Jacob Israel Liberman - Osvijetljen zivot

Dr. Jacob Israel Liberman 

Osvijetljen život

knjiga 156. 

glavni urednik: 

Drago Glamuzina 

izvršna urednica: 

Sandra Ukalović 


Osvijetljen život 

izdavač: 

V.B.Z. d.o.o. 

10010 Zagreb, Dračevička 12 

tel: 01/6235-419, fax: 01/6235-418 

e-mail: info@vbz.hr 

www.vbz.hr 

za izdavača: 

Mladen Zatezalo 

urednik knjige: 

Stjepan Ravić 

lektura: 

Franko Lotić 

korektura: 

Branka Trbović 

grafička priprema: 

V.B.Z. studio, Zagreb 

tisak: 

GZH d.o.o., Zagreb 

listopad, 2019.

Dr. Jacob 

Israel 

Liberman 

i suradnici: 

Gina Liberman i 

Erik Liberman 

Osvijetljen 

život 

Kako znanost o svjetlosti 

može ispuniti vaš život 

svrhom i smislom 

S engleskoga preveo: 

Omer Rak 

2019.

knjiga 156. 

naslov izvornika: 


LUMINOUS LIFE 

copyright © 2018 by Jacob Israel Liberman 

All rights reserved. 

copyright © 2019. za hrvatsko izdanje: 

V.B.Z. d.o.o. 

Zagreb 

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu 

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu 

pod brojem 001043074. 

ISBN: 978-953-52-0194-6

sadržaj 

9 Predgovor 

12 Uvod 

19 Prvo poglavlje 

21 Kako nas svjetlost vodi 

31 Drugo poglavlje 

33 Svjetlost u nama 

45 Treće poglavlje 

47 Živjeti na svjetlosti 

55 Četvrto poglavlje 

57 Inteligencija života 

67 Peto poglavlje 

69 Svjetlost u našim snovima 

75 Šesto poglavlje 

77 Umaknuti iz polja uma 

85 Sedmo poglavlje 

87 Otkrivanje genija u nama 

97 Osmo poglavlje 

99 Svjesnost je ljekovita 

107 Deveto poglavlje 

109 Što vam oduzima dah

121 Deseto poglavlje 

123 Pravi zakon privlačnosti 

131 Jedanaesto poglavlje 

133 Život u punom spektru 

145 Dvanaesto poglavlje 

147 Živjeti u svijetu tehnologije 

159 Trinaesto poglavlje 

161 Gledati manje, vidjeti više 

173 Četrnaesto poglavlje 

175 Što vam zapinje za oko? 

181 Epilog 

185 ZAHVALE 

187 Bilješke 

197 Bilješka o autoru

Moj mozak je samo primatelj. U svemiru postoji jezgra iz koje primamo 

znanje, snagu i nadahnuće. Nisam uspio prodrijeti do tajni te jezgre, ali 

znam da ona postoji. 

NIKOLA TESLA

Predgovor 

Zadivljujuće je kako jednostavna ideja može promijeniti vaš život. 

Sjetite se samo prekretnica u svome osobnom razvoju i divnih 

učitelja kao i koncepata koji su pripomogli vašem buđenju u lakšem, 

sretnijem i uspješnijem životu. 

Prije mnogo godina živio sam sa znanstvenicom koja me je uvela 

u krajnje jednostavan način života koji mi je omogućio temeljitu promjenu. 

Naime, zamijetio sam da ona nije organizirala svoj život. 

Umjesto razmišljanja, planiranja i uzrujavanja oko toga što učiniti, 

čim bi ustala ujutro pozabavila bi se prvom stvari pred sobom, a 

zatim drugom i tako tijekom cijeloga dana. Na taj bi način upravljala 

sobom kroz pustolovine života bez obzira na to koliko izazovne i 

složene bile. Izostavljala je razmišljanje, odabiranje, planiranje ili 

brigu o onome što bi se moglo dogoditi. Iako to zvuči vrlo jednostavno, 

u ovoj knjizi dr. Jacob Israel Liberman istražuje upravo taj način 

bivanja u mnogo širem kontekstu. 

U knjizi Osvijetljen život Jacob Liberman obrazlaže taj opušten i 

plodan način življenja, uzimajući u obzir ulogu svjetlosti: sve ono za 

što vam zapne oko, zapravo vas traži. Svjetlost unosi svjesnost u vaše 

svakodnevne obveze, vodi vas iz trenutka u trenutak stvarajući život 

ispunjen svrhom i smislom. „Ne trebamo davati prednost nečemu jer 

inteligencija života to je već učinila za nas.“ Življenje u tom prostoru 

Liberman naziva prisutnošću. „Osjećaj neshvaćanja... dopušta istinskoj 

mudrosti da se otkrije.“ Iznimno bitna knjiga koju imate u rukama 

potvrđuje te ideje i još mnogo toga. 

Liberman objašnjava kako takav pristup svakodnevnom životu 

dopušta svjetlosti – i njezinu vjernu pratitelju, dahu – da nas vodi te 

da „vidimo svoje živote iznutra s većom jasnoćom i prihvaćanjem“. 

Navodi i drevnu mudrost koju je jezgrovito sažeo Mahatma Gandhi: 

„Postoji sila u svemiru koja će, dopustimo li joj, poteći kroz nas i proizvesti 

čudesne rezultate“ (četvrto poglavlje). 

Moje sadašnje istraživanje uključuje potvrdu znanosti što stoji iza 

te „sile u svemiru“. Libermanovo je pisanje umnogome potpomoglo

10 

OSVIJETLJEN ŽIVOT 

mome procesu otkrivanja. On ističe da ta sila pokreće „navigacijski 

sustav u nama“ i da je „neodvojiva od onoga što pokreće sve u svemiru“. 

Predavanje „čistoj svjesnosti“ te sile može nas odvesti do čuda i 

potpunog izlječenja. „Mnoga naša fizička i emocionalna oboljenja 

posljedica su zavedenosti naših tijela pogrešnim idejama, suprotnima 

našem zdravlju i boljitku“ (poglavlje 8). 

Knjiga Osvijetljen život pružit će vam potpuno nov uvid u mnoge 

uloge svjetlosti i disanja u vašem osobnom razvoju, o tome što istinski 

znači vidjeti. Ona će vam pomoći otkriti vašu svrhu ili sudbinu te 

kako živeći ih ispunjavate svoju bit, mijenjajući svoj svijet i svijet oko 

vas. Volim reći da, kada živite „sa svrhom“ ili slijedite svoju sudbinu, 

vjetar će nadimati vaša jedra, a pojavit će se i sve ostalo što trebate. 

Dobar dio Libermanova pripovijedanja započinje svjedočanstvima 

koja su vodila prema jednostavnom i prodornom, ali rijetko 

postavljanom pitanju, nakon čega slijedi odgovor koji može biti iznenađujući 

koliko i razotkrivajući. Primjerice, on se pita o izvoru svjetlosti 

što nam se javlja u snovima. Snovi otkrivaju na koji način spektar 

boja naše unutarnje svjetlosti uzajamno djeluje s našim podsvjesnim 

umom da bi se izložile duboke istine o našem budnom stanju, 

kao i naša „neograničena priroda“. Znati odgonetnuti kako naše priče 

i vjerovanja oblikuju naša budna djelovanja, odvest će nas prema 

većoj jasnoći i prosvjetljenijem ponašanju. 

