok su joj se crvenjeli
obrazi.
„Nemam ja posebne obrasce za komuniciranje sa ženama.
Samo govorim istinu, a vi bježite. Sad gledate u prošlost preispitujući
se. Ne znam što bismo dobili gradeći sadašnjost na nekim
prošlim iskustvima. Vi se mene ne bojite, ja vas ne plašim.
No, čini mi se kao da malo bježite od sebe, ili se varam?”
„Varate se. Jako ste samouvjereni.”
„Ne, nisam, ali osjećam isto to što i vi ovog trenutka osjećate.”
„Što ja to osjećam?”, upitala je pomalo izazovno.
„Pogledajte se iznutra, pa ćete vidjeti.”
Zagledao joj se u ruke koje je držao u svojima i nastavio:
„Vi volite voljeti, ali voljeli biste i da vas se voli”. Nakon toga je
brzo nastavio, ne dopustivši joj da progovori: „U svakom slučaju,
ovo je jedan ugodan susret”.
„S tim se slažem. No, morala bih krenuti, imam obveze, već
kasnim”, rekla je i brzo ustala.
13

„Idite ako morate, iako bih radije da ostanete. Volio bih
vas ponovo vidjeti. Ja se nikamo ne žurim. Ljudi koji se žure
obično nikamo ne stižu, zalutaju ili se izgube, a često izgube
iz vida i cilj prema kojem idu. Vi recite kada, i ja ću vas ovdje
čekati. Imam dovoljno vremena”, rekao je zavodljivim glasom,
pokazujući rukom stolac.
„Dobro sam rekla, jako ste samouvjereni. Ali, neka bude,
sutra u isto vrijeme na istom mjestu.”
„Nemojte previše razmišljati o ovom. Dopustite sebi da
osjećate, jer vi možete osjećati. Ja sam to osjetio čim ste progovorili.”
„Nažalost, ja uvijek razmišljam. Što bi od mene bilo da nisam
takva? Odlazim, žurim. Vidimo se.”
Lagano je krenula i kad je već bila kod izlaznih vrata okrenula
se, zastala i mahnula mu. Izgledalo je to kao neko ljubazno,
milo mahanje, više poput milovanja nekoga koga nema ili
milovanja nepoznatoga.
On je ostao sjediti i gledati za njom. Već je davno otišla,
a on je i dalje gledao u prazna vrata osjećajući njezin pogled
na sebi, iako su neki novi ljudi ulazili u kavanu. Nikoga nije
zamjećivao. Nije mogao iz sjećanja izbrisati njezino lice, glas,
riječi koje je izgovorila.
Izgledalo je kao da samo sjedi i ništa ne misli, a on je u mislima
vrtio svoj cijeli život, svoje uspjehe, neuspjehe, traume
i sretna razdoblja. Ostao je dugo sjediti, a onda se iznenada,
poput feniksa, probudio iz sanjarenja, platio ceh i izišao iz kavane
na hladni, vlažni, cmoljavi zrak. Pogledao je prema nebu i
činilo mu se kao da će kiša svakog trenutka prijeći u susnježicu.
Odšetao je do rijeke i promatrao kako se sudaraju dvije velike
sante leda. Vratio se u hotel i pješice otišao do desetog kata, do
svoje hotelske sobe, sa željom da se odmori i nakon toga prošeće
do Tvrđe. Prije no što se ispružio na krevetu bacio je još
14

jednom pogled prema rijeci koja je ovako, s visine, bila mutna,
puna santi leda na kojima je svjetlucao snijeg, koji je možda
putovao negdje iz Slovenije ili čak Austrije.
Plovio je led polako, sudarajući se, povremeno zastajkujući,
i izgledalo je kao da će se zaustaviti, a onda je nova, vjerojatno
teža santa, gurala sve ispred sebe.
Čudan dan. Čudan susret koji mu je pokrenuo sva osjetila.
Grad mu se činio ljepšim nego kad je on ovdje živio.
Postavljao si je samo jedno pitanje - nakon svih lutanja, putovanja
i življenja po cijelom svijetu, bi li se mogao iznova skrasiti
u svom rodnom, danas njemu gotovo stranom gradu, koji
mu se nekad činio provincijom? Sada je svjestan, više no ikad,
da provincija nije geografski pojam, da je provincija u ljudskoj
svijesti i u mozgu, a ne u prirodi. Možda je ovdje i priroda očuvanija
nego drugdje i manje zagađena, jer je polako, iz godine u
godinu, nestajalo industrijskih onečistača. Čini se da su i ljudi
mirniji, druželjubiviji i otvorenijega srca u odnosu na druge.
Slavonija je uvijek primala, pokazivala široku slavonsku dušu,
a samo je za vrijeme velikih ratova svjedočila pogromima i protjerivanjima.
Ali, sad je mir, i valjda će takav opstati, unatoč
povremenim ratnim pokličima huškača, koji uvijek osjećaju
urotu i dozivaju sukob.
Nije imao odgovor na svoje pitanje. Nije ga ni želio sada
imati. Legao je obučen na krevet, skinuo cipele i maštao u polusnu,
u nekom hipnagognom stanju za koje ni sâm nije znao je
li stvarno ili je samo rezultat njegove bujne umjetničke mašte.
15

