Haled Hoseini-A planine su odjekivale

Cro Warez - Bosna United 

1

Khaled Hosseini 

A PLANINE SU ODJEKIVALE 


2


Ova knjiga je posvećena Harisu i Farah, 

koji su noor mojih očiju, i mom ocu, 

koji bi bio ponosan na mene 

3

Daleko van dosega ideja 

zloga i dobroga, 

postoji jedno polje. 

Tamo ću te sresti. 


DŽELALUDDIN RUMI, XIII VIJEK 

4

1. 

JESEN 1952. 

Dakle, tako. Želite priču i ispričat ću vam jednu. Ali samo 

jednu. Nemojte da ijedno od vas traži više. Kasno je, i sutra nas 

čeka dugo putovanje, tebe i mene, Pari. Noćas će ti biti potreban 

san. A i tebi, Abdullahu. Računam na tebe, momče, dok tvoja 

sestra i ja budemo odsutni. Kao i tvoja majka. Dobro. Jedna 

priča, dakle. Slušajte, oboje, dobro slušajte. I ne prekidajte me. 

Nekada davno, u danima kad su divovi i džini i gorostasi 

hodali zemljom, živio je jedan seljak po imenu Baba Ejub. Živio 

je s porodicom u malom selu po imenu Mai-dan Sabz. Budući 

da je morao hraniti brojnu porodicu, Baba Ejub je dane provodio 

u teškom radu. Svakog dana je radio od jutra do mraka, orući i 

kopajući njivu i brinući se o kržljavim stablima pistaća. Po 

vascijeli dan je bio u njivi, savijen u struku, leđa povijenih kao 

srp kojim je po č itav dan zamahivao. Ruke su mu vazda bile 

žuljave, i često su krvarile, a svake noći bi ga san ukrao čim bi 

mu obraz dotakao jastuk. 

Reći ću vam, da u tom pogledu, nije bio jedini. Život u 

Maidan Sabzu bio je težak svim stanovnicima. Bilo je i drugih, 

sretnijih sela na sjeveru, u dolinama, s voćem i cvijećem i 

prijatnim vazduhom, i potocima u kojima je tekla hladna bistra 

voda. Ali Maidan Sabz je bilo pusto mjesto i nije ni najmanje 

nalikovalo slici koju bi vam njegovo ime, Zeleno Polje, stvorilo 

u glavi. Nalazilo se na prašnjavoj ravnici, okruženoj vijencem 

krševitih planina. Vjetar je bio vreo, i tjerao je prašinu u oči. 

Pronalaženje vode bilo je svakodnevna borba jer su seoski 

bunari, čak i oni duboki, često presušivali. Da, postojala je i 

rijeka, ali seljani su morali da izdrže poludnevni hod da bi stigli 


5

do nje, a i tad bi njene vode tokom čitave godine bile muljevite. 

Sad, nakon desetogodišnje suše, rijeka je oplićala. Hajde da 

kažemo da su ljudi iz Maidan Sabza radili dvostruko napornije i 

jedva preživljavali. 

Ipak, Baba Ejub je spadao među sretnije ljude, jer je imao 

porodicu koju je volio više od svega. Volio je svoju ženu i nikad 

nije digao glas na nju, a nekmoli ruku. Cijenio je njene savjete i 

pronalazio istinsko zadovoljstvo u njenom društvu. Što se djece 

tiče, bio je blagoslovljen s onoliko koliko je imao prstiju, tri sina 

i dvije kćerke, a svako je iskreno volio. Kćerke su mu bile 

poslušne, ljubazne, dobre naravi i ugleda. Sinovima je već 

usadio vrline poštenja, hrabrosti, prijateljstva, i vrijednog rada 

bez prigovora. Slušali su ga, kao što dobrim sinovima i dolikuje, 

i pomagali ocu u njivi. 

Mada je volio svu svoju djecu, Baba Ejub je potajno gajio 

posebnu naklonost prema jednom od njih, najmlađem, Kaisu, 

koji je imao tri godine. Kais je bio dječačić tamno-plavih očiju. 

Vragolastim smijehom očaravao je svakog koga je upoznao. Bio 

je i jedan od onih dječaka koji imaju toliko energije da su je 

oduzimali drugima. Kad je naučio da hoda, toliko je u tome 

uživao, da je hodao po čitav dan, dok je bio budan, a onda, za 

nevolju, i u snu. U snu bi izašao iz porodične kuće od blata i 

odlutao u mjesečinom osvijetljenu tamu. Roditelji su mu se, 

prirodno, brinuli. Šta ako padne u bunar, ili se izgubi, ili ga, 

daleko bilo, napadne neko od stvorenja koja noću lunjaju 

ravnicom? Probali su mnoge lijekove, od kojih nijedan nije 

djelovao. Na kraju, rješenje koje je Baba Ejub pronašao bilo je 

jednostavno, kao što najbolja rješenja često jesu: uzeo je zvonce 

s vrata jedne od koza i okačio ga na Kaisov vrat. Tako će zvono 

probuditi nekog ako Kais ustane usred noći. Hodanje u snu je 

prestalo nakon nekog vremena, ali Kais se toliko navikao na 

zvonce i odbio je da se od njega odvoji. I tako je, čak iako više 

nije služilo prvobitnoj namjeni, zvono ostalo pričvršćeno za 

uzicu oko dječakovog vrata. Kad bi se Baba Ejub vratio kući 

nakon cjelodnevnog rada, Kais bi istrčao iz kuće i zario lice u 

očev stomak, a zvono bi zvonilo pri svakom malom koraku. 

Baba Ejub bi ga podigao i unio u kuću, a Kais bi pomno gledao 


6

kako mu se otac umiva, a onda bi sjeo pored Baba Ejuba da 

večeraju. Pošto bi jeli, Ejub bi pijuckao čaj, gledao svoju 

porodicu, zamišljao dan kad će se sva njegova djeca poženiti i 

poudati i podariti mu unuke, kad će biti ponosni starješina još 

većem broju potomaka. 

Avaj, Abdullahu i Pari, dani sreće Baba Ejuba se 

okončaše. 

Jednog dana je div došao u Maidan Sabz. Kako se 

približavao selu iz pravca planina, zemlja se tresla pod njegovim 

koracima. Seljani su bacili lopate, motike i sjekire i razbježali 

se. Zaključali su se u kuće i šć ućurili jedno uz drugo. Kad je 

zaglušujuća buka divovih koraka utihnula, nebo iznad Maidan 

Sabza prekrila je sjenka. Pričalo se kako su mu iz glave iznikli 

zakrivljeni rogovi, a gusta crna dlaka prekrila mu je ramena i 

moćan rep. Pričalo se kako su mu oči bile crvene i sjajne. Niko 

nije znao zasigurno, razumijete, makar niko živ: div je na licu 

mjesta jeo one koji su ga samo i pogledali. Znajući to, seljani su 

mudro držali poglede zakovane za pod. 

Svi u selu su znali zašto je div došao. Čuli su priče o 

njegovim posjetama drugim selima i samo su se mogli čuditi 

kako je Maidan Sabz tako dugo uspijevao da izmakne njegovoj 

pažnji. Možda su, razmišljali su oni, siromašni, oskudni životi 

koje su vodili išli njima u prilog, jer im djeca nisu bila tako 

dobro uhranjena i imala mnogo mesa na kostima. Čak i uz to, 

sreća ih je napokon napustila. Maidan Sabz je podrhtavao i 

zadržavao dah. Porodice su se molile da div ne prođe pored 

njihovih domova, jer su znali da mu, ako im zakuca na krov, 

moraju dati jedno dijete. Div bi onda ubacio dijete u vreću, 

prebacio je preko ramena i vratio se odakle je došao. Niko više 

ne bi vidio siroto dijete. A ako porodica odbije, div bi odveo svu 

njihovu djecu. 

I kuda je to div vodio djecu? U svoju tvrđavu, koja se 

nalazila na vrhu strme planine. Divova tvrđava bila je veoma 

daleko od Maidan Sabza. Doline, nekoliko pustinja, i dva 

planinska lanca trebalo je prevaliti prije nego što se do nje 

stigne. A koja bi razumna osoba to uradila, i otišla u susret 


7

smrti? Pričalo se kako je tvrđava puna tamnica u kojima se 

sjekire nalaze na zidovima. Kuke za meso visile su s tavanice. 

Pričalo se da postoje veliki ražnjevi i ognjišta. Pričalo se da div, 

ako uhvati nekog namjernika, brzo zaboravi svoje gađenje 

prema mesu odraslih. Pretpostavljam da znate na čijem krovu 

se začulo stra-hotno divovo kucanje. Baba Ejub, kad je to čuo, 

ispustio je očajnički jecaj, a njegova žena se onesvijestila. Djeca 

su plakala od užasa, a i tuge, jer su znala da će sigurno nestati 

jedno od njih. Porodica je imala vremena do zore da odluči. 

Kako da vam dočaram kakvu su patnju Baba Ejub i njegova 

žena pretrpjeli te noći? Nijedan roditelj ne bi trebalo da pravi 

takve izbore. Daleko od ušiju djece, Baba Ejub i njegova žena 

su razmatrali šta da urade. Razgovarali su i plakali i razgovarali 

i plakali. Čitave noći su se kolebali i, kad se zora približila, još 

uvijek nisu donijeli odluku - što je možda i bila divova namjera, 

jer bi mu njihova neodlučnost omogućila da odvede petero djece 

umjesto jednog. Baba Ejub je, na kraju, uzeo ispred kuće pet 

kamenova jednakog oblika i veličine. Na svakom je ispisao ime 

jednog djeteta, i kad je završio, ubacio je kamenje u platnenu 

vreću. Kad je prinio vreću ženi, ona je ustuknula kao da joj je 

prinio otrovnicu. 

“Ne mogu to uraditi”, rekla je mužu, odmahujući glavom. 

“Ne mogu izabrati. Ne bih mogla to da podnesem.” 

“Ne bih ni ja”, zaustio je Baba Ejub, ali je kroz prozor vidio 

kako sunce tek što se nije pojavilo iza istočnih brežuljaka. 

Vrijeme je isticalo. Nevoljno je pogledao svoje petero djece. 

Morao je odsjeći prst kako bi spasio šaku. Zatvorio je oči i 

izvadio jedan kamen iz vreće. 

Pretpostavljam da također znate koji je kamen Baba Ejub 

odabrao. Kad je vidio ime ispisano na njemu, okrenuo je lice 

prema nebu i vrisnuo. Slomljenog srca, podignuo je najmlađeg 

sina, a Kais, koji je slijepo vjerovao ocu, veselo je obavio ruke 

oko Baba Ejubovog vrata. Tek kad ga je Baba Ejub iznio ispred 

kuće i zalupio vrata, dječak je shvatio da je došao zao čas, a 

tamo je stajao Baba Ejub, čvrsto zatvorenih očiju, dok su mu 

tekle suze, naslonjen na vrata, dok je njegov ljubljeni Kais 


8

udararao u njih malenim pesnicama, preklinjući oca da ga pusti 

unutra, a Baba Ejub je stajao tamo, mrmljajući: “Oprosti mi, 

oprosti mi”, dok je zemlja podrhtavala od divovih koraka, a 

njegov sin vrištao, a zemlja ponovo podrhtavala i podrhtavala 

dok je div napuštao Maidan Sabz, dok konačno nije otišao, i 

zemlja se smirila, i sve je utihnulo osim Baba Ejuba, koji je još 

uvijek plakao i molio Kaisa za oproštaj. 

Abdullahu. Sestra ti je zaspala. Pokrij joj stopala 

pokrivačem. Tako. Dobro. Možda je vrijeme da prekinem. Ne? 

Želiš da nastavim? Jesi li siguran, dječače? Dobro. 

Gdje sam ono stao? Ah, da. Žalili su četrdeset dana. 

Svakog dana su susjedi kuhali ručak za porodicu i bdjeli s 

njima. Ljudi su donosili ono što su mogli - čaj, kolače, hljeb, 

bademe - a donosili su i saučešće i sažaljenje. Baba Ejub je 

jedva uspijevao da procijedi riječi zahvalnosti. Sjedio je u uglu, 

plakao, potoci suza tekli su mu iz očiju, kao da je namjeravao da 

prekine sušu u selu plakanjem. Njegovu patnju i muku ne bi 

poželio ni najgorem neprijatelju. 

Prošlo je nekoliko godina. Suše su se nastavile, i Maidan 

Sabz zapade u još veće siromaštvo. Nekoliko beba umrlo je od 

žeđi u kolijevkama. Bunari su bili još suhlji a rijeke su 

presušivale, za razliku od Baba Ejubovog bola, rijeke koja je 

neprestano bujala. Njegova porodica više nije imala koristi od 

njega. Nije radio, nije se molio, jedva da je jeo. Žena i djeca su 

ga preklinjali, ali nije bilo promjene. Preostali sinovi morali su 

da preuzmu njegov dio posla, jer je Baba Ejub, iz dana u dan, 

samo sjedio na rubu njive, sam i skrhan bolom, i gledao prema 

planinama. Prestao je razgovarati sa seljanima, jer je vjerovao 

da su mu mrmljali iza leđa. Pričali su da je kukavica jer je 

svojevoljno predao sina. Da nije dobar otac. Pravi otac bi se 

borio s divom. Umro bi braneći svoju porodicu. 

Jedne noći je to rekao ženi. 

“Niko ne govori takve stvari”, odgovorila je žena. “Niko 

ne misli da si kukavica.” 

“Čujem ih”, rekao je. 


9

“To je tvoj sopstveni glas koji čuješ, mužu moj”, kazala je. 

Ona mu, ipak, nije rekla da su seljani uistinu šaputali iza 

njegovih leđa. A ono što su šaputali bilo je da je, izgleda, 

poludio. 

A onda, jednog dana, to im je i dokazao. Probudio se u 

zoru. Ne budeći ženu i djecu, ubacio je nekoliko komada hljeba 

u platnenu vreću, obuo cipele, zatakao srp za pojas i krenuo. 

Hodao je danima i danima. Hodao je dok sunce ne bi postalo 

bljedunjav crven sjaj u daljini. Noćima je spavao u pećinama 

dok je vjetar fijukao napolju. Ili je spavao pored rijeka i pod 

drvećem i u zaklonu stijena. Pojeo je svoj hljeb, a onda je jeo šta 

je nalazio - divlje bobice, gljive, ribu koju je lovio golim rukama 

- a ponekih dana ništa ne bi jeo. Ali ipak je hodao. Kad bi ga 

neki prolaznik pitao kuda se uputio, on bi rekao, a neki su se 

smijali, neki su ubrzavali korak kao da je on luđak, a neki su se 

molili za njega, jer je i njihovo dijete odnio div. Baba Ejub je 

držao oborenu glavu i hodao. Kad su mu se cipele raspale, vezao 

ih je uzicama za stopala, a kad su se uzice raspale, nastavio je 

dalje bosonog. Tako je prelazio pustinje, doline i planine. 

Napokon je stigao do planine na čijem vrhu se nalazila 

divova tvrđava. Toliko je žudio da okonča svoj pohod da se nije 

nimalo odmarao, odmah se počeo penjati, poderane odjeće, 

krvavih stopala, kose prekrivene prašinom, ali njegova 

riješenost je bila nepokolebljiva. Oštre stijene sjekle su mu 

tabane. Jastrebovi su mu kljucali obraze kad se peo pored 

njihovih gnijezda. Snažni naleti vjetra gotovo su ga zbacili s 

litice. A još uvijek se peo, od jedne stijene do druge, sve dok se, 

konačno, nije našao pred ogromnom kapijom divove tvrđave. 

Ko se to usuđuje? Zagrmio je div kad je Baba Ejub bacio 

kamen na kapiju. 

Baba Ejub reče svoje ime. “Dolazim iz sela Maidan Sabz”, 

reče. 

Imaš li želju da umreš? Sigurno je imaš, č im me uznemiravaš 

u mom domu! Šta si to naumio? 

“Došao sam da te ubijem.” 


10

Uslijedila je tišina s druge strane kapije. A zatim se kapija 

uz škripu otvorila, i tamo stajaše div, nadvijajući se nad Baba 

Ejubom u svoj svojoj strahomornosti. Je li tako?, pitao je 

glasom gromovitim. “Uistinu”, reče Baba Ejub. “Ovako ili 

onako, jedan od nas danas umire.” 

Za trenutak je izgledalo da će div podići Baba Ejuba s tla i 

dokrajčiti ga jednim ugrizom zuba kao bodež oštrih. Ali 

stvorenje je zbog nečeg oklijevalo. Zaškiljilo je. Možda zbog 

ludosti u starčevim riječima. Možda zbog njegovog izgleda, 

poderane odjeće, okrvavljenog lica, prašine koja ga je prekrivala 

od glave do pete, otvorenih rana na koži. Ili možda zato što div, 

u starčevim očima, nije pronašao ni trunku straha. 

Šta reče, odakle si? 

“Iz Maidan Sabza”, rekao je Baba Ejub. 

To mora da je daleko, sudeći po tvom izgledu. “Nisam 

došao ovamo da uludo razgovaram. Došao sam...” 

Div je podigao kandžu. Da. Da. Došao si da me ubiješ. 

Znam. Ali sigurno mi možeš dozvoliti da kažem nekoliko riječi 

prije smrti. 

“Dobro”, kazao je Baba Ejub. “Ali samo nekoliko.” 

Zahvaljujem ti. Div se iscerio. Mogu li pitati kakvo sam ti zlo 

počinio da zaslužim smrt? 

“Uzeo si mi najmlađeg sina”, odgovori Baba Ejub. “On mi 

je bio najdraži na svijetu.” 

Div je zagunđao i pogladio se po bradi. Uzeo sam mnogu 

djecu od mnogih očeva, rekao je. 

Baba Ejub je bijesno isukao srp. “Onda ću se osvetiti i u 

njihovo ime.” 

Moram priznati da se divim tvojoj hrabrosti. “Ništa ti ne 

znaš o hrabrosti”, kazao je Baba Ejub. “Za hrabrost je potrebno 

staviti nešto na kocku. Došao sam ovamo bez ičeg š to mogu 

izgubiti.” 

Imaš svoj život, rekao je div. 

“Već si mi ga oduzeo.” 


11

Div je ponovo zagunđao i pomno gledao Baba Ejuba. 

Poslije nekog vremena, rekao je: Dobro, dakle. Imat ćemo 

dvoboj. Ali prvo ću te zamoliti da me pratiš. “Samo brzo”, 

rekao je Baba Ejub, “nestrpljiv sam.” Ali div je već hodao 

prema ogromnom hodniku, a Baba Ejub nije imao izbora do da 

ga prati. Slijedio gaje kroz labirint hodnika, čije su tavanice 

gotovo parale oblake, svaka oslonjena na ogromne stubove. 

Prošli su mnoga stepeništa, i prostorije dovoljno velike da prime 

čitav Maidan Sabz. Hodali su tako sve dok div nije konačno 

uveo Baba Ejuba u jednu ogromnu prostoriju, na čijem drugom 

kraju se nalazila zavjesa. Priđi bliže, rukom mu pokaza div. 

Baba Ejub je stajao pored diva. 

Div razmaknu zavjese. Iza njih je bio stakleni prozor. 

Baba Ejub je, kroz prozor, gledao u ogroman vrt. Čempresi su 

oivičavali vrt, zemlja iz koje su rasli bila je prekrivena 

raznobojnim cvijećem. Tu su se nalazili bazeni od plavih 

pločica, mramorne terase, i bujni zeleni travnjaci. Baba Ejub je 

vidio predivno oblikovane živice i fontane koje su Žuborile u 

sjenci narova. Ni za tri života ne bi mogao zamisliti tako lijepo 

mjesto. 

Ali ono što je potpuno zaprepastilo Baba Ejuba bio je 

prizor da djeca trče i veselo se igraju u vrtu. Jurili su jedno 

drugo kroz prolaze i oko drveća. Igrali su žmire iza živica. Baba 

Ejubov pogled prelazio je preko djece i napokon je našao ono 

što je tražio. Eno ga! Njegov sin Kais, živ i zdrav. Porastao je, i 

kosa mu je duža nego što se Baba Ejub sjećao. 

Nosio je prelijepu bijelu košulju preko divnih pantalona. 

Sretno se smijao dok je trčao za drugovima. “Kais”, prošaputao 

je Baba Ejub, dok mu je dah maglio Itaklo. A onda je povikao 

sinovo ime. 

On te ne može vidjeti, rekao je div. Niti te čuti. Baba Ejub 

je skakao gore-dolje, mašući rukama i udarajući o staklo, dok 

div nije ponovo navukao zavjese. “Ne shvatam”, rekao je Baba 

Ejub “mislio sam...” 

To ti je nagrada, rekao je div. 


12

“Objasni to”, uzviknu Baba Ejub. 

Podvrgao sam te iskušenju. 

“Iskušenju.” 

Iskušavao sam tvoju ljubav. Bio je to surov izazov, shvaim 

to, i težak danak koji si podnio mi ne izmiče. Ali pre-livio si. 

Ovo ti je nagrada. I njegova. 

“Šta da nisam odabrao?”, povikao je Baba Ejub. “Šta da 

filsam prihvatio tvoje iskušenje?”Onda bi sva tvoja djeca 

nestala, rekao je div, jer bi ionako bila prokleta, kao djeca oca 

slabića. Kukavice koja bi više voljela da ona sva umru nego da 

optereti svoju savjest. 

Rekao si da nemaš kuraži, ali vidim je u tebi. Ono što si 

uradio, teret koji si primio na pleća, zahtijeva hrabrost. Na tome 

ti odajem počast. 

Baba Ejub je slabašno isukao srp, ali iskliznuo mu je iz 

šake i pao na mramorni pod uz glasan zveket. Koljena su mu 

klecnula, i morao je da sjedne. 

Tvoj sin te se ne sjeća, nastavio je div. To je sad njegov 

život, i sam si se uvjerio u njegovu sreću. Ovdje ima najbolju 

hranu i odjeću, prijatelje i ljubav. Izučava umjetnost, jezike i 

nauke, filozofiju i milosrđe. Ništa mu ne nedostaje. Jednog 

dana, kad odraste, možda će odabrati da ode, i bit će slobodan 

da uradi tako. Pretpostavljam da će izmijeniti mnoge živote 

svojom dobrotom i vratiti sreću onima zarobljenim patnjom. 

“Želim da ga vidim”, kazao je Baba Ejub. “Želim da ga 

odvedem kući.” 

Stvarno? 

Baba Ejub je pogledao diva. 

Stvorenje je otišlo do ormarića nedaleko od zavjesa i 

izvadilo pješčani sat iz jedne od ladica. Znaš li, Abdullahu, šta je 

to pješčani sat? Znaš. Dobro. Dakle, div je uzeo pješčani sat, 

prevrnuo ga, i spustio pred Baba Ejubove noge. 

Dozvolit ću ti da ga povedeš kući sa sobom, rekao je div. 

Ako to odabereš, on se nikad neće vratiti ovdje. Kad sav pijesak 

iscuri, pitat ću te šta si odlučio. 


13

I rekavši to, div je napustio prostorju, ostavijajući Baba Ejuba 

da donese još jednu bolnu odluku. 

Odvest ću ga kući, odmah je pomislio Baba Ejub. To je 

najviše želio, svakim djelićem svog bića. Zar nije to hiljadu puta 

sanjao? Da ponovo drži malog Kaisa, da ga poljubi u obraz i 

osjeti mekoću njegovih malih šaka? A ipak... Ako ga odvede 

kući, kakav će ga život čekati u Maidan Sabzu? U najboljem 

slučaju težački ž ivot, kao š to je njegov, i ništa osim toga. 

Odnosno, ako Kais ne umre od suše kao mnoga djeca u selu. 

Hoćeš li tad moći oprostiti sebi, pitao se Baba Ejub, znajući da 

si ga, iz sebičnih razloga, otrgao od ž ivota punog obilja i 

mogućnosti? S druge strane, ako ostavi Kaisa, kako će moći 

podnijeti, znajući da je dječak živ, znajući gdje je, a da ga ne 

može posjetiti? Kako će to podnijeti? Baba Ejub je plakao. 

Toliko je klonuo duhom da je podigao pješčani sat i zavitlao ga 

u zid, gdje se razbio u paramparčad i sitan pijesak se rasuo po 

podu. 

Div je ušao u sobu i zatekao Baba Ejuba kako stoji iznad 

razbijenog sata, povijenih ramena. 

“Ti si surova zvijer”, rekao je Baba Ejub. Kad ž iviš 

onoliko dugo koliko i ja, odgovorio je div, shvatiš da su 

surovost i dobrota nijanse iste boje. Jesi li odabrao? 

Baba Ejub je obrisao suze, uzeo srp i zadjenuo ga za pojas. 

Polako je krenuo prema vratima, pognute glave. Ti si dobar 

otac, rekao je div, dok je Baba Ejub prolazio pored njega. 

“Nadam se da ćeš gorjeti u vatrama Pakla zbog ovog što si 

me natjerao da uradim”, rekao je umorno Ejub. Izašao je iz sobe 

i krenuo hodnikom kad ga je div pozvao. Uzmi ovo, rekao je 

div. Stvorenje je dalo Baba Ejubu malu staklenu bocu s nekom 

tamnom tečnošću. Pij ovo na povratku kući. Sretan put. 

Baba Ejub je uzeo bočicu i izašao bez riječi. Mnogo dana 

kasnije, njegova žena je sjedila na rubu njihove njive tražeći ga 

pogledom, kao što je Baba Ejub sjedio tamo u nadi da će vidjeti 

Kaisa. Sa svakim danom, nade u njegov povratak su se 

smanjivale. Ljudi u selu su već pričali o Baba Ejubu u prošlom 

vremenu. Jednog dana je ponovo sjedila na zemlji, neprestano se 


14

moleći, kad je vidjela mršavu priliku kako se približava selu iz 

pravca planina. Isprva ga je zamijenila za nekog zalutalog 

derviša, mršavog čovjeka u poderanoj odjeći, upalih očiju i 

obraza, i tek kad se približio prepoznala je muža. Srce joj je 

poskočilo od radosti i uzdahnula je od olakšanja. Pošto se umio, 

i pošto je pio vode i jeo, Baba Ejub je ležao u svojoj kući dok su 

seljani obilazili oko njega i postavljali mu pitanje za pitanjem. 

Kuda si išao, Baba Ejube? 

Šta si vidio? 

Šta ti se dogodilo? 

Baba Ejub im nije mogao odgovoriti, jer se nije sjećao šta 

mu se dogodilo. Nije se sjećao putovanja, niti penjanja na 

divovu planinu, niti razgovora s divom, ni velike palače, niti 

velike prostorije sa zavjesama. Kao da se probudio iz već 

zaboravljenog sna. Nije se sjećao tajnog vrta, djece i, najvažnije 

od svega, nije se sjećao da je vidio svog sina Kaisa kako se igra 

s drugovima među drvećem. Ustvari, kad je neko spomenuo 

Kaisovo ime, Baba Ejub je zbunjeno zatreptao. Ko? Pitao je. 

Nije se sjećao da je ikad imao sina po imenu Kais. 

Razumiješ li, Abdullahu, kako je to bio čin milosrđa? 

Napitak koji je izbrisao sjećanja? To je bila nagrada Baba Ejubu 

što je prošao drugo divovo iskušenje. 

Tog proljeća, nebo se napokon otvorilo nad Maidan 

Sabzom. Ono što je palo nije bila sitna kiša minulih godina već 

prava provala oblaka. Nebo se otvorilo i selo se žedno podiglo 

da dočeka kišu. Čitavog dana je voda bubnjala po krovovima i 

prigušivala sve druge zvukove spoljašnjeg svijeta. Teške 

nabrekle kišne kapi kotrljale su se s vrhova listova. Bunari su se 

napunili a rijeka porasla. Brda na istoku se zazelenješe. Divlje 

cvijeće je procvjetale i prvi put u mnogo godina, djeca su se 

igrala na travi a krave su pasle. Svi su se radovali. 

Kad je kiša prestala, selo je imalo posla. Nekoliko blatnih 

zidova se rastopilo, nekoliko krovova uleglo, a čitave njive su se 

pretvorile u močvare. Ali poslije desetogodišnje nesreće, ljudi 

nisu željeli da se žale. Zidovi su nanovo ozidani, krovovi 

popravljeni, kanali za navodnjavanje isušeni. Te jeseni, Baba 


15

Ejub je imao najplodniju žetvu pistaća U životu, i svake naredne 

godine, prinos mu je bivao sve obilniji i kvalitetniji. Baba Ejub 

je, u velikim gradovima gdje je prodavao svoju robu, ponosno 

sjedio iza piramida pistaća i široko se osmjehivao kao najsretniji 

čovjek koji je ikad hodao zemljom. Maidan Sabz nikad više nije 

pogodila suša. 

Nema više šta da se ispriča, Abdullahu. Možda ćeš se 

upitati, recimo, da li je neki pristao mladić ikad projahao na 

konju pored sela u potrazi za velikim avanturama? Da li se, 

možda, zaustavio da popije vode, u kojoj selo sad nije 

oskudijevalo, i je li sjeo da objeduje sa seljanima, možda sa 

samim Baba Ejubom? Ne mogu ti to kazati, dječače. Ono š to 

mogu da ti kažem jeste da je Baba Ejub doživio stvarno duboku 

starost. Da je doživio da mu se djeca ožene i udaju, kao što je 

oduvijek želio, i mogu ti kazati kako su njegova djeca imala 

mnogo djece, od kojih je svako Baba Ejubu donijelo mnogo 

sreće. 

I također ti mogu kazati da je nekih noći, bez nekog 

posebnog razloga, Baba Ejuba mučila nesanica. Mada je sad bio 

veoma star, još uvijek je mogao hodati uz pomoć štapa. I tako 

je, tokom tih besanih noći, napuštao krevet, ne budeći ženu, 

uzimao štap, i izlazio iz kuće. Hodao je po mraku, štapom 

lupkao pred sobom, noćni vjetar milovao mu je lice. Na ivici 

njegove njive nalazio se ravan kamen, i on bi sjeo na njega. 

Često je tamo sjedio sat ili duže, gledajući u zvijezde, oblake 

koji lebde ispred mjeseca. Mislio je o svom dugom životu i 

zahvaljivao se za sve obilje i radost koji su mu podareni. Željeti 

više, više od toga, znao je, bilo bi nezahvalno. Zadovoljno je 

uzdahnuo, i osluškivao vjetar koji puše s planina, cvrkut noćnih 

ptica. Ali povremeno, činilo mu se da čuje neki drugi zvuk. 

Uvijek isti, piskutav zvuk zvona. Nije shvatao zašto čuje tu 

buku, sam u mraku, kad sve ovce i koze spavaju. Ponekad bi 

ubjeđivao sebe da ništa nije čuo, a ponekad je bio toliko uvjeren 

u suprotno da bi viknuo u mrak: “Ima li nekog tamo? Ko je to? 

Pokaži se.” Ali nikad niko nije odgovorio. Baba Ejub nije 

shvatao. Kao š to nije ni shvatao zašto neki talas, kao ostatak 

tužnog sna, prolazi kroz njega uvijek kad čuje tu zvonjavu, koja 


16

ga svaki put iznenadi kao neočekivani nalet vjetra. Ali onda bi 

to prošlo, kao što sve prolazi. Prošlo bi. 

I to je sve, dječače. To je kraj. Nemam ništa više da ti 

ispričam. I sad je stvarno kasno i umoran sam, a tvoja setra i ja 

se moramo probuditi u zoru. I zato ugasi svijeću. Spusti glavu i 

zatvori oči. Lijepo spavaj, dječače. Oprostit ćemo se ujutro. 


17

Jesen 1952. 

Otac nikad ranije nije udario Abdullaha. I zato, kad je to 

uradio, kad ga je udario postrance, tik iznad uha - jako, 

iznenada, otvorenim dlanom - suze iznenađenja pojavile su se u 

Abdullahovim očima. Brzo ih je suzbio treptanjem. 

“Idi kući”, rekao je otac kroz stisnute zube. 

Malo dalje, Abdullah je čuo kako je Pari briznula u plač. 

Zatim ga je otac ponovo udario, jače, i ovog puta u lijevi obraz. 

Abdullahova glava je poletjela u stranu. Lice mu je gorjelo, i 

poteklo je još suza. U lijevom uhu mu je odzvanjalo. Otac se 

pognuo, naginjući se toliko da mu je tamno naborano lice 

pomračilo pustinju, planine i nebo. 

“Rekao sam ti da ideš kući, dječače”, kazao je s bolnim 

izrazom na licu. 

Abdullah nije ni pisnuo. Progutao je pljuvačku i zaški-ljio 

u oca, trepćući ispod šake kojom je zaklanjao oči od sunca. 

Iz malih crvenih kolica malo ispred, Pari je viknula 

njegovo ime, piskavim glasom, uzdrhtalim od straha. 

“Abollah!” 

Otac ga je držao, oštro ga gledajući, i vratio se do kolica. 

Pari je, iz svog ležaja, pružila ruke prema Abdullahu. Abdullah 

je malo sačekao. Zatim je obrisao oci nadlamca-ma, i krenuo za 

njima. 

Malo kasnije, otac ga je gađao kamenom, onako kako bi 

djeca iz Shadbagha gađala Parinog psa, Shuju - s razlikom što su 

oni željeli da pogode Shuju, da ga povrijede. Očev kamen je 

bezazleno pao nekoliko metara od Abdullaha. Čekao je, a kad su 

otac i Pari ponovo krenuli, Abdullah ih je opet pratio. 

Konačno, kad je sunce prošlo zenit, otac se ponovo 

zaustavio. Okrenuo se prema Abdullahu, kao da razmišlja, a 

onda je mahnuo rukom. 

“Ti ne odustaješ”, rekao je. 


18

Parina ruka, iz kolica, brzo je pronašla Abdullahovu. 

Gledala ga je, suznih očiju i smijala se pokazujući razmaknute 

zube, kao da joj se ništa loše neće dogoditi sve dok je on pokraj 

nje. Sklopio je prste oko njene šake, onako kako je radio svake 

noći dok su on i njegova mala sestra spavali u svom krevetu, 

pripijenih lubanja, ispreplitanih nogu. “Trebalo je da ostaneš 

kod kuće”, rekao je otac. “S majkom i Igbalom. Kao što sam ti 

rekao.” 

Abdullah je pomislio: Ona je tvoja žena. Moju majku smo 

sahranili. Ali znao je suzbiti te riječi prije nego što izađu. 

“Dobro, onda. Dođi”, rekao je otac. “Ali nema plakanja. 

Čuješ li me?” 

“Da.” 

“Upozoravam te. Neću to trpjeti.” 

Pari se široko osmjehnula Abdullahu, a on je pogledao 

njene svijetle oci i ružičaste oble obraze i uzvratio joj osmijeh. 

Otad je hodao pored kolica, koja su se truckala neravnim 

pustinjskim tlom, držeći Pari za ruku. Krišom su razmjenjivali 

sretne poglede, brat i sestra, ali su malo govorili u strahu da ne 

pokvare očevo raspoloženje i unište svoju sreću. Dugo su bili 

sami, samo njih troje, bez ikog ili ičeg na vidiku, osim dubokih 

bakarnih klisura i nepreglednih litica od pješčara. Pustinja se 

prostirala pred njima, otvorena i široka, kao da je stvorena za 

njih i samo za njih, vaz-duh je bio miran, usijan, nebo visoko i 

plavo. Kamenje se presijavalo na ispucalom tlu. Jedini zvuči 

koje je Abdullah čuo bili su njegovo disanje i ritmično škripanje 

točkova dok je otac vukao crvena kolica na sjever. 

Malo kasnije, zaustavili su se da se odmore u sjeni neke 

stijene. Otac je, s uzdahom, spustio ručku na zemlju. Trgnuo se 

dok je ispravljao leđa, lica podignutog prema suncu. 

“Koliko još do Kabula?”, pitao je Abdullah. 

Otac ih je pogledao. Zvao se Sabur. Bio je tamnoput i 

grubog lica, uglatog i koščatog, nosa povijenog kao kljun 

pustinjskog jastreba, očiju duboko usađenih u lubanju. Otac je 

bio vitak kao trska, ali od čitavog života provedenog u radu, 

mišići su mu bili snažni, čvrsto obavijeni oko ruke kao trake 


19

atana oko naslona pletene stolice. “Sutra popodne”, rekao 

je, prinoseći mješinu za vodu od kravlje kože usnama. “Ako 

budemo stalno hodali.” Otpio je dug gutljaj, a Adamova 

jabučica mu se dizala i spuštala. “Zašto nas daidža Nabi nije 

odvezao” , pitao je Abdul-lah. “On ima automobil.” 

Otac je skrenuo pogled prema njemu. 

“Onda ne bismo morali da hodamo sve vrijeme.” 

Otac ništa nije kazao. Skinuo je s glave prašnjavu kapicu i 

obrisao znoj s čela rukavom košulje. 

Parin prst pojavio se iz kolica. “Pogledaj, Aboolah!”, 

povikala je uzbuđeno. “Još jedno.” 

Abdullah je pratio njen prst, do mjesta u sjeni stijene gdje 

je ležalo pero, dugo, sivo, kao pepeo. Abdullah je otišao do 

njega i uzeo ga za badrljicu. Otpuhao je trunčice prašine s njega. 

Sokolovo, pomislio je, okrećući ga. Možda gugutkino, ili 

pustinjske ševe. Tog dana ih je već vidio nekoliko. Ne, ovo je 

sokolovo. Ponovo je dunuo i dodao ga Pari, koja ga je veselo 

uzela. 

Kod kuće, u Shadbaghu, Pari je pod jastukom čuvala staru 

limenu kutiju za čaj koju joj je Abdullah dao. Zasun je bio 

zahrđao, a na poklopcu je bila slika nekog bradatog Hindusa, s 

turbanom i u dugoj crvenoj tunici, kako drži solju vrelog čaja 

objema rukama. U kutiji je bilo sve perje koje je Pari skupila. 

To je bila njena najdraža imovina. Ta-mnozelena i gusta 

tamnocrvena pijetlova pera; bijela pera iz gugutkinog repa; 

vrapčevo pero, zagasitosmeđe, poprskano tamnim tačkicama; i 

ono kojim se Pari najviše ponosila, sjajno zeleno paunovo pero s 

predivnim krupnim okom na vrhu. 

Ovo posljednje joj je poklonio Abdullah dva mjeseca 

ranije. Čuo je za nekog dječaka iz susjednog sela čija porodica 

je imala pauna, jednog dana, kad je otac otišao da kopa kanale u 

jednom gradiću južno od Shadbagha, Abdullah je otišao do tog 

drugog sela, pronašao tog dječaka, i zamolio ga da mu da jedno 

paunovo pero. Pregovori su potrajali, a na kraju je Abdullah 

pristao da da svoje cipele za pero. Dok se vratio u Shadbagh, s 


20

paunovim perom zataknutim za pojas ispod košulje, stopala su 

mu bila rasječena i ostavljala krvave tragove na tlu. Trnje i 

iverje žarilo mu se u kožu. Svaki korak mu je slao talase bola 

kroz stopala. 

Kad je stigao kući, zatekao je maćehu, Parvanu, ispred 

kolibe, pogrbljenu ispred tandoora, kako peče naan. Brzo je 

čučnuo iza ogromnog hrasta pored njihove kuće i čekao da ona 

završi. Vireći iza stabla, gledao ju je kako radi, ple-ćatu ž enu 

dugih ruku, ogrubjelih šaka i zdepastih prstiju; ženu naduvenog 

okruglog lica, koja nije imala ništa od ljupkosti leptira po kojem 

je dobila ime. 

Abdullah je želio da je može voljeti kao sopstvenu majku. 

Majku, koja je iskrvarila nasmrt rađajući Pari prije tri i po 

godine, kad je Abdullahu bilo sedam godina. Majku, čijeg se 

lica nije više sjećao. Majku, koja mu je držala glavu među 

dlanovima, pritiskala je na svoje grudi i mazila mu obraz svake 

noći prije spavanja, dok mu je pjevala uspavanku: 

Pronašla sam malu tužnu vilu, 

U sjenci papirnog drveta. 

Poznavala sam malu tužnu vilu, 

Koju je vjetar oduvao jedne noći. 

Želio je da može voljeti svoju novu majku na isti način. A 

možda je i Parvana, mislio je, potajno željela isto, da može 

voljeti njega. Onako kako je voljela Igbala, svog jednogodišnjeg 

sina, čije lice je uvijek ljubila, zbog čijeg je svakog kašljanja i 

kihanja strepila. Ili kako je voljela svoje prvo dijete, Omara. 

Obožavala ga je. Ali on je umro od prehlade prije dvije zime. 

Imao je dvije sedmice. Parvana i otac tek što su mu dali ime. On 

je bio jedna od tri bebe koje je ta surova zima odnijela u 

Shadbaghu. Abdullah se sjećao Parvane kako steže Omarovo 

umotano malo tijelo, njenih napada bola. Sjećao se dana kad su 

ga sahranili na brdu, male humke u smrznutoj zemlji, ispod 


21

kalajnog neba. Mula Šekib izgovara molitve, vjetar raznosi 

trunčice snijega i leda u svačije oči. 

Abdullah pretpostavlja da će Parvana kasnije biti bijesna 

kad sazna da je mijenjao svoj jedini par cipela za paunovo pero. 

Otac je mukotrpno radio pod suncem da ih kupi. Pokazat će mu 

njegovog boga kad sazna za to. Možda će ga čak i udariti, mislio 

je Abdullah. Udarila ga je nekoliko puta ranije. Imala je snažne 

teške šake - od svih tih godina podizanja svoje sestre invalida, 

zamišljao je Abdullah - i znale su kako da zamahnu metlom ili 

ošamare. 

Ali mora joj se odati priznanje da izgleda nije pronalazila 

nikakvo zadovoljstvo u tome što ga udara. Niti je bila 

nesposobna da pokaže nježnost prema pastorcima. Jednom je 

sašila Pari srebrnu i zelenu haljinu od komada tkanine koji je 

otac donio iz Kabula. Zatim je podučavala Abdullaha, s 

iznenađujućim strpljenjem, kako da istovremeno razbije dva 

jajeta, a da ne razlije žumanca. A i pokazala im je kako da uvrnu 

i pretvore kukuruznu komušinu u male lutke, kao što su ona i 

sestra radile kad su bile male. Pokazala im je kako da naprave 

haljinice za lutke od malih pocijepanih komada tkanine. 

Ali to su bili gestovi, znao je Abdullah, urađeni iz 

dužnosti, izvučeni iz bunara mnogo plićeg nego onaj iz kojeg je 

posezala za Igbala. Ako bi jedne noći požar zahvatio njihovu 

kuću, Abdullah je bez ikakve sumnje znao koje bi dijete Parvana 

zgrabila prije nego što istrči. Ne bi dvaput razmišljala. Na kraju, 

sve se svodilo na jednostavnu stvar: nisu bili njena djeca, on i 

Pari. Većina ljudi je voljela samo svoje. Nije se moglo 

promijeniti to što joj on i sestra ne pripadaju. Bili su ostaci neke 

druge žene. 

Čekao je da Parvana unese hljeb unutra, zatim ju je gledao 

kako ponovo izlazi iz kolibe, noseći Igbala u jednoj i veš u 

drugoj ruci. Gledao ju je kako polako ide u pravcu potoka i 

čekao je dok nije izašla iz vidokruga prije nego što se ušunjao u 

kuću, tabani su ga boljeli kad god bi ih spustio na tlo. Unutra je 

sjeo i navukao stare plastične sandale, jedinu drugu obuću koju 

je posjedovao. Abdullah je znao da to što je uradio nije 


22

azborito. Ali kad je kleknuo pored Pari, nježno je budeći iz sna, 

i izvadio pero iza leđa kao neki mađioničar, sve se isplatilo - 

isplatilo se jer joj se na licu prvo pojavilo iznenađenje, zatim 

oduševljenje; zbog načina na koji mu je zasula obraze 

poljupcima; zbog načina na koji se kikotala kad joj je zagolicao 

bradu mekim krajem pera - i iznenada ga stopala više nisu 

boljela. 

Otac je još jednom obrisao lice rukavom. Naizmenično su 

pili vodu iz mješine. Kad su završili, otac je kazao: 

“Umoran si, dječače.” 

“Ne”, rekao je Abdullah, mada je bio. Bio je iscrpljen. A 

stopala su ga boljela. Nije bilo lako prelaziti pustinju u 

sandalama. 

Otac je kazao: “Popni se.” 

U kolicima, Abdullah je sjeo pored Pari, leđa naslonjenih 

na stranicu od drvenih letvica, mali pršljenovi sestri-ne kičme 

pritiskali su mu stomak i grudni koš. Dok ih je otac vukao 

naprijed, Abdullah je zurio u nebo, planine, nizove i nizove 

stisnutih zaobljenih brežuljaka, razlivenih u daljini. Gledao je 

očeva leđa dok ih je vukao, pognute glave, stopala su mu 

podizala oblačiće crvenosmeđeg pijeska. Karavan Kuchi 

nomada prošao je pored njih, prašnjava povorka zvona koja 

zvone i stenjanja kamila, a neka žena očiju iscrtanih olovkom i 

kose boje žita, osmjehnula se Abdullahu. 

Njena kosa je podsjetila Abdullaha na majčinu, i ponovo 

mu se javila bol za njom, njenom nježnošću, urođenom srećom, 

začuđenošću pred ljudskom surovošću. Sjetio se njenog 

štucavog smijeha, i stidljivog načina na koji je povremeno 

krivila glavu. Majka je bila nježna, i stasom i prirodom, kuštrava 

žena, vitkog struka, s nemirnim č uper-kom kose koji je uvijek 

izvirivao ispod marame. Čudio se kako tako krhko malo tijelo 

može da sadrži toliko radosti, toliko dobrote. I nije moglo. 

Prolila se iz nje, iscurila joj kroz oči. Otac je bio drugačiji. Otac 

je bio čvrst. Njegove oči su gledale isti svijet kao i majčine, i 

vidjele su samo nezainteresovanost. Beskrajnu muku. Očev 


23

svijet je bio bespoštedan. Ništa nije bilo besplatno. Čak ni 

ljubav. Plaćao si za sve. A ako si bio siromašan, patnja je bila 

tvoja valuta. Abdullah je gledao krastav razdjeljak sestrine 

kose, njen tanak zglob koji viri iz kolica, i znao je da je poslije 

majčine smrti, nešto njeno prešlo u Pari. Nešto od njene vesele 

posvećenosti, njene prostodušnosti, njene nesalomljive nade. 

Pari je bila jedina osoba na svijetu koja ga nikad ne bi mogla 

povrijediti. Abdullah je, ponekad, mislio kako je ona jedina 

prava porodica koju ima. 

Boje dana polako su se pretapale u sivu, i daleki planinski 

vrhovi postali su neprozirni obrisi šćućurenih divova. Ranije 

tog dana, prošli su pored nekoliko sela, uglavnom zabačenih i 

prašnjavih kao Shadbagh. Male kockaste kuće od pečene gline, 

ponekad podignute na obronku planine, a ponekad i ne, vijugav 

dim izlazi iz dimnjaka. Konopci za rublje, žene koje čuče pored 

ognjišta. Nekoliko jasenova, nekoliko kokošaka, nešto krava i 

koza, i uvijek džamija. Posljednje selo pored kojeg su prošli 

nalazilo se pored polja maka, gdje im je neki starac, koji je radio 

u polju, mahnuo. Viknuo je nešto što Abdullah nije čuo. Otac je 

uzvratio mahanjem. 

Pari je rekla: “Abollah?” 

“Da.” 

“Misliš li da je Shuja tužan?” 

“Mislim da je dobro.” 

“Niko ga neće povrijediti?” 

“On je veliki pas, Pari. Može se sam braniti.” Shuja jeste 

veliki pas. Otac je kazao da je ranije vjero-vatno bio pas za 

borbe, jer mu je neko odsjekao uši i rep. Da li je mogao, ili htio, 

da se brani, drugo je pitanje. Kad se taj lutalica prvi put pojavio 

u Shadbaghu, djeca su ga gađala kamenjem, boli granama ili 

zahrđalim paocima s točko-va bicikla. Shuja se nikad nije 

branio. S vremenom su seoska djeca prestala da ga muče i 

ostavila ga na miru, mada je Shujino ponašanje još uvijek bilo 

oprezno, sumnjičavo, kao da nije zaboravio njihovu pređašnju 

neljubaznost. Izbjegavao je svakog u Shadbaghu osim Pari. 

Zbog Pari je Shuja izgubio svoju pribranost. Njegova ljubav 

prema njoj bila je neizmjerna i neograničena. Bila mu je čitav 


24

svijet. Ujutro, kad bi vidio Pari kako izlazi iz kuće, Shuja bi 

skočio, i cijelo tijelo bi mu zadrhtalo. Žestoko je mahao 

patrljkom odsječenog repa, i poskakivao kao da gazi po žaru. 

Veselo je kružio, poskakujući, oko nje. Čitavog dana je pratio 

Pari, njuškao joj pete, a noću, kad bi se razdvojili, ležao je 

ispred vrata, usamljen, i čekao jutro. “Abollah?” 

“Da.” 

“Hoću li živjeti s tobom kad porastem?” Abdullah je 

gledao narandžasto sunce kako nisko pada, dodirujući obzorje. 

“Ako budeš željela. Ali nećeš željeti.” 

“Hoću!” 

“Željet ćeš svoju kuću.” 

“Ali možemo da budemo susjedi.” 

“Možda.” 

“Nećeš živjeti daleko” 

“Šta ako ti dosadim?” 

Munula ga je laktom u bok. “Nećeš!” 

Abdullah se nasmiješio. “Dobro, onda.” 

“Bit ćeš blizu.” 

“Hoću.” 

“Dok ne ostarimo.” 

“Dok mnogo ne ostarimo.” 

“Zauvijek.” 

“Da, zauvijek.” 


Iz prednjeg dijela kolica, okrenula se i pogledala ga. 

“Obećavaš li, Abollah?” 

“Uvijek i zauvijek.” 

Otac je, kasnije, podigao Pari na leđa, a Abdullah je bio 

pozadi, vukući prazna kolica. Dok su hodali, zapao je u 

beslovesan trans. Bio je svjestan samo podizanja i spuštanja 

sopstvenih koljena, kapljica znoja koje mu teku ispod kape. 

25

Parina mala stopala odbijala su se od očevih kukova. Svjestan 

samo očeve i sestrine sjene koja se produžava na sivom 

pustinjskom tlu, odmičući od njega kad uspori. 

Daidža Nabi je ocu pronašao posljednji posao - daidža 

Nabi je bio Parvanin najstariji brat i zato nije bio baš pravi 

Abdullahov daidža. Daidža Nabi je bio kuhar i vozač u Kabulu. 

Jednom mjesečno, dovozio se iz Kabula da ih posjeti u 

Shadbaghu, njegov dolazak najavljivalo je neprekidno trubljene 

i urlanje horde seoske djece koja su jurila za velikim plavim 

kolima sa svijetlosmeđim krovom i sjajnim ratkapama. Udarali 

su u braniKe i prozore sve ook ne bi ugasio motor i pojavio se iz 

kola, široko se osmjehujući, zgodni daidža Nabi s dugim 

zulufima i talasastom crnom kosom začešljanom unazad, obučen 

u preveliko maslina-sto odijelo s bijelom košuljom i smeđim 

mokasinama. Svi bi izlazili da ga vide jer je vozio kola, mada su 

pripadala njegovom poslodavcu, i zato što je nosio odijelo i 

radio u velikom gradu, Kabulu. 

Prilikom posljednje posjete, daidža Nabi je rekao ocu za 

taj posao. Bogataši za koje je radio, zidali su pomoćnu zgradu - 

malu gostinsku kuću s kupatilom, nedaleko od glavne kuće - a 

daidža Nabi je predložio da unajme oca, koji se dobro snalazio 

na gradilištu. Rekao je da će posao biti dobro plaćen i trajat će 

mjesec dana, otprilike. 

Otac se dobro snalazio na gradilištu. Radio je na dovoljno 

njih. Otkako Abdullah zna za sebe, otac je tražio posao, kucao 

na sva vrata u potrazi za dnevnim poslom. Čuo je oca kako je 

jednom rekao seoskom starješini, muli Šekibu: Da sam rođen 

kao neka životinja, mula Šekibe, kunem se da bih bio mazga. 

Ponekad je otac vodio i Abdul-laha na posao. Jednom su brali 

jabuke u nekom gradiću koji se nalazio na pun dan hoda od 

Shadbagha. Abdullah se sjeća kako je otac do sumraka bio na 

merdevinama, po-grbljenih ramena, naboranog vrata koji je 

gorio na suncu, ranjave kože na podlakticama, debelih prstiju 

koji uvrću jednu po jednu jabuku. Pravili su opeku za džamiju u 

nekom drugom gradiću. Otac je pokazao Abdullahu kako da 

pronađe dobru zemlju, onu svjetliju, iz dubine. Zajedno su 

prosijavali zemlju, dodavali slamu, i otac ga je s trpljivo 


26

podučavao kako da odredi količinu vode da mješavina ne bude 

žitka. U posljednjih godinu dana, otac je prenosio kamenje. 

Prekopavao je zemlju, okušao se u oranju. Radio je kao putar, na 

postavljanju asfalta. 

Abdullah je znao da otac krivi sebe za Omara. Da je 

pronašao više posla, ili bolji posao, mogao je kupiti bebi bolju 

zimsku odjeću, deblje pokrivače, možda čak i pravu peć da 

zagriju kuću. To je otac mislio. Nije rekao ni riječ Abdullahu o 

Omaru od sahrane, ali Abdullah je znao. 

Sjetio se kako je jednom vidio oca, nekoliko dana nakon 

Omarove smrti, kako stoji sam pored ogromnog hrasta. Hrast je 

nadvisivao sve u Shadbaghu i bio je najstarije živo biće u selu. 

Otac je rekao da ga ne bi iznenadilo da je vidio cara Babura 

kako s vojskom maršira da osvoji Kabul. Rekao je da je pola 

svog djetinjstva proveo u sjenci njegove ogromne krošnje ili 

penjući se na razgranate stablo. Njegov otac, Abdullahov djed, 

vezao je duge konopce za jednu debelu granu i zakačio 

ljuljačku, napravu koja je nadživje-la bezbrojne surove 

vremenske prilike i samog starca. Otac je rekao da se 

naizmjenično ljuljao s Parvanom i njenom sestrom, Masumom, 

na toj ljuljačci kad su svi bili djeca. 

Ali u posljednje vrijeme, otac je bio suviše iscrpljen od 

rada kad bi ga Pari povukla za rukav i molila da je stavi da leti 

na ljuljačci. 

Možda sutra, Pari. 

Samo malo, baba. Molim te, ustani. 

Ne sad. Drugi put. 


Na kraju bi odustala, pustila mu rukav, i razočarano otišla. 

Ponekad bi se očevo usko lice snuždilo dok bi je gledao kako 

odlazi. Prevrnuo bi se u krevetu, onda navukao jorgan i zatvorio 

umorne oči. 

27

Abdullah nije mogao zamisliti da se otac nekad ljuljao na 

toj ljuljačci. Nije mogao zamisliti da je otac nekad bio dječak, 

kao on. Dječak. Bezbrižan, lakonog. Bezglavo juri po poljima sa 

svojim drugovima. Otac, sa šakama punim ožiljaka, čije lice je 

bilo izbrazdano dubokim borama. Otac, koji kao da je bio rođen 

s lopatom u rukama i blatom ispod noktiju. 

Te noći su morali prenoćiti u pustinji. Jeli su hljeb i 

posljednje ostatke kuhanih krompira koje im je Parvana spakovala. 

Otac je zapalio vatru i stavio čajnik na plamen, da skuha 

čaj. 

Abdullah je ležao pored vatre, sklupčan ispod vunenog 

pokrivača iza Pari, tabani njenih hladnih stopala bili su pripijeni 

uz njega. 

Otac se nagnuo nad vatru i zapalio cigaretu. Abdullah se 

okrenuo na leđa, a Pari se promeškoljila, smještajući obraz u 

poznato udubljenje ispod njegove ključne kosti. Udahnuo je 

bakren miris pustinjske prašine i pogledao u nebo puno zvijezda 

nalik na ledene kristale, treperave i sjajne. Mlad mjesec 

uokvirivao je mutan ave-tinjski obris svog punog oblika. 

Abdullah se sjetio pretprošle zime, kad je sve bilo 

prekriveno tamom, vjetar je ulazio kroz vrata, zviždeći spo-ro, 

dugo i glasno, i zviždeći iz svake pukotine na tavanici. Napolju, 

obrisi sela bili su prekriveni snijegom. Noći duge i bez zvijezda, 

dani kratki, sumorni, sunce rijetko šija, a i tad se samo nakratko 

pojavi prije nego što nestane. Sjetio se Omarovog mučnog 

plača, zatim tišine, zatim oca kako teše dasku bradvom u obliku 

polumjeseca, baš kao što je onaj iznad njih, zakucavajući dasku 

u tvrdo tlo spaljeno mrazom, iznad malog groba. 


A sad se ponovo bližio kraj jeseni. Zima je već vrebala iza 

ugla, mada ni otac ni Parvana nisu pričali o tome, kao da bi 

samo pominjanje moglo ubrzati njen dolazak. “Oče?”, rekao je. 

S druge strane vatre, otac je tiho zagunđao. “Hoćeš li mi 

dozvoliti da ti pomognem? U gradnji gostinske kuće, htio sam 

da kažem?” 

28

Dim je vijugao iz očeve cigarete. Zurio je u mrak. 

“Oče?” 

Otac se promeškoljio na kamenu na kojem je 

sjedio.“Mislim da mi možeš pomoći u miješanju maltera.” 

“Ne znam kako.” 

“Pokazat ću ti. Naučit ćeš.” 

“A šta je sa mnom?”, pitala je Pari. 

“Tobom?”, polako je kazao otac. Povukao je dim iz 

cigarete i prodžarao vatru š tapom. Razvijane male varnice 

počele su da plešu u crnilu. “Ti ćeš biti zadužena za vodu. Brini 

se da nikad ne budemo žedni. Jer čovjek ne može raditi ako je 

žedan.” 

Pari je šutjela. 

“Otac je u pravu”, rekao je Abdullah. Osjetio je da fari želi 

da uprlja ruke, siđe u blato, i da je bila razočarana zadatkom koji 

joj je otac namijenio. “Bez tebe koja nam donosiš vodu, nikad 

nećemo sagraditi gostinsku kuću.” Otac je zatakao štap u dršku 

čajnika i podigao ga s vatre. Spustio ga je pored da se ohladi. 

“Evo kako ćemo”, kazao je. “Dokaži mi da si u stanju da 

donosiš vodu, a ja ću ti pronaći drugi posao.” Pari je podigla 

bradu i pogledala Abdullaha, a na licu joj se pojavio čeznutljiv 

osmijeh. 

Sjetio se da ju je, kad je bila beba, i spavala na njegovim 

grudima, a on ponekad otvorao oči usred noći, zaticao kako mu 

se osmjehuje s istim izrazom na licu. 

On je bio taj koji ju je odgajao. To je istina. Mada je i sam 

još uvijek bio dijete. Desetogodišnjak. Kad je Pari bila beba, on 

se budio noću od njenog cviljenja i stenjanja, on je odlazio i 

grlio je u mraku. On je mijenjao njene uprljane pelene. On ju je 

kupao. To nije bio očev posao - on je muškarac - a, pritom, 

uvijek je bio iscrpljen od rada. A Parvana, koja je već nosila 

Omara, nije se mnogo zamarala zbog Parinih potreba. Nikad 

nije imala ni strpljenja ni energije. Tako je sva briga pala na 

Abdullaha, ali njemu to uopće nije smetalo. Radio je to rado. 

Volio je činjenicu što joj je pomogao da napravi prvi korak, da 

izgovori prvu riječ. To je bio njegov cilj, vjerovao je, razlog 


29

zbog kojeg ga je Bog stvorio, kako bi mogao da se brine o Pari 

kad im je Bog uzeo majku. 

“Baba”, rekla je Pari. “Pričaj priču.” 

“Kasno je”, rekao je otac. 

“Molim te.” 

Otac je po prirodi bio šutljiv. Rijetko je izgovarao više od 

dvije vezane rečenice odjednom. Ali povremeno, iz razloga 

nepoznatih Abdullahu, nešto u ocu se otključavalo i priče bi 

iznenada počele da teku. Ponekad bi Pari i Abdullah napeto 

sjedili ispred njega, dok bi Parvana petljala po kuhinji, a on bi 

im pričao priče koje mu je nena prenijela kad je bio dječak, 

šaljući ih u zemlje naseljene sultanima, džinima, zlonamjernim 

divovima i mudrim dervišima. Drugi put je izmišljao priče. 

Izmišljao ih je na licu mjesta, i one su otkrivale sposobnost za 

maštanje i sanjarenje koja je uvijek iznenađivala Abdullaha. 

Otac nikad nije bio Stvarniji za Abdullaha, životniji, ogoljeniji, 

istinitiji, nego kad je pričao priče, mada su te priče bile rupice 

kroz koje se vidio njegov zaklonjen neumoljiv svijet. Ali 

Abdullah je, prema izrazu na očevom licu, znao da večeras neće 

biti priča. 

“Kasno je”, ponovio je otac. Podigao je č ajnik krajem 

marame koja mu je prekrivala ramena i sipao sebi solju čaja. 

Dunuo je u paru i otpio gutljaj, lice mu je bilo naran-džasto od 

plamena. “Vrijeme je za spavanje. Sutra nas čeka dug dan.” 

Abdullah je navukao pokrivač preko njihovih glava. Ispod 

je pjevao u Parin potiljak: 

Pronašao sam malu tužnu vilu, 



Pari, već sanjiva, mrmljala je svoj stih. 

Poznavala sam malu tužnu vilu, 


30

Zaspala je gotovo trenutno. 

Abdullah se probudio kasnije i vidio da je otac otišao. 

Uspravio se, uplašen. Vatra samo što se nije ugasila, od nje je 

ostalo tek nekoliko jarkocrvenih žiški. Abdullah je pogledao 

lijevo, pa desno, ali njegove oči nisu vidjele ništa u mraku, 

iznenada nepreglednom i gustom. Osjećao je kako mu lice 

blijedi. Srce mu se ubrzalo, naćulio je uši, zadržao dah. 

“Oče?”, prošaputao je. 

Tišina. 

Panika je počela da mu raste duboko u grudima. Sjedio je 

potpuno miran, tijela uspravnog i napetog, i dugo osluškivao. 

Ništa nije čuo. Bili su sami, on i Pari, a tama ih je pritiskala. Bili 

su napušteni. Otac ih je napustio. Abdullah je osjetio pravu 

nepreglednost pustinje, i svijeta, prvi put. Kako se lako čovjek 

može izgubiti u njoj. Nikog da pomogne, nikog da pokaže put. 

Onda mu se gora misao uvukla u glavu. Otac je mrtav. Neko mu 

je prerezao grkljan. Razbojnici. Ubili su ga, a sad su se 

približavali njemu i Pari, ne žureći, uživajući, praveći igru od 

toga. 

“Oče?”, ponovo je zazvao, glas mu je ličio na vrisak. 

Nije bilo odgovora. 

“Oče?”Neprestano je dozivao oca, dok mu je neka kandža 

stezala grlo. Izgubio je predstavu koliko puta je pozvao oca, ali 

niko nije odgovorio iz mraka. Zamišljao je lica, skrivena u 

planinama koja izniču iz zemlje, gledaju, zlobno se cere njemu i 

Pari. Panika ga je obuzela, stezala mu utrobu. Počeo je drhtati, i 

jecati tiho. Želio je vrištati. 

Zatim, koraci. Neka prilika se stvorila iz mraka. 

“Mislio sam da si otišao”, rekao je drhtavo Abdullah. 

Otac je sjeo pored ostataka vatre. 

“Gdje si bio?” 

“Spavaj, dječače.” 

“Ne bi nas ostavio. Ne bi to uradio, oče.” Otac ga je 

pogledao, ali u tami mu se na licu pojavio izraz koji Abdullah 

nije mogao razaznati. “Probudit ćeš sestru.” 

“Nemoj da nas ostaviš.” 

“Dosta je više s tim.” 


31

Abdullah je ponovo legao, čvrsto je držao sestru u naručju, 

dok mu je srce udaralo u grlu. 

Abdullah nikad nije bio u Kabulu. Ono što je znao o 

Kabulu, bilo je iz priča daidže Nabija. Posjetio je nekoliko 

gradića kad je radio s ocem, ali nikad pravi grad, a sigurno da ga 

ništa što je daidža Nabi rekao nije moglo pripremiti za halabuku 

najvećeg i najužurbanijeg grada. Svud je vidio semafore, 

čajdžinice i restorane, i prodavnice sa staklenim izlozima i 

blistavim šarenim znakovima. Automobili su bučno vozili 

zakrčenim ulicama, hučali, provlačili se između autobusa, 

pješaka i bicikala. Konjske zaprege zveketale su bulevarima, 

njihovi željezom okovani toč-kovi udarali su u asfalt. Pločnici 

kojima je hodao s Pari i ocem bili su puni prodavača cigareta i 

žvakaćih guma, kioska s novinama, kovača koji kuju potkovice. 

Na raskrsnicama, saobraćajci u prevelikim uniformama puhali 

su u pištaljke i pravili autoritativne gestove kojima se, izgleda, 

niko nije povinovao. 

S Pari na krilu, Abdullah je sjeo na klupu na pločniku 

nedaleko od jedne mesnice, dijeleći s njom tanjir pečenog graha 

i čatni od korijandera, koji im je otac kupio na uličnoj tezgi. 

“Vidi, Abollah”, rekla je Pari, pokazujući na prodav-nicu 

na drugoj strani ulice. U njenom izlogu nalazila se neka 

djevojka obučena u predivno izvezenu zelenu haljinu s malim 

ogledalima i perlicama. Nosila je dugi šal iste boje, sa srebrnim 

ukrasima i tamnocrvene pantalone. Stajala je savršeno mirno, 

gledajući nezainteresovano u prolaznike, nijednom ne trepnuvši. 

Nije pomjerila ni prst dok su Abdullah i Pari pojeli grah, i ostala 

je nepokretna i poslije toga. Malo dalje, Abdullah je vidio veliki 

plakat koji visi s fasade jedne visoke zgrade. Prikazivao je lijepu 

mladu Indijku u polju lala, kako stoji na pljusku, razigrano se 

zaklanjajući iza neke vrste bungalova. Stidljivo se osmjehivala, 

dok joj je mokar sari grlio obline. Abdullah se pitao je li to ono 

što je daidža Nabi nazivao kinom, gdje ljudi idu da gledaju 

filmove, i nadao se da će, tokom narednog mjeseca, daidža Nabi 

odvesti njega i Pari da vide neki film.Osmjehnuo se na tu 

pomisao. 


32

Tek što je poziv na molitvu odjeknuo iz džamije 

prekrivene plavim pločicama malo dalje odatle, Abdullah je 

ugledao daidžu Nabija kako zaustavlja auto. Daidža Nabi je 

izašao iz kola, obučen u svoje maslinasto odijelo, a vrata su za 

dlaku promašila nekog mladog biciklistu obučenog u kaftan, 

koji je skrenuo baš na vrijeme. Daidža Nabi je brzo obišao kola 

i zagrlio oca. Kad je vidio Abdullaha i Pari, lice mu se raširilo u 

veliki osmijeh. Sagnuo se da bi bio u ravni s njima. 

“Kako vam se sviđa Kabul, djeco?” 

“Veoma je bučan”, kazala je Pari, a daidža Nabi se 

nasmijao. 

“Tako je. Hajde, ulazite. Vidjet ć ete mnogo više iz kola. 

Obrišite noge prije nego što uđete. Sabure, ti sjedi naprijed.” 

Zadnje sjedište je bilo hladno, tvrdo i svijetloplavo, da bi 

se slagalo sa spoljašnjošću automobila. Abdullah je skliznuo 

preko njega do prozora iza vozačevog sjedišta, i pomogao Pari 

da mu sjedne u krilo. Primijetio je zavist u očima posmatrača 

koji su gledali kola. Pari je okrenula glavu prema njemu, i 

nasmiješili su se jedno drugom. 

Gledali su kako grad prolazi pored njih dok je daidža Nabi 

vozio. Rekao je da će ići dužim putem kako bi mogli da 

razgledaju Kabul. Pokazao im je greben po imenu Tapa 

Maranjan i kupasti mauzolej na njemu, iznad grada. Rekao je 

da je Nadir šah, otac kralja Zahira š aha, sahranjen tamo. 

Pokazao im je tvrđavu Bala Hissar na vrhu Koh-e-Sherdarwaza, 

za koju je rekao da su je Britanci ko-ristili tokom svog drugog 

rata protiv Afganistanaca. 

“Šta je ono, ujače Nabi?”, Abdullah je kucnuo u prozor, 

pokazujući prstom veliku četvrtastu žutu zgradu. 

“To je Silo. Nova fabrika hljeba.” Nabi je vozio jednom 

rukom i okrenuo glavu prema njemu da bi mu namignuo. 

“Poklon naših prijatelja Rusa.” 

Fabrika koja pravi hljeb, čudio se Abdullah, zamišljajući 

Parvanu koja u Shadbaghu stavlja lepinje u njihov zemljani 

tandoor. 


33

Konačno je daidža Nabi skrenuo u jednu čistu široku ulicu 

oivičenu podjednako razmaknutim stablima čempresa. Kuće su 

tu bile otmjene, i veće nego što je Abdullah ikad vidio. Bile su 

bijele, žute, svijetloplave. Većina je imala nekoliko spratova, 

bile su okružene novim zidovima i zatvorene dvostrukim 

metalnim kapijama. Abdullah je uočio nekoliko automobila 

poput Nabijevog, parkiranih na ulici. Daidža Nabi se zaustavio 

na prilazu okruženom uredno potkresanim žbunjem. Iza prilaza, 

bijelo okrečena dvo-spratnica izgledala je nevjerovatno veliko. 

“Tvoja kuća je tako velika”, rekla je Pari, očiju razrogačenih od 

čuđenja. 

Daidža Nabi je okrenuo glavu i nasmijao se. “E, to bi bilo 

nešto. Ne, ovo je kuća mog poslodavca. Uskoro ć ete ga 

upoznati. Pazite kako se ponašate.” 

Kuća je izgledala još nevjerovatnije kad je daidža Nabi 

uveo Abdullaha, Pari i oca unutra. Abdullah je procijenio da je 

dovoljno velika da sadrži najmanje polovinu kuća u Shadbaghu. 

Osjećao se kao da je kročio u divovu palaču. Vrt, iza kuće, bio 

je predivno uređen, s lijehama cvijeća u svim bojama, uredno 

potkresanim, sa žbunjem visokim do koljena i nešto stabala 

voća - Abdullah je prepoznao trešnju, jabuku, kajsiju i nar. 

Natkriven trijem vodio je do vrta iz kuće - daidža Nabi je rekao 

da se to zove veranda - i bio je okružen niskom ogradom 

prekrivenom zelenim puzavicama. Dok su išli prema sobi u 

kojoj su ih čekali gospodin i gospođa Wahdati, Abdullah je 

ugledao kupatilo s porculanskom šoljom o kojem im je pričao 

daidža Nabi, kao i blistav umivaonik s bronzanim slavinama. 

Abdullah, koji je svake nedjelje provodio sate vukući kante s 

vodom iz šadbaškog javnog bunara čudio se životu gdje voda 

teče na pokret rukom. 

Sad su sjedili na velikom kauču sa zlatnim kićankama, 

Abdullah, Pari i otac. Meki jastuci iza njihovih leđa bili su 

ukrašeni malim osmougaonim ogledalima. Preko puta kauča, 

većinu zida zauzimala je samo jedna slika. Na njoj je bio 

prikazan postariji kamenorezac, nagnut nad radnim stolom, kako 

udara maljem komad kamena. Nabrane tamnocrvene zavjese 


34

prekrivale su široke prozore koji su se otvarali prema balkonu s 

metalnom ogradom do struka. Sve u sobi je bilo uglačano, bez 

prašine. Abdullah nikad u životu nije bio toliko svjestan svoje 

prljavštine. 

Šefdaidže Nabija, gospodin “Wahdati, sjedio je u kožnoj 

fotelji, ruku prekrštenih na grudima. Gledao ih je s izrazom koji 

nije bio potpuno odbojan već nezainteresovan, nedokučiv. Bio je 

viši od oca; Abdullah je to vidio čim je ustao da ih pozdravi. 

Imao je uzana ramena, tanke usne i visoko sjajno čelo. Nosio je 

bijelo odijelo, suženo u struku, i raskopčanu zelenu košulju čije 

su manžetne spajala dugmad od ovalnog lapisa. Sve vrijeme nije 

rekao više od desetak riječi. 

Pari je gledala u tanjir s kolačima na staklenom stolu 

ispred njih. Abdullah nikad nije mogao ni zamisliti da postoji 

toliko različitih vrsta. Čokoladni kolačići u obliku prsta s 

kupicama šlaga, mali okrugli s narandžastim punjenjem u 

sredini, zeleni kolačići u obliku listova i mnogi drugi. 

“Da li biste ž eljeli jedan?”, pitala je gospođa Wahdati. 

Samo ona je pričala. “Samo izvolite. Oboje. Iznijela sam ih za 

vas.” 

Abdullah se okrenuo prema ocu, tražeći dozvolu, a Pari je 

uradila isto. To je izgleda očaralo gospodu Wahdati, koja je 

podigla obrve, nakrivila glavu i nasmiješila se. Otac je lagano 

kimnuo glavom. “Svako po jedan”, rekao je tiho. 

“Oh, neće biti dovoljno”, rekla je gospođa Wahdati. 

“Natjerala sam Nabija da ode u pekaru na drugom kraju Kabula 

da bi ih donio.” 

Otac se zacrvenio, i skrenuo pogled. Sjedio je na ivici 

kauča, držeći objema rukama ofucanu kapu. Okrenuo je koljena 

od gospođe “Wahdati, i gledao njenog muža. 

Abdullah je uzeo dva kolačića i dao jedan Pari.”Oh, uzmi 

još jedan. Ne želimo da Nabijev trud bude uzaludan”, rekla je 

gospođa Wahdati veselo ih koreći. Smiješila se daidži Nabiju. 

“Ma, nije to ništa”, rekao je Nabi, crveneći. 


35

Daidža Nabi je stajao pokraj vrata, iza visokog drvenog 

kredenca s debelim staklenim vratima. Na policama unutra, 

Abdullah je vidio fotografije gospodina i gospođe Wahdati u 

srebrnim ramovima. Bili su tamo, pored još jednog para, 

odjeveni u debele šalove i kapute, neka rijeka se pjenila iza njih. 

Na drugoj slici, gospođa Wahdati, drži čašu, smije se, njena gola 

ruka je oko struka nekog muškarca koji, nezamislivo za 

Abdullaha, nije gospodin Wahdati. Tu je bila i fotografija s 

vjenčanja, on visok i otmjen u crnom odijelu, ona u lepršavoj 

bijeloj haljini, oboje se smiješe zatvorenih usta. 

Abdullah ju je krišom pogledao, njen tanak struk, mala 

lijepa usta i savršen luk obrva, ružičaste nokte i ruž za usne iste 

boje. Sad je se sjetio od prije nekoliko godina, kad je Pari imala 

zamalo dvije godine. Daidža Nabi ju je doveo u Shadbagh jer je 

rekla kako želi da upozna njegovu porodicu. Nosila je haljinu 

bez rukava boje breskve - sjećao se zaprepaštenog izraza na 

očevom licu - i tamne naočale za sunce s debelim bijelim 

okvirima. Smiješila se sve vrijeme, postavljala pitanja o selu, 

njihovim životima, pitala za imena i uzrast djece. Ponašala se 

kao da joj je mjesto tu, među njihovim niskim kućama od blata, 

naslonjena na zid crn od čađi, sjedeći pored prozora koji su 

upljuvale muhe i mutne plastične folije koja je razdvajala 

dnevnu sobu od kuhinje, gdje su Abdullah i Fari spavali. 

Napravila je pred-stavu od posjete, navaljujući da izuje cipele s 

visokom potpeticom ispred vrata, birajući pod kad joj je otac 

pažljivo ponudio stolicu. Kao da je jedna od njih. Tad je imao 

samo osam godina, ali Abdullahu je sve bilo jasno. 

Ono čega se najviše sjećao u vezi s tom posjetom bila je 

Parvana - koja je tad nosila Igbala - koja je ostala zamotana u 

uglu, sklupčana u loptu. Sjedila je skupljenih ramena, stopala 

podvijenih pod nabrekao stomak, kao da pokušava nestati u 

zidu. Lice joj je bilo zaklonjeno prljavim velom. Držala ga je 

prikupljenog pod bradom. Abdullah je gotovo vidio njen stid 

koji se, kao para, dizao od nje, sramotu, osjećanje beznačajnosti, 

i osjetio je iznenađujući nalet sao-sjećanja prema maćehi. 


36

Gospođa Wahdati je iz kutije pored tanjira s kolačima 

uzela cigaretu i zapalila je. 

“Išli smo dužim putem i malo sam im pokazao grad”, 

rekao je daidža Nabi. 

“Dobro! Dobro!”, rekla je gospođa Wahdati. “Jeste li 

ranije dolazili u Kabul, Sabure?” 

“Jednom ili dvaput, bibi sahib”, rekao je otac. 

“I, ako smijem pitati, kakvi su vam utisci?” 

Otac je slegnuo ramenima. “Prenaseljen grad.” 

“Da.” 

Gospodin “Wahdati je sklonio neku trunčicu s rukava 

sakoa i pogledao dolje u tepih. 

“Prenaseljen, da, i povremeno zamoran”, rekla je njegova 

žena.Otac je kimnuo glavom kao da je razumije. “Kabul je 

ostrvo, ustvari. Neki kažu daje napredan, i to je možda istina. 

Uglavnom, rekla bih, ali također je izdvojen od ostatka zemlje.” 

Otac je gledao u svoju kapu i treptao. 

“Nemojte me pogrešno razumjeti”, rekla je. “Svesrdno bih 

podržala bilo kakvu naprednu ideju koja dolazi iz grada. Bog 

zna da bi ovoj zemlji koristila. Ipak, ovaj grad je povremeno 

suviše samozadovoljan za moj ukus. Zaboga, ovo mjesto je baš 

pompezno.” Uzdahnula je. “Postaje zamorno. Uvijek sam se 

divila seoskom ž ivotu. Naklonjena sam mu. Udaljene 

provincije, qarias, mala sela. To je pravi Afganistan, da se tako 

izrazim.” 

Otac je nesigurno kimnuo glavom. 

“Možda se ne slažem sa svim ili čak većinom plemenskih 

tradicija, ali čini mi se da tamo ljudi žive istinitijim životima. 

Imaju neku čvrstinu. Osvježavajuću poniznost. I gostoljubivost. 

A i otpornost. Osjećaj ponosa. Je li tako, Sulejmane? Ponos?” 

“Prekini, Nila”, rekao je tiho njen muž. 

Uslijedila je napeta tišina. Abdullah je gledao gospodina 

Wahdatija kako lupka prstima po naslonu fotelje, i njegovu 

ženu, koja se kiselo smiješi, ružičastu mrlju na opušku njene 


37

cigarete, noge prekrštene na gležnjevima, laktove naslonjene na 

naslon fotelje. 

“Vjerovatno to nije pravi izraz”, rekla je, prekidajući 

tišinu. “Dostojanstvo, možda.” Nasmiješila se, otkrivajući zube 

koji su bili ravni i bijeli. Abdullah nikad nije vidio takve zube. 

To je to. Mnogo bolje. Ljudi u provinciji imaju osjećaj 

dostojanstva. Nose ga, zar ne? Kao značku? Iskrena sam. Vidim 

to u vama, Sabure.” 

“Hvala vam, bibi sahib”, promrljao je otac, meškoljeći se 

na kauču, još uvijek gledajući u svoju kapu. Gospođa Wahdati 

je kimnula glavom. Skrenula je pogled prema Pari. “I, ako 

smijem kazati, vrlo si ljupka.” Pari se pripila uz Abdullaha. 

Gospođa Wahdati je polako odrecitovala: “Danas sam 

vidio šarm, ljepotu, nezamislivu draž i milost lica, koje sam 

tražio.” Nasmiješila se. “Rumi. Jesi li čula za njega? Pomislila 

bi da je to napisao samo za tebe, draga moja.” “Gospođa 

Wahdati je nadarena pjesnikinja”, rekao je daidža Nabi. 

Na drugom kraju sobe, gospodin Wahdati je uzeo kolač, 

prelomio ga napola, i uzeo mali zalogaj. “Nabi je suviše 

ljubazan”, rekla je gospođa Wahdati, gledajući ga toplo. 

Abdullah je ponovo vidio kako se rumenilo razliva obrazima 

daidže Nabija. 