Liberman navodi Talmud: „Ne vidimo stvari onakvima kakve 

jesu; vidimo ih onakvima kakvi sami jesmo.“ Isključivanje naših vjerovanja 

o tome tko smo i što je moguće, stvara osvijetljen prostor koji 

nam omogućuje da se otvorimo čistoj svjesnosti, beskonačnim potencijalima 

i mogućnostima, da pronađemo genija u samome sebi. 

Nesvjesno nadahnuće, u suradnji sa svjesnim djelovanjem, može 

voditi prema stanju pobuđenosti, nakon čega slijedi provedba, što 

naposljetku rezultira iskazivanjem stvaralačke mašte (sedmo poglavlje). 

To je pravi izvor nadahnuta djelovanja. Kao što je Einstein kazao 

za stvaralaštvo: „Imaginacija je mnogo važnija od znanja.“ 

Liberman raspravlja o „zoni“ – stanju svijesti koje su iskusili 

vrhunski sportaši, glazbenici, plesači i drugi kada su ostvarili besprijekorne 

izvedbe (osmo poglavlje). Godine 1992. iskusio sam nešto što 

je približilo moju karijeru Libermanovu radu s vrhunskim sportašima 

pomažući im dovesti ih do „zone“. Pratio sam natjecanje u klizanju na 

olimpijskim igrama kada mi je umjetnička klizačica Midori Ito oduzela 

dah, dovevši me do suza svojom dirljivom i legendarnom izved-

Predgovor 11 

bom. Unatoč određenim teškoćama prije natjecanja, nastavila je svoj 

program zračeći potpunom smirenošću i kontrolom. U svoj je program 

klizanja uvrstila trostruku kombinaciju odskoka i trostruki 

„aksel“. Bilo je to prvi put da je neka žena, umjetnička klizačica, izvela 

te figure na olimpijskom natjecanju. To uzbudljivo iskustvo označilo 

je početak moga istraživanja koje je rezultiralo objavljivanjem knjige 

Energetska medicina u terapeutici i poboljšavanju ljudskih učinaka te do 

prepoznavanja stanja svijesti i fiziologije koju nazivam „organskom 

suradnjom“. Naime, sva tkiva, stanice i molekule tijela u „zoni“ rade 

zajedno, hitro, bez napora i instinktivno, omogućujući izvođaču da 

utjelovi potpunu životnost, prisutnost, jasnoću i sklad. U ovoj nam je 

knjizi Jacob Liberman pripremio jednominutne meditacije koje nam 

svima mogu pomoći ući u „zonu“ i živjeti ondje. Kakav prekrasan dar! 

Da bi svi dijelovi tijela tako savršeno surađivali, mora postojati 

neki oblik brze komunikacije između stanica. Svjetlo pruža savršen 

komunikacijski mehanizam za brzu fiziološku integraciju jer putuje 

brzinom svjetlosti. Nedavno se pojavila i nova multidisciplinarna 

studija iz biofotonike, a Libermanovo istraživanje te uvidi u svjetlost 

i vid ključni su za biofotonička istraživanja. 

Dr. Jacob Israel Liberman pravi je pionir i vizionar. Njegovo istraživanje 

vida dovelo je do važnih uvida o svjetlosti i vidu, otkrivajući 

nove načine opažanja i življenja. Ne mogu ni zamisliti svetije i ugodnije 

putovanje od pomaganja ljudima da zadrže svoj najdragocjeniji 

dar: vid. Neka su Libermanova otkrića bila toliko neobična da je bio 

primoran poduzeti pažljivo znanstveno istraživanje kako bi se uvjerio 

u njihovu valjanost. Rezultati tih istraživanja, objavljeni kao serija 

sjajnih članaka u recenziranim znanstvenim časopisima, pokazali su 

da je riječ o jednom od svjetskih najkreativnijih i iznimno cijenjenih 

znanstvenika koji se bave vidom. U knjizi Osvijetljen život dr. 

Liberman učinio nam je dostupna svoja izvanredna otkrića. Nije to 

samo knjiga za čitanje i uživanje već mnogo više od toga: putovanje 

koje mijenja život. 

Dr. James L. Oschman, 

autor knjige Energetska medicina

12 


Uvod 

Prije četrdeset godina, dok sam se obučavao za optometričara, 

osjetio sam iznenadno i znatno poboljšanje očnog vida, ali bez 

mjerljive promjene u dioptriji. Učinak toga čudesnog događaja, koji 

otada traje već četrdeset godina, doveo me je do spoznaje da, iako 

gledamo vlastitim očima, mi ne „vidimo“ s njima. To me je potaknulo 

da krenem u misiju otkrivanja izvora našega pravog viđenja: veze 

između svjetlosti, vida i svijesti. I još važnije: navelo me je da se zapitam 

tko sam i tko je zapravo onaj tko vidi. 

Ta su me pitanja navela na proučavanje kvantne fizike i neuroznanosti, 

što me je nadahnulo da dublje istražim stanja uma te je rezultiralo 

bitnim poboljšanjem moga vida. Počeo sam eksperimentirati s 

radom svoga uma u realnom vremenu. Nadao sam se otkriti portal u 

stanje svijesti u kojemu se događa dubinsko izlječenje, što bi me zauzvrat 

osposobilo da poučim druge ponoviti moje iskustvo. Ono što 

sam tijekom godina otkrio preobrazilo je moj život i otkrilo temeljne 

istine o svjetlosti i vidu. Ti su mi uvidi omogućili da pomognem tisućama 

pacijenata u obnavljanju prirodnoga vida bez naočala. Na temelju 

tih spoznaja nastale se moje prve dvije knjige Svjetlost: lijek budućnosti 

i Skinite naočale i progledajte. 

Sljedećih dvadeset i pet godina uslijedilo je dubinsko istraživanje 

života, svijesti i onoga neuhvatljiva stanja koje nazivamo prisutnošću. 

Moja otkrića predstavljena u ovoj knjizi pomogla su mi razjasniti 

kako svjetlost neprekidno vodi naš život. Osim toga, ta su otkrića bila 

ključna za razvoj moga prvog klinički provjerenoga medicinskog 

uređaja, patentirana 2006. godine, koji je znatno unaprijedio vidne 

sposobnosti, a odobrila ga je i savezna Agencija za hranu i lijekove 

(FDA), i koji je 2010. godine pridonio mome izboru za predsjednika 

Međunarodnog društva za proučavanje suptilnih energija i energetske 

medicine (ISSSEEM).

