Hanif Kureishi - Ništa

Hanif Kureishi
Ništa

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 505.
glavni urednik:
Drago Glamuzina
izvršna urednica:
Sandra Ukalović
Hanif Kureishi
Ništa
izdavač:
V.B.Z. d.o.o.
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel: 01/6235-419, fax: 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
za izdavača:
Mladen Zatezalo
urednik knjige:
Stjepan Ravić
lektura:
Julijana Jurković
korektura:
Franko Lotić
grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb
tisak:
GZH d.o.o., Zagreb
svibanj 2019.

Hanif
Kureishi
Ništa
S engleskoga preveo:
Borivoj Radaković
2019.

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 505.
naslov izvornika:
Hanif Kureishi
THE NOTHING
copyright © Hanif Kureishi, 2017.
All rights reserved.
copyright © za hrvatsko izdanje:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001029276.
ISBN 978-953-52-0154-0 (meki uvez)

Za Kiera Kureishija

JEDAN
Jedne noći, a star sam, bolestan, potpuno bez sjemena i ne
treba mi ništa gore od toga, ponovno začujem zvukove.
Siguran sam da se u Zenabinoj sobi, koja je odmah do
moje, vodi ljubav.
Pitam se zamišljam li ja to. Ali sumnjam. U ovom stanu
nisam prije čuo takve zvukove. Živimo u velikom prostranom
domu. Ne zatvaram vrata za slučaj da mi ustreba da po
noći pozovem svoju Zee.
Miran sam i usredotočen dok se ne uvjerim da nisam u
deliriju niti proživljavam flashback od LSD-ja. Čuje se šapat,
uzdasi, potom krici. Zvuče kao da je ona.
A mogao bi biti i on. Moj prijatelj.
Očekujem da bih bilo koji dan mogao umrijeti. Misao
na smrt pomaže mi da živim, i čini me znatiželjnim. Ne vidim
mnogo i nagluh sam na jedno uho, osobito kada sam u
mnoštvu ljudi i kada im ne vidim lica. Ali ujutro, kad Zee
dulje odspava, ležim na leđima i osluškujem. U ovom londonskom
stambenom bloku prebiva svijet. Čujem dizalo u
hodniku, čelična vrata što škripe kada se otvaraju i zatvaraju,
djeliće razgovora u hodniku, televizore, radio. Po cijelu
noć slušam lisice, pijance, policijske sirene, bolne vapaje za
olakšanjem, tajni život zidova i zujanje vibratora moje žene
nalik na ono aparata za brijanje.
7

Ujutro čujem ptice. U krošnji nasuprot ovog stambenog
bloka sjedi deset zelenih papigica koje Zee i ja pratimo sa zanimanjem.
U blizini je gradilište. Ovaj dio, Victoriju, neprekidno
renoviraju. Neću poživjeti da vidim njezin nov izgled.
Draži mi je bio čađavo crn, zapušteniji London koji je imao
nešto uzvišeno u svom poslijeratnom očaju. Ludi su stavljeni
u duševne bolnice, ali zdravima je još gore u njihovim uredima.
Ovaj novi svijet izgleda banalno i iscrpljeno. Previše je
novca u Londonu. Živjeli smo predugo.
Uživao sam u svome propadanju i nestajanju s veseljem.
Istina je uvijek iznenađenje: kapci mi poigravaju od napora
da bolje čujem. Usta su mi suha. Kukovi su mi upropašteni,
a ni noge mi nisu dobro. S mnogo napora okrećem
tijelo prema vratima i vučem se preko madraca.
Pružam ruku da dohvatim svjetlo i obaram šalicu kave
na pod. To stvara silnu buku, kao da netko čekićem udari
po tavi.
Ostajem ležati nepokretno.
Zee me naziva sumnjičavim mužem, skeptičnim, nepovjerljivim,
koji najradije vidi neugodnu stranu stvari; žudnja
i bolest isprepliću se. Istina je da mi je posao zamišljanje stvari,
a mašta je najopasnije mjesto na svijetu.
No, osim ako se moji susjedi nisu nedavno pretvorili u
svinje – što je malo vjerojatno jer su Arapi – ovaj novi zvuk
je ljudski.
Zadržavam dah i piljim u prigušeno svjetlo u hodniku,
osjećam dim cigarete. Mislim na to kako me je – još prošli
tjedan – Zee znala češljati, gladiti mi bradu i masirati me
kokosovim uljem. Milovala me je po prsima i trljala mi uši.
Izuvala mi je tople uggsice da mi istrlja noge i nožne prste, a
ja bih ležao u naslonjaču s toplomjerom u ustima.
8

