U

22. Mladifest22. MladifestMajčino selo i Milosrdni OtacSlužiti životuSvatko od nas ima svoje ime i prezime, zemlju iz koje dolazi, ali svatko od nas u svojojživotnoj priči ima još jednu bitnu pojedinost, a to je hodočašće u Međugorje. Vi, koji stedošli, kazali ste: Dragi Bože Oče, dragi brate Isuse Kriste, ja sam spreman za Tebe! Božemoj, računaj na mene! Dolazak u Međugorje ostavlja vječni pečat. Danas dragi Bog iMarija žele kazati: Ti si moj, ja te danas rodih za tebe i za sebe, ti si danas moj u vremenu iu vječnosti. Na neki način, hodočašćem u Međugorje svi postaju vidioci Božje milosti.Fra Svetozar Kraljević,ravnatelj Majčina sela:Radom i trudom pok. fra Slavka Barbarićanastao je Festival mladih, ali su se okupilii oni, koji su bili u potrebi zbog ovisnosti ilizbog obiteljskih problema, i to u zajednicukoju nazivamo Majčino selo. Danas susrećetemladiće iz zajednice Milosrdni Otac i djecuiz Majčina sela. Čut ćemo njihovo svjedočanstvoi s njima ćemo moliti.Ante Bralo,srednjoškolac iz Majčina sela:Ono što nas oblikuje u životu stvari su kojesmo proživjeli zajedno. Želim vam prenijetiiskustvo ustanove kojoj pripadam. Iz Vitezasam, maloga mjesta u Bosni. Svi smo mi izrazličitih mjesta, iz različitih obitelji, a povezalanas je jedna ustanova koja nam je i domi majka, ustanova koja se zove Majčino selo,ovdje u Međugorju, u Bijakovićima.To Selo nije postojalo oduvijek. Jedan čovjek,franjevac, koji je cijeli svoj život posvetioborbi za život, naš fra Slavko Barbarić, bioje ispunjen Gospinom majčinskom ljubavlju.Fra Slavko se želio usprotiviti duhu ratai uništavanja. Znao je da se to najbolje raditako, da se bori za ljubav, za život i za obitelj.Počeo je tako, da je primio i pobrinuo se zanekolicinu ratne siročadi. Uz pomoć svojihprijatelja hodočasnika dobročinitelja i ljudivelika srca, uspio je sagraditi sedam kuća ukojima mi danas živimo, nas pedesetak. Svakogaod nas obilježio je ili rat, ili siromaštvo,ili nered, ili uništenje. Fra Slavkova želja bilaje da Majčino selo bude kutak u kojem svakiživot ima priliku, jer poruka mira je porukada se zauzimamo za život. Bez toga nemamira. To je njegovo geslo – služiti životu. Toje postalo i naše geslo, to želimo i vama.Fra Slavko nije stao samo na dječjemselu, nastavio je živjeti Gospine porukei svoju borbu za život. Okupio je mladićekoji su imali psihičke probleme povezane sraznim ovisnostima. Organizirao ih je u zajednicukoja se danas zove Milosrdni Otac.Foto ĐaniOrganizirao je prihvat žena s različitim potrebama:djevojaka trudnica, samohranihmajki ili žena koje moraju pobjeći od nasiljau obitelji. One su danas u zajednici MajkaKrispina.Mi djeca iz Majčina sela možemo posvjedočitikoliko nam nedostaje majčinskai očinska ljubav i prisutnost. Koliko smo siromašnijiod drugih, jer mnogi od nas nisuimali nimalo iskustva obiteljskog zajedništva.Stoga je naša velika poruka vama mladimada se ne bojite zajedništva i odgovornostikoju traži odluka za obitelj i djecu. Gospanas najviše potiče da obnovimo obiteljskumolitvu jer Gospa – majka – zna da je našasreća u zajedništvu. Zadatak je prave Božjeobitelji da nas odgoji za zajedništvo, svi smomi stvoreni da bismo se darovali drugima.Darivanje traži ljubav, ljubav traži žrtvu, zatose ne bojte ljubavi i ne bojte se žrtve, jer jeto pravi put. U našem svijetu u kome život,odnosi i komunikacija postaju sve više virtualni,vidimo da mladi postaju sve usamljeniji.Molimo se za nas i za vas da nas Gospinamajčinska ljubav izliječi, da nas otvori zazajedništvo: jednih s dugima, s prirodom i snašim Stvoriteljem.Vedran Boban,tri godine u zajednici Milosrdni Otac:Sretan sam što sam ovdje i što imam prilikuispričati vam svoje životno iskustvo,što sam prije bio, što sam sada, i što samsve otkrio u svome životu. Imam 28 godina,živim u blizini Mostara. Iz posve samnormalne katoličke obitelji koja je uvijekpoštovala katoličke običaje, redovito odlazilana sv. Misu i molila kod kuće. Bili