Gospođa Wahdati je ugasila cigaretu, drobeći opušak u 

pepeljari, nizom tapkanja prstom. “Možda bih mogla djecu 

odvesti nekud?”, rekla je. 

Gospodin Wahdati je glasno uzdahnuo, pljesnuo 

dlanovima o rukohvate fotelje, i izgledalo je kao da će ustati, ali 

nije. 

“Odvest ć u ih na bazar”, rekla je gospođa Wahdati ocu. 

“Ako nemate ništa protiv, Sabure. Nabi ć e nas odvesti. Sulejman 

vam može pokazati gradilište iza. Tako da možete i sami 

da vidite.”Otac je kimnuo glavom. 

Gospodin Wahdati je polako zatvorio oči. 

Ustali su da pođu. 


38

Iznenada, Abdullah je poželio da se otac zahvali ovim 

ljudima za kolače i čaj, uhvati njega i Pari za ruke i napusti ovu 

kuću, njene slike, zavjese i pretjerani luksuz i komfor. Mogu 

ponovo napuniti mješinu za vodu, kupiti hljeb i nekoliko 

kuhanih jaja, i vratiti se istim putem. Kroz pustinju, stijene, 

brežuljke, da im otac priča priče. Naizmjenično će vući Pari na 

kolicima. I za dva, možda tri dana, iako s prašinom u plućima i 

umornih udova, vratit će se ponovo u Shadbagh. Shuja će ih 

vidjeti kako dolaze i potrčat će, ska-kutat će oko Pari. Bit će kod 

kuće. 

Otac je kazao: “Idite, djeco.” 

Abdullah je krenuo korak naprijed, želeći nešto da kaže, 

ali zatim je teška š aka daidže Nabija pala na njegovo rame, 

okrećući ga, i daidža ga je poveo niz hodnik, govoreći: “Čekaj 

da vidiš kakav je bazar ovdje. Vas dvoje nikad niste vidjeli ništa 

slično.” 

Gospođa Wahdati je sjedila na zadnjem sjedištu s njima, vazduh 

je bio pun guste težine njenog parfema i nečeg što Abdullah nije 

prepoznao, nečeg slatkog, pomalo jetkog. Obasula ih je 

pitanjima dok je daidža Nabi vozio. Ko su im prijatelji? Idu li u 

školu? Pitanjima o njihovim obavezama, susjedima, igrama koje 

igraju. Sunce joj je obasjavalo desnu polovinu lica. Abdullah je 

vidio maljice na njenim obrazima i jedva vidljivu liniju ispod 

brade gdje se njena šminka završavala. 

“Imam psa , rekla je Pari. 

“Stvarno?” 

“E, taj je nešto posebno”, rekao je daidža Nabi s prednjeg 

sjedišta. 

“Zove se Shuja. On zna kad sam tužna.” 

“Psi su takvi”, rekla je gospođa Wahdati. “Bolji su u tome 

nego neki ljudi koje sam upoznala.” Provezli su se pored tri 

djevojčice koje su išle pločnikom. Nosile su crne uniforme s 

bijelim maramama vezanim pod bradom. 


39

“Znam š ta sam ranije rekla, ali Kabul nije tako loš.” 

Gospođa Wahdati odsutno se igrala ogrlicom. Gledala je kroz 

prozor, neka težina pala joj je na crte lica. “Ovdje je najljepše 

krajem proljeća, poslije kiše. Vazduh je tako čist. Ta prva 

naznaka ljeta. Kako sunce obasjava planine.” Usiljeno se 

nasmiješila. “Bilo bi lijepo imati neko dijete u kući. Malo buke, 

za promjenu. Malo života.” 

Abdullah ju je gledao i osjetio nešto zastrašujuće u toj 

ženi, ispod šminke, parfema i nastojanja da iskaže saosje-ćanje, 

nešto potpuno smrskano. Zatekao je sebe kako razmišlja o dimu 

Parvanine kuhinje, polici punoj teglica, ras-parenim tanjirima i 

prljavim šerpama. Nedostajao mu je dušek koji je dijelio s Pari, 

mada je bio prljav, i zbrka opruga stalno je prijetila da se probije 

kroz platno. Nedostajalo mu je sve to. Nikad ranije nije toliko 

žudio za domom. 

Gospođa Wahdati se zavalila u sjedište s uzdahom, stežući 

svoju torbu onako kako bi neka trudnica možda stezala svoj 

nabrekli stomak. 

Daidža Nabi je parkirao pored zakrčenog pločnika. Na 

drugoj strani ulice, pored džamije s visokim minaretima, nalazio 

se bazar, sastavljen od zgusnutog labirinta otvorenih i 

zatvorenih uličica. Prolazili su kroz hodnike s tezgama na kojim 

su se prodavali kožni kaputi, prstenovi s obojenim dragim 

kamenjem, raznovrsni začini, daidža Nabi je bio na začelju, 

gospođa Wahdati i njih dvoje ispred. Sad kad su bili napolju, 

gospođa Wahdati je nosila tamne naočale zbog kojih joj je lice 

izgledalo neobično mačkoliko. 

Povici prodavača odjekivali su na sve strane. Muzika je 

treštala gotovo sa svake tezge. Prošli su pored tezgi na kojima se 

prodaju knjige, radioaparati, svjetiljke, i srebrno obojeni lonci. 

Abdullah je vidio dvojicu vojnika u prašnjavim čizmama i 

tamnosmeđim kaputima, kako dijele cigaretu, gledajući 

nezainteresovano ljude oko sebe. 

Zastali su pored tezge s cipelama. Gospođa Wahdati je 

preturala po cipelama izloženim na kutijama. Nabi je otišao do 


40

susjedne tezge, s rukama iza leđa, i prezrivo gledao neke stare 

novčiće. 

“Šta misliš o ovima?”, gospođa Wahdati je pitala Pari. 

Držala je par novih žutih patika. 

“Tako su lijepe”, rekla je Pari, gledajući patike s 

nevjericom. 

“Hajde da ih probaš.” 

Gospođa “Wahdati je pomogla Pari da navuče cipele, 

zakopčavajući š nalu. Zurila je u Abdullaha preko naočala. “I 

tebi bi dobro došle nove, rekla bih. Ne mogu vjerovati da si 

hodao od sela u tim sandalama.” 

Abdullah je odmahnuo glavom i skrenuo pogled. Malo 

dalje, neki starac raščupane brade i deformisanih stopala, prosio 

je od prolaznika. 

“Vidi, Abollah!”, Pari je podigla jedno stopalo, zatim i 

drugo. Zatoptala je stopalima, poskočila. Gospođa Wahdati je 

pozvala daidžu Nabija i rekla mu da odvede Pari niz ulicu i vidi 

kako joj cipele pristaju. Daidža Nabi je uhvatio Pari za ruku i 

poveo je. 

Gospođa Wahdati je pogledala Abdullaha. “Misliš da sam 

ja loša osoba”, rekla je. “Zbog onog kako sam govorila ranije.” 

Abdullah je gledao kako Pari i Nabi prolaze pored starog 

prosjaka s deformisanim stopalima. Starac je nešto rekao Pari, a 

ona se okrenula prema daidži Nabiju i nešto mu rekla, a daidža 

Nabi je starcu bacio novčić. 

Abdullah je počeo bezglasno da plače. 

“Oh, ti dragi dječače”, rekla je zaprepašteno gospođa 

Wahdati. “Sirota dušice.” Izvadila je maramicu iz torbe i pružila 

mu je. 

Abdullah je odbio. “Molim vas, nemojte to da radite”, 

kazao je, drhtavim glasom. 

Čučnula je pored njega, podigla naočale na kosu. I u 

njenim očima je bilo suza, a kad ih je obrisala maramicom, na 


41

njoj su ostale crne mrlje. “Ne krivim te ako me mrziš. To je 

tvoje pravo. Ali - ne očekujem da to razumiješ, ne sad - ovako je 

najbolje. Stvarno jeste, Abdullah. Ovako je najbolje. Jednog 

dana ćeš shvatiti.” 

Abdullah je okrenuo lice prema nebu i jecao dok se Pari, 

skakućući, vraćala prema njemu, očiju punih zahvalnosti, lica 

blistavog od sreće. 

Jednog jutra te zime, otac je uzeo sjekiru i posjekao ono 

ogromno hrastovo drvo. Pomagali su mu sin mule Šekiba, 

Baitullah, i nekoliko drugih muškaraca. Niko nije pokušao da se 

umiješa. Abdullah je stajao s ostalim dječacima i gledao 

muškarce. Prva stvar koju je otac uradio bila je da skine 

ljuljačku. Popeo se na drvo i nožem odrezao konopce. Zatim su 

on i drugi muškarci sjekli debelo stablo do kasno popodne, kad 

je konačno popustilo uz glasno stenjanje. Otac je kazao 

Abdullahu da im je potrebno drvo za ogrjev za zimu. Ali 

žestoko je zamahivao sjekirom na staro drvo, č vrsto stisnutih 

vilica i natmurenog lica kao da više ne može podnijeti pogled na 

njega. 

Sad, ispod neba boje kamena, muškarci su udarali oboreno 

stablo, nosovi i obrazi rumenjeli su im se od hladnoće, sjekire su 

šuplje odzvanjale kad su udarale drvo. Malo dalje, Abdullah je 

lomio manje grane. Prvi snijeg pao je prije dva dana. Nije ga 

bilo mnogo, još ne, samo naznaka onog što će doći. Uskoro će 

se zima spustiti na Shadbagh, zima s ledenicama, mećavama 

koje traju po sedam dana i vjetrovima od kojih koža na 

nadlanicama popuca za minut. Zasad, bjelina na zemlji bila je 

neravnomjerna, išarana odatle do strmih brežuljaka 

svijetlosmeđim mrljama zemlje. 

Abdullah je nakupio naramak tankih grana i odnio ih do 

rastuće zajedničke hrpe u blizini. Nosio je nove čizme za snijeg, 

rukavice i zimski kaput. Bio je polovan, ali osim pokvarenog 

rajsferšlusa, koji je otac popravio, bio je kao nov - postavljen, 

tamnoplav, s narandžastim krznom iznutra. Imao je četiri 

duboka džepa koji su se zakopčavali i otkopčavali, i postavljenu 


42

kapuljaču koja se priljubljivala uz Abdullahovo lice kad povuče 

uzice. Svukao je kapuljaču s glave i ispustio dug maglovit 

uzdah. 

Sunce je tonulo na horizontu. Abdullah je još uvijek 

mogao vidjeti staru vjetrenjaču, kako se nadvija stroga i siva 

iznad seoskih zidova od blata. Njene lopatice škripa-vo su 

stenjale kad god bi oštar vjetar zapuhao s planina. Vjetrenjača 

je uglavnom bila dom plavim čapljama tokom ljeta, ali sad kad 

je došla zima, a čaplje se odselile, uselile su se vrane. Svakog 

jutra, Abdullaha bi budilo njihovo čavrljanje i glasno kreštanje. 

Nešto mu je privuklo pažnju, s desne strane, na tlu. Otišao 

je tamo i kleknuo. 

Pero. Malo. Žuto. 

Skinuo je jednu rukavicu i podigao ga. 

Večeras idu na proslavu, on, otac i mali polubrat Igbal. 

Baitullah je dobio još jednog sina. Motreb će pjevati 

muškarcima, a neko će udarati u daire. Bit će čaja i toplog svježeg 

hljeba, i shorwa supe s krompirima. Poslije će mula Šekib 

umočiti prst u zdjelu zaslađene vode i dati djetetu da sisa. 

Izvadit će svoj sjajni crni kamen i dvosjeklu britvu, podići 

tkaninu s dječakovog struka. Uobičajen ritual. Život teče u 

Shadbaghu. 

Abdullah je prevrtao pero u ruci. 

Ne želim nikakvo plakanje, kazao je otac. Bez plakanja. 

Ne želim to. 

I nije ga bilo. Niko u selu nije pitao za Pari. Niko nije ni 

izgovorio njeno ime. Abdullaha je zaprepastilo kako je temeljno 

nestala iz njihovih života. 

Samo je u Shuji Abdullah našao odraz sopstvenog bola. 

Pas se svakog dana pojavljivao na njihovim vratima. Parvana ga 

je gađala kamenjem. Otac ga je jurio štapom. Ali stalno se 

vraćao. Svake noći čuli su ga kako žalobno zavija i svako jutro 

je ležao pred vratima, s glavom na prednjim šapama, gledajući 

svoje napadače tužnim, neoptužujućim očima. To se nastavilo 

sedmicama sve dok jednog jutra Abdullah nije vidio psa kako 

hramlje prema brdima, po-vijene glave. Niko u Shadbaghu ga 


43

nije otad vidio. Abdullah je stavio žuto pero u džep i počeo 

hodati prema vjetrenjači. 

Ponekad, kad ovaj ne bi pazio, vidio je kako se očevo lice 

natmuri, uvučeno u zbunjujuće sjenke osjećanja. Otac mu je sad 

izgledao umanjeno, kao da mu je nedostajalo nešto suštinsko. 

Tumarao je snuždeno po kući, ili je sjedio ispred njihove nove 

peći od kovanog željeza, s malim Igbalom u krilu, i zurio 

odsutno u plamen. Glas mu je sad bio razvučen na način na koji 

Abdullah nije pamtio, kao da je nešto opterećivalo svaku riječ 

koju izgovori. Zapadao je u duge šutnje, kamenog lica. Više nije 

pričao priče, nije ispričao ni jednu otkako su se on i Abdullah 

vratili iz Ka-bula. Možda je, mislio je Abdullah, otac 

Wahdatijevima prodao i svoju muzu. 

Otišla. 

Nestala. 

Ništa nije ostalo. 

Ništa nije rečeno. 

Osim Parvaninih riječi: To je morala da bude ona. Žao mi 

je, Abdullah. Morala je da bude ona. Odsječen prst, da se spasi 

šaka. 

Kleknuo je na zemlju iza vjetrenjače, u podnožju trošne 

kamene kule. Skinuo je rukavice i počeo kopati rupu u zemlji. 

Mislio je na njene guste obrve i okruglo čelo, osmijeh koji 

otkriva razmaknute zube. Čuo je u mislima njen zvonak smijeh 

kako se prolama kućom kao ranije. Pomislio je na metež koji je 

nastao kad su se vratili s bazara. Pari se uspaničila. Vrištala je. 

Daidža Nabi ju je brzo odnio. Abdullah je kopao dok mu prsti 

nisu udarili u metal. Zatim je podvukao šake ispod i izvadio 

limenu kutiju za čaj iz rupe. Obrisao je hladnu zemlju s 

poklopca. 


U posljednje vrijeme je mislio mnogo o priči koju im je 

otac ispričao noć prije puta u Kabul, o starom seljaku Baba 

Ejubu i divu. Abdullah je stajao na mjestu na kojem je Pari 

nekad bila, njeno odsustvo bilo je kao neki miris koji se izdiže iz 

zemlje pod njegovim stopalima, i noge bi mu klecnule, srce 

44

zastalo, i žudio bi za gutljajem čarobnog napitka koji je div dao 

Baba Ejubu kako bi i on zaboravio. 

Ali nije bilo zaborava. Pari je lebdjela, slobodno, na rubu 

Abdullahovog vidnog polja kud god da je otišao. Bila je kao 

prašina na njegovoj košulji. Bila je u tišinama koje su postale 

tako česte u kući, tišinama koje su se izlivale iz među njihovih 

riječi, ponekad hladnim i šupljim, ponekad bremenitim stvarima 

koje nisu izrečene, kao oblak pun kiše koja nikad ne padne. 

Nekih noći je sanjao da je ponovo u pustinji, sam, okružen 

planinama, a u daljini maleno svjetlo treperi, pali se, gasi, pali, 

gasi, kao neka poruka. 

Otvorio je kutiju za čaj. Sva su bila tu, Parina pera, otpala 

s pijetlova, pataka, golubova; i paunovo pero. Ubacio je ž uto 

pero u kutiju. Jednog dana, mislio je. Nadao se. 

Njegovi dani u Shadbaghu bili su odbrojani, kao Shuji-ni. 

Sad je to znao. Ovdje ništa više nije ostalo za njega. Ovdje nije 

njegov dom. Čekat će dok zima ne prođe i proljetno otapanje 

počne, a onda će jednog jutra ustati prije zore i izaći kroz vrata. 

Odabrat će pravac i početi hodati. Hodat će što dalje od 

Shadbagha koliko ga noge budu nosile. A ako ga jednog dana, 

dok hoda preko nekog nepreglednog polja, obuzme očaj, 

zaustavit će se i zatvoriti oči i pomisliti na sokolovo pero koje je 

Pari pronašla u pustinji. Zamislit će kako pero otpada s ptice, 

gore među oblacima, kilometar nad zemljom, uvija se i okreće 

na snažnim vazdušnim strujama, nošeno naletima bučnog vjetra 

preko kilometara i kilometara pustinje i planina, da bi konačno 

palo, od svih mjesta i uprkos svemu, u podnožje one stijene, da 

ga njegova sestra pronađe. To će ga ispuniti čuđenjem, a i 

nadom, što se takva stvar dogodila. I mada bi trebalo da bude 

razboritiji, skupit će hrabrost, otvoriti oči i nastaviti da hoda. 


45

PROLJEĆE 1949. 

Parvana ga je nanjušila prije nego što je pomjerila jorgan i 

vidjela ga. Razmazano je svud po Masuminim guzovima, po 

njenim butinama, po čaršafima, dušeku i jorganu. Ma-suma je 

gleda preko ramena, stidljivo moleći za oproštaj, srameći se - još 

uvijek se srameći, nakon sveg tog vremena, svih tih godina. 

“Izvinjavam se”, šapuće Masuma. 

Parvana ž eli da urliče, ali prisiljava sebe da se slabašno 

osmjehne. Potrebni su joj ogromni napori u ovakvim situacijama 

da zapamti, da ne zaboravi, jednu neumoljivu istinu: ovo je 

njenih ruku djelo, njena brljotina. Ništa što ju je zadesilo nije ni 

nepravedno ni nezasluženo. To je zaslužila. Uzdiše, gleda 

uprljanu posteljinu, užasava se posla koji je očekuje. “Oprat ću 

te”, kaže. 

Masuma počinje bezglasno plakati, bez ikakve promjene 

izraza lica. Samo suze teku niz obraze. 

Napolju, u prohladno jutro, Parvana pali vatru u ognjištu. 

Kad se vatra razgori, puni kantu vodom sa šadbaškog javnog 

bunara i stavlja je da se grije. Drži dlanove nad vatrom. Odatle 

vidi vjetrenjaču, i seosku džamiju gdje je mula Šekib učio nju i 

Masumu da čitaju, kad su bile male, i kuću mule Sekiba, u 

podnožju blage padine. Kasnije, kad sunce bude visoko, njen 

krov će biti savršen, zapanjujuće crven u svoj toj prašini, jer je 

njegova žena ostavila paradajze da se suše na suncu. Parvana 

gleda jutarnje zvijezde, koje nestaju, blijede, trepćući na nju 

nezainteresovano. 

Skuplja snagu. 

Unutra, okreće Masumu na stomak. Natapa krpu vodom i 

trlja Masumine guzove, briše prljavštinu s njenih leđa i mlitavog 

mesa nogu. 

“Zašto topla voda?”, govori Masuma u jastuk. “Čemu 

trud? Nisi morala. Ne bih primijetila razliku.” “Možda. Ali ja 


46

ih”, kaže Parvana, mršteći se zbog smrada. “Sad, prekini da 

pričaš i dozvoli mi da završim ovo.” 

Od tog trenutka, Parvanin dan se razvija kao i uvijek, kao i 

prethodne četiri godine od smrti roditelja. Hrani piliće. Siječe 

drva i nosi kante vode s bunara. Mijesi tijesto i peče hljeb u 

tandooru ispred njihove kuće od blata. Briše pod. Popodne, čuči 

pored potoka, s ostalim ženama iz sela, pere veš na kamenju. 

Poslije, zato što je petak, posjećuje mezare roditelja i kratko se 

pomoli za svako od njih. I čitavog dana, između tih dužnosti, 

nalazi vrijeme da pomjera Masumu, s boka na bok, poturajući 

joj jastuk pod jedan guz, zatim pod drugi. 

Dva puta tog dana vidjela je Sabura. 

Zatiče ga kako čuči ispred njegove male kuće od blata, 

raspaljuje vatru u ognjištu, škiljeći zbog dima, s njegovim 

sinom, Abdullahom, pored njega. Pronalazi ga kasnije, kako 

razgovara s usiamn iuujmu-huu, in«?,* kao i Sabur, imaju sad 

svoje porodice, ali su nekad bili seoski dječaci s kojima se Sabur 

družio, puštao zmajeve, jurio pse, igrao žmire. Ovih dana je 

Sabur opterećen, prekriva ga pokrov tragedije, mrtva žena i 

dvoje osirotjele djece, jedno novorođenče. Sad govori umornim, 

jedva čujnim glasom, Tumara selom kao istrošena, smanjena 

verzija sebe. 

Parvana ga gleda izdaleka i s čežnjom koja je gotovo 

paralizira. Pokušava skrenuti pogled kad prolazi pored njega. A 

ako im se pogledi slučajno sretnu, on joj samo kimne glavom, i 

krv joj pojuri u lice. 

Te noći, u vrijeme kad ide na spavanje, Parvana jedva 

može podići ruke. Glava je ne sluša od iscrpljenosti. Leži u 

krevetu, čeka da dođe san. 

Zatim, u tami: “Parvana?” 

“Da.” 

“Sjećaš li se onog vremena kad smo zajedno vozile 

bicikl?” 

“Hmm.” 


47

“Kako smo brzo išle! Vozile se niz brežuljak. Psi su nas 

jurili.” 

“Sjećam se.” 

“Obje smo vrištale. A kad smo udarile u onaj kamen...”, 

Parvana gotovo može čuti kako joj se sestra smiješi u mraku. 

“Majka je bila tako ljuta na nas. A i Nabi. Uništile smo mu 

bicikl.” 

Parvana zatvara oči. 

“Parvana?” 

“Da.” 

“Možeš li noćas spavati pokraj mene?” 

Parvana zbacuje jorgan, odlazi do Masume, i zavlači se 

pod pokrivač pored nje. Masuma spušta obraz na Parva-nino 

rame, pruža ruku preko sestrinih grudi. Masuma šapuće: 

“Zaslužuješ bolje nego da budeš sa mnom.” 

“Ne počinji ponovo”, šapuće Parvana. Igra se Masuminom 

kosom, dugim strpljivim pokretima, onako kako Masuma 

voli. 

Dokono čavrljaju neko vrijeme, prigušenim glasovima, o 

malim nepovezanim stvarima, dahom griju lice jedna drugoj. To 

su relativno sretni trenuci za Parvanu. Podsjećaju je na vrijeme 

kad su bile djevojčice, zagrljene, nos uz nos, ispod pokrivača, 

šapuću tajne i glasine, kikoću se bezglasno. Uskoro, Masuma 

zaspi, jezik joj bučno kruži oko nekog sna, a Parvana zuri kroz 

prozor u nebo boje uglja. Mozak joj skače od jedne nepovezane 

misli do druge i konačno dopire do slike koju je vidjela u nekom 

starom č asopisu, dvojica braće mrkog lica, iz Šijama, trupova 

spojenih debelom trakom mesa. Dva stvorenja neraskidivo 

povezana, krv stvorena u koštanoj srži jednog teče venama 

drugog, trajno su sjedinjeni. Parvana osjeća gušenje, očajanje, 

kao da joj neka ruka pritišće grudi. Udiše. Pokušava još jednom 

usmjeriti misli ka Saburu i umjesto toga, mozak joj odluta do 

glasine koju je čula u selu: da on traži novu ženu. Istiskuje 

njegovo lice iz glave. Uništava budalastu pomisao. 

Parvana je bila iznenađenje. 


48

Masuma je već bila izašla, vrpoljila se tiho u babicinim 

rukama, kad je njihova majka ponovo vrisnula i tjeme još jedne 

glave je ponovo rastvorilo. Masumin dolazak je bio beznačajan. 

Porodila je samu sebe, taj anđeo, kasnije je govorila babica. 

Parvanino rađanje je dugo trajalo, bilo je bolno za majku, 

opasno za bebu. Babica je morala da je oslobodi pupčane vrpce 

koja joj se zamotala oko vrata, kao u ubilačkom naletu patnje 

zbog razdvajanja. U svojim najcrnjim trenucima, kad se ne 

može oduprijeti bujici sa-moprezira, Parvana misli da je vrpca 

možda bila u pravu. Možda je znala koja polovina je bila bolja. 

Masuma je jela na vrijeme, spavala na vrijeme. Plakala je 

samo kad joj je bila potrebna hrana ili presvlačenje. Kad je bila 

budna, bila je razigrana, dobrodušna, jednostavno oduševljeni 

smotuljak kikota i veselih krikova. Voljela je da sisa zvečku. 

Kako razumno dijete, govorili su ljudi. 

Parvana je bila tiranin. Na majci je demonstrirala punu 

snagu svog autoriteta. Njihov otac, izbezumljen dječijim 

glumatanjem, uzeo je njihovog starijeg brata, Nabija, i pobjegao 

da spava u kući svog brata. Noć je donosila bijedu epskih 

razmjera majci djevojčica, koja je mogla uhvatiti samo nekoliko 

trenutaka mirnog sna. Cupkala je Parvanu i nosila je po čitavu 

noć. Ljuljala ju je i pjevala joj. Trzala se kad bi Parvana cimala 

njene nadražene nabrekle dojke i gnječila joj desnima bradavice 

kao da želi isisati mlijeko iz njenih kostiju. Ali dojenje nije bilo 

rješenje: čak i s punim stomakom, farvana se bacakala i vrištala, 

gluha na majčina preklinjanja. 

Masuma je, iz svog ugla sobe, gledala s ozbiljnim i 

bespomoćnim izrazom na licu, kao da je sažalijevala majku 

zbog te nevolje. 

Nabi uopće nije bio ovakav, rekla je majka ocu, jednog 

dana. 

Svaka beba je različita. 

Ubija me, ta mala. 

Proći će, kazao je. Kao što svaka oluja prođe. 


49

I prošlo je. Grčevi, možda, ili neka druga bezazlena boljka. 

Ali bilo je prekasno. Parvana je već uradila svoje. 

Jednog popodneva pred kraj ljeta, kad su bliznakinje imale 

deset mjeseci, seljani su se okupili u Shadbaghu nakon nekog 

vjenčanja. Žene su se grozničavo trudile da na tanjire sipaju 

piramide rastresite bijele riže posute mrvicama šafrana. Sjekle 

su hljeb, strugale zagorjelu rižu s dna lonaca, dodavale tanjire s 

prženim plavim patlidžanima posutim jogurtom i sušenom 

nanom. Nabi se napolju igrao s nekim dječacima. Majka je 

sjedila s komšinicama na ć ilimu prostrtom ispod ogromnog 

seoskog hrasta. Povremeno je gledala svoje kćerke koje su 

spavale jedna pored druge u sjenci. 

Poslije ručka, dok se pio čaj, bebe su se probudile, i 

gotovo trenutno, neko je uzeo Masumu. Veselo su je dodavali iz 

ruke u ruku, od rođaka do tetke pa do daidže. Neko ju je držao u 

krilu, neko cupkao na koljenu. Mnoge ruke golicale su joj meki 

trbuh. Mnogi nosovi protrljali su njen. Grohotom su se smijali 

kad je razigrano uhvatila bradu mule Šekiba. Čudili su se 

njenom opuštenom druželjubivom ponašanju. Podizali su je i 

divili se njenim ružičastim obrazima, očima plavim kao safir, 

ljupkom čelu, vjesnicima zadivljujuće ljepote koja će je 

obilježiti za nekoliko godina. 

Parvana je ostala u majčinom krilu. Dok je Masuma bila 

na pozornici, Parvana je šutke gledala, kao da je pomalo 

izbezumljena, jedini pripadnik inače oduševljene publike, koji 

nije razumio čemu sva ta graja. Majka bi je povremeno 

pogledala, i nježno stiskala mala stopala, kao da joj se izvinjava. 

Kad je neko dobacio kako su Masumi nikla dva nova zuba, 

majka je, neubjedljivo, rekla da su Parvani nikla tri. Ali niko 

nije primijetio. Kad su djevojčice imale po devet godina, 

porodica se okupila u Saburovoj porodičnoj kući u prvi sumrak, 

kako bi iftarom prekinuli ramazanski post. Odrasli su sjedili na 

jastucima po uglovima sobe, i čavrljanje je bilo glasno. Čaj, 

lijepe želje, i glasine su ravnomjerno išli od jednog do drugog. 

Stariji muškarci prebirali su svoje tespihe. Parvana je šutke 

sjedila, sretna š to udiše isti vazduh kao Sabur, š to je u blizini 

njegovih tamnih očiju, nalik na sovine. Tokom večeri, potajno 


50

ga je gledala. Gledala ga je kako grize kocku šećera, ili trlja 

glatko čelo, ili se srdačno smije nečem što je njegov daidža 

kazao. A ako bi primijetio da ga ona gleda, što se dogodilo 

jednom ili dvaput, brzo bi skrenula pogled, ukočena od stida. 

Koljena bi joj počela klecati. Usta bi joj se tako osušila da nije 

mogla govoriti. 

Parvana je tad mislila na svesku sakrivenu ispod hrpe njenih 

stvari kod kuće. Sabur je uvijek smišljao neke priče, bajke pune 

džina, vila, demona i divova; često bi se seoska djeca okupljala 

oko njega i slušala, potpuno mirno, kako on smišlja bajke za 

njih. A otprilike šest mjeseci ranije, Parvana je slučajno čula kad 

je Sabur pričao Nabiju kako se nada da će jednog dana zapisati 

te priče. Nedugo poslije toga, Parvana se, s majkom, zatekla na 

bazaru u nekom drugom gradu, i tamo, na tezgi gdje su se 

prodavale polovne knjige, uočila predivnu bilježnicu s novim 

stranicama s linijama i prelijepim povezom od tamne kože, 

ukrašenim duž ivica. Držeći je u ruci, znala je da majka ne može 

priuštiti kupovinu. I tako je Parvana iskoristila trenutak kad 

prodavač nije gledao i brzo je gurnula bilježnicu pod džemper. 

Ali šest mjeseci pošto se to dogodilo, Parvana još uvijek 

nije smogla hrabrost da da bilježnicu Saburu. Užasavala ju je 

pomisao da bi joj se on mogao smijati ili da bi mogao vidjeti o 

čemu se radi i vratiti joj je. Umjesto toga, svake noći je ležala u 

krevetu, stiskajući potajno bilježnicu pod pokrivačem, prstima 

prelazeći preko ukrasa na koži. Sutra, obećavala je sebi svake 

noći. Sutra ću mu je odnijeti. 

Kasnije te večeri, poslije iftara, sva djeca su potrčala 

napolje da se igraju. Parvana, Masuma i Sabur su se 

naizmjenično ljuljali na ljuljačci koju je Saburov otac okačio na 

jednu debelu hrastovu granu. Parvana je došla na red, ali je 

Sabur zaboravio da je gura jer je bio zauzet pričanjem još jedne 

priče. Ovog puta bila je to priča o ogromnom hrastovom stablu, 

za koje je kazao da posjeduje čarobne moći. Ako poželiš nešto, 

rekao je, moraš kleknuti ispred drveta i prošaptati to. A ako se 


51

drvo saglasi da ti ispuni želju, bacit će ti tačno deset listova na 

glavu. 

Kad se ljuljačka skoro zaustavila, Parvana se okrenula da 

kaže Saburu da nastavi da je gura, ali riječi su joj zamrle u grlu. 

Sabur i Masuma su se smiješili jedno drugom, a u Saburovoj 

ruci Parvana je vidjela bilježnicu. Svoju bilježnicu. 

Pronašla sam je u kući, rekla je Masuma kasnije. Je li bila 

tvoja? Odužit ću ti se nekako, obećavam. Ne smeta ti, zar ne? 

Samo sam mislila daje savršena za njega. Za njegove priče. Jesi 

li ga samo vidjela? Jesi li, Parvana? 

Parvana je rekla ne, ne smeta joj, ali u sebi je patila. 

Stalno joj se vraćala slika sestre i Sabura koji se smiješe jedno 

drugom, pogledi koje su razmjenjivali. Parvana je mogla nestati 

kao neki duh iz Saburovih priča, toliko su bili nesvjesni njenog 

prisustva. To ju je povrijedilo do srži. Te noći, u krevetu, 

plakala je veoma tiho. 

Do vremena kad su ona i sestra napunile jedanaest godina, 

Parvana je razvila starmalo razumijevanje čudnog ponašanja 

dječaka u blizini djevojčica koje su im se sviđale. Vidjela je to 

posebno dok su se ona i Masuma vraćale iz škole. Škola je, 

ustvari, bila sporedna prostorija u seoskoj džamiji gdje je mula 

Šekib, pored učenja ajeta iz Kurana, podučavao svako dijete u 

selu da č ita i piše, da uči poeziju napamet. Shadbagh je imao 

sreće da im tako mudar č ovjek bude malik, rekao je otac 

djevojčicama. Dok su se vraćale kući s tih predavanja, 

bliznjakinje su često prolazile pored skupine dečaka koji su 

sjedili na jednom zidu. Dok su djevojčice prolazile, dječaci su 

ponekad dobacivali, ponekad bacali kamenčiće. Parvana im je 

obično odgovarala i uzvraćala kamenjem na kamenčiće, dok ju 

je Masuma uvijek vukla za lakat i razumnim glasom joj govorila 

da ubrza korak, da im ne dozvoli da je razljute. Ali ona je 

griješila. Nije Parvana bila ljuta što su oni bacali kamenčiće, već 

što su gađali samo Masumu. Parvana je znala: namjerno su se 

rugali, a što su se više rugali, jača je bila njihova žudnja. 

Primijetila je kako su im pogledi skretali s nje i odlazili do 

Masume, potpuno začuđeni, bespomoćni da se otrgnu. Znala je 


52

da se iza njihovih neukusnih šala i pohotnih cerenja, krije strah 

od Masume. 

Zatim, jednog dana, jedan od njih je bacio ne kamenčić 

nego kamenčinu. Dokotrljao se do sestrinih stopala. Kad ga je 

Masuma podigla, dječaci su se kikotali i laktovima udarali jedan 

drugog. Ceduljica je bila pričvršćena gumicom za taj kamen. 

Kad su se dovoljno udaljile, Masuma ju je pogledala. Obje su 

pročitale poruku. 

Kunem se, otkad sam ti vidio lice, 

Čitav svijetje varka i mašta. 

Bašta više ne zna staje list, a šta cvijet. 

Zbunjene ptice ne razlikuju sjeme od zamke. 

Rumijeva pjesma, iz jednog od predavanja mule Šekiba. 

Postaju sve prefinjeniji, rekla je Masuma, kikoćući se. 

Ispod te pjesme, dječak je napisao: “Želim sa oženiti 

tobom. A ispod toga, nažvrljao je ovo: Imam rođaka za tvoju 

sestru. On joj savršeno odgovara. Mogu zajedno pasti travu na 

livadi mog amidže. 

Masuma je pocijepala poruku napola. Ne brini zbog njih, 

Parvana, rekla je. Oni su budale. 

Kreteni, saglasila se Parvana. 

Uložila je mnogo napora da se osmjehne. Poruka je bila 

dovoljno loša, ali ono što ju je posebno zaboljelo bila je 

Masumina reakcija. Dječak nije izričito naslovio poruku ni na 

jednu od njih, ali Masuma je ležerno pretpostavila da je pjesmu 

namijenio njoj, a rođaka Parvani. Prvi put, Parvana je vidjela 

sebe kroz sestrine oči. Vidjela je kako je sestra gleda. A to je 

bilo isto kao i svi ostali. Masumine riječi su je zaboljele. 

Otupjele. 

Pored toga, dodala je Masuma, sliježući ramenima i 

smiješeći se, ja sam već obećana. 


53

Nabi je došao u svoju redovitu mjesečnu posjetu. On je 

primjer uspjeha u porodici, možda i u čitavom selu, zbog posla u 

Kabulu, dolaska u Shadbagh poslodavčevim velikim sjajnim 

plavim autom, sa sjajnim ukrasom u obliku orla na poklopcu 

motora, i svi su se skupljali da vide njegov dolazak, djeca su 

vikala i trčala pored kola. “Kako ide?”, pita on. 

Njih troje su u kolibi, piju čaj i jedu bademe. Nabi je 

veoma zgodan, misli Parvana, s tim lijepo oblikovanim 

jagodicama, smeđim očima, zulufima, i gustim zidom crne kose 

začešljane unazad. Odjeven je u uobičajeno ma-slinasto odijelo 

koje izgleda da mu je za broj veće. Nabi je ponosan na to 

odijelo, Parvana zna to, uvijek poteže rukave, ispravlja revere, 

popravlja bug na pantalonama, mada nikad nije u potpunosti 

uspio da se otarasi mirisa prženog luka. 

“Pa, jučer nam je kraljica Homaira svratila na č aj i 

kolače”, kaže Masuma. “Pohvalila je naš izvrstan izbor 

namještaja.” Prijateljski se smiješi bratu, otkrivajući požutjele 

zube, a Nabi se smije, gleda u svoju solju. Prije nego š to se 

zaposlio u Kabulu, Nabi je pomagao Parvani da se brine o sestri. 

Ili je to pokušavao neko vrijeme. Ali nije mogao. Bilo je to 

previše za njega. Kabul je bio Nabijevo utočište. Parvana zavidi 

bratu, ali ne zamjera mu u potpunosti čak i ako on to radi - zna 

da u novcu koji im šalje svakog mjeseca ima više od puke 

pokore. 

Masuma je začešljala kosu i našminkala oči tamnom 

olovkom, kao što je uvijek radila kad Nabi dolazi u posjetu. 

Parvana zna da ona to radi samo djelimično zbog njega, a više 

zbog činjenice da joj je on veza s Kabulom. U Masuminoj glavi, 

on je povezuje s glamurom i luksuzom, s gradom automobila, 

svjetala, otmjenih restorana i kraljevskih palača, bez obzira 

koliko ta veza bila slaba. Parvana se sjeća kako je Masuma, 

odavno, govorila da je ona gradska djevojka zarobljena u selu. 

“A š ta je s tobom? Jesi li pronašao ž enu?”, pita veselo 

Masuma. 

Nabi odmahuje rukom i smije se, kao i kad su mu roditelji 

postavljali isto pitanje. 


54

“I kad ćeš me ponovo provesti kroz Kabul, brate? “, pita 

Masuma. 

Nabi ih je jednom vodio u Kabul, prethodne godine. 

Došao je u Shadbagh i odvezao ih u Kabul, provezao ih kroz 

gradske ulice. Pokazao im je sve džamije, prodavni-ce, kina, 

restorane. Pokazao je Masooumi kupolu palače Bagh-e-Bala, 

najednom brdu iznad grada. U vrtovima Ba-bur, podigao je 

Masumu sa suvozačkog sjedišta i odnio je do grobnice cara 

Mughala. Tamo su se pomolili, sve troje, u džamiji Šah Jahan, i 

tad su, pored plavog popločanog bazena, jeli ručak koji im je 

Nabi ponio. To je možda bio najsretniji dan u Masuminom 

životu poslije nesreće, i Parvana je na tome bila zahvalna 

starijem bratu. 

“Uskoro, inšallah”, kaže Nabi, tapkajući prstom po šoljici. 

“Hoćeš li mi namjestiti ovaj jastuk ispod nogu, Nabi? Ah, 

sad je mnogo bolje. Hvala ti.” Masuma uzdiše. “Svidio mi se 

Kabul. Kad bih samo mogla, otišla bih pješke tamo sutra 

ujutro.” 

“Možda jednog dana”, kaže Nabi. 

“Šta, da prohodam?” 

“Ne”, muca on. “Mislio sam...”, a onda se nasmiješi kad 

Masuma prasne u smijeh. 

Nabi ispred kuće daje Parvani novac. Naslanja se 

ramenom na zid i pali cigaretu. Masuma je unutra, spava. 

“Vidio sam Sabura ranije”, kaže on, čačkajući prst. 

“Užasno. Rekao mi je bebino ime. Sad sam ga zaboravio.” 

“Pari”, kaže Parvana. 

Klima glavom. Nisam ga pitao, ali rekao mi je da se želi ponovo 

oženiti.” 

Parvana skreće pogled, pokušava se praviti da joj nije 

stalo, ali srce joj udara kao ludo. Osjeća kako je obliva znoj. 

“Kao š to rekoh, nisam ga pitao. Sabur je sam to pomenuo. 

Povukao me je u stranu i rekao mi to.” Parvana sumnja da Nabi 

zna š ta ona osjeća prema Saburu sve ove godine. Masuma je 

njena bliznakinja, ali Nabi ju je uvijek razumio. Ali Parvana ne 

shvata zašto joj brat ovo govori. Kakva korist od toga? Saburu je 


55

potrebna slobodna žena, neopterećena, koja će se moći posvetiti 

njemu, njegovom sinu, novorođenoj kćerki. Parvanino vrijeme 

je već zauzeto. Rezervisano. Kao i čitav njen život. 

“Sigurna sam da će pronaći nekog”, kaže Parvana. 

Nabi kima glavom. “Navratit ću sljedećeg mjeseca.” 

Gazi opušak cigarete i sprema se da krene. Kad Parvana ude u 

kolibu, iznenadi se kad zatekne Masumu budnu. “Mislila sam da 

spavaš.” Masuma gleda prema prozoru, trepćući polako, 

umorno. 

pune bazare u susjednim gradovima umjesto majke. Miris 

svježe naprskane vode dizao se s nepopločanih ulica. Njih dvije 

su hodale prolazima, pored tezgi na kojima su se prodavale 

nargile, svilene marame, bakarni lon-ci, stari satovi. Zaklana 

pilad visila su okačena za noge i pravila spore krugove iznad 

komada janjetine i govedine. 

U svakom prolazu Parvana je vidjela kako muškarci s 

pažnjom prate Masumin prolazak. Vidjela je njihove napore da 

se ponašaju pristojno, ali su im se pogledi zadržavali na njoj, 

bespomoćni da se odvoje. Ako bi Masuma pogledala prema 

njima, izgledali bi glupavo počastvovano. Zamišljali su da 

imaju nešto zajedničko s njom. Prekidali su razgovore usred 

rečenice, prekidali s pušenjem. Izazivala je klecanje koljena, 

prolivanje čaja. 

Nekih dana to je bilo previše za Masumu, kao da se gotovo 

sramila, i govorila je Parvani kako ž eli da ostane unutra č itav 

dan, da je ne bi gledali. Tih dana, Parvana je mislila kako je 

njena sestra, negdje duboko u sebi, imala nejasnu predstavu da 

je njena ljepota bila oružje. Napunjen pištolj, s cijevi uperenom 

u sopstvenu glavu. Većinu dana ju je, ipak, ta pažnja 

zadovoljavala. Većinu dana je uživala u moći da skrene misli 

muškaraca jednim kratkim ali promišljenim osmijehom, da ih 

natjera da zamuckuju. Ljepota kao njena pekla je oči. 

A tu je bila i Parvana, koja hoda pokraj nje, s ravnim 

prsima i blijedim tenom. S kuštravom kosom, opuštenim tužnim 


56

licem, debelim zglobovima i muškim ramenima. Bijedna 

sjenka, rastrzana između zavisti i uzbuđenja š to je vide s 

Masumom, što dijeli tu pažnju, kao neki korov, pije vodu koja je 

namijenjena ljiljanu uzvodno. 

Parvana se, čitavog svog života, trudila da izbjegava 

stajanje ispred ogledala sa sestrom. Padala je u očajanje kad bi 

vidjela svoje lice pored Masuminog, da jasno vidi šta joj je 

uskraćeno. Ali u javnosti, oko svakog stranca je bilo ogledalo. 

Tu nije bilo bježanja. 

Iznosi Masumu napolje. Njih dvije sjede na krevetu na rasklapanje 

koji je Parvana postavila. Trudi se da naslaže jastuke 

kako bi Masuma mogla udobno da se nasloni na zid. Noć je 

tiha, osim cvrčanja cvrčaka, a i tamna, osvijetljena samo s 

nekoliko svjetiljki koje još uvijek svjetlucaju na prozorima i 

papirnobijelim svjetlom gotovo punog mjeseca. 

Parvana puni nargilu vodom. Uzima dvije male grud-vice 

opijuma uz prstohvat duhana i spušta mješavinu u go-rionik 

nargile. Pali ugalj na metalnom situ i dodaje nargilu sestri. 

Masuma snažno povuče iz crijeva, naslanja se na jastuke, i pita 

smije li spustiti noge na Parvanino krilo. Parvana se saginje, 

podiže mlitave noge i spušta ih preko svojih. 

Dok puši, Masumino lice se opušta. Kapci joj padaju. 

Glava joj se nesigurno krivi na stranu, a glas joj je 

nerazgovijetan, udaljen. Naznaka osmijeha stvara se u uglu 

njenih usta, ćudljivog, nezainteresovanog, samozadovoljnog 

prije nego zadovoljnog. Ne razgovaraju baš mnogo kad je 

Masuma takva. Parvana osluškuje vjetar, vodu koja grgoće u 

nargili. Gleda zvijezde i dim koji se vije iznad nje. Tišina je 

prijatna, a ni ona ni Masuma ne osjećaju poriv daje ispune 

nepotrebnim riječima. 

Sve dok Masuma ne kaže: “Hoćeš li mi nešto učiniti?” 

Parvana je gleda. 

“Želim da me odvedeš u Kabul.” Masuma polako izdiše, 

dim se uvija, lebdi, pretvara u oblike sa svakim treptajem. “Jesi 

li ozbiljna?” 


57

“Želim da vidim palaču Darulaman. Posljednji put nismo 

stigli. Možda da ponovo posjetim Baburov grob.” 

Parvana se naginje naprijed da rastumači Masumin izraz 

lica. Traži naznaku nestašluka, ali na mjesečini vidi samo 

smiren, netremičan sjaj sestrinih očiju. 

“To je najmanje dva dana hoda. Možda i tri.” 

“Zamisli Nabijevo lice kad mu zakucamo na vrata.” 

“Čak ne znamo ni gdje živi.” 

Masuma nehajno odmahne rukom. “Već nam je rekao u 

kom je dijelu grada. Pokucat ćemo na nečija vrata i pitati. Nije 

to tako teško.” 

“Kako ć emo stići tamo, Masuma, s obzirom na tvoje 

stanje?” 

Masuma vadi crijevo nargile iz usta. “Dok si radila danas, 

mula Šekib je svratio, i dugo sam razgovarala s njim. Rekla 

sam mu da idemo u Kabul na nekoliko dana. Samo ti i ja. Na 

kraju mi je dao svoj blagoslov. A i mazgu. Vidiš, sve je 

sređeno.” 

“Luda si”, kaže Parvana. 

“Pa, to je ono š to ž elim. To je moja ž elja.” Parvana se 

naslanja na zid, odmahuje glavom. Gleda uvis u oblačno tamno 

nebo. 

“Umirem od dosade, Parvana.” 

Parvana ispušta uzdah iz grudi i gleda sestru. Masuma 

prinosi crijevo usnama. “Molim te. Nemoj me odbiti.” 


Jednog ranog jutra, kad su sestre imale sedamnaest godina, 

sjedile su na jednoj grani visoko na hrastu, i klatile nogama. 

Sabur će me zaprositi! Rekla je Masuma piskutavim 

šapatom. 

Zaprositi? Pitala je Parvana, ne shvatajući, makar ne 

odmah. 

58

Pa, ne on, naravno. Masuma se nasmijala u dlan. Naravno 

da ne. Njegov otac će to uraditi. 

Parvana je sad shvatila. Srce joj je sišlo u pete. Kako to 

znaš?, pitala je obamrlim usnama. 

Masuma je počela govoriti, riječi su joj tekle iz usta 

grozničavom brzinom, ali Parvana jedva da je išta čula. 

Zamišljala je sestrino i Saburovo vjenčanje. Djeca u novoj 

odjeći, nose pletene korpe prepune cvijeća, prate ih svirači na 

shahnaiju i doholu. Sabur, otvarajući Masuminu šaku, spušta joj 

kanu na dlan, vezuje je bijelom trakom. Izgovaraju molitve, 

blagosiljaju brak. Darivanje. Gledaju jedno drugo ispod vela 

izvezenog zlatnim nitima, daju jedno drugom kašiku punu 

slatkog šerbeta i malida. 

A ona, Parvana, bit će među gostima da gleda kako se to 

odvija. Očekivat će od nje da se smiješi, da plješće, da bude 

sretna, č ak iako joj je srce slomljeno na komade. Vjetar puše 

kroz krošnju drveta, grane oko njih se tresu, a lišće šušti. 

Parvana se mora smiriti. Masuma je prestala govoriti. Široko se 

osmjehivala, grizla donju usnu. Pitala si se kako znam da će me 

zaprositi. Reći ću ti. Ne. Pokazat ću ti. 

Okrenula se i stavila ruku u džep. 

A onda dio o kojem Masuma ništa nije znala. Dok je njena 

sestra bila okrenuta, pretraživala džep, Parvana je naslonila 

dlanove na granu, podigla zadnjicu, i pustila je da padne. Grana 

se zatresla. Masuma je zaprepašteno za-dahtala i izgubila 

ravnotežu. Divlje je mlatarala rukama. Nagnula se naprijed. 

Parvana je gledala kako se njene sop-stvene ruke pomjeraju. 

Ono što su uradile nije bilo baš guranje, ali je bilo dodira 

između Masuminih leđa i vrhova Parvaninih prstiju i kratak 

trenutak blagog pritiska. Ali prošao je tek trenutak prije nego što 

je Parvana posegnula za sestrom, hvatajući rub njene košulje, 

prije nego što je Masuma uspaničeno uzviknula njeno ime, a 

Parvana njeno. Parvana je uhvatila košulju, i za trenutak je 

izgledalo kao da bi mogla spasiti Masumu. Ali onda se tkanina 

pocijepala dok je klizila iz njenog stiska. 


59

Masuma je pala s drveta. Pad kao da je trajao čitavu 

vječnost. Njen trup je udarao u grane u padu, plašeći ptice i 

tresući lišće, tijelo joj se okretalo, odskakalo, lomilo manje 

grane, sve dok joj kičma, uz opak glasan prasak, nije udarila u 

jednu od donjih debljih grana, onu o koju je bila okačena 

ljuljačka. Presavila se unazad, gotovo napola. Nekoliko minuta 

kasnije, svi su je okružili. Nabi i otac djevojčica plakali su zbog 

Masume, pokušavali da je drmanjem razbude. Gledajući prema 

dolje. Neko ju je uhvatio za šaku. Još uvijek je čvrsto bila 

stisnuta u pesnicu. Kad su joj raspleli prste, pronašli su na dlanu 

tačno deset zgužvanih malih listova. 

Masuma govori, glas joj pomalo podrhtava: “Moraš to sad 

uraditi. Ako čekaš do jutra, obeshrabrit ćeš se.” 

Svud oko njin, iza mutnog sjaja vatre koju je Parvana 

zapalila od grmlja i suhog korova, nalazi se pusto beskrajno 

prostranstvo pijeska i planina, koje je progutao mrak. Gotovo 

dva dana su putovale kroz pustinju, idući prema Kabulu, 

Parvana hodajući pored mazge, Masuma vezana za sedlo, 

Parvana je drži za ruku. Mukotrpno su hodale strmim stazama 

koje su zavijale i ponirale i išle tamo-amo preko stjenovitih 

grebena, zemlja pod njihovim nogama bila je istačkana 

svijetlosmeđim i tamnocrvenim korovom, prošarana dugim 

paukolikim pukotinama kojih ima posvuda. 

Parvana sad stoji pored vatre, gleda Masumu, koja predstavlja 

položenu pokrivačem prekrivenu hrpu s druge strane plamena. 

“Šta je s Kabulom?”, pita Parvana. 

“Oh, ti bi trebalo da si pametnija sestra.” 

Parvana kaže: “Ne možeš to tražiti od mene.” “Umorna 

sam, Parvana. Ovo š to imam nije ž ivot. Moje postojanje je 

kazna za obje.” 

“Hajde da se vratimo”, kaže Parvana, grlo počinje da joj se 

steže. 

“Ne mogu to uraditi. Ne mogu te ostaviti.” 


60

“I nećeš.” Masuma sad plače. “Ja ostavljam tebe. Ja te 

oslobađam.” 

Parvana se sjeća jedne davne noći, Masuma je na ljuljačci, 

ona je gura. Gledala je kako Masuma ispravlja noge i pruža 

glavu na vrhuncu svakog pokreta ljuljačke unazad, dugi 

pramenovi njene kose lepršaju kao čaršafi na konopcu za 

sušenje rublja. Sjeća se svih malih lutaka koje su zajedno 

napravile od kukuruzovine, oblačile ih u vjenčanice napravljene 

od starih krpa. 

“Reci mi nešto, sestro.” 

Parvana treptanjem tjera suze koje joj sad zamagljuju vid i 

briše nos nadlanicom. 

“Njegov sin, Abdullah. I kćerkica, Pari. Misliš li da bi ih 

mogla voljeti kao da su tvoji?” 

“Masuma.” 

“Da li bi mogla?” 

“Mogla bih pokušati”, kaže Parvana. 

“Dobro. Onda se udaj za Sabura. Čuvaj njegovu djecu. 

Rodi svoju.” 

“Volio je tebe. Mene ne voli.” 

“Zavoljet će te, s vremenom.” 

“Sve je to moja krivica”, kaže Parvana. “Moja greška. 

Sve ovo.” 

“ Ne znam šta ti to znači i ne želim znati. U ovom trenutku, 

ovo je jedina stvar koju želim. Ljudi će razumjeti, Parvana. 

Mula Šekib će im objasniti. Reći će im da mi je dao blagoslov 

za ovo.” 

Parvana podiže lice prema tamnom nebu. 

“Budi sretna, Parvana, molim te, budi sretna. Uradi to Za 

mene.” 

Parvana osjeća kako se nalazi na ivici da joj kaže sve, da 

kaže Masumi koliko griješi, koliko malo poznaje sestru s kojom 

je dijelila matericu, kako je Parvanin život godinama bio jedno 

dugo neizgovoreno izvinjenje. Ali čemu sve to? Da ponovo 

olakša sebi na Masumin račun? 


61

Guta te riječi. Nanijela je dovoljno bola sestri. 

“Sad želim pušiti”, kaže Masuma. 

Parvana se počinje buniti, ali Masuma je prekida. 

“Vrijeme je”, kaže, sad oštrije, sa sigurnošću. Iz torbe okačene 

o jabuku sedla, Parvana vadi nargilu. Drhtavim rukama počinje 

pripremati uobičajenu mješavinu. 

“Još”, kaže Masuma. “Stavi mnogo više.” 

Šmrkćući, mokrih obraza, Parvana dodaje još prsto-hvat, 

zatim još jedan, i još jedan. Pali ugalj i spušta nargilu pored 

sestre. 

“Sad”, Masuma govori, narandžasti sjaj plamena treperi joj 

na obrazima, u očima, “ako si me ikad voljela, Parvana, ako si 

mi ikad bila prava sestra, onda idi. Bez poljubaca. Bez pozdrava. 

Ne tjeraj me da te preklinjem.” Parvana zausti da nešto kaže, ali 

Masuma ispusti bolan krkljajući zvuk i okrene glavu. 

Parvana polako ustaje. Odlazi do mazge i namješta sedlo. 

Uzima uzde. Iznenada shvata da možda neće znati kako da živi 

bez Masume. Ne zna hoće li moći. Kako će podnijeti dane kad 

Masumino odsustvo bude mnogo teže breme nego što je njeno 

prisustvo ikad bilo? Kako će inaučiti da hoda oko velike zjapeće 

rupe na mjestu gdje je lasuma nekad bila? 

Smiluj se, gotovo čuje Masumu kako govori. 

Parvana poteže uzde, okreće mazgu, i počinje hodati. 

Hoda, sjekući tamu, dok joj hladan noćni vjetar šiba lice. 

Drži pognutu glavu. Samo se jednom okreće, kasnije. 

Kroz vlagu u očima, logorska vatra je daleka, tamna, mut-na 

žuta mrlja. Zamišlja svoju sestru bliznakinju koja leži pored 

vatre, sama u mraku. Uskoro, vatra će se ugasiti, a Masumi će 

biti hladno. Nagon je tjera da se vrati, da pokrije sestru 

pokrivačem i legne pokraj nje. 

Parvana napravi krug i ponovo nastavlja hodati. 

I tad začuje nešto. Udaljen, prigušen zvuk, kao jecaj. 

Parvana se zaustavlja. Naginje glavu i osluškuje. Srce joj 

počinje udarati kao ludo. Pita se, užasnuto, da li je to Masuma 

doziva da se vrati, jer se predomislila. Ili je to samo šakal ili 


62

pustinjska lisica, koji zavijaju negde u mraku. Parvana nije 

sigurna. Misli da je to možda vjetar. Ne ostavljaj me, sestro. 

Vrati se. 

Jedini način da bude sigurna je da se vrati istim putem i 

Parvana počinje raditi upravo to; okreće se i pravi nekoliko 

koraka u Masuminom pravcu. Zatim se zaustavlja. Masuma je 

bila u pravu. Ako se sad vrati, neće imati hrabrosti da uradi to 

kad izađe sunce. Obeshrabrit će se i na kraju ostati. Ostat će 

zauvijek. Ovo joj je jedina prilika. 

Parvana zatvara oči. Vjetar joj nosi maramu na lice. Niko 

ne mora znati. Niko i neće. Bit će to njena tajna, ona koju će 

podijeliti samo s planinama. Pitanje je da li je !to tajna s kojom 

može živjeti, i Parvana misli da zna odgovor. Živjela je s 

tajnama čitavog života. 

Ponovo čuje jecanje u daljini. 

Svi su te voljeli, Masuma. 

Mene niko. 

A zašto, sestro? Šta sam uradila? 

Parvana dugo stoji nepomično u mraku. 

Napokon, pravi izbor. Okreće se, obara glavu, i hoda 

prema horizontu koji ne vidi. Poslije toga se više ne osvrće. Zna 

da će, ako to uradi, pokleknuti. Izgubit će svu odlučnost jer će 

vidjeti stari bicikl koji juri nizbrdo, poskakuje na kamenju i 

šljunku, metal im udara u zadnjice, oblaci prašine dižu se sa 

svakim iznenadnim proklizavanjem. Sjedi na ramu, Masuma u 

sedlu, ona je ta koja pravi nagle okrete u punoj brzini, vozi 

bicikl strminom. Ali Parvana se ne boji. Zna da je sestra neće 

preturiti preko upravljača, da je neće povrijediti. Svijet se 

rastapa u vrtoglavoj izmaglici uzbuđenja, i vjetar im šumi u 

ušima, a Parvana gleda sestru preko ramena, a sestra joj uzvraća 

pogled, i zajedno se smiju dok ih jure psi lutalice. 

Parvana nastavlja hodati prema novom životu. Nastavlja 

hodati, tama oko nje je kao majčina utroba, a kad se podigne, 

kad pogleda u maglovitu zoru i ugleda traku blijede svjetlosti s 

istoka koja obasjava neku stijenu, osjeća se kao da se upravo 

rodila. 


63

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! 

Znam da ću biti mrtav kad budete čitali ovo pismo, 

gospodine Markose, jer sam vas, kad sam vam ga dao, zamolio 

da ga ne otvarate prije moje smrti. Dozvolite mi da sad izrazim 

kakvo je zadovoljstvo bilo poznavati vas tokom posljednjih 

sedam godina, gospodine Markose. Dok pišem ovo, s radošću se 

sjećam našeg rituala sadnje paradajza u vrtu svake godine, vaših 

jutarnjih posjeta mojem malom stanu, gdje smo pili čaj i uživali, 

našem spontanom razmjenjivanju poduka iz engleskog i farsija. 

Zahvaljujem vam na prijateljstvu, vašoj uviđavnosti, i radu koji 

ste obavili u ovoj zemlji, i vjerujem da ć ete prenijeti moju 

zahvalnost i vašim ljubaznim kolegama, posebno mojoj 

prijateljici gospođi Amri Ademović, koja ima toliko saosjećanja, 

i njenoj hrabroj i ljupkoj kćeri, Roši. 

Moram kazati da ovo pismo nije upućeno samo vama, 

gospodine Markose, već i drugoj osobi, i nadam se da ćete joj ga 

predati, kako ću vam kasnije objasniti. Oprostite mi, onda, ako 

ponovim nekoliko stvari koje možda već znate. Uključujem ih 

iz potrebe, za njeno dobro. Kao što ćete vidjeti, ovo pismo ima 

prilično ispovjedan ton, gospodine Markose, ali bavi se i 

praktičnim stvarima koje moraju biti napisane. Za te stvari, 

nažalost, moram se vama obratiti za pomoć, dragi prijatelju. 

Dugo sam razmišljao gdje da počnem ovu priču. Nije to 

bio lak zadatak, za čovjeka koji vjerovatno ima oko sedamdeset 

pet godina. Moja tačna starost predstavlja tajnu za mene, kao i 

za mnoge Afganistance moje generacije, aliuvjeren sam u svoju 

procjenu, jer se jasno sjećam da samse tukao s prijateljem, a 

kasnije i zetom, Saburom, onogdana kad smo čuli da je Nadir 

Šah ubijen, i da je njegovsin, Zahir, sjeo na prijesto. To je bilo 

1933. Pretpostavljam da bih mogao početi odatle. Ili odnekle 

drugdje. Priča je kao voz u pokretu: gdje god da uskočiš, prije ili 

kasnije ćeš stići na odredište. Ali pretpostavljam da treba da 

počnem priču onako kako se i završava. Da, mislim da je 

razumno da priču počnem i završim s Nilom Wahdati. 


64

Upoznao sam je 1949, kad se udala za gospodina 

“Wahdatija. U to vrijeme, već dvije godine sam radio za 

gospodina Su-lejmana Wahdatija, doselivši se u Kabul iz 

Shadbagha, sela u kojem sam rođen, 1946. sam radio godinu 

dana u nekom drugom domaćinstvu u istoj četvrti. Okolnosti 

mog odlaska iz Shadbagha nisu nešto na šta sam ponosan, 

gospodine Markose. Smatrajte to početkom mog ispovijedanja, 

dakle, kad vam kažem da sam osjećao kako me guši život koji 

sam vodio u selu sa svojim sestrama, od kojih je jedna bila 

invalid. To me ne opravdava, ali bio sam mlad, gospodine 

Markose, željan da upoznam svijet, pun snova, skromnih i 

nejasnih, i shvatio sam kako mi mladost prolazi, budućnost mi 

propada. I tako sam otišao. Da zaradim novac i pomognem 

sestrama, to je istina. Ali i da pobjegnem. 

Pošto sam bio stalno zaposlen kod gospodina Wahdatija, 

živio sam stalno u njegovoj kući. U to vrijeme, kuća nije bila 

nimalo slična bijednom stanju u kojem ste je zatekli kad ste 

stigli u Kabul 2002, gospodine Markose. Bila je prelijepa, 

veličanstvena građevina. Kuća je bila blistavo bijela u to 

vrijeme, kao da je prekrivena dijamantima. Kapija se otvarala 

na širok asfaltiran prilaz. Prvo se ulazilo u predvorje s visokom 

tavanicom, ukrašeno velikim keramičkim vazama i okruglim 

ogledalom s ramom od rezbarene orahovine, tačno na mjestu 

gdje ste vi na neko vrijeme okačili staru fotografiju vaših 

prijatelja iz djetinjstva, na plaži. Mramorni pod u dnevnoj sobi 

bio je blistav i djelimično prekriven tamnocrvenim 

turkomanskim tepihom. Tepiha sad nema, kao ni kožnih sofa, 

ručno rađenog stolića, šahovske garniture od lapisa, visokog 

ormara od mahagonija. Malo od tog veličanstvenog namještaja 

je preživjelo, a, nažalost, ni to ne izgleda kao što je nekad 

izgledalo. 

Kad sam prvi put ušao u kuhinju popločanu kamenim 

pločicama, gledao sam otvorenih usta. Mislio sam da je 

dovoljno velika da se u njoj priprema hrana za čitav moj rodni 

Shadbagh. Imao sam šporet sa šest ringli, frižider, toster, i obilje 

lonaca, šerpi, noževa, i raznog drugog pribora. Kupatila, sva 

četiri, imala su raskošno izbrušene mramorne pločice i 


65

porculanske umivaonike. A znate li one četvrtaste rupe u vašem 

kupatilu na spratu, gospodine Markose? Nekad su bile ispunjene 

lapisom. Zatim, tu je bilo i dvorište. Jednog dana treba da 

sjednete u svoju kancelariju na spratu, gospodine Markose, da 

pogledate u vrt, i pokušate zamisliti kako je to izgledalo. 

Ulazilo se kroz polukružnu verandu, čija ograda je bila 

prekrivena zelenom vinovom lozom. Travnjak je u to vrijeme 

bio bujan i zelen, ukrašen cvjetnim lijehama - jasmin, šipak, 

geranijum, lale - i uokviren s dva drvoreda voćaka. Čovjek je 

mogao ležati ispod neke trešnje, gospodine Markose, da zatvori 

oči i osluškuje kako vjetar pomjera lišće, i razmišlja kako na 

svijetu nema ljepšeg mjesta za život. 

Moj životni prostor bila je koliba na daljem kraju dvorišta. 

Imala je prozor, bijelo okrečene zidove, i pružala je dovoljno 

prostora mladom neženji sa skromnim prohtjevima. Imao sam 

krevet, sto i stolicu, i dovoljno prostora da prostrem serdžadu 

pet puta dnevno. U to vrijeme mi je to bilo potaman, a i danas 

je. 

Kuhao sam za gospodina Wahdatija, to je bila vještina 

koju sam prvo naučio od svoje pokojne majke, a kasnije od 

nekog starog uzbečkog kuhara koji je radio u jednom kabulskom 

domaćinstvu, gdje sam godinu dana radio kao njegov pomoćnik. 

Bio sam također, na svoju sreću, i vozač gospodina Wahdatija. 

Posjedovao je ševrolet iz sredine četrdesetih godina, plav sa 

svijetlosmeđim krovom, istoboj-nim vinilskim sjedištima, i 

hromiranim točkovima, lijep auto koji je privlačio pažnju kud 

god da smo išli. Dozvoljavao mi je da vozim jer sam se pokazao 

kao razborit i vješt vozač i, pored toga, on je bio rijedak soj 

muškarca koji nije uživao u automobilu. 

Nemojte misliti da se hvalim, gospodine Markose, kad 

kažem da sam bio dobar sluga. Kroz pažljivo posmatra-nje, 

upoznao sam se s onim šta gospodin Wahdati voli i ne voli, šta 

ga raduje, a šta ljuti. Upoznao sam i njegove navike i rituale. 

Naprimjer, svakog jutra, poslije doručka, volio je prošetati. Nije 

volio šetati sam, i zato je očekivao da ga pratim. Povinovao sam 

se njegovoj ž elji, naravno, mada nisam vidio smisao svog 


66

prisustva. Jedva da mi se i obraćao tokom tih šetnji i uvijek je 

izgledao izgubljen u mislima. Hodao je žustro, ruku prekrštenih 

iza leda, kimajući glavom prolaznicima, potpetice njegovih 

lijepo uglačanih mokasina udarale su u pločnik. A pošto su 

njegove duge noge pravile korake koje nisam mogao pratiti, 

uvijek sam zaostajao i morao da ubrzam kako bih ga stigao. 

Ostatak dana uglavnom je provodio u radnoj sobi na spratu, 

čitajući ili igrajući šah sam protiv sebe. Volio je crtati - mada ja 

nisam mogao potvrditi njegove sposobnosti, makar ne tad, jer 

mi nikad nije pokazivao svoje radove - i često sam ga zaticao u 

radnoj sobi, pored prozora, ili na verandi, čela naboranog od 

usredsređenosti, dok mu grafitna olovka kruži iznad bloka za 

crtanje. 

Ja sam ga vozio po gradu svakih nekoliko dana. Jednom 

sedmično je išao u posjetu majci. Bilo je i porodičnih skupova. I 

mada ih je gospodin Wahdati uglavnom izbjegavao, 

prisustvovao im je povremeno, i vozio sam ga tamo, na sahrane, 

rođendane, vjenčanja. Jednom mjesečno sam ga vozio u 

prodavnicu slikarskog pribora, gdje je kupovao bojice, ugljen, 

gumice, rezače i blokove za crtanje. Ponekad je volio sjediti na 

zadnjem sjedištu i samo se voziti. Pitao bih ga: Kuda, sahibe a 

on bi slegnuo ramenima, a ja bih rekao: Vrlo dobro, sahibe, i 

ubacio bih u prvu brzinu i krenuli bismo. Vozio bih po gradu, 

satima, besciljno, od jedne četvrti do druge, duž rijeke Kabul, do 

Bala His-sara, ponekad do palače Darulaman. Nekih dana bih 

nas odvezao van Kabula, do jezera Ghargha, gdje bih se 

parkirao blizu obale. Ugasio bih motor, a gospodin Wahdati bi 

sjedio potpuno miran na zadnjem sjedištu, bez riječi, naoko mu 

je bilo dovoljno da samo spusti prozor i gleda ptice kako lete s 

drveta na drvo, i sunčeve zrake koje padaju na jezero i rasipaju 

se u hiljadu malih nemirnih mrlja na vodi. Gledao bih ga u 

retrovizoru i izgledao mi je kao najusamljeniji čovjek na svijetu. 

Jednom mjesečno, gospodin Wahdati, veoma darežljivo, 

mi je dozvoljavao da posudim njegova kola, i ja bih se odvezao 

u Shadbagh, rodno selo, da posjetim sestru, Parvanu, i njenog 

muža, Sabura. Kad god bih se dovezao u selo, pozdravile bi me 

horde bučne djece, koja bi trčala uporedo s kolima, udarala u 


67

anik, kuckala u prozor. Neki od malih vragolana su čak 

pokušavali da se popnu na krov, i morao sam ih tjerati u strahu 

da ne ogrebu farbu ili ulube branik. 

Vidi ti Nabija, rekao mi je Sabur. Postao si prava zvijezda. 

Pošto su njegova djeca, Abdullah i Pari, ostala bez majke 

(Parvana im je bila maćeha), uvijek sam se trudio da budem 

pažljiv prema njima, posebno prema dječaku, koji je izgledao 

kao da mu je to najviše potrebno. Ponudio sam mu da ga vozim 

u kolima, mada je uvijek insistirao da vodi i mlađu sestru, držao 

ju je čvrsto u krilu, dok smo kružili putevima oko Shadbagha. 

Dozvoljavao sam mu da uključuje brisače, pritišće sirenu. 

Pokazao sam mu kako da prebaci farove sa srednjih na duga 

svjetla. 

Pošto bi sva halabuka oko auta zamrla, sjeo bih da 

popijem čaj sa sestrom i Saburom, i pričao bih im o svom životu 

u Kabulu. Vodio sam računa da ne pričam mnogo o gospodinu 

Wahdatiju. Iskreno, bio mi je drag, jer se dobro ponašao prema 

meni, i pričanje o njemu iza njegovih leđa mi je izgledalo kao 

izdaja. Da sam bio manje diskretan radnik, rekao bih im da je 

Sulejman Wahdati za mene bio tajanstvena pojava, čovjek 

naizgled zadovoljan da do kraja života živi od bogatog 

nasljedstva, čovjek bez zanimanja, bez vidljivih strasti, i bez 

vidljive želje da za sobom ostavi nešto u ovom svijetu. Rekao 

bih im da je živio život bez smisla i pravca. Primjer su one 

besciljne vožnje na koje sam ga vodio. Život proživljavan sa 

zadnjeg sjedišta, po-smatran u prolazu. Ravnodušno trajanje. 

To je ono što bih kazao, ali nisam. I dobro je što nisam. 

Jer bih grdno pogriješio. 


Jednog dana, gospodin “Wahdati je izašao u dvorište noseći 

lijepo prugasto odijelo, koje nikad ranije nisam vidio, i naložio 

mi da ga odvezem do jedne bogate gradske četvrti. Kad smo 

stigli, rekao mi je da se parkiram na ulici ispred jedne prelijepe 

kuće s visokim zidom, i gledao sam ga kako pritišće zvono na 

68

kapiji i ulazi kad je sluga otvorio. Kuća je bila ogromna, veća od 

kuće gospodina Wahdatija, a, čak, i ljepša. Visoki vitki čempresi 

okruživali su prilaz, uz gusto zasađene cvjetne žbunove, koji su 

mi bili nepoznati. Dvorište je bilo bar dvaput veće od dvorišta 

gospodina Wahdatija, a zidovi su bili toliko visoki da bi neki 

čovjek, koji bi se popeo drugom na ramena, jedva uspio da 

proviri preko njih. To je bilo bogatstvo drugog tipa, shvatio sam. 

Bio je to sunčan dan, na početku ljeta, a nebo je bilo 

obasjano suncem. Topao vazduh dopirao je kroz prozore, koje 

sam bio otvorio. Mada je vozačev posao da vozi, on najviše 

vremena provodi u čekanju. Čekanju ispred prodavnica, s 

upaljenim motorom; čekanju ispred sale za vjenčanja, slušanje 

prigušenog zvuka muzike. Da prekratim vrijeme tog dana, 

odigrao sam nekoliko partija karata. Kad su mi karte dosadile, 

izašao sam iz auta i hodao ta-mo-amo. Ponovo sam sjeo u auto, 

razmišljajući da krišom dremnem dok se gospodin Wahdati ne 

vrati. 

Tad se kapija otvorila i pojavila se neka crnokosa 

djevojka. Nosila je sunčane naočale i haljinu kratkih rukava boje 

mandarine, koja je otkrivala koljena. Bila je bosonoga. Nisam 

znao da li me je primijetila kako sjedim u autu, a ako i jeste, nije 

to pokazala. Spustila je petu jedne noge na zid iza sebe i kad je 

to uradila, porub haljine joj se malo podigao i otkrio djelić 

butine ispod. Osjećao sam kako mi se crvenilo razliva od obraza 

do vrata. 

Dozvolite mi ovdje još jednu ispovijest, gospodine 

Markose, ponešto neukusne prirode, koju je teško otmjeno 

izložiti. U to vrijeme, mora da sam imao oko dvadeset pet 

godina, Bio sam mladić na vrhuncu želje za ženskim društvom. 

Za razliku od mnogih muškaraca s kojima sam odrastao u selu - 

mladića koji nikad nisu vidjeli golu butinu odrasle žene i oženili 

se, djelimično, zbog dozvole da konačno bace pogled na takav 

prizor - imao sam nešto iskustva. U Kabulu sam pronašao, i 

povremeno posjećivao mjesta gdje su potrebe mladića mogle 

biti zadovoljene diskretno i ugodno. Pominjem to samo kako bih 

naglasio da se nijedna prostitutka s kojom sam spavao nije 


69

mogla po-rediti s tim predivnim ljupkim stvorenjem koje je 

upravo izašlo iz te velike kuće. 

Naslanjajući se na zid, zapalila je cigaretu i polako pu-šila, 

i držala je, s očaravajućom ljepotom, vrhovima dva prsta i 

savijala je šaku ispred usta svaki put kad bi je prinijela usnama. 

Gledao sam je napeto. Način na koji se njena šaka savijala u 

vitkom zglobu, podsjetila me je na ilustraciju koju sam jednom 

vidio u nekoj sjajnoj knjizi pjesama, žena dugih trepavica s 

raspuštenom crnom kosom, leži u vrtu s ljubavnikom, nudi mu 

pehar vina, blijedim nježnim prstima. U jednom trenutku, nešto 

na drugoj strani ulice kao da je privuklo ženinu pažnju, i 

iskoristio sam kratku priliku da prstima začešljam kosu, koja se 

počela lijepiti od vrućine. Kad se okrenula, ponovo sam se 

sledio. Povukla je još nekoliko dimova, zgnječila cigaretu o zid, 

i vratila se unutra. 

Konačno sam mogao da dišem. 

Te noći, gospodin Wahdati me je pozvao u dnevnu sobu i 

kazao: “Imam novosti, Nabi. Ženim se.” Izgleda da sam ipak dio 

precijenio njegovu sklonost usamljeničkom životu. 

Vijesti o vjeridbi su se brzo širile. Kao i glasine. Čuo sam 

ih od ostalih radnika koji su prolazili kroz kuću gospodina 

Wahdatija. Najglasniji je bio Zahid, baštovan koji je dolazio 

svaka tri dana da održava travnjak i podreže drveće i ž bunje, 

jedan neprijatan tip s odvratnom navikom da se oblizuje poslije 

svake rečenice, jezikom kojim je izgovarao glasine podjednako 

neusiljeno, kao kad je bacao šake pune đubriva. Bio je pripadnik 

skupine doživotnih radnika koji su, kao i ja, radili u okolini kao 

kuhari, baštovani, i kuriri. Jednom ili dvaput sedmično, poslije 

radnog vremena, stiskali su se u mojoj kolibi da popiju čaj 

poslije večere. Ne sjećam se kako je taj ritual počeo, ali kad je 

počeo, nisam ga mogao spriječiti, u strahu da ne ispadnem 

nevaspitan ili negostoljubiv ili, još gore, da djelujem uobraženo. 

Dok smo pili čaj jedne večeri, Zahid je ostalim 

muškarcima pričao kako porodica gospodina Wahdatija ne 

odobrava taj brak zbog lošeg karaktera njegove buduće žene. 

Rekao je da je u Kabulu dobro poznato da ona nema nang i 


70

namoos, nema čast, i da je, iako ima tek dvadeset godina, bila 

“vožena po č itavom gradu”, kao auto gospodina Wahdatija. 

Najgore od svega, kazao je, ne samo što nije pokušavala da 

ospori te navode, pisala je pjesme o njima. Žamor 

neodobravanja raširio se sobom kad je to kazao. Jedan od 

muškaraca je rekao da bi joj, u njegovom selu, dosad prerezali 

grkljan. 

Tad sam ustao i rekao im da mi je dosta slušanja. Pre-korio 

sam ih što tračare kao babe i podsjetio ih da bi, bez ljudi kao što 

je gospodin Wahdati, ljudi poput nas još uvijek bili u selima i 

skupljali kravlju balegu. Gdje vam je odanost, gdje je 

poštovanje, želio sam da znam. Uslijedio je kratak trenutak 

šutnje tokom kojeg sam mislio da sam ostavio utisak na te 

glupane, a onda se prolomio smijeh. Zahid je rekao da sam 

dupelizac, i možda će buduća gazdarica napisati pjesmu pod 

nazivom Oda Nabiju, lizaču mnogih dupeta. Razočarano sam 

izašao iz kolibe, praćen salvama smijeha. 

Ali nisam otišao daleko. Njihova govorkanja, jedno za 

drugim, gadila su mi se i opčinjavala me. I uprkos mom 

pravedničkom nastupu, mom govoru o pristojnosti i diskreciji, 

ostao sam na mjestu gdje sam mogao čuti sve. Nisam želio 

propustiti ni jedan jeziv detalj. Vjeridba je trajala samo 

nekoliko dana i završila se, ne velikom ceremonijom s 

pjevačima, plesačima i općim veseljem već kratkom posjetom 

mule, svjedoka, i nažvr-ljavanjem dva potpisa na list papira. I 

tako je, manje od dvije sedmice pošto sam prvi put spustio 

pogled na nju, gospođa Wahdati uselila u kuću. 

Dozvolite mi da ovdje zastanem, gospodine Markose, 

kako bih rekao da ću odsad spominjati ženu gospodina 

Wahdatija kao Nilu. Nema potrebe naglašavati da je to sloboda 

koju tad nisam imao, i koju ne bih ni prihvatio čak ni da mi je 

ponuđena. Uvijek sam joj se obraćao s bibi sahib, s pokornošću 

koja se očekivala od mene. Ali dok pišem ovo pismo, zauoravit 

ću na učtivost i spominjati je onako kako sam uvijek razmišljao 

o njoj. 


71

Dakle, znao sam od početka da je taj brak bio nesretan. 

Rijetko sam vidio da razmjenjuju nježne poglede ili čuo 

izgovaranje riječi ljubavi. Bili su dvoje ljudi koji žive u istoj 

kući i čije staze su se, izgleda, rijetko ukrštale. 

Ujutro bih posluživao gospodinu Wahdatiju uobičajen 

doručak - komad prepečenog naana, pola šolje oraha, zeleni čaj 

s malo kardamoma i bez šećera, i jedno kuhano jaje. Volio je da 

žumance poteče č im probije jaje, i moji početni neuspjesi da 

postignem tu određenu gustinu bili su izvor prilične napetosti 

kod mene. Dok sam pratio gospodina Wahdatija prilikom 

redovne jutarnje šetnje, Nila je spavala, često do podneva ili čak 

kasnije. Kad bi ustala, gotovo sam bio spreman da poslužim 

ručak gospodinu Wahdatiju. 