3
Žureći se prema staroj secesijskoj zgradi gotovo
je zapela šalom za željeznu ogradu na ulazu te odjurila na prvi
kat, gdje se okupio velik broj internista kardiologa iz cijele regije
na svom godišnjem sastanku. Ušavši u dvoranu, napravila
je gestu isprike zbog kašnjenja i sjela u pretposljednju klupu,
gdje je bilo i jedino slobodno mjesto.
U glavi osjećaj vrućine, žarenja. Skinula je kaput, sjela i neuspješno
se pokušavala usredotočiti na govor sredovječnog kolege,
koji je bio tajnik sekcije. Odsutno je gledala tog mršavog
kolegu s ušiljenim crvenkastim brkovima, nešto svjetlijim od
uredno i kratko podšišane kose, koju kao da je šišao baš danas,
spremajući se za ovaj sastanak. Govorio je sporo, sasvim malo
otvarajući usta, gutajući neke slogove, tako da ga se teško moglo
razumjeti, a s obzirom na to da niti r nije mogao izgovoriti,
sve što je govorio zvučalo joj je nekako nestvarno i smiješno.
Vidjelo se da se jako trudi objasniti okupljenim kolegicama i
kolegama novi ustroj sekcije i planove za sljedeću godinu. Nakon
njega skupu se obratio i predsjednik, koji je u relativno
kratkom obraćanju podsjetio na uspjehe tijekom protekle godine,
znanstvene radove objavljene u zemlji i inozemstvu, kongrese
na kojima su sudjelovali članovi sekcije te predstavio nove
članove. Započela je i rasprava, ali ona je nije slušala.
Kad su je prozvali da se zbog nečega obrati, nakon kraće
šutnje rekla je spasonosnu rečenicu da se slaže sa svim iznesenim
i podržava rad sekcije. Vidjela je da je čudno gledaju, ali
nitko ništa nije komentirao.
16

Okretala je glavu u smjeru govornika koji su se dizali, ali
nije slušala što govore, već je samo pogledom pratila micanje
njihovih glava i tijela. Promatrala je kako im se pomiču usnice,
kako se povremeno i osmjehuju, ali ništa nije čula niti razumjela.
Osjećala se kao da je u toplom kinu i gleda crno-bijele
nijeme filmove, ovaj put i bez glazbe.
Misli su joj bile usredotočene na neznanca kojeg je upoznala
i koji je u njoj pokrenuo i probudio bujicu emocija, pozitivnih
ili negativnih, nije mogla procijeniti, kao niti to jesu li joj
uopće dosad bile poznate. Osjećala je da je izbačena iz svoje
uobičajene svakodnevice, obitelji, bolnice i pacijenata koji su je
svakodnevno opsjedali.
Po ustajanju svih kolega shvatila je da je sastanak gotov, a
kad su joj se neki i obratili samo ih je promatrala, smješkala se,
kimala glavom i brzo otišla van te se preko glavnog trga pješice
uputila kući.
Hladni vjetar sjeverac puhao je s Drave, a možda i iz Baranje.
Nije nosila kapu pa joj je kosa vijorila na vjetru, a ni šal nije
čvrsto vezala oko vrata. Osjećala je kako joj hladne iglice kiše i
susnježice padaju na lice i imala je osjećaj da su se kiša i ledene
kapljice pretvorile u ledene prozirne prutiće koji su dočaravali
neku bajkovitu priču, ublažavajući vrućinu koja je izbijala iz
njezina tijela. Nikad se tako nije osjećala. Prisjetila se sličnog
stanja iz trećeg razreda gimnazije, kada je prvi put plesala s dečkom
u kojeg se zaljubila a da on to i nije znao. Od tada je prošlo
gotovo dvadeset godina.
Otključala je vrata stana koji se nalazio na drugom katu
glavne i najljepše gradske ulice, stana s visokim stropovima
koji je detaljno preuredila prije desetak godina po svom ukusu.
Suprug se u to baš i nije uključivao, rekavši da joj sve prepušta,
znajući da će biti lijepo. On je uživao u svojim ritualima, subotnjem
igranju nogometa i nedjeljnom tenisu s prijateljima,
17