Nevidljivi, ali ne i nečujni, zvukovi ne nestaju. Bdijem
unatoč tome što sam uzeo tabletu. Zee je dobro pazila hoću
li je progutati. Prije toga bila je izrazito ljubazna, što je svakako
bio znak nelagode jer je u zadnje vrijeme bila manje topla.
Eddie mi je donio vode pa stao u vratima iza nje i smješkao
se nijemo sudionički.
Rekoh: „Laku noć, Eddie. Kako ćeš se vratiti u Soho? Ili
je sada prekasno? Hoćeš li prespavati na trosjedu? Možeš slobodno,
naravno.“
Gledao sam ga. Dobro su pazili da ne pogledaju jedno
drugo dok sam izricao svoju ljubaznu ponudu. Sada to ima
smisla.
Eddie je kimnuo. „Hvala ti, Waldo, baš ljubazno od tebe,
kao uvijek. Bit će mi udobno na trosjedu. Vidimo se ujutro.
Dobro spavaj, amigo.“
Pijuckao sam dupli espresso kao i obično prije spavanja.
Volim okus gorke crne kave u ustima.
Bila je to obična večer. Sada vjerujem da čujem njihove
glasove, izmiješane, lepršave, dok skupa leže radosni – i goli,
pretpostavljam.
Nakon dvadeset godina braka – i uz dobnu razliku od
dvadeset dvije godine – mislim da je ovo prvi put kako mi
je moja odana Zenab nevjerna. Zapravo, siguran sam da jest.
Kažem: ne vjeruj što ti drugi govore. Ali Zee je istinoljubiva.
Užasnula bi se na sugestiju da je neiskrena. Obično je sasvim
na mjestu. Osim jednog incidenta u djetinjstvu u Indiji koji
je uključivao ubojstvo, odgojena je vrlo pristojno. Reklo bi se,
bila je previše dobra za vlastito dobro. S nedovoljno užitka.
Ali našla ga je. Nadoknađuje izgubljeno vrijeme. Glasovi
se nastavljaju, a ja sam užasnut i uzbuđen. Želja za seksom
9

možda opada, ali naučio sam da libido, baš kao i Elvis, kao
i ljubomora, nikada ne umire. Poznajem ljude koji spolno
opće s osamdeset pet godina. Tko kaže da je za seks potrebna
erekcija, ili tijelo i orgazam?
Počinjem zamišljati što rade, poze koje zauzimaju. Je li
kleknula? Ljube li se dok produžuju strast? Jedno tijelo, jedna
zvijer.
Volim misliti da sve to mogu vidjeti. Uvijek sam bio kamera,
snimio sam više od dvadeset filmova i dokumentaraca.
Prema nekim filmskim časopisima nekoliko njih među
stotinu je najboljih ikad snimljenih. Ili među dvjesto? Živio
sam, kao filmaš, kako bih vidio stvari. Mi redatelji voajeri
oni smo koji rade s ekshibicionistima. I sada, na kraju, nastavljam
kao promatrač.
Zbog gledanja svijet je i dalje čaroban. A seks, čak i sada
kada sam nepokretan, gotovo kao biljka, u invalidskim kolicima,
može biti intenzivan. Sjećam se njezina okusa i mirisa,
moje posljednje i jedine ljubavi Zee, tijela u kojemu sam uživao
više nego u ijednom drugom. Sjećam se kako je bestidna
postala radi mene i igara kojih smo se igrali.
Sada otvara usta za njega. Prstima mu nateže kurac. Možda
je povlači za kosu, baš kako ona voli.
Radeći sa zvukovima i svojom maštom, predočavam si
kutove i rezove, stvaram jedine bitne filmove koje mogu
ovih dana, mentalne filmove. Neprekidno sam zabrinut
zbog umjetničkog posla. Uspio sam u zadnje vrijeme napraviti
nekoliko petominutnih filmova, i nisu loši, slobodniji
su od mnogih stvari što sam ih napravio prije, kada sam
bio nervozan i kada je u igri bio novac. Pokazat ću ih svojoj
dobroj prijateljici Aniti sljedeći put kada se pojavi. Ona zna
kako se istodobno potiče i kudi.
10

