Gabriel Garcia Marquez - Pripovijetke

Gabriel García Márquez
Pripovijetke

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 524.
Glavni urednik
Drago Glamuzina
Izvršna urednica
Sandra Ukalović
Gabriel Garcia Marquez
Pripovijetke
Izdavač
V.B.Z. d.o.o.
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel.: +385 (0)1 6235-419, faks: +385 (0)1 6235-418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
Za izdavača
Mladen Zatezalo
Urednik knjige
Stjepan Ravić
Korektura
Julijana Jurković
Grafički urednik
Siniša Kovačić
Grafička priprema
V.B.Z. studio, Zagreb
Tisak
GZH d.o.o., Zagreb
studeni 2019.

Gabriel García Márquez
Pripovijetke
Sa španjolskoga preveli:
Milivoj Telećan
Gordana Tintor
Tamara Horvat Kanjera
2019.

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 524.
copyright © GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ and Heirs of
GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ za tekst:
La siesta del martes, iz LOS FUNERALES DE LA MAMÁ GRANDE © 1962
Un señor muy viejo con unas alas enormes i El último viaje del buque Fantasma,
iz LA INCREÍBLE Y TRISTE HISTORIA DE LA CÁNDIDA ERENDIRA Y DE
SU ABUELA DESALMADA © 1972
Maria dos Prazeres; El verano feliz de la sra. Forbes i La luz es como el Agua, iz
DOCE CUENTOS PEREGRINOS © 1992
All rights reserved.
copyright © CARME SOLÉ VENDRELL, 1999. za ilustracije:
All rights reserved.
copyright © 2019. V.B.Z. d.o.o., Zagreb
All rights reserved.
Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati, kopirati
i prenositi u bilo kojem obliku, elektronskim ili mehaničkim
sredstvima, uključujući i fotokopiranje, presnimavanje ili
bilo kakvo pohranjivanje podataka, bez prethodnog
nakladnikova pismenog dopuštenja.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva
kulture Republike Hrvatske.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001053700.
ISBN 978-953-52-0243-1

sadržaj
Siesta u utorak 9
Vrlo stari gospodin s vrlo
velikim krilima 29
Posljednje putovanje
sablasnoga broda 51
Sretno ljeto gospođice Forbes 69
Svjetlost je kao voda 95
María dos Prazeres 113

Siesta u utorak
Preveo:
Milivoj Telećan

Siesta u utorak
Vlak izbije iz drndavog usjeka u crvenkastoj litici i zađe među
simetrične i nepregledne nasade banana. Zrak postade vlažan,
više nije pirio morski povjetarac. Kroz vagonsko okno
prokulja zagušljiv dim. Po uskoj cesti koja je tekla naporedo s prugom
kretale su se volovske zaprege natovarene zelenim grozdovima banane.
S onu stranu ceste, na neočekivanim čistinama, promicali su
uredi s ventilatorima, naselja od crvenih opeka i kućice s bijelim
stolicama i stolićima na terasi, okružene palmama i prašnjavim
ružinim grmljem. U jedanaest izjutra vrućina još nije pritisla.
– Bit će bolje da podigneš staklo – reče žena. – Kosa će ti se natruniti
čađom.
Djevojčica se upne, ali žaluzina, zapečena hrđom, nije popustila.
11

Pripovijetke
Njih dvije bile su jedini putnici u neuglednom vagonu trećeg razreda.
Dim iz lokomotive i dalje je ulazio kroz okno, pa djevojčica ustane
i na svoje sjedište odloži svu njihovu prtljagu: plastičnu vrećicu s
jelom i rukovet cvijeća umotanu u novinski papir. Potom je sjela na
suprotno sjedište, podalje od prozora, sučelice majci. Obje su nosile
strogu i siromašku crninu.
Dvanaestogodišnjoj djevojčici bilo je to prvo putovanje u životu.
Žena je izgledala odviše stara za njezinu majku, zbog plavih žilica na
vjeđama i sitnog, mekog i bezobličnog tijela, u haljini što je krojem
podsjećala na dugačku svećeničku haljinu. Kralježnicu je čvrsto priljubila
uz naslon, stišćući objema rukama na krilu torbicu s koje se
ljuštio lak. Zračila je onom brižnom vedrinom osoba naviknutih na
neimaštinu.
U podne vrućina stade jačati. Vlak se zadržao deset minuta na
zabačenoj usputnoj postaji da ukrca vodu. Vani, u tajanstvenoj tišini
plantaža, hladovina je odisala čistoćom. Ustajali zrak u vagonu, pak,
vonjao je po neštavljenoj koži. Vlak sporo nastavi putovanje. Zastao
je u dva jednaka seoceta s drvenim i živopisno obojenim kućama.
Žena obori glavu na grudi i utone u drijemež. Djevojčica skine cipele.
Zatim se uputi u nužnik da namoči uvelo cvijeće.
Kad se vratila, majka je čekala s jelom. Pruži joj komadić sira, pola
kukuruzne pogačice i keks te, posegnuvši u plastičnu vrećicu, isto
izvadi za sebe. Dok su tako blagovale, vlak je promilio željeznim
mostom i prošao pored sela koje se od prethodnih razlikovalo samo
po tome što mu je glavni trg bio ispunjen ljudima. Pod vrelim suncem
12