te redovitim odlascima na posao. Često joj je, gotovo ritualno,
govorio kako je zadovoljan svojim životom i koliko je voli.
Brzo se skidala, a na svjetlu su se mogle razabirati konture
njezina lijepog i još uvijek mladog tijela, koje je često skrivala
odjećom. Bilo je dosta situacija iz prošlosti kada je imala osjećaj
da je muškarci promatraju samo zbog njezina tijela, a ne zbog
nje, pa je sama sebi govorila da neće izlagati svoje tijelo ulici.
Prisjetila se kako je kao djevojka negdje pročitala da je ljepota
najljepša kad se samo naslućuje, a ne kad se gleda i čini lako
dostupnom. Uvijek su joj bili odbojni nasrtljivi muški pogledi,
kao i verbalni ekshibicionisti koji se nisu ustručavali izricati
već pripremljene i često ponavljane fraze, uz stav „ako prođe,
prođe, a ako ne, opet dobro, jer ne uspjeti je neuspjeh samo ako
ne pokušaš ponovo”. Takvi kod nje nikad nisu prolazili.
Našla se u kupaonici. Stajala je ispod tuša promatrajući
paru koja je zarosila tuš-kabinu i uživala u toploj vodi koja joj
se slijevala niz kosu i tijelo. Nije joj se žurilo. Uživala je, dala
si je vremena da uživa, i u mislima prizivala tog nepoznatog
čovjeka iz hotelske kavane. Osjećala je da se ne može osloboditi
njegova pogleda, glasa, dominantnosti i samouvjerenosti koju
je imao držeći njezinu ruku u svojoj.
Duguljasto lice prošarano borama, sportski džemper, šarena
košulja, hlače, čizme, šal, sve suprotno od današnjeg stila
odijevanja, kao da je došao iz neke druge galaksije. Da, izgledom
i odjećom razlikovao se od svih u ovom gradu, a i govorio
je nekako drukčije, istim jezikom, ali drukčijim naglaskom,
koristeći riječi koje se baš ne čuju u kolokvijalnom govoru. I
način na koji ju je uhvatio za ruku razlikovao se od svih dodira
koje je poznavala. Nije joj bilo jasno zašto je na to tako lako pristala.
Nikad si to nije dopustila u posljednjih petnaest godina
od kada je u ljubavi sa svojim suprugom, a sad gotovo trinaest
godina i u braku. Povremeno bi joj se netko svidio kao osoba
18

na brojnim kongresima kojima je nazočila, povremeno bi zaplesala
s nekim, ali je izbjegavala bilo kakve druge kontakte, a
osobito situacije u kojima bi joj netko drugi govorio o njezinim
emocijama. Naučila je ne pokazivati previše svoje osjećaje, baš
kao i tijelo, a osobito ne pokazivati ranjivost.
Sada se odjednom događa nešto sasvim drukčije. Razmišlja,
ali još više osjeća tu njegovu ruku, njegovo tijelo, pa i
njega kao osobu. Topla se voda i dalje slijevala po njezinoj kosi,
licu i tijelu, a ona si je, nakon dugo vremena, dopustila da se
dodiruje po najosjetljivijim mjestima svoga tijela i uživa, maštajući
o neznancu kako je ljubi, dotiče svojim dugim rukama
i prstima poput pijanista, obavija svojim mršavim koščatim
tijelom i lagano uzima, dok ona ne uzmiče već slijedi njegove
pokrete i podaje mu se, kao što se prvi put podala dečku kojeg
je nekoliko godina simpatizirala i voljela prije no što je s njim
prvi put spavala.
Ne znajući koliko je sve to trajalo, odjednom se razbistrila
prodrmana zvukom zvonca s ulaznih vrata koji je prekinuo
njezino uživanje i bijeg iz realnosti u kojoj se našla i u kojoj je
živjela, misleći da je zapravo sve dobro i da je zadovoljna. Istrčala
je ispod tuša, obukla kućni ogrtač i zamotavši ručnikom
kosu otvorila vrata poštaru, koji je donio preporučenu poštu za
supruga, koju je trebalo potpisati.
Dala si je vremena i dalje uživati. Legla je, još mokre kose,
u krevet u spavaćoj sobi i ostala tako zgrčena, poput malog djeteta
ili bebe, uživajući u osjećaju koji se ponovo rađao a da toga
nije niti bila svjesna. U ovo vrijeme obično bi spremala večeru,
a kasnije, prije spavanja, gledala televiziju. Sada joj se nije ustajalo.
Ostala je u tom položaju i osjećala i dalje tog nepoznatog
čovjeka kako je miluje s leđa, ponovo voli, a ona se podaje i
uživa, slijedeći ga u svakom pokretu i moleći ga da to ne prestane.
Bojala se otvoriti oči misleći da bi time sve pokvarila i
19