Uvod 13 

Svjetlost koja nas vodi 

Za bolje razumijevanje mojih otkrića započnimo sa svjetlošću i njezinim 

širim razumijevanjem. Svjetlost je više od valova i čestica – ona 

je snabdjevač svijesti. Svjetlost nije tek „tamo vani“, nešto što trebamo 

naći kako bismo vidjeli. Svjetlost nas nalazi i vodi na isti onaj način kao 

što navodi biljku da raste prema njoj. Postoji nešto suštinski živo u 

svjetlosti. I, koliko god to moglo zvučati zapanjujuće, svjetlost ne prodire 

u nas samo kroz oči i kožu nego i zrači iz nas. Promislite kako 

bebe opažaju svijet oko sebe. Svjetlost potiče njihovu svjesnost – neometanu 

razmišljanjem, vjerovanjima ili brigama – i zrači natrag u 

svijet kao izraz čiste prisutnosti. Zato njihove oči sjaje. Izrastajući iz 

beba koje žive u tome nesputanu stanju, postavši odraslim osobama 

kojima je rečeno da traže život, ljubav i posao, previđamo činjenicu 

da naše oči i um nisu oblikovani tražiti svjetlost nego reagirati na nju. 

Pionirska istraživanja potvrdila su da oči, koje sadrže otprilike 

milijardu radnih dijelova, ne samo da zamjećuju pojedinačne fotone 

svjetlosti prije nego se uobliče, nego primaju i prenose tu informaciju 

do našeg mozga nezamislivom brzinom. Cijeli se proces događa prije 

nego svjesni um promisli o tome i usmjeri nas u ono što gledamo. 

Štoviše, istraživači su u ljudskom oku pronašli visoku razinu koncentracije 

tzv. kriptokroma, kemijskoga „šestog osjetila“ koje orijentira 

životinje prema zemaljskom elektromagnetnom polju, podešavajući 

nas s nevidljivim „satom i kompasom“ koji navode skupne migracije 

brojnih vrsta, pa čak i određuju njihove reproduktivne cikluse. 

U potrazi za prisutnošću 

Unatoč popularnom uvjerenju, ostvarivanje prisutnosti ne odnosi se 

na razmišljanje ili pokušavanja biti ovdje i sada. Naprotiv, to je prirodno 

stanje koje nastaje u trenutku kada se naše oči i um, potaknute 

svjetlošću, usmjere na isto mjesto u isto vrijeme. Reagirajući na poziv 

i navođenje svjetlosti, oči nam započinju složen ples usmjeravanja, 

usredotočivanja, praćenja i združivanja. Kada nas svjetlost isprva „probudi“, 

oči su nam usmjerene prema njezinu istjecanju, pokrećući 

posvemašnju prisutnost. Iako često povezujemo prisutnost s pozornošću, 

ona ne podrazumijeva naprezanje povezano s pozornošću. To 

nije prinudni voljni proces odabira jednog aspekta iz okoline za usredotočivanje, 

uz istodobno zanemarivanje drugih. Prisutnost je nehotična 

reakcija na poziv inteligencije života koja nas usmjerava prema 

našem najvećem potencijalu.

14 


Stupanj naše prisutnosti izravno je povezan s načinom na koji su 

naše oči sposobne usmjeriti se točno i bez ikakva napora; kada su 

dobro usmjerene, uspostavljajući očni kontakt i prepoznajući ono što 

ih je pozvalo, doživljavamo podudarnost. Stanje je to u kojemu dolazi 

do savršenog poravnanja naših vanjskih i unutarnjih svjetova i kada 

nestaje suvišna buka oko nas. 

Otkrio sam to tijekom svoje karijere optometričara i znanstvenika 

koji se bavi proučavanjem vida. Naime, uočio sam da su oči pacijenata 

koji su mi dolazili zbog poteškoća s vidom većinu vremena bile 

zagledane u jednu točku dok im je, istodobno, um lutao negdje drugdje. 

Ta nepodudarnost između onoga što im vide oči i um, ometala je 

njihovu urođenu sposobnost da iskuse prisutnost. U jednom svom 

istraživanju, objavljenom 1976. godine, otkrio sam da približno 70 

posto pacijenata nije gledalo ondje gdje su mislili da gledaju, što je bio 

znak da im oči i um nisu bili usklađeni. Osim toga, većina njih pritom 

se naprezala, otkrivajući svoju sklonost da radije forsiraju stvari nego 

da im dopuste da se otkriju pred njihovim očima. Također sam otkrio 

da su moji pacijenti, što su više bili zaokupljeni gledanjem ili shvaćanjem 

nečega, više zadržavali dah i manje su stvarno vidjeli. Međutim, 

kada bi povratili dah i opustili se, njihov bi se vid i sposobnost za 

učenje bitno popravili. 

Zato je prisutnost tako rijetka. Ako naše fizičke oči (koje primaju 

80 do 90 posto našeg životnog iskustva) nisu usklađene s „umnim 

okom“, nemoguće je doživjeti prisutnost ili sjedinjenost. Ako ste 

osoba srednje ili starije životne dobi i ne možete bez naočala za čitanje, 

tada vam je vjerojatno poznato kakav je osjećaj kada trebate pročitati 

sitno otisnut tekst na etiketi bočice za lijekove u ljekarni. Što se 

više trudite, vaše se oči više naprežu, ali tekst na bočici i dalje vam 

izmiče. Da biste jasnije vidjeli tekst trebate se prestati naprezati i ublažiti 

fokusiranje, što će dopustiti vašem umu i očima da se međusobno 

prirodno usklade. To ne možemo postići prinudom, ali možemo se 

naučiti uskladiti s pomoću jednostavne jednominutne vježbe vida, 

koju ću opisati kasnije u knjizi. 

Uporabom niti i nekoliko kuglica moći ćete vidjeti smisao i izravno 

doživjeti usklađivanje vaših očiju i uma, bez prinudnog procesa. S 

obzirom na to da je svjesnost ljekovita, jednom kada je doživite, više se 

nećete vraćati svome starom načinu viđenja ili bivanja.

Uvod 15 

Jeste li alergični na život? 

Emocionalna bol drugi je razlog zbog kojega nam izmiče prisutnost. 

Nju je teško doživjeti ako smo joj se naučili suprotstavljati ili smo 

pokušali pobjeći od onoga što nam život nosi i potiče u nama. 

Prisutnost se ne sastoji od prebiranja i odabiranja iskustva: da, bit ću 

prisutan za ovo; ne, neću biti prisutan za ono. Inteligencija života 

neprekidno nas upravlja prema prisutnosti. U mogućnosti smo kušati 

na koji nas način život vodi u svakom pojedinom trenutku, dopuštajući 

nam da opušteno dišemo. Ali rane životne traume, zajedno s 

našim emocionalnim predodređenostima, navode nas da automatski 

ustuknemo pred određenim ljudima i situacijama a da najčešće 

nismo svjesni zašto nam se to događa. Sve što vidimo ljudi su i doživljaji 

koji nas plaše, neugodni su nam ili nas jednostavno nadilaze. 

Upravo je to mjesto gdje se znanost o svjetlosti i život magično 

sjedinjuju, jer skloni smo reagirati na boju na isti način kao i na život. 