Ljubav mijenja ljude, kažu. Ili se ljudi zaljubljuju kako bi
se promijenili nakon što se razočaraju. Ili nakon što se umore
od sebe samih. Ovdje se nešto promijenilo zauvijek. Bit će
prepravaka. Tko bi to mogao zamisliti? Godine moga života
promijenile su se u trenu.
Trebat će mi vremena da o svemu tome promislim. Vrijeme
mi nikad nije bilo vrjednije. Ali, barem ću imati ostatak
noći da razmislim o tome. Mogu spavati i sutra.
Ujutro vidim da u hodniku nema kaputa i šešira. Ni životinjskog
isparavanja. Eddie je otišao.
Koliko sam svjestan, on je ovdje spavao barem deset zadnjih
puta, sklupčan na trosjedu. Često je tu kada se probudim.
Voli ostati na doručku i razgovarati o vijestima dok se
oblači. Ima bjesomučan têk i sav je mastan oko usta. Uživa
u Zeeinu kuhanju, osobito u njezinu ljutom masala omletu.
Trpa ga u sebe kao da odavno nije jeo i nije siguran odakle će
mu pasti idući obrok.
Mislim da štedi novac od ručka, a onda hvata autobus
za Soho. Katkad opere posuđe i malo pospremi prije nego
što ode. Zadnjih nekoliko mjeseci naš mu je stan postao pribježište
i tu obavlja telefonske razgovore dok izuva cipele i
stavlja noge na trosjed i stalno iznova sluša svoj razdražujuće
poletni jazz.
Sada kada su stvari između njih uznapredovale, odlazi ranije.
Neće me htjeti vidjeti. Ili bolje, neće htjeti da ja vidim
njega. Svejedno, dovoljno ga dobro poznajem, a on je uvijek
imao osjećaj za budućnost. Vratit će se on po još jedan zalogaj.
Uvjeren sam da će to biti uskoro.
Večeras.
11

Silno me zanima kako će se razvijati to novo uzbuđenje.
Poigrava se sa mnom. Kakav rizik preuzima. Ja mogu biti
divlji kada mi prekipi. Obuzela ga je strast. Ne razmišlja. Ali
ja to činim. Nekoliko sam poteza ispred njega – u ovom trenutku.
12

DVA
Bijelo lice dana.
Ulazi Zee, razmiče zavjese pa mi pomaže da se uzverem
u kolica. Već su tri godine otkako ne hodam, a još uvijek
očekujem da ću biti čovjek kakav sam bio. Možda jesam
oslabljen, ali mogu vam reći da stari ljudi mogu postati i luđi
kako stare.
„Dobra noć?“
Provjerava jesam li se upišao krevet.
„Nisam siguran, ljubavi. Nisam bio svjestan. Otplovio
sam.“
„Kakva sreća, Waldo, volim kada noću nisi svjestan.“
Obuzme me nesvjestica od mirisa njezine kose i tijela dok
se naginje nada me da me poljubi za dobro jutro i pomiluje.
Volim kada raskopča gornji dio i otkrije grudi, polako zadigne
haljinu ili mi pokaže stopala dok proizvodi ljupke ženske
zvukove. Tako otvaram oči u novi dan. Draža su mi njezina
stopala od ijednog sunčeva izlaska. Tu se čak i osmjehnem.
Voli gledati kako mi tada zaigraju oči, moji jedini organi koji
iole uživaju.
Jutros se već otuširala i odjenula. Spretna je, čak i pjevuši
dok mi pomaže da sjednem u invalidska kolica.
Žarko je želim upitati zbog čega je tako poletna. „Jesi li
na nekom novom vitaminu?“
13