Čitavog jutra, dok sam obavljao svoje dužnosti, žudio sam 

za trenutkom kad će Nila pomjeriti vrata sa zaštitnom mrežom 

koja dijele dnevnu sobu od verande. Igrao bih igre u glavi, 

nagađao kako će izgledati tog dana. Hoće li joj kosa biti 

podignuta, pitao sam se, skupljena u pun-đu na potiljku, ili će 

biti raspuštena, padati joj na ramena? Hoće li nositi sunčane 

naočale? Hoće li odabrati sandale? Hoće li odabrati plavi 

svileni ogrtač s pojasom ili onaj boje ciklame s velikim 

okruglim dugmetima? Kad bi konačno ušla, našao bih sebi neki 

posao u dvorištu, pretvarajući se da je automobilu potrebno 

pranje, ili bih zalivao grm divlje ruže, ali sve vrijeme sam je 

gledao. 

Gledao sam je kao je dizaia sunčane naočale da protrlja 

oči, ili kad je skidala gumicu s kose i zabacivala glavu puštajući 

sjajne crne pramenove da se raspu, i gledao sam je kad je sjedila 

brade naslonjene na koljena, zureći u dvorište, beživotno pušeći, 

ili kad bi prekrstila noge i pomjerala stopalo gore-dolje, u 

pokretu koji mi je govorio o dosadi ili nemiru ili možda 

neukrotivom nestašluku jedva zatomljenom. 

Gospodin Wahdati je, povremeno, bio pokraj nje, ali češće 

ne. Provodio je većinu dana kao i prije, čitajući u radnoj sobi na 

spratu, crtajući, dnevne aktivnosti bile su mu manje-više 

neizmijenjene brakom. Nila je uglavnom pisala, ili u dnevnoj 


72

sobi ili na verandi, s olovkom u ruci, listovima papira koji joj 

padaju s krila, i uvijek s cigaretom. Uvečer sam im posluživao 

večeru, i oboje su jeli šutke, pogleda oborenih prema tanjiru 

riže, tišinu bi prekidalo samo promrmljano Hvala i zveckanje 

kašika i viljušaka po tanjirima. 

Jednom ili dvaput sedmično, morao sam voziti Nilu kad su 

joj bile potrebne cigarete ili nove olovke, nova bilježnica, 

šminka. Ako bih unaprijed znao da ć u je voziti, uvijek bih se 

počešljao i oprao zube. Umio bih lice, istrljao prste komadom 

limuna kako bih uklonio miris luka, očetkao prašinu s odijela, i 

uglancao cipele. Odijelo, maslinaste boje, ustvari je bilo staro 

odijelo gospodina Wahdatija, i nadao sam se da to nije kazao 

Nili - mada sam pretpostavljao da možda jeste. Ne iz zlobe, već 

zato š to su ljudi na mjestu gospodina Wahdatija č esto 

zaboravljali kako takve male beznačajne stvari mogu osramotiti 

čovjeka kao š to sam ja. Ponekad sam nosio staru š ubaru od 

janjeće kože koja je pripadala mom pokojnom ocu. Stao bih 

pred ogledalo, nakrivio kapu na jednu ili drugu stranu, tako 

obuzet pripremanjem da budem privlačan Nili, da bi me osa, ako 

bi mi sletjela na nos, morala ubosti da bih je primijetio. 

Kad bismo krenuli, tražio sam duže puteve do našeg 

odredišta, ako je moguće, skretanja namijenjena produžavanju 

puta - minut ili dva, ali ne više da ne bi postala sumnjičava - i 

tako sam produžavao vrijeme provedeno s njom. Vozio sam 

objema rukama stežući volan, i netremice gledao u put. Bio sam 

veoma disciplinovan i nisam je gledao u retrovizoru, radeći to 

samo ako mi se obrati. Bio sam zadovoljan samim njenim 

prisustvom na zadnjem sjedištu, udisanjem njenih brojnih mirisa 

- skupog sapuna, mlijeka za tijelo, parfema, žvakaće gume, 

duhanskog dima. To je, u većini slučajeva, bilo dovoljno da mi 

obodri duh. 

U autu smo imali i svoj prvi razgovor. Naš prvi pravi 

razgovor, hoću da kažem, ne računajući bezbrojne prilike kad 

mi je rekla da nešto donesem ili ponesem. Vozio sam je u 

apoteku da uzme lijek, i ona je kazala: “Kako izgleda tvoje selo, 

Nabi? Kako se ono zove?” 


73

“Shadbagh, bibi sahib.” 

“Shadbagh, da. Kako izgleda? Pričaj mi.” “Nema se 

mnogo šta kazati, bibi sahib. To je selo kao i svako drugo.” 

“Oh, sigurno ima nečeg posebnog.” 

Izgledao sam smireno, ali sam bio izbezumljen u sebi, 

očajnički pokušavao da se sjetim nečeg, neke zanimljivosti, koja 

bi je zainteresovala, koja bi je zabavila. Nije bilo pomoći. Šta je 

mogao kazati čovjek kao ja, seljak, mali čovjek s malim 

životom, što bi privuklo pažnju otmjene žene kao što je ona? 

“Grožđe je odlično”, kazao sam, i č im sam to izgovorio, 

poželio sam da se ošamarim. Grožđe? 

“Stvarno?”, rekla je nezainteresovano. 

“Vrlo slatko, uistinu.” 

“Ah.” 

U sebi sam hiljadu puta umro. Osjetio sam kako se znojim 

ispod pazuha. 

“Postoji posebna sorta grožđa”, rekao sam, iznenada suhih 

usta. “Kažu da raste samo u Shadbaghu. Veoma je krhko, znate, 

nježno. Ako pokušate da ga uzgajate na bilo kom drugom 

mjestu, čak i u susjednom selu, uvenut će i osušiti se. Nestat će. 

Umire od tuge, kažu ljudi iz Shadbagha, ali, naravno, to nije 

istina. To je pitanje zemljišta i vode. Ali tako oni kažu, bibi 

sahib. Od tuge.” 

To je stvarno lijepo, Nabi.” 

Ugrabio sam priliku da je kratko pogledam u retrovizoru i 

vidio sam kako gleda kroz prozor, ali sam također vidio, na 

svoje veliko olakšanje, da su joj uglovi usana neznatno 

podignuti, kao da se osmjehuje. Ohrabren, čuo sam sebe kako 

govorim: “Smijem li vam ispričati još jednu priču, bibi sahib?” 


“Ali svakako.” Upaljač je š kljocnuo, i dim je dopro do 

mene sa zadnjeg sjedišta. 

Pa, imamo mulu u Shadbaghu. Sva sela imaju mulu, 

naravno. Naš se zove Šekib, i pun je priča. Ne bih vam mogao 

kazati koliko ih zna. Ali jednu stvar nam je uvijek govorio: ako 

74

pogledaš u dlan bilo kog muslimana, bez obzira gdje u svijetu, 

vidjet ćeš nešto zapanjujuće. Svi imaju iste linije. Šta to znači? 

Znači da linije na lijevom dlanu muslimana tvore arapski broj 

osamdeset jedan, a one na desnom broj osamnaest. Oduzmi 

osamnaest od osamdeset jedan i šta dobijaš? Dobijaš šezdeset 

tri. Poslanikovu starost kad je umro, nek mu je laka zemlja.” 

Čuo sam tih kikot sa zadnjeg sjedišta. 

“E, jednog dana je neki putnik prolazio kroz selo i, 

naravno, sjeo je te večeri da objeduje s mulom Šekibom, kao što 

je red. Putnik je čuo priču i razmislio o njoj, a onda je kazao: 

Ali, cijenjeni mulo, uz dužno poštovanje, upoznao sam jednog 

Jevrejina i kunem se da su mu dlanovi imali iste linije. Kako to 

objašnjavate?’ A mula je odgovorio: 

‘Onda je taj Jevrejin bio musliman u srcu.’” Njen 

iznenadan napad smijeha me je očarao do kraja dana. Izgledalo 

je kao da se on - Bog nek mi oprosti na huljenju - spustio na 

mene sa samih nebesa, iz vrta pravednika, kako Knjiga kaže, 

gdje rijeke teku, a voća i hlada vazda ima. 

Shvatite da to nije bila samo njena ljepota, gospodine 

Markose, koja me je očarala, mada bi i samo to bilo dovoljno. 

Nikad u životu nisam sreo ženu poput Nile. Sve što je radila - 

način na koji je govorila, kako je hodala, oblačila se, smiješila - 

bilo mi je novo. Nila je promijenila svaku predstavu koju sam 

imao o tome kako se žena treba po-našati, osobina za koju sam 

znao da je nalazila na snažno neodobravanje ljudi kao š to je 

Zahid - a sigurno i Sabur, i svaki muškarac u mom selu, i sve 

žene - ali za mene je to bio samo dodatak njenoj već ogromnoj 

privlačnosti i tajanstvenosti. 

I tako mi je njen smijeh još uvijek odzvanjao u ušima dok 

sam radio tog dana, a kasnije, kad su ostali radnici došli na čaj, 

osmjehivao sam se i prigušivao njihovo kikotanje slatkim 

zvonom njenog smijeha, i ponosio se što ju je moja domišljata 

priča bar malo udaljila od nezadovoljstva u braku. Bila je 

izuzetna žena, i te noći sam otišao u krevet osjećajući da sam i ja 

možda malo više od običnog. Takav je uticaj ona imala na 

mene. 


75

Ubrzo, počeli smo svakodnevno razgovarati, Nila i ja, 

obično kasno ujutro dok je ona pijuckala kafu na verandi. 

Muvao bih se naokolo pretvarajući se da nešto radim, i stajao 

sam tamo, naslonjen na lopatu, ili sipao zeleni č aj u solju, i 

razgovarao s njom. Osjećao sam se povlaštenim što me je 

izabrala. Nisam bio jedini sluga, kad smo već kod toga; već sam 

pomenuo bezobzirnu krastaču Zahida, a tu je bila i neka 

debeljuškasta Hazara, koja je dolazila dvaput sedmično da opere 

veš. Ali ona je odabrala mene. Bio sam jedini, vjerovao sam, 

uključujući i njenog muža, s kim se nije osjećala usamljeno. 

Uglavnom je samo ona govorila, što mi je sasvim odgovaralo; 

bio sam sasvim sretan da budem sud u koji je sipala svoje priče. 

Rekla mi je, na primjer, o odlasku u lov u Džalalabad s ocem, i 

kako su je sedmicama progonile noćne more o jelenu sa 

staklastim očima. Pričala mi je kako je s majkom išla u 

Francusku kad je bila dijete, prije Drugog svjetskog rata. Da bi 

stigle tamo, putovale su vozom i brodom. Opisala mi je kako je 

u rebrima osjetila truckanje voza. I dobro se sjećala zavjesa koje 

su visile s kuka i razdvajale kupee, i ritmičkog pućkanja i ši - 

štanja parne lokomotive. Pričala mi je o š est sedmica koje je 

provela godinu dana ranije u Indiji s ocem, kad je bila veoma 

bolesna. 

Povremeno, kad bi se okrenula da istrese pepeo na tanjirić, 

krišom bih pogledao crveni lak na njenim noktima na 

nogama, i zlatan sjaj na njenim obrijanim listovima, visok ris 

njenog stopala, i uvijek njene pune savršeno oblikovane grudi. 

Postojali su muškarci koji su hodali ovom zemljom, čudio sam 

se, koji su dodirivali te grudi i ljubili ih dok su vodili ljubav s 

njom. Šta ti je preostajalo u životu jednom kad uradiš to? Šta je 

muškarac mogao više uraditi kad je već stajao na vrhu svijeta? 

Samo bih uz veliku snagu volje uspio skrenuti pogled do 

bezbjednog mjesta kad bi se okrenula prema meni. 

Što se više opuštala, saopštavala mi je, tokom tih jutarnjih 

ćaskanja, pritužbe na gospodina Wahdatija. Rekla je, jednog 

dana, kako ga smatra hladnim i počesto osornim. “Prema meni 

je bio izuzetno darežljiv”, kazao sam. Odmahnula je rukom. 

“Molim te, Nabi. Ne moraš to raditi.” 


76

Učtivo sam oborio pogled. Ono što je rekla nije bila 

potpuna neistina. Gospodin Wandati je, naprimjer, imao naviku 

da me ispravlja u govoru uz superiornost koja bi se mogla 

protumačiti, možda ne pogrešno, kao osornost. Ponekad bih 

ušao u sobu, spustio tanjir sa slatkišima na sto, a on mi nije 

posvećivao više pažnje nego nekoj muhi koja gamiže po 

mrežastim vratima, nipodaštavao me je a da me ni ne pogleda. 

Na kraju, to je bila samo sitnica, jer sam znao ljude koji žive u 

istoj četvrti - ljude za koje sam radio - koji biju sluge štapovima 

i kaišima. “Nema smisao za zabavu i avanturu”, rekla je, 

ravnodušno miješajući kafu. “Sulejman je natmureni starac 

zarobljen u tijelu mladića.” 

Bio sam pomalo zaprepašten njenom iskrenošću. “Tač-no 

je da gospodin Wahdati neuobičajeno voli samoću”, rekao sam, 

opredjeljujući se za opreznu diplomatiju. “Možda bi trebao da 

živi s majkom. Šta misliš, Nabi? 

Bili bi dobar par, vjeruj mi.” 

Majka gospodina Wahdatija je bila krupna, prilično 

uobražena žena, koja je živjela na drugom kraju grada, s 

obaveznom ekipom slugu i dva njoj draga psa. Te pse je 

razmazila i prema njima se ponašala ne kao prema slugama, već 

kao da su iznad slugu, i to za nekoliko klasa. Bili su mala, 

bezdlaka, ogavna stvorenja, plašljiva, napeta, i sklona 

neprijatnom piskavom lavežu. Prezirao sam ih, jer bi mi, čim 

bih ušao u kuću, skočili na noge i pokušavali glupavo da se 

popnu uz njih. 

Bilo mi je jasno da je, kad god bih vozio Nilu i gospodina 

Wahdatija do staričine kuće, vazduh na zadnjem sjedištu bio pun 

napetosti, i znao bih po bolnom izrazu na Nlinom licu da su se 

svađali. Sjećam se da, kad su se moji roditelji svađali, nisu 

prestajali dok ne bude proglašen pobjednik. Bio je to njihov 

način da se izbore s neprijatnostima, da donesu presudu, da ne 

dozvole da to iscuri u normalnost narednog dana. S 

“Wahdatijevima nije bilo tako. Njihove svađe su završavale kao 

razlivene, kao kap mastila u čaši vode, s ostatkom mrlje koja ne 

nestaje. 


77

Nije bilo potrebno mnogo pameti da se shvati kako starica 

nije odobravala brak, i Nila je to znala. 

Dok smo, Nila i ja, nastavljali s ovim razgovorima, jedno 

pitanje mi se stalno vrzmalo po glavi. Zašto se udala za 

gospodina “Wahdatija? Nisam imao hrabrosti da je pitam. 

Takva povreda privatnosti bila je protiv moje prirode. Samo 

sam mogao zaključiti kako je za neke ljude, posebno žene, brak 

- čak i nesretan kao ovaj - bijeg od veće nesreće. Jednog dana, u 

jesen 1950, Nila me je pozvala. “Želim da me odvezeš u 

Shadbagh”, rekla je. Kazala je kako želi upoznati moju 

porodicu, da vidi odakle sam. Rekla je da sam joj godinu dana 

posluživao ručkove i vozio je po Kabulu, a da ne zna gotovo 

ništa o meni. Njena želja me je zbunila, u najmanju ruku, jer je 

bilo neuobičajeno za nekog njenog položaja da otputuje negdje 

kako bi upoznao sluginu porodicu. Također sam, podjednako, 

bio obodren time što se Nila toliko zanimala za mene i napet, jer 

sam očekivao da ću se osjećati neprijatno - i, da, postiđeno - kad 

joj pokažem siromaštvo u kojem sam rođen. 

Krenuli smo jednog oblačnog jutra. Nosila je cipele s 

visokim potpeticama i haljinu bez rukava boje breskve, ali 

nisam smatrao primjerenim da joj savjetujem drugačije. Usput 

je postavljala pitanja o selu, ljudima koje sam poznavao, mojoj 

sestri i Saburu, njihovoj djeci. 

“Kaži mi kako se zovu.” 

“Pa”, rekao sam, “tu je Abdullah, koji ima gotovo devet 

godina. Njegova majka je umrla prošle godine, tako da je on 

pastorak moje sestre Parvane. Njegova sestra, Pari, ima gotovo 

dvije godine. Parvana je prošle zime rodila dječaka - Omar se 

zvao - ali je umro kad je imao dvije sedmice.” 

“Šta se dogodilo?” 

“Zima, bibi sahib. Spušta se na ta sela i uzima jedno ili 

dvoje djece svake godine. Samo se možeš nadati da će zaobići 

tvoj dom.” 

“Zaboga”, promrmljala je. 


78

“Dobra vijest je”, kazao sam, “da mi je sestra ponovo 

trudna.” 

U selu nas je pozdravila uobičajena vojska bosonoge djece 

koja su trčala za autom, mada su djeca, kad se Nila pojavila sa 

zadnjeg sjedišta, ušutjela i ustuknula, možda iz straha da će ih 

izgrditi. Ali Nila je pokazala veliko strpljenje i ljubaznost. 

Kleknula je i nasmiješila se, razgovarala sa svakim djetetom, 

rukovala se s njima, mazila im prljave obraze, mrsila neopranu 

kosu. Na moju sramotu, ljudi su se okupljali da je vide. Tu je 

bio Baitullah, moj prijatelj iz djetinjstva, koji je gledao s ivice 

krova, čučeći s braćom poput jata vrana, a svi su žvakali naswar 

duhan. A tu je bio i njegov otac, mula Šekib lično, i tri 

bjelobrada muškarca koji su sjedili u sjeni jednog zida, nehajno 

prebirajući po tespisima, nezadovoljno gledajući bezvremenim 

očima Nilu i njene gole ruke. 

Predstavio sam Nilu Saburu, i otišli smo do njegove i 

Parvanine male blatnjave kuće praćeni brojnim posmatra-čima. 

Nila je, pred vratima, insistirala da se izuje, mada joj je Sabur 

kazao da nije potrebno. Kad smo ušli u sobu, vidio sam Parvanu 

kako šutke sjedi u uglu, sklupčana u loptu. Pozdravila je Nilu 

glasom jedva jačim od šapata. Sabur je obrvama dao znak 

Abdullahu. “Donesi čaj, dječače.” 

“Oh, ne, molim vas”, rekla je Nila, sjedajući na pod pored 

Parvane. “Nije potrebno.” Ali Abdullah je već nestao u 

susjednoj prostoriji, za koju sam znao da je istovremeno i 

kuhinja i spavaća soba za njega i Pari. Mutna plastična folija 

zakucana za prag odvajala ju je od sobe u kojoj smo se svi 

okupili. Sjedio sam, poigravajući se ključevima auta, 

priželjkujući da sam imao priliku da upozorim sestru da 

dolazimo, da joj dam vremena da malo počisti. Ispucali zidovi 

od blata bili su crni od čađi, poderan dušek iza Nile prekriven 

prašinom, jedini prozor u sobi su upljuvale muhe. 

“Tepih je prelijep”, Nila je rekla veselo, prelazeći prstom 

preko tepiha. Bio je jarkocrven sa šarama u obliku tragova 

slonovih stopala. Bio je to jedini predmet ikakve vrijednosti koji 


79

su posjedovali Sabur i Parvana - prodan, kako će se ispostaviti, 

te iste zime. 

“Pripadao je mom ocu”, rekao je Sabur. 

“Je li to turkomanski tepih? “ 

“Jeste.” 

kimnuo glavom. Nije je nijednom pogledao, čak ni dok joj 

se obraćao. 

Plastična folija je zašuštala kad se Abdullah vratio s poslužavnikom 

punim šolja za čaj i spustio ga na pod ispred Nile. 

Nasuo joj je solju i sjeo prekrštenih nogu preko puta nje. Nila je 

pokušala razgovarati s njim, postaviti mu nekoliko jednostavnih 

pitanja, ali Abdullah je samo kimao svojom obrijanom glavom, 

promrmljao odgovor od jedne ili dvije riječi, i oprezno je 

gledao. Rekao sam sebi da treba da razgovaram s dječakom, da 

ga blago prekorim zbog ponašanja. Uradit ću to na prijateljski 

način, jer sam volio dječaka, koji je bio, po prirodi, ozbiljan i 

spretan. “Koliko vam je još ostalo?”, pitala je Nila Parvanu. 

Oborene glave, moja sestra je rekla da beba treba da se 

rodi tokom zime. 

“Blagosloveni ste”, rekla je Nila. “Čekate bebu. I imate 

tako lijepo vaspitanog pastorka.” Nasmiješila se Abdullahu, koji 

ju je bezizražajno gledao. 

Parvana je promrljala nešto što je možda bilo Hvala. “A 

ima i neka djevojčica, ako se dobro sjećam?”, rekla je Nila. 

“Pari?” 

“Spava”, rekao je Abdullah odsječno. 

“Ah. Čujem da je ljupka.” 

“Idi i dovedi sestru”, kazao je Sabur. 

Abdullah je zastao, gledajući oca pa Nilu, zatim je krenuo, 

s vidljivim okijevanjem, da dovede sestru. 

Da sam imao ikakvu želju, čak i u ovaj pozni sat, da 

nekako opravdam sebe, rekao bih da je veza između Abdullaha i 

njegove sestrice bila obična. Ali nije bila. Niko osim Boga ne 

zna zašto su to dvoje odabrali jedno drugo. Bila je to misterija. 

Nikad nisam vidio toliku naklonost između dva bića. Istinu 

govoreći, Abdullah je bio Pari otac koliko i brat. Kad je bila 


80

mala, i plakala noću, on je bio taj koji je skakao iz kreveta da 

ode do nje. On je bio taj koji je mijenjao upisane pelene, povijao 

je, uspavljivao. Njegovo strpljenje bilo je bezgranično. Nosio ju 

je po selu, pokazivao je svima kao da je bila najcjenjeniji 

svjetski trofej. 

Kad je unio još uvijek pospanu Pari u sobu, Nila je 

zamolila da je pridrži. Abdullah joj ju je dodao sa sumnjičavim 

pogledom, kao da se u njemu uključio neki urođen alarm. 

“Oh, tako je draga”, uzviknula je Nila, nespretni pokreti 

odavali su njeno neiskustvo s malom djecom. Pari je zbunjeno 

gledala Nilu, pogledala je prema Abdullahu, i počela plakati. 

Brzo ju je uzeo iz Nilinih ruku. 

“Vidi samo te oči!”, rekla je Nila. “Oh, a obraščići! Zar 

nije ljupka, Nabi?” 

“Jeste, bibi sahib”, kazao sam. 

“A dobila je i savršeno ime: Pari. Stvarno je lijepa kao 

vila.” 

Abdullah je gledao Nilu, ljuljao Pari u naručju, lice mu se 

sve više mračilo. 

Na povratku u Kabul, Nila je sjedila na zadnjem sjedištu, 

glave naslonjene na staklo. Dugo nije ni riječ rekla. A onda, 

iznenada, počela je plakati. 

Zaustavio sam auto pored puta. 

Nije dugo ništa govorila. Ramena su joj podrhtavala dok je 

jecala u šake. Konačno, ispuhala je nos u maramicu. “Hvala ti, 

Nabi”, rekla je. 

“Na čemu, bibi sahib?” 

“Što si me odveo tamo. Bila mi je čast da upoznam tvoju 

porodicu.” 

“Čast je učinjena njima. I meni. Bili smo počastvovani.” 

“Djeca tvoje sestre su prelijepa.” Skinula je sunčane naočale i 

obrisala oči. 

Za trenutak sam razmišljao šta da radim, isprva sam se 

odlučio da šutim. Ali ona je plakala u mom prisustvu, a prisnost 


81

trenutka zahtijevala je ljubazne riječi. Nježno sam kazao: “Imat 

ćete i svoju uskoro, bibi sahib. Inšallah, Bog ć e to vidjeti. 

Čekajte samo.” 

“Mislim da neće. Čak ni On se ne može pobrinuti za to.” 

“Naravno da može, bibi sahib. Tako ste mladi. Ako On to 

poželi, dogodit će se.” 

“Ne razumiješ”, rekla je umorno. Nikad je nisam vidio 

tako iscrpljenu, tako ispražnjenu. “Nestalo je. Izvadili su sve iz 

mene u Indiji. Prazna sam iznutra.” 

Na to nisam ništa mogao kazati. Žudio sam da sjednem na 

zadnje sjedište pokraj nje i zagrlim je, da je utješim poljupcima. 

Prije nego što sam bio svjestan šta radim, okrenuo sam se i 

uhvatio je za ruku. Mislio sam da će se povući, ali njeni prsti su 

zahvalno stegnuli moju š aku, i sjedili smo tako u autu, ne 

gledajući jedno drugo, već ravnicu oko nas, žutu i usahlu od 

obzora do obzora, izbrazda-nu presušenim kanalima za 

navodnjavanje, išaranu zbunjeni, stijenama i uzburkanim 

životom tu i tamo. Držeći Nilu za ruku, gledao sam brežuljke i 

stubove dalekovoda. Pogledom sam pratio neki teretni kamion 

koji je sporo vozio u daljini, praćen oblakom prašine, i želio sam 

da sretno sjedim tu do mraka. 

“Vodi me kući”, rekla je, napokon, puštajući mi ruku. 

“Želim da večeras legnem ranije.” 

“Da, bibi sahib.” Nakašljao sam se i ubacio mjenjač u prvu 

brzinu, pomalo nesigurnom rukom. 

Otišla je u spavaću sobu i nije izlazila danima. To nije bilo 

prvi put. Povremeno bi prinijela stolicu do prozora svoje 

spavaće sobe na spratu i sjedila tamo, pušeći cigaretu, klateći 

jednim stopalom, zureći kroz prozor bezizražajnog lica. Nije 

govorila. Nije presvlačila spavaćicu. Nije se kupala, prala zube 

ni češljala. Ovog puta, nije htjela ni da jede, a taj poseban razvoj 

događaja izazvao je neuobičajenu uzbunjenost kod gospodina 

Wahdatija. 


82

Četvrtog dana, neko je zakucao na kapiju. Otvorio sam 

flekom visokom, postarijem č ovjeku, u savršeno opegla-nom 

odijelu i uglancanim cipelama. Bilo je nečeg vrijednog 

poštovanja i prilično strogog u njegovoj pojavi, prijetećem 

stavu, prodornom pogledu, načinu na koji je držao Objema 

rukama uglačani štap, kao da je žezlo. Još uvijek nije bio rekao 

ni riječ, ali već sam osjetio kako je u pitanju čovjek koji je 

navikao da mu se pokoravaju. “Čuo sam da mi se kćerka ne 

osjeća dobro”, rekao je. 

Dakle, on joj je bio otac. Nikad ga ranije nisam vidio. 

“Da, sahibe. Bojim se da je to istina”, kazao sam. 

“Onda se pomjeri, mladiću.” Progurao se pored mene. 

U vrtu, našao sam sebi posao, cijepao sam drva za špo-ret. 

S mjesta na kojem sam radio, imao sam neometan pogled na 

prozor Niline spavaće sobe. Uramljen u njemu bio je otac, 

savijen u struku, nagnut nad Nilom, držeći joj jednu ruku na 

ramenu. Na Nilinom licu bio je izraz koji ljudi imaju kad ih 

naglo preplaši neki glasan zvuk, kao petarda, ili vrata koja se 

zalupe od naglog naleta vjetra. Te noći je jela. 

Nekoliko dana kasnije, Nila me je pozvala u kuću i rekla 

kako će organizovati zabavu. Rijetko smo, gotovo nikad, imali 

zabave u kući dok je gospodin Wahdati bio samac. Pošto se Nila 

uselila, organizovala ih je dvaput ili triput mjesečno. Uoči 

zabave, Nila bi mi dala detaljna uputstva koja predjela i glavna 

jela da pripremim, i išao bih na pijacu da kupim neophodne 

sastojke. Glavni od tih neophodnih sastojaka bio je alkohol, koji 

nisam ranije nabavljao, jer gospodin Wahdati nije pio - mada 

njegovi razlozi nisu imali nikakve veze s religijom, jednostavno 

nije dobro podnosio alkohol. Nila je, s druge strane, bila veoma 

dobro upoznata s prodavnicama - apotekama, kako ih je u šali 

zvala - gdje se, za dvije moje mjesečne plate, mogla potajno 

kupiti boca lijeka. Imao sam pomiješane osjećaje u vezi s 

obavljanjem tog zadatka, igrajući ulogu u omogućavanju 

grijeha, ali, kao i uvijek, želja da zadovoljim Nilu nadjačala je 

sve ostalo. 

Morate razumjeti, gospodine Markose, da se kad smo 

imali zabave u Shadbaghu, bila to vjenčanja ili proslave 


83

sunećenja, sve odvijalo u dvije odvojene kuće, jednoj za žene, 

drugoj za nas muškarce. Na Nilinim zabavama, muškarci i žene 

su bili zajedno. Većina žena se oblačila kao Nila, u haljine koje 

su otkrivale njihove č itave ruke i dobar dio nogu. Pušile su, i 

pile, čaše su im bile dopola napunjene bezbojnim, crvenim ili 

bakarno obojenim pićima, i pričale su viceve i smijale se i 

slobodno dodirivale ruke muškaraca, za koje sam znao da su 

oženjeni nekom drugom ženom iz te prostorije. Nosio sam 

tanjiriće s bola-nijem i lola kebabom s jednog kraja zadimljene 

prostorije do drugog, od jedne skupine gostiju do druge, dok je 

ploča svirala na gramofonu. Muzika nije bila afganistanska, već 

nešto što je Nila nazivala džez, vrsta muzike koju, što sam 

saznao decenijama kasnije, i vi volite, gospodine Markose. 

Mojim ušima, to nasumično klaparanje klavira i čudno zavijanje 

truba zvučalo je kao neskladna buka. Ali Nili se to sviđalo, i 

stalno sam je slušao kako govori gostima kako jednostavno 

moraju čuti ovu ili onu ploču. Čitave noći je dražala čašu i 

posvećivala joj mnogo više pažnje nego hrani koju sam 

posluživao. 

Gospodin Wahdati se nije mnogo trudio da zabavlja goste. 

Pomalo se kretao među gostima, ali je uglavnom stajao u uglu, s 

odsutnim izrazom na licu, okrećući u ruci čašu sode, smiješeći 

se učtivo, zatvorenih usta, kad bi mu se neko obratio. I, kao što 

mu je bio običaj, napustio je prostoriju kad su gosti počeli moliti 

Nilu da im recituje svoju poeziju. 

To mi je bio omiljeni dio večeri. Kad bi počela, uvijek bi 

pronalazio neki razlog da ostanem u blizini. I tako bih stajao, 

kao zaleđen, s ubrusom u ruci, napinjući se da čujem. Niline 

pjesme nisu podsjećale na one uz koje sam rastao. Kao što 

dobro znate, mi Afganistanci volimo svoju poeziju; čak i 

najneobrazovaniji među nama znaju recitovati stihove Hafiza, 

Hajama ili Sadija. Sjećate li se, gospodine Markose, kad ste mi 

prošle godine rekli koliko volite Af-ganistance? A kad sam vas 

pitao zašto, nasmijali ste se i rekli: Jer čak i vaši autori grafita 

ispisuju Rumijeve stihove na zidovima. 


84

Ali Niline pjesme su se suprotstavljale tradiciji. Nisu 

poštovale utvrđenu metriku ni rimu. Niti su se bavile 

uobičajenim stvarima, drvećem, proljetnim cvijećem i 

bulbulima. Nila je pisala o ljubavi, i kad kažem ljubav ne mislim 

na sufijske žudnje Rumija ili Hafiza, već pravu fizičku ljubav. 

Pisala je o ljubavnicima koji šapuću na jastucima, dodiruju 

jedno drugo. Pisala je o zadovoljstvu. Nikad nisam čuo ženu 

koja tako govori. Stajao bih tamo, slušajući Nilin hrapav glas 

kako lebdi kroz hodnike, zatvorenih očiju i pocrvenjelih ušiju, 

zamišljajući kako čita meni, da smo mi ljubavnici u pjesmi, sve 

dok neko ne bi zatražio čaj ili pržena jaja i tako razbio čaroliju, a 

onda bi me Nila pozvala i ja bih otrčao. 

Te noći, pjesma koju je odabrala da pročita zatekla me je 

nespremnog. Bila je o muškarcu i njegovoj ženi, u nekom selu, 

koji žale zbog smrti djeteta koje su izgubili zbog hladne zime. 

Gostima se pjesma izgleda svidjela, sudeći po kimanjima 

glavom i žamoru odobravanja po prostoriji, i njihovom 

srdačnom aplauzu kad je Nila podigla pogled sa stranice. Ipak, 

bio sam ponešto iznenađen i razočaran, što je nesreća moje 

sestre upotrijebljena za zabavljanje gostiju, i nisam se mogao 

otresti utiska neke neodređene izdaje koju je ona počinila. 

Nekoliko dana poslije zabave, Nila je rekla da joj treba 

nova torbica. Gospodin Wahdati je čitao novine za stolom, gdje 

sam mu poslužio ručak koji se sastojao od supe od sočiva i 

naana. 

“Je li ti potrebno nešto, Sulejmane?” pitala je Nila. “Ne, 

aziz. Hvala ti”, kazao je. Rijetko sam ga č uo da je oslovljava 

drugačije nego aziz, što znači “voljena”, “draga”, a nikad nisam 

vidio ljude koji su udaljeniji jedno od drugog nego kad je on to 

kazao, i nikad to ime od milja nije zvučalo tako izvještačeno kao 

kad je prelazilo preko usana gospodina Wahdatija. 

Na putu do prodavnice, Nila je rekla kako želi da se nađe s 

prijateljicom, i dala mi je uputstva kako da stignem do njene 

kuće. Parkirao sam se na ulici i gledao je kako hoda do jedne 

dvospratne kuće s jarkoružičastim zidovima. Isprva, ostavio sam 

upaljen motor, ali kad je prošlo pet minuta a Nila se nije vratila, 


85

isključio sam ga. Bilo je dobro što sam tako uradio, jer sam tek 

dva sata kasnije vidio njenu vitku priliku kako klizi pločnikom 

prema autu. Otvorio sam vrata pozadi i, dok je ona ulazila, 

osjetio sam na njoj, ispod njenog poznatog parfema, neki drugi 

miris, nešto što podsjeća na kedrovinu i možda malo đumbira, 

miris koji sam prepoznao jer sam ga osjetio na zabavi prije dvije 

večeri. 

“Nisam našla onu koja mi se sviđa”, rekla je Nila, sa 

zadnjeg sjedišta, dok je nanosila nov sloj ruža. 

Vidjela je moje zbunjeno lice u retrovizoru. Spustila je ruž 

i pogledala me ispod trepavica. “Odvezao si me u dvije različite 

prodavnice, ali nisam pronašla torbicu koja mi se sviđa.” 

Gledala me je u oči u ogledalu i ostala je tako, čekajući, i 

ja sam shvatio da sam postao čuvar tajne. Stavljala je moju 

odanost na kušnju. Tražila je od mene da odaberem. 

“Mislim da ste, možda, posjetili tri prodavnice”, rekao sam 

nesigurno. 

Široko se osmjehnula. “Parfois je pense que tu es mon seul 

ami, Nabi.” 

Treptao sam. 

“To znači: ‘Ponekad mislim da si mi ti jedini prijatelj’.” 

Blistavo mi se nasmiješila, ali to me nije moglo oraspoložiti. 

Ostatak dana sam se bavio svojim obavezama upola 

sporije nego inače i samo s djelićem uobičajenog poleta. Kad su 

mi prijatelji te večeri došli na čaj, jedan od njih nam je pjevao, 

ali njegova pjesma me nije razveselila. Osjećao sam se kao da 

sam ja prevareni muž. I bio sam siguran daje moja opčinjenost 

njom konačno popustila. Ali ujutro, kad sam se probudio, bila 

je ponovo tu, ispunjavala moj životni prostor, od poda do 

tavanice, curila kroz zidove, zasićivala vazduh koji sam udisao, 

kao neki miris. Nisam se mogao boriti protiv toga, gospodine 

Markose. 


86

Ne mogu da vam kažem kad se tačno rodila ta pomisao. 

Možda je to bilo tog vjetrovitog jutra kad sam Nili posluživao 

čaj, dok sam bio nagnut i sjekao joj komad kolača, kad se s 

radija na prozorskoj dasci začuo izvještaj da će nadolazeća zima 

1952. godine možda biti surovija nego prethodna. Možda je to 

bilo ranije, onog dana kad sam je odveo u kuću s 

jarkoružičastim zidovima, ili možda još ranije, dok sam joj 

držao ruku u autu kad je plakala. Kad god da se to dogodilo, 

kad je ta ideja ušla u moju glavu, nisam je mogao izbaciti. 

Dozvolite mi da vam kažem, gospodine Markose, da sam 

nastavio s uglavnom čistom savješću, i s uvjerenjem da je moj 

prijedlog nastao iz dobre volje i poštenih namjera. Nešto što će, 

mada kratkoročno bolno, dovesti do većeg dugoročnog dobra za 

sve uključene. Ali imao sam i manje č asne, ličnije motive. 

Najznačajniji je bio što ću dati Nili nešto što nijedan muškarac - 

ni njen muž, ni vlasnik ružičaste kuće - ne može da joj da. 

Prvo sam razgovarao sa Saburom. U svoju odbranu reći 

ću, da sam mislio da će Sabur prihvatiti novac od mene, drage 

volje bih mu ga dao umjesto ovog prijedloga. Znao sam da mu 

je potreban novac jer mi je pričao o svojim mukama da pronađe 

posao. Pozajmio bih iznos u visini plate od gospodina 

“Wahdatija kako bi Sabur i njegova porodica mogli preživjeti 

zimu. Ali je Sabur, kao i mnogi moji zemljaci, bolovao od 

ponosa, bolesti nesretne i neizlječive. Nikad ne bi primio novac 

od mene. Kad se oženio Parvanom, čak je tražio da prekinem da 

joj dajem malu redovnu pomoć. On je muškarac i izdržavat će 

svoju porodicu. I umro je radeći upravo to, prije č etrdesete 

godine, pao je jednog dana dok je vadio šećernu repu negdje 

blizu Baghlana. Čuo sam da je umro s alatkom za vađenje repe u 

žuljavim krvavim rukama. 

Nisam bio otac i stoga se neću pretvarati kako razumijem 

tu bolnu odlučnost koja je uzrokovala Saburovu odluku. Niti 

sam bio upoznat s razgovorima Wahdatije-vih. Kad sam iznio tu 

ideju Nili, samo sam je zamolio da u razgovoru s gospodinom 

“Wahdatijem pomene tu ideju kao svoju, a ne moju. Znao sam 

da će se gospodin Wahdati opirati. Nikad u njemu nisam 


87

primijetio ni trunku očinskog nagona. Ustvari, pitao sam se je li 

Nilina nemogućnost da rađa djecu doprinijela njegovoj odluci da 

se oženi njom. Bez obzira na sve, trudio sam se da ne 

prisustvujem napetoj atmosferi između njih dvoje. Kad bih noću 

legao u krevet, vidio sam samo iznenadne suze koje su tekle iz 

Nilinih očiju kad sam joj rekao to i kako me je uhvatila za obje 

ruke i gledala me zahvalno i - bio sam siguran u to - pomalo 

zaljubljeno. Samo sam mislio na činjenicu da joj nudim dar koji 

mnogo bogatiji muškarci ne mogu. Mislio sam samo na to 

koliko sam joj se zdušno prepustio, i s koliko radosti. I mislio 

sam, nadao se - nerazumno, naravno - da će početi da me vidi 

kao nešto više od vjernog sluge. 

Kad je gospodin “Wahdati konačno popustio - što me nije 

iznenadilo, jer je Nila bila žena snažne volje - obavijestio sam 

Sabura i ponudio mu da odvezem njega i Pari u Kabul. Nikad 

neću u potpunosti razumjeti zašto je odabrao da hoda s kćerkom 

od Shadbagha. Niti zašto je dozvolio Abdullahu da pođe. Možda 

je želio da provede s kćerkom to malo vremena što mu je 

preostalo. Možda je tražio pokoru u težini tog putovanja. Ili je 

možda to bio Saburov ponos, i nije želio da se vozi autom 

čovjeka kome je prodao kćerku. Ali, na kraju, stigli su, njih 

troje, prekriveni prašinom, čekajući, kao što je dogovoreno, 

ispred džamije. Dok sam ih vozio do kuće Wahdatijevih, trudio 

sam se koliko sam mogao da zbog djece djelujem veselo, djece 

koja su bila nesvjesna svoje sudbine - i užasnog prizora koji će 

se uskoro dogoditi. 

Nema mnogo svrhe da vam to potanko prepričavam, 

gospodine Markose, prizor koji se dogodio upravo onako kako 

sam se pribojavao. Ali ovoliko godina kasnije, još uvijek mi se 

srce stegne kad se sjetim toga. Kako i ne bi? Odveo sam to 

dvoje bespomoćne djece, u kojoj je ljubav najjednostavnije i 

najčistije vrste našla svoj izraz, i razdvojio ih. Nikad neću 

zaboraviti ta uzburkana osjećanja. Pari na mom ramenu, 

uspaničena, šutira, vrišti: Abollah! Abollah! dok je odvodim. 

Abdullah, vrišti sestrino ime, pokušava da se otrgne od oca. 

Nila, razrogačenih očiju, s obje ruke na ustima, možda da 


88

priguši sopstveni krik. To me pritišće. Toliko godina je prošlo, 

gospodine Markose, i to me još uvijek pritišće. 

Pari je imala gotovo četiri godine u to vrijeme, ali, uprkos 

malom broju godina, postojale su stvari u njenom životu koje je 

trebalo ispraviti. Rečeno joj je da me više ne zove daidža Nabi, 

naprimjer, već samo Nabi. A njene greške su bile nježno 

ispravljane, i s moje strane, neprestano i neprestano, dok nije 

povjerovala kako nemamo nikakve veze jedno s drugim. Postao 

sam za nju Nabi kuhar i Nabi vozač. Nila je postala maman, a 

gospodin Wahdati papa. Nila je počela da je uči francuski, što 

joj je bio maternji jezik. Gospodin Wahdati i njegov hladan 

prijem Pari trajali su samo kratko, možda i na njegovo 

iznenađenje, prije nego što su ga djevojčicina plačljiva napetost 

i nostalgija razoružali. Uskoro nam se Pari pridružila tokom 

jutarnjih šetnji. Gospodin Wahdati ju je spuštao u kolica i 

gurao je po okolini dok smo šetali. Ili bi je stavljao u krilo dok 

sjedi za volanom auta, i strpljivo se smiješio dok ona pritišće 

sirenu. Unajmio je stolara i rekao mu da napravi krevet za Pari, 

javorov sanduk za igračke, i mali nizak ormarić. Sav namještaj 

u Parinoj sobi je ofarbao u žuto, otkako je saznao da joj je to 

omiljena boja. A ja sam ga jednog dana zatekao kako sjedi 

prekrštenih nogu ispred ormarića, s Pari pored sebe, dok crta, sa 

znatnom vještinom, žirafe i dugorepe majmune na vratima. To 

bi vam reklo mnogo o njegovoj povučenoj prirodi, gospodine 

Markose, ako vam kažem da sam za sve te godine tokom kojih 

sam ga gledao kako crta, tad prvi put vidio njegove radove. 

Jedna od posljedica Parinog dolaska bila je ta da je, prvi put, 

domaćinstvo Wahdatijevih izgledalo kao prava porodica. 

Povezani ljubavlju prema Pari, Nila i njen muž su stalno jeli 

zajedno. Vodili su Pari u obližnji park i zadovoljno sjedili jedno 

pored drugog na klupi, i gledali je kako se igra. Kad bih im 

uvečer posluživao čaj, poslije večere, često bih zaticao jedno ili 

drugo kako čita neku dječiju knjigu Pari koja im je sjedila u 

krilu, ona, koja je svakog dana sve više zaboravljala svoj prošli 

život u Shadbaghu i tamošnje ljude. 


89

Drugu posljedicu Parinog dolaska nisam mogao 

pretpostaviti: potisnut sam u drugi plan. Budite blagonakloni 

prema meni, gospodine Markose, i sjetite se da sam bio mladić, 

ali priznajem da sam imao nade, ma koliko bile nerazumne. Nila 

je, uz moju pomoć postala majka, napokon. Otkrio sam uzrok 

njene nesreće i pronašao lijek. Jesam li mislio da ćemo postati 

ljubavnici? Želim vam kazati da nisam bio toliko nerazuman, 

gospodine Markose, ali to ne bi bilo potpuno istinito. Mislim da 

je istina u tome da čekamo, svi mi, uprkos nepremostivim 

preprekama, da nam se dogodi nešto izuzetno. 

Ono što nisam predvidio je da ću polako nestati. Nila je 

sad sve vrijeme posvećivala Pari. Poduke, igre, spavanje, šetnje, 

još igara. Naši dnevni razgovori su se odvijali usput. Ako su se 

njih dvije igrale kockicama ili slagale slagalicu, Nila bi jedva 

primijetila da sam donio kafu, da sam još u sobi i čekam. Kad 

bismo razgovarali, djelovala je odsutno, uvijek željna da skrati 

razgovor. U autu bi joj izraz lica bio odsutan. Zbog toga sam, na 

svoju sramotu, priznajem, osjećao izvjesnu mržnju prema 

sestrični. 

Kao dio dogovora s Wahdatijevima, Parinoj porodici nije 

bilo dozvoljeno da je posjećuje. Nije im bio dozvoljen nikakav 

kontakt s njom. Odvezao sam se u Shadbagh jednog dana ubrzo 

poslije Parinog preseljenja kod Wahdatijevih. Otišao sam tamo 

noseći male darove za Abdullaha i sina moje sestre, Igbala, koji 

je imao oko dvije godine. Sabur je rekao oštro: “Dao si nam 

darove, sad je vrijeme da ideš.” 

Rekao sam mu kako ne razumijem razloge za tako hladan 

prijem, i neuljudno ponašanje. 

“Razumiješ ti”, rekao je. “I nemoj više da nam dolaziš u 

posjetu.” 

Bio je u pravu, razumio sam. Odnosi među nama su 

zahladnjeli. Moja posjeta je bila neprijatna, napeta, čak nas je i 

zavadila. Bilo je neprirodno da sad sjedimo zajedno, da 

pijuckamo čaj i pričamo o vremenu ili ovogodišnjoj berbi 

grožđa. Sabur i ja smo glumili normalnost koje više nije bilo. Iz 

ovog ili onog razloga, ja sam, na kraju, bio uzrok raspada 


90

njegove porodice. Sabur više nije želio da me gleda i razumio 

sam to. Prestao sam da jedanput mjesečno odlazim u posjete. 

Nikad više nisam vidio ni jedno od njih. 

Jednog dana, početkom proljeća 1955, gospodine Markose, 

životi svih nas u domaćinstvu zauvijek su se promijenili. 

Sjećam se da je padala kiša. Ne pljusak koji tjera žabe na 

kreketanje, već neodlučna kišica koja je počinjala i prestajala 

čitavog jutra. Sjećam se toga jer je baštovan, Zahid, bio tamo, 

uobičajeno lijen, naslonjen na grablje i pričao kako bi mogao da 

ranije završi s poslom zbog lošeg vremena. Upravo sam se 

spremao da odem u svoju kolibu, makar samo da se udaljim od 

njega, kad sam čuo kako Nila viče moje ime iz glavne kuće. 

Potrčao sam preko dvorišta prema kući. Glas joj je dopirao 

sa sprata, iz pravca spavaće sobe. 

Zatekao sam Nilu u uglu, naslonjenu na zid, s rukom preko 

usta. “Nešto nije u redu s njim”, rekla je, ne sklanjajući ruku. 

Gospodin Wahdati je sjedio na krevetu, obučen u bijelu 

potkošulju. Ispuštao je čudne grlene zvukove. Lice mu je bilo 

blijedo i ispijeno, kosa raščupana. Neprestano je pokušavao, i 

nije uspijevao, da uradi nešto desnom rukom, i primijetio sam, s 

užasom, da mu mlaz pljuvačke teče iz ugla usta. 

“Nabi! Uradi nešto!” 

Pari, koja je tad imala šest godina, došla je u sobu, i sad je 

otišla do kreveta gospodina Wahdatija i povukla ga za majicu. 

“Papa? Papa?” Pogledao ju je, razrogačenih očiju, usta su mu se 

otvarala i zatvarala. Vrisnula je. 

Brzo sam je uzeo i odnio kod Nile. Rekao sam Nili da 

odvede dijete u drugu sobu jer ne treba da gleda oca u ovakvom 

stanju. Nila je zatreptala, kao da se budi iz zanosa, pogledala 

mene, pa Pari, prije nego što ju je uzela. Stalno me je pitala šta 

je s njenim mužem. Stalno je ponavljala kako moram nešto 

učiniti. 


91

Pozvao sam Zahida s prozora i bar jednom se ta beskorisna 

budala pokazala korisnom. Pomogao mi je da gospodinu 

Wahdatiju obučem donji dio pidžame. Podigli smo ga s kreveta, 

snijeli u prizemlje, i spustili ga na zadnje sjedište auta. Nila je 

sjela pokraj njega. Rekao sam Zahi-du da ostane u kući i pripazi 

na Pari. Počeo se protiviti, i udario sam mu šamar, preko 

sljepoočnice, što sam jače mogao. Rekao sam mu da je magarac 

i da mora uraditi kako mu je rečeno. 

I poslije toga sam izašao iz dvorišta i krenuo. 

Prošle su dvije sedmice prije nego što smo vratili 

gospodina Wahdatija kući. Uslijedio je haos. Članovi porodice 

su u hordama dolazili u kuću. Kuhao sam čaj i spremao hranu 

gotovo neprestano kako bih nahranio onog amidžu, tog rođaka, 

onu staru tetku. Čitavog dana je zvonilo zvono na kapiji i 

potpetice su zvečale po mramornom podu dnevne sobe i žamor 

se š irio hodnikom, dok su ljudi ulazili u kuću. Većinu sam 

rijetko viđao u ovoj kući, i shvatio sam da su dolazili više kako 

bi iskazali poštovanje prema majci gospodina “Wahdatija, nego 

da vide povučenog bolesnika s kojim su se rijetko viđali. I ona 

je došla, naravno, majka - bez pasa, hvala nebesima. Upala je u 

kuću noseći po maramicu u svakoj ruci, kako bi brisala crvene 

oči i kapanje iz nosa. Smjestila se pored njegovog kreveta i 

plakala. Također je nosila crninu, što me je užasnulo, kao da joj 

je sin već mrtav. 

A, na neki način je i bio. Makar ona njegova stara verzija. 

Polovina lica mu je sad bila ukočena maska. Noge su mu bile 

gotovo neupotrebljive. Mogao je pomjerati lijevu ruku, ali desna 

je bila samo kost i mlitavo meso. Govor mu se pretvorio u 

promuklo mumljanje i stenjanje koje niko nije razumio. 

Doktor nam je kazao da gospodin Wahdati ima iste 

emocije kao i prije moždanog udara, i da dobro razumije stvari, 

ali ono što ne može, makar trenutno, jeste da se ponaša u skladu 

s tim. 

To nije bilo u potpunosti tačno. Uistinu, poslije prve 

sedmice, jasno je izražavao svoja osjećanja u vezi s 

posjetiocima, uključujući i majku. Bio je, čak i tako ozbiljno 


92

olestan, pravi usamljenik. I nije mu koristilo njihovo 

sažaljenje, njihovi ucviljeni pogledi, sva ta žalobna odmahivanja 

glavom pred bijednim prizorom koji je postao. Kad su ulazili u 

njegovu sobu, bijesno ih je tjerao mahanjem upotrebljive lijeve 

ruke. Kad su mu se obraćali, okretao je glavu. Ako bi sjedili 

pored njega, stezao bi čaršafe, gunđao i udarao pesnicom u 

bedro dok ne bi otišli. S Pari se ponašao isto, samo malo 

nježnije. Dolazila je da se igra lutkama pored njegovog kreveta, 

a on bi me molećivo gledao, suznih očiju, drhtave brade, sve 

dok je ne bih izveo iz sobe - nije pokušavao razgovarati s njom, 

jer je znao da bi je njegov govor uznemirio. 

Prestanak masovnih posjeta donio je Nili olakšanje. Kad 

su ljudi ispunjavali kuću od zida do zida, Nila se povlačila u 

Parinu spavaću sobu, na zgražanje svoje svekrve koja je 

nedvosmisleno očekivala - a i ko bi joj na tome zamjerio? - da 

Nila ostane pored njenog sina, makar zbog pristojnosti, ako ništa 

drugo. Naravno da Nila nije marila za pristojnost niti za ono što 

bi se moglo pričati o njoj. A bilo je toga dosta. “Kakva je to 

supruga?”, čuo sam njenu svekrvu kako često govori. Žalila se 

svakom ko ž eli da je sluša kako je Nila bezdušna, kako ima 

zjapeću rupu u duši. Gdje je sad kad je potrebna mužu? Kakva 

je to žena koja napušta odanog pažljivog muža? 

Nešto od toga što je starica govorila bilo je, naravno, 

tačno. Uistinu, ja sam bio taj koji je najčešće stajao pored 

kreveta gospodina “Wahdatija, ja sam mu davao pilule i 

dočekivao one koji su ulazili u sobu. Ja sam najčešće pričao s 

doktorom, i zato su mene, a ne Nilu, ljudi pitali za zdravlje 

gospodina “Wahdatija. 

Netrpeljivost gospodina “Wahdatija prema gostima 

oslobodilo je Nilu jedne neprijatnosti, ali ju je suočilo s drugom. 

Sjedeći u Parinoj sobi, iza zatvorenih vrata, držala je sebe po 

strani ne samo od nezadovoljne svekrve, već i od ž alosnog 

stanja u kojem je bio njen muž. Sad kad je kuća bila prazna, ona 

se suočila s bračnim dužnostima za koje je bila posebno loše 

pripremljena. 

Nije mogla to raditi. 


93

I nije radila. 

Ne kažem da je bila surova ili bezosjećajna. Živio sam 

dugo, gospodine Markose, i uvidio sam da je čovjek dobro 

opremljen i poniznošću i dobrodušnošću kad procjenjuje srce 

druge osobe. Ono što govorim je, da sam jednog dana ušao u 

sobu gospodina Wahdatija, i zatekao Nilu kako jeca na 

njegovom stomaku, još uvijek držeći kašiku, dok mu je daal 

kapao s brade na podbradnik vezan oko vrata. “Dozvolite meni, 

bibi sahib”, nježno sam kazao. Uzeo sam kašiku od nje, obrisao 

mu usta, i krenuo da ga hranim, ali on je zastenjao, čvrsto 

zatvorio oči i okrenuo glavu. Nedugo potom, snio sam dva 

kofera niz stepenice i dao ih vozaču, koji ih je smjestio u 

prtljažnik auta. Pomogao sam Pari, koja je nosila svoj omiljeni 

žuti kaput, da se popne na zadnje sjedište. 

“Nabi, hoćeš li dovesti tatu i posjetiti nas u Parizu kao što 

je maman rekla?”, pitala je, i osmjehujući se pokazivala svoje 

razmaknute zube. 

Rekao sam joj da ću sigurno uraditi to kad njenom ocu 

bude bolje. Poljubio sam joj obje ručice. “Bibi Pari, želim ti 

sreću i želim ti radost”, rekao sam. 

Sreo sam Nilu dok je silazila niz stepenice, naduvenih 

očiju i razmazane šminke. Bila je u sobi gospodina Wahdatija da 

se oprosti od njega. 

Pitao sam je kako je to podnio. 

“Osjetio je olakšanje, mislim”, rekla je, zatim dodala, 

“mada možda samo ja to priželjkujem.” Zatvorila je raj-sferšlus 

na svojoj torbi i prebacila remen preko ramena. “Nemoj nikom 

govoriti kuda sam otišla. Tako je najbolje.” 

Obećao sam joj da neću. 

Rekla mi je da će mi uskoro pisati. Onda me je dugo 

gledala u oči, i vjerujem da sam u njima vidio istinsku naklonost. 

Dodirnula mi je lice dlanom. 

“Sretna sam, Nabi, što si ti s njim.” 


94

Onda se primakla i zagrlila me, pritisnula obraz na moj. 

Nos mi je bio ispunjen mirisom njene kose, parfema. “To si bio 

ti, Nabi”, prošaputala mi je na uho. “Uvijek si bio ti. Zar nisi 

znao?” 

Nisam razumio. A ona je otišla prije nego što sam uspio da 

je pitam. Pognute glave, lupkajući potpeticama po asfaltu, 

požurila je niz prilaz. Sjela je na zadnje sjedište taksija, pored 

Pari, jednom me pogledavši, i pritisnula dlan na staklo. Njen 

dlan, bijel na prozoru, bio je posljednje što sam vidio od nje dok 

se auto udaljavao. 

Gledao sam je kako odlazi i čekao da auto skrene na kraju 

ulice prije nego što sam zatvorio kapiju. Zatim sam se naslonio 

na nju i plakao kao dijete. 

Uprkos željama gospodina Wahdatija, nekoliko posjetilaca 

je još uvijek svraćalo, makar neko vrijeme. Na kraju, samo je 

njegova majka dolazila da ga posjeti. Dolazila je otprilike 

jednom sedmično. Pucnula bi mi prstima i ja bih joj donio 

stolicu, i č im bi se spustila pored sinovog kreveta, počela bi 

monolog napada na njegovu sad odsutnu suprugu. Bila je kurva. 

Lažljivica. Pijanica. Kukavica koja je pobjegla bog zna gdje, 

kad je najviše bila potrebna mužu. Gospodin Wahdati je ovo 

podnosio šutke, gledajući bezizražajno u prozor preko njenog 

ramena. Onda bi uslijedila neprekidna bujica vijesti i novosti, od 

kojih je većina bila toliko beznačajna da je izazivala gotovo 

fizički bol. Neka rođaka je raspravljala sa sestrom jer je sestra 

željela da kupi isti stolić kao i ona. Kome je pukla guma prošlog 

petka na povratku iz Paghmana. Ko ima novu frizuru. I tako 

dalje. Ponekad bi gospodin “Wahdati nešto progun-đao, a majka 

bi se okrenula prema meni. 

“Ti. Šta je rekao?” Uvijek mi se obraćala na taj način, 

riječi su joj bile oštre i neprijatne. 

Pošto sam gotovo neprekidno bio pokraj njega, polako 

sam počeo razrješavati zagonetku njegovog govora. Primakao 

bih mu se, i ono što je drugima zvučalo kao nerazgovijetno 

stenjanje i mrmljanje, razaznao bih kao zahtjev da mu donesem 


95

vodu, noćni sud, ili molbu da ga okrenem. Postao sam njegov 

prevodilac. 

“Vaš sin kaže da mu se spava.” 

Starica bi uzdahnula i rekla da joj to baš odgovara, jer 

svejedno mora da ide nekud. Nagnula bi se i poljubila ga u čelo i 

obećala da će ubrzo doći. Kad bih je otpratio do kapije, gdje ju 

je čekao vozač, vratio bih se do sobe gospodina Wahdatija, sjeo 

na stolicu pored njegovog kreveta i uživali bismo zajedno u 

tišini. Ponekad bi nam se pogledi sreli, a on bi odmahnuo 

glavom i iskrivljeno se osmjehnuo. 

Zato što je posao za koji me je unajmio sad bio ograničen - 

vozio sam samo da odem po namirnice jednom ili dvaput 

sedmično, i morao sam da kuham samo za dvije osobe - nisam 

vidio smisao da se ostale sluge plaćaju za posao koji ja mogu 

raditi. Rekao sam to gospodinu “Wahdatiju, a on je mahnuo 

rukom. Nagnuo sam se prema njemu. Premorit ćeš se. 

“Ne, sahibe. Bit ću sretan da to radim.” 

Pitao me je jesam li siguran, i rekao sam mu da jesam. 

Oči su mu zasuzile i slabašno mi je stegnuo zglob. Bio je 

najstrpljiviji čovjek koga sam ikad upoznao, ali od moždanog 

udara su ga najbeznačajnije stvari uznemiravale, pritiskale, 

rastuživale. 

“Nabi, slušaj me.” 

“Da, sahibe.” 

“Daj sebi platu koliku želiš.” 

Rekao sam mu da nema potrebe da o tome razgovaramo. 

“Znaš gdje držim novac.” 

“Odmarajte se, sahibe.” 

“Nije mi važno koliko.” 

Rekao sam kako razmišljam da skuham shorwa supu za 

ručak. “Kako vam to zvuči, shorwa7. I meni se jede, kad bolje 

razmislim.” 

Prekinuo sam večernja okupljanja s drugim radnicima. Više 

nisam mario šta misle o meni; nisam želio da dolaze u kuću 

gospodina Wahdatija i zabavljaju se na njegov račun. S velikim 


96

zadovoljstvom sam otpustio Zahida. Otpustio sam i Hazaru koja 

je dolazila da pere rublje. Otad sam prao rublje i kačio ga na 

konopac da se suši. Brinuo sam se o drveću, potkresivao žbunje, 

kosio travu, sadio novo cvijeće i povrće. Održavao sam kuću, 

čistio tepihe, prao podove, tresao prašinu iz zavjesa, prao 

prozore, popravljao slavine koje cure, mijenjao zahrđale cijevi. 

Jednog dana, bio sam u sobi gospodina Wahdatija i 

uklanjao paučinu dok je on spavao, bio je ljeto, i vrelina je bila 

žestoka i suha. Skinuo sam sve pokrivače i čaršafe s gospodina 

Wahdatija i zavrnuo nogavice donjeg dijela njegove pidžame. 

Otvorio sam prozore, ventilator na tavanici je škripao, ali nije 

mnogo koristio, jer je vrelina dopirala odasvud. 

U sobi se nalazio prilično veliki plakar koji sam već neko 

vrijeme namjeravao da očistim, i odlučio sam, tog dana, da to 

konačno uradim. Gurnuo sam pokretna vrata i počeo s 

odijelima, četkajući prašinu sa svakog pojedinačno, mada sam 

shvatio da, najvjerovatnije, gospodin Wahdati nikad neće 

ponovo obući nijedno od njih. Tu su bile knjige na koje je 

napadala prašina, i obrisao sam i njih, očistio sam mu cipele 

krpom i poredao ih uredno. Pronašao sam veliku kartonsku 

kutiju, gotovo zaklonjenu od pogleda nekim dugim kaputima 

koji su padali preko nje. Povukao sam je prema sebi i otvorio. 

Bila je puna starih blokova za crtanje gospodina Wahdatija, 

naslaganih jedan preko drugog, svaki tužna uspomena na njegov 

prošli život. 

Uzeo sam gornji blok iz kutije i nasumice otvorio jednu 

stranu. Koljena su mi zaklecala. Prelistao sam čitavu svesku. 

Spustio sam je i uzeo sljedeću, zatim sljedeću, pa sljedeću, i još 

jednu poslije. Stranice su se okretale pred mojim očima, svaka je 

zalepršala pred mojim licem, svaka je sadržavala isti subjekt 

nacrtan ugljenom. Evo mene kako brišem prednji branik 

automobila, viđen iz spavaće sobe na spratu. Evo mene 

naslonjenog na lopatu na verandi. Na tim stranicama vidio sam 

sebe kako vezujem pertle, siječem drva, zalivam žbunje, sipam 

čaj iz čajnika, molim se, drijemam. Tu je bio i auto parkiran na 

obali jezera Ghar-gha, ja za volanom, prozor otvoren, moja ruka 


97

visi preko vrata, nejasno nacrtana prilika na zadnjem sjedištu, 

ptice lete iznad. 

To si bio ti, Nabi. 

Uvijek si bio ti. 

Zar nisi to znao? 

Pogledao sam gospodina “Wahdatija. Spavao je čvrsto na 

boku. Pažljivo sam vratio blokove za crtanje u kartonsku kutiju, 

zatvorio poklopac, i vratio kutiju u ugao iza zimskih kaputa. 

Zatim sam izašao iz sobe, zatvorio tiho vrata da ga ne probudim. 

Hodao sam polumračnim hodnikom i niz stepenice. Vidio sam 

sebe kako hodam. Kako izlazim na vrelinu ljetnog dana, hodam 

prilazom, otvaram kapiju, hodam niz ulicu, skrećem iza ugla, i 

nastavljam hodati, ne osvrćući se. 

Kako sad da ostanem, pitao sam se. Nisam bio ni zgađen 

ni polaskan tim otkrićem, gospodine Markose, ali jesam bio 

zbunjen. Pokušavao sam zamisliti kako mogu ostati, znajući ono 

što sad znam. To je bacilo sjenku na sve, to š to sam našao u 

kutiji. Takvu stvar je bilo nemoguće izbjeći, gurnuti u stranu. 

Ali kako sam mogao otići kad je bio tako bespomoćan? Nisam 

mogao, ne a da prvo ne pronađem nekog ko će moći preuzeti 

moje dužnosti. Dugovao sam gospodinu Wahdatiju makar 

toliko, jer je uvijek bio dobar prema meni, dok sam ja, s druge 

strane, petljao iza njegovih leđa da bih se umilio njegovoj ženi. 

Otišao sam u trpezariju i zatvorenih očiju sjeo za dug stakleni 

sto. Ne mogu vam kazati koliko dugo sam tamo nepomično 

sjedio, gospodine Markose, samo sam u jednom trenutku č uo 

komešanje na spratu i otvorio oči i vidio kako se svjetlost 

promijenila, i onda sam ustao i stavio vodu za čaj. 


Jednog dana sam otišao do njegove sobe i rekao mu da 

imam iznenađenje za njega. To je bilo negdje krajem pedesetih 

godina dvadesetog vijeka, puno prije nego što je televizija došla 

u Kabul. On i ja smo tih dana kratili vrijeme igrajući karte, a u 

posljednje vrijeme i šah, kojem me je on podučio i za koji sam 

98

io ponešto nadaren. Također smo provodili mnogo vremena 

učeći čitanje. Ispostavilo se da je strpljiv učitelj. Zatvorio bi oči 

dok me je slušao kako čitam i blago bi odmahivao glavom kad 

bih pogriješio. Ponovo, rekao bi. Dotad se njegov govor osjetno 

popravio. Pročitaj to ponovo, Nabi. Bio sam manje ili više 

pismen kad me je zaposlio 1947, zahvaljujući muli Šekibu, ali 

tek zahvaljujući Sulejmanovom podučavanju moje čitanje je 

uznapredovalo, kao i moje pisanje. Uradio je to da bi mi 

pomogao, naravno, ali u tim podukama je postojalo i nešto 

sebičnosti, jer sam mu sad mogao čitati njegove omiljene knjige. 

Mogao ih je i sam čitati, naravno, ali samo nakratko, jer se brzo 

umarao. 

Ako sam bio usred nekog posla, i nisam mogao biti s njim, 

nije imao mnogo načina da se zabavi. Slušao je ploče. Često se 

morao zadovoljiti gledanjem kroz prozor, u ptice na granama, 

nebo, oblake, i slušati djecu kako se igraju na ulici, prodavače 

voća koji vuku svoje magarce, vičući: 

Trešnje! Svježe trešnje! 

Kad sam mu pomenuo to iznenađenje, pitao me je šta je 

posrijedi. Stavio sam mu ruku oko vrata i rekao mu da idemo 

prvo niz stepenice. U to vrijeme, nije mi bilo teško da ga nosim, 

jer sam još uvijek bio mlad i snažan. Podigao sam ga s lakoćom 

i odnio u dnevnu sobu, gdje sam ga nježno spustio na sofu. 

“Dakle?”, rekao je. 

Ugurao sam invalidska kolica iz predvorja. Godinu dana 

sam ga ubjeđivao, a on je tvrdoglavo odbijao. Sad sam preuzeo 

inicijativu i kupio ih. Trenutno je počeo odmahivati glavom. 

“Je li to zbog susjeda?”, pitao sam. “Da li se stidite onog 

što će ljudi reći?” 

Rekao mi je da ga odnesem gore. 

“Pa, mene ni najmanje ne zanima š ta susjedi misle ili 

govore”, kazao sam. “Tako da ćemo danas ići u šetnju, vi i ja, i 

to je to. Jer ako ne izađemo iz ove kuće, načisto ću poludjeti, a 

šta bi bilo s vama ako ja poludim? A iskreno, Sulejmane, 

prekinite s cmizdrenjem. Ponašate se kao neka starica.” 


99

Sad je plakao i smijao se, još uvijek govoreći: “Ne! Ne!”, 

čak i dok sam ga podizao i spuštao u kolica, i prekrio mu noge 

pokrivačem i odgurao ga kroz ulazna vrata. 

Vrijedi pomenuti da sam uistinu prvo potražio zamjenu za 

sebe. Nisam to rekao Sulejmanu; mislio sam da je bolje da 

pronađem pravu osobu a onda mu saopstim vijesti. Jedan broj 

ljudi došao je da se raspita za posao. Sastajao sam se s njima 

ispred kuće kako ne bih uznemiravao Su-lejmana. Ali ta potraga 

se ispostavila mnogo problematič-nijom nego što sam predvidio. 

Neki od kandidata su bili očito napravljeni od istog materijala 

kao Zahid, a takve - koje sam lako nanjušio zbog dugogodišnjeg 

poznavanja tog soja - brzo sam otpisivao. Drugi nisu imali 

potrebne kuharske vještine, jer je, kao što sam ranije pomenuo, 

Su-lejman bio prilično izbirljiv. Ili nisu znali da voze. Mnogi 

nisu znali čitati, što je bio ozbiljan nedostatak sad kad sam 

svakog popodneva č itao Sulejmanu. Neke sam smatrao 

nestrpljivim, što je bio još jedan ozbiljan neodostatak kad je u 

pitanju bila briga za Sulejmana, koji je znao da razbjesni 

čovjeka i povremeno bude djetinjasto jogunast. Za druge sam 

nagonski procijenio da nemaju potreban temperament da bi se 

izborili s teškim zadatkom. 

I tako sam, tri godine kasnije, još uvijek bio u kući, još 

uvijek ubjeđujući sebe kako ću otići kad pronađem povjerljivu 

osobu u čije ruke ću moći staviti Sulejmanovu sudbinu. Tri 

godine kasnije, još uvijek sam ga prao svaki drugi dan mokrom 

krpom, brijao ga, sjekao mu nokte, šišao ga. Hranio sam ga i 

pomagao mu da sjedne na noćnu posudu, i brisao ga, kao neko 

dijete, i prao mu uprljane pelene. U to vrijeme smo razvili 

nemušti jezik, nastao iz bliskosti i kolotečine i, neizbježno, 

stepen prethodno nezamislive nezvaničnosti ušunjao se u naš 

odnos. 

Kad sam ga nagovorio da koristi invalidska kolica, 

obnovljen je stari ritual jutarnjih šetnji. Izgurao bih ga iz kuće, i 

išli bismo niz ulicu, javljajući se komšijama pored kojih bismo 

prolazili. Jedan od njih je bio gospodin Baširi, mladić koji je 

nedavno diplomirao na kabulskom univerzitetu, i radio u 


100

Ministarstvu vanjskih poslova. On, njegov brat i njihove 

supruge, preselili su se u veliku dvo-spratnicu tri kuće od nas, na 

drugoj strani ulice. Ponekad bismo naletjeli na njega dok je 

zagrijavao auto ujutro pred polazak na posao, i uvijek sam se 

zaustavljao da razmijenimo ljubaznosti. Često sam gurao 

Sulejmana do parka Shar-e-Nau, gdje smo sjedili u sjenci 

brijestova i gledali saobraćaj - taksiste koji dlanovima udaraju 

sirene, zvonjavu bicikala, njakanje magaraca, pješake koji 

samoubilački presijecaju putanju autobusa. Postali smo poznata 

slika, Sulejman i ja, u i oko parka. Na povratku kući, često smo 

zastajali da prijatno proćaskamo s prodavačima novina i 

mesarima, razmijenili bismo nekoliko veselih riječi s mladim 

saobraćajcima. Razgovarali smo s vozačima naslonjenim na 

branike automobila, koji čekaju mušterije. 

Ponekad bih ga spustio na zadnje sjedište starog ševroleta, 

ugurao kolica u prtljažnik, i odvezao bih ga do Pagh-mana, 

gdje bih uvijek pronašao neko lijepo zeleno polje i zapjenušan 

potočić u sjenci drveća. Pokušao je da crta poslije ručka, ali to je 

bilo naporno, jer mu je moždani udar uticao na dominantnu 

desnu ruku. Ipak, koristeći lijevu ruku, uspijevao je da prikaže 

drveće, brežuljke i bukete divljeg cvijeća s mnogo više 

umješnosti nego što bih ja to mogao svojim netaknutim 

sposobnostima. Naposljetku, Sulejman bi se umorio i 

zadrijemao, olovka bi mu ispala iz ruke. Pokrio bih mu noge 

pokrivačem i legao na travu pokraj stolice. Osluškivao bih vjetar 

koji njiše drveće, gledao u nebo, oblake koji klize iznad naših 

glava. 

Prije ili kasnije, misli bi mi odlutale do Nile, koja je sad 

bila čitav kontinent udaljena od mene. Zamišljao bih nježan sjaj 

njene kose, način na koji je klatila stopalom, sandalu koja je 

udara u petu uz pucketanje upaljene cigarete. Mislio sam na 

njene zaobljene bokove i nabrekle grudi. Žudio sam da ponovo 

budem pokraj nje, obavijen njenim mirisom, da osjetim dobro 

poznato treperenje srca kad mi dodirne šaku. Obećala je da će 

mi pisati, i mada su godine prošle i vjerovatno me je dotad bila 

zaboravila, ne mogu sad lagati i tvrditi kako još uvijek nisam 

osjećao uzbuđenje svaki put kad bismo dobili poštu. 


101

Jednog dana, u Paghmanu, sjedio sam na travi, proučavao 

šahovsku tablu. To je bilo godinama kasnije, 1968, godinu dana 

poslije smrti Sulejmanove majke, i godine kad su i gospodin 

Baširi i njegov brat postali očevi, dječaka koji su dobili imena 

Idriz i Timur, i često sam gledao male rođake u kolicima dok su 

ih majke vodile u šetnju po četvrti. Tog dana, Sulejman i ja smo 

počeli partiju šaha, prije nego što je on zadrijemao, a ja sam 

pokušavao da pronađem način da popravim poziciju poslije 

njegovog agresivnog početnog gambita, kad je kazao: “Reci mi, 

koliko ti je godina, Nabi.” 

“Pa, više od četrdeset”, rekao sam. “Toliko znam.” 

“Razmišljao sam, trebalo bi da se oženiš”, kazao je. 

Prije nego što požuriš. Već si počeo da sijediš. Nasmiješili 

smo se jedan drugom. Rekao sam da mi je sestra Masuma 

govorila isto. 

Pitao me je sjećam li se dana kad me je zaposlio, 1947, 

dvadeset jednu godinu ranije. 

Naravno da sam se sjećao. Radio sam, prilično nesretno, 

kao pomoćnik kuhara u jednoj kući nekoliko blokova dalje od 

kuće Wahdatijevih. Kad sam čuo da mu je potreban kuhar - 

njegov stari se oženio i odselio - otišao sam, jednog popodneva, 

pravo do njegove kuće i pozvonio na ulazna vrata. 

“Bio si neopisivo loš kuhar”, rekao je Sulejman. “Sad si 

pravi čudotvorac, Nabi, ali taj prvi ručak? Zaboga. A prvi put 

kad si me vozio, mislio sam da ću se oduzeti.” Ovdje je zastao, 

zatim se zakikotao, iznenađen sopstvenom nenamjernom šalom. 

To me je potpuno iznenadilo, gospodine Markose, 

zaprepastilo, uistinu, jer Sulejman sve te godine nikad nije iznio 

ni jednu zamjerku ni na moje kuhanje niti na vožnju. “Zašto ste 

me onda zaposlili?”, pitao sam. Okrenuo se prema meni. “Jer 

kad si ušao, pomislio sam kako nikad nisam vidio nekog tako 

lijepog.” Spustio sam pogled na šahovsku tablu. 

“Znao sam kad sam te upoznao da ti i ja nismo isti, da 

želim nemoguće. Ipak, imali smo svoje jutarnje š etnje, svoje 

vožnje, i neću reći da mi je to bilo dovoljno, ali bilo je bolje 


102

nego da ne budem s tobom. Naučio sam da se zadovoljim 

tvojom blizinom.” Zastao je, zatim kazao: 

“I mislim da razumiješ nešto od onog š to ti opisujem, 

Nabi. 

Znam da razumiješ.” 

Nisam ga mogao pogledati u oči. 

“Moram ti priznati, makar samo ovaj put, da sam te dugo, 

dugo volio, Nabi. Molim te, nemoj se ljutiti.” Odmahnuo sam 

glavom. Nekoliko minuta smo šutjeli. To što je rekao je 

lebdjelo među nama, bol osujećenog života, neostvarene sreće. 

“A ovo ti govorim sad”, kazao je, “da bi razumio zašto 

želim da odeš. Idi i pronađi sebi ž enu. Stvori sopstvenu 

porodicu, Nabi, kao i svi ostali. Još uvijek ima vremena za 

tebe.” 

“Dobro”, napokon sam rekao, namjeravajući da smanjim 

napetost šalom, “možda to i uradim uskoro. A onda će vam biti 

žao. 

Kao i nesretnom bijedniku koji će morati da vam pere 

pelene.” 

“Uvijek se šališ.” 

Gledao sam neku bubu kako polako gamiže preko sivozelenog 

lista. 

“Ne ostaj zbog mene. To ti govorim, Nabi. Ne ostaj zbog 

mene.” 

“Laskate sebi.” 

“Ponovo se šališ”, rekao je umorno. 

Ništa nisam kazao, iako je griješio. Nisam se šalio tog 

puta. Moj ostanak više nije imao veze s njim. Imao je isprva. 

Tad sam ostao jer sam bio potreban Sulejmanu, jer je u 

potpunosti zavisio od mene. Već jednom sam pobjegao od 

nekog kome sam bio potreban, i krivica koju osjećam ispratit će 

me u grob. Nisam to mogao ponovo uraditi. Ali polako, 

neosjetno, moji razlozi za ostanak su se promijenili. Ne mogu da 

vam kažem kad i kako se ta promjena odigrala, gospodine 

Markose, ali sad sam ostajao zbog sebe. Sulejman je rekao kako 


103

treba da se oženim. Ali činjenica je da sam, kad sam pogledao 

svoj ž ivot, shvatio da već imam ono š to ljudi traže u braku. 

Imao sam udobnost, društvo, i kuću u kojoj sam uvijek bio 

dobrodošao, voljen i potreban. Fizičke potrebe koje sam imao 

kao muškarac - i još uvijek ih imam, naravno, mada rjeđe i 

manje hitne sad kad sam stariji - još uvijek sam mogao 

zadovoljiti, na prethodno opisan način. Što se djece tiče, mada 

sam ih uvijek volio, nikad nisam osjetio nalet očinskog nagona u 

sebi. 

“Ako ž eliš da budeš magarac i ne oženiš se”, rekao je 

Sulejman, “onda imam molbu za tebe. Ali pod uslovom da 

prihvatiš prije nego što te zamolim.” 

Rekao sam da ne može to tražiti od mene. 

“A, ipak, tražim.” 

Pogledao sam ga. 

“Možeš odbiti”, kazao je. 

Dobro me je poznavao. Iskrivio je usta u osmijeh. Obećao 

sam mu, a on je izrekao svoj zahtjev. 

Šta da vam kažem, gospodine Markose, o godinama koje su 

uslijedile? Vi znate skorašnju historiju ove nesretne zemlje. Ne 

moram vas podsjećati na to mračno doba. Umorim se od same 

pomisli da pišem o tome i, pored toga, patnja ove zemlje već je 

dovoljno opisana, i to perima mnogo učeniji i riječitijim od 

mog. Mogu to da sažmem u jednu riječ: rat. Ili, bolje 

rečeno, ratovi. Ne jedan, ne dva već mnogi ratovi, veliki i mali, 

pravedni i nepravedni, svaki novi junak navodi čovjeka da žali 

za starim zlikovcem. Imena su se mijenjala kao i lica, a ja ih sve 

podjednako prezirem zbog sitnih zavada, snajpera, nagaznih 

mina, bombardovanja, raketa, pljačkanja, silovanja i ubijanja. 

