Alessandro Baricco - Svila

Alessandro Baricco
Svila

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 118.
glavni urednik:
Drago Glamuzina
izvršna urednica:
Sandra Ukalović
Alessandro Baricco
Svila
izdavač:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel: +385 (0)1 6235 419, fax: +385 (0)1 6235 418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
za izdavača:
Mladen Zatezalo
urednica knjige:
Irena Španić
korektura:
Mirta Škrlec
grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb
tisak:
Denona d.o.o., Zagreb
listopad 2019.

Alessandro
Baricco
Svila
s talijanskoga prevela:
Vanda Mikšić
2019.

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 118.
copyright © 1996, 2002, Alessandro Baricco
All rights reserved.
copyright © 2019. za hrvatsko izdanje:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
Drugo izdanje, 2019.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001042966.
ISBN: 978-953-52-0191-5

1.
Premda je otac njegovu svijetlu budućnost vidio u
vojsci, Hervé Joncour počeo je zarađivati za život baveći
se posve neobičnim poslom. Poslom kojemu, jedinstvene
li ironije, nije bila strana jedna toliko ljupka crta, da je
davala blagu notu ženstvenosti.
Da bi zaradio za život, Hervé Joncour kupovao je i
prodavao dudove svilce.
Bilo je to 1861. Flaubert je upravo pisao Salammbô,
električna rasvjeta bila je još puka pretpostavka, dok je
s druge strane Oceana Abraham Lincoln vodio bitku
kojoj nikada neće vidjeti kraja.
Hervé Joncour imao je 32 godine.
Kupovao je i prodavao.
Dudove svilce.
5

2.
Da budemo točniji, Hervé Joncour kupovao je i
prodavao svilce dok su oni još bili sićušna jajašca, žuta ili
siva, nepokretna i naizgled mrtva. Samo na dlan jedne
ruke moglo ih je stati na tisuće.
»Ono što se kaže, imati u ruci pravo bogatstvo.«
Prvih dana svibnja jajašca bi se otvarala, oslobađajući
ličinku koja se nakon trideset dana mahnite prehrane na
osnovi dudova lišća iznova zatvarala u čahuru, da bi dva
tjedna kasnije konačno odande izmigoljila, ostavljajući
za sobom pravo naslijeđe što je u svili značilo tisuću
metara sirove niti, a u novcu popriličnu svotu francuskih
franaka: sve to pod uvjetom da se postupak odvija prema
pravilima i, kao u slučaju Hervéa Joncoura, u nekoj od
pokrajina južne Francuske.
Lavilledieu bijaše ime mjesta u kojemu je živio Hervé
Joncour.
Hélþne ime njegove žene.
Nisu imali djece.
6

3.
Kako bi izbjegao štetu koju su epidemije sve
učestalije nanosile europskim uzgajivačima, Hervé
Joncour odlazio je u nabavku svilčevih jajašaca na drugu
stranu Sredozemlja, u Siriju i Egipat. Upravo to je bio
najpustolovniji dio njegova posla. Svake godine početkom
siječnja polazio bi na put. Putovao bi tisuću i šesto
milja morem i osamsto kilometara kopnom. Izabirao bi
jajašca, pregovarao o cijeni, kupovao ih. Potom bi kretao
natrag, osamsto kilometara kopnom i tisuću i šesto milja
morem, vraćajući se u Lavilledieu, obično prve travanjske
nedjelje, obično na vrijeme za Veliku misu.
Još dva tjedna radio bi na proizvodnji i prodaji jajašaca.
Ostatak godine odmarao se.
7

