U

PromišljanjePromišljanjeDuhovna borba (2.)U dubini čovjekova srca, dublje od njegove osjetilne razine, stanuje ljubav. Čovjek kojizna da ga Bog ljubi sposoban je pobijediti svaku tromost svoje tjelesne prirode i svogadruštvenog bića. On je sposoban za sučeljavanje sa svim poteškoćama, kušnjama, zlom,bolešću, pa čak i sa svojim grijehom.o. Bernard Ducruet OSB1. otegotna okolnost: društvenookruženjePrva okolnost koja može otežati našuduhovnu borbu je društveno okruženje.U obitelji smo u djetinjstvumogli poprimiti sklonost premaoholosti, škrtosti ili taštini. Oponašanjemokoline, u sebi smo izgradili određeni „nadja“koji pojačava iskonski egocentrizam, kojiveć ionako previše njegujemo. Kultura nacije,plemena, kontinenta ili predaka možejednako tako uvjetovati način na koji gledamosame sebe: može nas uzdizati i poticati ilipak u nama razvijati komplekse. Postoji, primjerice,kompleks zapadnjačke superiornosti,oblik taštine koja je drugima teško podnošljiva.Čak i pripadnost nekoj vjerskoj iliredovničkoj zajednici može pojačati ponekuod tih iskonskih sklonosti za posjedovanjem,dominacijom ili mišljenjem da smobolji od drugih. Treba biti svjestan svih tihutjecaja koji nam dolaze iz okoline, ali i pazitida svoje vlastite sklonosti ne projiciramona druge.2. otegotna okolnost: modernaantropologijaU zapadnjačkim zemljama razvila se antropologijausredotočena samo na čovjeka, kojapotencira čovjekovo bavljenje samim sobom.O čovjeku se razmišlja neovisno od Boga. Toje na radikalan način izraženo u ateizmu, a nanešto suptilniji način u „vjerovanju“ u potpuna,samodostatna i neovisna čovjeka. Svakidrugi način razmišljanja proglašava se neznanstvenim,pa time i neprihvatljivim. U obaslučaja potpuno se gubi temeljni odnos izmeđučovjeka i Boga, kao i pojam „bića koje jestvoreno za Boga“, što je središnja misao crkvenihotaca, napose svetoga Augustina: „Zasebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno jenaše srce sve dok se ne smiri u tebi“. Modernazapadnjačka misao, koja je vrlo omiljenazato što čovjeka potiče da učinkovito podčinjavasvijet svojoj vlasti, prenaglašava percepcijuljudskoga „ja“, koje je već ionako u napastida se oholo smatra samodostatnim. U ovomkontekstu treba spomenuti i sudjelovanje unekim društvima koja se bave loše probavlje-nim praksama dalekoga Istoka, kao i magiju,drogu, alkohol, seksualni razvrat. Neke sektepotiču čovjekovu želju da živi samo za sebe,da ostvari svoj uživalački, častoljubivi i dominantni„ja“.3. otegotna okolnost: emocionalne raneOvim izvanjskim okolnostima valja dodati isve one emocionalne rane i traume koje, kodnekih, mogu onemogućiti budnost i otežatipreusmjeravanje želje. Emocionalne ranei traume uzrokuju bijeg, nasilje, kompenzacijui zaslijepljenost. Takvo ponašanje čovjekuonemogućuje da svoje želje prikažeBogu, a upravo je takvo prikazivanje jedininačin da se ljudski „ja“ podvrgne Božjoj voljii Njegovoj ljubavi. Emocionalne rane i traumemogu proizaći iz obiteljskih uvjeta u kojimaje netko proživio svoje djetinjstvo, ili izkasnijih događaja koji su nasilno povrijedilinjegove emocije. Osjećajnost tako postajekrhka, boležljiva i nesposobna za budnost ipozornost koja je, što ćemo kasnije vidjeti,uvjet za preusmjeravanje želje.Snimila Lidija ParisTromost i milostDok analiziramo okolnosti koje otežavajuduhovnu borbu, mogli bismo doći u napastpomisliti da je bitka unaprijed izgubljena,i da je naša sloboda – koja ima ključnuulogu u toj borbi – samo