Ah, dovoljno! Zadatak je i prevelik i neprijatan. Već sam 

proživio te dane, i namjeravam da ih oživim na ovim stranicama 

što je kraće moguće. Jedino dobro koje pamtim iz tog vremena, 

je djelimično zadovoljstvo zbog male Pari, koja je dosad postala 

odrasla djevojka. Savjest mi je bila mirna jer je bila bezbjedna, 

daleko od tog ubijanja. 


104

Osamdesete godine dvadesetog vijeka, kao što znate, 

gospodine Markose, nisu bile tako grozne u Kabulu, jer se 

većina borbi odvijala u unutrašnjosti. Ipak, bilo je to vrijeme 

izbjeglištva, i mnoge porodice iz naše četvrti spa-kovale su 

svoje stvari i otišli u Pakistan ili Iran, s nadom da će se preseliti 

negdje na Zapad. Sjećam se jasno dana kad je gospodin Baširi 

došao da se oprosti. Rukovao sam se s njim i poželio mu sve 

najbolje. Pozdravio sam se i s njegovim sinom Idrizom, koji je 

izrastao u visokog kraka-tog četrnaestogodišnjaka s dugom 

kosom i jedva vidljivim brkovima. Rekao sam Idrizu kako će mi 

jako nedostajati trenuci kad sam posmatrao njega i rođaka 

Timura kako puštaju zmajeve ili igraju fudbal na ulici. Možda se 

sjećate da smo te rođake upoznali prije mnogo godina, vi i ja, 

gos-podine Markose, kao odrasle muškarce, na zabavi koju ste 

organizovali u kući 2003. 

Tokom devedesetih godina borbe su konačno započele u 

samom gradu. Kabul je pao u ruke ljudi koji su izgledali kao da 

su ispali iz svojih majki s kalašnjikovima u rukama, gospodine 

Markose, vandali, svi do jednog, naoružani lupeži s 

veličanstvenim samododijeljenim titulama. Kad su rakete počele 

da lete, Sulejman je ostajao u kući i odbio da izlazi. Uporno je 

odbijao informacije o tome šta se događa izvan kuće. Isključio 

je televizor. Odrekao se radija. Nije čitao novine. Tražio je od 

mene da mu ne donosim nikakve vijesti o borbama. Jedva da je 

znao ko se bori protiv koga, ko pobjeđuje, ko gubi, kao da se 

nadao da će mu rat uzvratiti uslugu zbog tvrdoglavog 

ignorisanja. 

Naravno da nije. Ulica u kojoj smo živjeli, nekad tako tiha, 

besprijekorno čista i sjajna, pretvorila se u ratnu zonu. Meci su 

pogađali svaku kuću. Rakete su zviždale nad nama. Granate su 

padale posvud po ulici i pravile kratere na asfaltu. Noću su 

crvene i bijele signalne rakete letjele na sve strane, do zore. 

Nekih dana smo imali mala zatišja, nekoliko sati mira, a onda bi 

ih prekinulo iznenadno otvaranje vatre, meci koji su praštali sa 

svih strana, ljudi na ulicama koji vrište. 


105

Tokom tih godina, gospodine Markose, kuća je pretrpjela 

većinu štete u koju ste se uvjerili kad ste je prvi put vidjeli 2002. 

Priznajem, nešto od toga bilo je zbog starosti i nebrige - dotad 

sam već bio starac i nisam više mogao održavati kuću kao 

ranije. Drveće je dotad bilo mrtvo nije rađalo voće godinama - 

travnjak je požutio, cvijeće uvenulo. Ali rat je bio nemilosrdan 

prema nekad prelijepoj kući. Prozori su popucali od praska 

granata. Jedna raketa je raznijela zid na istočnoj strani vrta, kao i 

polovinu verande, gdje smo Nila i ja toliko puta razgovarali. 

Jedna granata oštetila je krov. Meci su izbrazdali zidove. 

A onda su uslijedile pljačke, gospodine Markose. 

Pripadnici milicije išli su posvuda i uzimali šta im se svidi. 

Uzeli su većinu namještaja, slike, turkomanski tepih, statue, 

srebrne svijećnjake, kristalne vaze. Skinuli su kamene pločice s 

pultova u kupatilu. Jednog jutra su me probudili neki ljudi u 

predvorju. Pronašao sam bandu pripadnika uzbečke milicije 

kako skidaju tepih sa stepenica uz pomoć zakrivljenih noževa. 

Stajao sam i gledao ih. Š ta sam mogao uraditi? Šta je za njih 

bilo da još jednom starcu smjeste metak u glavu? 

Kao i kuća, i ja sam propadao. Vid mi se zamaglio, a 

koljena su me uglavnom boljela. Oprostite mi na ovoj 

vulgarnosti, gospodine Markose, ali čak i čin uriniranja mi se 

pretvorio u provjeru izdržljivosti. Očekivano, starenje je 

pogodilo Sulejmana više nego mene. Sparušio se, postao mršav i 

zaprepašćujuće slab. Dvaput je zamalo umro, jednom tokom 

najžešćih borbi između snaga Ahmada Šaha Masuda i 

Gulbudina Hekmatjara, kad su tijela danima ležala na ulicama. 

Sulejman je imao upalu pluća, za koju je doktor kazao da ju je 

izazvalo usisavanje sopstvene pljuvačke. Mada je bilo 

nedovoljno doktora i lijekova koje su prepisivali, uspio sam da 

njegom povratim Sulejmana iz gotovo sigurne smrti. 

Možda zbog stalnog boravka unutra i zbog neposredne 

blizine, tih dana smo se često svađali, Sulejman i ja. Svađali 

smo se kao bračni par, tvrdoglavo, ostrašćeno i oko sitnica. 

Već si kuhao grah ove sedmice. 

Nisam. 


106

Jesi. U ponedjeljak! 

Svađe o tome koliko smo partija šaha igrali jučer. Zašto 

sam mu uvijek ostavljao vodu na prozorskoj dasci, znajući da će 

je sunce zagrijati? 

Zašto nisi tražio noćnu posudu, Sulejmane? 

Jesam, sto puta! 

Šta sam onda, po tvom mišljenju, gluh ili lijen? 

Nema potrebe da biram, oboje si! 

Baš imaš petlju da ti, koji težiš po čitav dan, nazivaš nekog 

lijenim. 

I tako neprestano. 

Mlatio bi glavom tamo-amo kad sam pokušavao da ga 

nahranim. Ostavio bih ga i dobro zalupio vratima na izlasku. 

Ponekad, priznajem, namjerno sam ga zabrinjavao. Napuštao 

sam kuću. Vikao bi: Kuda ćeš ?, a ja mu ne bih odgovorio. 

Pretvarao sam se da odlazim zauvijek. Naravno da bih samo 

otišao malo dalje i pušio - nova navika, pušenje, stečena kasno u 

životu - mada sam to radio samo kad sam bio bijesan. Ponekad 

bih ostajao satima napolju. A ako bi me stvarno razbjesnio, 

ostao bih do mraka. Ali uvijek sam se vraćao. Ušao bih u 

njegovu sobu, šutke, i okrenuo ga, namjestio mu jastuk, obojica 

smo skretali poglede, obojica stiskali usne, č ekali mirovnu 

ponudu druge strane. 

Napokon, borbe su prestale dolaskom talibana, tih mladića 

oštrih crta s tamnim bradama, našminkanim očima i bičevima. 

Njihova surovost i ispadi su također dobro opisani, i ponovo 

vidim malo razloga da vam ih navodim, gospodine Markose. 

Moram reći da su godine koje su proveli u Kabulu, ironijom 

sudbine, bile vrijeme predaha za mene. Čuvali su većinu svog 

prezira i zadrtosti za mlade, posebno sirote žene. Ja sam bio 

samo starac. Moja glavna obaveza prema njihovom režimu bila 

je da pustim bradu, što me je, iskreno, spasilo svakodnevnog 

mučnog brijanja. 

“Zvanično je, Nabi”, rekao je Sulejman s kreveta, “izgubio si 

dobar izgled. Izgledaš kao neki prorok.” 


107

Na ulicama, talibani su prolazili pored mene kao da sam 

goveče. Pomagao sam im u tome svjesno ih gledajući telećim 

pogledom, kako ne bih izazvao pažnju. Zadrhtim od pomisli šta 

bi uradili Nili. Ponekad, kad bih je se sjetio, kako se smije na 

zabavama, s čašom šampanjca u ruci, njenih golih ruku, dugih 

vitkih nogu, činilo mi se kao da sam je izmislio. Kao da nikad 

nije postojala. Kao da ništa od toga nije bilo stvarno - ne samo 

ona već i ja, i Pari, i mlad zdrav Sulejman, čak i vrijeme i kuća u 

kojoj smo svi bili zajedno. 

Onda sam jednog jutra u ljeto 2000. godine ušao u Sulejmanovu 

sobu noseći čaj i svjež hljeb na poslužavniku. 

Odmah sam znao da se nešto dogodilo. Disanje mu je bilo 

isprekidano. Opuštenost lica iznenada je postala izraženija, a 

kad je pokušao govoriti, samo je jedva čujno kreštao. Spustio 

sam poslužavnik i potrčao do njega. “Pozvat ću doktora, 

Sulejmane”, rekao sam. “Samo čekaj. Bit će ti bolje, kao i 

uvijek.” 

Spremao sam se da krenem, ali je on žestoko odmahivao 

glavom. Mrdao je prstima lijeve šake. Nagnuo sam se i spustio 

uho do njegovih usta. Napravio je niz pokušaja da nešto kaže, 

ali nisam ga razumio. 

“Žao mi je, Sulejmane”, rekao sam, “moraš me pustiti da 

odem po doktora. Brzo se vraćam.” 

Ponovo je odmahnuo glavom, ovog puta sporije, i suze su 

mu potekle iz kataraktičnih očiju. Usta su mu se otvarala i 

zatvarala. Pokazao je glavom prema noćnom stoliću. Pitao sam 

ga da li se tamo nalazi nešto što mu je potrebno. 

Zatvorio je oči i kimnuo glavom. 

Otvorio sam gornju ladicu. Vidio sam tamo samo pilule, 

naočale za čitanje, i staru bocu kolonjske vode, bilježnicu, 

komadiće ugljena koje je prestao koristiti prije mnogo godina. 

Upravo sam se spremao da ga pitam šta mu je potrebno, kad 

sam je našao, ispod bilježnice. Kovertu s mojim imenom 

nažvrljanim Sulejmanovim nespretnim rukopisom. Unutra se 


108

nalazio list papira na kojem je napisao samo jedan pasus. 

Pročitao sam ga. 

Pogledao sam ga, njegove udubljene sljepoočnice, ispijene 

obraze, upale oči. 

Ponovo mi je dao znak i nagnuo sam se prema njemu. 

Osjetio sam na obrazu njegov hladan neujednačen dah. Čuo 

sam zvuk njegovog jezika koji se bori u suhim ustima dok je 

skupljao snagu. Nekako, možda samom snagom volje - 

posljednje - uspio je da mi prošapuće na uho. Ostao sam bez 

vazduha. Pokušavao sam govoriti uprkos knedli koja mi je 

zastala u grlu. 

“Ne. Molim te, Sulejmane.” 

Obećao si mi. 

“Ne još. Pomoći ću ti da se oporaviš. Vidjet ćeš. Pregu-rat 

ćemo kao i uvijek.” 

Obećao si mi. 

Koliko dugo sam sjedio pored njega? Koliko dugo sam ga 

ubjeđivao? Ne znam, gospodine Markose. Sjećam se da sam 

konačno ustao, obišao krevet, i legao pokraj njega. Okrenuo 

sam ga prema sebi. Bio je lak kao san. Poljubio sam mu suhe 

ispucale usne. Stavio sam jastuk između njegovog lica i svojih 

grudi i stavio mu ruku na potiljak. Dugo sam ga čvrsto pritiskao 

uz sebe. 

Jedino č ega se sjećam je način na koji su mu se zjenice 

raširile. 

Otišao sam do prozora i sjeo, Sulejmanova šolja čaja bila 

je još uvijek na poslužavniku kraj mojih nogu. Jutro je bilo 

sunčano, sjećam se. Prodavnice će se uskoro otvoriti, ako već i 

nisu. Dječaci će krenuti u školu. Prašina se već diže. Neki pas je 

lijeno išao ulicom praćen tamnim oblakom komaraca koji su mu 

letjeli oko glave. Gledao sam dva mladića kako prolaze na 

motociklu. Putnik, koji je opkoračio držač za prtljag, držao je 

kompjuterski monitor na jednom ramenu, a lubenicu na drugom. 

Naslonio sam čelo na toplo staklo. 


109

Cedulja u Sulejmanovoj ladici bila je testament kojim mi je sve 

ostavio. Kuću, novac, lične stvari, čak i auto, mada je odavno 

propao. Njegova olupina je još uvijek ležala u dvorištu iza kuće, 

na ispuhanim gumama, ulubljena hrpa zahrđalog metala. 

Neko vrijeme, naprosto nisam znao šta da radim sa sobom. 

Više od pola vijeka sam se brinuo o Sulejmanu. Moj 

svakodnevni život bio je oblikovan prema njegovim potrebama, 

njegovom društvu. Sad sam bio slobodan da radim šta mi je 

volja, ali sloboda mi je bila besmislena, jer sam ostao bez onog 

što sam najviše ž elio. Kažu, pronađi smisao u ž ivotu i proživi 

ga. Ali, ponekad, shvatiš da ti je život imao smisao tek kad ga 

proživiš, i to najvjerovatnije onaj koga nisi bio ni svjestan. A 

sad kad sam ispunio svoj, bio sam bez cilja i izgubljen. 

Uvidio sam kako više ne mogu spavati u toj kući; jedva 

sam mogao biti u njoj. Poslije Sulejmanove smrti, bila mi je 

prevelika. A svaki ugao, svaka pukotina, budili su mi stare 

uspomene. I tako sam se ponovo preselio u svoju staru kolibu na 

suprotnom kraju dvorišta. Platio sam nekim radnicima da mi 

uvedu struju, kako bih imao svjetlo za čitanje i ventilator da me 

rashlađuje ljeti. Što se prostora tiče, nije mi bilo potrebno 

mnogo. Moja svojina sastojala se od kreveta, nešto odjeće i 

kutije sa Sulejmanovim crtežima. Znam da će vam ovo možda 

izgledati čudno, gospodine Markose. Da, zakonski je kuća i sve 

u njoj pripadalo meni, ali nisam se osjećao kao pravi vlasnik 

svega toga i znao sam da nikad neću. 

Mnogo sam čitao, knjige koje sam uzeo iz stare Sulejmanove 

radne sobe. Vraćao sam svaku kad bih završio. Posadio 

sam nešto paradajza, nekoliko strukova nane. Šetao sam po 

okolini, ali koljena bi me često zaboljela prije nego što bih 

otišao i dvije ulice dalje, tjerajući me da se vratim. Ponekad bih 

iznio stolicu u vrt i samo sjedio. Nisam bio kao Sulejman: 

samoća mi nije prijala. Zatim ste, jednog dana tokom 2002, 

pozvonili na vrata. Prevodilac koji vas je pratio bio je neki 

lokalni Afgani-stanac u jarkoljubičastoj jakni i sa sunčanim 

naočalama. Pitao je ko je vlasnik kuće. Vas dvojica ste brzo 

razmijenili poglede kad sam rekao prevodiocu da razgovara s 


110

vlasnikom. Prezrivo se nasmiješio i kazao: “Ne, kaka, vlasnik.” 

Pozvao sam vas obojicu na čaj. 

Razgovor koji je uslijedio, na preostalom dijelu verande uz 

zeleni č aj, bio je na farsiju - naučio sam, kao što znate, 

gospodine Markose, malo engleskog u prethodnih sedam 

godina, uglavnom zahvaljujući vašim uputstvima i ljubaznosti. 

Preko prevodioca ste mi rekli da ste s Tinosa, jednog ostrva u 

Grčkoj. Bili ste hirurg, dio skupine ljekara koja je došla u Kabul 

da bi operisala djecu s povredama lica. Rekli ste da je vama i 

kolegama potrebna rezidencija, gostinska kuća, kako se to danas 

zove. 

Pitali ste koliko bih tražio za iznajmljivanje. 

Rekao sam: “Ništa.” 

Sjećam se kako ste zatreptali kad je mladić u ljubičastoj 

jakni preveo. Ponovili ste pitanje, možda misleći da sam vas 

pogrešno razumio. 

Prevodilac je sjeo na ivicu stolice i nagnuo se prema meni. 

Govorio je povjerljivim tonom. Pitao me je jesam li izlapio, 

znam li koliko je vaša grupa spremna platiti, imam li ikakvu 

predstavu kolike su stanarine u Kabulu? Rekao je da sjedim na 

zlatu. 

Kazao sam mu da skine sunčane naočale kad razgovara sa 

starijim od sebe. Zatim sam mu kazao da radi svoj posao, a to je 

da prevodi, a ne da savjetuje, a onda sam se okrenuo prema 

vama i ponudio, među mnogim svojim razlozima, onaj koji nije 

bio ličan. “Napustili ste svoju zemlju”, rekao sam, “svoje 

prijatelje, porodicu, i došli ste u ovaj grad bogu iza leđa da 

pomognete mojoj domovini i zemljacima. Kako da vam to 

naplatim?” 

Mladi prevodilac, koga više nikad nisam vidio, podigao je 

ruke i nasmijao se s nevjericom. Ova zemlja se promijenila. Nije 

uvijek bila ovakva, gospodine Markose. 

Ponekad noću, ležim u samoći svojih odaja i vidim kako 

svjetlo gori u glavnoj kući. Gledam vas i vaše prijatelje - 

posebno hrabru gospođicu Amru Ademović, čijem se 

ogromnom srcu beskrajno divim - na verandi ili u dvorištu, kako 


111

jedete hranu iz tanjira, pušite, pijete vino. Čujem i muziku, a 

povremeno je to džez koji me podsjeća na Nilu. 

Sad je mrtva, toliko znam. Saznao sam to od gospođice 

Amre. Pričao sam joj o Wahdatijevima i povjerio joj kako je 

Nila bila pjesnikinja. Prošle godine je na kompjuteru pronašla 

neki francuski časopis. Objavili su antologiju svojih najboljih 

tekstova u posljednjih četrdeset godina. Tu je bio i jedan o Nili. 

Pisalo je da je umrla 1974. 

Mislio samo jalovosti svih tih godina, nadajući se pismu 

od žene kojaje odavno umrla. Nisam bio iznenađen kad sam 

saznao da je izvršila samoubistvo. Znam sad da neki ljudi 

osjećaju nesreću kao drugi ljubav: lično, snažno i bespomoćno. 

Dozvolite mi da završim, gospodine Markose. Moje 

vrijeme je gotovo isteklo. Slabiji sam svakog dana. Neću još 

dugo živjeti. A hvala Bogu na tome. Hvala i vama, gospodine 

Markose, ne samo na prijateljstvu, na tome što ste me 

svakodnevno posjećivali i ostajali na čaju, i što ste mi pričali o 

svojoj majci na Tinosu i prijateljici iz djetinjstva, Thaliji, već i 

na saosjećanju prema mojim sunarodnjacima i neprocjenjivoj 

pomoći koju pružate ovdašnjoj djeci. 

Hvala vam i na popravkama koje ste obavili u kući. 

Proveo sam veći dio svog života u njoj, to mi je dom, i siguran 

sam da ću uskoro udahnuti posljednji dah pod njenim krovom. 

Bio sam svjedok njenog pada, pun nevjerice i tuge. Ali mnogo 

sam se obradovao kad sam je vidio ponovo okrečenu, s 

popravljenim dvorišnim zidom, zamijenjenim prozorima, i 

ponovo izgrađenom verandom, na kojoj sam proveo bezbrojne 

sretne sate. Hvala vam, prijatelju moj, za drveće koje ste 

posadili, i za cvijeće koje ponovo cvjeta u vrtu. Ako sam na neki 

način pomogao uslugama koje ste pružali ljudima ovog grada, 

onda je ovo što ste ljubazno učinili za ovu kuću više nego 

dovoljna naknada. 

Ali, uz opasnost da ispadnem pohlepan, dozvolit ću sebi 

da vas zamolim za dvije stvari, jednu za mene, jednu za druge. 

Prva je da me sahranite na groblju Ashuqan--Aretan u Kabulu. 

Siguran sam da vam je poznato. Idite na sjever od glavnog ulaza 


112

i ubrzo ćete vidjeti grob Sulejmana Wahdatija. Pronađite mi 

parcelu u blizini, i tu me sahranite. To tražim za sebe. 

Druga stvar je da pokušate pronaći moju sestričnu Pari 

poslije moje smrti. Ako je još uvijek živa, to možda neće biti 

pretjerano teško - ovaj internet je predivna stvar. Kao što vidite, 

u koverti uz ovo pismo je i moj testament, u kojem ostavljam 

kuću, novac i svoje stvari njoj. Molim vas da joj date i ovo 

pismo i testament. I molim vas, recite joj, recite joj da ne znam 

brojne posljedice koje ć e iz toga nastati. Nada mi je jedina 

utjeha. Nada da će možda, gdje god da je sad, ona pronaći 

onoliko mira, dobrote, ljubavi i sreće koliko ovaj svijet 

dozvoljava. 

Hvala vam, gospodine Markose. Nek vas Bog čuva. 

Vaš prijatelj zauvijek, 

Nabi. 


113

Proljeće 2003. 

Bolničarka, Amra Ademović, upozorila je Idriza i Timura. 

Pozvala ih je u stranu i rekla: “Ako pokažete bilo kakvu 

reakciju, čak i najmanju, ona će se uznemiriti, a ja ću vas 

izbaciti.” 

Stajali su na kraju dugog slabo osvijetljenog hodnika u 

muškom krilu bolnice Vezir Ekber Kan. Amra je rekla da je 

jedini rođak te djevojčice - ili jedini koji ju je posjećivao - bio 

njen daidža, i kako ne bi mogao da je posjećuje da je bila 

smještena u ž enskom krilu. I tako ju je osoblje smjestilo u 

muško krilo, ne u sobu - bilo bi nepristojno da djevojčica bude u 

sobi s muškarcima koji joj nisu rođaci - već ovdje, na kraju 

hodnika, na teritoriji koja ne pripada nijednom muškarcu ni 

ženi. 

“A ja sam mislio da su talibani napustili grad”, kaže 

Timur. 

“Ludo je, zar ne?”, kaže Amra, zatim se zbunjeno zakikoće. 

U sedmicama otkako se Idriz vratio u Kabul, shvatio je da 

je taj ton bezbrižnog bijesa bio uobičajen među stranim 

humanitarcima, koji su se morali boriti s neprijatnostima i 

posebnostima afganistanske kulture. Bio je neznatno uvrijeđen 

tim davanjem sebi prava na veselo izrugivanje, tog prava na 

podsmijavanje, mada mještani to izgleda nisu primjećivali, ili se 

nisu vrijeđali ako su primjećivali, tako da je smatrao kako ni on 

ne bi trebalo to da radi. 

“Ali vama dozvoljavaju da budete ovdje. Da ulazite i 

izlazite”, kaže Timur. 

Amra podigne obrve. “Ja se ne računam. Ja nisam Afganistanka. 

Tako da nisam prava žena. Zar to niste znali?” 

Timur se, zlurado, smiješi. “Amra. Jeste li Poljakinja?” 

“Bosanka. Bez reakcije. Ovo je bolnica, nije zoološki vrt. 

Obećajte mi.” 

Timur kaže: “Obećavam.” 


114

Idriz gleda bolničarku, zabrinut da ju je to zadirkiva-nje, 

pomalo nepažljivo i nepotrebno uvrijedilo, ali izgleda da se 

Timur izvukao. Idriz prezire rođaka i zavidi mu zbog te 

sposobnosti. Uvijek je smatrao Timura prostim, nemaštovitim i 

netaktičnim. Zna da Timur vara i ženu i poreznike. Tamo u 

Sjedinjenim Državama, Timur posjeduje kompaniju za promet 

nekretninama pod hipotekom, a Idriz je gotovo siguran da je do 

grla u nekoj prevari s hipotekama. Ali Timur je izrazito 

društven, greške su mu uvijek oproštene zbog duhovitosti, 

odlučne druželjubivosti, i zavodljive vještine nedužnosti koja ga 

čini dragim ljudima koje sreće. Ni ljepota mu ne odmaže - 

mišićavo tijelo, zelene oči, jamice na obrazima kad se smije. 

Timur je, misli Idriz, odrastao muškarac koji uživa povlastice 

djeteta. 

“Dobro”, kaže Amra. “U redu.” Povlači čaršaf koji je zakucan 

za tavanicu, kao priručna zavjesa i pušta ih da uđu. 

Djevojčica - Roši, kako ju je Amra nazvala, skraćeno od 

Rošana - izgleda kao da ima devet, možda deset godina. Sjedi na 

željeznom krevetu, naslonjena na zid, s koljenima priljubljenim 

uz grudi. Idriz odmah spušta pogled. Zatomljuje uzdah prije 

nego što ga ispusti. Očekivano, Timur nije tako uzdržan. Počinje 

da cokće jezikom i govori: “Oh! Oh! Oh!”, neprestano, glasnim 

bolnim šapatom. Idriz gleda Timura i nije iznenađen što mu 

suze teatralno podrhtavaju u očima. 

Djevojčica se trza i progunđa nešto. 

“Dobro, gotovo je, idemo”, oštro kaže Amra. 

Napolju, na ruševnim stepenicama na ulazu, bolničarka 

vadi paketić crvenog marlboroa iz džepa blijede bolničke 

uniforme. Timur, čije suze su nestale brzo kako su se i stvorile, 

uzima cigaretu i pali njenu i svoju. Idriz osjeća slabost, 

vrtoglavicu. Usta su mu se osušila. Plaši se da će povratiti i 

osramotiti sebe, potvrditi Amrino mišljenje o njemu, njima - 

bogatim zaprepaštenim emigrantima - koji su se vratili da 

osmotre pokolj sad kad su bauci otišli. Idriz je očekivao da ih 

Amra prekori, makar Timura, ali ona je više koketna nego ljuta. 

Takav je Timurov uticaj na žene. 


115

“Dakle”, kaže, koketno, “šta imaš reći u svoju odbranu, 

Timure?” 

U Americi, Timur se zove Tim. Promijenio je ime poslije 

jedanaestog septembra i tvrdi kako je otad gotovo udvostručio 

posao. Gubljenje ta dva slova, rekao je Idrizu, već je uradilo više 

za njegovu karijeru nego što bi fakultetska diploma - da je išao 

na fakultet, a nije; Idriz je akademik u porodici Baširi. Ali 

otkako su stigli u Kabul, Idriz gaje č uo kako se predstavlja 

isključivo kao Timur. To je bezazlena dvoličnost, možda i 

neophodna. Ali to ga izjeda. 

“Izvinjavam se zbog onog š to se dogodilo unutra”, kaže 

Timur. 

“Možda ću te kazniti.” 

“Polako, mačkice.” 

Amra gleda Idriza. “Tako. On je kauboj. A ti, ti si šutljiv i 

osjećajan. Ti si - kako se ono kaže? - introvertan.” “On je 

doktor”, kaže Timur. 

“Ah? Mora da te je ovo zaprepastilo. Ova bolnica.” 

“Šta joj se dogodilo?”, pita Idriz. “Rosi. Ko joj je to 

uradio?” Amra se mršti. Kad govori, u glasu joj se čuje 

majčinska odlučnost. “Borim se za nju. Protiv vlada, bolničke 

bi-rokratije, prokletnika od neurohirurga. Borim se za nju na 

svakom koraku. I ne prestajem. Ona je niko.” Idriz kaže: 

“Mislio sam da ima daidžu.” 

“I on je prokletnik.” Otresa pepeo s cigarete. “Dobro. 

Zašto ste ovdje, momci?” 

Timur počinje objašnjavati. Ono što govori je manje-više istina. 

Da su rođaci, da su im porodice izbjegle poslije dolaska Sovjeta, 

da su proveli godinu dana u Pakistanu prije nego što su otišli u 

Kaliforniju početkom osamdesetih. Da se obojica sad vraćaju 

prvi put poslije gotovo dvadeset godina. Ali onda dodaje da su 

se vratili da se “ponovo ukorijene” i “obrazuju”, da 

“posvjedoče” o posljedicama svih tih godina rata i razaranja. 


116

Žele da se vrate u Sjedinjene Države, kaže, kako bi podigli 

svijest i pronašli novac da se “oduže”. 

“Želimo da se odužimo”, govori, izgovarajući staru frazu 

tako uvjereno da se Idriz postidi. 

Naravno da Timur ne otkriva pravi razlog zbog kojeg su se 

vratili u Kabul: kako bi povratili imovinu koja je pripadala 

njihovim očevima, kuću u kojoj su živjeli prvih četrnaest godina 

svojih života. Vrijednost nekretnina je otišla u nebo sad kad su 

hiljade stranih humanitaraca počele dolaziti u Kabul i tražiti 

smještaj. Bili su tamo ranije, da vide kuću, u kojoj se trenutno 

nalazi nekoliko odrpanih vojnika Sjeverne alijanse. Kad su 

odlazili, sreli su jednog sredovječnog čovjeka koji je živio tri 

kuće dalje, na drugoj strani ulice, grčkog plastičnog hirurga po 

imenu Markos Varvaris. Pozvao ih je na ručak i ponudio da im 

pokaže bolnicu Vezir Ekber Kan, gdje je nevladina organizacija 

za koju je radio imala kancelariju. Također ih je pozvao na 

zabavu te večeri. Saznali su za djevojčicu tek kad su stigli u 

bolnicu - načuli su kako dvojica bolničara razgovaraju o njoj na 

stepeništu - poslije čega je Timur ćušnuo Idriza laktom i kazao: 

Treba to da ovjerimo, brate. 

Amra djeluje kao da joj je Timurova priča dosadna. 

Odbacuje cigaretu i zateže gumicu koja joj drži punđu na 

kovrdžavoj plavoj kosi. “Dobro. Vidimo se večeras na zabavi, 

momci?” 

Timurov otac, Idrizov amidža, poslao ih je u Kabul. 

Porodična kuća Baširijevih je često mijenjala vlasnike tokom 

prethodne dvije decenije rata. vraćanje vlasništva zahtije-vat će 

vrijeme i novac. Hiljade slučajeva imovinskih sporova već su 

zakrčivali sudove u zemlji. Timurov otac im je kazao da će 

morati “manevrisati” kroz ozloglašeno sporu napornu 

afganistansku birokratiju - što je eufemizam za “pronađite koga 

treba da podmitite”. 

“To je moj dio posla”, rekao je Timur, kao da je to bilo 

potrebno naglašavati. 


117

Idrizov otac je umro devet godina ranije, poslije duge 

borbe s rakom. Umro je u svom domu, sa svojom ženom, dvije 

kćerke i Idrizom pored uzglavlja. Onog dana kad je umro, 

gomila je nahrupila u kuću - amidže, tetke, rođaci, prijatelji i 

poznanici - sjedeći na kaučima, trpezarijskim stolicama a, kad je 

ponestalo mjesta, na podu, stepenicama. Žene su se okupljale u 

trpezariji i kuhinji. Neprestano su kuhale čaj. Idriz, kao jedini 

sin, morao je potpisati sve papire - za mrtvozornika, koji je 

stigao da proglasi očevu smrt; papire za ljubazne mladiće iz 

pogrebnog zavoda, koji su došli s nosilima da odnesu očevo 

tijelo. 

Timur ga nikad nije ostavljao samog. Pomogao je Idri-zu 

da se javlja na telefon. Dočekivao je gomile ljudi koji su dolazili 

da izjave saučešće. Naručio je janjetinu i rižu iz restorana 

Abeova kuća kebaba, lokalnog afganistanskog restorana koji je 

vodio Timurov prijatelj Abdullah, koga je Timur u šali zvao 

Daidža Abe. Timur je parkirao auto starijim gostima kad je 

počela padati kiša. Pozvao je nekog svog prijatelja na jednoj od 

lokalnih afganistanskih televizijskih stanica. Za razliku od 

Idriza, Timur je bio dobro povezan s afganistanskom 

zajednicom; jednom je rekao Idrizu kako ima preko trista 

kontakata u mobilnom telefonu. Iste noći je organizovao da se 

na afganistanskoj televiziji emituje objava. 

Ranije tog popodneva, Timur je odvezao Idriza do 

pogrebnika u Haywardu. Dotad je počela kiša, a saobraćaj je bio 

usporen u trakama koje vode prema sjeveru, na putu 680. 

“Tvoj otac, bio je pravi čovjek, brate. Bio je stara škola”, 

jadikovao je Timur dok je skretao prema isključenju Mi-ssion. 

Stalno je brisao suze dlanom slobodne ruke. 

Idriz je mrko kimnuo glavom. Čitavog života nije bio u 

stanju da plače pred drugim ljudima, ni na sahranama gdje je to 

bilo očekivano. Vidio je to kao omanji nedostatak, kao 

daltonizam. Ipak, osjećao je blagu - i da, znao je, nerazumnu - 

netrpeljivost prema Timuru što se šepurio naokolo dramatično 

jecajući. Kao da je umro njegov otac. 


118

Otpratili su ih do oskudno osvijetljene tihe sobe s 

masivnim tamnim namještajem. Neki čovjek u crnom odijelu i 

razdjeljkom u kosi nasred glave, pozdravio ih je. Mirisao je kao 

skupa kafa. Poslovnim glasom je izrazio saučešće Idrizu, i dao 

mu da potpiše obrazac s ovlaštenjem za sahranu. Pitao je koliko 

primjeraka smrtovnice porodica želi da dobije. Kad su svi 

dokumenti potpisani, taktično je spustio pred Idriza letak s 

naslovom “Cjenovnik”. 

Direktor pogrebnog zavoda se nakašljao. “Naravno, te 

cijene se neće primjenjivati ako je vaš otac bio pripadnik 

afganistanske džamije na Missionu. Imamo saradnju s njima. 

Platit će za sve usluge. Bit ćete pokriveni.” “Ne znam da li je 

bio ili ne , kazao je Idriz, gledajući letak. Otac mu je bio 

pobožan čovjek, znao je to, ali privatno. Rijetko je odlazio na 

džume petkom. “Da vam dam malo vremena? Možete da 

pozovete džamiju.” 

“Ne, č ovječe. Nema potrebe”, kazao je Timur. “Nije bio 

član.” 

“Jeste li sigurni?” 

“Da. Sjećam se jednog razgovora.” 

“Tako, dakle”, kazao je direktor pogrebnog zavoda. 

Napolju su podijelili cigaretu pored SUV-a. Kiša je prestala. 

“Drumska pljačka”, rekao je Idriz. 

Timur je pljunuo u baricu tamne kišnice. “Dobar posao, 

smrt, moraš priznati. Uvijek ima posla. Sranje, to je bolje od 

prodaje automobila.” 

U to vrijeme, Timur je bio suvlasnik salona za prodaju 

polovnih automobila. Salon je poslovao veoma loše dok Timur 

nije došao s jednim svojim prijateljem. Za manje od dvije 

godine, pretvorio ga je u uspješno preduzeće. Sposoban čovjek, 

govorio je Idrizov otac o svom sinovcu. Idriz je, u 

međuvremenu, zarađivao robovsku platu završavajući drugu 

godinu ljekarske prakse na odjeljenju za internu medicinu UC 

Davisa. Njegova žena, Nahil, radila je trideset sati sedmično kao 

sekretarica u nekoj advokatskoj kancelariji, dok je studirala 

pravo. 


119

“Ovo je pozajmica”, rekao je Idriz. “Razumiješ to, Timure. 

Vratit ću ti pare.” 

“Bez brige, brate. Kako god ti kažeš.” 

Kad se Idriz oženio, Timur mu je dao nov ford eksplorer 

kao svadbeni dar. Timur je bio žirant kad su Idriz i Nahil kupili 

mali stan u Davisu. U porodici je bio ubjedljivo najomiljeniji 

amidža sve djece. Ako bi Idriz ikad morao da obavi jedan 

telefonski poziv, zasigurno bi zvao Timura. 

A ipak. 

Idriz je saznao, naprimjer, da su svi u porodici znali za to 

da je Timur bio žirant. Rekao je svima. A na vjenčanju, Timur je 

rekao pjevaču da prekine s pjesmom, napravio je najavu i 

predao ključ automobila Idrizu i Nahil uz veliku pompu - na 

poslužavniku, zamislite samo - pred pažljivom publikom. 

Blicevi su svjetlucali. To je bilo ono čega se Idriz plašio, 

fanfara, hvalisanja, neobuzdanog privlačenje pažnje, parade. 

Nije volio da tako misli o rođaku, koji mu je bio skoro kao brat, 

ali izgledalo mu je da Timur piše sopstvene javne nastupe, a 

njegova darežljivost je, po-dozrijevao je Idriz, bila proračunat 

dio njegovog pažljivo smišljenog lika. 

Idriz i Nahil su imali manju svađu zbog njega jedne večeri 

dok su mijenjali posteljinu. 

Svi žele da ih ljudi vole, rekla je. Zar i ti to ne želiš? 

Dobro, ali ne bih plaćao za to. 

Rekla mu je da je nepravedan, i nezahvalan, pritom, 

poslije svega što je Timur uradio za njih. Zaboravljaš 

najvažnije, Nahil. Samo kažem da je neukusno razmetati se 

svojim dobrim djelima. Trebalo bi to raditi nenametljivo, 

dostojanstveno. Dobrota je više od javnog potpisivanja čekova. 

Dobro, rekla je Nahil, povlačeći čaršaf, ali je više nego 

dovoljno, dušo. 

“Čovječe, sjećam se ovog mjesta”, govori Timur, gledajući 

kuću. “Kako se ono zvao vlasnik?” 

“Wahdati nešto, mislim”, kaže Idriz. “Zaboravio sam mu 

ime.” Misli na bezbrojne prilike kad su se kao djeca igrali na 


120

ulici pred tom kapijom i tek sad, desetljećima kasnije, prvi put 

prolaze kroz nju. 

“Bog i njegovi putevi”, mrmlja Timur. 

To je obična dvospratnica koja bi u Idrizovoj četvrti u San 

Joseu izazvala bijes Unije kućevlasnika. Ali po ka-bulskim 

standardima, to je raskošno imanje, s visokim zidovima, 

metalnom kapijom, i širokim kolskim prilazom. Dok njega i 

Timura uvodi naoružani stražar, Idriz vidi da, kao mnoge stvari 

koje je vidio u Kabulu, ova kuća ima dašak starog sjaja ispod 

nesreće koja ju je zadesila - o kojoj ima mnogo dokaza: rupe od 

metaka i cik-cak pukotine na čađavim zidovima, ogoljena cigla 

ispod velikih komada maltera koji su otpali, suho žbunje na 

prilazu, ogoljeno drveće u vrtu, požutjela trava. Više od pola 

verande koja gleda na dvorište nedostaje. Ali kao i mnoge druge 

stvari u Kabulu, postoje dokazi sporog nesigurnog oporavka. 

Neko je počeo da kreči kuću, posadio je ruže u vrtu, rupa na 

zidu u istočnom dijelu dvorišta je zatvorena, mada pomalo 

nevješto. Merdevine su naslonjene na stranu kuće okrenutu 

prema ulici, zbog čega Idriz misli kako se upravo popravlja 

krov. Popravka dijela verande koji nedostaje je, izgleda, počela. 

Sreću Markosa u predvorju. Ima rijetku sijedu kosu i 

blijedoplave oči. Nosi sivo afganistansko odijelo i crno--bijelu 

kariranu maramu elegantno obavijenu oko vrata. Uvodi ih u 

bučnu sobu punu dima. 

“Imam čaj, vino, i pivo. Ili možda želite nešto žešće?” 

“Samo pokaži i idem da sipam”, rekao je Timur. “Oh, moj 

čovjek. Tamo, pored muzičkog uređaja. Led je bezbjedan, 

uzgred. Napravljen je od flaširane vode.” “Hvala Bogu.” 

Timur je u svom elementu na ovakvim skupovima, a Idriz 

mu se mora diviti zbog opuštenosti, neusiljene duhovitosti, 

samouvjerenog šarma. Prati Timura do bara, gdje im Timur sipa 

piće iz crvene boce. 

Dvadesetak gostiju sjedi na jastucima svud po sobi. 

Pod je prekriven tamnocrvenim afganistanskim tepihom. 

Uređenje je nenametljivo, ukusno, ono što Idriz naziva 


121

“iseljeničkom elegancijom”. CD Nine Simon tiho svira. Svi 

piju, gotovo svi puše, pričaju o novom ratu u Iraku, šta će to 

značiti za Afganistan. Televizor u uglu emituje CNN 

International, s isključenim tonom. Noć u Bagdadu, agonija 

blickriga, puna zelenih bljeskova. 

S votkom u ruci, pridružuju se Markosu i dvojici mladih 

Nijemaca ozbiljnog izgleda, koji rade za World Food Program. 

Kao i mnogi humanitarci koje je upoznao u Kabulu, Idriz ih 

doživljava kao pomalo zastrašujuće, svjetske ljude, blazirane. 

Kaže Markosu: “Ovo je lijepa kuća.” 

“Kažite to, onda, vlasniku.” Markos odlazi do druge strane 

prostorije i vraća se sa starijim mršavim čovjekom. Taj čovjek 

ima bujnu prosijedu kosu začešljanu unazad. 

Ima kratku bradu, upale obraze gotovo bezube osobe. 

Nosi ofucano preveliko maslinasto odijelo koje je bilo moderno 

pedesetih godina. Markos se smiješi starcu, s mnogo naklonosti. 

“Nabi jan?”, uzvikuje Timur, i iznenada se i Idriz prisjeća. 

Starac se stidljivo osmjehuje. “Oprostite mi, jesmo li se ranije 

sreli?” 

“Ja sam Timur Baširi”, kaže Timur na farsiju. “Moja 

porodica je živjela nedaleko odavde.” 

“Dragi Bože”, dahće starac. “Timur jan? A ti mora da si 

Idriz jan?” 

Idriz kima glavom, smiješeći se. 

Nabi ih obojicu grli. Ljubi ih u obraze, još uvijek se 

smiješeći, i gleda ih s nevjericom. Idriz se sjeća Nabija kako 

gura svog poslodavca, gospodina Wahdatija, u invalidskim 

kolicima, po cijeloj ulici. Ponekad bi zaustavio kolica na 

pločniku, i njih dvojica bi gledala njega i Timura kako igraju 

fudbal s komšijskom djecom. 

“Nabi ž ivi u ovoj kući od 1947”, kaže Markos, grleći 

Nabija. 

“Sad ste vlasnik ovog mjesta?”, pita Timur. 


122

Nabi se smiješi zbog iznenađenja na Timurovom licu. 

“Služio sam gospodina Wahdatija od 1947. do 2000, kad je 

umro. Bio je dovoljno ljubazan da mi ostavi kuću, da.” 

“Dao vam ju je?” pita Timur s nevjericom. 

Nabi kima glavom. “Da.” 

“Mora da ste bili prokleto dobar kuhar!” “A ti si, ako 

smijem primijetiti, bio pomalo nestašan, koliko se sjećam.” 

Timur se zakikoće. “Nikad nisam mario za pravila, Nabi 

jan. Ostavljam to svom rođaku.” 

Markos, vrteći čašu s vinom, kaže Idrizu: “Nila Wahdati, 

supruga prethodnog vlasnika, bila je pjesnikinja. Donekle 

slavna, kako se ispostavilo. Jeste li čuli za nju?” Idriz odmahuje 

glavom. “Samo znam da je već bila napustila zemlju kad sam se 

rodio.” 

“Živjela je u Parizu s kćerkom”, kaže Thomas, jedan od 

Nijemaca. “Umrla je 1974. Samoubistvo, mislim. Imala je 

probleme s alkoholom, ili sam bar tako pročitao. Neko mi je dao 

njemački prevod jedne od njenih prvih zbirki poezije, prije 

godinu ili dvije, i učinilo mi se daje prilično dobra. 

Iznenađujuće seksualna, ako se dobro sjećam.” 

Idriz kima glavom, ponovo se osjećajući pomalo 

nedoraslo, ovog puta zato što ga neki stranac podučava o afganistanskoj 

umjetnici. Nekoliko koraka dalje, čuje Timura kako 

vodi živu raspravu s Nabijem o visini kirija. Na far-siju, 

naravno. 

“Imate li ikakvu predstavu koliko biste mogli da naplaćujete za 

ovakvo mjesto, Nabijan?”, kaže starcu. 

“Da”, odgovara Nabi, kimajući glavom, smijući se. 

Poznate su mi cijene najma u ovom gradu. 

“Mogli ste da oderete ove tipove!” 

Pa... 

“A vi ih puštate da ostanu besplatno.” 


123

“Došli su da pomognu ovoj zemlji, Timur jan. Ostavili su 

svoje kuće i došli ovamo. Nije mi izgledalo pravo da ih, kako ti 

kažeš, ‘oderem’.” 

Timur zastenje, iskapi ostatak pića. “Dobro, ili mrzite 

novac, stari prijatelju, ili ste mnogo bolji čovjek od mene.” 

Amra ulazi u sobu, noseći plavu afganistansku tuniku 

preko izblijedjelih farmerica. “Nabi jan!”, uzvikuje. Nabi 

izgleda pomalo preplašeno kad ga poljubi u obraz i zagrli ga. 

“Volim ovog č ovjeka”, kaže ostalima. “A volim i da ga 

posramim.” Zatim to kaže Nabiju na farsiju. On maše glavom 

tamo-amo i smije se, malo crveneći. 

“Kako bi bilo da i mene malo posramiš”, kaže Timur. 

Amra ga potapše po grudima. “Ovaj je nezgodan.” Ona i 

Markos se ljube na afganistanski način, tri puta u obraze, isto i s 

Nijemcima. 

Markos joj obavija ruku oko struka. “Amra Ademović. 

Najvrednija žena u Kabulu. Ne želite da naljutite ovu djevojku. 

A može i popiti više od svih.” 

“Hajde da to provjerimo”, kaže Timur, uzimajući čašu sa 

šanka iza sebe. 

Starac, Nabi, kaže kako ih mora napustiti. 

Narednih sat vremena, Idriz se druži s ljudima, ili to 

pokušava. Kako nivo alkohola u bocama opada, razgovor 

postaje glasniji. Idriz č uje njemački, francuski, i vjerovatno 

grčki, ispija jos jednu votku, poslije nje mlako pivo. U jednoj 

skupini, skuplja hrabrost da ispriča vic o muli Omaru, koji je 

čuo u Kaliforniji na farsiju. Ali vic se ne može dobro prevesti na 

engleski, a njegovo pričanje je nevjesto. Niko se ne smije. Ide 

dalje, osluškuje razgovor o nekom irskom pabu koji se otvara u 

Kabulu. Svi se slažu kako neće dugo opstati. 

Ide po prostoriji, s mlakim pivom u ruci. Nikad se nije 

prijatno osjećao na ovakvim skupovima. Pokušava se zabaviti 

gledanjem namještaja. Tu su posteri Buda iz Ba-mivana, 

Buzkashi igre, jedne od luka na grčkom ostrvu Tinos. Nikad nije 

čuo za Tinos. Gleda uramljenu fotografiju u predvorju, crno- 


124

ijelu, pomalo mutnu, kao da je slikana jeftinim fotoaparatom. 

To je neka mlada djevojka s dugom crnom kosom, leđima 

okrenuta objektivu. Na plaži je, sjedi na stijeni, okrenuta prema 

okeanu. Donji lijevi ugao fotografije izgleda nagorjelo. 

Za večeru je bio janjeći but s ružmarinom i špikovan 

češnjevima bijelog luka. Salata od kozijeg sira i rezanci s pesto 

sosom. Idriz uzima malo salate, i odlazi u ugao sobe da je 

pojede. Uočava Timura kako sjedi s dvije mlade lijepe 

Holanđanke. U centru je pažnje, misli Idriz. Smijeh se prolama, 

i jedna od žena dodiruje Timurovo koljeno. Idriz nosi vino 

napolje, na verandu, i sjeda na drvenu klupu. Sad je mrak, i 

veranda je osvijetljena samo dvjema sijalicama koje vise s 

tavanice. Odatle vidi obrise neke građevine na suprotnom kraju 

dvorišta i, s desne strane, neki automobil - veliki, dug, star - 

najvjerovatnije američki, sudeći po obliku. Model iz četrdesetih, 

možda s početka pedesetih - Idriz ne vidi baš najbolje - a 

uostalom, nikad nije bio dobar poznavalac automobila. Siguran 

je da bi Timur znao. Rekao bi koji je model, godina 

proizvodnje, zapremina motora, sve ostalo. Izgleda kao da su 

sve č etiri gume ispuhane. Komšijski pas naglo zalaje. Unutra, 

neko je pustio CD Leonarda Cohena. 

“Tih i osjetljiv.” 

Amra sjeda pored njega, led joj zveči u čaši. Bosonoga je. 

“Tvoj rođak kauboj, snalazi se na zabavi kao riba u vodi.” 

“Nisam iznenađen.” 

“Veoma je zgodan. Je li oženjen?” 

“Ima troje djece.” 

“Šteta. Onda ću se suzdržati.” 

“Siguran sam da bi ga to razočaralo.” 

“Imam svoja pravila”, kaže ona. “Ne voliš ga baš mnogo.” 

Idriz joj kaže, prilično iskreno, da mu je Timur nešto 

najbliže bratu što ima. 

“Ali ga se stidiš.” 

Istina je. Stidio se Timura. Ponaša se kao slika i prilika 

gadnog Amerikanca afganistanskog porijekla, misli Idriz. Seta 


125

se razrušenim gradom kao da pripada ovdje, udara mještane po 

leđima prijateljski i zove ih brate, sestro, ciko, teatralno daje 

novac prosjacima iz svežnja koji zove svežanj za bakšiš, šali se 

sa staricama koje naziva majkama i tjera ih da pričaju svoje 

priče u kamkorder, dok ih on gleda ucviljeno, praveći se na je 

jedan od njih, kao da je bio tu sve vrijeme, kao da nije dizao 

tegove u Gold’su u San Joseu, radio na grudnim i stomačnim 

mišićima, kad su te ljude granatirali, ubijali, silovali. To je 

licemjerno i neukusno. A Idriz je zapanjen kako niko to ne 

uviđa. 

“Nije istina ono što ti je kazao”, govori Idriz. “Došli smo 

ovamo da povratimo kuću koja je pripadala našim očevima. To 

je to. Ništa drugo.” 

Amra se zakikoće. “Naravno da znam to. Misliš da sam 

budala? Imala sam posla s plemenskim starješinama i talibanima 

u ovoj zemlji. Sve sam vidjela. Ništa me ne iznenađuje. 

Ništa i niko me ne može obmanuti.” 

“Pretpostavljam da je to istina.” 

“Iskren si”, kaže ona. “Makar si iskren.” 

“Samo mislim da moramo poštovati te ljude zbog svega 

što su preživjeli. Kad kažem ‘mi’ mislim na ljude kao što smo 

Timur i ja. Sretnike, one koji nisu bili ovdje kad je bilo 

bombardovanje. Nismo kao ovi ljudi. Ne treba da se pretvaramo 

kako jesmo. Nemamo pravo na priče koje ti ljudi pričaju... 

Bulaznim.” 

“Bulazniš?” 

“Pričam besmislice.” 

“Ne, razumijem te”, kaže. “Kažeš da su njihove priče dar 

koji ti oni daju.” 

“Dar. Tako je.” 

Pijuckaju još malo vina. Razgovaraju neko vrijeme, za 

Idriza je to prvi iskren razgovor otkako je stigao u Kabul, bez 

prikrivenog ruganja, neodređenih prijekora koje je osjećao kod 

mještana, vladinih zvaničnika, humanitaraca. Pita je za posao, a 

ona mu kaže da je bila na Kosovu s UN-om, u Ruandi nakon 


126

genocida, Kolumbiji, Burundiju također. Radila je s djecom 

prostitutkama u Kambodži. U Kabulu je već godinu dana, njena 

treća tura, ovog puta s jednim malim NGO-om, radi u bolnici i 

vodi pokretnu kliniku ponedjeljkom. Udavala se dvaput, razvela 

dvaput, bez djece. Idriz ne može pogoditi koliko Amra ima 

godina, mada je vjerovatno mlađa nego što izgleda. Vidi ljepotu 

koja blijedi, sirovu seksualnost, iza požutjelih zuba, umorne 

vrećice ispod očiju. Za četiri ili pet godina, misli Idriz, i to će 

nestati. 

Zatim ona kaže: “Želiš li znati šta se dogodilo s Rosi?” 

“Ne moraš da mi kažeš.” 

“Misliš da sam pijana?” 

“Jesi li?” 

“Malo”, kaže. “Ali ti si iskren.” Nježno ga, i pomalo koketno, 

potapše po ramenu. “Pitaš iz pravih razloga. Drugim 

Afganistancima kao što si ti, koji dolaze sa Zapada to je, kako se 

ono kaže, interesantnost?” 

“Zanimljivost.” lako je. 

“Kao pornografija.” 

“Ali možda si ti dobar momak.” 

“Ako mi kažeš”, govori on, “prihvatit ću to kao dar.” 

I ona mu priča. 

Rosi je živjela s roditeljima, dvije sestre, i malim bratom u 

jednom selu, na trećini puta od Kabula do Bagrama. Jednog 

petka prošlog mjeseca, njen amidža, očev stariji brat, došao je u 

posjetu. Gotovo godinu dana, Rošin otac i amidža su se svađali 

oko imanja na kojem je Roši živjela s porodicom, imanjem za 

koje je amidža mislio da mu pripada, pošto je stariji brat, ali koji 

je njihov otac ostavio mlađem, i omiljenijem, sinu. Onog dana 

kad je došao, sve je bilo u redu. 

“Reče kako želi da okonča svađu.” 

Očekujući ga, Rošina majka je zaklala dva pileta, skuhala 

veliki lonac riže sa suhim grožđem, kupila narove na pijaci. Kad 

je amidža stigao, on i Rošin otac su se zagrlili i poljubili. Rošin 

otac je zagrlio brata tako snažno, da ga je podigao s tepiha. 

Rošina majka je zaplakala od olakšanja. Porodica je sjela da 


127

jede. Svi su uzeli dvaput, i triput. Počeli su jesti narove. Poslije 

toga, uslijedio je zeleni čaj i karame-le. Amidža je onda rekao 

kako mora u toalet. Kad se vratio, držao je sjekiru u ruci. 

“Onu za sječenje drva”, reče Amra. 

Prvo je udario Rošinog oca. “Rosi mi je rekla da njen otac 

nije znao šta ga je udarilo. Ništa nije vidio.” Jedan udarac u vrat, 

otpozadi. Gotovo mu je odsjekao glavu. Rošina majka je bila 

sljedeća. Rosi je vidjela kako se majka pokušava boriti, ali 

nekoliko udaraca u lice i grudi ju je ušutkalo. Djeca su počela 

vrištati i trčati. Amidža ih je jurio. Rosi je vidjela kako jedna od 

njenih sestara bježi prema predsoblju, ali amidža ju je zgrabio za 

kosu i oborio na pod. Druga sestra je uspjela stići do predsoblja. 

Amidža ju je pojurio, a Rosi ju je čula kako šutira vrata spavaće 

sobe, zatim vrištanje, onda tišinu. 

“Roši je odlučila da pobjegne s malim bratom. Istrčali su 

iz kuće, krenuli prema ulaznim vratima, ali bila su zaključana. 

Amidža, on je to uradio, naravno.” Potrčali su u dvorište, iz 

panike i očajanja, možda zaboravljajući da nema kapije u 

dvorištu, nema izlaza, zidovi su previsoki za penjanje. Kad je 

amidža izletio iz kuće i pojurio ih, Rosi je vidjela malog brata, 

petogodišnjaka, kako ulijeće u tandoor, gdje je njihova majka 

samo sat vremena prije ispekla hljeb. Rosi ga je čula kako vrišti 

u plamenu kad se saplela i pala. Okrenula se na leđa na vrijeme 

da vidi plavo nebo i sjekiru koja pada. A onda ništa. 

Amra zašuti. Unutra, Leonard Cohen pjeva živu verziju 

pjesme Who By Fire. 

Čak i da može govoriti, što trenutno ne može, Idriz ne bi 

znao š ta da kaže. Možda bi rekao nešto, neki izraz nemoćnog 

bijesa, da je to bilo djelo talibana, Al-Kaide, ili nekog 

megalomanijaka mudžahedina. Ali za ovo nisu krivi Hekmatjar, 

ni mula Omar, ni Bin Laden, niti Bush i rat protiv terorizma. 

Običan, krajnje beznačajan razlog za masakr čini ga nekako 

užasnijim, i depresivnijim. Riječ besmisleno pada mu na pamet, 

i Idriz se uhvati za nju. To je ono što ljudi uvijek govore. 

Besmislen čin nasilja. Besmisleno ubistvo. Kao da postoji 

razumno ubistvo. Misli na tu djevojčicu, Rosi, u bolnici, 


128

sklupčanu uza zid, prepletenih prstiju na nogama, s djetinjastim 

izrazom na licu. Pukotina na vrhu njene obrijane glave, sjajno 

moždano tkivo veličine pesnice koje viri iz nje, na vrhu glave, 

kao čvor turbana. 

“Sama ti je ispričala tu priču? “ , konačno je pita. Amra 

sporo kima glavom. “Sjeća se veoma jasno. Svake pojedinosti. 

Može ispričati svaku pojedinost. Željela bih da to može 

zaboraviti zbog košmara.” 

“Šta se dogodilo s bratom?” 

“Suviše opekotina.” 

“A s amidžom?” 

Amra sliježe ramenima. 

“Kažu ti budi pažljiva”, govori. “U mom poslu, kažu budi 

pažljiva, profesionalna. Nije dobra ideja da se vezuješ. Ali Rosi 

i ja...” 

Muzika naglo zamire. Još jedan nestanak struje. Nekoliko 

trenutaka je sve mračno, osim mjesečine. Idriz čuje ljude kako 

gunđaju u kući. Halogene baterijske lampe se brzo pale. 

“Borim se za nju”, kaže Amra. Ne diže pogled. 

“Neprestano.” 

Sutradan, Timur ide s Nijemcima do grada Istalifa, 

poznatog po grnčariji. “Trebalo bi da pođeš.” 

“Ostat ću i čitati”, kaže Idriz. 

“Možeš čitati u San Joseu, brate.” 

“Moram se odmoriti. Možda sam previše popio prošle 

noći.” 

Nakon što su Nijemci odveli Timura, Idriz leži u krevetu 

neko vrijeme, zuri u izblijedio reklamni poster iz šezdesetih 

godina, koji visi na zidu, četiri nasmijane plavokose turistkinje 

koje autostopiraju pored jezera Band-e-Amir, uspomena iz 

njegovog djetinjstva u Kabulu prije ratova, prije raspleta. U rano 

popodne, ide u šetnju. U nekom malom restoranu ruča kebab. 

Teško je uživati u obroku sa svim tim musavim dječijim licima 

koja vire kroz staklo, gledaju ga kako jede. To je nepodnošljivo. 

Timur se sprda s tim. Kao neki vodnik, zviždi i tjera djecu 


129

prosjake da se postroje, vadi im nekoliko novčanica iz svežnja 

za bakšiš. Dok im daje novčanice, jednom po jednom, udara 

petama i salutira. Djeci se to sviđa. I ona salutiraju. Zovu ga 

kaka. Ponekad mu se penju na noge. 

Poslije ručka, Idriz pronalazi taksi i odlazi u bolnicu. 

“Ali prvo se zaustavite kod bazara”, kaže. 

Noseći kutiju, hoda hodnikom, pored grafitima išaranih 

zidova, soba s plastičnim folijama umjesto vrata, bosonogog 

starca s povezom preko oka, pacijenata koji leže u zagušljivim 

vrelim sobama bez sijalica. Kiseo miris tijela posvuda. Na kraju 

hodnika, zastaje kod zavjese prije nego što je pomjeri. Osjeća 

kako mu se srce steže kad vidi djevojčicu kako sjedi na ivici 

kreveta. Amra kleči pred njom, pere joj male zube. 

Neki čovjek sjedi na drugoj strani kreveta, ispijen, izgorio 

od sunca, s raščupanom bradom i oštrom crnom kosom. Kad 

Idriz uđe, čovjek brzo ustaje, stavlja ruku na grudi i klanja se. 

Idriz je ponovo zaprepašten time kako mještani brzo mogu 

pogoditi da je on Afganistanac koji živi na Zapadu, kako mu 

miris novca i moći omogućava neželjene privilegije u ovom 

gradu. Čovjek kaže Idrizu kako je Rosin daidža, majčin brat. 

“Vratio si se”, kaže Amra, potapajući četkicu u posudu s 

vodom. 

“Nadam se da ti ne smeta.” 

“Nimalo”, kaže ona. 

Idriz se nakašlje. “Selam, Rosi.” 

Djevojčica traži dozvolu od Amre. Glas joj je oprezan, 

piskav šapat. “Selam.” 

“Donio sam ti poklon.” Idriz spušta kutiju i otvara je. 

Rošine oči ožive kad Idriz izvadi mali televizor i videople-jer. 

Pokazuje joj četiri filma koja je kupio. Većina filmova u radnji 

je bila indijska, ili akciona, filmovi o borilačkim vještinama s 

Jetom Lijem, Jean-Claudeom van Dammeom, svi filmovi 

Stevena Seagala. Ali uspio je pronaći E.T.-ja, Ba-bea, Priču o 

igračkama i Čeličnog džina. Gledao ih je sve sa svojim sinovima 


130

kod kuće. Amra na farsiju pita Rosi koji želi gledati. Rosi bira 

Čeličnog džina. 

“Svidjet će ti se taj”, kaže Idriz. Teško mu je da je izravno 

gleda. Pogled mu stalno klizi nadolje od rane na glavi, sjajne 

izbočine moždanog tkiva, izukrštane mreže vena i kapilara. 

Nema utičnice za struju na kraju ovog hodnika, i Amri 

treba neko vrijeme da pronađe produžni kabl, i film počinje, 

Rošina usta razvlače se u osmijeh. U njenom osmijehu, Idriz 

vidi kako malo zna o svijetu, čak i u trideset petoj godini, o 

njegovoj surovosti, bešćutnosti, bezgraničnoj grubosti. 

Kad Amra ode da obiđe druge pacijente, Idriz sjeda pored 

Rošinog kreveta i gleda film s njom. Daidža šuti, izgleda 

tajnovito. Na polovini filma, nestaje struje. Rosi počinje plakati, 

a daidža se nagne sa stolice i grubo je uhvati za ruku. Prošapuće 

joj nekoliko brzih odsječnih riječi na pa-štuu, koji Idriz ne 

govori. Rosi se trgne i pokušava se udaljiti. Idriz gleda njenu 

malu šaku, izgubljenu u daidžinoj snažnoj šaci pobijeljelih 

zglobova. 

Idriz oblači kaput. “Vratit ću se sutra, Rosi, i možemo 

gledati neki drugi film ako želiš. Želiš li to?” Rosi se sklupča u 

loptu ispod pokrivača. Idriz gleda daidžu, zamišlja šta bi Timur 

uradio tom čovjeku - Timur, koji za razliku od njega, ne može 

obuzdati osjećanja. Daj mi deset minuta nasamo s njim, rekao 

bi. Daidža ga prati napolje. Na stepeništu, zaprepasti Idriza 

govoreći: “Ja sam prava žrtva ovdje, sahibe.” Mora da je vidio 

izraz na Idrizovom licu, jer se ispravlja i kaže: “Naravno da je 

ona žrtva. Ali, mislim, i ja sam. Vidite to, naravno, Afganistanac 

ste. Ali ovi stranci, oni ne razumiju.” “Moram ići”, kaže Idriz. 

“Ja sam mazdoor, prost radnik. Zaradim dolar, možda dva, 

ako imam sreće, sahibe. A već imam petero svoje djece. Jedno 

od njih je slijepo. Sad i ovo.” Uzdiše. “Ponekad mislim - bože 

oprosti - kažem sebi, možda bi Allah trebalo da pusti Rosi... pa, 

razumijete. Možda bi tako bilo bolje. Jer pitam ja vas, sahibe, 

ko bi se sad oženio njom? Nikad neće naći muža. A ko će se 

brinuti za nju? Ja ću morati. Morat ću to raditi zauvijek. 


131

“Idriz zna da je satjeran u ugao. Vadi novčanik. “Koliko 

god možete da izdvojite, sahibe. Ne za mene, naravno. Za Rosi.” 

Idriz mu daje nekoliko novčanica. Daidža trepće, podiže 

pogled s novca. Počinje govoriti: “Dvije...”, zatim zatvara usta 

kao da se brine da će upozoriti Idriza na grešku. “Kupi joj 

pristojne cipele”, kaže Idriz, silazeći niz stepenice. 

“Allah te blagoslovio, sahibe”, viče daidža za njim. 

“Dobar si čovjek. Ljubazan i dobar.” 

Idriz dolazi sutra u posjetu, i prekosutra. Uskoro mu to 

postaje uobičajeno, i svaki dan je pored Rošinog kreveta. 

Naučio je imena spremača, bolničara koji rade u prizemlju, 

domara, neuhranjenih umornih čuvara na bolničkoj kapiji. Trudi 

se da posjete budu što je tajnije moguće. Kad zove kući, ne priča 

Nahil o Rosi. Ne želi da kaže ni Timuru kuda ide, zašto mu se 

nije pridružio na putovanju do Pa-ghmana ili na sastanku s 

nekim zvaničnikom iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Ali 

Timur ipak saznaje. “Blago tebi”, kaže. “To je lijepa stvar.” 

Zastaje prije nego što doda: “Ipak, budi pažljiv.” 

“Misliš da prestanem s posjetama.” 

“Odlazimo za sedam dana, brate. Ne ž eliš da se previše 

veže za tebe.” 

Idriz kima glavom. Pita se da nije Timur pomalo 

ljubomoran na njegovu vezu s Rosi, možda čak i ljut što mu je 

Idriz oteo spektakularnu priliku da se igra junaka. Timur, 

pojavljujući se u usporenom snimku iz zapaljene zgrade, drži 

bebu. Gomila mu bučno kliče. Idriz je odlučan da spriječi 

Timura da uradi to s Rosi. 

Ipak, Timur je u pravu. Idu kući za sedam dana, a Rosi ga 

je već počela zvati kaka Idriz. Ako zakasni, ona se uznemiri. 

Grli ga oko pojasa, plima olakšanja zapljusne joj lice. 

Njegovim posjetama se najviše raduje, rekla mu je. Ponekad mu 

uhvati šaku objema rukama dok gledaju film. Kad nije s njom, 

često misli na jedva vidljive žućkaste malje na njenim rukama, 

uske smeđe oči, lijepa stopala, zaobljene obraze, način na koji 


132

obuhvati bradu šakama dok joj čita iz jedne od dječijih knjiga 

koje je kupio u knjižari nedaleko od francuskog liceja. Nekoliko 

puta je dozvolio sebi da zamisli kako bi bilo da je odvede u 

Sjedinjene Države, kako bi se složila s njegovim sinovima, 

Zabijem i Lemarom. Ove godine, on i Nahil su razmatrali 

mogućnost da imaju treće dijete. 

“Šta sad?”, kaže Amra dan prije njegovog odlaska. Ranije 

tog dana, Rosi je dala Idrizu crtež, nacrtan olovkom na listu 

bolničkog papira za zdravstvene izvještaje, s dvije izdužene 

figure koje gledaju televizor. Pokazao je na jednu s dugom 

kosom. Jesi li ovo ti? 

A ovo si ti, kaka Idrize. 

Imala si dugu kosu ranije? 

Sestra meje češljala svake večeri. Znalaje kako se to radi 

da me ne zaboli. 

Mora daje bila dobra sestra. 

Kad ponovo poraste, time možeš češljati. 

Mislim da će mi se to svidjeti. 

Nemoj ići, kaka. Nemoj ići. 

“Ona je divna djevojčica”, kaže Amri. I jeste. Dobro 

vaspitana, i skromna. S malo krivice, misli na Zabija i Le-mara 

u San Joseu, koji su odavno izrazili svoje nezadovoljstvo 

afganistanskim imenima, koji su se brzo pretvarali u male tirane, 

u nadobudnu američku djecu za koju su se on i Nahil zakleli da 

ih neće imati. 

“Ona je borac”, kaže Amra. 

“Jeste.” 

Amra se naslanja na zid. Nekoliko bolničara prolazi pored 

njih, gurajući pokretni krevet. Na njemu leži dječak s krvavim 

zavojem oko glave i s otvorenom ranom na bedru. 

“Drugi Afganistanci iz Amerike ili Evrope”, kaže Amra, 

“dolaze da je fotografišu. Snimaju video. Obećavaju. Zatim se 

vrate kući i pokazuju to svojim porodicama. Kao da je neka 

životinja iz zoo vrta. Dozvoljavam to jer mislim da ć e možda 


133

pomoći. Ali oni zaboravljaju. Nikad se više ne javljaju. I zato te 

ponovo pitam, šta sad?” 

“Operacija koja joj je potrebna?”, kaže on. “Želim da joj to 

omogućim.” 

Gleda ga nesigurno. 

“Imamo neurohiruršku kliniku u našoj skupini. Razgovarat 

ću sa šefom. Organizovat ćemo prevoz do Kalifor-nije i obaviti 

operaciju.” 

“Da, ali potreban je novac.” 

“Prikupit ćemo ga. Ako ne bude druge, ja ću platiti.” 

“Iz svog novčanika.” 

Smije se. “Kaže se iz svog džepa, ali, da.” 

“Moramo dobiti dozvolu od daidže.” 

“Ako se ikad ponovo pojavi.” Daidžu niko nije ni vidio ni 

čuo od onog dana kad mu je Idriz dao dvjesta dolara. 

Amra mu se osmjehuje. Nikad nije uradio ništa slično. 

Ima nešto uzbudljivo, omamljujuće, čak euforično, u 

nepromišljenom prihvatanju ove obaveze. Osjeća se osnaženo. 

Gotovo je ostao bez daha. Na svoje iznenađenje, suze mu ispune 

oči. 

“Hvala”, kaže mu ona. “Zahvaljujem.” Uzdiže se na prste i 

ljubi ga u obraz. 

“Pojebao sam jednu od Holanđanki”, kaže Timur. “Sa 

zabave.” 

Idriz okreće glavu od prozora. Divio se maglovitim 

smeđim vrhovima tijesno zbijenog Hindu Kusha u daljini. 

Okreće se da pogleda Timura u sjedištu pored prolaza. 

“Smeđokosu. Progutao sam pola vijagre i jahao sam je sve do 

jutarnjeg ezana.” 

“Zaboga. Hoćeš li ikad odrasti?”, kaže Idriz, bijesan što ga 

je Timur ponovo opteretio saznanjem o svom nedoličnom 

ponašanju, nevjeri, besmislenim nezrelim ludorijama. 

Timur ga mrko gleda. “Sjeti se, rođače, što se dogodi u 

Kabulu...” 


134

“Molim te, ne završavaj rečenicu.” 

Timur se smije. 

Negdje u zadnjem dijelu aviona, organizuje se mala 

zabava. Neko pjeva na paštuu, neko udara u tanjir od stiropora, 

kao da su daire. 

“Ne mogu vjerovati da smo naletjeli na matorog Nabija”, 

mrmlja Timur. “Zaboga.” 

Idriz vadi pilulu za spavanje koju je držao u džepu na 

grudima košulje i guta je bez vode. 

“Vraćam se sljedećeg mjeseca”, kaže Timur, prekrštajući 

ruke, zatvarajući oči. “Vjerovatno i još nekoliko puta poslije, ali 

trebalo bi da sve bude u redu.” “Vjeruješ tom Faruku?” 

“Malo sutra. Zato se i vraćam.” 

Faruk je advokat koga je Timur iznajmio. Njegova 

specijalnost je pomaganje afganistanskim emigrantima da 

povrate izgubljenu imovinu u Kabulu. Timur priča o 

dokumentaciji koju će Faruk podnijeti, sudiji za koga se nada da 

će voditi postupak, nekom daljem rođaku Faru-kove žene. Idriz 

ponovo naslanja glavu na prozor, čeka da pilula počne djelovati. 

“Idrize?”, tiho kaže Timur. 

Da. 

“Teško sranje ono što smo vidjeli tamo, ha?” 

Pun si iznenađujućih otkrića, brate. “Jašta”, kaže Idriz. 

“Hiljadu nesreća po kvadratnom kilometru, č ovječe.” 

Uskoro, Idrizova glava počinje brujati, i vid mu se zamagljuje. 

Dok tone u san, razmišlja o oproštaju s Rosi, kako je drži za 

prste, govori joj kako će se ponovo vidjeti, njenih tihih jecaja, u 

njegov stomak. 

Na povratku kući s aerodroma, Idriz se sjeća s nježnošću 

potpunog haosa kabulskog saobraćaja. Čudno je sad voziti 

leksus normalnom trakom bez rupa, na autoputu 101, s uvijek 

korisnim saobraćajnim znacima, svi su tako ljubazni, daju 

žmigavce, puštaju prednost. Smiješi se kad se sjeti neustrašivih 

mladih taksista kojima su on i Timur povjeravali život u Kabulu. 


135

Na suvozačkom sjedištu, Nahil je puna pitanja. Je li bilo 

bezbjedno u Kabulu? Kakva je bila hrana? Je li se razbolio? Je 

li slikao i snimio sve? Daje sve od sebe da joj odgovori. 

Opisuje joj granatirane škole, beskućnike koji žive u zgradama 

bez krova, prosjake, blato, nestanke struje, ali to je kao da 

opisuje muziku. Ne može to oživjeti. Kabul je živopisan, pun 

detalja - teretana među ruševinama, naprimjer, sa slikom 

Schwarzeneggera na prozoru. Takve poje-dinosti mu sad 

izmiču, a opisi mu izgledaju nemaštovito, nezanimljivo, kao oni 

iz uobičajenog novinskog izvještaja. 

Na zadnjem sjedištu, djeca mu udovoljavaju i nakrat-tko 

ga slušaju, ili se makar prave. Idriz osjeća da im je dosadno. 

Zatim Zabi, desetogodišnjak, pita Nahil da pusti film. Lemar, 

koji je dvije godine stariji, pokušava slušati još malo, ali ubrzo 

Idriz čuje brujanje trkaćeg automobila njegovog nintenda. 

“Šta je s vama, dječaci?”, kori ih Nahil. “Otac vam se 

vratio iz Kabula. Zar niste radoznali? Zar nemate pitanja za 

njega?” 

“Sve je u redu”, kaže Idriz. “Pusti ih.” Ali i njemu sme-i 

nedostatak interesovanja, njihovo bezbrižno neznanje o 

nasumičnoj genetskoj lutriji koja im je dodijelila njihove 

privilegovane živote. Osjeća iznenadan jaz između sebe i 

porodice, čak i Nahil, čija se pitanja uglavnom vrte oko 

restorana i nedostatka kanalizacije u kućama. Sad ih gleda 

optužujuće, vjerovatno isto onako kako su mještani gledali njega 

kad je stigao u Kabul. “Gladan sam kao vuk”, kaže. 

“Šta ti se jede?”, pita Nahil. “Suši? Talijanska hrana? 

Otvoren je novi restoran u Oakridgeu.” 

“Idemo na afganistansku hranu”, kaže on. 

Odlaze u Abeovu kuću kebaba, u istočnom dijelu San 

Josea, pored stare buvlje pijace. Vlasnik, Abdullah, je sjedokos 

čovjek od oko š ezdeset godina, s brkovima i snažnim š akama. 

On je jedan od Idrizovih pacijenata, kao i njegova žena. 

Abdullah mu maše iza kase kad Idriz i njegova porodica uđu u 

restoran. Abeova kuća kebaba je mala porodična firma. Ima 

samo osam stolova - prekrivenih često ljepljivim mušemama - 


136

laminirane jelovnike, po-stere Afganistana na zidovima, staru 

mašinu za gazirane napitke u uglu. Abdullah dočekuje goste, 

radi za kasom, čisti. Njegova žena, Sultana, je u kuhinji; ona je 

zadužena za č aroliju. Idriz je sad vidi u kuhinji, nagnutu nad 

nečim, kose zatutkane pod urednu kapu, očiju stisnutih zbog 

pare. Ona i Abdullah su se vjenčali u Pakistanu krajem 

sedamdesetih godina, rekli su Idrizu, poslije komunističkog 

puča u Afganistanu. Dobili su azil u Sjedinjenim Državama 

1982, godine kad im se rodila kćerka, Pari. 

Ona sad prima narudžbe. Pari je druželjubiva i učtiva, ima 

majčinu svijetlu kožu, i isti bljesak emotivne čvrstine u očima. 

Također ima čudnovato neskladno tijelo, vitko i lijepo iznad 

struka, ali opterećeno ispod struka š irokim kukovima, debelim 

butinama i zglobovima. Sad nosi jednu od uobičajenih š irokih 

sukanja. 

Idriz i Nahil naručuju janjetinu sa smeđom rižom i 

bolanijem. Dječaci naručuju čapli kebah, nešto najbliže 

hamburgeru što mogu pronaći na jelovniku. Dok čekaju hranu, 

Žabi priča Idrizu kako je njegov fudbalski tim ušao u finale. Igra 

desno krilo. Utakmica je u nedjelju. Lemar kaže da u subotu ima 

gitarski recital. 

“Šta ćeš svirati?”, pita usporeno Idriz, osjećajući kako ga 

stiže umor od putovanja. 

“Paint It Black.” 

“Veoma kul.” 

“Nisam sigurna da si dovoljno vježbao”, kaže Nahil, 

oprezno ga koreći. 

Lemar baca papirnu salvetu koju je umotavao. “Mama! 

Stvarno? Vidiš li kroz šta prolazim svakog dana? 

Imam toliko posla. 

Negdje na pola ručka, Abdullah im prilazi da ih pozdravi, 

brišući ruke o kecelju vezanu oko struka. Pita ih sviđa li im se 

hrana, treba li nešto da im donese. Idriz mu kaže da su se on i 

Timur upravo vratili iz Kabula. 

“Šta je to Timur jan naumio?”, pita Abdullah. 

“Ništa dobro, kao i uvijek.” 

Abdullah se osmjehuje. Idriz zna koliko voli Timura.” 


137

A kako ide posao s kebabima?” 

Abdullah uzdiše. “Doktore Baširi, ako ikad budem poželio 

da nekog prokunem, reći ću: ‘Dabogda otvorio restoran’.” 

Svi se nasmiju. 

Kasnije, dok napuštaju restoran i ulaze u automobil, Lemar 

kaže: “Tata, da li on svima daje besplatno hranu?” “Naravno da 

ne”, kaže Idriz. 

“Zašto onda nije ž elio uzeti naš novac?” “Jer smo 

Afganistanci, i zato što sam mu ljekar”, kaže Idriz, što je samo 

djelimično tačno. Veći razlog je, podo-zrijeva, š to je on 

Timurov rođak, a Timur je godinama ranije pozajmio Abdullahu 

novac da otvori restoran. Kod kuće, Idriz se prvo iznenadi kad 

vidi da u dnevnoj sobi i predsoblju nema tepiha, ekseri i drvene 

daske na stepeništu su ogoljeni. Zatim se sjeti da preuređuju, 

stavljaju brodski pod umjesto tepiha - široke trešnjeve daske u 

boji koju je postavljač podova zvao bakrena šerpa. Vrata 

ormarića u kuhinji su ošmirglana, a na mjestu gdje se nalazila 

stara mikrovalna pećnica sad zjapi rupa. Nahil mu priča kako u 

ponedjeljak radi samo pola radnog vremena, te se može ujutro 

naći s postavljačima podova i Jasonom. 

“Jasonom?” Zatim se prisjeti, Jason Speer, tip za 

postavljanje kućnog kina. 

“Dolazi da uzme mjere. Već nam je nabavio zvučnik i 

projektor po povoljnoj cijeni. Šalje trojicu radnika da počnu s 

poslom u srijedu.” 

Idriz kima glavom. Kućno kino je bilo njena ideja, nešto 

što je oduvijek ž eljela. Ali osjeća stid zbog toga. Osjeća se 

daleko od svega toga, Jasona Speera, novih ormarića i podova u 

boji bakrene šerpe, djece u patikama od 160 dolara, skupih 

prekrivača u njegovoj sobi, energije s kojom su on i Nahil težili 

tim stvarima. Plodovi njegove ambicije mu sad izgledaju 

bezvrijedno. Podsjećaju ga samo na surovu razliku između 

njegovog života i onog što je zatekao u Kabulu. 

“Šta nije u redu, dušo?” 


138

“Umoran sam od putovanja”, kaže. “Moram odrijemati.” 

U subotu preživljava gitarski recital, u nedjelju većinu 

Zabijevog fudbalskog meča. Tokom drugog poluvremena mora 

da se iskrade do parkinga, i odspava pola sata. Na njegovo 

olakšanje, Žabi ne primjećuje. U nedjelju uvečer, nekoliko 

susjeda dolazi na večeru. Dodaju jedni drugima slike s Idrizovog 

putovanja i učtivo gledaju jednosatni vi-deosnimak Kabula koji, 

uprkos Idrizovom protivljenju, Nahil insistira da im pusti. 