„Kako znaš?“
Onime što mi je ostalo od glasa hvalim je i govorim joj
da izgleda svježe i vitalno te da je privlačna žena. Ima gotovo
šezdeset, gleda me kako propadam i patim, a ona odlazi na
bazen, klati se s utezima i kupuje više odjeće nego inače.
Tanka je poput cigarete, a instalirala je i traku za trčanje
u mojoj radnoj sobi kojom se sada rijetko koristim, a u kojoj
čuvam svoje najdragocjenije stvari: dnevnike, bilježnice,
postere, knjige snimanja, klape, rijetke pornografske knjige i
fotografiju Zeeine majke s velom koja sliči duhu iz srednjeg
vijeka. Kada smo ona i ja jednom prilikom sjeli razgovarati
o religiji i milosrđu, pomogla mi je da shvatim kako sam ja
liberal i disident svugdje, čak i u vlastitoj kupaonici.
Tamo su i rođendanske čestitke Bowieja i Iman, fotografija
na kojoj smo Joe Strummer i ja, onda jedna s Dennisom
Hopperom dok smo bili u žiriju u Veneciji, pa ja u haljini,
našminkan, sa svojim pakistanskim transvestitima nakon
što sam završio snimanje Kraljica Karachija. Tu su i pisma
pohvala i pokuda od kolega. I moje maske. Jednom me je
Zee nagovorila da u supermarketu navučem jednu žutu – sa
zubatim ljubičastim ustima – što je izazvalo zaprepaštenje,
ako ne i metež, među policama u Waitroseu.
Volim kada Zee dahće na trkaćoj traci dok ja radim
planove za filmove koje nikad neću snimiti. Želim, čak i
u ovom stanju, imati završni projekt, nešto što će me ispuniti
kreativnom nadom. Tko je ikad čuo da se umjetnik
povlači u mirovinu? Što više starimo, mahnitije se želimo
ispuniti.
Dok Zee proučava svoj horoskop i sprema se poći u kupnju,
dolazi draga sobarica, Maria, Brazilka, da me obuče.
14

Nakon što sam se iscrpio doručkom, sjedam pregledati
fotografije i snimke što sam ih nedavno načinio – zanima
me može li se išta učiniti s time. Onda ću odraditi glasovni
dnevnik, želim da svijet zna što upravo radim. U glavi mi cijelo
vrijeme vriju ideje. Moram ispustiti paru da ne proključa.
Mi umjetnici slični smo kapitalistima, prisvajamo sve i krademo
živote.
Prije nego što se zaputi u South Kensington, Zee mi zahvaljuje
na komplimentima.
„Hoćeš li ručati vani?“ pitam je.
„Neću danas.“
„Nadam se da će nam večeras doći Eddie. Kaže da će mi
donijeti malo gulab jamuna i nekoliko filmova. Zna da volim
iznenađenja.“
„Donijet će nešto opskurno.“
„Nadam se Ključanice su za virenje.“
Pružam ruku da joj dodirnem lice. Čeka da joj drhtavom
rukom taknem kožu. Pitam se hoće li se odmaknuti. Odmiče
se, ali ne naglo.
„Baš je lijepo, Zee, što uvečer imamo društvo. Srećom,
za nekoliko tjedana dolaze Samreen i djeca da ti unesu malo
razonode. Morat ćemo razgovarati o njezinu itineraru.“ Zee
se doima kao da me gleda, ali ja se pitam je li odsutna. „Bojim
se da su ti dosadile moje žalopojke i ponavljanja. Jesu li?
Molim te, Zee, odgovori mi.“
„Venula sam prije nekoliko mjeseci kada sam se tri puta
onesvijestila. Sjećaš se, govorio si da sam ‘suhonjava’ i ‘ogorčena’.“
„Oprosti mi.“
„Čudno, trenutačno sam zadovoljna. Primjećuješ li me?“
15