iluzija, budući dasmo se rodili a da to nismo ni tražili, budućida nismo izabrali ni roditelje, ni domovinu,ni rasu, ni povijesno razdoblje, ni spol, nivjeru, itd. Mi smo, dakle, unaprijed određeni.Naše fizičko, moralno, psihičko i emocionalnobiće je predodređeno. Zatočenici smosvoje biologije i svoje društvene okoline. Paipak, naša vjera i naše iskustvo ne potvrđujuovu postavku. Znamo da čovjek ima sposobnostodbaciti sve što otuđuje njegov životi da može dopustiti milosti da ga iznova izgradi,počevši od onoga „ja“ koji je mnogodublji od biološkog ili društvenog „ja“. U dubiničovjekova srca, dublje od njegove osjetilnerazine, stanuje ljubav. Čovjek koji znada ga Bog ljubi sposoban je pobijediti svakutromost svoje tjelesne prirode i svoga društvenogbića. On je sposoban za sučeljavanjesa svim poteškoćama, kušnjama, zlom, bolešću,pa čak i sa svojim grijehom. Čak nitidemon ne može prodrijeti u tu temeljnuslobodu koju čovjek posjeduje, slobodu daodgovori na Božju milost, koja ga neprekidnopoziva da ustane i da se vrati Ocu.NeprijateljSebičnost se suprotstavlja istinskoj ljubaviprema sebi, ljubavi u međuljudskim odnosima,darivanju sebe drugima, i to u toj mjerida pretpostavlja ne samo tri iskonske pukotineljudske prirode (pohlepu, taštinu i oholost),nego i utjecaj izopačenoga napasnika.Da bi proširio te pukotine i učinio još skliskijompadinu koja vodi samouništenju, zaoduh se služi svim sredstvima koja mu nudisuvremena kultura, svim događajima i osobama,koje pretvara u svoje agente. U svojojknjizi o nepodjeljivoj ljubavi, MadeleineDelbrel ustvrdila je da zao duh nije tek pojam.Treba ozbiljno shvatiti što nam Isus usvom evanđeoskom realizmu o njemu govori.Zao duh nije napast, on je „napasnik“. Onje „knez ovoga svijeta“. Biblija mu daje okostotinu imena, ali najčešće je to lažac, onajkoji unosi razdor, đavao, neprijatelj. U evanđeljimase razotkriva više nego drugdje, budućida ga Isusova nazočnost prisiljava naskidanje krinke. On je netko, on je inteligentan,ali nije „osoba“ nego, kao što kaže kardinalRatzinger, „anti-persona“, „ne-osoba“.On dezintegrira osobno biće. U njemu nemani traga ljubavi ni jedinstva. Lijep je pa zavodi,ali i optužuje, sumnjiči, uništava. Lucidanje ali razara, i čista je suprotnost svjetlu kojeprosvjetljuje i grije. Napastuje, često progoni– napose svece – a katkad i zaposjeda.Vara, unosi nemir i razdor, odvaja od Bogai od drugih. Pothranjuje unutarnje gunđanjekoje razdire srce. On je „otac laži“ i „otajstvobezakonja“.Kako djeluje neprijatelj?Njegov glavni napor sastoji se u tome da nasdovede do gubitka povjerenja u Boga, kojegapočinjemo sumnjičiti da je ljubomoranna našu slobodu i na našu sposobnost zaljubav. Taj temeljni strah od Boga, koji nambiva predočen kao „sadist“, suptilno je pomiješansa svim drugim strahovima koji gaprikrivaju. I tako, u zemaljskom raju Adamodgovara Bogu: Pobojah se jer sam go, pa sesakrih (Post 3,10). Strahovi koji proizlaze iznašeg unutarnjeg siromaštva, iz naše nemoćii krhkosti, u nama prikrivaju jedan bitnistrah: strah od ljubomornog i osvetoljubivogBoga kakvog nam prikazuje neprijatelj.Jednako tako, strah od đavla na koji posvudanailazimo, zapravo je napast koja nas paralizirai sprječava da doista spoznamo Boga, ida se u Njega uzdamo.No neprijatelj, knez ovoga svijeta, ne djelujesamo u srcima. On djeluje i u povijestisvijeta, kao što reče Madeleine Delbrel: „Tajinteligentan duh uvlači se u ljudske poslovena tako spretno doziran način da