Tijekom svoje karijere otkrio sam da su moji pacijenti bili alergični na 

boje koje su, na vibracijskoj razini, odgovarale njihovu životnom 

iskustvu s kojim su se teško nosili. Kada bi vidjeli te boje, javile bi im 

se reakcije koje su djelovale na njih i fizički i emocionalno, preplavljujući 

im um i blokirajući njihovu povezanost s prisutnošću. Kada su 

jednom podvrgnuti „homeopatiji boje“, koju ću kasnije objasniti i 

opisati u knjizi, bili su sposobni prigrliti boje koje su im prije uzrokovale 

reakcije i – suočeni sa životnim iskustvima što su ih prije uznemiravala 

– doživjeti stabilniju prisutnost. 

Što vam zapinje za oko? 

Mnogo toga naučio sam promatrajući svoju djecu kada su još bila jako 

malena. Poput većine djece igrala su se s igračkama, ostavljajući ih za 

sobom kada bi završili igru. Stalno sam ih molio da ih pospreme, no 

tako bi postupili samo kada bih ustrajao. Tada me prožeo snažan 

osjećaj da ako nešto vidim, onda to treba biti moja odgovornost. Počeo sam 

se pitati što bi se dogodilo kada bih počeo reagirati na sve za što mi 

zapne oko. Sukladno tome, započeo sam sa svakodnevnim vježbanjem, 

koje je izgledalo ovako: sve što uđe u polje moje svjesnosti 

postaje mojom odgovornošću, onome što je moja odgovornost posvetit 

ću pažnju, a ono čemu ću posvetiti pažnju, to ću i završiti. Vježbao 

sam tako tjedan dana, ne dopuštajući da mi išta promakne i do nedjelje 

sam već skupljao opuške s ulice.

16 


Nakon toga postao sam borbeniji. Shvatio sam koliko sam vremena 

proveo zabrinut zbog svojih životnih okolnosti, nadajući se da će 

se promijeniti, ali kada god bih pokušao odlučiti što učiniti sljedeće, 

nisam znao što bi to trebalo biti. Tijekom tog eksperimenta stvari su 

postale jasne same od sebe, budući da je sve što mi se obraćalo postalo 

sljedećom logičnom stvari koju treba učiniti. To vježbanje u prisutnosti 

– neka vrsta meditacije u pokretu – potaknulo me da odustanem od 

davanja prednosti vlastitom rasporedu jer život je to već učinio, privlačeći 

moju svjesnost svemu onome što je zahtijevalo njezinu pozornost. 

Štoviše, moja prisutnost – i zauzvrat moje viđenje – produbili su 

se kada sam prestao zanemarivati ono što sam vidio. Tada sam imao 

osjećaj da zanemarivanje onoga što zapravo vidimo leži u osnovi 

brojnih gubitaka vida koje sam sreo u svojoj praksi. U ovoj ćete knjizi 

biti potaknuti izvesti vježbu kako biste i sami mogli „vidjeti“ da nešto 

tako jednostavno može mijenjati život. U tren oka ponovno se javlja 

osjećaj prostornosti i olakšanja. 

Danas mi je poznato da nas život neprestano poslužuje planom i 

programom te da, odazovemo li se prirodno svakog trenutka onome 

što nas doziva, ne samo da ćemo doživjeti zadivljujuće stanje sklada i 

prisutnosti nego ćemo razviti istinski osjećaj samopoštovanja, znajući 

da ćemo dočekati sve ono što nam život nosi. Živeći neopterećeni 

izborom uživamo u povlastici da budemo vođeni svemirskim kompasom, 

doživljavamo manje stresa, a više radosti, nadahnuća, ljubavi 

i zahvalnosti. 

Stapanje sa životom 

Moje prve dvije knjige, Svjetlost: lijek budućnosti i Skinite naočale i progledajte, 

dijelile su revolucionarne metode, terapeutske pristupe i služile 

su kao priručnik brojnim praktičarima. Knjiga Osvijetljen život: 

kako znanost o svjetlosti može ispuniti vaš život svrhom i smislom povezuje 

četrdeset i pet godina kliničkog istraživanja i praktičnog iskustva 

sa suvremenom znanošću radi stvaranja nove filozofije života koju 

možete usvojiti i primijeniti u svome domu, što rezultira brzom, osjetnom 

i trajnom promjenom. 

Knjiga Osvijetljen život istražuje vezu između svjetlosti, vida i svijesti 

te njihov nerazdvojan utjecaj na prisutnost. Ona nas dovodi do 

sjecišta znanosti i duhovnosti, kvantne fizike i misticizma, neuroznanosti 

i istočnjačke filozofije. Utemeljena u znanosti, poduprta istraživanjem 

i osobnim iskustvom, ona preobličuje dva tisućljeća staru

Uvod 17 

duhovnu mudrost u praktičnu filozofiju zajedno sa sredstvima koja 

će vam pomoći da konačno doživite to neuhvatljivo i duboko stanje 

zvano prisutnost. 

Kada „radimo“ na prisutnosti, ostajemo zaključani u obrascu pretjeranog 

naprezanja i razmišljanja. Umjesto da odgovorimo na poziv 

svjetlosti za punom svjesnošću, ostajemo izgubljeni u razmišljanjima, 

planiranju i uznemireni, pa svijet promatramo tunelskim vidom koji 

su prouzročile te brige. Takve misli zaključavaju našu stvarnost i 

smrzavaju svjetlost u materiju. 

Prestanemo li pokušavati biti prisutni i umjesto toga stopimo se s 

našim dahom, uskladimo na odgovarajući način oči i um te odgovorimo 

na pozive života, prisutnost će nas naći. Ona se javlja kada prigrlimo 

sve što nam život (i svjetlost) imaju za ponuditi. Kada prestanemo 

tragati, započinjemo nalaziti. Gledajući manje, vidimo više. 

Dopustimo li svjetlosti u nama da se stopi sa svjetlošću što nas vodi, 

doživjet ćemo sjedinjenost. Bez ikakva napora opuštamo se u stanju 

u kojemu nema odluka koje moramo donijeti. Ne postoje smetenost, 

nagađanje, razmišljanje ili traganje za odgovorima nego samo bivanje 

– prihvaćanje života onakvoga kakav on jest. 

S prisutnošću život postaje čaroban. Ne samo da se osjećamo bolje 

nego se i naš stres raspršuje, a tijela iscjeljuju. Naše reakcije prema 

životu postaju blaže dok razvijamo sposobnost da prigrlimo sve što 

se pojavljuje i odnosimo se prema životu na isti način kao i djeca. 

Dojenčad i djeca ne traže ništa; jednostavno reagiraju na sve što privlači 

njihovu pozornost. Kada u sebi probudimo tu urođenu sposobnost, 

život nam se korjenito mijenja, ulazimo u stanje koje neki nazivaju 

„zonom“, „tokom“ ili čak „sviješću genija“ u kojemu „mi“ nestajemo, 

a naše znanje više nije ograničeno informacijama koje zaprimamo 

putem pet osjetila. Postajemo empatičniji prema sebi i drugima te 

intuitivniji. Umjesto da reagiramo na situacije jednu za drugom, 

počinjemo teći sa životom i tijekom vremena postajemo svjesniji iskustava 

prije nego se ona dogode, pa im tako možemo i „izraziti dobrodošlicu“. 

To je čudesno stanje postojanja. 