„Ne vidim ništa osim tebe, moja Zee. Želim da budeš
sretna.“
„Zaista? Hvala ti, Waldo. Potrudit ću se da budem.“
Tražim joj lice. Ničime mi ne uzvraća. Kada bi se sada,
nakon mnogo godina, zloduh ponovno pojavio, pritajeno
nezadovoljstvo, pa čak i sreća, bili bi skriveni.
Eddie mi je bio više od znanca, a manje od prijatelja više
od trideset godina. Znali smo dva-tri puta godišnje zajedno,
ili s dečkima, piti ili odlaziti na ručkove. Bio je dobar, nestašan
kompić, fakin, posvuduša, muzao je svoje roditelje i uvijek
bio spreman za nove pustolovine. Dugo sam se divio ekscentričnosti,
ako ne ludilu – drugih. On se divi poznatima,
pun je prostačkih priča, a ja žudim za opscenim pričama o
kurčevima, pičkama i šupcima. Za svime što podrazumijeva
tajne i slabosti. Sve donedavno, pak, do zadnjih pet godina,
viđao sam ga tek povremeno. U Londonu je mnogo takvih
kao što je on, muvaju se okolo, spremni da se obeznane.
Eddie je uvijek nešto muljao i bio je neuhvatljiv, ako ne i
migoljiv kada je bio u pitanju njegov život. Nikada potpuno
ne vjerujem ni u što od onoga što on priča. Koliko znam, on
je i dalje filmski novinar i posjećuje projekcije i konferencije
za tisak. Koji god film da spomenem, on će uvijek o njemu
imati reći nešto zanimljivo. Ako poželim komediju, što je
često nužno, imat će dobar prijedlog. Volim gledati jedan
film dnevno, katkad i dva.
Pohvali nekoga jedanput i pridobit ćeš ga zauvijek. Nažalost,
mislim da sam pogriješio što sam laskao Eddieju. Sigurno
sam bio u pozitivnoj fazi. On je možda bio idiot, ali nije
bio glup. Pretvorio se u samozvanog stručnjaka za moj rad i
dolazio je k nama zbog planirane retrospektive i predavanja
16

koje će organizirati na zamolbu NFTS-a*. Bila je to dobra
prilika i za njega i za mene. Sviđala mi se ideja da radi umjesto
mene na mom sjećanju.
Do sada nema nikakva čvršćeg dokaza da bi se ta retrospektiva
ikad mogla održati. Briljantan i nekompetentan,
Eddie je imao zadatak pronaći moje rane televizijske filmove,
materijal koji je bio jedanput emitiran i nakon toga više
nikad nije prikazan. Htio sam da pronađe film što sam ga
snimio sedamdesetih o umjetničkim školama i pop-artu,
potom jedan o plesnim maratonima u sjevernoj Engleskoj,
pa o modsima u južnom Londonu te neke grube, ali živahne
pop uratke iz ranih osamdesetih. Veselilo bi me da su dostupni,
iako se ne zanosim previše idejom. Uvelike mi se dive i
prekasno je da se dogodi trajni zaokret u mom samopoštovanju.
Možda umirem, ali sve do noćas bio sam podosta veseo i
odbacio sam bilo kakvu potrebu za time da svijet bude moje
zrcalo. Olakšanje je odustati od toga.
Nastojim slijediti vlastite misli, ali svijest mi je rasuta. Ta
izdaja, taj noćni lopovluk, taj incident s Eddiejem – ako je
istina, a do sada nisam potpuno uvjeren (tko, na kraju krajeva,
želi znati što oni misle?) – razbudila me i usredotočila.
Moram ostati usredotočen.
Danas spavam koliko god mogu samo da mogu biti budan
kasnije. Namjeravam nastaviti svoju istragu. Ako su uživali
prošle noći, sljedeći put uživat će dvostruko više. Nije li
erotika neprekidno rastuća glad koja se sama pothranjuje?
Dok im se užitak umnogostručuje, bit će manje diskretni.
* The National Film and Television School – jedna od najpoznatijih međunarodnih
filmskih škola, sa sjedištem u Beaconsfieldu u Engleskoj,
osnovana 1971. godine, nap.
17

Zar svi to žarko ne priželjkujemo? Patnja gubi svoj užas ako
žrtva u njoj uspijeva pronaći užitak.
Malen je ovdje svijet. Na izlazim iz stana danima. Imamo
imanje na selu, ali rijetko tamo odlazim. Jedne noći, dok sam
još bio na štakama, zaputio sam se u vrt meditirati i srušio
se. Težak sam. I uz to, bio sam natrpan kamenicama, pitom,
voćnim pudingom, kozjim sirom i pistacijama – što su se bućkali
u jezeru koktela, vina, piva i rakije. Zee me nije mogla
podići. Morali smo čekati četiri sata da stigne hitna. Često
razmišljam o svojoj smrti i kako će sve to izgledati. Nije mi
baš bilo milo umrijeti na tlu, odakle je teško govoriti. Očekujem
da moje posljednje riječi uđu u antologije.
Zvono na vratima. Osam je sati.
Napokon dolazi anđeo istrebljivač. Noć počinje. Dolazi
Eddie nasmijan, ruku punih paketa: filmovi, sir, čokolada.
I orhideja za Zee.
„Samo trenutak. Da se presvučem“, kaže Zee.
Eddie i ja gledamo nogomet. Čini mi se da me patronizira.
Zapravo i ne voli sport, koji je, smatra on, za glupane. Ali
teško je biti siguran u išta u vezi s njim. Nastoji ugoditi.
Napola žmirim, ali nakon dosta vremena budim se i vidim
Zee kako polako izlazi iz svoje sobe u svilenoj kurta
pidžami. Uskoro veselo pijuckaju, kao i ja. Nešto se događa.
On i Zee sjede na suprotnim trosjedima, ali igraju se svojim
mobitelima kao tinejdžeri.
Namještam fes i otpijam malo vina koje sam stavio na
podmetač na stolić presvučen zebrinom kožom. Šalju jedno
drugom poruke. Vidim je kako se smiješi i trese glavom dok
gleda u mobitel. Križa i opušta noge dok joj papuča ne sklizne
sa stopala koje se zaustavlja kao zmija u šumi. Obojica
18