zaustavila, i da bi to nešto lijepo samo po sebi prestalo. Onda je
maštala o sebi kao iskusnoj, zreloj ženi, koja se s njim nadmeće
u bitci za zadovoljstva koja će jedno drugome podariti. Iznenadio
ju je osjećaj užitka koji joj je prolazio tijelom dok je maštala
kako se daje, ali i zahtijeva da je se voli onako kako ona želi, te
kako se prepušta sve do krika koji joj je protresao cijelo tijelo
koje se, ležeći na krevetu, grčilo, a onda opustilo, stvarajući beskrajan
užitak i mir, nakon čega je zaspala.
Probudila se i ustala ne gledavši na sat i osjećajući slatku
malaksalost u tijelu.
Suprug je sjedio gledajući televiziju u boravku.
„Nije ti bilo dobro kad si legla?”
„Ma ne, sve je u redu, bila sam umorna. Bila sam i na sastanku
kardiološke sekcije.”
„Već si me zabrinula jer nikad ne spavaš tijekom dana. Kako
je bilo na sastanku?”
„Uobičajeno. Puno točaka dnevnog reda, razna izvješća i
planovi, možda sam se i umorila slušajući što me sve čeka sljedećih
mjeseci na poslu.”
„Jesi li gladan, hoćeš da pripremim nešto za večeru?”
„Ja sam već jeo, ne brini se. Iduća dva dana me opet nema
kod kuće, idem na ono udaljeno gradilište u inspekciju i kontrolu
radova. Znam da sam u zadnje vrijeme gotovo stalno na
putu, ali... takav je posao...”
Nije znala je li je to razveselilo ili rastužilo. Nije mislila.
Jednostavno je krenula u sobu i rutinski mu stavljala u torbu
stvari za put na koji je, kao inženjer, često odlazio. Odlazila je i
ona na svoje stručne skupove, ali puno rjeđe nego ranije.
Dugo je ležala u krevetu prije no što je i suprug legao pokraj
nje, lagano je poljubio rekavši da je i on jako umoran, i ubrzo
zaspao snom pravednika, kao da je rasterećen svih briga ovoga
svijeta, iako je već rano ujutro putovao. Njemu je to bio dio
20

utine. Ona je ležala na svojoj polovici kreveta i pokušavala
zaspati, prevrćući se s jedne na drugu stranu, i tek nakon nekoliko
sati zaspala.
Probudila se ranije no obično. Suprug je već bio otišao, a
ona za sat vremena kreće u bolnicu. Skuhala si je jaku crnu
kavu, što baš i nije bio njezin običaj.
U mislima joj je i dalje bio neznanac, došljak koji joj je na
rastanku rekao da ne razmišlja, već da osjeća. Zašto joj je ostavio
tako iznenadan ožiljak na duši, ali i tijelu? Zagledala se u
ruku koju je on obujmio sa svoje dvije. Promatrala je svoju šaku
i prste, ali pri tome osjećala i njegove duge koščate prste i šaku
koja je prenosila bujicu emocija kroz dodir. Ponovo je osjećala
taj dodir, njegovu jačinu, stisak o kojem je i sada maštala.
Zašto me je taj susret toliko pogodio? Što se to događa? Ne
prepoznajem se. Nikad dosad nisam podlegla iskušenjima, a
bilo je toliko osoba koje su mi se nudile i zavodile me. Osobito
sam se grozila onih koji su me promatrali kroz moje tijelo.
Zašto me onda toliko privlači i uzbuđuje ovaj neznanac? Da se
nađem s njim danas? Razum mi govori da bježim i da se nikako
ne sastanem, a emocije da odem i možda uživam.
A zašto ne bih otišla? Što mogu izgubiti ako odem? Mogu
samo biti bogatija za jedan susret, za jedno poznanstvo. Čini
mi se pametnim, vjerojatno je intelektualac. Mislim da ću uživati
u razgovoru s njim o nekim sasvim drugim temama. Pa da,
zašto sam si uopće i pomislila da se nešto drugo može dogoditi.
Neće me nitko napasti niti ću izgubiti razum i kontrolu nad
sobom dok pijem kavu u hotelskom restoranu.
Ipak je osjetila zimicu i ubrzan rad srca pri pomisli da će ga
sresti za nekoliko sati. Odmah nakon posla, na koji sada mora
odjuriti, jer nije ni vidjela da je već toliko sati.
21