Ono što bismo mogli nazvati „božanskim nadahnućem“ kodiranim 

u svjetlosti okreće nas u smjeru koji je prostran, ispunjavajući nas 

istodobno dubokom žudnjom – onkraj želje za bilo čim vlastitim ili 

materijalnim – da našu najjaču čežnju za sjedinjenošću obujmimo 

viđenjem koje nam je dano. Nakon toga preostaje samo svjedok, koji je 

prisutan, prostoran i staložen. Sve se pojavljuje jasno i izgleda kao da

18 


svjetluca. Osjećaj mira koji proizlazi iz tog stanja toliko je blažen da 

nam se oči mogu ispuniti suzama. 

Bez obzira na to koliko čuda doživimo, svako je novo čudo iznova 

zapanjujuće i poziva nas u još više takvih doživljaja, podsjećajući nas 

da je sav život doslovce s one strane vjerovanja. Tijekom proteklih dvadeset 

i pet godina od liječnika za oči i znanstvenika koji se bavio 

vidom pretvorio sam se u liječnika fasciniranog sviješću i znanošću 

života. Ne može proći gotovo ni jedan dan a da i dalje nisam ispunjen 

strahopoštovanjem prema tom čudesnom svijetu u kojemu živimo i 

ljudima koje susrećem. Uzbuđen sam što mogu podijeliti ono što sam 

naučio jer to je preobrazilo moj život. Vjerujem da može i vaš.

Prvo poglavlje

Kako nas svjetlost vodi 

Bilo da smo u intelektualnoj znanstvenoj potrazi ili u mističnoj potrazi za 

duhom, svjetlost nas zove naprijed, a potreba za njom uzburkana u našoj 

naravi odgovara na taj poziv. 

arthur stanley eddington 

sam osvit na prostranome jezeru na otoku Palau u Filipinskome 

U moru započinje ples. Milijuni meduza, svaka veličine šalice čaja, 

žuri k istoku prema svjetlosti izlazećeg sunca. Zaustavljaju se kada ih 

dohvate zrake ranojutarnjeg sunca, nakon čega ga polako nastavljaju 

slijediti na njegovu putu od istoka prema zapadu. Sa sutonom ti 

jedinstveni beskralježnjaci odlaze na počinak na zapadnu obalu jezera, 

da bi već sljedećeg jutra iznova započeli s plesom. 

Te su meduze tek jedne od brojnih vrsta čije je životno putovanje 

vođeno sunčevom svjetlošću. Prema nalazima morskih biologa, grbavi 

kitovi koriste se sunčevom svjetlošću zajedno sa zvijezdama i 

zemljinim magnetnim privlačenjem za navođenje svojih godišnjih 

seoba dugih šesnaest tisuća kilometara. Unatoč oceanskim strujama, 

kitovi se kreću pravocrtno – sjeverno u potrazi za hranom, južno 

zbog parenja – varirajući manje od jednog stupnja zemljopisne dužine 

iz godine u godinu. 

Svake jeseni na Antarktici carski pingvini kreću se u koloni na 

opasnome kopnenom putovanju, dugačkome 115 kilometara, do 

svoga mjesta za razmnožavanje. Dolaskom ondje, pronalaze svoje 

partnere i pare se. Nakon što ženka snese jaje, pažljivo ga prenosi do 

nogu mužjaka koji ga zagrijava pokrivajući ga donjim dijelom svoga 

trbuha i vrhovima nogu. Ženka se potom vraća u ocean u potrazi za 

hranom. Puna dva mjeseca mužjaci su skupno zbijeni u gomili bez 

hrane, balansirajući na vršcima svojih nogu na jajima dok se temperature 

spuštaju i do -73° C, a vjetar puše brzinom od 160 kilometara 

na sat. U složenom plesu, mužjaci iz sredine skupine, čija tjelesna 

temperatura raste, pomiču se prema rubnom dijelu dok se oni izvana 

pomiču prema unutra kako bi se ugrijali. Poslije, kada se vrate ženke

22 


i izlegu mladi, pingvini se masovno vraćaju istim putem natrag do 

mora kao da su jedan organizam, kao da je svaki od njih jedna stanica 

u složenu i međusobno povezanu tijelu života. 

Osim meduza, kitova i pingvina, još je mnogo drugih vrsta što 

sudjeluju u migracijskim putovanjima – od leptira do ptica pjevica – 

vođeno nečime izvan njih a što je usklađeno s nečime u njima. Kada 

slušamo o tim pothvatima, nerijetko ostajemo zadivljeni čudesnim 

sposobnostima tih bića da putuju od točke A do točke B. Na koji 

način, bez ikakvih karti i otisnutih smjerova, bez GPS tehnologije, 

uspijevaju pronaći put do svoga odredišta, pritom nikad ne skrećući 

sa svoga puta i ne lutajući, ne sumnjajući u svoje sposobnosti i ne 

prepirući se s drugima kojim smjerom treba ići? 

Većina nas čula je te priče na TV kanalu Discovery ili iz dokumentarnih 

filmova poput Carskog putovanja. Međutim, kada se s takvom 

situacijom susretnemo u vlastitom životu, nerijetko nas zaustavi u 

našoj potrazi i osvijesti da smo propustili mnogo od onoga što se 

događa oko nas. Kada sam se prije nekoliko godina uselio u unajmljenu 

kolibu na havajskome otoku Maui, našao sam jednoga ruskog 

plavog mačka sa sivim krznom i žutim očima kako sjedi na trijemu i 

gleda u mene. Saznao sam da to nije domaći, pitomi mačak, te da ga 

moj susjed Koa zove Pepper, kao i to da dolazi svaki dan u otprilike 

isto vrijeme. U obližnjoj sam trgovini kupio nekoliko konzervi hrane 

za mačke, otvorio jednu i ostavio je na trijemu. Brzo ju je pojeo pa sam 

mu poslije svaki dan ostavljao hranu i vodu, a on je svakodnevno 

navraćao. Prošlo je tako pet mjeseci dok se nismo sprijateljili. 

Jednoga sam dana opazio Kou kako u kartonskoj kutiji nosi 

Peppera. 

„Kamo ga nosiš?“ pitao sam. 

„Imam prijatelja na drugoj strani otoka koji ga želi.“ 

Prijatelj mu je živio 56 kilometara od nas, pa iako mi je Pepper bio 

prirastao srcu, znao sam da je tako najbolje jer sam za nekoliko dana 

morao otputovati u Europu. 

Tri mjeseca poslije, nakon što me je prijatelj pokupio u zračnoj luci 

i dovezao do kolibe, našao sam ondje Peppera kako me čeka. 

Iznenađen, otišao sam do Koine kolibe i upitao ga: „Kada si vratio 

Peppera?“ 

„Nisam ga vratio.“ 

Zajedno smo otišli natrag do moje kolibe. Ugledavši mačka, Koa je 

kazao: „Zaboga!“ Zatim je nazvao prijatelja i pitao ga: „Zašto si vratio

Kako nas svjetlost vodi 23 

mačka?“ Prijatelj mu je odgovorio: „Nisam. Pobjegao je gotovo odmah 

nakon što si ga ostavio. Više ga nikad nisam vidio.“ 

Začuđen što je pronašao put kući baš kada sam se vratio, promijenio 

sam mu ime u Lani, što na havajskom znači „nebo“. Uskoro sam 

se preselio u novi dom i uzeo ga sa sobom. 