4.
– Kakva je afrika? – pitali su ga.
– Zamorna.
Imao je veliku kuću odmah izvan sela i mali laboratorij
u središtu, baš nasuprot napuštenoj kući Jeana Berbecka.
Jednoga dana Jean Berbeck odlučio je više ne progovoriti.
Obećanje je održao. Žena i dvije kćeri su ga
napustile. On je preminuo. Njegovu kuću nitko nije
htio, pa je tako ostala prazna i zapuštena.
Kupujući i prodajući dudove svilce, Hervé Joncour
svake je godine zaradio dovoljno da sebi i ženi osigura
onu udobnost koju u provinciji obično smatraju raskoši.
U svojim je dobrima uživao neupadljivo, a mogućnost,
vrlo vjerojatna uostalom, da se uistinu obogati, ostavljala
ga je posve ravnodušnim. Bio je, zapravo, jedan od
onih ljudi što vole prisustvovati vlastitom životu, držeći
nedoličnom svaku težnju da ga prožive.
Uočljivo je kako takvi ljudi vlastitu sudbinu promatraju
na način na koji većina promatra kišni dan.
8

5.
Da su ga pitali, Hervé Joncour odgovorio bi da će
se njegov život tako nastaviti dovijeka. Ipak, početkom
šezdesetih godina neka se epidemija, što je jajašca iz
europskih uzgajališta već učinila posve neuporabljivima,
proširila preko mora, osvajajući Afriku, a prema nekima
čak i Indiju. Godine 1861., Hervé Joncour vratio se sa
svog uobičajenog puta sa zalihom jajašaca za koju se
nakon dva mjeseca ispostavilo da je gotovo u potpunosti
zaražena. Za Lavilledieu, kao i za mnoge druge gradove
koji su bogatstvo zasnivali na proizvodnji svile, činilo se
kako ta godina znači početak kraja. Znanost se pokazala
nemoćnom, ne uspijevajući proniknuti u razloge epidemija.
Činilo se da je cijeli svijet, pa čak i njegovi najudaljeniji
krajevi, postao zatočenikom te neobjašnjive čarolije.
– Gotovo čitav svijet – tiho reče Baldabiou. – Gotovo
– točeći dva prsta vode u svoj Pernod.
9

6.
Baldabiou bijaše onaj što je dvadeset godina ranije
stigao u taj kraj, pošao ravno do gradonačelnikova ureda
i, ušavši bez najave, položio mu na stol svilenu maramu
boje zalaska sunca, pitajući ga:
– Znate li što je ovo?
– Ženska posla.
– Krivo. Muška posla: novac.
Gradonačelnik ga je na to izbacio iz ureda. On je,
tamo uz rijeku, sagradio predionicu, tik uz šumu pogon
za uzgoj svilaca, a na raskrižju s cestom prema Vivieru
crkvicu posvećenu sv. Agnezi. Zaposlio je tridesetak
radnika, iz Italije dopremio čudnovati drveni stroj, sav
od silnih kotača i kojekakvih mehanizama, i tijekom
sedam mjeseci nije više prozborio ni riječi. Potom se vratio
gradonačelniku, položivši mu uredno na stol trideset
tisuća franaka u krupnim novčanicama.
– Znate li što je ovo?
– Novac.
– Krivo. Ovo je dokaz da ste budala.
Potom ih uzme i, gurnuvši ih u torbu, krene prema
vratima.
Gradonačelnik ga zaustavi.
– Što bih dovraga trebao učiniti?
10

– Ništa: i bit ćete gradonačelnikom bogata mjesta.
Pet godina kasnije Lavilledieu je imao sedam predionica,
postavši jednim od glavnih europskih središta za
uzgoj svilaca i predenje svile. Nije sve bilo Baldabiouovo.
Drugi uglednici i zemljoposjednici iz kraja slijedili su ga
u toj poduzetničkoj pustolovini. Baldabiou je svakomu
bez problema otkrivao tajnu zanata. To ga je zabavljalo
mnogo više od samoga bogaćenja. Podučavati. I odavati
svoje tajne. Bio je takav tip.
11