istovremenoopstaju i ljubav i mržnja, i oholosti odricanje, i ubojstvo i žrtva. On svakomvremenu, svakom razdoblju, svakoj civilizacijinudi svoju vlastitu viziju svijeta“. Njegovose djelovanje najbolje raskrinkava upustinji i u gorljivim zajednicama. Zid kojiih odvaja od vladajuće kulture, od „svijeta“u kojemu se neprijatelj tako izvrsno skriva,zavjeti koji zatvaraju pukotine ranjenih željai preusmjeravaju želju, organizacija zajedniceoko ljubavi kao zakona nad zakonima,sve ga to prisiljava da se očituje navidljiviji način.U okruženju obilježenom ljubavlju mnogoje lakše prepoznati laž, strah, duhovnutromost, bahatost, ljubomoru, sumnjičenje,optuživanje, gunđanje, lijenost, zaslijepljenost,srditost, zadovoljstvo samim sobom,osvetoljubivost, škrtost, grozničavost, itd., anapose oholost, taštinu ili lakomost. U svijetuje teško prepoznati zloga duha, budućida su se nelagoda i neugoda koje on širi rasplinuleu sveopćoj mučnini. U borbi protivnjega zapravo se i ne zna s kojeg bi se krajatrebalo početi. U gorljivoj zajednici ili u gorljivusrcu, i najmanji dašak napasnika koji sesuprotstavlja Duhu ljubavi odmah biva prepoznat,imenovan i suzbijan.Razlikovanje duhovaPustinjski oci to su rado objašnjavali slikomgrada u kojemu jedan jedini demonsjedi na zidinama i skrštenih ruku nadgledasvoje ortake koji rade za njegov račun,nadgleda mjesta koja potiču na porokei nepravdu, kao i prirodnu težnju svakogada traži vlastite interese. Za to se vrijemeu jednom samostanu stotinu demonabjesomučno trudi napastujući monahe.U svojoj povijesti svetoga Benedikta, svetiGrgur Veliki kaže da svi nemaju dar razlikovanjaduhova. Benedikt je imao tu karizmu.Njegov učenik Mauro napasnika jeprepoznao tek nakon nekoliko dana posta,a poglavar samostana Pompejanus nikakonije uspijevao shvatiti, zašto jedan monahuvijek izbjegava tihu samotnu molitvu. Jeli sveti Benedikt tek dobar psiholog? Psihologpromatra poteškoće u karakteru.Karizmatik razlučuje nazočnost napasnika.Da bi jedna osoba ozdravila, oni morajudjelovati zajedno.Božji odabranici iz duhovne borbeuvijek izlaze osnaženiSjetimo se, na kraju, da demoni ostajupodvrgnuti Božjoj vlasti. Iz knjige o Jobuučimo da Bog koristi njihovu „službu“. Ukonačnici se demon uvijek bori protiv samogasebe, budući da Božji odabranici izte borbe uvijek izlaze osnaženi. Iako demonpostoji po Božjem dopuštenju, onima potpunu slobodu izbora i strategije,tako da njegovo izopačeno djelovanje usvijetu i u povijesti ostaje nepredvidljivoi neočekivano, pa će nas držati u napetostisve do konca vremena, kao što nam topokazuje knjiga Otkrivenja. Polagani i postupniuspon čovječanstva prema noosferi,uspon koji opisuje Teilhard de Chardinu svojoj knjizi Milieu Divin, iz tih je razlogajedva primjetan u povijesti, koja čestodaje dojam da se vraća unatrag.Napast koju demon uzrokuje u nama, iborba koju moramo voditi, često potiču najaču vjeru i na veće povjerenje u Boga, komuse gorljivo obraćamo u molitvi. Znamo, kakokaže sveti Pavao, da Bog nikada ne dopuštada budemo kušani iznad svojih snaga. Umolitvi, od Boga tražimo da neprijatelja privežeuz podnožje križa Isusova, čije je imestrah i trepet pakla.(O. Bernard Ducruet pristupio je benediktincima1947. godine. Bio je meštar novaka, aod 1973. do 1991. poglavar Opatije sv. Benediktau Francuskoj. Poznat je kao voditelj duhovnihvježbi i seminara za laike i redovnike.)Prevela Lidija Paris30 | Glasnik mira | Međugorje Ožujak 2012. | Broj 3 | Godište VII. | 31