Nama takvo putovanje izgleda nemoguće, posebice nađemo li se u 

nepoznatu gradu, pa čak i na parkiralištu trgovačkog centra. Ali u 

stvarnosti, mi smo opremljeni istom vrstom tehnologije za vođenje 

kao meduze, kitovi i ostala čudesna stvorenja. Ptice, primjerice, očito 

imaju ugrađen kompas u svojim očima jer njihova mrežnica sadrži 

visoku koncentraciju proteina kriptokroma osjetljivoga na svjetlost, 

što im daje sposobnost otkrivanja zemaljskoga magnetnog polja. 1 No 

kriptokrom nije svojstven samo pticama; to je prapovijesni protein 

nađen u mikrobima, biljkama i životinjama koji im pomaže u kontroliranju 

dnevnog ritma i otkrivanju magnetnih polja. Neki istraživači 

vjeruju da ptice mogu stvarno vidjeti ta nevidljiva polja. 

Smatra se da ljudi imaju samo pet osjetila dok životinje poput 

ptica, kitova i kornjača imaju i šesto osjetilo koje im omogućuje da se 

orijentiraju tijekom dugih migracija. Nedavno je tim znanstvenika s 

Medicinskoga fakulteta Sveučilišta Massachusetts otkrio da i ljudsko 

oko sadrži visoku koncentraciju kriptokroma. Štoviše, nakon što je 

ljudski kriptokromni gen usađen u vinsku mušicu, nakon što je izmijenjeno 

njezino uobičajeno magnetno šesto osjetilo, ona je uspjela 

potpuno vratiti sposobnost osjeta magnetnog polja. Ti eksperimenti 

pokazuju da ljudski kriptokrom može djelovati kao magnetni senzor, 

što navodi na pomisao da i sami možemo biti opremljeni tim šestim 

osjetilom 2 te da se možemo uskladiti s navigacijskim sustavom planeta. 

No postoji jedna očita razlika između nas i tih životinja: one ne 

poništavaju svoj sustav unutarnjeg vođenja razmišljanjem, ne propituju 

polukružno gibanje sunca na nebu, niti biraju slijediti ga ili ne 

slijediti. Ne vjeruju svjetlosti niti sumnjaju u nju – samo ju slijede jer 

ih ona vodi prema njihovu odredištu. No to rađa pitanje: što je svjetlost? 

Što je svjetlost? 

Od čovjekova prvog viđenja izlaska sunca, mudraci su se pitali o 

naravi svjetlosti i posumnjali su da ta misteriozna i sveprožimajuća 

pojava mora biti povezana s najdubljim pitanjima o Bogu, životu i

24 


smislu postojanja. Biblija nas uči da je život započeo sa svitanjem 

svjetlosti, a gotova svaka duhovna tradicija izjednačava svjetlost sa 

Stvarateljem, govoreći o „božanskoj svjetlosti“, „Božjem svjetlu“, te 

opisujući duhovni razvoj kao proces „prosvjetljenja“. 

Na zdravlje i dobrobit obično se gleda kao na „zračenje svjetlosti“, 

ili „sjaj“, isijavanje koje je nemoguće opisati. Sjajno fizičko zdravlje 

prvenstveno je funkcija snage našega „unutarnjeg sunca“, a sjaj nam 

se, čini se, uvećava onoliko koliko nam se proširi svjesnost. Pri 

punom osvjetljenju taj zračeći sjaj postaje vidljiv golim okom i zato se 

poznati glumci uspoređuju sa „zvijezdama“ dok se svece tradicionalno 

oslikava okružene sjajnim aurama i opisuje kao „obasjane svjetlošću“. 

Mnogo naših jezičnih izraza ilustrira nebrojene načine na koje 

se svjetlost očituje u našim svakodnevnim životima. Kažemo da je 

trudna žena „ozarena“ (obasjana unutrašnjom radošću), a kada se 

osjećamo nadahnutima kažemo da nam se dogodilo „prosvjetljenje“. 

Kada je netko jako uspješan u nečemu, kažemo da je „sjajan“ ili „blistav“, 

a kada je netko na višem stupnju kulture i obrazovanja, kažemo 

da je „prosvijećen“, dok se pak nastanak nove ideje često uspoređuje 

s „paljenjem žarulje“. 

Znanstvenike također zbunjuje narav svjetlosti. Talijanski astronom 

Galileo Galilei pisao je 1640. u pismu filozofu Fortuniju Licetiju: 

„Uvijek sam se smatrao nesposobnim shvatiti što svjetlost doista jest, 

u tolikoj mjeri da bih spremno pristao provesti ostatak života u 

tamnici samo na kruhu i vodi kada bih bio siguran da ću moći shvatiti 

ono što mi se čini beznadnim.“ 3 Oko 1917. fizičar Albert Einstein 

pisao je prijatelju: „Do konca svoga života razmišljat ću o tome što je 

svjetlost!“ 4 Godine 1951. priznao je da je proveo pedeset godina u 

„svjesnom umovanju“, pokušavajući razumjeti narav svjetlosti, međutim 

nije bio ništa bliži odgovoru nego prije. 

U procesu potjere za misterijem svjetlosti, Einstein je razvio teoriju 

relativnosti, tvrdeći da pri brzini svjetlosti vrijeme prestaje postojati. 

Osim toga, foton, koji nema masu, može prijeći svemir bez uporabe 

energije. Dakle, „za zrake svjetlosti, vrijeme i prostor ne 

postoje“. 5 

U novije vrijeme, kvantni su fizičari opisali svjetlost kao temelj 

stvarnosti. To je iznimno važno uzmemo li u obzir da se kvantna 

teorija smatra najuspješnijom znanstvenom postavkom u povijesti i 

da se polovica današnje tehnologije temelji na njoj. Prema teorijskom 

fizičaru Davidu Bohmu, „svjetlost je energija, ali i informacija, sadržaj, 

oblik i struktura. Ona je potencijal svega.“ 6


Živimo u svemiru koji je, izgleda, stvoren i održavan s pomoću 

svjetlosti. Prema njemačkom piscu i misliocu Johannu Wolfgangu 

von Goetheu, „sav je život nastao i razvio se pod utjecajem… svjetlosti“. 

To postaje očito kada pokusno postavimo biljke, životinje ili ljude 

u zamračenu okolinu i gledamo kako se njihova vitalnost postupno 

gasi, što vodi prestanku života. Ako nema svjetlosti, ne postoji ni 

volja za životom. Doslovce smo uskraćeni za iskru što pokreće naš 

duh. 

Takvim se iskazima rastvaraju umjetne razlike između znanosti, 

zdravstvene skrbi i duhovnosti, koje sve odreda vode k svjetlosti. 

Mistici, znanstvenici i iscjelitelji međusobno se slažu, svatko u svojim 

odgovarajućim izrazima, da je u svjetlosti sadržana tajna čovjekova 

buđenja, izlječenja i preobrazbe. No i dalje ne razumijemo što je svjetlost. 