smoprosječna obitelj: otac, majka, dvije starijesestre i ja kao najmlađi, a uz to i sin jedinac.Imao sam dosta burno djetinjstvo. Kao dijete,uvijek sam nekako odskakao od svojihvršnjaka, moglo bi se reći da sam bio hiperaktivan.U školi sam bio prosječan učenik,pun pozitive i zabave.Kad sam bio dijete, na ovim prostorimabio je rat koji je donio mnogo problema svima,pa tako i mojoj obitelji. To vrijeme biloje vrijeme briga i poteškoća, sa svim tim događanjimamoji su roditelji bili puni strahai problema, pa me nisu mnogo kontrolirali.Vrlo mlad počeo sam s vršnjacima odlazitiu kafiće i diskoteke. U tome društvu prvisam put probao cigarete i alkohol. U četrnaestojgodini došao sam u kontakt s drogom,s marihuanom, i nisam se mogao oduprijeti.Moje „ja“ bilo je vrlo slabo, bio sam mlad.Zakoračio sam u svijet tame. Krenuo samtim putem ne razmišljajući što me sve čeka.Završio sam osnovnu školu i upisaosrednju školu u Mostaru. Tada sam počeoživjeti praznim i besmislenim životom, bezikakva cilja. Moji su roditelji izgubili svukontrolu nada mnom. Izlazio sam kad samhtio, išao sam kamo sam htio, jednostavnoim nisam dopuštao da upravljaju mojim životom,što će se poslije pokazati kao kobnapogrješka. Postajao sam sve bahatiji iokrutniji, pravi uličar. Kroz idućih nekolikogodina smatrao sam da je sve to normalno.Moj je život bio besmislen, tonuo sam svedublje. Počeo sam konzumirati jače drogeo kojima sam postao ovisan, nisam mogaoživjeti bez njih. Po završetku srednješkole nisam se zaposlio, obitelj mi je mnogopomagala financijski, znao sam se bavitii kriminalnim poslovima. Danju bih spavao,noću izlazio. Moje je društvo bilo vrlološe. Dosta sam dugo krio da sam ovisnik.Nakon niza godina tame, problema i patnjepotražio sam pomoć svoje obitelji. Išao samkod psihijatara, liječnika, na terapije, ali sveje bilo bezuspješno. U dubini srca bila je velikaželja da pobjegnem od svega, ali nisammogao jer je ovisnost upravljala mojim životom.Počeo sam gubiti prijatelje, u obiteljije stalno bilo problema. Osjećaji više nisupostojali. U meni je bila praznina koja meizjedala. Bilo je dana kad sam želio nestati,da me nema. Žudio sam za rukom spasa, alije nisam uspijevao naći.Nakon mnogo patnje, borbe i pokušaja,saznao sam za zajednicu Milosrdni Otac, idošao sam s roditeljima i sestrom pokušatiovaj način liječenja. Nakon razgovora, pristaosam na sve samo da se spasim. Tu samdošao u vrlo loše fizičko i psihičko stanje.Nije mi bilo ni do čega. Iskreno, bio sam izgubljenaosoba, bez cilja. Sam ulazak u zajednicuMilosrdni Otac bio je vrlo težak imukotrpan za moju obitelj, za mene. Nekolikosam puta napuštao program i odlaziokući jer sam imao teške fizičke krize. Mnogomi je pomogla upornost moje obitelji, kojame uvijek iznova vraćala u zajednicu gdjesam morao ostati po svaku cijenu.Trebalo mi je dugo vremena da prihvatimborbu sa samim sobom, da idem protiv sebe.Kako je vrijeme prolazilo, i savjest mi se budila.Počeo sam shvaćati da mi je Zajednica dalapriliku, da mi je otvorila vrata da se spasimod ovisnosti i problema koje imam. Kroz čitavsam život želio upoznati onu drugu stranu, alinisam uspijevao. U zajednici, u molitvi, razgovoru,radu, tražeći, kopajući, nakon 28 godinapronašao sam pravoga sebe i sretan samzbog toga. Trebalo mi je mnogo vremena, alisam ga našao, proveo sam tri godine u zajedniciMilosrdni Otac. Za dva tjedna završavamprogram liječenja od ovisnosti, vrlo sam sretan.Moji se osjećaji ne mogu ni s čime usporediti.Na početku sam novoga života. Moguzahvaliti dragom Bogu i Blaženoj Djevici Marijiza sve ovo. Dobio sam novi život, novupriliku, koju ne dobiva svatko. Za kraj bih rekaoda je jedini spas molitva, vjera, podrškazajednice, braće koja su bila uz mene dan inoć, dobrih ljudi, hodočasnika, župe Međugorjei golema podrška obitelji, koja je stvarnopotrebna svakom momku koji se bori s problemima.Vrlo sam sretan.16 | Glasnik mira | Međugorje Ožujak 2012. | Broj 3 | Godište VII. | 17