gledamo u to stopalo koje govori. Pretpostavljam da joj želi
podići papuču.
Narcizam je naša religija. Štap za selfije naš je križ i moramo
ga svugdje nositi sa sobom. Polako uzimam svoj štap i
podižem ga.
Snimam stopalo i ostali materijal. Nestrpljiv sam, gotovo
da mi se vrti u glavi od tog spuštanja u razbludan mazohizam.
Bol je takav užitak, a užitak je takva bol. Trudim se biti
iznimno miran i nježan. Nije da to ne primjećuju.
Zamolim da me stave u krevet. Uzimam tabletu i potajno
je ispljunem. Ionako nije učinkovita: bilo bi korisnije dati
slonu aspirin.
Eddie me odvodi u moju sobu i pomaže mi da se pridignem
na madrac.
Jastuci me vrijeđaju. Namješta mi ih kako ja volim. Prsti
su mu brzi i blagi, a ja mrmljam. „Zašto kada u filmu vidiš
invalida, znaš da će ga ubiti? Je li to zašto što je već ionako
slomljen?“
„Razmislit ću o tome“, kaže i gasi svjetlo. „Eto, imat ću
poslije što raditi.“
Neobično, ona ne dolazi poljubiti me.
Ležim, spreman slušati. Noćas bi trebalo biti smrtno zabavno.
Mozak mi mogu obuzeti mučni plamenovi, ali pretpostavljam
da je ljubavni par već zaboravio na mene. Postajem
manje bitan. Oni su pod reflektorima, a ja blijedim. Ja
sam statist u vlastitu filmu.
Zee je uvijek bila odana. Ona je žena koju sam oduvijek
želio. Ostavila je provinciju i muža zbog mene. Jednom mi je
rekla da bi me voljela i da nemam penis. Jesam li i na trenutak
povjerovao u to? Tko ne voli kurac?
19

Nema života u njezinu životu i nije imala seks barem sedam
godina. Ne mogu je zadovoljiti ni na koji način. Masturbirala
je, pretpostavljam, na romantične prizore na televiziji.
Nadam se na Jane Austen. Možda bi Zee voljela moj
jezik u sebi. Još uvijek mogu njime malo micati. Za loših
dana ruka mi se doimlje kao Zenonov paradoks. Kretanje
nemoguće: beskonačan broj pokreta koji nikad ne mogu biti
dovršeni. Mogu držati piće, služiti se telefonom i pokretati
kolica, ali jedva mogu zakopčati gumbe na pidžami. Odakle
mi pravo biti pohlepan i postavljati zabrane?
Znam ja biti grubijan, bio sam mlad šezdesetih. Sedamdesete
su bile još divljije i možda pokvarenije. U tim ludim
danima, kada je bilo zabranjeno zabranjivati, kada je sve prolazilo
a mi vjerovali da orgazam liječi sve, provodio sam se
više nego dobro i živio u komuni u Kaliforniji, imao motocikl
i stanovao kod dvije lezbijke i s njima dijelio ljubav. Te
magične jebačine kada se sve ostalo raspada.
Bio sam jebozovan: divan muškarac sav u sjaju i hipijevskim
điđama, plećat, crne kose do ramena i s guzovima za
koje bi svatko platio da ih može ugristi. Ako ste barem jednom
bili privlačni, poželjni i karizmatični, s dobrim tijelom,
to nikad nećete zaboraviti. Inteligencija i trud ne mogu biti
nadomjestak za ružnoću. Ljepota je sve, ne može se kupiti, a
lijepi su istinski obdareni. Kako god završio, cijeli svoj život
živiš kao član ekskluzivnog kluba. I nikad ne prestaješ žaliti
one manje blagoslovljene. Smeće poput Eddieja.
Spoznao sam da je mudro izbjegavati normalnosti i da je
vrlina himera. Trsio sam se ne prepoznavati uvriježene običaje
vjernosti i okove uvriježenog. Etika je patološko nasilje,
a dobrota prepreka. Bio sam, a nadam se i ostao, osoba
20