Svjetlost čine fotoni, a smatra se i da su subatomske čestice sastavljene 

od fotona, koji su temeljni građevni blokovi onoga što zovemo 

materijom ili stvarnošću. Fotoni su bezoblični, nevidljivi i bez svojstava. 

Nemaju masu, težinu ili električni naboj i stoga se ne mogu izravno 

opaziti ni izmjeriti. 

Upravo zato mi nikada zapravo ne vidimo svjetlost, iako je sve što 

vidimo, čujemo, mirišemo i dodirujemo načinjeno od fotona. Prema 

američkom polihistoru Walteru Russellu, viđenje nije samo „doživljaj 

osjeta svjetlosnih valova kroz naše oči“ nego je i „slušanje doživljaj 

osjeta svjetlosnih valova kroz naše uši. Kušanje i njušenje doživljaji su 

osjeta svjetlosnih valova u ustima i nosnicama.“ 7 

Korak dalje otišao je David Bohm, tvrdeći da je sva materija 

„zamrznuta svjetlost“. 8 Za njega je kvantna stvarnost utemeljena na 

jednostavnom načelu: svjetlost i život ista su energija u dvama različitim 

stanjima postojanja, obliku (materija) i bezobličnosti (svjetlost). 

U svojem materijalnom ili zamrznutom stanju, svjetlosna energija 

sačinjava cjelokupnu materiju – sve što vidimo, dodirujemo i mjerimo. 

Bohmova se tvrdnja odnosi na preobrazbu svjetlosti u materiju, 

način na koji svjetlost postaje životom, a potencijalna energija svjetlosti 

izražena je Einsteinovom čuvenom jednadžbom E = mc². Međutim, 

ono što je važno jest pitanje kako život ili materija mogu ponovno 

postati svjetlost. 

Uzajamno neometano djelovanje između oblika i bezobličnosti 

lakše je pojmiti razmislimo li o biljkama i načinu na koji su vođene i 

preobražene svjetlošću u svojem životnom ciklusu.

26 


Prvo, biljka „vidi“ odakle istječe svjetlost i prirodno se namješta 

kako bi se na najbolji način uskladila s njim. Sposobnost da osjeti 

različite kvalitete i kvantitete svjetlosti ključna je za njezino preživljavanje 

jer joj s najmanjim naporom osigurava postavljanje lišća u najpogodniji 

položaj za prikupljanje sunčeve svjetlosti dok istodobno 

prodire korijenjem u idealno vlažno tlo. 

Taj čudesni proces biljke koja se nađe na pravome mjestu u pravo 

vrijeme potpomaže proces fotosinteze, u kojemu sunčeva svjetlost 

vezuje ugljikov dioksid (CO 2 ) i vodu (H 2 O) radi stvaranja šećera, 

osnovnoga goriva koje osposobljava organske sustave. Kada ljudi i 

životinje jedu biljke, ta se veza ponovno razdvaja na ugljikov dioksid 

i vodu. Ugljikov dioksid potom se izbacuje plućima, a voda znojenjem 

i mokrenjem, ostavljajući u organizmu samo svjetlost. 

Zapravo, mi živimo i krećemo se s pomoću sunčeve svjetlosti. Biljke 

upijaju bezobličnu energiju svjetlosti iz sunca i spremaju je u svoje 

lišće. Kada jedemo te biljke, doslovce uzimamo zamrznutu svjetlost, 

koristimo se njome, a ono što ostaje njezina je bezoblična bit… svjetlost. 

U drugom izdanju svoje knjige Optika, objavljene 1717., Sir Isaac 

Newton piše: „Nisu li gruba tijela i svjetlost pretvorivi jedno u drugo, 

i ne uzimaju li tijela mnogo za svoju aktivnost od čestica svjetlosti što 

prodiru u njihov sastav? Promjena tijela u svjetlost i svjetlosti u tijela, 

vrlo je skladan način na koji Priroda očito uživa u preobrazbama.“ 9 

Reagiramo na svjetlost poput biljaka, stalno se krećući prema sve 

boljoj usklađenosti s njom i sviješću u njezinoj pozadini dok istodobno 

uzajamno djelujemo s kvalitetama i kvantitetama svjetlosti što 

potpomažu naš fizički, emocionalni i duhovni razvitak. Svi smo mi 

svjetlosna stvorenja. 

Kako nas svjetlost vodi 

Upravo sada svjetlost navodi vaše oči na ove riječi, rasvjetljujući značenje 

i stvarajući povezanost između vas i ove knjige. Ta se povezanost 

naziva prisutnost. Bez svjetlosti ne biste mogli vidjeti te riječi jer 

one se, jednostavno, ne bi pojavile ispred vaših očiju. Svjetlost nam 

doslovce donosi riječi, stvarajući osjećaj nerazdvojivosti između opažaja 

i značenja. Svjetlost koja vam je donijela riječi što ih sada čitate 

također „osvjetljava“ ljude, situacije i prigode neophodne za poticanje 

vašeg razvoja. Ona vas uzima za ruku i vodi ondje gdje trebate i kada 

trebate biti. Vođenje svjetlošću ne poznaje nuspojave, međutim moramo 

naučiti i zapamtiti kako ga prepoznati.


Isto je sa svime što vidimo. Svjetlost – bila ona sunčeva, iz svjetiljaka 

ili vatre – odbija se od objekata i djeluje na naše oči, otpuštajući 

energiju i informaciju o tim objektima, koji se zatim magično preobražavaju 

u slike pune svjetla. No, to nije stvarna svjetlost nego mentalno 

tumačenje koje mi doživljavamo kao sjaj. 

Mnogo ljudi misli da su oči dvije kamere ugrađene na licu dok su 

u stvarnosti one razrađen i složen produžetak mozga, a svako je oko 

oblikovano da upija i odašilje svjetlost. U svakom je oku 126 milijuna 

fotoreceptora. Otprilike 95 posto tih receptora (zvanih „štapići“) raspodijeljeno 

je u mrežnici. Preostalih pet posto (zvanih „čunjići“) zbijeno 

je u malenome području zvanom makula ili „pjega“. Štapići su 

iznimno osjetljivi, funkcioniraju u vrlo slabim svjetlosnim uvjetima i 

reagiraju na kretanje. Čunjići su manje osjetljivi, prilagođeni su opažanju 

boja i visokim rezolucijama viđenja. 

Zahvaljujući svome ustroju, štapići mogu osjetiti stvari prije nego 

naš svjesni um zabilježi njihov oblik. Istraživači s Rockefellerova sveučilišta 

i Instituta za molekularnu patologiju u Austriji nedavno su 

potvrdili da ljudsko oko može opaziti samo jedan foton svjetlosti. 10 

Budući da je foton najmanja nedjeljiva jedinica energije, istraživanje 

jasno potvrđuje da su naše oči oblikovane da djeluju na kvantnoj 

razini stvarnosti i da je naš vid usavršen evolucijom do svoga maksimalnog 

potencijala. 

