U

SvjedočanstvoSvjedočanstvonastavak sa 7. str.S tog su stanovišta biblijski pisci bili svjesnida njihova riječ nije njihova, nego Božjariječ koju oni samo prenose. Zato proroci čestozavršavaju svoj govor izrazom: „Riječ jeGospodnja!“ Mi velimo da su ti ljudi bili Bogomnadahnuti. Oni su svojim suvremenicimaotkrivali smisao događaja, otkrivali suBožju objavu.Nadahnutim piscima Bog se objavljivao uraznim prilikama. Bog ih je nadahnjivao svojimDuhom tako da su govorili Božje stvari, isamo Božje stvari. To Božje djelovanje u ljudimakoji su pisali Sveto pismo nije ni u kojemslučaju potisnulo njihovo ljudsko djelovanjekao pisaca. Ne treba shvatiti nadahnućekao Božje diktiranje čovjeku koji bi bio pukopasivno Božje oruđe, kao neki pasivni tajnik.Biblijski pisac uvijek ostaje čovjek koji to štomu je Bog objavio govori na svoj ljudski način.Zato i nisu svi biblijski tekstovi nužno remek-djelaknjiževnosti. Ima i manje uspjelihdjela, odraz određene kulture, određene sredine,određenog temperamenta, određenogvremena. Matej ima drukčiji stil pripovijedanjanego Ivan. Međutim, i jedan i drugi prenoseBožju poruku pod djelovanjem DuhaBožjega koji ih nadahnjuje.Prema kršćanskom vjerovanju Isus, začetpo Duhu Svetomu, bio je ispunjen puninomDuha Svetoga. On je od vijeka u krilu Očevu;on je poznavao Boga jer ga je motrio licemu lice. „Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac– Bog – koji je u krilu Očevu,on nam ga obznani“ (Iv 1,18) i „U ovo (posljednje)vrijeme, govorio nam je (Bog) poSinu, koga je postavio baštinikom svega...“(Heb 1,1-2). Svojim riječima i svojim djelimaon nam je objavio ljubav Božju. On namje protumačio Pisma. Učenicima na putu uEmaus tumačio je smisao Pisama: „Počevšitada od Mojsija i svih proroka, protumači imšto u Pismima ima o njemu“ (Lk 24,27). Isusnam je dao ključ razumijevanja Svetih knjigaStaroga zavjeta.U Isusu iz Nazareta Božja je objava došlado svog vrhunca. U njemu je sve rečenošto je potrebno za našu vjeru i za naš ćudoredniživot. Isus je povjerio Pisma svojoj Crkvida ih ona obdarena Duhom Tješiteljem iBraniteljem može tumačiti i prodirati u dubinetajni Božjih.Zato Crkva u novije vrijeme snažno potičevjernike, i klerike i laike, da svaki dan, stalnočitaju Bibliju. Dogmatska konstitucija II.vatikanskog sabora Dei Verbum i dokumentPapinske biblijske komisije Tumačenje Biblijeu Crkvi ističu važnost čitanja Svetoga pisma.Slušati i pozorno čitati Bibliju u liturgijii izvan nje, zajednički i osobno.Kakav pratar? Di supratri?Početkom ove godine Vicepostulatura postupka mučeništva„Fra Leo Petrović i 65 subraće“ iz Širokog Bijega te Novastvarnost iz Zagreba objavili su knjigu fra Jerke Karačića(1912. – 1987.) Uspomene iz doba mučeništva. Fra Jerkoje svećeničku službu započeo u Mostaru, a nastavio uTrebinju, Ružićima, Ljutom Docu, Širokom Brijegu i jošnekoliko hercegovačkih župa. Jedno je vrijeme djelovaona župi u Frohnleitenu (Austrija). Knjiga je iznimno snažnosvjedočanstvo o životu ljudi u našim krajevima potkraji nakon Drugoga svjetskog rata. Svjedočanstvo kojedonosimo uzeto je iz spomenute knjige.fra Jerko KaračićVratio sam se iz Podgorja gdje samopremio bolesnika. To je župaKruševo koju sam ja služio više odgodinu dana. Don Andrija Majić– zamjenjivao biskupa pa zatvoren, kruševskižupnik don Ante Romić otišao u ordinarijat– zamjenjuje zatvorenog don Andriju.Kad sam došao kući, vidim kod štale konja.Ulazim u kuću. Tu me čeka Mirko Mićanovićiz Mostarskog Graca i moli me damu idem opremiti, tj. podijeliti sakramenteumirućih, njegovu starom ocu Matiši Mićanoviću.Deset je sati. Kretanje (dopušteno)do šest sati. Pitam Mirka je li od Udbedobio propusnicu, jer moram kroz Knešpoljeproći, a Knešpolje je iseljeno. On kaže danema ništa od Udbe. „Otac mi umire, kodnas nema više fratara – ja došao po Vas. Doveosam konja pa možete uzjahati.