Tokom večere, pitaju Idriza o putovanju, pogledima na situaciju 

u Afganistanu. Pijucka mojito i kratko odgovara. 

“Ne mogu ni zamisliti kako je tamo”, kaže Cynthia. 

Cynthia je instruktorica pilatesa u teretani u kojoj Nahil vježba. 

“Kabul je...”, Idriz traži prave riječi. “Hiljadu nesreća po 

kvadratnom kilometru.” 

“Mora da je bio pravi kulturološki šok kad si stigao tamo.” 

“Jeste.” Idriz ne kaže da je pravi šok bio povratak ovamo. 

Napokon, razgovor se prebacuje na nedavnu krađu pošte koja je 

pogodila četvrt. 

Ležeći u krevetu te noći, Idriz kaže: “Misliš li da moramo da 

imamo sve ovo?” 

“’Sve ovo’?”, pita Nahil. Vidi je u ogledalu, kako pere 

zube iznad umivaonika. 

“Sve ovo. Stvari.” 

“Ne, ne moramo da ih imamo, ako si na to mislio”, kaže. 

Pljuje u umivaonik, grgori. 

“Ne misliš li da je to previše?” 

“Radili smo naporno, Idrize. Sjeti se prijemnih ispita, 

medicinskog fakulteta, pravnog fakulteta, godina stažira-nja? 

Niko nam ništa nije poklonio. Nemamo se zbog čega 

izvinjavati.” 

“Za cijenu tog kućnog kina, mogli smo izgraditi š kolu u 

Afganistanu.” 


139

Ulazi u spavaću sobu i sjeda na krevet da izvadi kontaktna 

sočiva. Ima prelijep profil. Voli mjesto gdje joj se čelo završava 

a nos počinje, snažne jagodične kosti, vitak vrat. 

“Onda uradi oboje”, kaže ona, okrećući se prema njemu, 

trepćući zbog kapi za oči. “Ne vidim zašto ne bi mogao.” 

Nekoliko godina prije, Idriz je otkrio da je Nahil pomagala 

nekom kolumbijskom dječaku po imenu Miguel. Nije mu ništa 

rekla o tome, a pošto se ona brinula o pošti i finansijama, Idriz 

godinama nije saznao za to, sve dok je jednog dana nije vidio 

kako čita Miguelovo pismo. 

Pismo je sa španskog prevela jedna časna sestra. Tu je bila 

i fotografija, visokog mršavog dječaka koji stoji ispred slamnate 

kolibe, s fudbalskom loptom u rukama, iza njega samo mršave 

krave i zelena brda. Nahil je počela pomagati Miguelu kad je 

bila na fakultetu. Jedanaest godina Nahili-ni čekovi tiho su se 

ukrštali s Miguelovim fotografijama i njegovim pismima koja je 

prevodila časna sestra. Skida prstenje. “O čemu se tu radi? 

Tamo te je uhvatila grižnja savjesti zato što si preživio?” 

“Samo sad vidim stvari malo drugačije.” 

“Dobro. Iskoristi to, onda. Ali prekini se duriti.” 

Te noći ne spava zbog posljedica vremenske razlike. 

Neko vrijeme čita, gleda dio epizode Zapadnog krila u 

prizemlju, na kraju sjeda za kompjuter u gostinskoj sobi koju Je 

Nahil pretvorila u radnu. Pronalazi Amrin e-mail. Nada se da se 

bezbjedno vratio kući i da mu je porodica dobro. U Kabulu je 

“bijesno” padala kiša, piše mu, i na ulicama je ! blato do 

članaka. Kiša je izazvala poplave, i oko dvjesta po-rodica je 

moralo biti evakuisano helikopterom u Shomali, sjeverno od 

Kabula. Obezbjeđenje je pojačano jer je Kabul podržao Bushov 

rat u Iraku i očekivali su osvetu Al-Kaide. Njena posljednja 

rečenica glasi: Jesi li razgovarao sa šefom? Ispod Amrinog e- 

maila, nalazi se kratka Rošina poru-ca, koju je Amra zapisala. U 

njoj piše: 


140

Selam, kaka Idrize, 

inšallah, stigao si bezbjedno u Ameriku. Sigurna sam da 

je tvoja porodica veoma sretna što te vidi. Svaki dan mislim na 

tebe. Svaki dan gledam filmove koje si mi kupio. Svi mi se 

sviđaju. Tužna sam š to nisi ovdje da ih gledaš sa mnom. 

Osjećam se dobro i Amra jan se dobro brine o meni. Molim te 

da pozdraviš svoju porodicu u moje ime. Inšallah, vidjet ćemo 

se uskoro u Kaliforniji. 

S poštovanjem, 

Rošana 

Odgovara Amri, zahvaljuje joj se, piše da mu je žao zbog 

poplave. Nada se da će kiša prestati. Kaže da će sa šefom 

razgovarati o Rosi ove sedmice. Ispod toga piše: 

Selam, Rošijan, 

hvala ti na ljubaznoj poruci. Vrlo sam sretan što si mi se 

javila. Mnogo mislim o tebi. Pričao sam porodici o tebi i veoma 

su nestrpljivi da te upoznaju, posebno moji sinovi, Zabijan i 

Lemar jan, koji se mnogo raspituju o tebi. Svi se radujemo tvom 

dolasku. 

Mnogo te volim, 

Kaka Idriz 


Isključuje kompjuter i odlazi na spavanje. 

U ponedjeljak, u kancelariji ga dočekuje hrpa telefonskih 

poruka. Zahtjevi za ponovnim prepisivanjem lijekova ispadaju 

iz korpe, čekaju njegov potpis. Ima preko sto šezdeset e-mailova 

koje mora pročitati, a i govorna pošta mu je puna. Provjerava 

raspored obaveza na kompjuteru i vidi dvostruke zakazane 

termine – uguravanja, kako ih doktori zovu - ubačene u njegov 

141

aspored čitave sedmice. Još gore, ima zakazan pregled gospođe 

Rasmussen tog po-podneva, posebno neprijatne svadljive žene 

koja godinama ima neodređene simptome koji ne reaguju na 

terapije. Pomisao na suočavanje s njenim neprijateljskim 

zahtjevima tjera ga da se preznoji. I na kraju, jedna od glasovnih 

poruka njegove šefice, Joan Schaeffer, koja mu kaže da je 

pacijent kojem je, pred put u Kabul, dijagnosticirao upalu pluća 

ima srčane probleme. Slučaj će naredne sedmice biti pred 

Kritikom kolega, mjesečnom videokonferencijom koju svi 

gledaju, tokom koje se greške ljekara, koji ostaju anonimni, 

koriste kao nastavno sredstvo. Anonimnost ne traje dugo, zna 

Idriz. Najmanje pola ljudi u prostoriji će odmah znati ko je 

krivac. 

Osjeća kako ga počinje boljeti glava. 

Tog jutra ozbiljno zaostaje s poslom. Neki astmatičar ulazi 

bez zakazanog pregleda i potrebna mu je respiratorna terapija i 

praćenje kapaciteta pluća i zasićenosti kisikom. Neki 

sredovječan poslovni čovjek, koga je Idriz posljednji put vidio 

prije tri godine, dolazi s uznapredo-valim infarktom miokarda. 

Idriz ne može da ide na ručak do pola jedan. U sobi za 

konferencije, gdje doktori jedu, na brzinu jede suh sendvič s 

ćuretinom dok pokušava srediti bilješke. Odgovara kolegama na 

ista pitanja. Je li Kabul bezbjedan? Šta Afganistanci misle o 

prisutnosti Sjedinjenih Država? Daje ekonomične, kratke 

odgovore, misli na gospođu Rasmussen, na govornu poštu na 

koju mora odgovoriti, recepte koje mora potpisan, tri uguravanja 

u rasporedu tog popodneva, skorašnju Kritiku kolega, preduzimača 

koji struže, buši i zakucava eksere u njegovoj kući. 

Razgovor o Afganistanu - a zaprepastio se kako se to brzo i 

neosjetno dogodilo - iznenada izgleda kao razgovor o nedavno 

pogledanom emotivno iscrpljujućem filmu, čiji uticaj počinje 

nestajati. 

Ta sedmica se ispostavlja kao jedna od najtežih u njegovoj 

profesionalnoj karijeri. Mada je namjeravao, ne pronalazi 

vrijeme da pita Joan Schaeffer o Rosi. Čitave sedmice je 

neraspoložen. Nema vremena za sinove kod kuće, nerviraju ga 


142

adnici koji ulaze i izlaze iz kuće i sva ta buka. Spavanje mu se 

još uvijek nije vratilo u normalu. Primio je još dva e-maila od 

Amre, još novosti o stanju u Kabulu. Ženska bolnica Rabia 

Balkhi, ponovo je otvorena. Karzaijeva vlada će dozvoliti 

kablovskim operaterima da emituju program, suprotstavljajući 

se islamskim fundamentalistima koji su se protivili tome. U 

postskrip-tumu na kraju drugog e-maila, kaže da je Rosi postala 

povučena otkako je on otišao, i ponovo ga pita je li razgovarao 

sa šefom. Odlazi od kompjutera. Vraća se kasnije, postiđen time 

koliko ga je Amrina poruka iznervirala, kako je bio u iskušenju, 

samo za trenutak, da joj odgovori, velikim slovima: HOĆU. 

KAD BUDEM IMAO VREMENA. 

“Nadam se da ne zamjeraš.” 

Joan Schaeffer sjedi za velikim stolom, ruku prekrštenih u 

krilu. Ona je žena vesela i energična, punog lica i kuštrave 

sijede kose. Gleda ga preko uskih naočala za čitanje, nasađenih 

na korijen nosa. “Razumiješ da nismo imali namjeru da te 

napadamo.” 

“Da, naravno”, kaže Idriz. “Razumijem.” “I nemoj se 

sekirati. To se može svakom od nas dogoditi. Ponekad je na 

rendgenu teško razlikovati upalu pluća i srčane probleme.” 

“Hvala ti, Joan.” Ustaje i kreće, ali zastaje na vratima. 

“Oh. Nešto o čemu sam namjeravao razgovarati s tobom.” 

“Naravno. Naravno. Sjedi.” 

Ponovo sjeda. Priča joj o Rosi, opisuje povredu, 

nedostatak sredstava u bolnici Vezir Ekber Kan. Povjerava joj 

kakvo je obećanje dao Amri i Rosi. Kad je to naglas izgovorio, 

osjeća kako ga to obećanje opterećuje na način na koji nije u 

Kabulu, dok je stajao u hodniku s Amrom, kad ga je poljubila u 

obraz. Sad ga muči što mu to izgleda kao nepromišljen gest. 

“Zaboga, Idrize”, kaže Joan, odmahujući glavom. “Sve 

pohvale za tebe. Ali kako je to grozno. Siroto dijete. Ne mogu ni 

da zamislim.” 


143

“Znam”, kaže on. Pita da li bi skupina bila spremna platiti 

operaciju. “Ili operacije. Mislim da će joj biti potrebno više od 

jedne.” 

Joan uzdiše. “Kamo sreće. Ali, iskreno, sumnjam da će 

upravni odbor to odobriti, Idrize. Veoma sumnjam. Znaš da sam 

posljednjih pet godina u minusu. A bilo bi i pravnih pitanja, 

veoma složenih.” 

Čeka ga, možda je spremna na njegovo osporavanje, ali on 

to ne radi. 

“Shvatam”, kaže. 

“Mislim da bi mogao pronaći neku humanitarnu 

organizaciju koja radi takve stvari, zar ne? Bit će potrebno malo 

truda, ali...” 

“Raspitat ću se. Hvala ti, Joan.” Ponovo ustaje, iznenađen 

što se osjeća lakše, gotovo oslobođen odgovornosti. 

Kućno kino nije postavljeno još mjesec dana, ali je pravo 

čudo. Slika, emitovana iz projektora postavljenog na tavanici 

bila je oštra, pokreti na platnu dijagonale 260 centimetara bili su 

zadivljujuće tečni. Stereo surround zvuk 7.1, grafički 

ekvilajzeri, i zvučnici koje su majstori stavili u četiri ugla učinili 

su č udo za akustiku. Gledali su Pirate s Kariba, dječaci, 

oduševljeni tehnologijom, sjedili su pored njega, jeli kokice iz 

velike posude u njegovom krilu. Zaspali su prije završne scene 

borbe. 

“Odnijet ću ih u krevet”, rekao je Idriz. 

Podiže jednog, pa drugog. Dječaci rastu, mršava tijela im 

se izdužuju uzbunjujućom brzinom. Dok ih smješta u krevet, u 

trenu postaje svjestan onog što ga čeka s dječacima. Za nekoliko 

godina, bit će zamijenjen. Dječaci će se zaljubiti u druge stvari, 

druge ljude, početi da se stide njega i Nahil. Idriz misli sa 

čežnjom na vrijeme kad su bili mali i bespomoćni, tako zavisni 

od njega. Sjeća se kako se Zabi plašio šahtova kad je bio mali, 

pravio je široke nespretne krugove oko njih. Jednom, gledajući 

neki stari film, Lemar je pitao Idriza je li bio živ u vrijeme kad 


144

je svijet bio crno-bijeli. To sjećanje mu izmamljuje osmijeh. 

Ljubi sinovljeve obraze. 

Sjedi u mraku, gleda Lemara kako spava. Procijenio je 

svoje sinove na brzinu, sad mu je to jasno, i nepravedno. A i 

sebe je prestrogo procijenio. Nije zločinac. Sve š to ima je 

zarađeno. Tokom devedesetih, dok je polovina momaka koje 

poznaje išla po klubovima i jurila žene, on je bio zauzet 

studiranjem, vukao se kroz bolničke hodnike u dva ujutro, 

zanemarujući uživanje, udobnost, san. Zašto da se osjeća loše? 

To je njegova porodica. Njegov život. Tokom posljednjeg 

mjeseca, Rosi mu je postala nešto apstraktno, kao neki lik iz 

pozorišne predstave. Veza im je slabila. Neočekivana prisnost 

na koju je naišao u toj bolnici, tako hitna i snažna, pretvorila se 

u nešto dosadno. Iskustvo je izgubilo snagu. Vidi žestoku 

odlučnost koja ga je bila obuzela u pravom svjetlu, kao iluziju, 

privid. Pao je pod uticaj nečeg nalik na drogu. Udaljenost 

između njega i te djevojčice sad mu djeluje ogromno. Djeluje 

beskonačno, nepremostivo, a obećanje koje joj je dao pogrešno, 

nepromišljena greška, užasno precjenjivanje sopstvenih snaga, 

volje i karaktera. Neke stvari je najbolje zaboraviti. Nije 

sposoban za to. To je jednostavno. Tokom posljednje dvije 

sedmice, dobio je još tri e-maila od Amre. Pročitao je prvi i nije 

odgovorio. Obrisao je naredna dva, ne pročitavši ih. 

U redu u knjižari stajalo je dvanaest ili trinaest ljudi. 

Protezao se od improvizovane pozornice do štanda s časopisima. 

Neka visoka žena širokog lica dijelila je male žute ljepljive 

cedulje onima u redu koji su ž eljeli da napisu imena i ličnu 

poruku za posvetu. Prodavačica na početku reda pomaže 

ljudima da otvore naslovnu stranu. Idriz se nalazi blizu početka 

reda, drži primjerak knjige u ruci. Žena ispred njega, 

pedesetogodišnjakinja s kratkom plavom kosom, okreće se i 

kaže: “Jeste li je pročitali?” “Ne”, kaže on. 

“Čitat ćemo je u književnom klubu narednog mjeseca. 

Sad je moj red da biram.” 

“A-ha.” 


145

Mršti se i spušta dlan na grudi. “Nadam se da će je ljudi 

pročitati. Priča je tako dirljiva. Tako nadahnjujuća. Kladim se da 

će snimiti film po njoj.” 

Istina je ono što joj je kazao. Nije pročitao knjigu, i 

sumnja da ć e je ikad pročitati. Misli da nema dovoljno jak 

želudac da čita o sebi na tim stranama. Ali drugi će je pročitati. I 

kad je pročitaju, bit će otkriven. Ljudi će znati. Nahil, njegovi 

sinovi, njegove kolege. Muka mu je od pomisli na to. 

Ponovo otvara knjigu, okreće stranice sa zahvalnicama, 

biografijom koautora, koji je sve i napisao. Ponovo gleda 

fotografiju na unutrašnjoj strani korica. Nema znaka povrede. 

Ako ima ožiljak, a mora da ga ima, duga talasa-sta crna kosa ga 

sakriva. Rosi nosi bluzu sa zlatnim kuglicama, ogrlicu s 

privjeskom u obliku Allahovog imena, naušnice od lapisa. 

Naslanja se na drvo, gleda pravo u fotoaparat, smiješeći se. 

Misli na izdužene figure koje mu je nacrtala. Nemoj ići, kaka. 

Nemoj ići. Ne prepoznaje u ovoj djevojci ni djelić onog 

uzdrhtalog malog stvorenja koje je pronašao iza zavjese prije 

šest godina. 

Idriz gleda stranicu s posvetama. 

Za dva anđela u mom životu: moju majku Amru i kaka 

Timura. Vi ste moji spasioci. Sve vam dugujem. 

Red se pomjera. Žena s kratkom plavom kosom dobi-ja 

potpisanu knjigu. Pomjera se u stranu, a Idriz, dok mu srce 

udara kao ludo, ide naprijed. Rosi podiže pogled. Nosi 

afganistanski šal preko bluze dugih rukava boje bundeve, i male 

ovalne srebrne naušnice. Oči su joj tamnije nego što se sjeća, a 

tijelo joj je zadobilo ženstvene obline. Gleda ga bez treptanja, i 

mada ne odaje nikakve znakove da ga je prepoznala, mada joj je 

osmijeh ljubazan, ima nečeg podsmješljivog i odsutnog u 

njenom izrazu lica, razigranog, skrivenog i nepreplašenog. To 

ga obori s nogu i iznenada sve riječi koje je smislio - čak i 

zapisao, vježbao u glavi na putu dovde - nestaju. Ne može ništa 

da kaže. Samo može stajati tamo, izgledajući budalasto. 


146

Prodavačica se nakašlje. “Gospodine, ako biste mi dali 

svoju knjigu, okrenut ć u naslovnu stranu i Rosi ć e vam se 

potpisati.” 

Knjiga. Idriz gleda dolje, pronalazi je čvrsto stisnutu u 

svojim š akama. Nije došao ovdje po posvetu, naravno. To bi 

bilo drsko - besmisleno drsko - poslije svega. Ipak, vidi sebe 

kako je pruža, prodavačica vješto okreće pravu stranicu, Rošina 

ruka nažvrlja nešto ispod naslova. Sad mu ostaje samo nekoliko 

sekundi da nešto kaže, ne da bi odbranio nedbranjivo, već zato 

što misli da joj nešto duguje. Ali kad mu prodavačica vrati 

knjigu, on ne može progovoriti. Sad želi da ima makar djelić 

Timurove hrabrosti. Ponovo gleda Rosi. Već gleda pored njega 

u sljedeću osobu u redu. 

“Ja sam...”, počinje. 

“Red se mora pomjerati, gospodine”, kaže prodavačica. 

Obara glavu i napušta red. 

Parkirao se iza knjižare. Š etnja do auta mu djeluje kao 

najduža u životu. Otvara vrata auta, zastaje prije ulaska. 

Rukama koje se ne prestaju tresti, ponovo otvara knjigu. 

Žvrljotina nije potpis. Napisala mu je dvije rečenice na 

engleskom. 

Zatvara knjigu, i oči. Pretpostavlja da bi trebalo da mu 

lakne. Ali dio njega želi nešto drugo. Možda da mu se namrštila, 

rekla nešto djetinjasto, puno prezira i mržnje. Izliv ogorčenosti. 

Možda bi to bilo bolje. Umjesto toga, čist, diplomatski otpust. I 

ova poruka. Ne brini. Ti nisi u njoj. Čin dobrote. Možda, 

preciznije, čin milosrđa. Trebalo bi da mu lakne. Ali boli ga. 

Osjeća udarac, kao sjekirom po glavi. 


U blizini se nalazi klupa, ispod jednog brijesta. Odlazi do 

tamo i ostavlja knjigu na njoj. Vraća se do auta i sjeda za volan. 

I prođe neko vrijeme prije nego što se dovoljno pribere da upali 

motor i odveze se. 

147

Februar 1974. 

Urednikova bilješka 

PARALLAXE 84 (ZIMA 1974), S. 5 

Dragi čitaoci, 

Prije pet godina, kad smo počeli s tromjesečnim 

izdanjem intervjua s malo poznatim pjesnicima, 

nismo mogli pretpostaviti koliko će postati 

popularni. Mnogi od vas su tražili još i, uistinu, vaša 

oduševljena pisma popločala su put da ta izdanja 

postanu godišnja tradicija u Parallaxeu. Ti profili su 

sad postali i omiljeni č lanovima naše redakcije. Ti 

tekstovi su doveli do otkrivanja, ili ponovnog 

otkrivanja, nekih vrijednih pjesnika, i donijeli 

zakasnjelo priznanje njihovog rada. 

Nažalost, nad najnovije izdanje se nadvila sjenka. 

Umjetnica predstavljena u ovomtromjesečju je Nila 

Wahdati, afganistanska pjesnikinja koju je 

intervjuisao Etienne Boustouler, prošle zime u 

gradiću Courbevoie pored Pariza. Gospođa Wahdati, 

kako ćete se složiti, dala je gospodinu Boustouleru 

jedan od najotvorenijih i najiskrenijih intervjua koje 

smo ikad objavili. S velikom tugom smo primili 

vijest o njenoj prijevremenoj smrti, nedugo poslije 

obavljenog intervjua. Nedostajat će zajednici 

pjesnika. Iza sebe je ostavila kćerku. 


Trenutak je bio baš nezgodan. Vrata lifta su se uz zvonjavu 

otvorila upravo - upravo - istog trena kad je telefon počeo 

zvoniti. Pari je čula zvonjavu jer je dopirala iz Julienovog stana, 

koji se nalazi na početku uskog polumračnog hodnika i zato je 

148

najbliži liftu. Nagonski zna ko zove. Po izrazu Julienovog lica, i 

on zna. 

Julien, koji je već ušao u lift, kaže: “Neka zvoni.” Iza 

njega se nalazi ohola žena crvenog lica s gornjeg sprata. 

Nestrpljivo gleda Pari. Julien je zove La chevre, zbog dlaka na 

bradi nalik na kozije. 

Kaže: “Idemo, Pari. Već kasnimo.” 

Rezervisao je sto u sedam sati u jednom novom restoranu 

u Šesnaestom arondismanu, koji je bio na dobrom glasu zbog 

poulet braise, njegovog sole cardinale i teleće džigerice sa 

sirćetom od višnjevače. Nalaze se s Christia-nom i Aurelieom, 

starim Julienovim prijateljima s fakulteta - iz studentskih, ne 

profesorskih dana. Trebalo bi da se nađu u pola sedam na 

aperitivu, a sad je već š est i petnaest. Tek treba da odu do 

stanice metroa, odvezu se do Muettea, zatim hodaju š est 

blokova do restorana. 

Telefon neprestano zvoni. 

Žena-koza se nakašljava. 

Julien kaže, sad odlučnije: “Pari?” 

“To je vjerovatno maman”, kaže Pari. 

“Da, svjestan sam toga.” 

Nerazumno, Pari misli da je maman - sa svojim 

beskrajnim darom za dramu - odabrala ovaj trenutak da je 

pozove kako bi je natjerala da napravi tačno ovaj izbor: da li da 

uđe u lift s Julienom ili da joj se javi. 

“Moglo bi da bude važno”, kaže. 

Julien uzdiše. 

Dok se vrata lifta zatvaraju za njim, naslanja se na zid 

hodnika. Zariva ruke duboko u džepove kaputa, izgledajući za 

trenutak kao neki lik iz Melvilleovih policijskih filmova. 

“Vraćam se za minut”, kaže Pari. 

Julien je nepovjerljivo gleda. 

Julienov stan je mali. Šest brzih koraka i prešla je 

predsoblje, prošla pored kuhinje, i sjela na ivicu kreveta, 


149

pružajući ruku prema telefonu na jedinom noćnom ormariću za 

koji imaju prostora. Pogled je, s druge strane, nevjero-vatan. Sad 

pada kiša, ali kad je vedro, može kroz prozor na istočnoj strani 

vidjeti veći dio Devetnaestog i Dvadesetog arondismana. 

“Oui, allo?”, kaže u slušalicu. 

Javlja se muški glas. “Bonsoir. Je li to mademoiselle Pari 

Wahdati?” 

“Ko zove?” 

“Jeste li vi kćerka madame Nile Wahdati?” 

“Jesam.” 

“Zovem se doktor Delaunav. Zovem zbog vaše majke.” 

Pari zatvara oči. Doživi kratak nalet krivice prije nego što je 

obuzme uobičajen užas. I ranije se javljala na ovakve pozive, 

nebrojene, od svog puberteta, a čak i prije toga - jednom, u 

petom razredu, bila je nasred pismene vježbe iz geografije, i 

nastavnik je morao daje prekine, daje odvede u hodnik, objasni 

joj prigušenim glasom šta se dogodilo. Ti pozivi su poznati 

Pari, ali njihovo često ponavljanje nije dovelo do ravnodušnosti. 

Kod svakog pomisli: Ovo je posljednji put, i svaki put spusti 

slušalicu i otrči kod mame. Jezikom ekonomije, Julien je rekao 

Pari da ako ona smanji ponudu pažnje, možda će i potražnja za 

njom opasti. 

“Imala je nesreću”, kaže doktor Delaunav. 

Pari stoji pored prozora i sluša doktorovo objašnjenje. 

Zamotava i odmotava telefonski kabl oko prsta dok se prisjeća 

posjeta majci u bolnici, posjekotine na čelu, šavova, preventivne 

injekcije protiv tetanusa, njege peroksidom, lokalnim 

antibioticima, zavojima. Pari se sjeća vremena kad je imala 

deset godina, kad se jednog dana vratila iz škole i zatekla 

dvadeset pet franaka i rukom ispisanu poruku na kuhinjskom 

stolu. Otišla sam u Alsace s Marcom. Sjećaš ga se. Vraćamo se 

za nekoliko dana. Budi dobra. (Idi rano na spavanje!) Je t’aime. 

Maman. Pari je stajala u kuhinji podrhtavajući, suznih očiju, 

govorila sebi kako dva dana nisu previše duga. 

Doktor joj je postavio neko pitanje. 

“Oprostite?” 


150

“Pitao sam, hoćete li doći da je odvedete kući, gospođice? 

Povreda nije ozbiljna, znate, ali vjerovatno je bolje da 

ne bude sama kod kuće. Ili ćemo joj pozvati taksi.” 

“Ne. Nema potrebe. Bit ć u tamo za pola sata.” Sjeda na 

krevet. Julien će biti ljut, vjerovatno i postiđen pred Christianom 

i Aurelieom, čije mišljenje mu je veoma važno. Pari ne želi da 

izađe u hodnik i suoči se s Julienom. Ne želi ni da ide u 

Courbevoie i suoči se s majkom. Ono što bi voljela je da legne, 

sluša kako vjetar baca kapi kiše na staklo, dok ne zaspi. 

Pali cigaretu, i kad Julien uđe u sobu i kaže: “Ne ideš, zar 

ne?”, ona ne odgovara. 

Odlomak iz “Afganistanske ptice pjevačice 

intervjua s Nilom Wahdati koji je vodio 

ETIENNE BOUSTOULER, 


EB: Dakle, ako sam razumio dobro, vi ste pola 

Afganistanka, pola Francuskinja? 

NW: Majka mi je bila Francuskinja, da. 

Parižanka. 

EB: Ali upoznala je vašeg oca u Kabulu. Rođeni ste 

tamo. 

NW: Da. Upoznali su se 1927. Na nekoj svečanoj 

večeri u kraljevskoj palači. Moja majka je bila sa 

svojim ocem - mojim djedom - koji je bio poslan u 

Kabul kao savjetnik kralja Amanullaha u vezi s 

reformama. Jeste li čuli za kralja Amanullaha? 


151

Sjedimo u dnevnoj sobi malog stana Nile Wahdati, 

na tridesetom spratu jedne stambene zgrade u 

gradiću Courbevoie, sjeverno od Pariza. Soba je 

mala, nedovoljno osvijetljena, i oskudno opremljena: 

žućkasto presvučen kauč, stolić, dvije visoke police 

za knjige. Ona sjedi leđima okrenuta prozoru, koji je 

otvorila da izađe dim cigareta koje neprestano puši. 

Nila Wahdati tvrdi da ima četrdeset četiri godine. 

Ona je zapanjujuće lijepa žena, možda malo ocvala, 

ali ne i uvela. Visoke kraljevske jagodice, dobra 

koža, uzak struk. 

Ima pametne koketne oči, i prodoran pogledkojim 

istovremeno procjenjuje, provjerava, šarmira, 

poigrava se. Ostatak, pretpostavljam, opasnog oruđa 

za zavođenje. Nema š minku osim ruža, koji joj je 

razmazan malo izvan linije usana. Nosi maramu 

preko čela, blijedoljubičastu košulju preko farmerka, 

nema čarape ni cipele. Mada je tek jedanaest ujutro, 

sipa nerashlađen šardone iz boce. 

Ljubazno mi nudi čašu, a ja odbijam. 

NW: Bio je najbolji kralj koga su imali. Primjedba 

mi je zanimljiva zbog izbora zamjenice. 

EB: “Oni”? Zar se ne smatrate Afganistankom? 

NW: Recimo da sam se razvela od svoje problematičnije 

polovine. 

EB: Zanima me zašto je to tako. 

NW: Da je bio uspješan, mislim na kralja 

Amanullaha, možda bih drugačije odgovorila na vaše 

pitanje. 

Zamolio sam je da mi to objasni. 

NW: Znate, probudio se jednog jutra, kralj, 

i obznanio svoj plan da promijeni zemlju na silu, ako 

bude morao - i stvori novu i prosvećeniju naciju. 


152

Zaboga, rekao je. Nema više nošenja velova, kao 

prvo. Zamislite, gospodine Boustouler, žena u 

Afganistanu koju uhapse zbog nošenja burke! A ono 

kad se njegova žena, kraljica Sorava, pojavila 

otkrivenog lica u javnosti? Oh la la. Pluća mula 

napuhala su se od toliko uzdaha da su mogli da 

napušu hiljadu Hindenburga. I nema više poligamije, 

kazao je! To je, razumijete li, zemlja u kojoj su 

kraljevi imali legije konkubi-na i nikad nisu ni vidjeli 

većinu djece koju su tako nehajno pravili. Odsad, 

izjavio je, niko te ne može natjerati na brak. I nema 

više otkupa nevjeste, hrabre žene Afganistana, i 

nema više vjenčavanja djece. I još i ovo: svi morate u 

školu. 

EB: Bio je vizionar, dakle. 

NW: Ili budala. Uvijek sam tu liniju smatrala opasno 

tankom. 

EB: Šta se dogodilo s njim? 

NW: Odgovor je tužan, koliko i predvidiv, gospodine 

Boustouler. Džihad, naravno. Proglasili su džihad 

protiv njega, mule, plemenske starješine. Zamislite 

stotine pesnica koje se dižu prema nebu! Taj kralj je 

pokrenuo zemlju, ali je bio okružen okeanom zadrtih, 

a znate šta se događa kad se okean uznemiri. Cunami 

bradatih pobunjenika pogodio je sirotog kralja, odnio 

ga, dok se bespomoćno batrgao, i izbacio ga na obale 

Indije, zatim Italije, i napokon Švicarske, gdje je 

ispuzao iz blata i umro u egzilu kao razočaran starac. 

EB: A zemlja koja je nastala? Pretpostavljam da vam 

nije baš odgovarala. 

NW: I obratno je potpuno tačno. 

EB: Zato ste se preselili u Francusku 1955. 

NW: Preselila sam se u Francusku jer sam željela da 

spasim kćerku od izvjesnog načina života. 


153

EB: Kakvog načina života? 

NW: Nisam željela da je pretvore, protiv volje i 

prirode, u jednu od onih marljivih tužnih žena koje 

su na doživotnom kursu šutljive pokornosti, zauvijek 

u strahu da ne pokažu, iskažu ili urade nešto 

pogrešno. Žene kojima se neki na Zapadu dive - 

pretvaraju ih u heroine zbog teškog života, dive im 

se iz daljine oni koji ni dan ne bi podnijeli na 

njihovom mjestu. Žene kojima su želje ugašene i 

snovi raspršeni, a ipak - a to je najgore od svega, 

gospodine Boustouler - ako ih upoznate, smiješe se i 

pretvaraju da nemaju nikakvih problema. Kao da 

vode život na kojem im možete zavidjeti. Ali 

pogledajte pažljivo, i vidjet ćete bespomoćan pogled, 

očajanje, sve to skriveno iza lažnog dobrog 

raspoloženja. To je prilično jadno, gospodine 

Boustouler. 

Nisam željela to svojoj kćerki. 

EB: Pretpostavljam da ona to sve razumije? 

Pali novu cigaretu. 

NW: Pa, djeca nikad nisu onakva kako ste se nadali, 

gospodine Boustouler. 

U urgentnom centru, neka namrgođena bolničarka kaže Pari da 

čeka pored recepcije, blizu kolica punih fascikli i kartona. Pari 

je začuđena što postoje ljudi koji svojevoljno provode svoju 

mladost obučavajući se za ovo zanimanje koje ih dovodi na 

ovakva mjesta. Ne može to shvatiti. Prezire bolnice. Mrzi da 

vidi ljude u najgorem izdanju, otužan miris, škripava kolica, 

hodnike s jeftinim slikama, neprestano prozivanje pacijenata 

preko razglasa. 

Doktor Delaunav je mlađi nego što je Pari očekivala. Ima 

tanak nos, uska usta, kratke plave kovrdže. Vodi je iz urgentnog 

centra, kroz pokretna dvostruka vrata, u glavni hodnik. 


154

“Kad je vaša majka stigla”, kaže povjerljivim tonom, “bila 

je prilično pijana... Ne izgledate mi iznenađeno.” I nisam. 

“A nijedan broj bolničarki. Kažu daje ovdje stalna 

mušterija. Ja sam nov ovdje, naravno, i nikad nisam imao to 

zadovoljstvo.” 

“Koliko je ozbiljno?” 

“Bila je prilično svadljiva”, kaže. “I, moram kazati, 

prilično teatralna.” 

Razmijene brze osmijehe. 

“Hoće li joj biti dobro?” 

“Da, kratkoročno”, kaže doktor. “Ali moram preporučiti, i 

to prilično saosjećajno, da smanji piće. Ovog puta je imala 

sreće, ali ko zna sljedeći put...” 

Pari kima glavom. “Gdje je?” 

Vodi je natrag u prijemno odjeljenje i iza ugla. “Krevet 

broj tri. Uskoro ću se vratiti s otpusnom listom.” Pari mu se 

zahvaljuje i odlazi do majčinog kreveta. 

“Salut, maman.” 

Maman se umorno smiješi. Kosa joj je raščupana, čarape 

rasparene. Umotali su joj čelo zavojima, i neka bezbojna tečnost 

kaplje kroz infuziju koja je zabodena u njenu ruku. Nosi 

bolničku spavaćicu malo otvorenu naprijed, i Pari vidi krajičak 

debelog tamnog uspravnog ožiljka od carskog reza. Pitala je 

majku nekoliko godina ranije zašto nema uobičajen položen 

ožiljak i maman je objasnila da su joj doktori u to vrijeme dali 

neko tehničko objašnjenje koga se više ne sjeća. Važno je, rekla 

je, da su tebe izvadili. 

“Uništila sam ti večer”, mrmlja maman. 

“Nezgode se događaju. Došla sam da te odvedem kući.” 

“Mogla bih da spavam sedam dana.” 

Zatvara oči, mada nastavlja govoriti zaplićući jezikom. 

“Sjedila sam i gledala televiziju. Bila sam gladna. Otišla sam u 

kuhinju da uzmem malo hljeba i marmelade. Okliznula sam se. 


155

Nisam sigurna kako, ili na šta, ali udarila sam u padu glavom u 

ručicu na vratima rerne. Mislim da sam bila u nesvijesti minut 

ili dva. Sjedi, Pari. Djeluješ prijeteći dok stojiš tako.” 

Pari sjeda. “Doktor kaže da si pila.” 

Maman otvara jedno oko. Njeno često odlaženje 

doktorima je nadmašeno samo mržnjom prema njima. “Taj 

momčić? On je to kazao? Le petit salaud. Šta on zna? U dahu 

mu se još uvijek osjeća majčino mlijeko.” 

“Uvijek se šališ. Svaki put kad to pomenem.” 

“Umorna sam, Pari. Prekorijevaj me neki drugi put. 

Vreća za udaranje nikud neće otići.” 

Sad stvarno spava. Hrče, ružno, kao i uvijek poslije 

pijanstva. 

Pari sjedi pored kreveta, čeka doktora, zamišlja Juliena za 

slabo osvijetljenim stolom, s jelovnikom u ruci, objašnjava krizu 

Christianu i Aurelieu uz visoke čaše s bordo-om. Ponudio se da 

je otprati do bolnice, ali neubjedljivo. To je bila puka 

formalnost. Dolazak ovdje bi, ionako, bio loša ideja. Ako je 

doktor Delaunav mislio da je ranije vidio teatralnost... Ipak, iako 

nije došao ovdje s njom, Pari je željela da nije otišao na večeru 

bez nje. Još uvijek je pomalo zaprepaštena što jeste. Mogao je 

objasniti Christianu i Aurelieu. Mogli su da idu neke druge 

večeri, da promijene rezervaciju. Ali Julien je otišao. To nije 

bilo samo bezobzirno. Ne. Bilo je tu i nečeg zlobnog, 

promišljenog, bolnog. Pari je već neko vrijeme znala da je on 

sposoban za to. Od-nedavno se pitala da li uživa u tome. 

U urgentnom centru, ne tako različitom od ovog, maman je 

prvi put srela Juliena. To je bilo prije deset godina, 1963, kad je 

Pari imala četrnaest godina. Dovezao je neku kolegicu koja je 

imala migrenu. Maman je dovela Pari, koja je tog puta bila 

pacijent, jer je iskrenula zglob tokom časa gimnastike u školi. 

Pari je ležala na kolicima kad je Julien ugurao svoju stolicu u 

sobu i započeo razgovor s maman. Pari se sad ne može sjetiti o 

čemu su razgovarali. Sjeća se da je Julien kazao: “Pariz... kao 

grad?” A maman je dala poznat odgovor: “Ne, bez z. To znači 

vila na farsiju.” 


156

Otišli su s njim na večeru jedne kišovite večeri te sedmice, 

u jedan mali bistro nedaleko od Bulevara Saint-Ger-main. Kad 

su se vratile u stan, maman je napravila veliku predstavu od 

neodlučnosti oko toga šta da obuče, na j kraju se opredjeljujući 

za svijetloplavu haljinu, pripijenu u struku, večernje rukavice i 

cipele s visokim oštrim potpeticama. A čak i tad, u liftu, rekla je 

Pari: “Ne ličim valjda previše na Jackie? Šta misliš?” 

Prije večere su pušili, sve troje, a maman i Julien su pili 

pivo iz ogromnih zamagljenih krigli. Popili su jednu turu, Julien 

je naručio drugu, a i treću. Julien, u bijeloj košulji, s kravatom, i 

u kariranom večernjem sakou, imao je uzdr-žane ljubazne 

manire dobro odgojenog čovjeka. Smiješio se opušteno i smijao 

bez napora. Imao je tek malo sijedih na sljepoočnicama, koje 

Pari nije primijetila u polumraku urgentnog centra, i procijenila 

je da ima otprilike isto godina kao i maman. Bio je dobro 

upućen u aktuelne događaje i proveo je neko vrijeme 

razgovarajući o De Gaul-leovom vetu na ulazak Engleske u 

zajedničko evropsko tržište i, na Parino iznenađenje, gotovo 

uspio da to učini zanimljivim. Tek kad ga je maman pitala, 

otkrio je kako je počeo raditi kao profesor ekonomije na 

Sorboni. “Profesor? Vrlo otmjeno.” 

“Oh, ne baš”, kazao je. “Treba ponekad da svratiš na 

predavanje. To bi ti brzo raspršilo zablude.” “Možda i hoću.” 

Pari je vidjela da je maman već pomalo pijana. “Možda se 

potajno uvučem jednog dana. Da te gledam u akciji.” 

“Akciji? Nadam se da se sjećaš kako predajem teoriju 

ekonomije, Nila. Ako dođeš, vidjet ćeš da moji studenti misle da 

sam dosadan.” 

“Pa, sumnjam u to.” 

I Pari je sumnjala. Pretpostavljala je da većina Julieno-vih 

studentica želi da spava s njim. Za vrijeme večere, pazila je da je 

ne primijeti kako ga gleda. Imao je lice kao iz nekog fiIma noir, 

lice koje je stvoreno da bude slikano cr-no-bijelo, dok paralelne 

sjenke venecijanera padaju na njega, spirala duhanskog dima 

prolazi pored njega. Polukružan pramen kose padao mu je na 


157

čelo, tako ljupko - možda suviše ljupko. Ako je, ustvari, tamo 

padao neusiljeno, Pari je primijetila kako se nikad nije trudio da 

ga pomjeri. Pitao je maman za malu knjižaru koju je 

posjedovala i vodila. Bila je na drugoj obali Sene, preko Pont 

d’Arcolea. “Imaš li knjige o džezu?” 

“Bah oui”, rekla je maman. 

Kiša napolju je počela jače padati, i bistro je postajao sve 

razigraniji. Dok im je konobar donosio valjuške od sira i 

ražnjiće od šunke, vodio se dug razgovor između mame i 

Julienao Budu Powellu, Sonnyju, Stittu, Dizzyju, Gillespieju, i 

Julienovom ljubimcu, Charlieju Parkeru. Maman je rekla 

Julienu da joj se više sviđa stil sa Zapadne obale koji gaje Chet 

Baker and Miles Daviš, da li je slušao Kind of Blue?. Pari je 

bila iznenađena kad je vidjela da maman toliko voli džez i da je 

toliko dobro upoznata s mnogim muzičarima. Bila je 

iznenađena, ne prvi put, i djetinjastim divljenjem prema majci i 

uznemirujućim osjećajem da ne poznaje svoju majku u 

potpunosti. Ono što je nije iznenadilo bilo je kako maman 

neusiljeno i temeljno zavodi Juliena. Maman je bila u svom 

elementu. Nikad nije imala problem da privuče mušku pažnju. 

Zarobljavala je muškarce. 

Pari je gledala maman kako razigrano mrmlja, kikoće se 

Julienovim šalama, naginje glavu i odsutno uvrće pramen kose. 

Ponovo se čudi tome kako je maman bila mlada i lijepa - 

maman, koja je bila samo dvadeset godina starija | od nje. Njena 

duga tamna kosa, pune grudi, zadivljujuće oči, i lice koje je 

sijalo zastrašujućim sjajem klasičnih kraljevskih crta. Pari se još 

čudila i koliko malo ona liči na maman, sa svojim ozbiljnim 

blijedim očima, dugim nosom, razmaknutim zubima, i malim 

grudima. Ako je ima-i la ikakvu ljepotu, onda je ona bila 

skromnija i prizemnija. Kad god je bila pored maman, Pari se 

podsjećala da je njen izgled bio satkan od obične tkanine. 

Povremeno bi je maman podsjećala na to, mada je to uvijek bilo 

prikriveno u trojanskom konju komplimenata. 

Rekla bi: Blago tebi, Pari. Ne moraš se mnogo truditi kako 

bi te muškarci shvatali ozbiljno. Obraćaju pažnju na tebe. Suviše 


158

ljepote kvari stvari. Nasmijala bi se. Oh, slušaj samo mene. Ne 

kažem to iz ličnog iskustva. Naravno da ne. To je samo 

razmišljanje. 

Kažeš da nisam lijepa. 

Kažem da ne želiš da budeš. Pored toga, Ijepuškasta si, i to 

je i više nego dovoljno. Je t’assure, ma cherie. Bolje je tako, 

dušo. 

Nije mnogo ličila ni na oca, vjerovala je Pari. Bio je visok 

čovjek ozbiljnog lica, s visokim čelom, uskom bradom i tankim 

usnama. Pari je držala nekoliko njegovih slika u svojoj sobi, 

slika iz djetinjstva u Kabulu. Razbolio se 1955 - tad su se ona i 

maman preselile u Pariz - i umro je nedugo potom. Ponekad bi 

Pari uhvatila sebe kako zuri u jednu od njegovih starih 

fotografija, posebno jednu crno-bijelu, na kojoj su njih dvoje, 

ona i otac, kako stoje ispred nekog starog američkog 

automobila. Bio je naslonjen na branik i držao ju je u naručju, 

oboje su se smiješili. Sjetila se kako je jednom sjedila s njim 

dok je crtao žirafe i dugorepe majmune na njenom ormariću. 

Dozvolio joj je da oboji jednog majmuna, držeći joj šaku, 

strpljivo joj navodeći pokrete četkicom. 

Vidjevši očevo lice na tim fotografijama, u Pari su se 

probudila stara osjećanja, koja su u njoj postojala otkad zna za 

sebe. Da joj u životu nedostaje neko ili nešto, ključno za njeno 

postojanje. Ponekad je to bilo neodređeno, kao poruka poslana 

preko sjenovitih sporednih puteva i velikih daljina, slab signal 

na skali radioaparata, udaljen, treperav. Ponekad bi joj izgledalo 

tako blizu, to odsustvo, tako prisno, da bi joj srce zastalo. 

Naprimjer, u Provansi dvije godine ranije, kad je Pari 

vidjela ogroman hrast ispred jedne seoske kuće. Drugi put u 

Jardin des Tuileries kad je gledala neku mladu majku kako 

izvlači sina iz malog crvenog automobilčića. Pari to nije 

razumjela. Jednom je čitala priču o nekom sredovječnom 

Turčinu koji je iznenada pao u duboku depresiju kad je njegov 

brat blizanac koga nikad nije upoznao doživio težak infarkt dok 

je plovio kanuom po Amazonu. To je bio najbliži opis onog što 

je ona osjećala. 


159

Jednom je razgovarala s maman o tome. Pa, to nije velika 

misterija, mon amour, rekla joj je maman. Nedostaje ti otac. 

Otišao je iz tvog života. Prirodno je da se tako osjećaš. Naravno 

daje to u pitanju. Dođi ovamo. Daj mami poljubac. 

Majčin odgovor je bio savršeno razuman, ali i nedovoljan. 

Pari je vjerovala da bi se osjećala kompletnijom da joj je otac 

živ, da je ovdje s njom. Ali također se sjećala da se osjećala tako 

i kao dijete, dok je živjela s roditeljima u velikoj kući u Kabulu. 

Nedugo pošto su jeli, maman je rekla kako mora da ode u 

toalet u bistrou i Pari je nekoliko minuta bila sama sa Ju-lienom. 

Razgovarali su o nekom filmu koji je Pari gledala prethodne 

sedmice, s Jeanneom Moreau koja igra kockar-ku, i razgovarali 

su o školi i muzici. Dok je govorila, naslonio je laktove na sto i 

nagnuo se malo prema njoj, slušajući ; je s velikim zanimanjem, 

istovremeno se smiješeći i mr-šteći, nikad ne podižući pogled s 

nje. To je predstava, rekla je Pari sebi, samo se pretvara. 

Uvježbano ponašanje, nešto što je radio pred ženama, nešto što 

je odabrao da sad radi bez mnogo razmišljanja, da se igra s njom 

neko vrijeme i zabavi se na njen račun. A ipak, pod njegovim 

neumoljivim pogledom, nije mogla spriječiti ubrzavanje pulsa i 

stezanje ž eluca. Uhvatila je sebe kako govori vještački prefinjenim, 

smiješnim tonom koji nije imao nikakve veze s njenim 

normalnim govorom. Znala je da to radi i nije se mogla 

zaustaviti. 

Rekao joj je da je jednom bio nakratko oženjen. 

“Stvarno?” 

“Prije nekoliko godina. Kad sam imao trideset. U to 

vrijeme sam živio u Lionu.” 

Oženio se starijom ženom. To nije potrajalo jer je bila 

veoma ljubomorna. Julien nije to rekao ranije, dok je maman još 

uvijek bila za stolom. “To je, uistinu, bila fizička veza”, kazao 

je. “C’etait completement sexuelle. Željela je da me posjeduje.” 

Gledao ju je dok je to govorio i smiješio se malim zavjereničkim 

osmijehom, pažljivo odmjeravajući njenu reakciju. Pari je 

zapalila cigaretu i pretvarala se da je hladnokrvna, kao Bardot, 

kao da joj muškarci sve vrijeme govore takve stvari. Ali je, 


160

iznutra, podrhtavala. Znala je da je za stolom počinjena mala 

izdaja. Nešto pomalo zabranjeno, ne potpuno bezazleno ali 

nedvosmisleno uzbudljivo. Kad se maman vratila, s kosom tek 

očešljanom i svježim slojem ruža, njihov ukradeni trenutak je 

nestao, i Parije nakratko zamrzila mamu zbog ometanja, zbog 

čega ju je odmah preplavilo žaljenje. 

Vidjela ga je ponovo sedam dana kasnije. Bilo je jutro, i 

ona je išla u maminu sobu sa šoljom kafe. Zatekla ga je kako 

sjedi na ivici maminog kreveta, navijajući ručni sat. Nije znala 

da je prespavao tu. Vidjela ga je iz hodnika, kroz odškrinuta 

vrata. Stajala je tamo, kao ukopana, sa šoljom u ruci, usta kao da 

su joj bila puna suhe zemlje, i gledala ga je, savršenu kožu na 

njegovim leđima, malo opušten stomak, taman dio između 

njegovih nogu djelimično prekriven zgužvanim čaršafima. 

Stavio je sat na ruku, uzeo cigaretu s noćnog ormarića, upalio je, 

a onda opušteno pogledao prema njoj, kao da je znao da je sve 

vrijeme tu. Zatim je maman rekla nešto iz kupatila, a Pari se 

okrenula. Bilo je pravo čudo da se nije opekla kafom. 

Maman i Julien su bili ljubavnici oko šest mjeseci. Išli su 

često u kino, u muzeje, i male umjetničke galerije koje su 

izlagale radove nepoznatih slikara sa stranim imenima. Jednog 

vikenda su se odvezli do plaže u Arcachonu, pored Bordeauxa, i 

vratili se pocrnjelih lica i sa sandukom crvenog vina. Julien ju je 

vodio na proslave na univerzitetu, a maman ga je pozivala na 

promocije knjiga u svojoj knjižari. Pari je isprva išla s njima - 

Julien ju je pozivao, š to je izgleda zadovoljavalo mamu - ali 

ubrzo je počela nalaziti izgovore da ostane kod kuće. Nije htjela 

da ide, nije mogla da ide. To je bilo nepodnošljivo. Bila je 

preumorna, rekla je, ili se nije osjećala dobro. Išla je u kuću 

svoje prijateljice Collette da uči, govorila je. Njena prijateljica 

od drugog razreda, Collette, bila je mršava krhka djevojčica s 

dugom slabom kosom i nosom kao vranin kljun. Voljela je da 

zaprepašćuje ljude i govori nečuvene, nepristojne stvari. 

“Kladim se da je razočaran”, rekla je Collette. “Što ne ideš s 

njima.” 

“Pa, ako i jeste, to ne pokazuje.” 


161

“Ne želi da se oda, je li? Šta bi tvoja majka mislila?” “O 

čemu?”, pitala je Pari, mada je znala, naravno. Znala je, i samo 

je željela da to čuje. 

“O čemu?”, Collettin glas je bio vragolast, uzbuđen. 

“Da je s njom kako bi došao do tebe. Da želi tebe.” 

“To je odvratno”, rekla je Pari uzdrhtalo. 

“Ili vas možda želi obje. Možda voli gužvu u krevetu. U 

tom slučaju, mogu da te zamolim da kažeš koju lijepu riječ o 

meni.” 

“Odvratna si, Collette.” 

Ponekad, kad bi maman i Julien izašli, Pari bi se svukla 

gola u hodniku i gledala sebe u velikom ogledalu. Pronalazila bi 

mane na svom tijelu. Bilo je previsoko, mislila je, neprivlačno... 

suviše obično. Nije naslijedila ništa od majčinih očaravajućih 

oblina. Ponekad bi ušla tako naga u majčinu sobu i legla na 

krevet na kojem su mama i Julien vodili ljubav. Pari bi ležala 

tamo gola, zatvorenih očiju, ustreptalog srca, uživajući u 

besramnosti, dok joj se nešto kao brujanje širilo preko grudi, 

stomaka i još niže. 

To se završilo, naravno. Oni su završili, maman i Julien. 

Pari je osjetila olakšanje, ali ne i iznenađenje. Muškarci su 

uvijek iznevjeravali mamu na kraju. Uvijek su bili stravično 

nedostojni bilo kog ideala koji je ona vidjela u njima. Ono što je 

počinjalo uzbuđenjem i strašću, uvijek se završavalo ozbiljnim 

optužbama i mržnjom, bijesom, napadima plakanja, bacanja 

posuda i nervnim slomom. Prava drama. Maman je bila 

nesposobna da započne ili završi vezu bez pretjerivanja. 

Zatim je uslijedio očekivan period kad bi maman iznenada 

zavoljela samoću. Ostajala bi u krevetu, noseći stari zimski 

kaput preko pidžame, bila je umorna, žalosna i mrgodna pojava 

u stanu. Pari je znala da treba da joj se sklanja s puta. Njeni 

pokušaji da je utješi i pravi joj društvo nisu bili dobrodošli. To 

je trajalo sedmicama, to durenje. S Julienom je trajalo osjetno 

duže. 


162

“Ah, merde!”, kaže maman. 

Sjedi u krevetu, još uvijek u bolničkoj spavaćici. Doktor 

Delaunav je dao Pari otpusnu listu, a sestra vadi infuziju iz 

mamine ruke. 

“Šta je bilo?” 

“Upravo sam se sjetila. Imam intervju za nekoliko dana.” 

“Intervju?” 

“Članak za neki književni časopis.” 

“To je sjajno, maman.” 

“Uz tekst će ići i fotografija.” Pokazuje na šavove na čelu. 

“Sigurna sam da ćeš pronaći neki elegantan način da to 

prikriješ”, kaže Pari. 

Maman uzdiše, skreće pogled. Kad bolničarka izvuče iglu, 

maman se trgne i zareži na ženu, nešto neljubazno i 

nezasluženo. 

Odlomak iz “Apganistanske ptice pjevačice” 


Etienne Boustouler, 


Ponovo gledam po stanu i privlači me 

uramljena fotografija na jednoj od polica za 

knjige. Djevojčica koja čuči u polju punom 

divljeg žbunja, potpuno zanesena branjem 

nečeg, neke vrste bobica. Nosi jarkožut kaput, 

zakopčan do grla, što odudara od ta-mnosivog 

oblačnog neba. U pozadini, vidi se neka 

kamena seoska kuća, sa zatvorenim kapcima i 

polupanim crijepom. Pitam je za fotografiju. 

NW: Moja kćerka Pari. Kao grad, ali bez z. To 

znači vila. Ta slika je s putovanja u 


163

Normandiju, išle smo samo nas dvije. Mislim 

da je to bilo 1957. Mora da je tad imala osam 

godina. 

EB: Živi li ona u Parizu? 

NW: Studira matematiku na Sorboni. 

EB: Mora da se ponosite. 

Ona se smiješi i sliježe ramenima. 

EB: Malo sam iznenađen njenim izborom 

zanimanja, imajući u vidu da ste se vi posvetili 

umjetnosti. 

NW: Ne znam odakle joj ta sposobnost. Sve te 

nerazumljive formule i teorije. Rekla bih da 

njoj nisu nerazumljive. Ja jedva da znam 

množenje. 

EB: Možda je to njen način pobune. Znate i vi 

ponešto o pobuni, rekao bih. 

NW: Da, ali radila sam to kako treba. Pila sam i 

pušila i imala ljubavnike. Ko se buni s 

matematikom? 

Smije se. 

NW: Pored toga, bila bi pravi buntovnik bez 

razloga. Dala sam joj svaku zamislivu slobodu. 

Ništa ne želi. Ništa joj ne nedostaje. Živi s 

nekim. On je prilično stariji. Veoma šarmantan, 

načitan, zabavan. Pravi narcis, naravno. Ego 

veličine Poljske. 

EB: Vi to ne odobravate. 

NW: Nije važno da li ja to odobravam. Ovo je 

Francuska, monsieur Boustouler, ne 

Afganistan. Mladi ljudi treba da žive ili umru 

bez roditeljske dozvole. 


164

EB: Vaša kćerka nema veze s Afganistanom? 

NW: Otišli smo kad je imala šest godina. Ima 

ograničeno sjećanje na vrijeme provedeno 

tamo. 

EB: Ali ne i vi, naravno. 

Molim je da mi ispriča o svom pređašnjem 

životu. Izvinjava se i napušta sobu za trenutak. 

Kad se vrati, daje mi staru zgužvanu crnobijelu 

fotografiju. Čovjek strogog izgleda, 

snažan, s naočalama, sjajne kose, sa savršenim 

razdjeljkom. Sjedi za stolom, čita neku knjigu. 

Nosi odijelo sa šiljatim reverima, prsluk s 

dvostrukim kopčanjem, bijelu košulju i leptir 

mašnu. 

NW: Moj otac. Hiljadu devetsto dvadeset 

devete. Godine kad sam rođena. 

EB: Izgleda prilično ugledno. 

NW: Bio je dio paštunske aristokratije u 

Kabulu. Visokoobrazovan, savršenih manira, 

prikladno društven. Veliki govornik. Makar u 

javnosti. 

EB: A privatno? 

NW: Šta vi mislite, monsieur Boustouler? 

Uzimam fotografiju i ponovo je gledam. 


EB: Hladan, rekao bih. Ozbiljan. Neumoljiv. 

Nepopustljiv. 

NW: Stvarno insistiram da popijete čašu vina 

sa mnom. Mrzim - ne, prezirem - da pijem 

sama. 

Sipa mi čašu šardonea. Iz pristojnosti, otpi-jam 

gutljaj. 

165

NW: Imao je hladne ruke, moj otac. Bez obzira 

na vrijeme. Ruke su mu bile uvijek hladne. I 

uvijek je nosio odijelo, bez obzira na vrijeme. 

Savršeno skrojeno, savršeno is-peglano. I šešir. 

I cipele s rupicama na vrhu, naravno, dvobojne. 

Bio je zgodan, pretpostavljam, mada na neki 

ozbiljan način. Također - i to sam shvatila tek 

mnogo kasnije - na izvještačen, pomalo 

smiješan, lažnoevropski način - savršen, 

naravno, sa sedmičnim partijama boćanja, 

poloa i poželjnom francuskom suprugom, sve 

to uz veliko odobravanje mladog naprednog 

kralja. 

Čeprka po noktima i neko vrijeme šuti. 

Okrećem kasetu u diktafonu. 

NW: Moj otac je spavao u jednoj sobi, majka i 

ja u drugoj. Većinu dana je ručao van kuće s 

ministrima i kraljevim savjetnicima. Ili je 

jahao, igrao polo ili lovio. Volio je lov. 

EB: Dakle, niste ga mnogo viđali. Uvijek je bio 

odsutan. 

NW: Ne u potpunosti. Imao je običaj da svaki 

drugi dan provede nekoliko minuta sa mnom. 

Došao bi u moju sobu i sjeo na krevet, što je 

bio znak da mu se popnem u krilo. Neko 

vrijeme bi me cupkao na koljenu, nismo mnogo 

govorili, i konačno bi rekao: “Pa, šta ćemo sad, 

Nila?” Ponekad bi mi dozvolio da izvadim 

maramicu iz džepa na grudima sakoa i savijem 

je. Naravno, samo bih je zgužvala u loptu i 

ugurala nazad u džep, a on bi se pretvarao da je 

iznenađen, što mi je bilo veoma smiješno. I to 

smo radili dok mu ne dosadi, što je bilo brzo. A 

onda bi me poma-zio po kosi hladnim rukama i 

rekao: “Papa sad mora ići, lane moje. Idi.” 


166

Uzima fotografiju, nosi je u drugu sobu i vraća 

se, vadi novu kutiju cigareta iz ladice i pali 

jednu. 

NW: Tako me je zvao. Voljela sam to. Stalno 

sam skakutala po vrtu - imali smo veoma veliki 

vrt - i pjevala: “Ja sam tatino lane! Ja sam 

tatino lane!” Tek mnogo kasnije sam shvatila 

kako je taj nadimak bio zlokoban. 

EB: Kako to? 

Smiješi se. 

NW: Moj otac je ubijao jelene, monsieur 

Boustoler. 

Mogli su da hodaju do maminog stana, ali kiša se pojačala. 

U taksiju, maman je sjedila sklupčana na zadnjem sjedištu, 

umotana u Parin kišni mantil, nijemo zureći kroz prozor. U tom 

trenutku je izgledala staro, mnogo starije od četrdeset četiri 

godine. Staro, krhko i mršavo. 

Pari nije neko vrijeme bila u maminom stanu. Kad je 

otključala vrata da uđu, zatiče kuhinjski pult prepun prljavih 

vinskih čaša, otvorenih vrećica čipsa i neskuhanih rezanaca, 

tanjira s fosilizovanim ostacima neprepoznatljive hrane. Papirna 

kesa puna praznih vinskih boca nalazi se na stolu, opasno blizu 

da se prevrne. Pari vidi novine na podu, jedne natopljene krvlju 

od jučer i, na njima, jednu ružičastu vunenu čarapu. Pari se 

uplaši kad vidi kako izgleda mamin stan. I osjeća krivicu. Što je, 

poznajući mamu, možda bio očekivan efekat. A onda mrzi sebe 

zbog te posljednje misli. To je nešto što bi Julien pomislio. Ona 

želi da se osjećaš loše. Rekao joj je to nekoliko puta prošle 

godine. Ona želi da se osjećaš loše. Kad je prvi put to kazao, 

Pari je osjetila olakšanje, razumjela je. Bila mu je zahvalna što 

je izrazio ono što ona nije mogla ili nije željela. Mislila je kako 

je pronašla saveznika. Ali, u posljednje vrijeme, sumnja u to. U 


167

njegovim riječima pronalazi naznake zlobe. Zabrinjavajuće 

odsustvo dobrote. 

Pod spavaće sobe prekriven je dijelovima odjeće, pločama, 

knjigama, novinama. Na prozorskoj dasci je čaša napola puna 

vode požutjele od opušaka cigareta koji plutaju u njoj. Skida 

knjige i stare časopise s kreveta i pomaže mami da se uvuče 

ispod pokrivača. 

Maman je gleda, nadlanicu jedne ruke drži na previje-nom 

čelu. Zbog te poze izgleda kao neka glumica iz nijemog filma, 

koja samo što se nije onesvijestila. “Hoćeš li biti dobro, 

maman?” 

“Ne bih rekla”, kaže. To ne djeluje kao molba za pažnjom. 

Maman kaže to ravnim, nezainteresovanim glasom. Zvuči 

umorno i iskreno, i odlučno. “Plašiš me, maman.” 

“Ideš li odmah?” 

“Želiš li da ostanem?” 

“Da.” 

“Onda ću ostati.” 

“Ugasi svjetlo.” 

“Maman?” 

“Da.” 

“Uzimaš li lijekove? Jesi li prestala? Mislim da si prestala 

i to me brine.” 

“Ne počinji s tim. Ugasi svjetlo.” 

Pari gasi svjetlo. Sjeda na ivicu kreveta i gleda kako majka 

pada u san. Onda odlazi u kuhinju da započne naporan zadatak 

čišćenja. Pronalazi par rukavica i poči nje prati suđe. Pere čaše 

koje smrde na davno ukvareno mlijeko, zdjele prekrivene starim 

pahuljicama, tanjire hrane prekrivene zelenim naslagama budi. 

Sjeća se kad je prvi put oprala suđe u Julienovom stanu onog 

jutra nakon što su prvi put spavali. Julien im je napravio omlet. 

Sad je uživala u tom jednostavnom kućnom poslu, pranju suda u 

njegovoj sudoperi, dok je on puštao Jane Birkin na gramofonu. 

Srela ga je prethodne godine, 1973, prvi put nakon gotovo 

deset godina. Naletjela je na njega na nekom uličnom maršu 

ispred Kanadske ambasade, nekom studentskom protestu protiv 


168

lova na foke. Pari nije željela da ide, a morala je završiti i rad o 

meromorfnim funkcijama, ali Collette je insistirala. U to vrijeme 

su ž ivjele zajedno, a dogovor je ubrzano postajao 

nezadovoljavajući za obje. Collette je sad pušila travu. Nosila je 

trake u kosi i široke tunike boje ciklame, s izvezenim pticama i 

cvijećem. Dovodila je kući dugokose zapuštene mladiće koji su 

jeli Parinu hranu i loše svirali gitaru. Collette je uvijek bila na 

ulicama, vikala, raskrinkavala surovost prema životinjama, 

rasizam, ropstvo, francuske nuklearne probe u Tihom okeanu. U 

stanu je uvijek vladala neka gužva, ljudi koje Pari nije 

poznavala stalno su ulazili i izlazili. A kad su bile same, Pari je 

osjećala napetost među njima, Collettinu oholost, ne-izrečeno 

neodobravanje. 

“Oni lažu”, rekla je Collette živo. “Kažu da su im metodi 

humani. Humani! Jesi li vidjela kako ih udaraju palicama po 

glavi? Onim hakapikovima? U pola slučajeva, sirota životinja 

nije čak ni mrtva, a prokletnici zarivaju svoje kuke u nju i 

izvlače je u čamac. Deru ih žive, Pari. Žive!” Način na koji je 

Collette rekla posljednju riječ, način na koji ju je naglasila, 

naveo je Pari da se poželi izviniti. Nije bila sasvim sigurna zbog 

čega, ali je znala da, u posljednje vrijeme, teško podnosi 

Collette, njene prijekore i izlive gnjeva. 

Pojavilo se samo tridesetak ljudi. Bilo je glasina kako će 

se pojaviti i Brigitte Bardot, ali ispostavilo se da su to bile samo 

glasine. Collette je bila razočarana brojem prisutnih. 

Raspravljala je žučno s jednim mršavim blijedim mladićem s 

naočalama, po imenu Eric, koji je, kako je Pari razumjela, bio 

zadužen za organizaciju marša. Siroti Eric. Pari ga je 

sažalijevala. Još uvijek bijesna, Collette je preuzela vodstvo. 

Pari je hodala na začelju, pored neke djevojke ravnih prsa koja 

je izvikivala parole s nekom vrstom nervozne razdraganosti. 

Pari je gledala u pločnik i trudila se da se ne ističe. 

Na uglu, neki čovjek ju je potapšao po ramenu. 

“Izgledaš kao da žudiš da te neko spasi.” Nosio je sako od 

tvida preko džempera, farmerke, i vuneni šal. Kosa mu je bila 

duža, i malo je ostario, ali otmjeno, na način koji bi neke žene 


169

njegovog godišta smatrale nepoštenim i izluđujućim. Još uvijek 

vitak i snažan, s nekoliko bora oko očiju, malo više sijedih vlasi, 

lica tek pomalo ostarjelog. 

“Da”, rekla je. 

Poljubili su se u obraze, i kad ju je pitao hoće li na kafu s 

njim, pristala je. 

“Tvoja prijateljica izgleda ljutito. Ubilački ljutito.” 

Pari je pogledala iza sebe, vidjela Collette kako stoji s 

Ericom, još uvijek vičući i podižući pesnicu ali i, potpuno 

besmisleno, ljutito gledajući njih dvoje. Pari se uzdržala da se ne 

nasmije - to bi izazvalo nepopravljivu štetu. Samo je slegnula 

ramenima i udaljila se. 

Otišli su u jedan mali kafić i sjeli za sto pokraj prozora. 

Naručio im je kafu i krempite. Pari ga je gledala kako se obraća 

konobaru urođenim zapovjedničkim tonom kojeg se dobro 

sjećala i osjetila je isto treperenje u stomaku kao kad je bila 

djevojčica, a on dolazio da se vidi s mamom. Iznenada se 

postidjela svojih izgriženih noktiju, nenašminkanog lica, kose 

koja joj je padala u mlitavim pramenovima - sad je poželjela da 

ju je osušila poslije tuširanja, ali već je kasnila, a Collette je 

šetala po stanu kao tigar u kavezu. 

“Nisam mislio da voliš proteste”, rekao je Julien, paleći joj 

cigaretu. 

“I nisam. To je više iz krivice nego ubjeđenja.” 

“Krivice? Zbog lova na foke?” 

“Zbog Collette.” 

“Ah. Da. Znaš, mislim da je se pomalo plašim.” 

“Svi je se plašimo.” 

Nasmijali su se. Pružio je ruku preko stola i dodirnuo joj 

šal. Spustio je š aku. “Bilo bi bezvezno da kažem kako si 

porasla, tako da neću. Ali izgledaš zanosno, Pari.” 

Dodirnula je rever mantila. “Šta, obučena kao inspektor 

Clouseau?” Collette joj je kazala da je to glupa navika, to 

samopotcjenjujuće glupiranje kojim je Pari pokušavala da 

prikrije nervozu u prisustvu muškaraca koji je privlače. Posebno 


170

kad su joj davali komplimente. Ne prvi put, a sigurno ne ni 

posljednji, zavidjela je mami na urođenoj samouvjerenosti. 

“Sad ćeš kazati da sam dostojna svog imena”, rekla je. 

“Ah, non. Molim te. To bi bilo previše očigledno. Davanje 

komplimenata ženi je umjetnost, znaš.” 

“Ne znam, ali sam sigurna da ti znaš.” 

Konobar je donio kolače i kafu. Pari se usredsredila na 

konobarove šake dok je redao šolje i tanjire na sto, dlanovi su 

joj se znojili. Imala je samo četiri ljubavnika u životu - skroman 

broj, znala je, u poređenju s mamom u njenim godinama, čak i s 

Collette. Bila je previše pažljiva, osjetljiva, popustljiva i 

prilagodljiva, u cjelini pouzdanija i manje naporna od mame ili 

Collette. Ali to nisu bili kvaliteti koji su privlačili muškarce. A 

ona nije voljela nijednog od njih - mada je jednom slagala i 

rekla mu da ga voli - već je ležeći ispod svakog od njih maštala 

o Julienu, o njemu i njegovom predivnom licu, koje kao da je 

imalo sopstvenu svjetlost. 

Dok su jeli, pričao je o svom poslu. Rekao je da je prije 

nekog vremena prestao predavati. Posljednjih nekoliko godina je 

radio u odjeljenju za održivost dugova u Međunarodnom 

monetarnom fondu. Najbolji dio posla bila su putovanja. 

“Gdje?” 

“Jordan, Irak. Onda sam napravio pauzu od nekoliko 

godina da bih napisao knjigu o nezvaničnoj ekonomiji.” 

“Je li objavljena?” 

“Tako se priča.” Nasmiješio se. “Sad radim za jednu 

privatnu konsultantsku firmu ovdje u Parizu.” “I ja želim 

putovati”, rekla je Pari. “Collette stalno govori kako bi trebalo 

da odemo u Afganistan.” “Pretpostavljam da znam zašto bi ona 

željela da ide.” 

“Pa, razmišljala sam o tome. O vraćanju tamo, mislim. Ne 

marim za hašiš, ali želim obići zemlju, vidjeti gdje sam rođena. 

Možda pronađem staru kuću u kojoj su mi živjeli roditelji.” 

“Nisam bio svjestan da imaš takve želje.” 


171

“Radoznala sam. Mislim, sjećam se malo stvari.” “Mislim 

da si mi jednom pričala nešto o porodičnom kuharu.” 

Pari je bila polaskana što se on sjetio nečeg što mu je 

ispričala prije mnogo godina. Mora da je mislio na nju, dakle, u 

međuvremenu. Mora da mu je bila u mislima. “Da. Zvao se 

Nabi. Bio je i vozač. Vozio je očev auto, neki veliki američki 

automobil, plavi sa svijetlosmeđim krovom. Sjećam se da je 

imao orlovu glavu na poklopcu motora.” 

Kasnije, pitao ju je, a ona mu je pričala, o njenim 

studijama i fokusu na složene varijable. Slušao ju je onako kako 

maman nikad nije - maman, kojoj je ta tema izgleda bila 

dosadna i zbunjivala ju je Parina strast prema njoj. Maman se 

nije mogla ni pretvarati da je to zanima. Ležerno se šalila, 

navodno se rugajući svom neznanju. Oh la la, rekla bi, 

osmjehujući se, boli me glava! Moja glava! Vrti se kao neki 

totem! Evo prijedloga za tebe, Pari. Sipat ću nam čaj, a ti se 

vrati na ovu planetu, d’accord? Onda bi se zakikotala, a Pari bi 

joj udovoljila, ali je osjećala zlobu u tim šalama, prikriven 

prijekor, nagovještaj da je njeno znanje teško razumljivo, a njen 

trud bezvrijedan. Bezvrijedan. Što je bilo smiješno, jer je 

dolazilo od pjesnikinje, mada nikad to ne bi rekla majci. 

Julien ju je pitao š ta je pronašla u matematici, a ona je 

kazala daje smatra utješnom. 

“Ja bih prije rekao zastrašujuća”, kazao je. 

“I to je tačno.” 

Rekla je da postoji utjeha u nepromjenjivosti matematičkih 

istina, nedostatku proizvoljnosti i odsustvu dvosmislenosti. U 

saznanju da odgovori mogu biti neuhvatljivi, ali ih je moguće 

pronaći. Bili su tamo, čekajući da budu ispisani na tabli. 

“Nimalo nalik životu, drugim riječima”, kazao je. “Tamo 

postoje samo pitanja bez odgovora ili sa zbrkanim odgovorima.” 

“Jesam li toliko providna?” Nasmijala se i sakrila lice 

salvetom. “Zvučim kao neki idiot.” 


172

“Uopće ne”, kazao je. Sklonio je salvetu. “Uopće ne.” 

“Kao neka od tvojih studentica. Mora da te podsjećam na neku 

od tvojih studentica.” 

Postavio joj je još pitanja, kroz koja je Pari uvidjela da ima 

praktično znanje o analitičkoj teoriji brojeva i bio je, makar 

ovlašno, upoznat s Carlom Gaussom i Berhnardom Riemannom. 

Razgovarali su dok nije pao mrak. Pili su kafu, a onda pivo, 

kasnije vino. A onda, kad se više nije moglo odlagati, Julien se 

malo nagnuo prema njoj i kazao učtivo, poslušno: “Kaži mi, 

kako je Nila?” 

Pari je napuhala obraze i pustila da vazduh polako izlazi. 

Julien je saosjećajno kimnuo glavom. 

“Možda će izgubiti knjižaru”, rekla je Pari. 

“Žao mi je što to čujem.” 

“Posao joj opada godinama. Možda će je morati zatvoriti. 

Ne želi to priznati, ali to će je pogoditi. Snažno će je pogoditi.” 

“Piše li još?” 

“Ne, već odavno.” 

Ubrzo je promijenio temu. Pari je osjetila olakšanje. Nije 

željela da razgovara o mami, njenom opijanju i borbi da je 

natera da pije pilule. Pari se prisjetila svih onih nelagodnih 

pogleda, svih trenutaka kad su ona i Julien bili sami, dok se 

maman oblačila u susjednoj sobi, Julien je gledao Pari, a ona je 

pokušavala smisliti šta da kaže. Maman mora da je osjetila to. 

Da li je to bio razlog što je raskinula sa Julienom? Ako je tako, 

Pari je imala osjećaj da je to uradila više kao ljubomorna 

ljubavnica nego kao brižna majka. 

Nekoliko sedmica kasnije, Julien je pitao Pari da se useli 

kod njega. Živio je u malom stanu na lijevoj obali Sene u 

Sedmom arondismanu. Pari je pristala. Collettino zlobno 

neprijateljstvo sad je u stanu stvaralo neizdrživu atmosferu. 

Pari se sjeća prve nedjelje sa Julienom u njegovom stanu. 

Sjedili su na kauču, čvrsto zagrljeni. Pari je bila u prijatnom 

polusnu, a Julien je pio čaj, duge noge spustio je na stolić. Čitao 

je neki komentar na zadnjoj strani novina. Jacques Brel dopirao 

je s gramofona. Pari bi povremeno pomjerila glavu na njegovim 


173

grudima i Julien bi se nagnuo i poljubio joj očne kapke, ili uho, 

ili nos. “Moramo kazati mami.” 

Osjetila je kako se ukočio. Presavio je novine, skinuo 

naočale za čitanje i odložio ih na naslon kauča. “Mora znati.” 

“Pretpostavljam”, kazao je. 

“’Pretpostavljaš’?” 

“Ne, naravno. U pravu si. Treba da je pozoveš. Ali budi 

pažljiva. Ne traži dozvolu ili blagoslov, nisu ti potrebni. Samo 

joj saopšti. I pobrini se da ona zna kako to nije predmet 

pregovora.” 

“Lako je tebi to kazati.” 

“Pa, možda. Ipak, sjeti se da je Nila osvetoljubiva žena. 

Žao mi je što to kažem, ali zato sam raskinuo s njom. Nevjerovatno 

je osvetoljubiva. Tako da znam. Neće ti biti lako.” 

Pari je uzdahnula i zatvorila oči. Želudac joj se zgrčio kad 

je pomislila na to. 

Julien ju je pomazio po leđima. “Ne budi preosjetljiva.” 

Pari ju je nazvala sutradan. Maman je već znala. 

“Ko ti je kazao?” 

“Collette.” 

Naravno, mislila je Pari. “Namjeravala sam da ti kažem.” 

“Znam da jesi. Jesi. Takva stvar se ne može sakriti.” 

“Jesi li ljuta?” 

“Je li to važno?” 

Pari je stajala pored prozora. Prstom je odsutno prelazila 

preko plavog ruba Julienove stare pepeljare. Zažmirila je. “Ne, 

maman. Nije važno.” 

“Pa, željela bih da kažem kako me to nije zaboljelo.” 

“Nisam to namjeravala.” 

“Mislim da je to vrlo diskutabilno.” 

“Zašto bih željela da te povrijedim, maman?” 

Maman se nasmijala. Šupalj, ružan zvuk. “Ponekad te 

gledam i ne vidim sebe u tebi. Naravno da ne vidim. Mislim da 

to nije neočekivano, napokon. Ne znam kakva si ti osoba, Pari. 


174

Ne znam ko si, za šta si sposobna, šta ti je u krvi. Nepoznata si 

mi.” “Ne razumijem šta to znači”, rekla je Pari. 

Ali majka je već prekinula vezu. 

Odlomak iz “Afganistanske ptice pjevačice”, 


Etienne Boustouler, 


EB: Jeste li ovdje naučili francuski? 

NW: Moja majka me je naučila u Kabulu, kad 

sam bila mala. Pričala je sa mnom na 

francuskom. Imali smo č asove svakog dana. 

Bilo mi je veoma teško kad je napustila Kabul. 

EB: Otišla je u Francusku? 

NW: Da. Moji roditelji su se razveli 1939, kad 

sam imala deset godina. Bila sam jedino dijete 

svog oca. Nije postojala mogućnost da me pusti 

da odem s njom. Tako sam ostala, a ona je 

otišla u Pariz da živi sa svojom sestrom, Agnes. 

Moj otac mi je pokušao nadoknaditi gubitak 

nalazeći mi privatnog učitelja i plaćajući 

časove jahanja i umjetnosti. Ali ništa nije 

moglo zamijeniti mamu. 


175

EB: Šta se dogodilo s njom? 

NW: Oh, umrla je. Kad su nacisti došli u Pariz. 

Nisu je ubili. Ubili su Agnes. Moja majka je 

umrla od upale pluća. Otac mi nije rekao sve 

dok saveznici nisu oslobodili Pariz, ali dotad 

sam znala. Jednostavno sam znala. 

EB: To mora da je bilo teško. 

NW: Bilo je razorno. Voljela sam majku. 

Namjeravala sam da živim s njom u Francuskoj 

poslije rata. 

EB: Pretpostavljam da to znači da se vi i otac 

niste slagali. 

NW: Bilo je nesuglasica među nama. Svađali 

smo se. Prilično, što je bilo novo za njega. Nije 

bio navikao da mu neko odgovara, a zasigurno 

ne žena. Svađali smo se oko moje odjeće, 

izlazaka, onog što sam govorila, kome sam 

govorila. Postala sam odvažna i nemirna, a on 

još skromniji i ozbiljniji. Postali smo prirodni 

neprijatelji. 