Tehnički gledano, fotoni su ipak nevidljivi. Oni ne stvaraju oblik 

koji mozak može vidjeti, no te sićušne količine svjetlosti i dalje „zovu“ 

oko, dajući novo značenje riječima Jonathana Swifta, književnika iz 

18. stoljeća: „Pravi je vid sposobnost vidjeti nevidljivo.“ Reagirajući na 

taj jedva zamjetan poziv, oko se refleksivno pomiče prema onom što 

ga zove, a da toga nismo svjesni. Prema voditelju istraživanja Alipashi 

Vaziriju: „Najčudesnija stvar je što to nije opažanje svjetlosti. To je 

osjećaj, gotovo na pragu mašte.“ 11 

Čunjići ispituju stvari pažljivo, kada to nalaže situacija, ali za to im 

je potrebna znatno snažnija svjetlost. Zato, kada vas vaš optometričar 

pita kroz koje probno staklo bolje vidite znakove na osvjetljenoj bijeloj 

pozadini, vaši vam čunjići omogućuju da opazite razliku. Viđenje 

je, dakle, prvenstveno opći proces koji nas stalno usklađuje s većom 

cjelinom. Naša životna iskustva u prvom su redu posljedice trajnog 

uzajamnog djelovanja naših očiju sa svjetlošću. 

Proces viđenja – naš odgovor na ono što vidimo – započinje nekoliko 

kvadrilijuntinki sekunde nakon što svjetlost uđe u oko, omogu-

28 


ćujući da informacija kodirana u svjetlosti bude prenesena i protumačena 

u mozgu kao i u svim drugim povezanim sustavima, i to brzinom 

svjetlosti. 12 Možemo pomisliti: „Pogledaj onaj automobil!“ U 

stvarnosti se pak svjetlost odbila od automobila, privukla naše oko, 

ušla u naš mozak i poslala signale niz razne završetke živaca mnogo 

prije nego se uopće pojavila misao „pogledaj onaj“. Zato izrazu „privuklo 

mi je pogled“ ne nedostaje mudrosti. Međutim, rijetko se pitamo 

što nas „to“ privlači nečemu. Osjećaj mi govori da je „to“ nešto – 

inteligencija života – ista ona svjetlost koju Biblija naziva Bog, a 

kvantni fizičari opisuju kao bezoblično počelo svijesti što upravlja 

svakim korakom u našim životima. 

Svjetlost ne upravlja samo našim očnim vidom. Njome su vođeni 

naše disanje, otkucaji srca, ciklus budnog stanja i spavanja, kao i još 

mnogo toga. Oko sadrži i nevidne stanice osjetljive na svjetlost koje 

počinju djelovati mnogo prije nego što štapići i čunjići koji pretvaraju 

svjetlost u opažaj postanu aktivni. Zapravo, te stanice mogu biti prisutne 

od samog rođenja, potvrđujući da svjetlost što ulazi u oči 

usmjerava homeodinamički proces našega tijela od najranije dobi. 

Kada svjetlost uđe u oči, zasvijetli cijeli mozak, jer svjetlost ne 

putuje samo u vidnu koru mozga omogućujući nam da vidimo. Ona 

putuje uzduž nekoliko različitih pravaca što obuhvaćaju cijeli mozak, 

utječući u velikoj mjeri na ostale naše funkcije za održavanje života, 

ali i na emocije, ravnotežu i koordinaciju, da ih navedemo nekoliko. 

Primjerice, ušavši u oči, svjetlost putuje u „mozak mozga“, hipotalamus, 

koji regulira autonomni živčani sustav i endokrini sustav baš 

kao i reakciju i prilagodljivost na stres. Uporabom informacija aktiviranih 

svjetlošću, hipotalamus komunicira s pinealnom žlijezdom, 

„glavnom“ tjelesnom žlijezdom; ona primjerice omogućuje grbavim 

kitovima da se koriste svjetlošću tijekom svojih godišnjih seoba. 

Od indijskih mistika označena kao „treće oko“, odnosno „sjedište 

duše“ za matematičara i filozofa Descartesa, pinealna žlijezda, tjelesni 

„regulator regulatora“, dijeli informacije o promjenama svjetlosti 

u okruženju i zemaljskom elektromagnetnom polju, i to istodobno sa 

svakom tjelesnom stanicom. Čineći to, svaka se stanica lako nadograđuje 

i usklađuje svoje funkcije s Majkom prirodom, vodeći nas našem 

prirodnom stanju sjedinjenosti, ne zahtijevajući napor ili razmišljanje. 

Dakle, kada svjetlost dođe u kontakt s energetskim poljem tijela, 

to prvo odjekne u pinealnoj žlijezdi, koja, djelujući kao dirigent endo-


krine simfonije, povezuje hipofizu, štitnjaču, prsnu žlijezdu, gušteraču 

te spolne i nadbubrežne žlijezde, pretvarajući energiju svjetlosti u 

elektricitet, magnetizam te postupno u samu kemijsku energiju. Sada 

je i potvrđeno da se redoslijed endokrinog povezivanja u ljudskom 

tijelu potpuno podudara s drevnim sustavima liječenja koji opisuju 

djelovanje glavnih tjelesnih centara ili čakri. 13 

Osim vidljivih i nevidljivih učinaka na oči, svjetlost vodi trilijune 

stanica našeg tijela 14 kroz proces zvan fotobiomodulacija, katalizirajući 

niz događaja koji potiču i/ili koče staničnu aktivnost sve do DNK. 

Taj nam proces otkriva da stanična električna centrala, mitohondrij, 

upijajući svjetlost, u bitnoj mjeri utječe na proizvodnju adenozin-trifosfata. 

Riječ je o energiji kojom se koriste stanice 15 za osnaživanje 

metaboličkog procesa iz kojega se stvara deoksiribonukleinska kiselina 

(DNK), ribonukleinska kiselina (RNK), bjelančevine i enzimi, 

kao i drugi biološki materijali potrebni za popravak i obnovu staničnih 

sastavnica, iscjeljivanje stanične diobe i obnavljanje homeostaze. 

Biološki, sav je život sastavljen od svjetlosti i ovisi o njemu. Izraz 

solarni sustav znači „izveden ili proizlazi iz sunca“. Zapravo, 98 posto 

sunčeve svjetlosti ulazi u tijelo kroz oči, a ostala dva posto kroz kožu. 

Tako je svjetlost prvotna životna hrana. Tijelo je biološki receptor 

svjetlosti dok su oči bistri biološki prozori oblikovani da primaju i 

odašilju svjetlost; sve fiziološke funkcije ovise o svjetlosti. Primjerice, 

uobičajeno izlaganje suncu smanjuje broj otkucaja srca u mirovanju, 

brzinu disanja, krvni tlak i krvni šećer, istodobno pojačavajući energiju, 

snagu, izdržljivost, podnošenje stresa kao i sposobnost krvi da 

apsorbira i prenosi kisik. 

Nakon četrdeset i pet godina istraživanja svjetlosti i njezinih terapeutskih 

primjena zaključio sam da nas inteligencija života doziva 

kroz svjetlost, vodeći i obasjavajući cijelo naše životno putovanje. 

Svjetlost i život neodvojivi su jedno od drugoga.

Jacob Israel Liberman - Osvijetljen zivot

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?