“ „Oh, jadanbrate, tko je vidio da fratar sada smidejahati?“ – tako odgovorih Mirku. Rekoh dijaku:„Ako tko bude za me pitao, reci da samotišao nad bolesnika u Jare. Ne kazuj da samotišao preko ‘granice’. Kad me vidiš, onda mise nadaj.“ A onda Mirku: „Brže natovari nakonja nekoliko bilja drva da tako manje upadamou oči.“ Polazimo. Idemo cestom ispodUzarića. To je već ničiji teren. Molimo Bogada prijeđemo uzarićki most jer je na njemuobično vojna straža, ali je jutros nije bilo kadje Mirko prešao preko mosta. Žurimo. Konjmora kasom, tako smo se žurili. „Ako meuhvate po noći gdjegod izvan župnog stana,ostade narod bez svećenika!“ Žurimo. Većsmo pred mostom. Na mostu straža. Samojedan vojnik. Idemo. Vojnik nas zaustavi ipita mene: „Velečasni, kud Vi?“ To me vrloFra Jerko Karačić, 1945.“Pobište i pozatvarastenaše zakonoše. Šta suvam pratri skrivili? Izlazimi iz kuće, partizanskirazbojniče, izruguješpratarsko odilo, izruguješsvetu ispovid i svetu viru.Bog će te kaznit. Izlazi izkuće, ne napastuj me daprid smrt grišim… Oh, mojipratri, jadni mi bez vas.Bože, Bože, smiluj se…“iznenadi i okuraži. Rekoh mu kamo idem išto imam obaviti. On mi reče: „Nek Vas Bogčuva. Idite, samo ja sam do pet sati ovdje nastraži pa, ako je moguće, vratite se prije petsati da Vas pustim.“ Opet mi reče: „Velečasni,ne nagovaram Vas da lažete, ali ako Vasnetko upita kako ste prešli most, Vi jednostavnorecite da niste nikoga vidjeli na mostu.Bog će nam oprostiti ovu neiskrenost. Imeni je teško skoro kao i Vama jer morammrcvariti ovaj ispaćeni svijet. Bože, na štosmo spali…“Požurili smo kroz Knešpolje. Kroz onumahalu od mosta pravac Lončari u Gracu.Sve kuće otvorene. Nigdje žive duše. Pustinja.Ljudi iseljeni, zbijeni u druga sela skapavaju.Kad smo prolazili kraj Zovkinih kuća,jedna je mačka doletjela k nama i tako žalosnomijaukala da srce puca. Žurimo. Većsmo kod Mićanovića. Stojna kuća prizemnica,pokrivena ciglom (crijepom). Do nje kojihdvadeset koraka pojata (štala) pokrivenaslamom. Idemo u tu pojatu. U pojati jasleunaokolo i jedna krava za jaslama. Tu je prijebilo goveda i konja, ali su partizani sve otjeraliosim krave jer je Matišin sin poginuo1944. u borbi s partizanima, pa je ta obiteljproglašena neprijateljska za režim. Takve suobitelji morale hraniti partizane. Uđosmo upojatu gdje je lijevo od ulaza odgrađena prostorija– prava soba, lijepo okrečena, s dostavelikim prozorom. Ima mala peć u ćošku. Tume uvede Mirko i reče: „Ja odoh u kuću dapripremim štogod za prigrist“ (pojesti). Ulazimi vidim na dosta čistom drvenom seljačkomkrevetu starca kako mirno leži. Velim:„Hvaljen Isus“. On odgovori: „Vazda Isus valjen“.Ja zažižem svijeću, spuštam PresvetiSakrament na stol i počnem, po običaju,škropiti i moliti: „Mir kući ovoj…“ Matiša,starac od preko osamdeset godina, potpunoslijep, pita: „Ma, ko je to? Šta to šuškaš?“ Jaodgovorim: „Evo, moj Matiša, došao fratar,pa ako se želiš ispovjediti, tu sam.“ „Pratar!?“– viknu Matiša i podiže se. „Ma, ko si ti, štasi doša?“ Opet velim: „Fratar. Došao te okrijepitisvetim sakramentima.“ „Kakav pratar?Di su pratri?“ – razdera se bolesnik. „Ma, jesam,Matiša, evo, pipaj habet, pasić i očenaše(krunicu).“ On zaista popipa i raskrivi sete reče: „Odlazi, sotonin sine. Ne navodi mena grij prid smrt. Dosta jada vidijo. Kojeg lisi pratra ubijo pa obuka njegovo sveto ruvoi mene doša varat… Izlazi mi iz kuće, razbojniče…Oh, moj fra Zlatko!“ (Misli na fraZlatka Sivrića, njihova župnika, koji je moraoseliti.) „Pobište i pozatvaraste naše zakonoše.Šta su vam pratri skrivili? Izlazi mi izkuće, partizanski razbojniče, izruguješ pratarskoodilo, izruguješ svetu ispovid i svetuviru. Bog će te kaznit. Izlazi iz kuće, ne napastujme da prid smrt grišim… Oh, moji pratri,jadni mi bez vas. Bože, Bože, smiluj se…“Vidim da Matiša ne vjeruje da sam fratar.Priletim u stojnu kuću i velim: „Mirko, dođi,stari ne vjeruje da sam fratar.