Kikoće se, i zateže čvor marame na potiljku. 

NW: A onda sam počela da se zaljubljujem. 

Često očajnički i, na očev užas, u pogrešne 

muškarce. Jednom u sobaricinog sina, drugi put 

u nekog sitnog državnog službenika koji je 

obavljao neke poslove za mog oca. Ludo 

odvažne, tvrdoglave strasti, sve osuđene na 

propast od početka. Organizovala sam tajne 

sastanke i bježala od kuće i, naravno, neko bi 

obavijestio mog oca da sam viđena na ulici. 

Rekli bi mu da sam neobuzdana - uvijek su 

tako govorili - “neobuzdana”. Ili bi rekli da 

“pokazujem” sebe. Otac bi odmah poslao 

nekog da me potraži i dovede kući. 

Zaključavao bi me. Danima. Govorio bi, s 


176

druge strane vrata: Ponizila si me. Zašto me 

toliko ponižavaš? Šta da radim s tobom? A 

ponekad bi odgovarao na to pitanje kaišem ili 

pesnicom. Jurio bi me po sobi. Pretpostavljam 

da je mislio kako može strahom da me natjera 

na poslušnost. U to vrijeme sam mnogo pisala, 

duge skandalozne pjesme, nastale iz moje 

mladalačke strasti. Prilično melodramatič-ne i 

teatralne, rekla bih. Ptice u kavezu i okovani 

ljubavnici, takve stvari. Nisam ponosna na to. 

Osjećam da nije sklona lažnoj skromnosti i zato 

mogu samo pretpostaviti da je to iskrena 

procjena tih ranih radova. Ako je tako, onda je 

izrazito neumoljiva. Njene pjesme iz tog 

perioda su zadivljujuće, čak i u prevodu, 

posebno imajući u vidu njenu mladost kad ih je 

pisala. Dirljive su, pune slika, osjećanja, 

oštroumnosti i ljepote izražavanja. Predivno 

govore o samoći i neizdrživom bolu. Bilježe 

njena razočaranja, uspone i padove mladalačke 

ljubavi u svoj svojoj blistavosti, obećanjima i 

ljepotama. A često postoji i osjećaj 

transcendentne klaustrofobije, skraćenja 

horizonta, i uvijek osjećaj borbe protiv tiranije 

okolnosti - često predstavljene u obliku 

zlokobne neimenovane muške figure. Ne tako 

nejasna aluzija na oca, reklo bi se. Kažem joj 

sve to. 

EB: A u tim pjesmama se oslobađate ritma, 

rime, i metrike za koju vjerujem da je sastavni 

dio klasične poezije na farsiju. Koristite 

slobodne slike. Ističete nasumične beznačajne 

pojedinosti. To je bilo prilično pionirski, rekao 

bih. Da li bi bilo ispravno reći kako biste, da ste 

rođeni u nekoj bogatijoj naciji - recimo, Iranu - 

bili gotovo sigurno poznati kao književni 

pionir? 


177

Kiselo se osmjehuje. 

NW: Moguće je. 

EB: Ipak, prilično sam pod utiskom onog što 

ste ranije rekli. Da niste ponosni na te pjesme. 

Jeste li zadovoljni bilo kojim svojim djelom? 

NW: Neprijatno pitanje. Pretpostavljam da bih 

odgovorila potvrdno, ako bih mogla da ih 

razdvojim od samog kreativnog procesa. 

EB: Mislite da razdvojite rezultat od 

sredstava. 

NW: Vidim kreativni proces kao neophodno 

lopovski poduhvat. Zakopajte ispod prediv-nog 

književnog djela, monsieur Boustouler, i 

pronaći ćete sve vrste beščašća. Stvaranje znači 

uništavanje života drugih ljudi, pretvarajući ih 

u nevoljne i nesvjesne učesnike. Kradete 

njihove žudnje, snove, mane, patnje. Uzimate 

ono što vam ne pripada. Radite to svjesno. 

EB: A vi ste bili uspješni u tome. 

NW: Nisam to radila zbog neke uzvišene i 

plemenite predstave o umjetnosti već zato što 

nisam imala izbora. Prinuda je bila prejaka. Da 

joj se nisam prepustila, poludjela bih. Pitate me 

jesam li ponosna. Teško mi je da se hvalim 

nečim za šta znam da je ostvareno moralno 

upitnim sredstvima. Drugima ostavljam da to 

procijene. 

Ispija vino iz čaše i sipa ono što je preostalo u 

boci. 

NW: Ono što vam mogu kazati, niko me nije 

hvalio u Kabulu. Niko me nije smatrao 

pionirom bilo čega osim neukusa, razvrata i 

nemorala. A ponajmanje moj otac. Rekao je da 


178

je moje pisanje buncanje kurve. Upotrijebio je 

baš tu riječ. Rekao je da sam mu nepopravljivo 

uništila porodično ime. Rekao je da sam ga 

izdala. Stalno je pitao zašto mi je toliko teško 

da budem pristojna. 

EB: Kako ste odgovorili? 

NW: Rekla sam mu da me nije briga za njegov 

pojam pristojnosti. Rekla sam mu da nemam 

namjeru da stavim povodac oko vrata. 

EB: Pretpostavljam da je to izazvalo još veće 

nezadovoljstvo. 

NW: Naravno. 

Oklijevao sam da ovo kažem. 

EB: Ali vjerovatno i njegov bijes. 

Podiže obrvu. 

EB: Bio je patrijarhalno nastrojen, zar ne? A vi 

ste direktno osporavali sve to, sve š to mu je 

bilo drago. Boreći se, na neki način, životom i 

pisanjem, za nove granice za žene, da se žene 

izbore za svoj status, za svoja prava. Borili ste 

se protiv monopola koji su muškarci poput 

njega održavali vjekovima. Govorili ste ono što 

se ne smije govoriti. Izvodili ste malu, ličnu 

revoluciju, da se tako izrazim. 

NW: A sve to vrijeme, mislila sam da pišem o 

seksu. 


EB: Ali i to je dio toga, zar ne? 

Listam bilješke i pominjem nekoliko izrazito 

erotičnih pjesama: Trnje, Čekanje, Jastuk. 

Također joj priznajem da mi nisu među 

omiljenima. Primjećujem da im nedostaje 

prefinjenost i dvosmislenost. Izgleda kao da su 

pisane samo s ciljem da zaprepaste i sablazne. 

179

Djeluju mi kao svadljive optužbe protiv 

afganistanskih rodnih uloga. 

NW: Pa, bila sam ljuta. Bila sam ljuta zbog 

stava da moram biti zaštićena od seksa. Da 

moram biti zaštićena od sopstvenog tijela. Jer 

sam žena. A žene su, zar ne znate, osjećajno, 

moralno i intelektualno nezrele. Nedostaje im 

samokontrola, znate, podložne su fizičkim 

iskušenjima. One su hiperseksu-alna bića koja 

treba obuzdati da ne skoče u krevet sa svakim 

Ahmadom i Mahmoodom. 

EB: Ali - oprostite mi što ovo govorim - vi ste 

radili upravo to? 

NW: Samo kao protest protiv te predstave. 

Smije se predivno, nestašno i lukavo. Pita me 

želim li ručati. Kaže da joj je kćerka nedavno 

napunila frižider i pravi sjajan sendvič od 

dimljene šunke. Pravi samo jedan. Sebi otvara 

novu bocu vina i pali novu cigaretu. Sjeda. 

NW: Slažete li se, za dobrobit ovog razgovora, 

monsieur Boustouler, da treba da ostanemo u 

dobrim odnosima? 

Rekao sam joj da se slažem. 

NW: Onda ini učinite dvije usluge. Pojedite 

sendvič i prestanite gledati u moju čašu. 

Nema potrebe da naglasim, to je unaprijed 

suzbilo svaku moju želju da je pitam za piće. 


EB: Šta se onda dogodilo? 

NW: Razboljela sam se 1948, kad sam imala 

skoro devetnaest godina. Bilo je ozbiljno, i 

neću više o tome. Otac me je odveo u Delhi na 

liječenje. Ostao je sa mnom šest sedmica, dok 

su se ljekari brinuli o meni. Rekli su mi da sam 

mogla umrijeti. Možda je i trebalo. Umiranje 

180

ponekad može biti pravi potez u karijeri 

mladog pjesnika. Kad sam se vratila, bila sam 

slaba i povučena. Nisam se mogla baviti 

pisanjem. Hrana me je malo zanimala, kao i 

razgovor i zabava. Nisam voljela posjetioce. 

Samo sam željela da navučem zavjese i spavam 

po čitav dan. Što sam uglavnom i radila. 

Napokon, ustala sam iz kreveta i polako 

nastavila uobičajene aktivnosti, što znači 

najosnovnije stvari koje čovjek mora raditi 

kako bi ostao funkcionalan i naoko uljudan. Ali 

osjećala sam se poraženo. Kao da sam u Indiji 

ostavila neki važan dio sebe. 

EB: Je li se vaš otac brinuo? 

NW: Upravo suprotno. Bio je ohrabren. Mislio 

je da me je susret sa smrću otrgao od nezrelosti 

i tvrdoglavosti. Nije razumio da sam se osjećala 

izgubljeno. Čitala sam, monsieur Boustouler, 

da ako vas zatrpa lavina, i ležite ispod sveg tog 

snijega, ne možete procijeniti š ta je gore a šta 

dolje. Želite da se iskopate, ali birate pogrešan 

pravac, i ukopavate se do smrti. Tako sam se 

osjećala, dezorijentisano, zbunjeno, bez 

kompasa. Neizrecivo depresivno. I, u tom 

stanju, veoma ste ranjivi. I zato sam 

najvjerovatnije pristala da se, naredne godine, 

udam za Sulejmana Wahdatija kad je došao da 

od mog oca traži moju ruku. 

EB: Imali ste dvadeset godina. 

NW: On nije. 

Nudi mi još jedan sendvič, što odbijam, i solju 

kafe, što prihvatam. Dok stavlja vodu da se 

grije, pita me jesam li oženjen. Kažem joj da 

nisam i sumnjam da ću ikad biti. Gleda me 


181

preko ramena, ne skreće pogled, i široko se 

osmjehuje. 

NW: Ah. Obično mogu da pogodim. 

EB: Iznenađenje! 

Pokazuje na maramu na glavi. 

NW: Ovo nije modni detalj. Okliznula sam se i 

pala prije nekoliko dana, rasjekla čelo. 

Ipak, trebalo je da znam. Za vas, mislim. 

Prema mom iskustvu, ono malo muškaraca koji 

razumiju žene koliko vi, rijetko žele da imaju 

ikakve veze s njima. 

Daje mi kafu, pali cigaretu, i sjeda. 

NW: Imam teoriju o braku, monsieur 

Boustouler. A ona glasi da gotovo uvijek za 

dvije sedmice znate hoće li biti uspješan. 

Zadivljujuće je koliko mnogo ljudi ostaje 

vezano godinama, čak decenijama, u 

produženom stanju samozavaravanja i lažnih 

nada, iako su imali sve odgovore u prve dvije 

sedmice. Meni nije čak trebalo ni toliko. Moj 

muž je bio pristojan čovjek. Ali i preozbiljan, 

uzdr-žan i nezainteresovan. Također, bio je 

zaljubljen u svog vozača. 

EB: Ah. To mora da vas je zaprepastilo. 

NW: Pa, to je dodatno zakuhalo poslovičnu 

čorbu. 

Tužno se osmjehuje. 

NW: Uglavnom sam ga sažalijevala. Nije 

mogao odabrati gore vrijeme ni mjesto da se 

rodi takav kakav je bio. Umro je od moždanog 

udara kad je naša kćerka imala šest godina. U 

tom trenutku, mogla sam ostatiu Kabulu. Imala 

sam kuću i muževljevo bogatstvo. Imali smo 


182

aštovana i pomenutog vozača. Bio bi to 

udoban život. Ali spakovala sam torbe i otišla s 

Pari, u Francusku. 

EB: Š to ste, kako ste ranije rekli, uradili za 

njeno dobro. 

NW: Sve što sam uradila, monsieur Boustouler, 

uradila sam za kćerku. Mada ona ne razumije, 

niti cijeni, na pravi način ono što sam uradila za 

nju. Moja kćerka može da bude zapanujuće 

bezobzirna. Kad bi znala kakav bi život morala 

podnositi, da nije bilo mene... 

EB: Je li vas kćerka razočarala? 

NW: Gospodine Boustouler, počinjem 

vjerovati kako je ona moja kazna. 

Jednog dana 1975, Pari dolazi u svoj novi stan i zatiče mali 

paket na krevetu. Prošla je godina dana pošto je došla po majku 

u urgentni centar i devet mjeseci pošto je napustila Juliena. Pari 

sad ž ivi s učenicom medicinske š kole, Zahi-jom, mladom 

Alžirkom s kovrdžavom smeđom kosom i zelenim očima. Ona 

je sposobna djevojka, vječito vesela, i lako su živjele zajedno, 

mada je Zahia sad zaručena za Šamija, i preselit će se kod njega 

na kraju semestra. 

Pored paketića se nalazi presavijen list papira. Ovo je 

stiglo za tebe. Prespavat ć u kod Šamija. Vidimo se sutra. Je 

t’embrasse. Zahia. 

Pari razmotava paket. Unutra je neki časopis i, pričvr-ćena 

za njega, još jedna poruka, ova napisana poznatim gotovo 

ženstveno ljupkim rukopisom. To je poslano Nili, a onda paru 

koji živi u starom Collettinom stanu, a sad je proslijeđeno meni. 

Trebalo bi da daš ljudima svoju novu adresu. Pročitaj ovo na 

svoju odgovornost. Nijedno od nas nije dobro prošlo, nažalost. 

Julien. 

Pari baca časopis na krevet i sprema sebi salatu od špinata 

i kuskus. Oblači pidžamu i jede ispred televizora, malog crno- 


183

ijelog, iznajmljenog. Odsutno gleda slike južnovijetnamskih 

izbjeglica koje stižu u Guam. Misli na Collette, koja je na 

ulicama protestovala protiv rata u Vijetnamu. Collette, koja je 

donijela vijenac dalija i bijelih rada na maminu sahranu, koja je 

grlila i ljubila Pari, koja je na podijumu predivno odrecitovala 

jednu maminu pjesmu. 

Julien nije prisustvovao službi. Javio se i kazao, neubjedljivo, 

da ne voli sahrane, da ih smatra depresivnim. A ko ih 

ne smatra, rekla je Pari. 

Mislim daje bolje da ne dolazim. 

Radi kako želiš, rekla je Pari u slušalicu, razmišljajući: 

Ali to te neće osloboditi, taj nedolazak. Kao što dolazak 

neće osloboditi mene. Niti poništiti našu neodgovornost. 

Nepromišljenost. Zaboga. Parije spustila slušalicu, znajući da je 

njena veza sa Julienom bila posljednja kap za mamu. Spustila je 

slušalicu znajući da ć e se do kraja ž ivota toga sjećati u 

nasumičnim trenucima, tu krivicu, to užasno žaljenje, da će je 

zaticati nespremnu, i da će je boljeti do srži. Borit će se s tim, 

sada, i u budućnosti. To ć e biti slavina koja kaplje u dubini 

njenog mozga. 

Okupala se poslije večere i pregledala neke bilješke za 

predstojeći ispit. Gleda još malo televiziju, pere i briše suđe, 

čisti pod u kuhinji. Ali ne pomaže. Ne može da odvuče sebi 

pažnju. Časopis leži na krevetu, doziva je kao tihi šum. 

Kasnije, oblači kaput preko pidžame i ide da prošeta 

Bulevarom de la Chapelle, nekoliko ulica južno od stana. 

Vazduh je prohladan, a kiša pada na pločnik i izloge, ali stan 

trenutno ne može primiti njen nemir. Potreban joj je hladan 

vlažan vazduh, otvoren prostor. 

Kad je bila mlada, sjeća se Pari, stalno je zapitkivala. 

Imamo li rođake u Kabulu, maman? Imam li tetke i 

amidže? A djeda i nenu, imam li grand-pere i grand-maman? 

Kako to da nas nikad ne posjećuju? Možemo li im napisati 

pismo? Molim te, možemo li ih posjetiti? 


184

Većina pitanja vrtjela se oko njenog oca. Koja muje bila 

omiljena boja, maman? Kaži mi, maman, je li bio dobar plivač? 

Je li znao mnogo šala? Sjeća se kako je jednom jurio po sobi. 

Prevrtao se oko nje na tepihu, golicao je po tabanima i stomaku. 

Sjeća se mirisa njegovog sapuna od lavande i sjaja njegovog 

čela, dugih prstiju. Ovalne dugmadi za manžetne od lapisa, 

bugova na pantalonama. Vidi trunci ce prašine koje su zajedno 

šutirali s tepiha. 

Ono što je Pari oduvijek željela od majke je ljepak da 

zalijepi te labave, razdvojene djeliće sjećanja, da ih pretvori u 

neku vrstu smislene priče. Ali maman nikad nije mnogo 

govorila. Uvijek je krila pojedinosti iz svog života i njihovog 

zajedničkog života u Kabulu. Držala je Pari podalje od njihove 

zajedničke prošlosti, i Pari je, napokon, prestala postavljati 

pitanja. 

A sad se ispostavlja da je maman rekla tom novinaru, tom 

fitienneu Boustouleru, više o sebi i svom ž ivotu nego svojoj 

kćerki. 

Ili možda nije. 

Pari je triput pročitala članak kad se vratila u stan. I ne zna 

šta da misli, u š ta da vjeruje. Toliko toga joj zvuči netačno. 

Dijelovi teksta izgledaju kao parodija. Sablasna melodrama, o 

okovanim ljepoticama, ukletim ljubavima, i o sveprisutnoj 

nevolji, sve ispričano tim zadihanim uzbuđenim tonom. 

Pari ide na zapad, prema Pigalleu, hoda žustro, s rukama 

zabijenim u džepove kaputa. Nebo se ubrzano nao-blačuje, i 

pljusak joj šiba lice, postajući sve jači i uporniji, zamagljuje 

prozore i farove automobila. Pari se ne sjeća da je ikad upoznala 

tog čovjeka, svog djeda, maminog oca, samo je vidjela njegove 

fotografije, kako čita za stolom, ali sumnja da je on bio zlikovac 

usukanih brkova, kako ga je maman predstavila. Pari misli da 

vidi pravu istinu. Ima svoje ideje. U njenoj verziji, on je čovjek 

opravdano zabrinut za dobrobit duboko nesretne i 

samouništiteljski nastrojene kćerke koja mora praviti brljotine u 

životu. On je čovjek koji trpi poniženja i neprestane napade na 

svoje dostojanstvo i još uvijek podržava kćerku, vodi je u Indiju 


185

kad se razboli, ostaje s njom šest sedmica. A, kad smo već kod 

toga, šta nije bilo u redu s mamom? Šta su joj to radili u Indiji, 

pita se Pari, razmišljajući o uspravnom ožiljku na karlici - Pari 

je pitala, a Zahia joj je rekla kako se carski rezovi obavljaju 

položeno. 

A onda i ono što je majka rekla o svom mužu, Parinom 

ocu. Je li to bila kleveta? Je li istina da je bio zaljubljen u 

Nabija, vozača? A, ako jeste, zašto je otkrila to poslije toliko 

godina, ako ne da zbuni, ponizi, povrijedi? I to koga? Što se nje 

tiče, Pari nije iznenađena nimalo laskavim opisom koji je 

maman sačuvala za nju - ne poslije Juliena - niti je iznenađena 

maminim selektivnim prečišćenim pogledom na sopstveno 

materinstvo. 

Laži? 

A ipak... 

Maman je bila nadarena spisateljica. Pari je pročitala 

svaku riječ koju je maman napisala na francuskom i svaku 

pjesmu koju je prevela s farsija. Snaga i ljepota njenog pisanja 

bile su neporecive. Ali ako je sažetak života koji je maman 

iznijela u intervjuu laž, odakle onda prizori iz njenih djela? Gdje 

je bio izvor riječi koje su bile iskrene i ljupke, surove i tužne? Je 

li ona bila tek nadaren prevarant? Mađioničarka, s olovkom 

umjesto čarobnog štapića, sposobna da dirne publiku izazivajući 

osjećanja koja nikad nije sama upoznala? Je li to uopće bilo 

moguće? 

Pari ne zna - jednostavno ne zna. A to je, možda, bila 

mamina prava namjera, da izmakne tlo pod Parinim nogama. Da 

je namjerno učini nesigurnom, da je pretvori u stranca samoj 

sebi, da joj optereti mozak sumnjom, sve misli koje je Pari 

mislila da zna o svom životu, da je učini izgubljenom kao da 

luta noću kroz pustinju, okružena tamom i nepoznatim, dok joj 

istina izmiče, kao malo svjetlo u daljini koje se pali i gasi, 

neprestano pomjera, nestaje. 

Možda je, misli Pari, ovo mamina osveta. Ne samo zbog 

Juliena, već i zbog razočaranja koje joj je Pari oduvijek bila. 

Pari, koja je možda trebalo da okonča sve to opijanje, muškarce, 

godine spiskane na očajničke pokušaje da se dosegne sreća. Svi 


186

ćorsokaci kojima je išla i napustila ih. Svako razočaranje poslije 

kojeg je maman bivala sve povređenija, zbunjenija, sve dalje od 

sreće. Šta sam bila, maman?, misli Pari. Staje trebalo da budem, 

dok sam rasla u tvojoj materici - pod pretpostavkom da 

samzačeta u tvojoj materici? Sjeme nade? Karta za tvoj izlazak 

iz tame? Zakrpa za tu rupu koju si imala u srcu? Ako je tako, 

onda nisam uspjela. Nisam ni izbliza uspjela. Nisam bila melem 

za tvoju ranu, samo još jedan ćorsokak, još jedan teret, i mora da 

si rano to uočila. Mora da si shvatila to. Ali šta si mogla uraditi? 

Nisi mogla otići do zalagaonice i prodati me. 

Možda je ovaj intervju bio posljednja mamina šala. 

Pari staje ispod nadstrešnice neke slastičarne kako bi se 

sklonila od kiše, nekoliko ulica zapadno od bolnice u kojoj 

Zahia ima dio obuke. Pali cigaretu. Treba da pozove Collette, 

misli. Razgovarale su samo jednom ili dvaput od sahrane. Kad 

su bile mlađe, stavljale su u usta mnogo ivakaćih guma i žvakale 

dok ih ne zabole vilice, a onda bi sjedile pred maminim 

ogledalom za šminkanje i četkale jedna drugoj kosu, stavljale 

šnalice. Pari ugleda neku staricu na drugoj strani ulice, s 

plastičnim šeširićem za kišu, kako sporo hoda pločnikom 

praćena malim terijerom. Ne prvi put, mali oblak odvaja se od 

kolektivne magle koja prekriva Parino sjećanje i polako 

preuzima oblik psa. Ne patuljastog kao ovaj staričin, već velike 

opake životinje, čupave, prljave, s odsječenim repom i ušima. 

Pari nije sigurna da li je to, ustvari, sjećanje, sjenka sjećanja, ili 

ništa od toga. Jednom je pitala mamu jesu li imali psa u Kabulu, 

a maman je rekla: Znaš da ne volim pse. Nemaju samopoštovanje. 

Šutneš ih, a oni te i dalje vole. To je depresivno. 

Maman je rekla još nešto: 

Ne vidim sebe u tebi. Ne znam ko si. 

Pari baca cigaretu. Odlučuje da pozove Collette. Planira da 

negdje odu na čaj. Da vidi kako je. S kim se viđa. Da idu i 

gledaju izloge, kao prije. 

Da vidi je li stara prijateljica još uvijek zainteresovana za 

to putovanje u Afganistan. 


187

Pari se stvarno sretne s Collette. Sastaju se u jednom 

popularnom kafiću uređenom u marokanskom stilu, ljubičaste 

zavjese i narandžasti jastuci posvuda, kovrdžav svirač ouda na 

maloj pozornici. Collette nije došla sama. Povela je nekog 

mladića. Zove se Eric Lacombe. Predaje dramu učenicima 

sedmog i osmog razreda nekog liceja u Osamnaestom 

arondismanu. Kaže Pari da ju je vidio nekoliko godina ranije, na 

studentskom protestu protiv lova na foke. Isprva se Pari ne 

sjeća, a onda se prisjeti da je on bio onaj na koga je Collette bila 

tako ljuta zbog male posjeće-nosti, onaj koga je udarala u grudi. 

Sjedili su na podu, na paperjastim jastucima boje manga, i 

naručili piće. Isprva je Pari imala utisak da su Collette i Eric par, 

ali Collette stalno hvali Erica i ubrzo Pari shvata da ga je dovela 

zbog nje. Nelagoda koja bi je obično obuzela u ovakvim 

situacijama je odražena - i ublažena - Ericovom primjetnom 

nelagodom. Pari je zabavno, čak i dražesno, to što on neprestano 

crveni i odmahuje glavom u znak izvinjenja i srama. Dok jedu 

hljeb i crne masline, Pari ga potajno gleda. Nije se mogao 

nazvati zgodnim. Kosa mu je duga i meka, vezana gumicom na 

potiljku. Ima male šake i blijedu kožu. Nos mu je preuzak, čelo 

previše istaknuto, brade gotovo da nema, ali oči mu se 

osmjehuju i ima naviku da naglašava kraj svake rečenice uz 

osmijeh pun očekivanja, kao neki veseo znak pitanja. I mada je 

njegovo lice ne oduševljava kao Julienovo, mnogo je ljubaznije 

i, kako će Pari ubrzo saznati, vidljiv predstavnik pažnje, 

trpeljivosti, i stalne pristojnosti koja živi u Ericu. 

Vjenčavaju se jednog prohladnog dana 1977, nekoliko 

mjeseci nakon što je Jimmy Čarter položio zakletvu. Protivno 

željama roditelja, Eric je insistirao na maloj građanskoj 

ceremoniji, kojoj je prisustvovala samo Collette kao svjedok. 

Kaže da je svadba neumjerenost koju ne mogu da priušte. 

Njegov otac, koji je bogat bankar, nudi im pare. Eric im je 

jedino dijete. Nudi mu to kao dar, zatim kao pozajmicu. Ali Eric 

odbija. I mada to nikad nije rekao, Pari zna da je to kako bi je 

poštedio neprijatnosti ceremonije na kojoj bi bila sama, bez 

porodice koja bi sjedila na klupama, bez ikog ko bi je predao, ko 

bi prolio suze radosnice zbog nje. 


188

Kad mu kaže za planove da ode u Afganistan, on to shvati 

na način za koji Pari vjeruje da Julien nikad ne bi. A i na način 

na koji ona nikad ne bi sebi otvoreno priznala. “Misliš da si 

usvojena”, kaže on. 

“Hoćeš li ići sa mnom?” 

Odlučuju da otputuju tog ljeta, kad se Ericu završe 

predavanja, a Pari može da se nakratko odmori od pripreme 

doktorata. Eric ih oboje upisuje na časove farsija kod nastavnika 

koga je pronašao preko majke jednog od učenika. Pari ga često 

zatiče na krevetu, sa slušalicama i kase-tofonom na grudima, 

očiju zatvorenih dok mrmlja hvala, zdravo i kako ste, na farsiju 

s jakim stranim naglaskom. Nekoliko sedmica prije leta, upravo 

dok je Eric razmatrao avionski prevoz i smještaj, Pari otkriva da 

je trudna. “Još uvijek možemo da idemo”, kaže Eric. “Još 

uvijek možemo da idemo.” 

Pari se tome protivi. “To je neodgovorno”, kaže. Ž ive u 

malom stanu s lošim grijanjem, slavinama koje cure, bez klimauređaja, 

i s oštećenim namještajem. “Ovo nije mjesto za bebu”, 

kaže ona. 

Eric nalazi dodatni posao kao nastavnik klavira, što je 

nakratko radio prije nego što se opredijelio za pozorište, i kad se 

Isabelle rodila - slatka svjetloputa Isabelle, s očima boje 

karamelizovanog šećera - preselili su se u mali dvosoban stan 

nedaleko od Jardin du Luxembourg, uz finan-sijsku pomoć 

Ericovog oca, koju ovog puta prihvataju uz uslov da to bude 

zajam. 

Pari uzima tromjesečno bolovanje. Provodi dane s 

Isabelle. U Isabelleinoj blizini se osjeća lako kao pero. Osjeća 

kako blista kad god je Isabelle pogleda. Kad se Eric uvečer vrati 

kući, prvo što uradi je da ostavi kaput i aktovku kod vrata i 

zatim sjedne na kauč, raširi ruke i daje znak prstima. “Daj mi je, 

Pari. Daj mi je.” Dok cupka Isabelle na grudima, Pari mu govori 

svakodnevne sitnice - koliko je mlijeka Isabelle popila, koliko je 

puta spavala, šta su zajedno gledale na televiziji, vesele igre koje 

su igrale, nove zvuke koje ispušta. Eric je uvijek raspoložen da 

to sluša. 


189

Odložili su put u Afganistan. Istina je da Pari više ne 

osjeća snažnu potrebu da traži odgovore i korijene. Zbog Erica i 

njegovog umirujućeg, utješnog prisustva. I zbog Isabelle, koja je 

učvrstila tlo pod Parinim nogama - mada je još uvijek prošarano 

rupama i mračnim mjestima, svim : neodgovorenim pitanjima, 

svim stvarima koje joj maman nije rekla. Još uvijek su tu. Pari 

samo više nije gladna odgovora kao prije. 

A staro osjećanje - da joj u životu nedostaje neko ili nešto 

značajno - sad je prigušeno. Još uvijek je povremeno obuzme, 

ponekad snagom koja je iznenadi, ali rjeđe nego prije. Pari nikad 

nije bila tako zadovoljna, nikad se nije osjećala tako sretnom. 

Hiljadu devetsto osamdeset prve, kad je Isabelle imala tri 

godine, Pari, nekoliko mjeseci trudna, morala je da ode u 

Munchen na neku konferenciju. Predstavit će rad koji je uradila 

s drugim naučnicima, o korištenju modularnih obrazaca van 

teorije brojeva, posebno u topologiji i teorijskoj fizici. 

Prezentacija je dobro primljena, a poslije, Pari i nekoliko drugih 

naučnika idu u neki bučan bar na pivo, perece i weisswursts. 

Vraća se u hotelsku sobu prije ponoći, umjereno pijana, i odlazi 

u krevet odjevena i neumivena. Telefon je budi u pola tri ujutro. 

Eric, javlja se iz Pariza. 

“Isabellea je u pitanju”, kaže. Ima visoku temperaturu. 

Desni su joj iznenada otekle i pocrvenjele. Krvare obilato na 

najmanji dodir. “Jedva joj vidim zube. Pari, ne znam šta da 

radim. Negdje sam pročitao da bi to moglo da bude...” 

Ona želi da on zašuti. Želi da mu kaže da ušuti, da ne 

može podnijeti to, ali prekasno je. Čuje riječi dječija leukemija, 

ili možda kaže limfom, a i kakva je razlika? Pari sjeda na ivicu 

kreveta, kao skamenjena, u glavi joj buci, koža joj je prekrivena 

znojem. Bijesna je na Erica š to joj je u mozak usadio tako 

užasnu stvar usred noći, kad je udaljena se-damsto kilometara i 

bespomoćna. Bijesna je zbog sopstvene gluposti. Otvorila se 

ovako, dobrovoljno, prema životu punom brige i bola. To je 

ludilo. Čisto bezumlje. Nevjerovatna glupost i neosnovana 

vjera, protiv svih izgleda, da ti svijet kojim ne upravljaš neće 

uzeti jednu stvar koju ne bi podnijela da izgubiš. Vjera da te 


190

svijet neće uništiti. Ne mogu ovo podnijeti. Kaže to sebi u 

bradu. Ne mogu ovo podnijeti. U tom trenutku, ne može da se 

sjeti neodgovor nije, besmislenije stvari od izbora da postane 

roditelj. 

A dio nje - Bože, pomozi mi, misli. Bože, oprosti mi - dio 

nje je ljut na Isabelle zbog toga što joj je to uradila, što ju je 

navela da ovako pati. 

“Eric! Eric! Ecoute moi. Pozvat ću te kasnije. Moram sad 

prekinuti vezu.” 

Prazni torbicu na krevet, pronalazi malu tamnosme-đu 

bilježnicu u kojoj se nalaze i telefonski brojevi. Poziva Lion. 

Collette živi u Lionu s mužem, Didierom, gdje je već otvorila 

malu turističku agenciju. Didier studira medicinu. On se javlja 

na telefon. 

“Znaš da studiram psihijatriju, Pari, zar ne?”, kaže on. 

“Znam. Znam. Samo sam mislila...” 

Postavlja joj neka pitanja. Je li Isabelle smršala? Znojila se 

noću, dobijala neobične modrice, umarala se, stalno imala 

povišenu temperaturu? 

Na kraju, on kaže da Eric treba ujutro da je odvede kod ljekara. 

Ali, ako se dobro sjeća zajedničkih predavanja s fakulteta, to mu 

zvuči kao akutni gingivostomatitis. Pari stiska slušalicu toliko 

da je zglob zaboli. “Molim te”, strpljivo kaže, “Didier.” 

“Ah, izvini. Hoću da kažem da mi to zvuči kao prvi 

simptom herpesa.” 

“Herpesa.” 

Zatim dodaje najsretnije riječi koje je Pari ikad čula. 

“Mislim da će joj biti dobro.” 

Pari je samo dvaput srela Didiera, jednom prije i jednom 

poslije venčanja s Collette. Ali u tom trenutku, stvarno ga voli. 

Kaže mu to, plače u telefon. Kaže mu da ga voli nekoliko puta - 

i on se smije i želi joj laku noć. Pari zove Erica, koji će ujutro 

odvesti Isabelle kod doktora Perrina. Poslije, dokjoj odzvanja u 

ušima, Pari leži u krevetu, gleda uličnu svjetlost kroz 

blijedozelene drvene kapke. Misli na vrijeme kad je bila u 


191

olnici zbog upale pluća, kad je imala osam godina, a maman je 

odbila da ide kući, spavala je na stolici pored kreveta, i osjetila 

je novu neočekivanu zakasnjelu bliskost s majkom. Mnogo puta 

joj je nedostajala tokom posljednjih nekoliko godina. Na 

vjenčanju, naravno. Kad se rodila Isabelle. I u mnogim drugim 

trenucima. Ali nikad kao ove užasne i čudesne noći u hotelskoj 

sobi u Miinchenu. 

Kad se sutra vratila u Pariz, kaže Ericu da ne bi trebalo da 

imaju više djece kad se Alain rodi. To samo povećava izglede za 

patnju. 

Hiljadu devetsto osamdeset pete, kad je Isabelle imala 

sedam godina, Alain č etiri, a mali Thierrv dvije, Pari prihvata 

ponudu da predaje na jednom poznatom univerzitetu u Parizu. 

Postaje predmet, za neko vrijeme, očekivanog akademskog 

natezanja i sitničavosti - nimalo iznenađujuće, imajući u vidu da 

je, s trideset šest godina, bila najmlađi profesor na odsjeku i 

jedna od samo dvije žene. Podnosi to na način za koji 

pretpostavlja da njena majka nikad ne bi mogla ili htjela. Ne 

laska i ne ulizuje se. Uzdržava se od sukoba ili podnošenja žalbi. 

Uvijek će poneko sumnjati u nju. Ali kad Berlinski zid padne, 

padnu i zidovi u njenom naučnom radu, i ona polako osvaja 

većinu kolega razumnim ponašanjem i razoružavajućom 

društve-nošću. Stvara prijatelje na svom odsjeku - a i u drugim - 

prisustvuje univerzitetskim događanjima, dobrotvornim 

priredbama, i povremenim koktelima i večerama. Eric ide s 

njom u tim prilikama. Zbog interne šale, insistira da uvijek nosi 

istu vunenu kravatu i somotski sako sa zakrpama na laktovima. 

Luta po prostoriji punoj ljudi, jede, pijucka vino, izgleda 

dobrodušno začuđeno, i povremeno Pari uleti i odvede ga od 

skupine matematičara prije nego š to iznese mišljenje o 

trodimenzionalnim modelima i Diofan-tovim jednačinama. 

Neizbježno, neko na tim zabavama pita Pari š ta misli o 

događajima u Afganistanu. Jedne večeri, pomalo pijan gostujući 

profesor po imenu Chatelard pita Pari šta misli da će se dogoditi 

u Afganistanu kad odu Rusi. “Hoće li vaši ljudi živjeti u miru, 

gospodo profesorice?” “Ne bih znala”, kaže ona. “Iskreno 

govoreći, Afgani-stanka sam samo po imenu.” 


192

“Non mais, quand-meme”, kaže on. “Ali, ipak, morate 

imati neke informacije.” 

Smiješi se, pokušavajući potisnuti osjećaj nedoraslosti koji 

joj se uvijek javlja prilikom takvih razgovora. “Samo ono što 

sam pročitala u Le Mondeu. Kao i vi.” “Ali odrasli ste tamo, 

non7.” 

“Otišla sam kad sam bila veoma mala. Jeste li vidjeli mog 

muža? On je onaj sa zakrpama na laktovima.” Ono što kaže je 

istina. Prati vijesti, čita o ratu u novinama, kako Zapad 

naoružava mudžahedine, ali Afganistan joj je iščilio iz sjećanja. 

Ima dovoljno posla kod kuće, sad je to lijepa četvorosobna kuća 

u Guyancourtu, dvadese-tak kilometara od Pariza. Žive na 

brežuljku pored parka sa stazama za hodanje i jezerima. Eric sad 

piše pozorišne komade, uz predavanja. Jedan od njegovih 

komada, vesela politička farsa, bit će na jesen postavljen u 

jednom malom pozorištu pored hotela De Ville u Parizu, a već 

su mu naručili još jedan. 

Isabelle je izrasla u tihu, ali vedru i razboritu tinejdžerku. 

Vodi dnevnik i čita jedan roman sedmično. Voli Si-nead 

O’Connor. Ima duge prelijepe prste i ide na časove violončela. 

Za nekoliko sedmica, izvešće Tužnu pjesmu Čajkovskog, na 

recitalu. Isprva se protivila učenju violončela, i Pari je išla s 

njom na nekoliko časova, kako bi pokazala solidarnost. To se 

ispostavilo kao nepotrebno i neizvodivo. Nepotrebno jer je 

Isabelle brzo sama zavoljela taj instrument, a neizvodivo jer su 

Pari boljele ruke od violončela. Već godinu dana, Pari se ujutro 

budi ukočenih ruku i zglobova, koji se ne opuštaju pola sata, 

ponekad čitav sat. Eric je prestao da joj govori da ide kod 

ljekara, i sad insistira. “Imaš samo četrdeset tri godine, Pari”, 

kaže. “To nije normalno.” Pari je zakazala pregled. Alain, 

srednje dijete, posjeduje vragolast š arm. Opsjednut je 

borilačkim vještinama. Rođen je prijevremeno i još uvijek je 

sitan za desetogodišnjaka, ali ono š to mu nedostaje u stasu 

nadoknađuje željom i pronicljivošću. Uvijek zavara protivnike 

sitnom građom i tankim nogama. Potci-jene ga. Pari i Eric su 


193

često noću ležali u krevetu i divili se njegovoj ogromnoj volji i 

žestokoj energiji. Pari se ne brine ni za Isabelle, ni za Alaina. 

Brine je Thierry. Thierrv, koji možda na nekom mračnom 

praiskonskom nivou, osjeća kako je bio neočekivan, iznenadan, 

nepozvan. Thierrv je sklon uvrijeđenoj šutnji i mrkim 

pogledima, uzrujavanju i petljanju kad god Pari traži nešto od 

njega. Prkosi joj, čini se Pari, bez ikakvog drugog razloga, osim 

samog prkosa. Ponekad se oblak nadvije nad njim. Pari to 

osjeća. Gotovo da može vidjeti. Nadvija se, raste, sve dok se ne 

rasprsne, prosipajući bujicu bijesa, uz podrhtavanje obraza i 

lupanje nogama, i to plaši Pari, a Eric samo trepće i tužno se 

smiješi. Pari nagonski zna da ć e joj Thierrv biti, kao bol u 

zglobovima, doživotna briga. 

Često se pita kakva bi nena bila njena maman. Posebno s 

Thierrvjem. Intuitivno, Pari misli da bi joj maman koristila s 

njim. Možda bi vidjela nešto svoje u njemu - mada ne biološki, 

naravno, Pari je u to bila sigurna već neko vrijeme. Djeca znaju 

za mamu. Isabelle je posebno radoznala. Pročitala je mnoge 

njene pjesme. 

“Voljela bih da sam je upoznala”, kaže. 

“Zvuči raskošno”, kaže. 

“Mislim da bismo bile dobre prijateljice, ona i ja. Šta ti 

misliš? Čitale bismo iste knjige. Svirala bih joj violončelo.” “Pa, 

to bi joj se svidjelo”, kaže Pari. “U to sam sigurna.” Pari nije 

rekla djeci za samoubistvo. Možda će jednog dana saznati, 

vjerovatno hoće. Ali neće saznati od nje. Ona neće posaditi to 

sjeme u njihove glave, da je roditelj u stanju da napusti svoju 

djecu, da im kaže niste mi dovoljni. Za Pari, djeca i Eric su 

uvijek bili dovoljni. Uvijek će biti. U ljeto 1994, Pari i Eric 

vode djecu na Majorcu. Collette im, preko svoje sad 

uznapredovale turističke agencije, or-ganizuje putovanje. 

Collette i Didier se sreću s njima na Majorci, i zajedno provode 

dvije sedmice u iznajmljenoj kući na plaži. Collette i Didier 

nemaju djecu, ne zbog neke biološke nesreće već zato što ih ne 

žele. Za Pari, vrijeme je dobro. Njen reumatoidni artritis je pod 

kontrolom. Uzima sedmične doze metotreksata, koji dobro 


194

podnosi. Na sreću, u posljednje vrijeme nije uzimala steroide i 

pati od prateće nesanice. 

“Da ne pominjemo debljanje”, kaže ona Colletti. “I to kad 

treba da uđem u kupaći kostim u Španiji?” Smije se. “Ah, 

taština.” 

Provode dane obilazeći ostrvo, vozeći se sjeverozapadnom 

obalom pored planina Serra de Tramuntana, zasta-jući da se 

prošetaju pored maslinjaka i kroz borike. Jedu porcellu, i 

predivno jelo od brancina koje se zove lubina, i čorbu od plavog 

patlidžana i tikvica koja se zove tumbet. Thierrv odbija da jede 

išta od toga, i u svakom restoranu Pari mora moliti kuhara da 

mu spremi tanjir špageta s običnim sosom od paradajza, bez 

mesa i sira. Na Isabellin zahtjev - nedavno je otkrila operu - 

jedne večeri prisustvuju izvođenju Tosce Giacoma Puccinija. Da 

bi preživjele to mučenje, Collette i Pari naizmjenično dodaju 

jedna drugoj srebrnu pljosku s jeftinom votkom. Do sredine 

drugog čina, potpuno su pijane, i ne mogu da se uzdrže od 

kikotanja, kao da su srednjoškolke, kad vide teatralan nastup 

glumca koji glumi Scarpiju. 

Jednog dana, Pari, Collette, Isabelle i Thierrv pakuju hranu 

i idu na plažu; Didier, Alain i Eric su ujutro otišli na šetnju duž 

zaliva Soller. Na putu do plaže, svraćaju u jednu prodavnicu da 

Isabelle kupe kupaći kostim koji joj je zapao za oko. Dok ulaze 

u prodavnicu, Pari ugleda dio svog odraza na staklu. Obično, a 

posebno u posljednje vrijeme, kad stane pred ogledalo, neki 

automatski mentalni proces se uključi kako bi je pripremio na 

stariju verziju sebe. To joj ublažava š ok. Ali u izlogu 

prodavnice, hvata sebe nepripremljenu, ranjivu prema stvarnosti 

neizmijenjenoj samozavaravanjem. Vidi sredovječnu ženu u 

širokoj bluzi i suknji za plažu koja ne sakriva dovoljno mlitave 

prevoje kože iznad koljena. Sunce ističe sijede u njenoj kosi. I 

uprkos olovci za oči, i ružu koji joj uokviruje usne, sad ima lice 

koje bi neko pogledao i brzo skrenuo pogled, kao da je u pitanju 

neki saobraćajni znak ili poštanski broj. Taj trenutak je kratak, 

jedva traje kao otkucaj srca, ali dovoljno dug da njena zavarana 

ličnost shvati stvarnost žene koja je gleda iz izloga. To je 

pomalo poražavajuće. To je starenje, misli dok ulazi u 


195

prodavnicu iza Isabelle, ti nasumični neprijatni trenuci koji te 

sustignu kad se najmanje nadaš. 

Kasnije, kad se vrate s plaže do iznajmljene kuće, vide da 

su se muškarci već vratili. 

“Papa je ostario”, kaže Alain. 

Iza šanka, Eric, koji priprema sangriju, prevrće očima i 

dobrodušno sliježe ramenima. 

“Mislio sam da ću te morati nositi, papa.” “Daj mi godinu 

dana. Vratit ćemo se naredne godine i trkat ću se s tobom oko 

ostrva, mon pote.” Nikad se nisu vratili na Majorcu. Sedam dana 

poslije povratka u Pariz, Eric je imao infarkt. To se dogodilo 

dok je radio, razgovarao sa scenskim rasvjetljivačem. Preživio 

je, ali imat će još dva infarkta tokom naredne tri godine, od 

kojih je posljednji bio smrtonosan. I tako je Pari, u četrdeset 

osmoj godini, kao i maman nekad, postala udovica. 

Jednog dana, početkom proljeća 2010, Pari prima međugradski 

telefonski poziv. Taj poziv nije neočekivan. Pari se, ustvari, 

pripremala za njega čitavo jutro. Prije tog poziva, Pari se 

pobrinula da ostane sama u stanu. To znači da je zamolila 

Isabelle da ode ranije nego obično. Isabelle, i njen muž Albert, 

žive sjeverno od Ile Saint-Denisa, samo nekoliko ulica dalje od 

Parinog jednosobnog stana. Isabelle svraća da vidi Pari svakog 

drugog dana, pošto odvede djecu u školu. Donosi Pari baget i 

svježe voće. Pari još uvijek nije vezana za kolica, posljedica na 

koju je već pripremila sebe. Mada ju je bolest otjerala u 

prijevremenu penziju godinu dana ranije, još uvijek je potpuno 

sposobna da sama ide na pijacu, da redovno seta. Šake - te ružne 

izobličene šake - najviše je izdaju, šake koje, tokom loših dana, 

zvuče kao da im u zglobovima zveče krhotine kristala. Pari nosi 

rukavice, kad god izlazi, kako bi zagrijala šake, ali uglavnom 

zato što ih se stidi, tih kvrgavih zglobova, ružnih prstiju s onim 

što doktori nazivaju deformitet labudovog vrata, stalno iskrenut 

mali prst na lijevoj ruci. 

Ah, taština, kaže ona Collette. 


196

Tog jutra, Isabelle joj je donijela smokve, nekoliko 

komada sapuna, pastu za zube, i plastičnu posudu punu supe od 

kestena. Albert razmišlja da je predloži kao dodatak jelovniku 

vlasniku restorana u kojem radi kao kuhar. Dok vadi stvari iz 

torbi, Isabelle priča Pari o novom poslu koji je dobila. Piše 

muziku za televizijske emisije, reklame, i nada se da će uskoro 

pisati i za film. Kaže da će početi s komponovanjem za neku 

mini-seriju koja se trenutno snima u Madridu. 

“Hoćeš li ići tamo?”, pita Pari. “U Madrid?” “Non. Budžet 

je previše mali. Ne mogu mi platiti troškove putovanja.” 

“Prava š teta. Mogla si da ostaneš kod Alaina.” “Oh, 

zamisli samo, maman. Siroti Alain. Jedva da ima prostora da 

protegne noge.” 

Alain je finansijski savjetnik. Živi u malom madridskom 

stanu, sa ž enom Anom, i č etvero djece. Redovno e--mailom 

šalje Pari slike i kratke videosnimke djece. Pari pita Isabelle da 

li joj se javljao Thierrv, a Isabelle kaže da nije. Thierrv je u 

Africi, na istoku Chada, gdje radi u nekom logoru s 

izbjeglicama iz Darfura. Pari zna to jer se Thierrv povremeno 

javlja Isabelle. Ona je jedina s kojom razgovara. Tako Pari zna u 

općim crtama šta se događa u sinovljevom životu - naprimjer, da 

je proveo neko vrijeme u Vijetnamu. Ili da je jednom, nakratko, 

bio oženjen nekom Vijetnamkom kad je imao dvadeset godina. 

Isabelle stavlja vodu da se grije i uzima dvije šolje iz ormara. 

“Ne ovog jutra, Isabelle. Ustvari, moram te zamoliti da odeš.” 

Isabelle je povrijeđeno pogleda, a Pari prekorijeva sebe što 

to nije ljepše sročila. Isabelle je uvijek bila osjetljiva. “Hoću da 

kažem kako očekujem telefonski poziv, i potrebno mi je malo 

privatnosti.” 

“Poziv? Od koga?” 

“Kazat ću ti kasnije”, govori Pari. 

Isabelle prekršta ruke i smiješi se. “Jesi li našla ljubavnika, 

maman?” 

“Ljubavnika. Jesi li slijepa? Jesi li me skoro pogledala?” 

“Ništa ti ne fali.” 


197

“Moraš da ideš. Objasnit ć u ti kasnije, obećavam.” 

“D’accord, d’accord.” Isabelle prebacuje torbicu preko ramena, 

uzima kaput i ključeve. “Ali moram ti reći da sam propisno 

zainteresovana.” 

Čovjek koji zove u pola deset, zove se Markos Varvaris. 

Pronašao je Pari preko stranice na facebooku, poslavši joj 

poruku, napisanu na engleskom: Jeste li vi kćerka pjesnikinje 

Nile Wahdati? Ako jeste, želio bih razgovarati s vama o nečem 

što ć e vas veoma zanimati. Pari je potražila njegovo ime na 

internetu i pronašla da je plastični hirurg koji je radio za jednu 

humanitarnu organizaciju u Kabulu. Sad, preko telefona, 

pozdravlja je na farsiju, i nastavlja da govori farsi dok ga Pari ne 

prekine. 

“Gospodine Varvaris, izvinite, ali možemo li govoriti 

engleski?” 

“Ah, naravno. Izvinjavam se. Pretpostavio sam... Mada, 

naravno, to ima smisla, otišli ste odavde kad ste bili veoma 

mladi, zar ne?” 

“Da, tako je.” 

“Ovdje sam naučio farsi. Rekao bih da sam manje-više 

osposobljen da ga koristim. Došao sam ovdje 2002, nedugo po 

odlasku talibana. To su bili prilično optimistični dani. Da, svi 

su bili spremni za obnovu, demokratiju i slično. Sad je 

drugačije. Prirodno, spremamo se za predsjedničke izbore, ali to 

je druga priča. Rekao bih da jeste.” Pari strpljivo sluša dok 

Markos Varvaris pravi digresije o logističkim problemima na 

afganistanskim izborima, na kojima će, kaže, pobijediti Karzai, 

a onda o talibanskim zabrinjavajućim napadima na sjeveru, 

povećanim utica-jem islamista na medije, nekoliko opaski o 

prenaseljenosti u Kabulu, zatim o cijeni nekretnina, napokon, 

kaže: “Živim u ovoj kući nekoliko godina. Koliko sam shvatio, i 

vi ste živjeli u ovoj kući.” 

“Oprostite?” 

“Ovo je kuća vaših roditelja. Tako mi je rečeno, u svakom 

slučaju.” 


198

“Ko vam je to rekao, ako smijem pitati?” “Gazda. Zove se 

Nabi. Zvao se Nabi, trebalo bi da kažem. Nažalost, nedavno je 

umro. Sjećate li ga se?” Ime u Parinoj glavi priziva sliku 

zgodnog mladog lica, zulufa, guste tamne kose začešljane 

unazad. “Da. Uglavnom imena. Bio je kuhar u našoj kući. I 

vozač.” 

“Bio je oboje, da. Živio je ovdje, u ovoj kući, od 1947. 

Šezdeset dvije godine. To je prilično nevjerovatno, zar ne? 

Ali, kao što sam rekao, umro je. Prije mjesec dana. Prilično sam 

ga volio. Svi smo.” 

“Tako, dakle.” 

“Nabi mi je ostavio poruku”, kaže Markos Varvaris. 

“Trebalo je da je pročitam poslije njegove smrti. Kad je umro, 

jedan afganistanski kolega mi ju je preveo na engleski. Ta 

poruka je više od poruke. To je pismo, da budem precizniji, i to 

izuzetno. Nabi u njemu iznosi neke stvari. Potražio sam vas jer 

se nešto od toga tiče vas i zato š to je izričito tražio da vas 

pronađem i predam to pismo. Potraga je malo potrajala, ali 

uspjeli smo da vas nađemo. Zahvaljujući internetu.” Kratko se 

nasmijao. 

Dio Pari želi da prekine vezu. Intuitivno, ne sumnja da su, 

kakva god bila, starčeva otkrića - te osobe iz njene daleke 

prošlosti - koja je napisao na drugoj strani svijeta, istinita. 

Odavno zna da ju je maman lagala u vezi s djetinjstvom. Ali čak 

i da je tlo njenog života napuklo od laži, ono što je Pari u njega 

posadila otad istinito je, otporno i čvrsto, kao divovski hrast. 

Eric, njena djeca, unuci, karijera, Collette. Kakva je onda korist? 

Poslije sveg tog vremena, kakva je korist? Možda je bolje da 

prekine vezu. 

Ali ne prekida. Puls joj se ubrzava i dlanovi znoje, govori: 

“Šta... šta kaže u toj poruci, u tom pismu?” 

“Pa, kao prvo, tvrdi da vam je daidža.” 

“Daidža.” 


199

“Brat vaše maćehe, da budem precizan. A ima još. Kaže i 

mnoge druge stvari.” 

“Monsieur Varvaris, imate li to? Tu poruku, to pismo, ili 

prevod? Da li je kod vas?” 

“Da.” 

“Možda da mi ga pročitate? Možete li mi ga pročitati?” 

“Mislite sad?” 

“Ako imate vremena. Mogu ja pozvati vas, zbog 

troškova.” 

“Ne, nema potrebe. Ali jeste li sigurni?” “Oui”, kaže u 

telefonsku slušalicu. “Sigurna sam, monsieur Varvaris.” 

Čita joj pismo. Č ita joj sve. To traje neko vrijeme. Kad 

završi, ona mu se zahvaljuje i kaže mu da će se uskoro javiti. 

Pošto spusti slušalicu, uključuje kafemat da skuha kafu i 

odlazi do prozora. S njega joj se ukazuje poznat pogled - uska 

kaldrmisana staza ispod, apoteka malo dalje, pro-davnica 

falafela na uglu, restorančić koji vodi neka baskijska porodica. 

Pari se tresu ruke. Nešto zaprepašćujuće joj se događa. 

Nešto uistinu nevjerovatno. U glavi zamišlja prizor budaka koji 

udara zemlju i iznenada na površinu izbije crna nafta. To je ono 

što joj se događa, sjećanja izviru, uzdižu se iz dubina. Gleda 

kroz prozor u pravcu restorana, ali ono što vidi nije mršavi 

konobar ispod nadstrešnice, s crnom keceljom vezanom oko 

struka, koji trese krpom iznad stola, već mala crvena kolica sa 

škripavim točkom koja poskakuju ispod oblačnog neba, koja se 

kotrljaju preko grebena i niz suhe jaruge, gore-dolje po 

svijetlosmeđim brežuljcima koji se uzdižu i padaju. Vidi 

zapletene grane voćaka u voćnjaku, vjetar koji pomjera lišće, 

redove vinove loze koji spajaju male kuće s ravnim krovovima. 

Vidi konopce za sušenje veša i žene koje čuče kraj potoka, i 

škripave konopce ljuljačke ispod velikog drveta, i velikog psa, 

koji bježi od napada seoskih dječaka, i čovjeka s povi-jenim 

nosom koji kopa jarak, znojave košulje zalijepljene za leđa, i 

ženu s velom nagnutu nad ognjište. 


200

Ali i još nešto, na ivici svega toga, na obodu njenog 

vidnog polja - i to je ono što je najviše privlači - neuhvatljiva 

sjenka. Neka prilika. Istovremeno meka i č vrsta. Mekoća ruku 

koje drže njene. Čvrstoća koljena gdje je nekad držala obraze. 

Traži njegovo lice, ali joj ono izmiče, klizi, svaki put kad se 

okrene prema njemu. Pari osjeća kako se u njoj otvara praznina. 

U njenom životu, čitavom životu, postojalo je veliko odsustvo. 

Nekako je to uvijek znala. “Brat”, kaže, nesvjesna da govori. 

Nesvjesna da plače. Jedan stih iz neke pjesme na farsiju 

iznenada joj pada na pamet: 

Poznavala sam tužnu malu vilu, 

Koju je vetar oduvao jedne noći. 

Postoji još jedan stih, možda prije ovog, sigurna je u to, ali 

i on joj izmiče. 

Pari sjeda. Mora. Misli da u ovom trenutku ne bi mogla 

stajati. Čeka da se kafa skuha i misli kako će, kad bude gotova, 

popiti šoljicu, možda zapaliti cigaretu i zatim će otići do dnevne 

sobe da pozove Collette u Lionu, da vidi može li stara 

prijateljica da joj organizuje put do Kabula. Ali Pari sad sjedi. 

Zatvara oči, dok kafemat počinje gr-gotati, i iza kapaka 

pronalazi maglovita brda i plavo visoko nebo, i sunce koje 

zalazi iza vjetrenjače, i uvijek, uvijek, maglovit lanac planina 

koji se proteže na obzorju. 


201

LJETO 2009. 

“Tvoj otac je veliki čovjek.” 

Adel je podigao pogled. Bila je to učiteljica, Malalai, koja 

se nagnula i prošaputala mu to na uho. Punačka, sredovječna 

žena s ljubičastim šalom prebačenim preko ramena, sad mu se 

smiješila zatvorenih očiju. “A ti si sretan dječak.” 

“Znam”, odgovorio je šapatom. 

Dobro, bezglasno mu je rekla. 

Stajali su ispred stepeništa nove gradske škole za 

djevojčice, četvrtaste svijetlozelene zgrade s ravnim krovom i 

širokim prozorima, dok je Adelov otac, njegov baba jan, 

izgovarao kratku molitvu praćenu žustrim govorom. Okupljena 

pred njim, na neizdrživoj podnevnoj vrelini, bila je velika 

gomila djece, roditelja i starijih, koji su žmirkali, otprilike 

stotinjak mještana iz malog grada Shadbagh-e--Nau, “Novog 

Shadbagha”. 

“Afganistan je majka svima nama”, rekao je Adelov otac, 

podižući debeo kažiprst prema nebu. Sunce se presijavalo na 

njegovom prstenu od ahata. “Ali to je bolesna majka, i dugo je 

patila. Sad, tačno je da su majci potrebni sinovi da bi se 

oporavila, da, ali potrebne su joj i kćerke - podjednako, ako ne i 

više!” 

To je izazvalo glasan aplauz i nekoliko uzvika 

odobravanja. Adel je gledao lica okupljenih. Napeto su gledali 

njegovog oca. Baba jan, s njegovim čupavim crnim obrvama i 

dugom bradom, visok, snažan i širok nad njima, ramena su mu 

gotovo dovoljno široka da ispune ulaz u školu iza njega. 

Njegov otac je nastavio. A Adelove oči pogledale su Kabira, 

jednog od dva baba janova tjelohranitelja, koji stoji 

ravnodušno pored baba jana, s kalašnjikovim u ruci. Adel je 

vidio odraz gomile u Kabirovim zatamnjenim avijati-čarskim 

naočalama. Kabir je nizak, mršav, gotovo slabašan, i nosi 

odijela jarkih boja - lavanda, tirkizna, naran-džasta - ali baba jan 

je rekao da je on kao soko i da onaj ko ga potcijeni sam sebe 


202

dovodi u opasnost. “I zato vam kažem ovo, mlade kćeri 

Afganistana”, zaključio je baba jan, dugih debelih ruku raširenih 

u pokretu dobrodošlice. “Imate ozbiljnu dužnost. Da učite, da se 

obrazujete, da se ističete u učenju, da učinite ponosnim ne samo 

vaše očeve i majke, već i zajedničku majku. Njena budućnost je 

u vašim rukama, a ne mojim. Tražim od vas da ne mislite o ovoj 

školi kao o mom daru. To je samo zgrada koja sadrži pravi dar, 

a to ste vi. Vi ste dar, mlade sestre, ne samo za mene, i za 

zajednicu Shadbagha već, najvažnije, za Afganistan! Bog vas 

blagoslovio.” 

Uslijedilo je još aplauza. Nekoliko ljudi je povikalo: 

“Bog te blagoslovio, komandante sahibe!” Baba jan je 

podigao pesnicu, široko se osmjehujući. Adelove oči su zamalo 

zasuzile od ponosa. 

Učiteljica Malalai dodala je baba janu makaze. Crvena 

traka bila je vezana preko ulaza u učionicu. Gomila se primakla 

da bolje vidi, a Kabir je rukom pokazao nekim ljudima da se 

povuku, gurnuo nekoliko njih u grudi. Ruke su se podigle iz 

gomile, držeći mobilne telefone, kako bi snimili sječenje vrpce. 

Baba jan je uzeo makaze, zastao, okrenuo se prema Adelu i 

kazao: “Evo, sine, nek tebi pripadne čast.” Dodao je makaze 

Adelu. 

Adel je zatreptao. “Meni?” 

“Hajde”, kazao je baba jan, namigujući mu. Adel je 

presjekao vrpcu. Začuo se dug aplauz. Adel je čuo škljocanje 

nekoliko fotoaparata, glasove koji viču Allahu ekber! 

Baba jan je onda stajao na vratima dok su učenice ulazile u 

učionicu, jedna po jedna. To su bile mlade djevojčice, između 

osam i petnaest godina, sve s bijelim maramama i prugastim 

crno-sivim uniformama koje im je Baba jan dao. Adel je gledao 

svaku učenicu kako se stidljivo predstavlja baba janu dok ulazi. 

Baba jan se srdačno smiješio, tapšao ih po glavama, i govorio 

im ohrabrujuće riječi. “Želim ti uspjeha, bibi Mariam. Vrijedno 

uči, bibi Homaira. Učini nas ponosnim, bibi Ilham.” 


203

Kasnije, pored crnog lend kruzera, Adel je stajao pored 

svog oca, znojeći se na vrućini, i gledao ga kako se rukuje s 

mještanima. Baba jan je slobodnom rukom prebirao tes-pih i 

strpljivo slušao, malo se saginjući, namrštena č ela, kimajući 

glavom, obraćajući pažnju na svaku osobu koja mu je prilazila 

da se zahvali, mnogi od njih su koristili priliku da zatraže neku 

uslugu. Majka čije je bolesno dijete moralo da ide kod ljekara u 

Kabul, čovjek koji je želio zajam da otvori obućarsku radnju, 

mehaničar koji je tražio nov alat. 

Komandante sahibe, ako biste u srcu mogli pronaći... 

Nemam kome drugom da se obratim, komandante sahibe... 

Adel nikad nije čuo nikog van najbliže porodice ko se 

baba janu obraćao drugačije osim “komandante sahibe”, mada 

su Rusi odavno otišli, a baba jan nije ispalio metak više od deset 

godina. Kod kuće su imali uramljene slike baba janovih dana 

džihada, svud po dnevnoj sobi. Adel se potrudio da zapamti 

svaku od slika: baba jan naslonjen na branik starog džipa, čuči 

na kupoli izgorjelog tenka, ponosno pozira s ljudima, redenici su 

mu prebačeni preko grudi, pored helikoptera koji su oborili. Evo 

jedne na kojoj nosi prsluk i redenik, čela pritisnutog na 

pustinjsko tlo, tokom molitve. U to vrijeme je bio mnogo 

mršaviji, Adelov otac, i na tim slikama nikad iza njega nema 

ničeg do planina i pijeska. 

Baba jan je bio dvaput pogođen tokom borbe s Rusima. 

Pokazao je Adelu rane, jednu ispod lijeve strane grudnog koša - 

rekao je da ga je ta koštala slezene - i jednu na palac od pupka. 

Rekao je da je imao sreće, kad se sve uzme u obzir. Imao je 

prijatelje koji su izgubili ruke, noge, oči; prijatelje kojima su 

izgorjela lica. Uradili su to za svoju zemlju, rekao je baba jan, i 

za Boga. To je suština džihada, rekao je. Žrtvovanje. Žrtvuješ 

svoje udove, vid - život, čak - i to rado činiš. Džihad ti također 

donosi izvjesna prava i povlastice, kazao je, jer Bog vodi računa 

da oni koji se žrtvuju dobiju pravednu nagradu. 

I u ovom životu i u sljedećem, rekao je baba jan, 

pokazujući debelim prstom prvo dolje, pa gore. Gledajući 

fotografije, Adel je poželio da je bio rođen kako bi se borio u 


204

džihadu sa svojim ocem, u ta mnogo pustolovnija vremena. 

Volio je da zamišlja sebe i baba jana kako pucaju zajedno na 

ruske helikoptere, dižu tenkove u vazduh, izbjegavaju metke, 

žive u planinama i spavaju u pećinama. Otac i sin, ratni junaci. 

Tu je bila i velika uramljena fotografija baba jana kako se 

smiješi pored predsjednika Karzaija u Argu, predsjedničkoj 

palači u Kabulu. Ta je bila skorašnja, snimljena tokom male 

ceremonije, kad su Baba janu dali nagradu za humanitarni rad u 

Shadbagh-e-Nauu. To je bila nagrada koju je baba jan više nego 

zaslužio. Nova škola za djevojčice je bila tek njegov najnoviji 

projekat. Adel je znao da su žene u tom gradiću redovno umirale 

na porođaju. Ali to se više nije događalo jer je njegov otac 

otvorio veliku kliniku, s dva ljekara i tri babice, kojima je plate 

davao iz sopstve-nog džepa. Svi mještani dobijali su besplatnu 

zdravstvenu njegu u toj klinici; nijedno dijete u Shadbagh-e- 

Nauu nije bilo nevakcinisano. Baba jan je poslao timove da 

otkriju gdje ima vode širom grada i iskopaju bunare. Baba jan je 

bio taj koji je konačno obezbijedio neprekidno snadbijeva-nje 

strujom u Shadbagh-e-Nauu. Najmanje desetak radnji otvoreno 

je zahvaljujući njegovim zajmovima koji su, Adel je saznao od 

Kabira, rijetko, ili nikad, bili vraćeni. 

Adel je mislio ono što je ranije rekao učiteljici. Znao je da 

je sretan što je sin takvog čovjeka. 

Upravo kad su se rukovanja bližila kraju, Adel je spazio 

nekog mršavka kako se približava ocu. Nosio je okrugle naočale 

s tankim okvirima, imao je kratku sijedu bradu i zube sitne kao 

vrhovi izgorjelih šibica. Za njim je išao neki dječak, otprilike 

Adelovih godina. Dječakovi veliki nožni prsti virili su kroz rupe 

na patikama. Kosa mu je bila prljava i ulijepljena. Pantalone 

krute od prljavštine, i pored toga, prekratke. Za razliku od njih, 

majica mu je padala gotovo do koljena. 

Kabir je stao između starca i baba jana. “Već sam ti kazao 

da nije dobar trenutak”, rekao je. 

“Samo sam ž elio da nakratko razgovaram s 

komandantom”, rekao je starac. 


205

Baba jan je uhvatio Adela za ruku i nježno ga je posadio 

na zadnje sjedište lend kruzera “Hajdemo, sine. Tvoja majka te 

čeka.” Popeo se pored Adela i zalupio vrata. Unutra, dok se 

zatamnjen prozor otvarao, Adel je gledao kako Kabir onom 

starcu govori nešto što nije mogao čuti. Zatim je Kabir obišao 

oko džipa i ušao, sjeo na vozačko sjedište, spuštajući 

kalašnjikov na suvozačko, prije nego što je upalio motor. 

“Šta je bilo ono maloprije?”, pitao je Adel. 

“Ništa važno”, rekao je Kabir. 

Izašli su na put. Neki od dječaka iz gomile nakratko su 

trčali za kolima prije nego što su se udaljila. Kabir je vozio kroz 

zakrčenu glavnu ulicu koja je dijelila gradić Shadbagh-e-Nau, 

često pritišćući sirenu dok je provlačio automobil kroz gužvu. 

Svi su mu se sklanjali s puta. Neki ljudi su mahali. Adel je 

gledao pločnike pune ljudi s obje strane vozila, pogled mu je 

letio preko poznatih prizora - trupova zaklanih životinja koji 

vise s kuka u mesnicama; kovača koji okreću drvene točkove, 

ručno pokrećući mije-hove; prodavača voća koji tjeraju muhe s 

grožđa i trešanja; uličnog berberina koji, na stolici od pruća, 

oštri britvu. Prolazili su pored čajdžinica, ćevabdžinica, 

automehaničara, džamije, prije nego što je Kabir usmjerio auto 

prema velikom gradskom trgu, na čijem središtu se nalazila 

plava fontana i tri metra visok mudžahedin od crnog kamena, 

koji gleda na istok, s turbanom vješto umotanim oko glave, i 

raketnim bacačem na ramenu. Baba jan je lično unajmio nekog 

skulptora iz Kabula da napravi tu statuu. 

Sjeverno od glavne ulice nalazilo se nekoliko stambenih 

blokova, uglavnom sastavljenih od uskih nepoplo-čanih ulica i 

malih kuća s ravnim krovom, okrečenih u bijelo, žuto ili plavo. 

Na nekoliko krovova vidjele su se satelitske antene; 

afganistanske zastave prekrivale se neke od prozora. Baba jan je 

rekao Adelu da je većina kuća i radnji u Shadbagh-e-Nauu 

izgrađena u posljednjih petnaestak godina. On je učestvovao u 

izgradnji mnogih od njih. Većina mještana smatrala gaje 

osnivačem Shadbagh-e-Naua, i Adel je znao da su gradske 

starješine ponudile da nazovu grad po njemu, ali on je odbio tu 


206

počast. Odatle je glavni put išao tri kilometra na sjever, prije 

nego što stigne do Shadbagh-e-Kohne, Starog Shadbagha. 

Adel nikad nije vidio kako je to selo izgledalo prije 

nekoliko decenija. U vrijeme kad je otac preselio njega i majku 

iz Kabula u Shadbagh, selo je bilo gotovo nestalo. Sve kuće su 

srušene. Jedini preživjeli ostatak prošlosti bila je oronula 

vjetrenjača. U Starom Shadbaghu, Kabir je skrenuo lijevo s 

glavnog puta na širok, pola kilometra dug zemljani put koji je 

spajao glavni put s debelim, č etiri metra visokim zidovima 

imanja na kojem je Adel živio sa svojim roditeljima - to je bila 

jedina preostala građevina u Shadbagh-e--Kohni, ne računajući 

vjetrenjaču. Adel je sad vidio bijele zidove dok je džip 

poskakivao po putu. Bodljikava žica nalazila se na vrhu zidova. 

Uniformisani stražar, koji je uvijek stajao na glavnom 

ulazu u objekat, salutirao je i otvorio kapiju. Kabir je prošao 

kroz kapiju i krenuo šljunčanom stazom prema kući. Kuća je 

imala tri sprata i bila obojena u jarkoružičastu i tirkiznozelenu. 

Imala je visoke stubove, zašiljene strehe i reflektujuće solitersko 

staklo koje se presijavalo na suncu. Imala je ograđene terase, 

verandu s blistavim mozaikom, široke balkone s ogradama od 

kovanog željeza. Unutra je bilo devet spavaćih soba, sedam 

kupatila, a ponekad je Adel, kad bi s baba janom igrao žmire, 

lutao po kući čitav sat prije nego što bi ga pronašao. Svi pultovi 

u kupatilima i kuhinji bili su napravljeni od granita i mramora. 

Odne-davno je, na Adelovo oduševljenje, baba jan pričao o 

gradnji bazena u podrumu. 

Kabir se parkirao na polukružnom prilazu ispred visokog 

glavnog ulaza kuće. Ugasio je motor. 

“Ostavi nas nasamo”, rekao je baba jan. Kabir je kimnuo 

glavom i izašao iz kola. Adel ga je gledao kako hoda 

mramornim stepenicama do ulaza i pritišće zvono. Vrata je 

otvorio Azmaray, drugi tjelohranitelj - nizak, nabijen, 

mrzovoljan. Njih dvojica su razmijenili nekoliko riječi, zatim su 

ostali na stepeništu, pušeći cigarete. 


207

“Moraš li stvarno da ideš?”, pitao je Adel. Otac je ujutro 

išao na jug da obiđe pamučna polja u Helmandu i da se vidi s 

radnicima fabrike pamuka koju je tamo napravio. Neće ga biti 

dvije sedmice, što je Adelu izgledalo kao beskonačno dugo 

vrijeme. 

Baba jan ga je pogledao. Bio je mnogo krupniji od Adela, 

zauzimao je više od polovine zadnjeg sjedišta. “Volio bih da ne 

moram, sine.” 

Adel je kimnuo glavom. “Bio sam ponosan danas. 

Ponosan na tebe.” 

Baba jan je spustio tešku šaku na sinovo koljeno. “Hvala 

ti, Adele. Cijenim to. Ali vodim te na takva mjesta da bi učio, 

kako bi razumio koliko je važno da sretni ljudi poput nas žive u 

skladu sa svojim odgovornostima.” “Samo ž elim da me ne 

moraš stalno napuštati.” “I ja, sine. I ja. Ali idem tek sutra. Bit 

ću kod kuće kasnije večeras.” 

Adel je kimnuo glavom, gledajući svoje šake. “Slušaj”, 

rekao je otac nježno, “potreban sam ljudima u ovom gradiću, 

Adele. Potrebna im je moja pomoć da bi imali kuće, posao i 

sredstva za ž ivot. Kabul ima svoje probleme. Ne može im 

pomoći. Ako im ja ne pomognem, niko drugi neće. Onda bi ti 

ljudi patili.” 

“Znam to”, promrljao je Adel. 

Baba jan mu je nježno stisnuo koljeno. “Nedostaje ti 

Kabul, znam, i tvoji prijatelji. Teško je bilo prilagoditi se ovdje, 

i za tebe i za majku. I znam da stalno putujem, idem na sastanke 

i da mnogo ljudi zahtijeva moje vrijeme. Ali... pogledaj me, 

sine.” 

Adel je pogledao očeve oči. Gledale su ga blagonaklono 

ispod gustih obrva. 

“Niko na ovom svijetu mi nije važniji od tebe, Adele. Ti 

si mi sin. Rado bih se odrekao svega zbog tebe. Dao bih život za 

tebe, sine.” 


208

Adel je kimnuo glavom, oči su mu malo zasuzile. 

Ponekad, kad je baba jan ovako govorio, Adel je osjećao kako 

mu srce narasta sve dok mu ne bude teško da diše. “Razumiješ 

li me?” 

“Da, baba jan.” 

“Vjeruješ li mi?” 

“Vjerujem.” 

“Dobro. Onda poljubi oca.” 

Adel je obuhvatio baba janov vrat, a otac ga je grlio čvrsto 

i strpljivo. Adel se sjećao, kad je bio mali, i potapšao oca po 

ramenu usred noći, još uzdrhtao od noćne more, otac bi 

pomjerio pokrivač i dopustio mu da se popne na krevet, grleći 

ga i ljubeći mu tjeme, sve dok Adel ne bi prestao drhtati i 

zaspao. 

“Možda ću ti donijeti neku sitnicu iz Helmanda”, rekao je 

baba jan. 

“Ne moraš”, kazao je Adel, prigušenog glasa. Već je imao 

više igračaka nego što mu je potrebno. A nije postojala nijedna 

igračka na svijetu koja je mogla nadoknaditi očevo odsustvo. 

Kasnije tog dana, Adel je sjedio na sredini stepeništa i 

potajno posmatrao prizor koji se odvijao pred njim. Zvono na 

vratima se oglasilo i Kabir je otvorio. Sad se Kabir naslanjao na 

okvir vrata, s prekrštenim rukama, zaprečujući ulaz, i 

razgovarao s nekim. Bio je to onaj starac od danas, vidio je 

Adel, s naočalama i zubima nalik na izgorjele šibice. Dječak s 

rupama na patikama je također bio tu, stajao je pored njega. 

Starac je kazao: “Kuda je otišao?” 

Kabir je rekao: “Poslovno. Na jug.” 

“Čuo sam da ide sutra.” 

Kabir je slegnuo ramenima. 

“Koliko će biti odsutan?” 

“Dva, možda tri mjeseca. Ko to zna.” 

“Nisam tako čuo.” 

“Počinjem gubiti strpljenje, starce”, kazao je Kabir, 

oslobađajući ruke. 

“Čekat ću ga.” 


209

“Ne ovdje.” 

“Tamo pored puta, mislio sam.” 

Kabir se nestrpljivo vrpoljio. “Kako ti drago”, kazao je. 

“Ali komandant je zauzet č ovjek. Ne znam kad ć e se 

vratiti.” 

Starac je kimnuo glavom i udaljio se, dječak ga je pratio. 

Kabir je zatvorio vrata. 

Adel je pomjerio zavjesu u dnevnoj sobi i kroz prozor 

gledao starca i dječaka kako hodaju zemljanim putem koji je 

spajao imanje s glavnim putem. 

“Slagao si ga”, kazao je Adel. 

“To je dio onog š to sam plaćen da radim: da š titim tvog 

oca od lešinara.” 

“Šta on ustvari želi, posao?” 

“Nešto slično.” 

Kabir je otišao do kauča i izuo cipele. Pogledao je Adela i 

namignuo mu. Adel je volio Kabira, mnogo više od Az-marava, 

koji je bio neprijatan i rijetko razgovarao s njim. Kabir je igrao 

karte s Adelom i pozivao ga da zajedno gledaju filmove. Kabir 

je volio filmove. Posjedovao je kolekciju koju je kupio na crnoj 

berzi i gledao je desetak filmova sedmično - iranske, francuske, 

američke, naravno, boli-vudske - nije mu bilo važno kakvih. 

Ponekad bi, kad je Adelova majka bila u drugoj sobi, a Adel 

obećao da neće reći ocu, Kabir praznio magazin svog 

kalašnjikova i davao Adelu da ga drži, kao neki mudžahedin. 

Sad je kalašnjikov stajao naslonjen na zid pored ulaznih vrata. 

Kabir je legao na kauč i podigao noge na naslon. Počeo je listati 

novine. 

“Izgledaju bezopasno”, rekao je Adel, puštajući zavjesu i 

okrećući se prema Kabiru. Vidio je tjelohraniteljevo čelo iznad 

novina. 

“Možda je trebalo da ih pozovem na čaj”, promrmljao je 

Kabir. “Možda i na kolače.” 

“Ne šali se.” 

“Svi oni izgledaju bezopasno.” 

“Hoće li im baba jan pomoći?” 


210

“Vjerovatno”, uzdahnuo je Kabir. “Tvoj otac je rijeka 

njegovim ljudima.” Spustio je novine i nasmiješio se. “Šta ti je? 

Hajde, Adele. Gledali smo to prošlog mjeseca.” Adel je slegnuo 

ramenima. Počeo se penjati uz stepenice. 

“Laivrence”,viknuo je Kabir s kauča. “Lawrence od 

Arabije. Anthony Quinn.” A onda, upravo kad je Adel stigao na 

vrh stepeništa: “Oni su lešinari, Adele. Ne padaj na njihovu 

glumu. Opljačkali bi tvog oca kad bi mogli.” 

Jednog jutra, nekoliko dana pošto je otac otišao u Helmand, 

Adel je otišao u spavaću sobu svojih roditelja. Muzika s 

druge strane vrata bila je glasna i ritmična. Ušao je bez kucanja, 

i zatekao majku, u majici kratkih rukava i šorcu ispred 

ogromnog televizora s ravnim ekranom, kako oponaša pokrete 

tri znojave plavuše, serije skokova, čučnjeva, savijanja i 

ispravljanja. Uočila ga je u velikom ogledalu garderobnog 

ormara. 

“Hoćeš li mi se pridružiti?”, dahtala je preko glasne 

muzike. 

“Samo ću sjesti ovdje”, kazao je. Sjeo je na tepih i gledao 

majku, koja se zvala Aria, kako skače po sobi. Adelova majka 

je imala nježne šake i stopala, mali uzdignut nos, i lijepo lice 

kao neka glumica iz jednog od Kabirovih bolivudskih filmova. 