čulnih užitaka sklona markizu de Sadeu kao moralnom vodiču.
Držat ću se te vjere, usprkos iskušenjima zabrane.
No, jednako sam tako shvatio da prijestup potvrđuje
sama pravila kojima se želi narugati. Ništa ne podupire normu
kao odstupanje.
Želim reći: to je samo seks. I: nikada ne shvaćaj stvari
osobno. Budi tolerantan, dopusti drugima da uživaju. Napredak
je nadilaženje tabua. Ali, koliko god radio na tome,
iz seksa nikad nećeš moći izvući zaključak. Žene još uvijek
vole više nego muškarci. I nije seks to što mi smeta, već ljubav.
Ja sam, napokon sam to shvatio, vrsta glupana koja želi
biti voljena ekskluzivno.
Nije uvijek bilo tako. Obmanuo sam sama sebe: lažni ideali
muževnosti – odakle mi, od gledanja previše vesterna –
zbog čega sam mislio da moram poševiti sve žene, čak i one
koje nisam želio i kudio sam sâma sebe kada ne bih uspio.
Prezir prema ženama koje me nisu željele. I ta misao da su
sve žene zamjenjive, da lako možeš pokupiti drugu. I kada
sam bio nesretan, spašavala me je pomisao na seks.
I dalje imam senzibilitet 1960-ih. Uzimali smo zdravo za
gotovo da će se dobre stvari – jednakost, feminizam, antirasizam,
sloboda za seksualne manjine – proširivati. Vjerovali
smo da smo prosvijećeni. Te dobre stvari bit će dobre za sve.
Ali ljudi ih nisu željeli. Bili smo elitisti, to je sve.
Sada, spreman baciti se u mirovanje, uz curak sline niz
bradu, ležim i pretvaram se da sam umoran, čak i hrčem
kako bih im olakšao stvar. Dobra predstava. Radio sam kao
glumac u divljoj i alternativnoj kazališnoj glumačkoj družini
„Dutch and German“ – često gol, katkad na tripu, gledajući
kroz nebesku zavjesu – na početku onoga što drugi mogu
zvati mojom „karijerom“.
21

Čujem nešto. Jesu li počeli? Smirujem se. Samo slušam.
Pretvorio sam se u uho, kako se to kaže.
Razmišljam o svojim putovanjima s njom, stvorenjem
koje sam najviše volio. Jela, vino, šetnje na Capriju, po Parizu
i Villi Borghese, na Mureeju u Pakistanu, poslijepodnevni
drijemež pokraj nje dok ona čita. Razmišljam o njezinoj
ljupkosti, o njezinoj nježnosti. Razmišljam o njoj kako mi
donosi džemper kada mi je hladno, kako mi briše guzicu.
Ubrzo zaspim.
Mrtav? Ne, gore od toga: živ.
Kada se probudim, čujem ptice, mrak. Tišina – a tišina
je snažan zvuk. Zaječim i uzdahnem. Čak su i ljubavnici
odustali. Noć neznanja i nemirna sna. Uzdahnem i uložim
napor da se okrenem.
Ujutro ptice cvrkuću, dizalo šklopoće, a Eddie se išuljao s
mojim dimljenim lososom, prepečencem i kavom što ga grije.
Svijet se vratio u normalu. Sklopio sam oči i propustio sve.
Nestalo je. Ta se noć više nikad neće dogoditi.
„Waldo, izgledaš uznemireno i kao da si loše volje. Je li
sve u redu?“
„Imao sam lošu noć.“
„Nadajmo se da će večeras biti bolje.“
I bit će.
22