Siesta u utorak
veselo je svirao orkestar. Na kraju sela, u ravnici ispucaloj od suše,
prestajale su plantaže.
Žena dovrši jelo.
– Obuj cipele – reče.
Djevojčica svrne pogled kroz prozor. Ništa osim puste ravnice i
ponovne jurnjave vlaka. Ipak, poslušno odloži zadnji komadić keksa i
brzo obuje cipele. Majka joj pruži češalj.
– Počešljaj se – naredi joj.
Vlak zazviždi dok je djevojčica sređivala kosu. Žena obriše oznojeni
vrat i prstima odmasti lice. Kad se djevojčica prestala češljati, vlak
je već klopotao pored prvih kuća sela, većeg doduše, ali i neveselijeg
od pređašnjih.
– Ako osjećaš kakvu potrebu, obavi to sada – reče joj žena. –
Kasnije mi nemoj nigdje piti vode, makar svisnula od žeđi. A pogotovo
da nisi plakala.
Curica potvrdno kimne. Kroz okno je prodirao topao i suh vjetar,
pomiješan sa zviždukom lokomotive i štropotom starih vagona. Žena
umota ostatak jela u plastičnu vrećicu i sve skupa gurne u svoju torbicu.
U okviru okna načas bljesne cjelovita slika sela u sunčani kolovoški
utorak. Djevojčica umota cvijeće u mokre novine i zagleda se u
majku. Ona joj spokojno uzvrati pogled. Vlak prestane zviždati i
uspori. Ubrzo stane.
Na stanici ni žive duše. Preko puta ulice, na pločniku u sjeni stabala
što se u tom kraju nazivaju almendro, jedini otvoreni lokal bio je
13

Pripovijetke
biljarski salon. Selo je lebdjelo u sunčevoj jari. Žena i djevojčica siđu iz
vlaka, upute se gluhom stanicom gdje su podne opeke pucale pod
navalom korova i, prešavši ulicu, dohvate se sjenovitog pločnika. Bližilo
se dva. Selo, utonulo u drijemež, spavalo je sijestu. Dućani, kancelarije,
škole, sve se to zatvaralo u jedanaest i otvaralo nešto prije
četiri, pred dolazak vlaka. Stalno je bilo otvoreno samo kolodvorsko
svratište s kantinom i biljarskim salonom, i telegrafski ured na glavnom
trgu. Kuće, podignute mahom po uzoru na Tvrtku za uzgoj i
distribuciju banana, imale su zaključana vrata i spuštene rolete.
Ponegdje je vladala tolika zapara da su ukućani blagovali na dvorištu.
Ponetko bi dovukao stolicu u hladovinu i spavao nasred pločnika.
Sveudilj koračajući u sjeni krošanja almendra, majka i kći ušle su u
selo ne remeteći mir popodnevne sieste. Otputile su se ravno u župni
dvor. Žena zagrebe noktom po metalnoj mrežici na vratima, malko
pričeka pa ponovno zastruže. U kući je zujao ventilator. Nisu se čuli
koraci. Tek lagašno cviljenje vrata i odmah zatim oprezan glas uz
metalnu mrežicu: „Tko je?“
Žena pokuša proniknuti pogledom kroz mrežicu.
– Trebam župnika – reče.
– Sada spava.
– Hitno je – uporno će žena.
Glas joj je odražavao staloženu riješenost.
Vrata se nečujno odškrinu, i na njih proviri zrela, debeljuškasta
žena vrlo blijede puti i željeznosive boje kose. Oči su se doimale nevjerojatno
sitnima iza debelih stakala naočala.
14