Bila je vitka, pokretljiva, i mlada - imala je samo četrnaest 

godina kad se udala za oca. Adel je imao još jednu, stariju, 

majku, i tri starija po-lubrata, ali ih je baba jan preselio na istok, 

u Džalalabad, i Adel ih je viđao otprilike jednom mjesečno, kad 

bi ga otac tamo vodio. Za razliku od majke i maćehe, koje se 

nisu voljele, Adel i njegova polubraća su se lijepo slagali. Kad 

ih je posjećivao u Džalalabadu, vodili su ga u parkove, na 

bazare, u kino, i turnire u buzkašiju. Igrali su Resident Evil s 

njim i ubijali zombije u Call ofDuty s njim, i uvijek su ga birali 

u svoj tim tokom komšijskih fudbalskih utakmica. Adel je 

očajnički želio da oni žive ovdje, blizu njega. Adel je gledao 

majku kako leži na leđima i podiže ispružene noge s poda i 

ponovo ih spušta, s plavom plastičnom loptom između golih 

članaka. 


211

Istini za volju, dosada ovdje u Shadbaghu je uništavala 

Adela. Nije stekao nijednog prijatelja tokom dvije godine života 

ovdje. Nije mogao da ide biciklom u grad, zasigurno ne sam, ne 

uz sva ta kidnapovanja u okolini - mada bi se pokatkad nakratko 

iskrao, uvijek ostajući u blizini imanja. Nije imao školske 

drugove jer mu baba jan nije dozvoljavao da pohađa mjesnu 

školu - iz bezbjednosnih razloga, govorio je - tako da je svako 

jutro dolazio nastavnik da mu drži predavanja. Adel je 

uglavnom kratio vrijeme čitajući ili sam šutirajući fudbalsku 

loptu ili gledajući filmove s Kabirom, počesto jedne te iste. 

Nezainteresovano je lutao širokim hodnicima s visokim 

tavanicama njihove ogromne kuće, kroz sve te velike prazne 

sobe, ili bi sjedio i gledao kroz prozor spavaće sobe na spratu. 

Živio je u vili, ali u smanjenom svijetu. Nekih dana mu je bilo 

toliko dosadno da je želio da grize drvo. 

Znao je da je i njegova majka užasno usamljena ovdje. 

Pokušavala je da svoje dane ispuni obavezama, vježbanjem 

ujutro, tuširanjem, zatim doručkom, čitanjem, ba-štovanstvom, 

zatim indijskim sapunicama na televiziji, tokom popodneva. 

Kad je baba jan bio odsutan, što je bilo često, uvijek je nosila 

sive trenerke i patike po kući, nenašminkanog lica, kose 

pričvršćene u punđu na tjemenu. Rijetko je otvarala kutiju za 

nakit u kojoj je držala sve ono prstenje, ogrlice i naušnice koje 

joj je baba jan donosio iz Dubaija. Ponekad bi satima 

razgovarala s porodicom u Kabulu. Adelova majka bi živnula 

samo kad bi joj, u kratku posjetu, svaka dva ili tri mjeseca, došli 

sestra i roditelji. Nosila bi dugu š arenu haljinu i cipele s 

visokom potpeticom; našminkala bi se. Oči bi joj zasijale, a 

smijeh joj se č uo van kuće. I samo tad bi Adel vidio naznake 

osobe kakva je možda nekad bila. 

Kad je baba jan bio odsutan, Adel i majka su pokušavali 

da zabave jedno drugo. Slagali su slagalice, igrali golf i tenis na 

Adelovoj igračkoj konzoli. Ali Adelova omiljena razbibriga s 

majkom bila je pravljenje kućice od čačkalica. Majka bi nacrtala 

trodimenzionalni plan kuće na listu papira, s prednjim trijemom, 

krovovima sa zabatima, stepenicama unutra i zidovima koji 

razdvajaju različite sobe. Prvo bi napravili temelj, zatim 


212

unutrašnje zidove i stepeništa, provodili sate pažljivo nanoseći 

ljepak na čačkalice, čekajući da se dijelovi osuše. Adelova 

majka rekla je da je, kad je bila mlada, prije nego što se udala za 

Adelovog oca, sanjala da postane arhitekta. 

Jednom, dok su pravili soliter, ispričala je Adelu priču 

kako su se ona i otac vjenčali. 

Trebalo je da se oženi mojom starijom sestrom, rekla je. 

Tetkom Nargis? 

Da. To je bilo u Kabulu. Vidio ju je jednog dana na ulici i 

to je bilo to. Morao je da se oženi njome. Došao je narednog 

dana u našu kuću, on i petorica drugih muškaraca. Ušli su 

gotovo nepozvani. Svi su nosili čizme. Odmahnula je glavom i 

nasmijala se kao da je to što je baba jan uradio bilo smiješno, ali 

nije se smijala kao što se inače smije kad joj je nešto smiješno. 

Trebalo je da vidiš izraz lica djeda i nene. 

Sjeli su u dnevnu sobu, baba jan, njegovi ljudi i njeni 

roditelji. Ona je u kuhinji kuhala čaj dok su oni razgovarali. 

Postojao je problem, rekla je, jer je njena sestra Nargis već bila 

vjerena, obećana jednom rođaku koji je živio u Amsterdamu i 

studirao građevinu. Kako da raskinu vje-ridbu?, pitali su njeni 

roditelji. 

A onda sam ušla ja, noseći poslužavnik s čajem i kolačima. 

Sipala sam im čaj i stavila hranu na sto, i tvoj otac me je 

pogledao, dok sam se spremala da odem, i rekao: “Možda ste u 

pravu, gospodine. Nije pošteno raskinuti vjeridbu. Ali ako mi 

kažete da je i ova vjerena, plašim se da neću imati drugog 

izbora do da mislim kako ne marite za mene.” Zatim se 

nasmijao. I tako smo se vjenčali. 

Podigla je tubicu ljepka. 

Je li ti se svidio? 

Slegnula je ramenima. Istini za volju, najviše sam ga se 

plašila. 

Ali sad ga voliš, zar ne? Voliš ga. 

Naravno, Adele, rekla je majka. Kakvo je to pitanje. 

Ne žališ što si se udala za njega. 


213

Spustila je ljepak i čekala nekoliko trenutaka prije nego što 

je odgovorila. Pogledaj kako živimo, Adele, polako je rekla. 

Pogledaj oko sebe. Zbog čega imam da žalim? Nasmiješila se i 

nježno ga povukla za uho. Pored toga, ne bih imala tebe. 

Sad je Adelova majka isključila televizor i sjela na pod, 

zadihana, brišući peškirom znoj s vrata. “Zašto se nekako ne 

zabaviš sam”, rekla je, protežući leđa. “Idem da se istuširam i 

jedem. A i razmišljala sam da pozovem nenu i djeda. Nisam 

razgovarala s njima nekoliko dana.” 

Adel uzdahne i ustane. 

U svojoj sobi, na donjem spratu i u drugom dijelu zgrade, 

uzima fudbalsku loptu i oblači Zidaneov dres koji mu je baba 

jan kupio za posljednji rođendan, dvanaesti. Kad je sišao u 

prizemlje, zatekao je Kabira kako spava, pokriven novinama kao 

pokrivačem. Uzeo je limenku soka od jabuke iz frižidera i 

izašao. 

del je hodao šljunčanom stazom prema glavnom ulazu na 

imanje. Kućica u kojoj se nalazio naoružani čuvar bila je prazna. 

Adel je znao raspored stražarskih obilazaka. Pažljivo je otvorio 

kapiju i izašao napolje, zatvarajući kapiju za sobom. Gotovo 

trenutno, imao je utisak da može lakše disati s druge strane zida. 

Ponekad mu se kuća činila kao zatvor. 

Hodao je u širokoj sjenci zida prema zadnjem dijelu 

imanja, dalje od glavnog puta. Tamo, iza, gdje su se nalazili 

baba janovi voćnjaci, na koje je bio veoma ponosan. Nekoliko 

hektara dugih paralelnih redova krušaka, jabuka, kajsija, 

trešanja, smokava i mušmula. Kad je Adel išao na duge šetnje s 

ocem kroz te voćnjake, otac bi ga podigao na ramena i Adel bi 

brao zrele jabuke. Između zida i voćnjaka nalazila se čistina, 

uglavnom prazna osim jedne šupe u kojoj su baštovani držali 

alat. Tu se samo nalazio panj koji je izgledao kao da je nekad 

pripadao nekom velikom drvetu. Otac je jednom prebrojao 

njegove godove i zaključio da je stablo najvjerovatnije vidjelo 

marširanje vojske Džingis Kana. Kazao je, tužno odmahujući 

glavom, da je onaj koji ga je posjekao bio obična budala. 


214

Dan je bio vreo, sunce je sijalo na nebu tako plavom, kao 

nebo na crtežima koje je Adel crtao kad je bio manji. Spustio je 

limenku jabukovog soka na panj i vježbao žon-gliranje loptom. 

Rekord mu je bio šezdeset osam dodira prije nego što lopta 

padne na tlo. Postavio je taj rekord u proljeće, a sad je bila 

sredina ljeta, a on je još uvijek pokušavao da ga nadmaši. Stigao 

je do dvadeset osam kad je primijetio da ga neko gleda. Bio je to 

onaj dječak, onaj koji je došao sa starcem koji je želio da 

razgovara s ocem na proslavi otvaranja škole. Sad je čučao u 

sienci šupe. 

“Šta radiš tu?”, pitao je Adel, pokušavajući da zvuči kao 

Kabir kad razgovara sa strancima. 

“Sjedim u hladu”, rekao je dječak. “Nemoj me prijaviti.” 

“Ne bi trebalo da budeš ovdje.” 

“A ni ti.” 

“Molim?” 

Dječak se zakikotao. “Nema veze.” Raširio je ruke i ustao. 

Adel je pokušao da vidi jesu li mu džepovi puni. Možda je 

došao da krade voće. Dječak je prišao Adelu i šutnuo loptu, 

udario je nekoliko puta, i petom je dodao Adelu. Adel je uhvatio 

loptu i stavio pod ruku. “Znaš ono mjesto na putu gdje nam je 

siledžija tvog oca rekao da č ekamo? Tamo nema hlada. A na 

nebu nema ni oblačka.” 

Adel je osjetio potrebu da odbrani Kabira. “Nije on 

siledžija.” 

“Pa, potrudio se da dobro osmotrimo njegov kalašnji-kov, 

to ti mogu reći.” Pogledao je Adela, s opuštenim, 

podsmješljivim osmijehom na usnama. Pljunuo je na zemlju. 

“Znači i ti si ljubitelj onog što udara glavom.” Adelu je trebalo 

nekoliko trenutaka da shvati na koga se to odnosi. “Ne možeš 

suditi o ljudima na osnovu jedne greške”, kazao je. “Bio je 

najbolji. Bio je čarobnjak u veznom redu.” 

“Vidio sam i bolje.” 

“Da? A koga to, naprimjer?” 

“Maradonu, naprimjer.” 


215

“Maradonu?”, kazao je Adel. Već je vodio ovakav 

razgovor s jednim od braće u Džalalabadu. “Maradona je bio 

varalica! ‘Božija ruka’, sjećaš li se?” 

“Svi varaju i svi lažu.” 

Dječak je zijevnuo i krenuo. Bio je otprilike podjednako 

visok kao Adel, možda za dlaku viši, i vjerovatno sličnih 

godina, mislio je Adel. Ali nekako je hodao kao da je stariji, bez 

žurbe i pomalo nadobudno, kao da je sve vidio i ništa ga ne 

iznenađuje. 

“Zovem se Adel.” 

“Gholam.” Rukovali su se. Gholamov stisak bio je snažan, 

dlan suh i žuljevit. 

“Koliko ti je godina?” 

Gholam je slegnuo ramenima. “Trinaest, vjerovatno. 

Možda i četrnaest.” 

“Kako to da ne znaš kad ti je rođendan?” Gholam se 

osmjehnuo. “Kladim se da ti znaš kad je tvoj. Kladim se da 

odbrojavaš dane do rođendana.” “Ne”, rekaoje Adel, braneći se. 

“Mislim, ne odbrojavam.” 

“Trebalo bi da idem. Otac mi čeka sam.” 

“Mislio sam da ti je to djed.” 

“Pogrešno si mislio.” 

“Želiš li da se igramo šutiranja?”, pitao je Adel. 

“Misliš, šutiranja penala?” 

“Svaki po pet... pobjeđuje ko da više.” 

Gholam je ponovo pljunuo, zaškiljio prema putu i ponovo 

prema Adelu. Adel je primijetio da mu je brada prilično mala u 

odnosu na lice i da mu očnjaci izviruju naprijed i da je jedan od 

njih gadno okrnjen i kvaran. Lijeva obrva bila mu je razdvojena 

kratkim uskim ožiljkom. I smrdio je. Ali Adel nije razgovarao - 

a kamoli se igrao - s nekim vršnjakom gotovo dvije godine, ne 

računajući mjesečne posjete Džalalabadu. Adel se pripremio na 

razočaranje, ali Gholam je slegnuo ramenima i kazao: “Jebiga, 

zašto da ne? Ali ja šutiram prvi.” 

Stative su napravili od dva kamena koje su stavili na 

udaljenosti od osam koraka. Gholam je šutirao pet puta. Dao je 


216

jedan gol, dvaput je promašio, a Adel je lako odbranio dva 

penala. Gholamovo branjenje bilo je čak gore od šutiranja. 

Adel je uspio da postigne četiri gola, varajući ga lažnjakom 

svaki put, a jednom je promašio. “Jebiga”, kazao je Gholam, 

presamićen, s dlanovima na koljenima. 

“Revanš?” Adel je pokušao da ne likuje, ali bilo je teško. 

U sebi je bio oduševljen. 

Gholam se saglasio, i rezultat je bio čak još ubjedljiviji. 

Ponovo je uspio da postigne jedan gol, a ovog puta Adel je 

uspio u svih pet pokušaja. 

“To je to, gotov sam”, rekao je Gholam, podižući ruke. 

Oteturao je do panja i sjeo uz umoran uzdah. Adel je uzeo loptu 

i sjeo pokraj njega. 

“Ovo mi sigurno ne pomaže”, kazao je Gholam, vadeći 

kutiju cigareta iz prednjeg džepa pantalona. Ostala mu je samo 

jedna. Upalio ju je jednim potezom šibice, zadovoljno udahnuo 

dim, i ponudio Adelu. Adel je bio u iskušenju da uzme, samo da 

bi zadivio Gholama, ali je odbio, zabrinut da bi Kabir ili majka 

mogli da nanjuše miris duhana na njemu. 

“Mudro”, kazao je Gholam, zabacujući glavu unazad. 

Neko vrijeme su ćaskali o fudbalu i, na Adelovo prijatno 

iznenađenje, Gholamovo poznavanje bilo je solidno. Pričali su 

o svojim omiljenim utakmicama i golovima. Svaki je saopštio 

svoj spisak pet najboljih igrača; uglavnom je bio isti osim što je 

Gholam uvrstio brazilskog Ro-nalda, a Adel portugalskog 

Ronalda. Neizbježno, počeli su pričati o finalu iz 2006, i bolnoj 

uspomeni, za Adela, na incident s udaranjem glavom. Gholam je 

kazao da je gledao utakmicu s ostalima kroz izlog prodavnice 

televizora nedaleko od logora. 

“Logora?” 

“Onog u kojem sam odrastao. U Pakistanu.” 

Rekao je Adelu da je sad prvi put došao u Afganistan. 

Čitav život proveo je u Pakistanu, u izbjegličkom logoru Jalozai, 

gdje je rođen. Kazao je da je Jalazai bio kao grad, veliki labirint 

šatora, koliba od blata i kuća napravljenih od plastike i 


217

aluminijuma, okruženih brojnim uskim prolazima punim 

đubreta i govana. Bio je to grad u središtu još većeg grada. On i 

njegova braća - bio je tri godine stariji od ostalih - odrasli su u 

logoru. Živio je u maloj kolibi od blata s braćom, majkom, 

ocem, koji se zove Igbal, i očevom majkom, Parvanom. U tim 

prolazima su on i njegova braća naučili hodati i govoriti. Tamo 

su išli u školu. Igrali su se štapovima i zahrđalim biciklima na 

prljavim ulicama, trčeći naokolo s drugom djecom izbjeglicama, 

sve dok sunce ne bi zašlo i nena ga pozvala da dođe kući. 

“Sviđalo mi se tamo”, kazao je. “Imao sam prijatelje. Poznavao 

sam svakog. Bilo nam je dobro. Imam amidžu u Americi, 

očevog polubrata, Abdullaha. Nikad ga nisam upoznao. Ali šalje 

nam novac svakih nekoliko mjeseci. To nam je pomagalo. 

Mnogo.” 

“Zašto si otišao?” 

Morao sam. Pakistanci su zatvorili logor. Rekli su da je 

Afganistancima mjesto u Afganistanu. A onda je amidža prestao 

slati novac. Tako je otac kazao da se možemo vratiti kući i 

početi iz početka, sad kad su talibani prešli u Pakistan. Kazao je 

da smo gosti u Pakistanu koji su ostali predugo. Bio sam stvarno 

tužan. Ovo mjesto”, mahnuo je rukom, “mije strano. A djeca iz 

logora, ona koja su bila u Afganistanu? Ni jedno od njih nije 

imalo ni jednu lijepu riječ o njemu.” 

Adel je želio da kaže Gholamu da zna kako se osjeća. 

Želio je da mu kaže koliko mu je nedostajao Kabul, prijatelji, i 

polubraća u Džalalabadu. Ali mislio je da bi Gholam mogao da 

se nasmije tome. Zato je rekao: “Pa, ovdje i jeste prilično 

dosadno.” 

Gholam se ipak nasmijao. “Ne mislim da su pričali o 

tome”, kazao je. 

Adel je otprilike shvatio da je bio ukoren. Gholam je 

povukao dim i ispuhao kolutove. Zajedno su gledali kako se ti 

kolutovi sporo udaljavaju i nestaju. “Otac je meni i braći rekao: 

‘Čekajte samo... čekajte dok ne udahnete vazduh u Shadbaghu, 

dječaci, i probate vodu.’ On je rođen ovdje, otac, i odrastao. 

Kazao je: ‘Voda nigdje nije tako hladna i slatka, dječaci.’ Uvijek 


218

nam je pričao o Shadbaghu, za koji pretpostavljam da je bio tek 

seoce u vrijeme kad je on živio ovdje. Kazao je da je postojalo 

neko grožđe koje je moglo da raste samo u Shadbaghu i nigdje 

drugdje na svijetu. Čovjek bi pomislio da opisuje raj.” Adel ga 

je pitao gdje sad živi. Gholam je bacio opušak cigarete, 

pogledao u nebo, žmirkajući zbog jakog sunca. “Znaš li ono 

polje pored vjetrenjače?” 

“ Znam.” 

Adel je čekao dodatno objašnjenje, ali ga nije dobio. 

“Živiš u polju?” 

“Privremeno”, rekao je Gholam. “Imamo šator.” 

“Da li ti je porodica ovdje?” 

“Ne. Ili su mrtvi ili su otišli. Pa, moj otac ima nekog 

daidžu u Kabulu. Ili ga je imao. Ko zna je li još uvijek živ. On 

je bio nenin brat, radio je za neku bogatu porodicu. Ali 

pretpostavljam da Nabi i moja nena nisu decenijama govorili - 

pedesetak godina, mislim. Praktično su stranci. Mislim da bi 

otac, ako bi stvarno morao, otišao do njega. 

Ali on želi da sam uspije ovdje. Ovo je njegov dom.” 

Neko vrijeme su šutke sjedili na panju, gledajući lišće u 

voćnjaku kako treperi pod naletima toplog vjetra. Adel je mislio 

na Gholama i njegovu porodicu kako noću spavaju u šatoru, dok 

oko njih gamižu škorpije i zmije. Adel nije tačno znao zašto je 

počeo Gholamu pričati o razlogu zbog kojeg su on i njegovi 

roditelji napustili Kabul. Ili, tačnije, nije se mogao opredijeliti 

za samo jedan razlog. Nije bio siguran da li je to uradio kako bi 

razvijao Ghola-mov utisak da mu je život bezbrižan samo zato 

što ž ivi u velikoj kući. Ili je to bila neka vrsta dječakog 

razmetanja. Možda želja da ga sažalijevaju. Da li je to uradio da 

bi smanjio jaz među njima? Nije znao. Možda od svega pomalo. 

Adel nije znao ni zašto mu je bilo važno da ga Gholam voli, 

jedino je shvatao da je razlog za to mnogo složeniji od puke 

činjenice da je često bio sam i žudio za prijateljima. “Preselili 

smo se u Shadbagh zato š to je neko pokušao da nas ubije u 

Kabulu”, kazao je. “Neki motocikl se jednog dana zaustavio 

ispred kuće, a motociklista je zasuo kuću mecima. Nisu ga 

uhvatili. Ali, hvala Bogu, niko od nas nije bio povrijeđen.” 


219

Nije znao kakvu je reakciju očekivao, ali iznenadilo ga je 

što Gholam nije reagovao. Još uvijek ž mirkajući prema suncu, 

Gholam je rekao: “Da, znam.” 

“Znaš?” 

“Ljudi znaju i kad tvoj otac čačka nos.” 

Adel ga je gledao kako gužva praznu kutiju cigareta u 

loptu i gura je u džep jakne. 

“On ima svoje neprijatelje, tvoj otac”, uzdahnuo je 

Gholam. 

Adel je znao to. Baba jan mu je objasnio kako su neki 

ljudi, koji su se s njim borili protiv Sovjeta tokom osamdesetih 

godina, postali moćni i korumpirani. Skrenuli su s puta, rekao 

je. I zato što neće da im se pridruži u kriminalnim aktivnostima, 

uvijek su pokušavali da ga ometu, da mu ukaljaju ime šireći 

lažne i zlobne glasine o njemu. Zato je baba jan uvijek 

pokušavao da zaštiti Adela - nije dozvoljavao da se u kući čitaju 

novine, naprimjer, nije želio da Adel gleda dnevnik na televiziji 

niti da surfa internetom. 

Gholam se nagnuo i rekao: “Čujem i da je pravi 

zemljoradnik.” 

Adel je slegnuo ramenima. “Vidiš i sam. Samo nekoliko 

hektara voćnjaka. Dobro, i polja pamuka u Helmandu, rekao 

bih, za fabriku.” 

Gholam je gledao Adela u oči i polako se nasmiješio, 

otkrivajući kvaran očnjak. “Pamuk. Baš si ti naivan. Ne znam 

šta da kažem.” 

Adel stvarno nije razumio ovo. Ustao je i šutnuo loptu. 

“Možeš da kažeš revanši” 

“Revanš!” 

“Hajdemo.” 

“Samo, ovaj put, kladim se da nećeš dati nijedan gol.” 

Sad se Adel smiješio. “Kaži u šta se kladimo.” 

“To je lako. U Zidanea.” 


220

“A ako ja pobijedim, ne, kad ja pobijedim?” “Da sam na 

tvom mjestu”, kazao je Gholam, “ne bih brinuo zbog te 

nemoguće situacije.” 

Bila je to savršena varka. Gholam se bacao lijevo i desno, 

odbranio sve Adelove šuteve. Skidajući majicu, Adel se osjećao 

glupo što je ostao bez nečeg što mu pripada, što mu je 

vjerovatno bila najdragocenija svojina. Dao mu je dres. Pomalo 

uznemireno, osjetio je kako mu kreću suze i zadržao ih je. 

Makar je Gholam imao obzira da je ne obuče pred njim. 

Dok je odlazio, iscerio se preko ramena. “Tvoj otac nije stvarno 

otišao na tri mjeseca, zar ne?” 

“Igrat ću s tobom sutra. Za majicu”, rekao je Adel. 

“Moram razmisliti o tome.” 

Gholam je krenuo prema glavnom putu. Na pola puta, 

zastao je, izvadio zgužvanu kutiju cigareta iz džepa i bacio je 

preko zida Adelove kuće. 

Svaki dan tokom naredne sedmice, poslije jutarnjih 

predavanja, Adel je uzimao loptu i napuštao dvorište. Bio je u 

stanju da prilagodi svoje bjegove rasporedu obilaska naoružanog 

stražara prva dva puta. Ali u trećem pokušaju, stražar ga je 

uhvatio i nije mu dozvolio da izađe. Adel se vratio do kuće i 

donio iPod i sat. Otad je stražar stalno dozvoljavao Adelu da 

ulazi i izlazi, pod uslovom da ne ide dalje od ivice voćnjaka. Što 

se tiče Kabira i majke, nisu ni primjećivali njegova jednosatna 

ili dvosatna odsustva. To je bila jedna od prednosti života u tako 

velikoj kući. Adel se igrao sam iza zida, kod starog panja na 

čistini, svakog dana se nadajući da ć e vidjeti Gholama koji 

dolazi. Gledao je zemljani put koji se protezao do glavnog puta 

dok je žonglirao loptu, dok je sjedio na panju i posmatrao 

lovački avion kako leti nebom, dok je nezainteresovano bacao 

kamenčiće oko sebe. Poslije nekog vremena, uzimao je loptu i 

polako se vraćao u dvorište. 

Zatim se jednog dana pojavio Gholam, noseći papirnu 

kesu. 

“Gde si bio?” 


221

“Radio sam”, kazao je Gholam. 

Pričao je Adelu kako su on i njegov otac nekoliko dana 

pravili cigle. Gholamov posao bio je da miješa malter. Rekao je 

da je vukao kante s vodom tamo-amo, vukao vreće s cementom 

i pijeskom teže od sebe. Objasnio je Adelu kako je miješao 

malter u kolicima, sastavljao smjesu i miješao motikom, i 

miješao i miješao, dodajući vodu, i pijesak, sve dok ne bi dobio 

glatku smjesu koja se nije raspadala. Onda bi odgurao kolica do 

slojeva cigle i vratio se da napravi novu količinu. Otvorio je 

dlanove i pokazao žuljeve Adelu. 

“Opa”, rekao je Adel, glupo, znao je, ali nije mogao 

smisliti drugi odgovor. Najbliže š to se ikad približio fizičkom 

radu bilo je jednog popodneva prije tri godine kad je pomagao 

baštovanu da posadi nekoliko sadnica jabuke u dvorištu njihove 

kuće u Kabulu. 

“Imam iznenađenje za tebe”, rekao je Gholam. Stavio je 

ruku u kesu i izvadio Adelov Zidaneov dres. “Ne razumijem”, 

kazao je Adel, iznenađen i umjereno oduševljen. 

“Vidio sam jednog klinca u gradu kako ga nosi prije neki 

dan”, kazao je Gholam, tražeći prstima loptu. Adel mu ju je 

šutnuo, a Gholam je ž onglirao dok je pričao. “Možeš li 

povjerovati u to? Priđem mu i kažem: ‘Hej, to je majica mog 

prijatelja.’ On me samo pogleda. Da skratim priču, odemo u 

jednu uličicu. Na kraju me je molio da uzmem majicu!” Uhvatio 

je loptu, pljunuo i osmjehnuo se Adelu. “Dobro, možda sam mu 

je prodao nekoliko dana ranije.” 

“To nije u redu. Ako si je prodao, njegova je.” “Šta, sad je 

ne želiš? Poslije svega što sam uradio da ti je vratim? Nije sve 

bilo tako lako, znaš. Zadao mi je nekoliko udaraca.” 

“Ipak...”, promrmljao je Adel. 

“Uostalom, prevario sam te i bilo mi je krivo zbog toga. 

Sad uzmi svoju majicu. A što se mene tiče...” Pokazao je na 

svoja stopala, i Adel je vidio novi par plavo-bijelih patika. “Je li 

taj drugi dječak dobro?”, pitao je Adel. 

“Preživio je. Dakle, hoćemo li razgovarati ili igrati?” 

“Je li otac s tobom?” 


222

“Danas nije. U sudu je u Kabulu. Hajde da igramo.” Igrali 

su neko vrijeme, dobacivali se loptom, jurili naokolo. Kasnije su 

otišli u šetnju, Adel je prekršio obećanje dato stražaru i ušli su u 

voćnjak. Jeli su mušmule i pili hlad-nufantu iz limenki koje je 

Adel kradomice donio iz kuhinje. 

Uskoro su se počeli sastajati gotovo svakog dana. Igrali su 

fudbal, jurili se kroz paralelne redove voćaka. Pričali su o sportu 

i filmovima, a kad nisu imali šta da kažu, gledali su Shadbagh-e- 

Nau, zaobljene brežuljke u daljini i maglovit planinski lanac još 

dalje, i uživali u tome. Svaki dan se Adel budio želeći da vidi 

Gholama kako hoda zemljanim putem, da čuje njegov glasan, 

samouvjeren glas. Često je bio odsutan tokom jutarnjih 

predavanja, koncentracija mu je padala dok je mislio na igre 

koje će igrati kasnije, priče koje će pričati jedan drugom. Brinuo 

se da će izgubiti Gholama. Brinuo se da Gholamov otac, Igbal, 

neće pronaći stalan posao u gradu, niti mjesto za život, i da će se 

Gholam morati preseliti u neki drugi grad, drugi dio zemlje, i 

Adel je pokušavao da se pripremi za tu mogućnost, da se očeliči, 

u očekivanju rastanka koji bi onda uslijedio. 

Jednog dana, dok su sjedili na panju, Gholam je kazao: 

“Jesi li ikad bio s djevojkom, Adele?” 

“Misliš...” 

“Da, mislim.” 

Adel je osjetio kako mu uši gore. Nakratko je razmišljao 

da slaže, ali znao je da bi Gholam to otkrio. Promrmljao je: “A 

ti?” 

Gholam je zapalio cigaretu i ponudio Adela. Ovog puta je 

Adel uzeo cigaretu, pošto je pogledao preko ramena kako bi se 

uvjerio da stražar ne viri iza ugla ili da Kabir nije odlučio da 

izađe. Povukao je dim i odmah počeo kašljati, a Gholam ga je 

podsmješljivo gledao i tapšao po leđima. “Pa, jesi li ili nisi?”, 

krkljao je Adel, suznih očiju. “Prijatelj koga sam imao u 

logoru”, rekao je Gholam povjerljivo, “stariji od mene, odveo 

me je u javnu kuću u Pešavaru.” 

Ispričao mu je priču. Mala prljava soba. Narandžaste 

zavjese, napukli zidovi, jedna sijalica koja visi s tavanice, pacov 


223

koga je vidio da trči preko poda. Zvuk rikši napolju, koje idu 

gore-dolje ulicom, buka automobila. Mlada djevojka na dušeku, 

upravo završava tanjir biryanija, žvače i gleda ga bezizražajno. 

Kako je, čak i u polumraku, mogao vidjeti da ima lijepo lice i da 

je jedva malo starija od njega. Kako je pokupila posljednja zrna 

riže komadom naana, odgurnula tanjir, legla i obrisala prste o 

pantalone dok ih je svlačila. 

Adel sluša, zadivljeno, ushićeno. Nikad nije imao takvog 

prijatelja. Gholam zna više o životu nego Adelova po-lubraća 

koja su nekoliko godina starija od njega. A Adelovi prijatelji u 

Kabulu? Svi su sinovi tehnokrata, zvaničnika i ministara. Svi su 

živjeli životima sličnim Adelovom. Ovi mali uvidi u Gholamov 

život pokazivali su Adelu da postoji bivstvovanje puno nevolja, 

nepredvidivosti, teškoća, ali i avantura, svega onog čega nije 

bilo u Adelovom životu, mada se odvijalo nedaleko od njega. 

Slušajući Ghola-move priče, Adelu je sopstveni ž ivot izgledao 

kao bezna-dežno dosadan. 

“Pa, jesi li onda to uradio?”, pitao je Adel. “Jesi li ga, znaš, 

gurnuo u nju?” 

“Ne. Popili smo solju čaja i razgovarali o Rumiju. A šta ti 

misliš7” Adel je pocrvenio. “Kako je bilo?” 

Ali Gholam je već promijenio temu. Tako su č esto 

izgledali njihovi razgovori, Gholam je birao o čemu će se 

razgovarati, počinjao pričati sa zadovoljstvom, uvlačeći Adela u 

to, a onda bi izgubio interesovanje i zaboravljao i priču i Adela. 

Sad, umjesto da završi priču koju je počeo, Gholam je 

kazao: “Moja nena kaže da joj je njen muž, moj djed, Sabur, 

jednom ispričao priču o ovom drvetu. Pa, to je bilo davno prije 

nego što ga je posjekao, naravno. Moj djed joj je to ispričao kad 

su bili djeca. Priča kaže da, ako nešto poželiš, treba da klekneš 

ispod drveta i prošapućeš to. A ako se drvo saglasi da ti ispuni 

želju, bacit će ti tačno deset listova na glavu.” 

“Nikad nisam čuo za to”, kaže Adel. 

“Pa, i nisi mogao, zar ne?” 

Tek tad je Adel shvatio šta mu je Gholam ustvari kazao. 


224

“Čekaj malo. Tvoj djed je posjekao naše drvo?” 

Gholam ga je pogledao. “Vaše drvo? To nije vaše drvo.” 

Adel je trepnuo. “Kako to misliš?” 

Gholam se još pomnije zagledao u Adelovo lice. Prvi put, 

Adel nije vidio ni traga od prijateljeve uobičajene živosti, ni 

njegovog prepoznatljivog podsmješljivog osmijeha, niti 

opuštenog nestašluka. Lice mu je bilo ozbiljno, zapre-pašćujuće 

odraslo. 

“To je bilo naše porodično drvo. Ovo je bila zemlja moje 

porodice. Bila je naša pokoljenjima. Tvoj otac je izgradio vilu 

na našoj zemlji. Dok smo bili u Pakistanu tokom rata.” Pokazao 

je na voćnjak. “Tamo? Tamo su nekad bile kuće. Ali tvoj otac ih 

je srušio buldožerom. Kao što je srušio i kuću u kojoj je moj 

otac rođen i odrastao.” Adel je treptao. 

“Prisvojio je našu zemlju i sazidao ono”, ovdje se prezrivo 

nasmiješio dok je palcem pokazivao na kuću, “onu srvar 

umjesto naših kuća.” 

Osjećajući blagu mučninu, dok mu je srce udaralo kao 

ludo, Adel je rekao: “Mislio sam da smo prijatelji. Zašto govoriš 

te užasne laži?” 

“Sjećaš se kad sam te prevario i uzeo ti majicu?”, rekao je 

Gholam, dok su mu se obrazi crvenjeli. “Gotovo si zaplakao. Ne 

poriči to, vidio sam te. To je bilo zbog majice. Majice. Zamisli 

kako se moja porodica osjećala, kad se vratila čak iz Pakistana, 

izašla iz autobusa i vidjela ovu srvar na svojoj zemlji. A onda 

vaš siledžija u ljubičastom odijelu nam naredi da odemo sa 

svoje zemlje.” 

“Moj otac nije lopov!”, povikao je Adel. 

“Pitaj bilo koga u Shadbagh-e-Nauu, pitaj ih koliko je 

uradio za ovaj grad.” 

Mislio je na to kako je baba jan dočekivao ljude u gradskoj 

džamiji, sjedeći na podu, sa šoljom čaja ispred sebe i tespi-hom 

u ruci. Red ozbiljnih ljudi, koji se proteže od njegovog jastuka 

do glavnog ulaza, muškarci s blatnjavim šakama, bezube starice, 

mlade udovice s djecom, svakom nešto treba, svako čeka na svoj 


225

ed da zamoli za uslugu, posao, mali zajam da bi popravio krov 

ili kanal za navodnjavanje ili kupio mlijeko u prahu. Otac kima 

glavom, sluša s bezgraničnim strpljenjem, kao da mu je svaka 

od tih osoba član porodice. 

“Da? Kako to da onda moj otac ima dokaz o vlasništvu?”, 

rekao je Gholam. “Onaj koji ti daje sudija u sudu.” “Siguran 

sam da ako tvoj otac razgovara s mojim...” “Tvoj otac ne ž eli 

razgovarati s njim. Ne želi priznati šta je uradio. Prolazi pored 

nas kao da smo psi lutalice.” “Niste psi”, kazao je Adel. Trudio 

se da govori smireno. “Vi ste lešinari. Kao što je Kabir rekao. 

Trebalo je da znam. 

Gholam je ustao, napravio korak ili dva, i zastao. “Samo 

da znaš”, rekao je, “nemam ništa protiv tebe. Ti si samo mali 

neobaviješten dječak. Ali kad ti baba sljedeći put krene u 

Helmand, pitaj ga da te povede u svoju fabriku. Vidi šta gaje 

tamo. Dat ću ti naznaku. Nije pamuk.” 

Kasnije te večeri, prije večere, Adel leži u kadi punoj tople 

sapunjave vode. Čuje televizor iz prizemlja, Kabir gleda neki 

stari film o gusarima. Bijes, koji ga drži čitavo popodne, sad je 

iščilio iz Adela, i sad misli da je bio suviše grub prema 

Gholamu. Baba jan mu je jednom kazao, bez obzira koliko si 

postigao, ponekad siromašni loše govore o bogatima. Uglavnom 

to rade zbog razočaranja sopstvenim životima. To se ne može 

promijeniti. To je čak prirodno. I ne smijemo ih kriviti, Adele, 

kazao je. 

Adel nije toliko naivan da ne bi znao kako je svijet suštinski 

nepošteno mjesto; samo je trebalo da pogleda kroz prozor 

spavaće sobe. Ali pretpostavljao je da ljudima kao š to je 

Gholam, priznavanje te istine ne donosi zadovoljstvo. Možda 

takvi ljudi moraju imati nekog krivca, od krvi i mesa, nekog u 

koga mogu prigodno da upru prstom, kao izazivača svojih 

nevolja, nekog koga će osuditi, kriviti, ljutiti se na njega. A 

možda je otac bio u pravu kad je kazao da je pravi odgovor 

razumijevanje, uzdržavanje od osude. 

Čak treba odgovoriti ljubaznošću. Gledajući kako mali 

mjehuri sapunice izlaze na površinu i pucaju, Adel je mislio na 


226

oca koji zida škole i klinike, iako je znao da u gradu postoje 

ljudi koji ga blate. 

Dok se brisao, majka je promolila glavu kroz vrata 

kupatila. “Dolaziš li na večeru?” 

“Nisam gladan”, rekao je. 

“Oh.” Ušla je u kupatilo i uzela peškir s police. “Evo. 

Sjedi. Daj da ti osušim kosu.” 

“Mogu to i sam”, kazao je Adel. 

Stala je iza njega, proučavajući njegov odraz u ogledalu. 

“Jesi li dobro, Adele?” 

Slegnuo je ramenima. Spustila mu je šaku na rame i 

gledala ga kao da očekuje da je on protrlja obrazom. Nije to 

uradio. 

“Majko, jesi li ikad vidjela očevu fabriku?” 

Primijetio je kako je majka zastala. “Naravno”, rekla je. 

I ti si. 

“Ne mislim na fotografije. Jesi li je uživo vidjela? Bila u 

njoj?” 

“Kako sam mogla?”, rekla je majka, naginjući glavu u 

ogledalu. “Helmand nije bezbjedan. Tvoj otac nikad ne bi doveo 

mene ili tebe u opasnost.” 

Adel je kimnuo glavom. 

U prizemlju su pucali topovi, a gusari izvikivali bojne 

pokliče. 

Tri dana kasnije, Gholam se ponovo pojavio. Žustro je 

prišao Adelu i stao. 

“Drago mi je što si došao”, rekao je Adel, “imam nešto za 

tebe.” S panja je uzeo kaput koji je nosio sa sobom svaki dan od 

njihove svađe. Bio je od čokoladnosmeđe kože, s mekom 

postavom od janjeće kože i kapuljačom koja se mogla pričvrstiti 

i skinuti. Pružio ga je Gholamu. “Nosio sam ga samo nekoliko 

puta. Malo mi je prevelik. Tebi će biti taman.” 

Gholam se nije ni pomjerio. “Jučer smo išli u Kabul 

autobusom i otišli do suda”, rekao je mirno. “Pogodi šta nam je 

sudija rekao. Saopštio nam je loše vijesti. Rekao je da je došlo 


227

do nesreće. Malog požara. Vlasnički papiri mog oca izgorjeli su 

u njemu. Nestali. Uništeni.” Adel je polako spustio ruku koja je 

držala jaknu. “I rekao nam je kako ništa ne možemo uraditi bez 

dokumenata, znaš li šta je imao na ruci? Novi zlatan sat kakav 

nije imao kad ga je otac posljednji put vidio.” Adel je zatreptao. 

Gholam je pogledao kaput. Bio je to oštar, prodoran 

pogled, namijenjen da izazove stid. Upalilo je. Adel se snuždio. 

Osjetio je kako mu se kaput mijenja u ruci, od mirovne ponude 

se pretvorio u mito. 

Gholam se okrenuo i požurio prema putu, žustrim brzim 

koracima. 

Kad se vratio, baba jan je iste večeri napravio zabavu. 

Adel je sjedio pored oca na čelu velikog čaršafa na kojem je, na 

podu, bila postavljena večera. Baba jan je ponekad više volio 

sjediti na podu i jesti prstima, posebno ako se viđao s 

prijateljima iz doba džihada. Podsjeća me na pećinske dane, 

šalio se. Žene su jele za stolom u trpezariji, kašikama i 

viljuškama, Adelova majka sjedila je na čelu stola. Adel je čuo 

njihovo čavrljanje kako se odbija o mramorne zidove. Jedna od 

njih, neka žena širokih kukova s dugom u crveno obojenom 

kosom, bila je vjerena za jednog od baba janovih prijatelja. 

Ranije te večeri, pokazala je Adelovoj majci slike, na svom 

digitalnom fotoaparatu, prodavnice vjenčanica koju su posjetili 

u Dubaiju. 

Dok su pili čaj poslije večere, baba jan je ispričao jednu 

priču iz vremena kad je njegova jedinica zaskočila sovjetsku 

kolonu, kako bi je spriječila da uđe u neku dolinu na sjeveru. Svi 

su pažljivo slušali. 

“Kad su ušli u domet metaka”, rekao je otac, jednom 

rukom odsutno mazeći Adelovu kosu, “otvorili smo vatru. 

Pogodili smo vozilo na čelu kolone, zatim nekoliko džipova. 

Mislio sam da će se povući ili pokušati da se probiju. Ali ti 

kurvini sinovi su se zaustavili, izašli iz vozila i otvorili vatru. 

Možete li vjerovati?” 


228

Zamor se proširio prostorijom. Ljudi su odmahivali 

glavama. Adel je znao da je najmanje polovina prisutnih 

pripadala mudžahedinima. 

“Bili smo brojniji, možda tri na jednog, ali oni su imali 

teško naoružanje i ubrzo su oni napadali nasl Napadali naše 

položaje u voćnjaku. Uskoro su se svi razbježali. Svi smo trčali. 

Ja i taj momak, Muhamed, kako-se-ono-zvaše, trčali smo 

zajedno. Trčali smo naporedo kroz vinograd, ne onaj sa žicama i 

pritkama, već onaj koji ljudi puštaju da raste po tlu. Meci su 

letjeli posvuda i trčali smo da spasimo živote, i iznenada smo se 

obojica sapleli i pali. U djeliću sekunde, ja sam na nogama i 

trčim, ali nema ni traga onom Muhamedu, kako-se-ono-zvaše. 

Okrenem se i povičem: 

‘Ustaj, jebote, budalo jedna!’” 

Baba jan ovdje zastane, zbog dramatičnosti. Stavio je šaku 

na usta da bi suzbio smijeh. “A onda on iskoči i počne trčati. I - 

vjerovali ili ne - taj ludi kurvin sin nosi pune ruke grožđa! Po 

veliki grozd u svakoj ruci!” Svi su prasnuli u smijeh. I Adel se 

smijao. Otac mu je protrljao leđa i privukao ga bliže. Neko je 

počeo pričati neku drugu priču, i baba jan je posegnuo za 

cigaretom koja se nalazila pored njegovog tanjira. Ali nikad nije 

dobio priliku da je upali jer se iznenada začulo razbijanje stakla 

u kući. 

Žene u trpezariji su vrištale. Nešto metalno, možda 

viljuška ili nož, zazvečalo je glasno na mramoru. Muškarci su 

poskakali na noge. Azmaray i Kabir su dotrčali u sobu, s 

izvučenim pištoljima. 

“Došlo je s ulaza”, rekao je Kabir. I, upravo dok je to 

govorio, staklo se ponovo razbilo. 

“Sačekaj ovdje, komandante sahibe, idemo da 

pogledamo”, kazao je Azmaray. 

“Đavola hoću”, zarežao je otac, već idući naprijed. 

“Neću da strepim pod svojim krovom.” 

Krenuo je prema predvorju, praćen Adelom, Azma-rayem, 

Kabirom i ostalim muškarcima. Dok su išli, Adel je vidio kako 


229

Kabir uzima metalni žarač koji su zimi koristili da džaraju vatru 

u kaminu. Adel je vidio da je i njegova majka potrčala da im se 

pridruži, blijedog i napetog lica. Kad su stigli do predvorja, 

jedan kamen je proletio kroz prozor i krhotine su se rasule po 

podu. Žena s crvenom kosom, buduća nevjesta, počela je 

vrištati. Napolju je neko urlao. 

“Kako su, dođavola, prošli pored stražara?”, pitao je neko 

iza Adela. 

“Komandiru sahibe, ne!”, dreknuo je Kabir. Ali Adelov 

otac je već otvorio ulazna vrata. 

Svjetlo je jenjavalo, ali bilo je ljeto, i nebo je još uvijek 

bilo blijedožuto. U daljini, Adel je vidio male skupine svjetala, 

ljudi iz Shadbagh-e-Naua spremali su se da večeraju s 

porodicama. Brda na obzorju bila su tamna i uskoro će noć 

ispuniti sve praznine. Ali nije bilo dovoljno mračno, još uvijek 

ne, da zakloni starca koga je Adel vidio kako stoji u podnožju 

stepeništa na ulazu, s kamenom u svakoj ruci. 

“Odvedi ga na sprat”, kazao je baba jan, preko ramena, 

Adelovoj majci. “Odmah!” 

Majka ga je uhvatila za ramena i odvela uz stepenice, niz 

hodnik i u glavnu spavaću sobu koju je dijelila s ocem. 

Zatvorila je vrata, zaključala ih, navukla zavjese i uključila 

televizor. Odvela je Adela do kreveta i sjeli su zajedno. Na 

ekranu, neka dva Arapina, obučena u duge košulje bez kragne i 

vunene kapice, popravljala su ogroman kamion. “Šta će uraditi 

s tim starcem?”, pitao je Adel. Nije mogao spriječiti drhtanje. 

“Majko, š ta ć e mu uraditi?” Pogledao je majku, vidio kako se 

natmurila i iznenada je znao, odmah je znao, da šta god da mu 

kaže neće biti istina. 

“Razgovarat ć e s njim”, rekla je, drhteći. “Pokušat ć e ga 

urazumiti, ko god da je u pitanju. To je ono što tvoj otac radi. 

Razgovara razumno s ljudima.” 

Adel je odmahnuo glavom. Sad je plakao, jecao. “Šta će 

mu uraditi, majko? Šta će uraditi tom starcu?” Majka je stalno 

ponavljala istu stvar, kako će sve biti u redu, kako će sve izaći 


230

na dobro, kako niko neće biti povrijeđen. Ali što je više 

govorila, on je sve više jecao, sve dok, u jednom trenutku, nije 

iscrpljen zaspao u majčinom krilu. 

Bivši komandant izbjegao atentat. 

Adel je pročitao taj tekst u očevoj dnevnoj sobi, na 

očevom kompjuteru. Članak je napad opisao kao zlokoban, a 

počinioca kao bivšeg izbjeglicu za koga se sumnja da je povezan 

s talibanima. Negdje na sredini članka, citirali su Adelovog oca 

koji je rekao kako se plašio za bezbjednost porodice. Posebno za 

mog nedužnog malog sina, kazao je. Članak nije prenio ime 

napadača niti bilo kakve naznake toga šta se dogodilo s njim. 

Adel je isključio kompjuter. Nije ga smio koristiti i 

nedozvoljeno je ušao u očevu radnu sobu. Prije mjesec dana, ne 

bi se usudio to uraditi. Vratio se u svoju sobu, legao na krevet i 

bacao staru tenisku lopticu u zid. Tup! Tup! Tup! Ubrzo je 

majka promolila glavu kroz vrata i zamolila ga, zatim mu 

naredila, da prestane, ali je on odbio. Neko vrijeme je stajala na 

vratima, pa otišla. 

Tup! Tup! Tup! 

Prividno se ništa nije promijenilo. Bilješke o Adelovim 

dnevnim aktivnostima otkrile bi da se on vraća u normalan 

raspored. Još uvijek je ustajao u isto vrijeme, umivao se, 

doručkovao s roditeljima, imao nastavu. Poslije je ručao i 

provodio popodne u izležavanju, gledao je filmove s Kabirom ili 

igrao videoigre. 

Ali ništa nije bilo isto. Gholam mu je možda odškrinuo 

vrata, ali baba jan je bio taj koji ga je gurnuo kroz njih. 

Nepokretni zupčanici u Adelovoj glavi počeli su da se okreću. 

Osjetio je kako je, gotovo preko noći, stekao neko novo čulo, 

ono koje mu omogućava da uoči stvari koje nije ranije uočavao, 

stvari koje su mu godinama bile pred očima. Vidio je, 

naprimjer, kako njegova majka ima tajne. Kad bi je pogledao, to 

joj se vidjelo na licu. Vidio je kako se trudi da sakrije od njega 

sve stvari koje zna, sve stvari koje drži zaključane, sakrivene, 


231

pažljivo čuvane, kao i njih dvoje u toj velikoj kući. Vidio je prvi 

put očevu kuću kao nakaznu, uvredljivu, spomenik nepravdi, 

kako su je i svi drugi vidjeli. Vidio je u ljudima koji trče da se 

dodvore ocu zastrašenost, strah, koji je bio u osnovu njihovog 

poštovanja i uslužnosti. Mislio je da bi Gholam bio ponosan na 

njega zbog toga. Adel je, prvi put, bio potpuno svjestan većih 

događanja koja su mu uvijek upravljala životom. I o žestoko 

sukobljenim istinama u jednoj osobi. Ne samo u ocu, niti majci, 

ni Kabiru. 

Već i u njemu. 

To posljednje otkriće bilo je, na neki način, najveće 

iznenađenje za Adela. Otkriće o onom što je znao da je otac 

uradio - prvo u ime džihada, zatim u ime onog š to je nazivao 

pravedna odšteta za žrtvovanje - potpuno je sludi-lo Adela. 

Makar neko vrijeme. Danima poslije večeri kad je kamenje 

razbijalo prozore, Adela je bolio želudac kad god bi otac ušao u 

sobu. Čuo bi oca kako viče u mobilni telefon, ili kako pjevuši u 

kupatilu, i osjetio bi kako mu se kičma savija, grlo bolno suši. 

Otac gaje ljubio za laku noć, a Adel je imao nagon da ustukne. 

Imao je noćne more. Sanjao je kako stoji na rubu voćnjaka, 

gleda batinanje među stablima, vidi sjaj metalnog žarača koji se 

podiže i spušta, zvuk metala koji udara u meso i kost. Budio se 

iz tih mora s urlikom zaglavljenim u grudima. Iznenada bi se 

rasplakao. 

A ipak. 

A ipak. 

Događalo se još nešto. Ta nova svijest nije iščiljela iz 

njegovog uma, već je polako pronašla društvo. Sad je kroz njega 

prolazila druga, suprotstavljena struja osviještenosti, koja nije 

zamijenila onu prvu, već se smjestila pored nje. Adel je osjetio 

buđenje tog drugog, mnogo problematič-nijeg dijela sebe. Dijela 

koji će, s vremenom, postepeno, gotovo neprimjetno, prihvatiti 

taj novi identitet koji ga sad bocka kao mokar vuneni džemper. 

Adel je vidio da će, na kraju, vjerovatno prihvatiti stvari kao i 

njegova majka. Isprva je bio ljut na nju; sad je bio popustljiviji. 

Možda je ona to prihvatila u strahu od muža. Ili kao naknadu za 


232

luksuzan život koji je vodila. Uglavnom, zato što je morala. 

Kakav je izbor imao? Adel nije mogao pobjeći od svog života 

ništa više nego Gholam od svog. Ljudi se navikavaju na 

najnevjerovatnije stvari. I on će. To je njegov život. To je 

njegova majka. To je njegov otac. A to je on, čak iako to nije 

oduvijek znao. 

Adel je znao da više neće voljeti oca kao ranije, kad je 

spavao sretno sklupčan u njegovim snažnim rukama. To je sad 

bilo nezamislivo. Ali naučit će da ga ponovo voli, iako je to sad 

bilo složenije, drugačije, haotičnije. Gotovo je mogao osjetiti 

kako izlazi iz djetinjstva. Uskoro će postati odrastao. A kad to 

uradi, neće se moći vratiti unazad, jer je odrasla osoba slična 

ratnom heroju, kako je to njegov otac rekao: jednom kad 

postaneš ratni heroj, ostaješ heroj do smrti. 

Ležeći noću u krevetu, Adel je mislio kako će jednog dana 

- možda sutra ili prekosutra, ili naredne sedmice - izaći iz kuće i 

otići do vjetrenjače gdje mu je Gholam rekao da se njegova 

porodica naselila. Mislio je da će zateći prazno polje. Stajat će 

pored puta, zamišljati Gholama i njegovu majku i braću i nenu 

kako nose zavežljaje sa stvarima, kako hodaju prašnjavim 

zemljanim putevima, traže mjesto da se skrase. Gholam je sad 

glava porodice. Morat će raditi. Morat će provesti mladost 

čisteći kanale, kopajući jarkove, praveći cigle, ili žanjući polja. 

Gholam će se postepeno pretvoriti u jednog od onih pogrbljenih 

izboranih muškaraca koje je Adel uvijek viđao za plugovima. 

Adel je mislio kako će neko vrijeme stajati u polju, gledati 

brežuljke i planine koje se nadvijaju nad Novim Shad-baghom. 

A onda je mislio da će staviti ruku u džep i izvaditi ono što je 

našao jednog dana dok je šetao voćnjakom, lijevu polovinu 

nekih naočala, slomljenih na sredini, staklo naprslo kao paukova 

mreža, okvir umrljan sasušenom krvlju. Bacit će slomljene 

naočale u jarak. Adel je pretpostavljao da će, dok se bude 

okretao i išao kući, uglavnom osjećati olakšanje. 


233

Jesen 2010. 

Te večeri, vratio sam se kući s klinike i zatekao Thalijinu 

poruku na telefonskoj sekretarici u spavaćoj sobi. Puštam je dok 

izuvam cipele i sjedam za sto. Govori mi da ima hu-njavicu, 

koju je zasigurno dobila od mame, zatim pita za mene; pita kako 

ide posao u Kabulu. Na kraju, prije nego što prekine vezu, kaže: 

Odie stalno kuka kako se ne javljaš. Naravno da ti ona to neće 

reći. Tako da ja moram. Markos. 

Za ljubav božiju. Pozovi majku. Glupane jedan. 

Smiješim se. 

Thalia. 

Držim njenu sliku na stolu, onu koju sam snimio prije 

toliko godina na plaži na Tinosu - Thalia sjedi na nekoj stijeni, 

leđima okrenuta fotoaparatu. Uramio sam tu fotografiju, mada 

ako se dobro zagledaš, još uvijek možeš vidjeti tamnosmedu 

mrlju u desnom donjem uglu, na mjestu gdje je ona luda 

Talijanka pokušala da je zapali prije mnogo godina. 

Palim laptop i počinjem unositi radne bilješke od 

prethodnog dana. Moja soba je na spratu - jedna od tri spavaće 

sobe na drugom spratu kuće u kojoj živim od dolaska u Kabul 

2002 - a moj sto se nalazi pored prozora koji gleda na dvorište. 

Imam pogled na stablo mušmule koje smo kućevlasnik, Nabi, i 

ja, posadili prije nekoliko godina. Vidim nekadašnju Nabijevu 

kućicu pored zadnjeg zida, sad ponovo okrečenu. Pošto je umro, 

ponudio sam je jednom mladom Holanđaninu koji pomaže 

mjesnim srednjoškolcima oko kompjutera. A, s desne strane, 

nalazi se ševrolet Sulejmana Wahdatija iz četrdesetih godina, 

nepokretan decenijama, obavijen hrđom kao kamen mahovinom, 

trenutno prekriven tankim slojem jučerašnjeg iznenađujuće 

ranog snijega, prvog ove godine. Poslije Nabijeve smrti, 

nakratko sam mislio da ta kola odvučem na neki od ka-bulskih 

otpada, ali nisam imao srca. Činila su mi se kao sastavni dio 

prošlosti kuće, njene historije. Završavam bilješke i gledam na 

sat. Već je pola deset. 


234

Sedam uvečer u Grčkoj. 

Pozovi majku. Glupane jedan. 

Ako namjeravam da večeras zovem mamu, ne mogu više 

odlagati. Sjećam se da je Thalia napisala u jednom e--mailu da 

mama sve ranije ide na spavanje. Duboko udi-šem i pripremam 

se. Uzimam slušalicu i okrećem broj. 

Upoznao sam Thaliju u ljeto 1967, kad sam imao dvanaest 

godina. Ona i njena majka, Madaline, došle su na Tinos da 

posjete mamu i mene. Mama, koja se zove Odelia, rekla je da su 

prošle godine - petnaest, da budemo precizni - otkako su se ona i 

njena prijateljica Madaline posljednji put vidjele. Madaline je 

napustila ostrvo kad je imala sedamnaest godina i otišla u Atinu, 

kako bi postala, makar nakratko, glumica skromnog uspjeha. 

“Nisam se iznenadila”, rekla je mama, “kad sam č ula da 

glumi. Zbog njenog izgleda. Svi su oduvijek bili oduševljeni 

njom. Vidjet ćeš i sam kad je upoznaš.” Pitao sam mamu zašto 

je nikad nije pominjala. 

“Nisam? Jesi li siguran?” 

“Siguran sam.” 

“Mogla sam se zakleti da jesam.” Zatim je dodala: 

“Njena kćerka, Thalia. Moraš biti pažljiv prema njoj, jer je 

imala nesreću. Pas ju je ujeo. Ima ožiljak.” Mama nije želela 

ništa više reći, a ja sam znao da ne treba da navaljujem. Ali to 

otkriće me je zainteresovalo mnogo više od Madelinine prošlosti 

na filmu i pozornici, moja radoznalost bila je podstaknuta 

sumnjom da je taj ožiljak i veliki i vidljiv, jer je prema 

djevojčici trebalo biti posebno pažljiv. S morbidnom 

nestrpljivošću, radovao sam se da vidim uživo taj ožiljak. 

“Madaline i ja smo se č esto družile kad smo bile male”, 

rekla je mama. Odmah su postale nerazdvojne prijateljice. 

Držale su se za ruke ispod stola na časovima, ili na odmorima, u 

crkvi, ili dok su šetale poljima ječma. Zaklele su se da će ostati 

sestre doživotno. Obećale su da ć e ž ivjeti jedna pokraj druge, 

čak i pošto se udaju. Živjet će u komšiluku, a ako jedan ili drugi 


235

muž budu insistirali na preseljenju, tražit će razvod. Sjećam se 

kako se mama malo rugala sebi uz osmijeh dok mi je ovo 

pričala, kao da se želi udaljiti od te mladalačke zanesenosti i 

nepromišljenosti, svih tih bezumnih uzbuđenih zavjeta. Ali vidio 

sam joj na licu i trag neizgovorene boli, sjenku razočaranja koju 

je mama bila suviše ponosna da prizna. 

Madaline je sad bila udata za nekog bogatog starijeg 

muškarca, gospodina Andreasa Gianakosa, koji je, godinama 

ranije, bio producent njenog drugog i, kako se ispostavilo, 

posljednjeg filma. Bavio se građevinarstvom i posjedovao je 

veliku firmu u Ateni. Nedavno su imali raspravu, svađu, 

Madaline i gospodin Gianakos. Mama mi nije rekla ništa od 

toga; saznao sam to iz potajnog, brzog, djelimičnog čitanja 

pisma koje je Madaline poslala mami, obavještavajući je o 

namjeravanoj posjeti. 

Postajem umorna, da ti pravo kažem, od Andreasa i 

njegovih prijatelja desničara i njihove ratne muzike. Sve vrijeme 

šutim. Ništa ne govorim kad se oduševljavaju ovim vojnim 

siledžijama koje su napravile sprdnju od naše de-mokratije. Da 

prozborim samo riječ neslaganja, uvjerena sam da bi me 

označili kao anarhokomunistu, a onda me ni Andreasov utkaj ne 

bi mogao spasiti od tamnice. Možda se ne bi ni trudio da poteže 

svoje veze. Ponekad vjerujem kako upravo namjerava da me 

isprovocira da se dovedem u nepriliku. Ah, kako mi nedostaješ, 

draga moja Odie. Kako mi nedostaje tvoje društvo... 

Onog dana kad je trebalo da stignu naši gosti, mama se 

rano probudila da sredi kuću. Živjeli smo u maloj kući na 

obronku brda. Kao i mnoge kuće na Tinosu, bila je napravljena 

od bijelog kamena, krov je bio ravan, s crvenim crepovima 

romboidnog oblika. Mala spavaća soba na spratu, koju smo 

dijelili mama i ja nije imala vrata - uzano stepenište je vodilo 

pravo u nju - ali je imala prozor i uzanu terasu s gvozdenom 

ogradom do visine struka, s koje se moglo gledati preko krovova 

drugih kuća, na maslinjake, koze, vijugave kamene uličice i 

lukove i, naravno, Egejsko more, plavo i mirno u ljetno jutro, 


236

prekriveno bijelom pjenom po podne, kad pusu meltemi vjetrovi 

sa sjevera. 

Kad je završila s čišćenjem, mama je obukla ono što je 

smatrala elegantnom odjećom, onu koju je nosila petnaestog 

augusta, na Veliku gospojinu u Crkvi Blagovijesti Presvete 

Bogorodice, kad hodočasnici dolaze na Tinos iz cijelog 

Mediterana, da bi se molili pred čuvenom ikonom u toj crkvi. 

Postoji fotografija moje majke u toj odjeći - duga 

crvenkastozlatna haljina s okruglom kragnom, skupljen bijeli 

džemper, čarape, nezgrapne crne cipele. Mama izgleda kao 

prava udovica, s ozbiljnim licem, čupavim obrvama i prćastim 

nosom, stoji ukočeno, izgleda namrgođeno i pobožno, kao da je 

i sama hodočasnica. I ja sam na toj slici, stojim pored majčinog 

kuka. Nosim bijelu košulju, bijeli šore, i bijele dokoljenice. Po 

mom mrštenju lako je pogoditi kako mi je rečeno da stojim 

mirno, da se ne smiješim, da mi je lice umiveno i kosa 

začešljana uz pomoć vode, protivno mojoj volji i uz mnogo 

gunđanja. Osjeća se strujanje nezadovoljstva između nas. To se 

vidi po tome koliko ukočeno stojimo, kako nam se tijela jedva 

dodiruju. 

Ili se možda ne vidi. Ali ja to vidim svaki put kad 

pogledam tu sliku, posljednji put je to bilo prije dvije godine. 

Moram da vidim oprez, napor, nestrpljenje. Moram da vidim 

dvoje ljudi koji su zajedno iz osjećanja dužnosti, osuđeni 

unaprijed da izluđuju i razočaravaju jedno drugo, svako čašću 

obavezano da brani ono drugo. 

S prozora spavaće sobe na spratu, gledao sam mamu kako 

odlazi do luke u gradiću Tinosu. S maramom vezanom ispod 

brade, mama je izašla na sunčan dan. Bila je mršava žena sitnih 

kostiju, s tijelom djeteta, ali kad je vidiš da ide prema tebi, bolje 

bi ti bilo da se skloniš. Sjećam se kako me je svakog jutra vodila 

u školu - moja majka je sad u penziji, ali bila je učiteljica. Dok 

smo hodali, mama me nikad nije držala za ruku. Druge majke su 

to radile sa svojom djecom, ali ne i mama. Rekla je kako se 

prema meni mora ponašati kao prema ostalim učenicima. Išla je 

ispred, s pesnicom stisnutom na okovratniku džempera, a ja sam 


237

pokušavao da je pratim, s užinom u ruci, kaskajući za njom. U 

učionici sam uvijek sjedio pozadi. Sjećam se majke ispred table 

i kako je mogla uočiti nekog nemirnog učenika jednim bijesnim 

pogledom, izbačenim kao kamen iz praćke, nepogrešivo 

precizno. I mogla te je prepoloviti samo jednim mračnim 

pogledom ili iznenadnom šutnjom. 

Mama je, iznad svega, vjerovala u odanost, čak i po cijenu 

samoporicanja. Posebno po cijenu samoporicanja. Također je 

vjerovala kako je uvijek najbolje govoriti istinu, govoriti je 

jednostavno, bez naglašavanja, a stoje istina neprijatnija, moraš 

je ranije saopštiti. Nije imala strpljenja za beskičmenjake. Bila 

je - još uvijek jeste - žena nevjero-vatno snažne volje, žena bez 

ustručavanja, i žena s kojom se ne želiš svađati - iako nikad 

nisam razumio, čak ni sad, da li joj je narav bila urođena ili ju je 

prihvatila iz neophodnosti, pošto joj je muž umro jedva godinu 

dana poslije vjenčanja i ostavio je da me sama odgaja. 

Zaspao sam nedugo pošto je mama otišla. Naglo me je 

probudio visok zvonak glas neke žene. Sjeo sam i tamo je bila 

ona, prekrivena ružem, puderom, parfemom, s vitkim oblinama, 

smiješila mi se kao s nekog plakata za aviokom-paniju, kroz 

tanak veo na šeširu. Stajala je nasred sobe u neonskozelenoj 

mini haljini, s kožnim koferom pored nogu, kestenjastom kosom 

i dugim nogama, smiješeći mi se, blistavog lica, i govoreći, 

glasom punim samopouzdanja i veselja. 

“Dakle, ti si Odien mali Markos! Nije mi rekla da si takav 

ljepotan! Oh, ličiš mi na nju - oči, da, imate iste oči, rekla bih, 

sigurna sam da ti to stalno govore. Jedva sam č ekala da te 

upoznam. Tvoja majka i ja... mi smo... oh, Odie ti je nesumnjivo 

pričala, tako da možeš zamisliti, stvoriti sliku, kakvo je ovo 

uzbuđenje za mene, da vidim vas dvoje, da te upoznam, 

Markose. Markos Varvaris! Pa, ja sam Madaline Gianakos i, 

ako smijem kazati, veoma mi je drago.” 

Skinula je svijetlosmeđu satensku rukavicu, dugačku do 

lakta, onakvu kakve se viđaju samo u časopisima na damama 

koje idu na večernje prijeme, puše na širokim stepenicama opere 

ili izlaze iz sjajnih crnih automobila, lica osvijetljenih blicevima 


238

fotoaparata. Morala je povući svaki prst nekoliko puta prije nego 

što je skinula rukavicu, a onda se blago naklonila i pružila mi 

ruku. “Oduševljena sam”, rekla je. Šaka joj je bila meka i hladna, 

uprkos rukavici. “A ovo je moja kćerka, Thalia. Draga, 

pozdravi se s Markosom Varvarisom.” 

Stajala je na ulazu u sobu, pored moje majke, gledajući me 

bezizražajno, krakata blijeda djevojčica s mlitavom kosom. 

Osim toga, ničeg drugog se ne sjećam. Ne sjećam se boje haljine 

koju je nosila tog dana - odnosno, ako je i nosila haljinu - ili 

cipela, da li je imala sokne, je li nosila sat ili ogrlicu, ili prsten, 

ili naušnice. Ne mogu se toga sjetiti, jer ako odeš u restoran i 

neko iznenada nag skoči na sto, i počne žonglirati kašičicama, 

ne samo da ćeš gledati već će to biti jedino u šta ćeš gledati. 

Maska na donjem dijelu djevojčicinog lica bila je upravo takva 

stvar. Poništavala je mogućnost bilo kakvog drugog zapažanja. 

“Thalia, pozdravi se, draga. Ne budi nepristojna.” 

Mislio sam kako sam je vidio da blago kima glavom. 

“Zdravo”, odgovorio sam promuklo. Vazduh se uskomešao. 

Kao struja. Osjetio sam kako sam pun nečeg što je bilo napola 

uzbuđenje, napola užas, nešto što je raslo u meni i umotavalo se. 

Zurio sam i znao sam to i nisam mogao prestati, nisam mogao 

skrenuti pogled od svijetloplave platnene maske, koja je dvjema 

trakama bila vezana iza njene glave, uske položene trake preko 

njenih usta. Odmah sam znao da ne bih podnio da vidim to što 

je maska skrivala. A i da neću moći dočekati da ga vidim. Ništa 

u mom životu nije moglo nastaviti svoj prirodan tok i ritam i red 

dok ne vidim šta je to tako užasno, tako grozno, da ja i ostali 

moramo biti zaštićeni od toga. 

Druga mogućnost, da je maska možda napravljena da 

zaštiti Thaliju od nas, nije mi pala na pamet. Makar tokom tog 

zbunjujućeg prvog sastanka. 

Madaline i Thalia su otišle na sprat da se raspakuju, dok je 

mama spremala pohovanu ribu za večeru. Zamolila me je da 

napravim Madaline sobicu ellinikos kafes, što sam i uradio, a 

onda me je zamolila da joj je odnesem, na poslužavniku, uz mali 

tanjir pastellija. 


239

I poslije toliko decenija, stid me i dalje obliva kao neka 

topla ljepljiva tečnost kad se sjetim šta se kasnije dogodilo. Do 

danas mi je taj prizor zamrznut u sjećanju, kao fotografija. 

Madaline je pušila, stajala na prozoru spavaće sobe, gledala 

more kroz žućkaste sunčane naočale, s rukom na kuku, 

prekrštenih nogu. Šešir je spustila na komodu. Iznad komode je 

ogledalo, a u ogledalu Thalia, sjedi na ivici kreveta, leđima 

okrenuta meni. Savijena je, nešto radi, možda razvezuje pertle, i 

vidim da je skinula masku. Nalazi se na krevetu pored nje. Jeza 

mi prolazi kičmom i pokušavam je zaustaviti, ali ruke mi 

podrhtavaju, zbog čega porculanska šoljica zazveči na tacni, što 

navede Madaline da okrene glavu i pogleda me, zbog čega 

Thalia podigne pogled. Vidim njen odraz u ogledalu. 

Poslužavnik mi ispada iz ruku. Porculan se razbija. Topla 

tečnost se sliva niz stepenice. Iznenada je nastao haos, ja sam na 

sve č etiri, skupljam krhotine razbijenog porculana, Madaline 

govori: “Zaboga. Zaboga”, a mama trči gore, vičući: “Šta se 

dogodilo? Šta si to uradio, Markose?” 

Pas ju je ujeo, rekla mi je mama da me upozori. Ima 

ožiljak. Pas nije ujeo Thaliju za lice, on joj je pojeo lice. I 

možda su postojale riječi koje mogu opisati ono što sam vidio 

tog dana u ogledalu, ali ožiljak nije jedna od njih. 

Sjećam se kako me je mama uhvatila za ramena, povukla 

me, okrenula i rekla: “Šta je to s tobom? Šta nije u redu s 

tobom?” Sjećam se da je podigla pogled iznad moje glave. 

Zaledio se tamo. Riječi su joj zamrle u ustima. Pobijeljela je. 

Šake su joj spale s mojih ramena. A onda sam prisustvovao 

najnevjerovatnijoj stvari, nečemu što sam mislio da je 

nevjerovatnije nego da se kralj Konstantin glavom i bradom 

pojavi na našim vratima, obučen kao klovn: jedna suza pojavila 

se u uglu majčinog desnog oka. 

“I kakva je?”, pita mama. 

“Ko?” 


“Ko? Ta Francuskinja. Sestrična tvog stanodavca, 

profesorica iz Pariza.” 

240

Prebacujem slušalicu na drugo uho. Iznenađuje me da se 

sjeća toga. Čitavog svog ž ivota, imao sam osjećaj da ono š to 

govorim mami nestaje neprimijećeno u prostoru, kao da među 

nama postoji neki šum, loša veza. Ponekad, kad je zovem iz 

Kabula, kao sad, osjećam se kao da je tiho spustila slušalicu i 

otišla, da govorim u prazninu preko kontinenata - mada mogu 

osjetiti majčino prisustvo i čujem joj disanje preko telefona. U 

nekim drugim prilikama, pričam joj o nečem što sam vidio u 

bolnici - nekom okrvavljenom dječaku koga je donio otac, 

naprimjer, sa šrapnelom duboko zarivenim u obraz, otkinutih 

ušiju, još jedna žrtva igranja u pogrešnoj ulici, u pogrešno 

vrijeme, pogrešnog dana - i tad, iznenada, glasan zveket, i 

mamin glas iznenada postane dalek i prigušen, pojačava se i 

slabi, čuje se odjek koraka, kao da neko vuče nešto po podu, i 

onda zasutim, čekam dok se ona vrati, što naposljetku i čini, 

uvijek pomalo zadihana, objašnjavajući: Rekla sam joj da mi ne 

smeta da stojim. Rekla sam joj: “Thalia, voljela bih da stojim 

pokraj prozora i gledam u more dok razgovaram s Markosom.” 

Ali ona kaže: “Umorit ćeš se, Odie, moraš sjesti.” I odmah 

zatim, vučefotelju - veliku kožnu koju mije kupila prošle godine 

- dovlači je do prozora. Bože, baš je jaka. Ti nisi vidio tu fotelju, 

naravno. Pa, naravno. Zatim teatralno uzdahne i pita mogu li 

nastaviti s pričom, ali dotad sam već izgubio volju. Posljedica je 

da se osjećam malo prekorenim i, povrh svega, zasluženo, kriv 

za neimenovane greške, prekršaje koje mi nikad nisu bili 

zvanično stavljeni na teret. Čak i ako nastavim s pričom, i meni 

samom zvuči bezvezno. Ne može se mjeriti s maminom i 

Thalijinom dramom oko fotelje. 

“Kako se ono zove?”, pita mama. “Pari ili tako nekako?” 

Pričao sam mami o Nabiju, koji mi je bio drag prijatelj. 

Upoznata je s njegovim životom u opštim crtama. Zna da je 

testamentom ostavio kuću u Kabulu svojoj sestrični, Pari, koja 

je odrasla u Francuskoj. Ali nisam pričao mami o Nili Wahdati, 

njenom bijegu u Pariz pošto joj je muž imao moždani udar, 

decenijama koje je Nabi proveo brinući se o Sulejmanu. Tu 

priču. Suviše paralela koje se vraćaju kao bumerang. Kao glasno 

čitanje sopstvene optužnice. 


241

“Pari. Da. Bila je ljubazna”, kažem. “I srdačna. Posebno 

za profesoricu.” 

“Šta je ona, hemičarka?” 

“Matematičarka”, kažem, zatvarajući poklopac lapto-pa. 

Ponovo je počeo padati snijeg, lagano, sitne pahulje vrte su u 

mraku, udaraju mi u prozor. 

Pričam mami o posjeti Pari Wahdati krajem prošlog ljeta. 

Stvarno je bila prijatna. Nježna, mršava, sjedokosa, dugog vrata 

punog plavih vena sa svih strana, topao osmijeh, razmaknuti 

zubi. Izgledala je pomalo krhko, prerano ostarjelo. Težak 

reumatoidni artritis. Kvrgave šake, izuzetno, još uvijek 

upotrebljive, ali ne zadugo i ona to zna. To me podsjeća na 

mamu i vrijeme koje je njoj preostalo. 

Pari Wahdati je ostala sedam dana sa mnom u kući u 

Kabulu. Pokazao sam joj je kad je stigla iz Pariza. Posljednji put 

je vidjela tu kuću 1955, i bila je prilično iznenađena 

živopisnošću svog sjećanja na to mjesto, raspored prostorija, 

dva stepenika između dnevne sobe i trpezarije, naprimjer, gdje 

je rekla kako je sjedila ujutro, i na svjetlosti sunca čitala knjige. 

Bila je iznenađena time koliko je kuća u stvarnosti bila manja od 

verzije u njenom sjećanju. Kad sam je odveo na sprat, znala je 

gdje se nalazila njena spavaća soba, mada je u njoj trenutno bio 

jedan njemački kolega koji radi za World Food Program. 

Sjećam se kako je ostala bez daha kad je vidjela nizak mali 

ormar u uglu spavaće sobe - jednu od nekoliko preživjelih 

uspomena iz njenog djetinjstva. Sjećao sam ga se iz pisma koje 

mi je Nabi dao prije smrti. Čučnula je pored njega i prešla 

prstima preko oguljene žute boje i preko izblijedjelih žirafa i 

dugorepih majmuna na vratima. Kad me je pogledala, vidio sam 

daje prolila nekoliko suza, i pitala je, vrlo stidljivo i izvinjavajući 

se, da li bi bilo moguće da ga pošaljem u Pariz. Ponudila je da 

mi kupi drugi komad namještaja, u zamjenu. To je bila jedina 

stvar koju je željela iz kuće. Rekao sam joj da će mi biti 

zadovoljstvo da to uradim. 

Na kraju, osim tog ormarića, koji sam poslao nekoliko 

dana nakon njenog odlaska, Pari Wahdati je u Pariz ponijela 


242

samo Sulejmanove blokove za crtanje, Nabijevo pismo, i 

nekoliko pjesama svoje majke Nile, koje je Nabi sačuvao. 

Jedina stvar koju me je zamolila tokom boravka, bila je da joj 

organizujem prevoz do Shadbagha, kako bi mogla vidjeti selo u 

kojem je rođena i gdje se nadala da će zateći polubrata, Igbala. 

“Pretpostavljam da će prodati kuću”, kaže mama, “sad kad 

je njena.” 

“Rekla je da smijem ostati dokle god ž elim, ustvari”, 

kažem. “Bez kirije.” Skoro da mogu vidjeti kako mama 

nepovjerljivo stišće usne. Ona je ostrvljanka. Sumnja u namjere 

ljudi s kopna, nepovjerljivo gleda njihove naizgled 

dobronamjerne postupke. To je bio jedan od razloga zbog kojeg 

sam znao, kad sam bio mali, da ću jednog dana napustiti Tinos 

kad budem imao priliku. Uvijek bi me obuzimalo neko očajanje 

kad bih čuo ljude da tako govore. “Kako napreduje 

golubarnik?”, pitao sam, kako bih promijenio temu. 

“Odustala sam od njega. Zamarao me je.” 

Mami je, prije šest mjeseci, neki neurolog iz Atene 

postavio dijagnozu, kod koga sam insistirao da ode, kad mije 

Thalia rekla da se mama stalno trza i ispušta stvari. Thalia ju je 

odvela. Od posjete neurologu, mama je bila u punoj brzini. 

Znam to iz e-mailova koje mi Thalia šalje. Okrečila je kuću, 

popravila slavine koje cure, tjerala Thaliju da joj pomogne u 

pravljenu potpuno novog plakara na spratu, čak i zamjene 

napuklih crepova na krovu, mada je Thalia, na sreću, stala na 

put tome. Sad je došao red na golubar-nik. Zamišljam mamu 

zavrnutih rukava, s č ekićem u ruci, dok joj znoj curi niz leđa, 

kako zakucava eksere i šmirgla daske. Trka se sa svojim 

odumirućim neuronima. Trudi se da maksimalno iskoristi 

preostalo vrijeme. 

“Kad se vraćaš kući?”, pita mama. 

“Uskoro”, kažem. Uskoro sam joj rekao i prošle godine 

kad mi je postavila isto pitanje. Prošle su dvije godine otkako 

sam posljednji put bio na Tinosu. 


243

Kratka stanka. “Ne čekaj predugo. Želim da te vidim prije 

nego što me stave na aparate.” Smije se. To joj je stara navika, 

to šegačenje i pravljenje grimasa u inat nesreći, taj njen prezir 

prema i najmanjem iskazivanju samosažalje-nja. Ima neobičan - 

i svjestan sam, proračunat - efekat na umanjenje i uvećavanje 

njene nesreće. 

“Dođi za Božić, ako budeš mogao”, kaže ona. “Prije 

četvrtog januara, u svakom slučaju. Thalia kaže da će tog dana 

biti pomračenje Sunca nad Grčkom. Pročitala je to na internetu. 

Možemo ga zajedno gledati.” “Potrudit ću se, mama”, kažem. 