7.
Baldabiou također bijaše onaj koji je prije
osam godina promijenio život Hervéa Joncoura. Bilo
je to u vrijeme kada su prve epidemije počele napadati
europsku proizvodnju svilčevih jajašaca. Baldabiou je
staloženo proučio situaciju, došavši do zaključka da se
problem ne može riješiti, ali se može preokrenuti. Imao
je ideju, nedostajao mu je pravi čovjek. Shvatio je da ga
je pronašao opazivši Hervéa Joncoura dok je prolazio
ispred Verdunova kafića, sav uglađen u odori pješadijskog
potporučnika i gorda hoda kakav već imaju vojnici na
dopustu. Imao je tada 24 godine. Baldabiou ga pozove
k sebi u kuću, predočivši mu neki zemljovid pun egzotičnih
imena i rekavši:
– Čestitam, mladiću. Napokon si pronašao ozbiljan
posao.
Hervé Joncour čitavu je priču o dudovim svilcima,
jajašcima, o Piramidama i putovanjima brodom pažljivo
saslušao. Potom reče:
– Ne mogu.
– Zašto?
– Za dva dana završava mi dopust, moram se vratiti
u Pariz.
– Vojnička karijera?
12

– Da. Otac je tako htio.
– Pa to nije problem.
Uze Hervéa Joncoura pod ruku i odvede ga njegovu
ocu.
– Znate li tko je ovo? – upita ga, ušavši bez najave u
njegovu radnu sobu.
– Moj sin.
– Pogledajte malo bolje.
Gradonačelnik se prepusti naslonu svoje kožne fotelje,
počevši se znojiti.
– Moj sin Hervé, koji se za dva dana vraća u Pariz,
gdje ga očekuje blistava karijera u našoj vojsci, ushtjednu
li tako Bog i sveta Agneza.
– Točno. Samo što je Bog zauzet negdje drugdje, a
sveta Agneza mrzi vojnike.
Mjesec dana poslije Hervé Joncour krenuo je u Egipat.
Brod kojim je putovao zvao se Adel. Do kabina je dopirao
miris iz kuhinje, na brodu se nalazio i neki Englez koji
je tvrdio da se borio u Waterloou, trećega dana uvečer
opazili su dupine kako se prelijevaju na obzoru poput
pijanih valova, na ruletu je stalno izlazio broj šesnaest.
Vratio se nakon dva mjeseca – prve travanjske nedjelje,
na vrijeme za Veliku misu – s tisućama jajašaca umotanih
u pamuk i složenih u dvije velike drvene kutije.
Mnogo je toga mogao ispričati. No, kada su ostali sami,
Baldabiou mu reče:
– Pričaj mi o dupinima.
– O dupinima?
– O trenutku kada si ih ugledao.
Takav bijaše Baldabiou.
Nitko nije znao koliko mu je godina.
13

8.
– Gotovo cijeli svijet – tiho reče Baldabiou. –
Gotovo – točeći dva prsta vode u svoj Pernod.
Kolovoška noć, nakon ponoći. U to vrijeme Verdun
bi obično već odavno zatvorio. Stolci su bili prevrnuti,
složeni na stolovima. Pult očišćen, kao i sve ostalo.
Trebalo je samo ugasiti svjetlo i zatvoriti. No Verdun je
čekao: Baldabiou je pripovijedao.
Sjedeći nasuprot njemu, Hervé Joncour je slušao, s
ugašenom cigaretom u ustima, nepomičan. Kao i prije
osam godina, dopuštao je da mu taj čovjek uredno promijeni
sudbinu. Do njega je dopirao tih i jasan
Baldabiouov glas, prekidan tek povremenim gutljajima
Pernoda. Dugo je pripovijedao. Naposljetku reče:
– Nema izbora. Želimo li preživjeti, moramo poći
sve do tamo.
Tišina.
Verdun, naslonjen na pult, podigne pogled prema
njima dvojici.
Baldabiou na dnu čaše pokuša pronaći još koji gutljaj
Pernoda.
Hervé Joncour odloži cigaretu na rub stola, a potom
reče:
– A gdje se točno nalazi taj tvoj Japan?
14

Baldabiou digne uvis štap, upravljajući ga preko
krovova sv. Augusta.
– Samo ravno u onom smjeru.
Reče.
– Sve do kraja svijeta.
15