Siesta u utorak
– Uđite – reče i sasvim otvori vrata.
Ušle su prostoriju prožetu zadahom osušena cvijeća. Domaćica ih
isprati do drvene klupe i dade im znak da sjednu. Djevojčica posluša,
ali njezina majka ostade na nogama, obuzeta mislima, grčevito stišćući
torbicu. Ništa se nije čulo osim ventilatora.
Domaćica se pojavi na pokrajnjim vratima.
– Veli da se vratite poslije tri – priopći vrlo tiho. – Legao je da otpočine
prije pet minuta.
– Vlak polazi u tri i pol – reče žena.
Tvrdnja je bila odrješita, ali ne manje staložena i iznijansirana.
Domaćica se prvi put nasmiješi.
– Dobro – zaključi.
Kad su se pokrajnja vrata ponovno zatvorila, žena sjedne uz kćer.
Uzana čekaonica bijaše skromna, uredna i čista. Iza drvene ograde
koja je dijelila prostoriju nalazio se jednostavan radni stol prekriven
voštanim platnom, na njemu prastari pisaći stroj i vaza s cvijećem.
Otraga je stajao složen župni arhiv. Po svemu sudeći, tu je uredovala
ruka usidjelice.
Pokrajnja vrata se otvore i ovaj put uđe župnik brišući rupčićem
naočale. Tek kad ih je nataknuo, posta očito da je to brat žene koja im
je otvorila ulazna vrata.
– Što biste htjeli? – zapita.
– Ključeve groblja – odgovori žena.
19

Pripovijetke
Djevojčica je sjedila držeći cvijeće u krilu i noge prekrižene pod
klupom. Svećenik najprije pogleda nju, pa ženu, a onda kroz metalnu
mrežicu na prozoru svrne pogled na usijano i vedro nebo.
– Po ovoj vrućini – primijeti. – Mogli ste pričekati da žega popusti.
Žena nijemo odmahne glavom. Župnik prijeđe iza ograde, izvuče
iz ormara u voštano platno uvezanu bilježnicu, drveno držalo i tintarnicu,
i sjede za stol. Manjak dlaka na tjemenu nadoknađivale su
mu guste malje na rukama.
– Čiji ćete grob obići? – upita.
– Onaj u kojemu počiva Carlos Centeno – otpovrne žena.
– Tko?
– Carlos Centeno – ponovi žena.
Župnik se nije mogao snaći.
– Onaj lupež kojega su ovdje ubili prošlog tjedna – reče žena istim
tonom. – Ja sam mu majka.
Svećenik joj uputi ispitivački pogled. Ona se zagleda u nj staloženom
sigurnošću i župnika oblije rumenilo. Spusti glavu nad bilježnicu.
Uze ispunjavati stranicu tražeći od žene osobne podatke, i ona je
hitro odgovarala, navodeći svaku pojedinost, kao da čita. Župnik se
počne znojiti. Djevojčica otkopča lijevu cipelu, izuje petu i osloni je na
stražnji dio. Jednako postupi i s desnom cipelom.
Sve je započelo u ponedjeljak minuloga tjedna, u tri sata izjutra i
nedaleko odatle. Gospođa Rebeca, usamljena udovica koja je živjela u
kući zakrčenoj starom kramom, začula je kroz romon kišnih kapi
20