“ Mirko pođe samnom i veli: „Bolan babo, evo pratra iz LjutogDoca. Samo su iz naše općine otjerani, udrugim ih općinama još ima.“ Stari kleče „navelika kolina“ i zavika što ga grlo nosi: „O,moj Bože, fala ti nebrojeno puta kad na čassmrti dočeka misnika i ispovidnika. O Isuse,Marijo i sv. Jozipe, fala po iljadu puta…Ispovidam se Bogu svemogućemu…“ Kadsam ga opremio, Matiša mi ljubi ruke, habet,pasić i očenaše, i veli: „Moj oče, oprosti mišto sam mislijo da ste ona kuga, da ste partizan…Mirko, ponesite i jidite putem. Dalekoje Ljuti Dolac. Brže pripremi jelo, i nekvam je Bog na pomoć. Zovni nevistu!“ Nevjestauđe. Matiša joj veli: „Sva čeljad, i našai tuđa, neka klečeć mole svetu krunicu da nebi partizani smakli Božjeg misnika…“ Bržesam ušao u stojnu kuću u kojoj je nabijenoMatišine četvero čeljadi i iz Gornjeg Gracak njima zbijeno (silom dotjerano) još devetnaesteročeljadi. Kuća za petero čeljadi sadasluži za dvadeset i troje… Pozdravim se s čeljadii s Matišom. Mirko uzeo u torbu slaninei luka, i veli: „Babo, zbogom. Mi odosmo.“Prolazimo ispred stojne kuće. Čuje semolitva: „…dođi kraljevstvo tvoje…“ Žurimoprema uzarićkom mostu. Slanina, luk iTrumanova (Unra) kukuruza se rastapajuu ustima koje izgladnjeli stomak pohlepnoprima…Prolazimo kroz pusto Knešpolje. Dolazimona most. Nigdje nikoga. Ipak namiza vrbe blizu mostu mahnu rukom i zaželisretan put onaj brat vojnik koji trpi kao imi svi… Ulazimo konačno u Jare. Dočepalismo se „slobodne zone“, ali prije šest nećemo moći u Ljuti Dolac. Žurimo. U Biogracima(selo između Ljutog Doca i Jara) jevojna komanda u školi. Ta je škola (zgrada)vlasništvo Petra zvanog Petrike Sušćevića.Petrika je seoski odbornik. Idem k njemu.Još je pet minuta do šest. Ima do župskogstana barem pola sata. Svratimo se u Petrike.Molim ga da ode komandantu i da me najavi,tako da smjednem prenoćiti u Petrike.On ode i vrati se, pa veli: „Komandant želi sVama razgovarati.“ Idem komandantu. Ulazimi pozdravljam ga običnim civilnim pozdravom,a on naglašeno odgovori: „Zdravo!“Ponudi mi stolicu. Ja sjednem vis-a-visnjega za stol. Dosta hladno, ali – rekao bihbez prezira – reče mi: „Vi, pope, kršite disciplinukoja zbog izvanrednih prilika ovdjevlada. Već je šest sati, a Vi niste kod kuće…“Odgovorim da sam ga upravo zato došaomoliti što sam „prekršio“ disciplinu, da smijemprenoćiti ovdje u Petrike. Veli mi: „Lakoje to riješiti. Čim se vojnici vrate s terena, datću ti dvojicu neka te otprate do crkve i s timje problem svršen.“„Baš mi je drago da smo se sastali i dasmo sami“ – tako on nastavi ponudivši micigaretu, i nastavi: „Zaista se ja čudim vamapopovima koji ste mladi. Šta čekate, što li zavaravatii sebe i narod. Vi niste više potrebniovomu novom društvu. Vjeruj, do deset godinaove vaše crkve bit će potpuno suvišne.Mi ih ne ćemo rušiti, ali ćemo narod vaspitati,preodgojiti, pa će narod uvidjeti suvišnosti besmislenost vjere i crkve. Nego, pope, Viste mlad čovjek, ne čekajte. Napuštajte to danasšto će trebati sutra napustiti. Mi trebamoprofesora, trebamo ljudi s fakultetom. Zaposlitese i budite slobodni građanin ove zemlje…“Još je dalje govorio i uvjeravao me,a ja sam samo čekao da dođe ta vojska i dame doprati kući. U raspravu se nisam upuštao.Po koji sam put sažeo ramenima i daomu do znanja da se s njim ne slažem. Nisamse ni ljutio na njega jer mi je izgledalo da mekao čovjeka i razumije i sažalijeva što samostao ovako „nisko“ babama na raspolaganje,a mogao sam biti „visoko“ i narodu krvpiti i nazivati slobodom i ovo da ne smijemiz kuće izići kad je najveća potreba. – Vojnicimaje naredio da me doprate točno do vratažupskog stana, ali da u župski stan ne smijuući. Tako je i bilo.28 | Glasnik mira | Međugorje Ožujak 2012. | Broj 3 | Godište VII. | 29