Siesta u utorak
kako netko silom pokušava otvoriti ulična vrata. Ustala je iz postelje,
napipala u ormaru prastari revolver iz kojega se nije pucalo još od
vremena pukovnika Aureliana Buendíje i uputila se u predsoblje ne
paleći svjetlo.
Orijentirajući se manje prema štropotu brave a više prema strahu
što ga je u njoj nagomilalo dvadeset i osam godina samoće, lokalizirala
je u mislima ne samo položaj vrata nego i točnu visinu brave.
Stegnula je oružje objema rukama, zatvorila oči i pritisnula otponac.
Prvi put u životu pucala je iz revolvera. Neposredno nakon hica čula
je tek rominjanje kiše po limenom krovu. Potom tup udar o cementni
pločnik, i vrlo tih, smiren, ali silno umoran vapaj: „Jao, majko
mila“. Muškarac koji je sutradan osvanuo mrtav pred kućom, s razmrskanim
nosom, imao je na sebi šarenu prugastu košulju, jeftine
hlače s uzicom umjesto remena i bio je bos. Nitko ga u selu nije
poznavao.
– Zvao se, znači, Carlos Centeno – procijedi župnik dovršivši pisanje.
– Carlos Centeno Ayala – doda žena. – Bio je jedini muškić.
Župnik pođe do ormara. Na unutarnjoj strani vrata visjela su o
čavlu dva velika zahrđala ključa, baš kao što je djevojčica zamišljala, i
kao što je majka zamišljala dok je bila djevojčica, i katkad zacijelo i
sam župnik, da izgledaju ključevi svetog Petra. Otkvači ih, položi na
otvorenu bilježnicu poviše ograde i upre kažiprstom na ispisanu stranicu,
gledajući u ženu.
– Potpišite se ovdje.
21

Pripovijetke
Žena uze škrabati potpis, držeći torbicu pod miškom. Djevojčica
dohvati cvijeće, uputi se prema ogradi stružući cipelama i pozorno se
zapilji u majku.
Župnik uzdahne.
– Jeste li ga ikad pokušali navesti na pravi put?
Žena se najzad potpisa i odvrati:
– Bio je duša od čovjeka.
Svećenik pogleda u ženu, pa u djevojčicu, i s nekom vrstom samilosnog
preneraženja ustanovi da nisu na rubu suza. Žena jednako
staloženo nastavi:
– Govorila sam mu da nikada ne krade nečija sredstva za život i on
me je slušao. A prije, dok je boksao, i tri je dana znao proležati u
postelji smožden udarcima.
– Morao je povaditi sve zube – doda djevojčica.
– Istina je – potvrdi žena. – Svaki zalogaj što sam ga tada stavljala
u usta, imao je okus batina koje mi je sin dobivao subotom uvečer.
– Božja je volja nedokučiva – reče župnik.
Izrekao je to nekako preko volje, dijelom zato što ga je iskustvo
donekle učinilo skeptičnim, dijelom zbog vrućine. Preporuči im da
pokriju glavu i zaštite se od sunčanice. Objasni im zijevajući, samo što
ne zaspi, kako će pronaći grob Carlosa Centena. Da na povratku ne
moraju kucati. Da ključ mogu gurnuti ispod vrata i na isto mjesto, ako
imaju, priložiti milodar za crkvu. Žena je pažljivo saslušala objašnjenja,
ali je zahvalila bez osmijeha.
24

Siesta u utorak
Prije nego će otvoriti ulazna vrata, župnik opazi da ih netko promatra
izvana, nosa priljubljena uz metalnu mrežicu. Odnekud naišla
skupina djece. Kad su se vrata otvorila, dječurlija se razbježa. U to je
doba dana ulica obično bila pusta. Ovog puta nisu naišla samo djeca.
Pod stablima na pločniku bilo je nekoliko skupina. Župnik pozorno
promotri ulicu koja je titrala u žarkom blještavilu i sve mu posta
jasno. Marno zatvori vrata.
– Pričekajte časak – reče, ne gledajući ženu.
Na pokrajnjim vratima pojavi se njegova sestra, s crnom jaknom
što ju je prebacila preko spavaćice i kose raspuštene po ramenima.
Nijemo pogleda u župnika.
– Što je? – zapita on.
– Svijet je saznao – promrmlja mu sestra.
– Bit će bolje da izađete kroz dvorišna vrata – objasni župnik.
– Svejedno – na to će sestra. – Svi su se natisnuli na prozore.
Reklo bi se da žena dotada ništa nije shvatila. Pokušala je nešto
dokučiti kroz metalnu mrežicu. Najzad je preuzela cvijeće od djevojčice
i zakoračila prema vratima. Curica za njom.
– Pričekajte da popusti žega – javi se župnik.
– Rastopit ćete se – pridoda sestra, ukipivši se u dnu sobe. – Samo
časak, posudit ću vam suncobran.
– Hvala – odsiječe žena. – Dobro je i ovako.
Dohvati djevojčicu za ruku i stupi na ulicu.
25