Bilo je to kao da sam se jednog jutra probudio i vidio da 

mi neka divlja životinja vršlja po kući. Nijedno mjesto mi nije 

djelovalo bezbjedno. Bila je u svakom kutku, vrebala, čekala, 

uvijek brisala obraze maramicom da bi osušila pljuvačku koja 

joj je stalno curila iz usta. Male dimenzije naše kuće činile su 

nemogućim bijeg od nje. Posebno sam se užasavao obroka kad 

sam morao da podnesem prizor kad Thalia zadiže donji kraj 

maske kako bi stavila hranu u usta. Želudac mi se prevrtao od 

tog prizora i zvuka. Jela je bučno, komadi napola sažvakane 

hrane uvijek su joj ispadali, uz vlažan tresak, na tanjir, na sto, 

čak i na pod. Bila je prinuđena da sve tečnosti, čak i supu, uzima 

na slamčicu, a njena majka je uvijek u torbi imala zalihu. Srkala 

je i mljackala dok je usisavala supu kroz slamčicu, i uvijek bi joj 

uprljala masku i curila niz bradu na vrat. Prvi put kad sam 

zamolio da ne sjedim s njom za stolom, majka me je oštro 

pogledala. I tako sam uvježbao sebe da skrećem pogled i ne 

slušam, ali nije bilo lako. Ušao bih u kuhinju i tamo bi bila ona, 

sjedila je dok joj je Madaline utrljavala melem na obraze kako 

bi spriječila nadraženost. Počeo sam brojati dane, u sebi, dok ne 

prođu četiri sedmice koliko je mama rekla da će Madaline i 

Thalia ostati. 

Želio sam daje Madaline došla sama. Ona mi se prilično 

sviđala. Sjedili smo, nas četvero, u malom četvrtastom dvorištu 

ispred kuće, i ona je pijuckala kafu, pušila cigarete, jednu za 

drugom, lice joj je bilo zaklonjeno sjenkom našeg maslinovog 

drveta i zlatnim slamnatim šeširom koji je trebalo da izgleda 


244

smiješno na njoj - koji bi sigurno tako izgledao na nekom 

drugom - naprimjer, na mami. Ali Madaline je bila od onih ljudi 

kojima otmjenost kao da je urođena, kao sposobnost da saviješ 

jezik u oblik cjevčice. S Madalineom nikad nije bilo zastoja u 

razgovoru; priče su samo izvirale iz nje. Jednog jutra nam je 

pričala o svojim putovanjima - u Ankaru, naprimjer, gdje je 

hodala obalama Angore, i pijuckala zeleni čaj s rakijom, ili kad 

su ona i gospodin Gianakos otišli u Keniju i jahali slonove među 

trnovitim akacijama i čak jeli kukuruznu kašu i rižu s kokosom, 

s mještanima. 

Madalinine priče su probudile stare nemire u meni, poriv 

koji sam oduvijek imao, da bezglavo krenem u svijet, 

neustrašivo. U poređenju s tim, moj život na Tinosu djelovao mi 

je užasno obično. Vidio sam svoj budući život kao neprekidan 

niz beznačajnosti i tako sam proveo većinu djetinjstva na Tinosu 

u grču, osjećajući se kao sopstveni dvojnik, zamjena, dok moje 

pravo ja leži negdje drugdje, čeka da se jednog dana ujedini s 

ovim prigušenijim pra-znijim sobom. Osjećao sam se kao 

protjeran. Kao izbjeglica u sopstvenom domu. 

Madaline je rekla kako je u Ankari išla na mjesto koje se 

zove Kugulu park i gledala labudove kako klize po vodi. Rekla 

je kako je voda bila očaravajuća. 

“Baš sam se zanijela”, rekla je, smijući se. 

“Nisi”, kazala je mama. 

“To mi je stara navika. Previše pričam. Uvijek sam bila 

takva. Sjećaš li se koliko sam nam problema izazivala zbog 

pričanja na času? Nikad nisi ti bila kriva, Odie. Bila si tako 

odgovorna i marljiva.” 

“Tvoje priče su zanimljive. Život ti je zanimljiv.” 

Madaline je prevrnula očima. “Pa, znaš onu staru kinesku 

kletvu.” 

“Da li ti se svidjela Afrika?”, mama je pitala Thaliju. 

Thalia je pritisnula maramicu na obraz i nije odgovorila. 

Bilo mi je drago. Govorila je veoma čudno. Nekako vlažno, 

nešto između frfljanja i grgotanja. 


245

“Oh, Thalia ne voli putovati”, rekla je Madaline, gaseći 

cigaretu. Rekla je to kao da je neoboriva istina. Nije gledala u 

Thaliju za odobrenje ili protest. “Ne sviđa joj se to.” 

“Pa, ni meni”, rekla je mama, ponovo se obraćajući 

Thaliji. “Volim da budem kod kuće. Pretpostavljam da nikad 

nisam našla dobar razlog da napustim Tinos.” 

“A ja da ostanem”, rekla je Madaline. “Osim tebe, 

naravno.” Dodirnula je mamin zglob. “Znaš čega sam se najviše 

plašila kad sam odlazila? Šta mi je bila najveća briga? Kako ću 

živjeti bez Odie? Kunem se, bila sam skamenjena od te 

pomisli.” 

“Snašla si se prilično dobro, rekla bih”, polako je kazala 

mama, skrećući pogled s Thalije. 

“Ne razumiješ”, rekla je Madaline, i shvatio sam da sam ja 

taj koji nije razumio, jer je gledala pravo u mene. “Nikad ne bih 

uspjela bez tvoje majke. Ona me je spasila.” “Sad si se zanijela”, 

rekla je mama. 

Thalia je podigla lice. Žmirkala je. Neki avion, visoko na 

nebu, tiho je označavao svoju putanju dugim tragom vodene 

pare. 

“Odie me je spasila od mog oca”, rekla je Madaline. Nisam 

bio siguran da li se još uvijek obraća meni. “Bio je od onih 

ljudi koji su urođeno zlobni. Imao je ispupčene oči, debeo kratak 

vrat, s crnim mladežom pozadi. A pesnice. Pesnice kao cigle. 

Vratio bi se kući i nije morao ništa raditi, bio mi je dovoljan 

samo zvuk njegovih č izama u predvorju, zveket ključeva, 

pjevušenje. Kad bi se naljutio, uvijek je disao kroz nos i škiljio, 

kao da je duboko zamišljen, a onda bi protrljao lice i rekao: 

Dobro, djevojčice, dobro, i znala sam da se sprema oluja, i to 

nezaustavljiva. Niko nije mogao da ti pomogne. Ponekad bih 

posivjela samo kad bih ga vidjela kako trlja lice ili ga čula da 

diše kroz brkove. 

Otad sam se susretala s takvim muškarcima.Voljela bih da 

je bilo drugačije, ali jesam. I shvatila sam da su, kad malo 

zagrebeš, svi oni isti, manje ili više. Neki su uglađeniji, 


246

priznajem. Možda imaju malo šarma - ili mnogo - i to te može 

zavarati. Ali su svi oni nesretni mali dječaci koji se praćakaju u 

sopstvenom bijesu. Osjećaju se prevareno. Nije im dato ono što 

im pripada. Niko ih nije dovoljno volio. Naravno da očekuju da 

ih voliš. Žele da ih grliš, ljuljaš, umiruješ. Ali to je greška. Ne 

mogu to podnijeti. Ne mogu podnijeti stvar za kojom žude. Na 

kraju te zamrze zbog toga. I to nikad ne prestaje jer ne mogu te 

dovoljno mrziti. To nikad ne prestaje - nesreća, izvinjenja, 

obećanja, izne-vjeravanje, bijeda svega toga. Moj prvi muž je 

bio takav.” 

Bio sam zapanjen. Niko nikad ranije nije ovako otvoreno 

pričao u mom prisustvu, posebno ne mama. Niko nikad nije 

ovako iznio svoje teškoće. Osjetio sam stid i divljenje zbog 

njene iskrenosti. 

Kad je pomenula prvog muža, primijetio sam da joj je, 

prvi put otkako sam je upoznao, sjenka pala na lice, trenutna 

pojava nečeg mračnog i prekornog, bolnog, u suprotnosti s 

energičnim smijehom i zadirkivanjem, i š irokom haljinom s 

cvjetnom šarom koju je nosila. Sjećam se kako sam tad mislio 

koliko je morala biti dobra glumica kako bi prikrila razočaranje i 

bol ispod prividne veselosti. Kao maska, mislio sam, i bio 

zadovoljan sobom što sam to tako pametno povezao. 

Kasnije, kad sam bio stariji, to mi nije bilo tako jasno. 

Kad se prisjetim toga, bilio je nečeg izvještačenog u načinu na 

koji je pravila pauze kad je pominjala prvog muža, obaranja 

pogleda, zapinjanja u grlu, malog podrhtavanja usana, kao što je 

postojala energičnost i šale, živahan nezgrapan šarm, kao što je 

čak i njen prezir bio blag, umekšan ohrabrujućim namigivanjem 

i smijehom. Možda je i jedno i drugo bilo izvještačeno, a možda 

nije nijedno. Postalo mi je nejasno šta je bila gluma, a šta 

stvarnost - što me je makar navelo da o njoj razmišljam kao o 

mnogo zanimljivijoj glumici. 

“Koliko sam samo puta dotrčala u ovu kuću, Odie?”, rekla 

je. Sad se ponovo smiješila, smijala. “Tvoji siroti roditelji. Ali 

ova kuća mi je bila sklonište. Utočište. Bila je. Malo ostrvo u 

velikom.” 


247

Mama je rekla: “Uvijek si ovdje bila dobrodošla.” “Tvoja 

majka je okončala batine, Markose. Je li ti ikad pričala o tome?” 

Rekao sam da nije. 

“Ne iznenađuje me. Takva ti je Odelia Varvaris.” Mama se 

igrala krajem kecelje u krilu, sa sanjivim izrazom na licu. 

“Došla sam jedne noći, krvareći iz jezika, s pramenom 

kose iščupanim na sljepoočnici, s uhom koje je još uvijek 

zvonilo od udarca. Stvarno me je dobro poduhvatio tog puta. U 

kakvom sam samo stanju bila. U kakvom stanju!” Zbog načina 

na koji je to opisivala, čovjek je mogao pomisliti kako opisuje 

raskošnu gozbu ili neki dobar roman. 

“Tvoja majka me ništa ne pita, jer sve zna. Naravno da 

zna. Samo me dugo gleda - kao stojim, uzdrhtala - i kaže, još 

uvijek se sjećam toga, Odie, kaže: Pa, dosta je više toga. Tako 

kaže. Idemo posjetiti tvog oca, Maddie. A ja je počinjem 

preklinjati. Brinem se da će nas obje ubiti. Ali znaš kakva ona 

zna biti, tvoja majka.” 

Rekao sam da znam, a mama me je pogledala prijekorno. 

“Nije me htjela slušati. Imala je onaj pogled, sigurna sam 

da znaš taj pogled. Izjurila je napolje, ali ne prije nego što je 

uzela očevu lovačku pušku. Sve vrijeme, dok smo hodali prema 

mojoj kući, pokušavala sam je zaustaviti, kazati joj kako me nije 

baš toliko povrijedio. Ali ona ne želi slušati. Odlazimo pravo do 

vrata i tamo stoji moj otac, na vratima, a Odie podiže cijev i 

pritišće mu je na bradu i kaže: Uradi to ponovo, i vratit ću se da 

ti pucam u lice iz ove puške.” 

“Moj otac zatrepće, i za trenutak ne zna š ta da kaže. Ne 

može ni beknuti. A znaš li šta je bilo najbolje, Markose? 

Pogledam dolje i vidim mali krug, krug - pa, mislim da 

možeš da pretpostaviš čega - mali krug koji se tiho širi na tlu 

između njegovih bosih nogu.” 

Madaline je zabacila kosu i rekla, uz još jedan treptaj 

upaljača: “I to ti je, dragi moj, istinita priča.” 


248

Nije morala to kazati, znao sam da je istinita. Prepoznao 

sam to u maminoj jednostavnoj ž estokoj odanosti, ogromnoj 

odlučnosti. Imala je nagon, potrebu da bude ispravljač nepravdi, 

pastir zabludjelog stada. I mogao sam vidjeti da je to istina po 

uzdahu koji je mama ispustila pri pomenu posljednje 

pojedinosti. Nije to odobravala. Vjerovatno je to smatrala 

neukusnim, i to ne samo iz očiglednih razloga. Po njenom 

mišljenju, ljudi, čak iako su se u životu ponašali 

neodgovarajuće, zaslužuju makar malo dostojanstva poslije 

smrti. Posebno članovi porodice. Mama se premjestila na stolici 

i rekla: “Pa, ako ne voliš putovati, Thalia, šta voliš raditi?” 

Sve oči su se okrenule prema Thaliji. Madaline je govorila neko 

vrijeme, i sjećam se da sam razmišljao, dok smo sjedili u 

dvorištu, a sunce je bacalo šarene sjenke oko nas, kako je to bio 

znak njene sposobnosti da privuče pažnju, da sve uvuče u svoj 

vrtlog tako temeljno da Thalia bude zaboravljena. Također sam 

ostavio prostor za mogućnost da su se prilagodile takvom 

ponašanju iz potrebe, šutljiva kćerka zasjenjena 

samozadovoljnom majkom koja privlači pažnju, da je Madalinin 

narcisizam možda čin dobrote, majčinske zaštite. 

Thalia je promumlala nešto. 

“Malo glasnije, dušo”, rekla je Madaline. 

Thalia se nakašljala, uz klopotav krkljav zvuk. “Nauka.” 

Prvi put sam primijetio boju njenih očiju, zelene kao 

nepokošena livada, tamnu kuštravu kosu, i lijepu kožu kao u 

njene majke. Pitao sam se je li nekad bila lijepa, možda 

podjednako kao Madaline. 

“Pričaj im o sunčanom satu, draga”, rekla je Madaline. 

Thalia je slegnula ramenima. 

“Napravila je sunčani sat”, rekla je Madaline. “U našem 

dvorištu. Prošlog ljeta. Niko joj nije pomogao. Bar ne An-dreas. 

A sigurno ne ni ja.” Zadovoljno se nasmijala. “Ekvatorski ili 

horizontalan?”, pitala je mama. 

Pojavio se bljesak iznenađenja u Thalijinim očima. Neka 

vrsta zakasnjele reakcije. Kao kad neka osoba hoda ulicom 

punom ljudi u stranom gradu i začuje govor na maternjem 

jeziku. “Horizontalni”, rekla je, tim svojim čudnim glasom. 


249

“Od čega si napravila gnomon?” 

Thaliaje pogledala mamu. “Isjekla sam jednu 

razglednicu.” To je bio prvi put da sam vidio kako bi se njih 

dvije mogle slagati. 

“Ranije je imala običaj da rastavlja igračke”, rekla je 

Madaline. “Voljela je mehaničke igračke, stvari s mehanizmima. 

Nikad se nije igrala njima, zar ne, zlato? Ne, lomila ih je, sve te 

skupe igračke, otvarala ih č im bi ih dobila. Toliko sam se 

nervirala zbog toga. Ali Andreas - moram mu odati priznanje - 

Andreas je rekao da je ostavim, da je to znak radoznalog uma.” 

“Ako ž eliš, možemo napraviti jedan zajedno”, rekla je 

mama. “Sunčani sat, hoću da kažem.” 

“Već znam kako se to radi.” 

“Pazi na ponašanje, draga”, rekla je Madaline, ispružajući, 

zatim savijajući jednu nogu, kao da se zagrijava za plesnu 

tačku. “Tetka Odie samo pokušava da bude ljubazna.” 

“Možemo nešto drugo, onda”, rekla je mama. “Da pravimo 

neku drugu stvar.” 

“Oh! Oh!”, kazala je Madaline, užurbano ispuhujući dim, 

šišteći. “Ne mogu vjerovati da ti nisam rekla, Odie. Imam 

novosti. Pogodi.” 

Mama je slegnula ramenima. 

“Vraćam se glumi! U filmovima! Ponuđena mi je uloga, 

glavna, u velikoj produkciji. Možeš li vjerovati?” “Čestitam”, 

rekla je mama ravnodušno. 

“Imam ovdje scenario. Dala bih ti da ga pročitaš, Odie, ali 

se plašim da ti se neće svidjeti. Je li toliko loš? Bila bih 

smrvljena, ne smeta mi da ti kažem. Ne bih to preživjela. 

Počinjemo snimanje najesen.” 


Sljedećeg jutra, poslije doručka, mama me je odvela u 

stranu. “Dobro, o čemu se radi? Šta nije u redu s tobom?” Rekao 

sam joj kako ne znam o čemu govori. “Bolje ti je da prestaneš. 

S tim glupiranjem. Ne priliči ti”, kazala je. Imala je običaj da 

250

suzi oči i malo nakrivi glavu. Do dan-danas to ostavlja utisak na 

mene. “Ne mogu to, mama. Ne tjeraj me.” 

“A zašto ne, ako smijem pitati?” 

Izletjelo mi je prije nego što sam uspio da išta učinim. 

“Ona je čudovište.” 

Mamina usta su se skupila. Pogledala me je ne bijesno, već 

utučeno, kao da sam joj oduzeo svu snagu. Taj pogled je sadržao 

izvjesnu konačnost. Ogorčenost. Kao kad vajar konačno odbaci 

malj i dlijeto, odustajući od kamenog bloka koji nikad neće 

uobličiti kako je zamislio. 

“Ona je osoba kojoj se dogodila užasna stvar. Ako je 

ponovo nazoveš tako, dobro se spremi. Kaži to i čekaj da vidiš 

šta će te snaći.” 

Malo kasnije smo, Thalia i ja, šetali kaldrmisanom 

uličicom koja je s obje strane bila oivičena kamenim zidićima. 

Pobrinuo sam se da hodam nekoliko koraka ispred kako neki 

prolaznik - ili, bože sačuvaj, jedan od dječaka iz škole - ne bi 

pomislio da smo zajedno, što će, naravno, ionako pomisliti. Svi 

su to mogli vidjeti. U najmanju ruku, nadao sam se da će 

udaljenost među nama jasno ukazati na moje nezadovoljstvo i 

uzdržanost. Na moje olakšanje, nije se trudila da drži korak. 

Prolazili smo pored suncem opaljenih umornih seljaka koji su se 

vraćali kući s pijace. Njihovi magarci glavinjali su pod pletenim 

korpama s neprodanom robom, kopita su im kloparala po 

kaldrmi. Poznavao sam većinu seljaka, ali držao sam oborenu 

glavu i skretao pogled. 

Odveo sam Thaliju do plaže. Odabrao sam jednu kamenitu 

na koju sam ponekad išao, znajući da na njoj nije gužva kao na 

ostalim plažama, recimo, Agios Romanos. 

Zavrnuo sam nogavice i skakutao s jedne stijene na drugu, 

birajući one blizu mjesta gdje su talasi napredovali i povlačili se. 

Izuo sam cipele i umočio stopala u plitak bazenčić koji se 

stvorio između kamenja. Rak samac brzo se udaljio od mojih 

prstiju. Vidio sam Thaliju s desne strane, kako sjeda na obližnji 

kamen. 


251

Sjedili smo dugo, šutke, i gledali kako more udara u 

stijene. Oštar vjetar puhao mi je oko ušiju, raspršujući miris soli 

po mom licu. Pelikan je letio iznad plavozelene vode, raširenih 

krila. Dvije dame stajale su jedna pored druge, do koljena u 

vodi, s visoko podignutim suknjama. Na zapadu, vidio sam 

ostrvo, preovlađujuću bijelu boju kuća i vjetrenjača, zelenu boju 

polja ječma, zagasitu smeđu boju nazubljenih planina s kojih su 

svake godine tekli potoci. Moj otac je umro na jednoj od tih 

planina. Radio je u kamenolomu zelenog mramora, i jednog 

dana, kad je mama bila u šestom mjesecu trudnoće, pao je s 

jedne litice visoke preko trideset metara. Mama je rekla da je 

zaboravio vezati sigurnosno uže. 

“Treba da prestaneš”, rekla je Thalia. 

Bacao sam kamenčiće u staru limenu kantu u blizini i 

prestrašila me je. Promašio sam. “Kakve to veze ima s tobom?” 

“Mislim, da laskaš sebi. Ni ja ne želim ovo ništa više nego 

ti.” 

Kosa joj je lepršala na vjetru, i držala je masku priljubljenu 

uz lice. Pitao sam se je li svakodnevno živjela s tim strahom, da 

će joj je vjetar otrgnuti s lica i da ć e morati juriti za njom, 

otkrivena. Ništa nisam kazao. Bacio sam još jedan kamičak i 

promašio. 

“Pravi si glupan”, rekla je. 

Ustala je poslije nekog vremena, a ja sam se pretvarao da 

ću ostati. Zatim sam pogledao preko ramena i vidio je kako se 

udaljava, vraća se prema putu, i zato sam ponovo obuo cipele i 

pratio je do kuće. 

Kad smo se vratili, mama je sjeckala bamije u kuhinji, a 

Madaline je sjedila pored, lakirala nokte i pušila, tresući pepeo u 

tacnu. Užasnuto sam se trgnuo kad sam vidio da tacna pripada 

porculanskom servisu koji je mama naslijedila od svoje babe. 

To je bila jedina stvarno vrijedna stvar koju je mama 

posjedovala, taj porculanski servis, i rijetko ga je skidala s 

veoma visoke police na kojoj ga je držala. Madaline je puhala u 

nokte između pušenja i razgovora o Pattakosu, Papadopoulosu i 


252

Makarezosu, trojici pukovnika koji su izveli državni udar - 

vojna hunta, kako su ih tad zvali - ranije te godine u Ateni. 

Govorila je kako je poznavala nekog dramskog pisca - veoma 

dragog čovjeka, kako ga je opisala - koji je bio poslan u zatvor 

pod optužbom da je komunista. 

“Što je besmisleno, naravno! Besmisleno. Znaš š ta oni 

rade ljudima, vojna policija, da bi ih natjerali da progovore?” To 

je govorila šapatom, kao da se vojna policija krije negdje u kući. 

“Gurnu ti crijevo u zadnjicu i puste vodu na najjače. Istina je, 

Odie. Kunem ti se. Natapaju krpe najprljavijim stvarima - 

ljudskim izmetom, razumiješ - i guraju ih ljudima u usta.” 

“To je grozno”, rekla je ravnodušno mama. 

Pitao sam se je li joj Madaline već dosadila. Bujica 

pretjeranih političkih stavova, priče o zabavama na kojima je 

bila s mužem, pjesnici, intelektualci i muzičari s kojima je pila 

šampanjac, spisak besmislenih nerazumnih putovanja u 

inostranstvo na koja je išla. Iznošenje stavova o nuklearnoj 

katastrofi i prenaseljenosti i zagađenju. Mama joj je 

udovoljavala, smiješeći se za vrijeme njenih priča sa 

zamišljenim izrazom na licu, ali znao sam da ne misli lijepo o 

njoj. Vjerovatno je mislila kako se Madaline razmeće. 

Vjerovatno se pomalo stidjela zbog nje. 

To je ono što prlja, zagađuje maminu ljubaznost, 

spašavanja i hrabra djela. Taj osjećaj dugovanja koji ih zasjenjuje. 

Zahtjevi, obaveze koje ti natovari. Način na koji te 

postupke koristi kao monetu, kojom kupuje odanost i 

privrženost. Sad razumijem zašto je Madaline otišla prije toliko 

godina. Konopac koji te spasi od poplave može ti postati omča 

oko vrata. Ljudi, na kraju, uvijek razočaravaju mamu, 

uključujući i mene. Ne mogu odužiti ono što duguju, ne onako 

kako mama to očekuje. Mamina utješna nagrada je turobno 

zadovoljstvo što ima prednost, što može slobodno davati ocjene 

s pozicije strateške prednosti, pošto je ona uvijek ta kojoj je 

nešto učinjeno nažao. 

To me rastužuje jer mi otkriva mnogo o maminim 

potrebama, tjeskobama, strahu od samoće, užasu od 


253

zaboravljanja, napuštanja. A šta to govori o meni, kad znam to o 

svojoj majci, tačno znam kakve su joj potrebe, a ipak je 

namjerno i nepokolebljivo odbijam, trudim se da među nama 

stoji okean, kontinent - ili, još bolje, oboje - tokom posljednje tri 

decenije? 

“Oni ne znaju šta je ironija, ti iz hunte”, govori Madaline, 

“tako gaze ljude. U Grčkoj! Kolijevci demokratije... Ah, tu si! 

Pa, kako je bilo? Š ta ste vas dvoje radili?” “Igrali smo se na 

plaži”, rekla je Thalia. 

“Je li bilo zabavno? Jesi li se zabavila?” 

“Bilo je sjajno”, rekla je Thalia. 

Mamin pogled je nepovjerljivo skočio s mene do Tha-lije i 

natrag, ali Madaline se osmjehnula i tiho zatapšala rukama. 

“Dobro! Sad kad se ne moram brinuti kako ć ete se vas dvoje 

slagati, Odie i ja možemo provesti malo vremena zajedno. Šta 

kažeš na to, Odie? Imamo toliko toga da nadoknadimo!” 

Mama se hrabro nasmiješila i uzela glavicu kupusa. 

Otad smo Thalia i ja često ostajali sami. Trebalo je da 

obilazimo ostrvo, igramo se na plaži, zabavljamo se onako kako 

se očekuje od djece. Mama bi nam spakovala sendviče, i krenuli 

bismo poslije doručka. 

Kad bismo se malo udaljili, razdvajali smo se. Po dolasku 

na plažu, plivao sam ili ležao na nekoj stijeni bez majice, dok bi 

Thalia odlazila da skuplja školjke ili baca kamenčiće u vodu, u 

čemu nije imala uspjeha jer su tala-si bili preveliki. Šetali smo 

stazom koja je krivudala kroz vinograde i polja ječma, gledali 

svoje sjene, svako zauzeto svojim mislima. Uglavnom smo 

lutali. U to vrijeme, na Tinosu nije bilo mnogo turističke 

ponude. Bilo je to zemljo-radničko ostrvo, ljudi su gajili krave, 

koze, masline i pšenicu. Na kraju bi nas obuzela dosada, ručali 

bismo negdje, šutke, u sjenci nekog drveta ili vjetrenjače, 

između zalogaja gledali uvale, polja trnovitog žbunja, planine, 

more. 

Jednog dana, odlutao sam prema gradu. Živjeli smo na 

jugozapadnom kraju ostrva, a gradić Tinos bio je udaljen samo 


254

nekoliko kilometara hoda prema jugu. Tamo se nalazila mala 

prodavnica sitnica koju je vodio udovac umornog lica, gospodin 

Roussos. U bilo koje vrijeme, u izlogu njegove prodavnice 

moglo se vidjeti svašta, od mašine za pisanje iz 1940, do para 

radnih kožnih čizama, ili vjetrokaza, postolja za saksije, 

ogromnih voštanih svijeća, krsta ili, naravno, reprodukcija ikone 

iz Blagovijesti Presvete Bogorodice. Ili možda, čak, i 

mesinganog gorilu. On je također bio i fotograf-amater, i imao 

je priručnu mračnu komoru iza prodavnice. Kad su hodočasnici 

svakog augusta dolazili na Tinos da vide ikonu, gospodin 

Roussos im je prodavao rolne filmova i naplaćivao im razvijanje 

fotografija u svojoj mračnoj komori. 

Prije oko mjesec dana, u izlogu sam primijetio jedan 

fotoaparat, postavljen na izlizan kožni koferčić boje hrđe. 

Svakih nekoliko dana, odlazio sam do prodavnice, zurio u taj 

aparat, i zamišljao sebe u Indiji, s kožnom torbicom na ramenu, 

kako fotografišem rižina polja i zasade čaja koje sam vidio u 

National Geographicu. Fotografisao bih Stazu Inka. Sjedeći na 

leđima kamile, u nekom prašnjavom starom kamionu, ili pješice, 

borio bih se protiv vrućine, sve dok ne bih stajao ispred Sfinge 

ili piramida, i fotografisao bih i njih i gledao svoje fotografije 

objavljene u časopisima, na sjajnom papiru. To je bilo ono što 

me je privuklo do izloga gospodina Roussosa tog jutra - mada je 

prodavnica bila zatvorena - gdje sam stajao čela naslonjenog na 

staklo, i sanjario. 

“Kakav je?” 

Malo sam se pomjerio, vidio Thalijin odraz u izlogu. 

Brisala je lijevi obraz maramicom. 

“Fotoaparat.” 

Slegnuo sam ramenima. 

“Izgleda kao C3 argus”, rekla je. 

“Kako ti to znaš?” 

“Zato š to je to najprodavaniji tridesetpetomilimetarski 

fotoaparat na svijetu u posljednjih trideset godina”, rekla je 

pomalo prijekorno. “Nema šta da se vidi. Ružan je. Izgleda kao 

cigla. Dakle, ž eliš da budeš fotograf? Mislim, kad porasteš? 

Tvoja majka tako kaže.” 


255

Okrenuo sam se. “Mama ti je rekla to?” 

“Pa?” 

Slegnuo sam ramenima. Stidio sam se što je mama 

razgovarala o tome s Thalijom. Pitao sam se kako joj je to rekla. 

Mogla je iz svog arsenala izvući podrugljivo ozbiljan način 

pričanja o stvarima koje je smatrala ili značajnim ili 

bezvrijednim. Mogla je, u tvom prisustvu, da ti uništi sve težnje. 

Markos želi da obilazi planetu i ovekovječuje je objektivom. 

Thalia je sjela na pločnik i povukla suknju preko koljena. 

Dan je bio vreo, sunce je ujedalo kožu, kao da ima zube. Jedva 

da je ikog bilo napolju osim nekog postarijeg para koji je 

ukočeno hodao ulicom. Muž - Demis, zaboravio sam prezime - 

nosio je sivu ravnu kapu i smeđi kaput od tvida koji je izgledao 

predebeo za ovo godišnje doba. Imao je ukočen, iznenađen 

izraz na licu, sjećam se toga, kao što neki starci imaju, kao da su 

vječito zapanjeni čudovišnim iznenađenjem koje predstavlja 

starost - tek godinama kasnije, na medicinskom fakultetu, 

posumnjao sam da je imao Parkinsonovu bolest. Mahnuli su mi 

u prolazu i ja sam mahnuo njima. Vidio sam ih kako gledaju 

Thaliju, za trenutak zastaju, a onda nastavljaju. 

“Imaš li fotoaparat?”, pitala je Thalia. 

“Ne.” 

“Jesi li ikad napravio neku fotografiju?” 

“Ne.” 

“A želiš da budeš fotograf?” 

“Misliš da je to čudno?” 

“Pomalo.” 

“A ako bih rekao kako želim da budem policajac, mislila 

bi da je i to čudno? Jer nikad nikom nisam stavio lisice?” Vidio 

sam po izrazu njenih očiju da bi se, da je mogla, smiješila. “Baš 

si ti neki pametnjaković”, kazala je. “Mali savjet: ne pominji 

fotoaparat pred mojom majkom, ili će ti ga kupiti. Jedva čeka da 

nekom udovoljava.” Maramica je otišla do obraza i vratila se. 

“Ali sumnjam da bi Odelia to dozvolila. Pretpostavljam da to 

već znaš.” 

Bio sam i zadivljen i pomalo uznemiren time koliko je 

ona, za kratko vrijeme, upoznala stvari. Možda je to zbog 


256

maske, mislio sam, prednosti skrivanja lica, slobode da 

posmatraš, primjećuješ i procjenjuješ. 

“Vjerovatno bi te natjerala da ga vratiš.” 

Uzdahnuo sam. To je bila istina. Mama nikad ne bi 

dozvolila tako lako stečen poklon, posebno skup. 

Thalia je ustala i otresla prašinu sa zadnjice. “Da te pitam 

nešto, imaš li neku kutiju kod kuće?” 

Madaline je pijuckala vino s mamom u kuhinji, a Thalia i 

ja smo bili na spratu, bojili kutiju za cipele crnim markerima. 

Kutija je bila Madalinina i u njoj se nalazio par novih 

svijetlozelenih kožnih cipela s visokim potpeticama, još uvijek 

umotanih u papir. 

“Gde je namjeravala da nosi ovo?”, pitao sam. 

Čuo sam Madaline u prizemlju, kako priča o časovima 

glume na koje je nekad išla, gdje joj je instruktor kazao da se, u 

cilju vježbe, pretvara da je gušter koji nepomično leži na 

kamenu. Prasnula je u smijeh. 

Završili smo drugi sloj, a Thalia je rekla kako moramo 

nanijeti i treći, kako bismo bili sigurni da ništa nismo preskočili. 

Crna je morala biti ujednačena i besprijekorna. “To ti je 

fotoaparat”, rekla je, “crna kutija s rupom kroz koju prolazi 

svjetlost i nečim što upija tu svjetlost. Daj mi tu iglu.” 

Dodao sam joj maminu šivaću iglu. Bio sam nepovjerljiv, 

u najmanju ruku, prema mogućnostima ovog fotoaparata kućne 

izrade, prema tome da će uopće raditi - kutija za cipele i igla? 

Ali Thalia se bavila ovim s takvom vjerom i samopouzdanjem, 

te sam morao računati na malo izglednu mogućnost, da bi to 

stvarno moglo raditi. Navela me je da pomislim kako ona zna 

stvari koje ja ne znam. 

“Napravila sam neke proračune”, rekla je, pažljivo bušeći 

kutiju iglom. “Bez objektiva, ne možemo napraviti rupu na užoj 

strani, jer je kutija preduga. Ali š ira strana je skoro dobra. 

Ključno je napraviti rupu odgovarajuće veličine. Računam da bi 


257

0,6 milimetara bilo, otprilike, dovoljno. Eto. Sad nam je 

potrebna blenda.” 

Madalinin glas, u prizemlju, sad se pretvorio u tiho uporno 

mrmljanje. Nisam čuo šta je govorila, ali čuo sam da je govorila 

sporije nego prije, naglašavajući riječi, i zamišljao sam je kako 

se naginje naprijed, nalakćena na koljena, gleda mamu 

netremice u oči. Tokom godina, dobro sam se upoznao s takvim 

tonom. Kad ljudi tako govore, najvjerovatnije iznose, otkrivaju, 

priznaju neku katastrofu, preklinju slušaoca. To je manir 

obavještenja o žrtvama rata koje kuriri donose porodicama, 

advokata koji navode klijenta da prihvati nagodbu, policajaca 

koji zaustavljaju automobile u tri ujutro, nevjernih muževa. 

Koliko puta sam samo koristio takav ton u bolnicama u Kabulu? 

Koliko puta sam uvodio čitave porodice u neku praznu 

prostoriju, zamolio ih da sjednu, i sam sjeo na stolicu, skupljao 

snagu da im saopštim vijesti, užasavajući se razgovora koji 

slijedi? 

“Priča o Andreasu”, rekla je Thalia smireno. 

“Kladim se da je tako. Gadno su se posvađali. Dodaj mi 

ljepljivu traku i makaze.” 

“Kakav je on? Osim što je bogat?” 

“Ko, Andreas? Dobar je. Mnogo putuje. Kad je kod kuće, 

uvijek mu dolaze neki ljudi. Važni ljudi - ministri, generali, 

takav svijet. Piju pored kamina i razgovaraju po čitavu noć, 

uglavnom o poslu i politici. Čujem ih iz svoje sobe. Moram 

ostajati na spratu kad Andreas ima goste. Ne smijem silaziti. Ali 

on mi kupuje stvari. Plaća privatnog učitelja. I dovoljno je 

ljubazan prema meni.” 

Zalijepila je četverougaoni komad kartona, koji je također 

bio obojen u crno, preko rupice. 

U prizemlju je bilo tiho. Zamišljao sam prizor u glavi. 

Madaline bezglasno plače, odsutno se igra maramicom kao da je 

plastelin, mama joj ne pomaže mnogo, gleda je s ukočenim 

osmijehom, kao da joj se nešto kiselo topi pod jezikom. Mama 

ne može da podnese kad ljudi plaču pred njom. Jedva može 

gledati njihove naduvene oči, molećiva lica. Vidi plakanje kao 


258

znak slabosti, napadno privlačenje pažnje, i ne ž eli to 

ohrabrivati. Ne može natjerati sebe da ih tješi. Odrastajući, 

saznao sam da joj to nije jača strana. Patnja bi trebalo da bude 

lična, misli ona, ne javno iskazana. Jednom, kad sam bio mali, 

pitao sam je da li je plakala kad mi je otac umro. 

Na sahrani? Mislim, prilikom ukopa? 

Ne, nisam. 

Jer nisi bila tužna? 

Jer se nikog ne tiče jesam li bila tužna. 

Da li bi plakala ako ja umrem, mama? 

Nadajmo se da to nikad nećemo saznati, rekla je. Thalia je 

uzela kutiju fotografskog papira i rekla: “Donesi baterijsku 

lampu.” 

Ušli smo u mamin plakar, pobrinuli se da zatvorimo vrata i 

spriječimo ulazak dnevne svjetlosti peškirima naguranim ispod 

njih. Kad smo ostali u mrklom mraku, Thalia mi je rekla da 

upalim baterijsku lampu, koju smo prekrili s nekoliko slojeva 

crvenog celofana. Jedino š to sam vidio od Thalije na 

prigušenom svjetlu bili su njeni vitki prsti dok je sjekla list 

fotografskog papira i lijepila ga za unutrašnjost kutije za cipele, 

nasuprot rupici. Kupili smo papir u prodavnici gospodina 

Roussosa, dan ranije. Kad smo prišli pultu, gospodin Roussos je 

zurio u Thaliju preko naočala i kazao: Je li ovo pljačka? Thalia 

je ispružila kažiprst i napela palac kao da je obarač. 

Thalia je zatvorila poklopac kutije za cipele, prekrila 

rupicu blendom. U mraku je rekla: “Sutra ćeš napraviti prvu 

fotografiju u svojoj karijeri.” Nisam znao da li se šali ili ne. 


Odabrali smo plažu. Postavili smo kutiju za cipele na jednu 

ravnu stijenu i čvrsto je vezali konopcem - Thalia je rekla da ne 

smijemo nimalo pomjerati kutiju kad otvorimo blendu. Stala je 

pored mene i pogledala preko kutije, kao kroz vizir. 

“Savršen snimak”, rekla je. 

“Zamalo. Potreban nam je subjekat.” 

Pogledala me je, vidjela šta sam mislio, i rekla: “Ne. Ne 

želim.” 

259

Malo smo se natezali i ona je konačno pristala, ali pod 

uslovom da joj se lice ne vidi. Izula je cipele, otišla na vrh niza 

stijena nekoliko metara od fotoaparata, držeći ispru-žene ruke 

kao da hoda po žici. Sjela je na jednu od stijena okrenutu prema 

zapadu, u pravcu Syrosa i Kythnosa. Pomjerila je kosu kako bi 

prekrila trake na tjemenu, koje su držale masku. Pogledala me je 

preko ramena. “Ne zaboravi”, viknula je, “da brojiš do sto 

dvadeset.” 

Okrenula je lice prema moru. 

Nagnuo sam se i pogledao preko kutije, gledajući Thalijina 

leđa, raspored stijena oko nje, vlati morske trave zamotane oko 

njih kao mrtve zmije, brodić u daljini, nadolazeće talase koji 

udaraju u stjenovitu obalu i povlače se. Podigao sam blendu s 

rupice i počeo brojati. 

Jedan... dva... tri... četiri... pet... 

Ležimo u krevetu. Na ekranu televizora traje duel dvojice 

harmonikaša, ali Gianna je isključila ton. Podnevno sunce se 

probija kroz rolete, pada u trakama na ostatke piće margarite 

koju smo naručili preko sobne usluge. Dostavio nam ju je jedan 

visok mršav muškarac s besprijekorno zalizanom crnom kosom, 

u bijelom sakou s crnom kravatom. Na stoliću koji je ugurao u 

sobu nalazila se uska visoka vaza s crvenom ružom. Podigao je 

zvono s piće uz dosta teatralnosti, praveći pokret rukom kao 

mađioničar pred publikom, pošto je upravo izvadio zeca iz 

cilindra. 

Rasute oko nas, među izgužvanim čaršafima, nalaze se 

fotografije koje sam pokazivao Gianni, fotografije s mojih 

putovanja tokom posljednjih godinu i po dana. Belfast, 

Montevideo, Tangier, Marseille, Lima, Teheran. Pokazao sam 

joj fotografije komune kojoj sam se bio nakratko pridružio u 

Kopenhagenu, živeći pored danskih bitnika u pocijepanim 

majicama s kratkim rukavima i šeširima, koji su u bivšoj vojnoj 

bazi napravili samoodrživu zajednicu. 

Gdje si ti, pita Gianna. Nema te nafotografijama. 


260

Više mi se sviđa iza objektiva, kažem. To je istina. 

Napravio sam stotine fotografija, a nema me ni na jednoj. 

Uvijek sam naručivao dva primjerka fotografija kad predam film 

na razvijanje. Jedan set zadržim, a drugi pošaljem kući, Thaliji. 

Gianna me pita kako plaćam svoja putovanja i 

objašnjavam joj da to radim od naslijeđenog novca. To je 

djelimično tačno, jer je to Thalijino nasljedstvo, a ne moje. Za 

razliku od Madaline, koja iz očiglednih razloga nikad nije bila 

pomenuta u Andreasovom testamentu, Thalia jeste. Dala mi je 

pola svog novca. Trebalo je da njime platim studije. 

Osam... devet... deset... 

Gianna se podiže na laktove i liježe poprijeko, preko 

mene, malim dojkama mi dodiruje kožu. Uzima kutiju, pali 

cigaretu. Upoznao sam je dan ranije, na Piazza di Spagna. 

Sjedio sam na kamenim stepenicama koje od trga vode prema 

crkvi na brdu. Prišla mi je i rekla nešto na talijanskom. Izgledala 

je kao mnoge od lijepih, naizgled dokonih djevojaka koje sam 

viđao oko rimskih crkava i trgova. Pušile su, glasno pričale i 

mnogo se smijale. Odmahnuo sam glavom i rekao: Sorry? 

Nasmiješila se, rekla Ah, a onda, na engleskom s jakim 

naglaskom, rekla: Upaljač? Cigareta. Odmahnuo sam glavom i 

rekao joj, svojim engleskim s jakim naglaskom, da ne pušim. 

Nasmiješila se. Oči su joj bile sjajne i nemirne. Jutarnje sunce 

napravilo joj je oreol oko romboidnog lica. 

Nakratko sam zadrijemao i probudio se kad me je ćuš-nula 

u rebra. 

La tua ragazza?, pitala je. Pronašla je Thalijinu sliku na 

plaži, onu koju sam prije mnogo godina snimio kutijom za 

cipele s rupom. Tvoja djevojka? 

Ne, kažem. 

Sestra? 

Ne. 

La tua cugina? Rođaka, si? 

Odmahujem glavom. 


261

Gleda fotografiju još malo, brzo povlačeći dimove iz 

cigarete. Ne, oštro kaže, na moje zaprepaštenje, č ak ljutito. 

Questa e la tua ragazza! Tvoja djevojka. Mislim da jeste, ti si 

lažov! A onda, na moje zaprepaštenje, kresne upaljač i zapali 

fotografiju. 

Četrnaest... petnaest... šesnaest... sedamnaest... 

Kad smo se vraćali prema autobuskoj stanici, negdje na 

pola puta, shvatam da sam izgubio fotografiju. Kažem im kako 

je moram pronaći. Nemam izbora, moram se vratiti. Alfonso, 

mršav huaso stisnutih usana, naš nezvanični čileanski vodič, 

upitno gleda Garyja. Gary je Amerikanac. On je alfa mužjak 

našeg trija. Ima zagasitoplavu kosu i rupice od bubuljica na 

obrazima. To je lice koje govori o uobičajenom teškom životu. 

Garvjevo raspoloženje je loše, dodatno pogoršano zbog gladi, 

nedostatka alkohola, i gadnog osipa na desnom listu koji je 

zaradio kad se jučer očešao o neko grmlje. Obojicu sam ih 

upoznao u jednom baru u Santiagu, gdje je, poslije pet ili šest 

piscolasa, Alfonso predložio da odemo do vodopada Salto del 

Apoquindo, gdje ga je otac vodio kad je bio mali. Otišli smo 

tamo pješice narednog dana i prenoćili u šatoru pored vodopada. 

Pušili smo marihuanu, voda nam je bučala u ušima, široko nebo 

bilo je prepuno zvijezda. Sad smo se vraćali prema San Carlos 

de Apoquindu, da bismo uhvatili autobus. 

Gary gura obod svog širokog šešira i briše čelo 

maramicom. To je trosatno hodanje, Markose, kaže. Tres horas, 

hagale comprende?, ponavlja Alfonso. 

Znam. 

A ipak ideš? 

Da. 

Para una foto?, pita Alfonso. 

Klimam glavom. Ne pričam jer me ne bi razumjeli. Nisam 

siguran ni da sam to razumijem. 

Znaš da ćeš se izgubiti, kaže Gary. 

Vjerovatno. 

Onda, nek tije sa srećom, amigo, govori Gary, pružajući 

mi ruku. 


262

Es un griego loco, kaže Alfonso. 

Smijem se. To nije prvi put da me nazivaju ludim Grkom. 

Rukujemo se. Gary podešava remene na rancu, i njih dvojica se 

udaljavaju stazom koja obilazi obronke planine, Gary mi još 

jednom maše, ne osvrćući se, dok naglo skreću. Vraćam se 

putem kojim smo došli. Potrebna su mi četiri sata, ustvari, jer 

sam se izgubio, baš kako je Gary i predvidio. Iscrpljen sam kad 

stignem do logora. Pretražujem sve, š utiram ž bunje, tražim 

među stijenama, užas u meni raste dok uzaludno tumaram. 

Zatim, dok pokušavam pripremiti sebe na najgore, uočim nešto 

bijelo u žbu-nju, u jednoj plitkoj udolini. Zatičem fotografiju 

zaglavljenu u upleteno trnje. Vadim je, brišem prašinu, oči mi se 

pune suzama olakšanja. 

Dvadeset tri... dvadeset četiri... dvadeset pet... 

U Karakasu spavam ispod nekog mosta. U Briselu u 

omladinskom hostelu. Ponekad se raspištoljim i iznajmim sobu 

u nekom lijepom hotelu, dugo se tuširam toplom vodom, 

obrijem se, jedem obučen u kućni ogrtač. Gledam kolor 

televiziju. Gradovi, putevi, predjeli, ljudi koje upoznajem - sve 

počinje da mi se zamagljuje. Kažem sebi da tragam za nečim. 

Ali sve više i više, osjećam se kao da lutam, čekam da mi se 

nešto dogodi, nešto što će promijeniti sve, nešto za šta sam se 

pripremao čitavog života. Trideset četiri... trideset pet... 

trideset šest... 

Moj četvrti dan u Indiji. Hodam zemljanim putem među 

odlutalim govedima, svijet mi se pomjera pod nogama. 

Povraćam čitavog dana. Koža mi je žuta kao sari, i osjećam se 

kao da je neke nevidljive ruke gule. Kad više ne mogu hodati, 


legnem pored puta. Neki starac s druge strane puta miješa nešto 

u velikom čeličnom loncu. Pored njega je kavez, a u kavezu 

plavo-crven papagaj. Tamnoput prodavač prolazi pokraj mene, 

gurajući kolica puna praznih zelenih boca. To je posljednje čega 

se sjećam. Četrdesetjedan... četrdeset dva... 

Budim se u nekoj velikoj sobi. Vazduh je vreo i miriše na 

trulu dinju. Ležim na bračnom metalnom krevetu, na čijoj se 

tvrdoj podlozi bez opruga, nalazi dušek ne deblji od prosječne 

263

knjige. Soba je puna kreveta kao što je moj. Vidim mršave ruke 

koje vise s kreveta, tamne noge tanke kao šibice koje vire ispod 

prljavih čaršafa, otvorena kreza-va usta. Ventilatore na tavanici 

koji ne rade. Zidove prekrivene mrljama od budi. Kroz prozor 

pored mene ulazi vreo ljepljiv vazduh, i sunčeva svjetlost koja 

mi bode oči. Bolničar - neki krupan mrk musliman po imenu 

Gul - kaže mi da ću možda umrijeti od žutice. 

Pedeset pet... pedeset šest... pedeset sedam... 

Pitam gdje mi je ranac. Kakav ranac?, kaže Gul 

ravnodušno. Sve moje stvari su nestale - odjeća, novac, knjige, 

fotoaparat. Toje sve što tije lopov ostavio, kaže Gul na 

nesigurnom engleskom, pokazujući na prozorsku dasku pored 

mene. To je fotografija. Uzimam je. Thalia, kosa joj leprša na 

vjetru, bosonoga na stijeni, nemirno Egejsko more pred njom. 

Knedla mi se pojavljuje u grlu. Ne želim umrijeti ovdje, među 

ovim strancima, tako daleko od nje. Zataknem fotografiju u 

prostor između stakla i prozorskog okvira. 

Šezdeset šest... šezdeset sedam... šezdeset osam... 

Dječak u krevetu pored moga ima staračko lice, ispijeno, 

upalo, izborano. Donji dio stomaka mu je otekao od tumora 

veličine kugle za kuglanje. Kad god ga bolničar dodirne tamo, 

on zatvori oči i otvori usta, u tihom bolnom jecaju. Tog jutra, 

jedan od bolničara, ne Gul, pokušava mu dati pilule, ali dječak 

okreće glavu tamo-amo, iz grla mu izlazi zvuk nalik na grebanje 

po drvetu. Konačno, bolničar mu na silu otvara usta, gura pilule 

unutra. Kad ode, dječak polako okreće glavu prema meni. 

Gledamo jedan drugog preko prostora između kreveta. Mala 

suza mu se slije niz obraz. 

Sedamdesetpet... sedamdeset šest... sedamdeset sedam... 

Patnja i očaj tog mjesta su kao talas. Dopire iz svakog 

kreveta, udara u buđave zidove, i vraća se natrag. Možeš da se 

udaviš u njemu. Mnogo spavam. Kad ne spavam, češem se. 

Pijem pilule koje mi daju i od njih mi se ponovo spava. Inače 

gledam u užurbanu ulicu ispred bolnice, dok sunce obasjava 

tezge pod šatorima i čajdžinice u sporednim ulicama. Gledam 

djecu kako igraju klikera na pločnicima koji se pretapaju u 


264

latnjave slivnike, starice koje sjede na vratima, ulične 

prodavače tkanine koji sjede na prostirkama, stružu kokose, 

prave vijence od nevena. Neko, na drugoj strani sobe, ispušta 

prodoran vrisak. Zadrijemao sam. Osamdeset tri... 

osamdeset četiri... osamdeset pet... 

Saznao sam da se dječak zove Manaar. To znači “svjetlost 

vodilja”. Majka mu je bila prostitutka, otac lopov. Živio je s 

amidžom i strinom koji su ga tukli. Niko ne zna tačno š ta ga 

ubija, samo znaju da ga ubija. Niko ga ne posjećuje, a kad umre, 

za sedam dana - mjesec dana ili dva, najviše - niko neće doći da 

preuzme tijelo. Niko neće žaliti. Niko ga se neće sjećati. Umrijet 

će gdje je živio, u rupi. Gledam ga dok spava, njegove ulegnute 

sljepoočnice, glavu koja je prevelika za ramena, obojen ožiljak 

na donjoj usni gdje je, rekao mi je Gul, makro njegove majke 

imao običaj gasiti cigarete. Pokušavam razgovarati s njim na 

engleskom, zatim uz pomoć nekoliko riječi na urduu koje znam, 

ali on samo umorno trepće. Ponekad spojim š ake i pravim 

sjenke životinja na zidu, kako bih mu izmamio osmijeh. 

Osamdeset sedam... osamdeset osam... osamdeset devet... 

Jednog dana Manaar pokazuje rukom na nešto napolju. 

Pratim njegov prst, dižem glavu, ali vidim tek plavo nebo kroz 

oblake, djecu koja se dolje igraju vodom koja kulja iz ulične 

pumpe, autobus kome dim izlazi iz auspuha. Onda shvatam da 

pokazuje na Thalijinu fotografiju. Uzimam je s prozora i 

dodajem mu je. Prinosi je licu, drži je za opaljen ugao, i neko 

vrijeme zuri u nju. Pitam se da li je okean taj koji ga privlači. 

Pitam se je li ikad okusio slanu vodu ili mu se zavrtjelo u glavi 

dok gleda kako se plima povlači od njegovih stopala. Ili je 

možda, mada joj ne može vidjeti lice, osjetio neku bliskost s 

Thalijom, kao s nekim ko poznaje bol. Kreće da mi vrati 

fotografiju. Odmahujem glavom. Zadrži je, kažem. Sjenka 

nevjerice mu pređe preko lica. Nasmiješim se. I, ne mogu biti 

siguran, ali mislim da mi uzvraća osmijeh. 

Devedeset dva... devedeset tri... devedeset četiri... 

Pobjeđujem žuticu. Čudno je kako ne mogu razlučiti je li 

Gul zadovoljan ili razočaran što sam dokazao da nije bio u 


265

pravu. Ali znam da sam ga iznenadio kad sam ga zamolio da 

ostanem kao dobrovoljac. Naginje glavu, mršti se. Na kraju sam 

morao razgovarati s jednim od glavnih bolničara. 

Devedeset sedam... devedeset osam... devedeset devet... 

Kupatilo smrdi na urin i sumpor. Svakog jutra nosim 

Manaara do kupatila, držeći mu nago tijelo u naručju, pazeći da 

ga ne tresem - gledao sam kako ga jedan od volontera nosi preko 

ramena, kao da je vreća riže. Nježno ga spuštam na klupu i 

čekam da povrati dah. Toplom vodom perem njegovo malo 

krhko tijelo. Manaar uvijek sjedi šuteći, strpljivo, s dlanovima 

na koljenima, pognute glave. Izgleda kao preplašen koščat 

starac. Prelazim sapunjavom spužvom preko njegovog grudnog 

koša, ispupčenih kičmenih pršljenova, preko lopatica koje štrče 

kao ajkulina peraja. Nosim ga natrag u krevet, dajem mu pilule. 

Prija mu kad mu masiram stopala i listove, tako da to radim, ne 

žureći. Uvijek zaspi s Thalijinom slikom ispod jastuka. 

Sto jedan... sto dva... 

Idem u duge besciljne šetnje gradom, samo da bih se 

udaljio od bolnice, zajedničkog daha bolesnih i umirućih. 

Hodam, u prašnjav suton, kroz ulice oivičene zidovima 

uprljanim grafitima, pored limenih tezgi naguranih jedna pored 

druge, srećem djevojčice koje nose korpe pune svježe balege na 

glavama, žena koje, prekrivene crnom čađi, otkuhavaju krpe u 

velikim aluminijskim kazanima. Mnogo razmišljam o Manaaru, 

dok hodam kroz labirint uskih uličica, Manaaru koji čeka smrt u 

sobi punoj bolesnika kao što je on. Mnogo razmišljam o Thaliji, 

kako sjedi na stijeni, gleda u more. Osjećam nešto duboko u 

sebi, što me uvlači, vuče kao morska struja. Želim se prepustiti 

tome, da me odnese. Želim se odreći sebe, onog što sam, 

odbaciti sve, kao zmija koja odbacuje staru kožu. 

Ne kažem da je Manaar promijenio sve. Nije. Lutao sam 

svijetom još godinu dana, prije nego što sam se konačno obreo 

za jednim stolom u uglu jedne atenske biblioteke, gledajući 

prijavni list za medicinski fakultet. Između Manaara i prijavnog 

lista, proveo sam dvije sedmice u Damasku, kojih se uopće ne 

sjećam, osim nasmijanih lica dvije ž ene s jako našminkanim 


266

očima i po jednim zlatnim zubom. Ili tri mjeseca u Kairu, u 

podrumu oronule zgrade, kod gazde koji je bio zavisnik od 

hašiša. Potrošio sam Thalijin novac vozeći se autobusima do 

Islanda, putujući u Miinchen s nekim pank bendom. Hiljadu 

devetsto sedamdeset sedme, slomio sam lakat na 

antinuklearnom protestu u Bilbaou. 

Ali u trenucima mira, tokom tih dugih vožnji na zadnjem 

sjedištu autobusa ili u prikolicama kamiona, uvijek sam se 

sjećao Manaara. Razmišljanje o njemu, o patnji njegovih 

posljednjih dana, i sopstvenoj nemoći, učinilo je da, sve što sam 

uradio, sve što sam želio da uradim, izgleda nevažno, kao mala 

obećanja koja daješ sebi pred spavanje, ona koja uveliko 

zaboraviš kad se probudiš. 

Sto devetnaest... sto dvadeset. 

Spustio sam blendu. 

Jedne noći, na kraju ljeta, saznao sam da se Madaline 

vraća u Atinu i ostavlja Thaliju s nama, makar za neko vrijeme. 

“Samo za nekoliko sedmica”, rekla je. 

Večerali smo, nas četvero, supu od bijelog graha koju su 

mama i Madaline pripremile zajedno. Pogledao sam u Thaliju, s 

druge strane stola, da vidim jesam li ja jedini kome je Madaline 

saopštila tu vijest. Izgledalo je da jesam. Thalia je mirno 

ubacivala pune kašike supe u usta, podižući masku, samo malo, 

kad god bi prinijela kašiku. Dotad mi, njen govor i hranjenje, 

više nisu smetali, odnosno, ne više nego da gledam nekog starca 

kako jede loše namještenom protezom, kao što će se dogoditi 

mami, godinama kasnije. 

Madaline je rekla kako će poslati nekog po Thaliju kad 

snimi svoj film, a to bi trebalo da se dogodi prije Božića. 

“Ustvari, sve ću vas povesti u Atenu”, kazala je, s uobičajenim 

osmijehom na licu. “I zajedno ćemo ići na premijeru! Zar to ne 

bilo divno, Markose? Nas četvero, lijepo obučeni, ulazimo, sa 

stilom, u kino?” 


267

Rekao sam da bi bilo, mada sam teško mogao zamisliti 

mamu u otmjenoj haljini ili kako negdje ulazi sa stilom. 

Madaline nam je objasnila kako će sve ispasti dobro, kako će 

Thalia nastaviti školovanje kad škole počnu raditi, za nekoliko 

sedmica - kod kuće, naravno - s mojom mamom. Rekla je da će 

nam slati razglednice i pisma, i fotografije sa snimanja filma. 

Rekla je i druge stvari, ali je nisam baš slušao. Osjećao sam 

ogromno olakšanje i pravo uzbuđenje. Užas od završetka ljeta 

stezao mi je želudac, stežući sve više kako su dani prolazili, dok 

sam se spremao za rastanak. Budio sam se svakog jutra žudeći 

da vidim Thaliju za doručkom, da čujem njen neobičan glas. 

Malo smo jeli, zatim se peli na drveće, jurili se po poljima 

ječma, trčali između stabljika i ispuštali ratne pokliče, dok su 

gušteri bježali pred nama. Odlagali smo kobajagi blago u 

pećine, pronalazili mjesta na ostrvu s najboljim i najglasnijim 

odjekom. Fotografisali smo vjetrenjače i golubar-nike našim 

fotoaparatom od kutije, i nosili ih gospodinu Roussosu, koji je 

izrađivao fotografije. Čak nas je odveo u svoju mračnu komoru i 

pokazao nam razne vrste razvija-ča, fiksira i kadica za vodu. 

Te večeri, kad je Madaline saopštila odluku, ona i mama 

su popile bocu vina u kuhinji, Madaline je popila mnogo više, 

dok smo Thalia i ja na spratu igrali tavlu. Thalia je krenula od 

početnog položaja, i već je prebacila polovinu svojih žetona na 

drugi kraj table. 

“Ima ljubavnika”, rekla je Thalia, bacajući kockicu. 

Poskočio sam. “Ko?” 

“Ko? Pita on. Šta misliš, ko?” 

Naučio sam, tokom ljeta, da tumačim Thalijine izraze lica 

gledajući je u oči, a ona me je sad gledala kao da stojim na plaži, 

i pitam je gdje je more. Pokušao sam brzo da se priberem: 

“Znam ko”, kazao sam, rumenih obraza. “Mislim, ko je... znaš 

već...” Bio sam dvanaestogodišnjak. Moj rječnik nije sadržavao 

riječi kao što je ljubavnik. 

“Zar ne možeš pogoditi? Reditelj.” 

“Namjeravao sam to kazati.” 


268

“Elias. Prava mustra. Stavlja toliko ulja na kosu kao da su 

dvadesete godine dvadesetog vijeka. Ima i tanke brčiće. Mislim 

kako vjeruje da zbog toga izgleda razbludno. Smiješan je. Misli 

da je veliki umjetnik, naravno. I majka to misli. Treba da je 

vidiš s njim, sva je krotka i poslušna, kao da mu se mora klanjati 

i ugađati mu, jer je genije. Ne shvatam kako ona to ne vidi.” 

“Hoće li se teta Madaline udati za njega?” 

Thalia je slegnula ramenima. “Uvijek odabere najgore 

muškarce. Najgore.” Trese kockicu u ruci, kao da razmišlja. 

“Osim Andreasa, rekla bih. On je dobar. Dovoljno dobar. Ali, 

naravno, ona ga ostavlja. Uvijek se zaljubljivala u propalice.” 

“Misliš, kao što je tvoj otac?” 

Malo se namrštila. “Moj otac je bio neki stranac koga je 

upoznala na putu za Amsterdam. Na nekoj željezničkoj stanici, 

za vrijeme oluje. Proveli su jedno popodne zajedno. Nemam 

predstavu ko je on. A ni ona.” 

“Oh. Sjećam se kako je nešto pričala o svom prvom mužu. 

Rekla je daje pio. Pretpostavio sam...” 

“Pa, to je bio Dorian”, kazala je Thalia. “I on je bio prava 

mustra.” Pomjerila je još jedan žeton na drugi kraj table. “On ju 

je tukao. U djeliću sekunde se od ljubaznog i prijatnog pretvarao 

u razbjesnjelog čovjeka. Znaš kako se vrijeme može naglo 

promijeniti? On je bio takav. Pio je po cio dan, samo je ležao po 

kući. Bio je stvarno zaboravan kad se napije. Ostavio bi 

otvorenu slavinu, naprimjer, i poplavio bi kuću. Sjećam se kako 

je jednom zaboravio da isključi šporet i gotovo je sve zapalio.” 

Napravila je malu kulu od naslaganih ž etona. Neko 

vrijeme ih je šutke namještala. 

“Jedina stvar koju je Dorian stvarno volio, bio je Apolon. 

Sva komšijska djeca su ga se plašila - mislim, Apolona. 

A nijedno od njih ga nije ni vidjelo; čuli su samo njegov 

lavež. To im je bilo dovoljno. Dorian ga je držao vezanog u 

dvorištu. Hranio ga je velikim komadima janjetine.” 


269

Thalia mi nije više pričala o tome. Mada, bilo mije lako to 

zamisliti. Dorian pijan, pas, zaboravljen, luta dvorištem, 

odvezan. Odškrinuta vrata s komarnikom. 

“Koliko si tad imala godina?”, pitam je tiho. 

“Pet.” 

Tad sam joj postavio pitanje o kojem sam razmišljao od 

početka ljeta. “Zar ne postoji nešto... mislim, zar ne mogu nešto 

uraditi...” 

Thalia je skrenula pogled. “Molim te, ništa me više ne 

pitaj”, rekla je, uz mnogo bola. “To me iscrpljuje.” “Izvini.” 

“Ispričat ću ti jednog dana.” 

I jeste mi ispričala, kasnije. Zbrzana operacija, užasna 

postoperativna infekcija rane koja je dovela do otkazivanja 

bubrega, zatim do otkazivanja jetre, uništila je ono što su hirurzi 

uradili, tako da ih je primorala da uklone napravljen preklop i 

ostatak njenog lijevog obraza, kao i komade donje vilice. Zbog 

tih komplikacija je ostala u bolnici gotovo tri mjeseca. Zamalo 

je umrla, trebalo je da umre. Poslije toga, nije dozvolila da je 

ponovo dodirnu. 

“Thalia”, rekao sam, “žao mi je zbog onog što se dogodilo 

kad smo se upoznali.” 

Pogledala me je. Stari nestašan bljesak se vratio. “I treba 

da ti bude žao. Ali znala sam to i prije nego što si ispustio stvari 

na pod.” 

“Šta si znala?” 

“Da si glupan.” 


Madaline je otišla dva dana prije početka školske godine. Bila 

je odjevena u tijesnu zlatnožutu haljinu bez rukava, koja joj se 

pripijala uz vitko tijelo, nosila je sunčane naočale s rožnatim 

okvirima, a kosu je prekrila čvrsto vezanim bijelim svilenim 

šalom. Bila je odjevena kao da se plašila da će joj otpasti neki 

dio tijela - kao da se, bukvalno, čuvala da se ne raspadne. U luci 

u gradiću Tinos, sve nas je zagrlila. Thaliju je najčvršće grlila, i 

270

najduže, držeći usne u dugom, neprekinutom poljupcu, na 

Thalijinom tjemenu. Nije skidala sunčane naočale. 

“Zagrli i ti mene”, čuo sam je kako šapuće. 

Thalia je, ukočeno, poslušala. 

Kad je feribot zastenjao i udaljio se, ostavljajući za sobom 

trag uzburkane vode, mislio sam da će Madaline stajati na 

palubi, mahati nam i slati poljupce. Ali brzo je otišla prema 

pramcu i sjela. Nije gledala prema nama. Kad smo se vratili 

kući, mama nam je rekla da sjednemo. Stala je pred nas i rekla: 

“Thalia, želim da znaš kako u kući više ne moraš nositi tu stvar. 

Zbog mene ne moraš. Niti zbog njega. Radi to samo ako želiš. 

Više neću to spominjati.” 

Tad sam, iznenada jasno, shvatio ono što je mama već 

vidjela. Da je maska tu bila zbog Madeline. Da nju poštedi 

bruke i srama. 

Thalia dugo nije ništa rekla, niti se pomjerala. Zatim je, 

polako, podigla ruke, i razvezala trake na potiljku. Skinula je 

masku. Pogledao sam je pravo u lice. Osjetio sam nevoljnu želju 

da se trgnem, kao kad čujem neku iznenadnu buku. Ali nisam. 

Nastavio sam je gledati. I potrudio sam se da ne trepćem. 

Mama je rekla kako će mi držati nastavu kod kuće, dok se 

Madaline ne vrati, kako Thalia ne bi morala ostajati sama kod 

kuće. Te večeri nam je držala predavanja, poslije večere, i 

zadala nam domaće zadatke da uradimo ujutro, dok je ona u 

školi. To je zvučalo izvodljivo, makar u teoriji. 

Ali tokom našeg školovanja, posebno kad mama nije bila 

tu, to se pokazalo kao gotovo nemoguće. Vijesti o Thalijinoj 

unakaženosti proširile su se po čitavom ostr-vu, i ljudi su stalno 

kucali na vrata, vođeni radoznalošću. Čovjek bi pomislio kako 

su, iznenada, svi ostrvljani ostali bez brašna, bijelog luka, čak i 

soli, a naša kuća je bila jedino mjesto gdje su to mogli pronaći. 

Nisu se skoro nimalo trudili da prikriju svoje namjere. Na 

vratima su uvijek gledali preko mog ramena. Krivili su vratove, 

propinjali se na prste. Većina njih nisu bili čak ni susjedi. Hodali 

su kilometrima zbog šoljice šećera. Naravno da ih nikad nisam 

puštao u kuću. Predstavljalo mi je izvjesno zadovoljstvo da im 


271

zalupim vrata pred nosom. Ali osjećao sam se i sumorno, 

obeshrabreno, svjestan da će mi život, ako ostanem ovdje, biti 

pod velikim uticajem tih ljudi. Na kraju bih postao jedan od 

njih. 

Djeca su bila mnogo gora i odvažnija. Svakog dana bih 

hvatao neko kako se muva naokolo, penje se na zid. Radili 

bismo, a Thalia bi me kucnula olovkom po ramenu, pokazala 

bradom, a ja bih, kad se okrenem, ugledao lice, nekad i više 

njih, pritisnuto na prozorsko staklo. Postalo je toliko loše, da 

smo morali otići na sprat i navući zavjese. Jednog dana sam 

otvorio vrata, i zatekao dječaka koga sam poznavao iz škole, 

Petrosa, i njegova tri prijatelja. Ponudio mi je šaku punu 

novčića, ako mu dozvolim da je vidi. Rekao sam mu ne, šta on 

misli gdje je, u cirkusu? Na kraju, morao sam kazati mami. 

Obrazi su joj postali tamnocrveni dok me je slušala. Škrgutala je 

zubima. Sljedećeg jutra ostavila nam je knjige i dva sendviča na 

stolu. Thalia je shvatila prije mene i sva se sklupčala. Počela se 

buniti kad je došlo vrijeme za polazak. 

“Tetka Odie, neću.” 

“Daj mi ruku.” 

“Neću. Molim te.” 

“Hajde. Daj mi ruku.” 

“Ne želim da idem.” 

“Zakasnit ćemo.” 

“Ne tjeraj me, tetka Odie.” 

Mama je povukla Thaliju sa stolice, unijela joj se u lice i 

pogledala je, meni dobro poznatim, pogledom. Ništa na svijetu 

je sad nije moglo odvratiti od nauma. “Thalia”, kazala je, 

uspijevajući da zvuči i blago i strogo, “ja te se ne stidim.” 

Krenuli smo, nas troje - mama je stisnula usne, hodajući 

žustro, kao da se bori protiv jakog vjetra, hodala je brzim malim 

koracima. Zamišljao sam mamu kako hoda podjednako odlučno 

do kuće Madelininog oca, prije mnogo godina, s puškom u ruci. 

Ljudi su se zbunjivali i ostajali bez daha, dok smo 

prolazili, pored njih, vijugavim stazicama. Prestali su da zure. 

Neki od njih su pokazivali prstom, ali sam se trudio da ih ne 


272

gledam. Bili su maglovita blijeda lica i otvorena usta, u uglu 

mog vidnog polja. 

Djeca u školskom dvorištu su se razdvojila da nas 

propuste. Čuo sam kako je neka djevojčica vrisnula. Mama se 

probijala kroz njih kao kugla za kuglanje kroz čunjeve, sve 

vrijeme gotovo vukući Thaliju za sobom. Gurala je i vukla ljude 

ispred sebe, probila se do ugla dvorišta, gdje se nalazila klupa. 

Popela se na klupu, pomogla Thaliji da se popne, i onda triput 

dunula u pištaljku. Svi su zašutjeli. 

“Ovo je Thalia Gianakos”, viknula je mama. “Od danas...” 

Zastala je. “Ko god da plače, bolje mu je da prestane prije nego 

što mu dam razlog za to. Dakle, od danas, Thalia je učenica ove 

škole. Očekujem od svih vas da se prema njoj ponašate pristojno 

i učtivo. Ako čujem neke glasine o ismijavanju, pronaći ću onog 

ko to radi, i natjerati ga da zažali. Znate da hoću. Nemam ništa 

više da vam kažem o ovome.” 

Sišla je s klupe i, držeći Thaliju za ruku, krenula prema 

učionici. 

Od tog dana, Thalia više nikad nije nosila masku, ni javno 

ni kod kuće. 

Nekoliko sedmica prije Božića te godine, primili smo pismo od 

Madeline. Prvo je direktor fotografije - Madaline je napisala DF 

i Thalia je morala to objasniti meni i mami - pao sa skele na setu 

i slomio ruku na tri mjesta. Zatim se vrijeme pogoršalo na svim 

lokacijama. 

Tako da smo trenutno “na čekanju”, kako se to kaže. To 

možda i nije potpuno loše, jer nam daje vremena da ispravimo 

neke propuste u scenariju, mada to znači i da se nećemo ponovo 

vidjeti, kao što sam se nadala. Skrhana sam, dragi moji. Svi mi 

mnogo nedostajete, posebno ti, Thalia, dušo moja. Samo mogu 

da brojim dane do kraja proljeća kad bi snimanje trebalo da se 

završi, i kad ćemo ponovo biti zajedno. Nosim vas sve troje u 

srcu, svakog minuta, svakog dana. “Nikad se neće vratiti”, rekla 

je Thalia potišteno, dajući pismo majci. 


273

“Naravno da hoće!”, rekao sam, zaprepašteno. Okrenuo 

sam se prema mami, č ekao da ona nešto kaže, makar jednu 

ohrabrujuću riječ. Ali mama je presavila pismo, spustila ga na 

sto, i tiho otišla da stavi vodu za kafu. I sjećam se kako sam 

mislio da je bila bezosjećajna što nije utješila Thaliju, mada je i 

ona mislila kako se Madaline neće vratiti. Ali nisam znao - još 

uvijek ne - da su se već razumjele, možda bolje nego što sam ja 

razumio ijednu od njih. Mama je suviše poštovala Thaliju da bi 

je mazila. Nije željela da uvrijedi Thaliju lažnim obećanjima. 

Došlo je proljeće, u svoj svojoj bujnoj zelenoj ljepoti, i 

otišlo. Dobili smo razglednicu od Madeline, i jedno, naizgled, 

na brzinu napisano pismo, u kojem nas je obavijestila o novim 

problemima na snimanju, ovog puta u vezi s finansijerima koji 

su prijetili da se povuku zbog kašnjenja. 

U tom pismu, za razliku od posljednjeg, nije precizirala 

kad bi se mogla vratiti. 

Jednog toplog popodneva, početkom ljeta - to je bilo 1968 

- Thalia i ja smo otišli na plažu s djevojčicom po imenu Dori. 

Thalia je, dotad, već živjela godinu dana na Tinosu, s nama, i 

njena unakaženost više nije izazivala šapate i zurenje. Bila je i 

sad, kao što će uvijek biti, okružena aurom zanimljivosti, ali i to 

je nestajalo. Sad je imala sopstvene prijatelje - Dori, između 

ostalih - koji se više nisu plašili njenog izgleda, prijateljice s 

kojima je ručala, tračarila, igrala se poslije škole, učila s njima. 

Postala je, prilično nevjerovatno, gotovo obična, i morao sam 

priznati izvjesno divljenje prema tome kako su je ostrvljani 

prihvatili kao jednu od njih. 

Tog popodneva, nas troje smo namjeravali da plivamo, ali 

voda je bila prehladna, i na kraju smo legli na stijene, i 

drijemali. Kad smo se Thalia i ja vratili kući, zatekli smo mamu 

kako guli mrkve u kuhinji. Još jedno neotvoreno pismo nalazilo 

se na stolu. 

“Od tvog očuha”, rekla je. 


274

Thalia je uzela pismo i otišla na sprat. Vratila se tek dosta 

kasnije. Spustila je list papira na sto, sjela, uzela nož i mrkvu. 

“Želi da se vratim kući.” 

“Tako, dakle”, rekla je mama. Mislio sam da sam č uo 

neznatno podrhtavanje u njenom glasu. 

“Ne baš kući. Kaže da je kontaktirao jednu privatnu školu 

u Engleskoj. Mogu se upisati na jesen. Već je platio školarinu, 

kaže.” 

“Šta je s tetkom Madelinom?”, pitao sam. 

“Otišla je. S Eliasom. Pobjegla je od kuće.” 

“Šta je s filmom?” 

Mama i Thalia su razmijenile poglede i istovremeno 

skrenule poglede prema meni, i vidio sam kako su sve vrijeme 

to znale. 

Jednog jutra, 2002, više od trideset godina kasnije, otprilike u 

vrijeme kad sam se spremao da iz Atene odem u Kabul, naletio 

sam na Madelininu čitulju u novinama. Prezime joj je sad bilo 

Kouris, ali sam na tom staračkom licu prepoznao poznate 

nasmiješene oči, i dosta ostataka njene mladalačke ljepote. U 

kratkom tekstu ispod pisalo je kako je u mladosti nakratko bila 

glumica, prije nego što je osnovala sopstvenu pozorišnu trupu, 

početkom osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Njena trupa je 

dobila pozitivne kritike za nekoliko predstava, najviše za dugo 

izvođene komade Eugenea O’Nillea Dugo putovanje u noć, 

sredinom devedesetih godina, Čehovljevog Galeba, i Vje-ridbe 

Dimitriosa Mpogrisa. U čitulji je pisalo kako je bila dobro 

poznata u atenskim umjetničkim krugovima zbog humanitarnog 

rada, duhovitosti, osjećaja za stil, raskošnih zabava, i spremnosti 

da pruži priliku neafirmisanim dramskim piscima. U tekstu je 

pisalo da je umrla poslije duge borbe s emfizemom, ali se ne 

pominju ni muž niti djeca. Dodatno sam se zaprepastio kad sam 

pročitao da je živjela u Ateni, više od dvadeset godina, u kući 

svega šest ulica od mog stana na Kolonakiju. 


275

Spustio sam novine. Na moje iznenađenje, osjetio sam 

malu nestrpljivost prema toj mrtvoj ženi koju nisam vidio 

trideset godina. Neki otpor prema priči o tome šta se dogodilo s 

njom. Uvijek sam je zamišljao kako živi burnim, neobičnim 

životom, teško i nesretno - rastrzana, slomljena, puna žaljenja - 

punim pogrešnih, nesretnih ljubavi. Uvijek sam zamišljao da će 

uništiti samu sebe, najvjero-vatnije se opijati do prerane smrti, 

koju ljudi uvijek nazivaju tragičnom. Dio mene je, čak, smatrao 

kako je ona to znala, kako je dovela Thaliju na Tinos kako bi je 

pošte-djela toga, spasila je od nesreće za koju je znala da će joj 

pogoditi kćerku. Ali sad zamišljam Madeline onako kako ju je 

mama, vjerovatno, oduvijek vidjela: kao kartografa koji sjedi i 

smireno crta mapu svoje budućnosti i uredno isključuje 

problematičnu kćerku iz svojih granica. I uspjela je 

nevjerovatno, makar prema onom što piše u čitulji i njenom 

kratkom presjeku jednog dobrog života, bogatog postignućima, 

otmjenošću, poštovanjem. 

Uviđam da to ne mogu prihvatiti. Uspjeh koji je postigla, 

to što je prošla nekažnjeno. To je besmisleno. Gdje je kazna, 

naknada? 

A ipak, dok savijam novine, obuzima me sumnja. 

Neodređena slutnja da sam prestrogo procijenio Madelinu, da na 

kraju, ona i ja, i nismo toliko različiti. Zar oboje nismo žudjeli 

za bjekstvom, novim početkom, novim identitetima? Zar nismo 

oboje, na kraju, oslobodili sebe sjekući sidra koja su nas 

opterećivala? Prezrivo frknem na to, kažem da nismo ni nalik 

jedno drugom, iako osjećam da je gnjev prema njoj možda samo 

maska za zavist što je ona bila uspješnija u tome nego ja. 

Bacam novine. Ako Thalia sazna za to, neće saznati od 

mene. 

Mama je nožem skupila strugotine mrkve sa stola, i 

ubacila je u zdjelu. Mrzila je kad ljudi bacaju hranu. Napravit će 

marmeladu od tih strugotina. 

“Pa, čeka te velika odluka, Thalia”, rekla je. Thalia me je 

iznenadila, okrenuvši se prema meni i pitajući: “Šta bi ti uradio, 

Markose?” 


276

“Oh, znam ja š ta bi on uradio”, brzo je rekla mama. 

“Otišao bih”, rekao sam, odgovarajući Thaliji, gledajući mamu, 

uživajući u ulozi buntovnika za kakvog me je mama smatrala. 

Naravno da sam tako i mislio. Nisam mogao vjerovati da Thalia 

oklijeva. Ja bih iskoristio tu priliku. Privatna škola. U Londonu. 

“Treba da razmisliš o tome”, kazala je mama. “Već sam 

razmislila”, rekla je Thalia, oklijevajući. Zatim, još više 

oklijevajući, pogledala je mamu u oči. “Ali ne želim da to 

uzimam zdravo za gotovo.” 

Mama je odložila nož. Čuo sam kako lagano izdiše. Da li 

je ona to zadržavala dah? Ako jeste, na njenom stoičkom licu 

nije bilo ni traga od olakšanja. “Odgovor je - da. Naravno da je - 

da.” 

Thalia je pružila ruku preko stola i dodirnula mamin zglob. 

“Hvala ti, tetka Odie.” 

“Reći ću ovo samo jednom”, kazao sam. “Mislim da je to 

greška. Obje griješite.” 

Okrenule su se da me pogledaju. 

“Želiš li da idem, Markose?”, pitala je Thalia. 

“Da”, rekao sam. “Nedostajat ćeš mi, i znaš to. Ali nećeš 

se odreći privatnog obrazovanja. Poslije ćeš ići na univerzitet. 

Postat ćeš istraživač, naučnica, profesorica, izumiteljica. Zar to 

nije ono što želiš? Ti si najpametnija osoba koju poznajem. Bit 

ćeš ono što budeš željela.” 

Glas me je izdao. 

“Ne, Markose”, rekla je Thalia ozbiljno. “Neću moći.” 

Rekla je to s konačnošću koja je spriječila sve izglede za protest. 

Mnogo godina kasnije, kad sam počeo obuku za plastičnog 

hirurga, shvatio sam nešto što nisam shvatio tog dana, kad sam s 

Thalijom raspravljao oko odlaska s Ti-nosa, u internat. Shvatio 

sam da svijet ne vidi ono š to je u tebi, da ne mari nimalo za 

tvoje nade i snove, i patnje, koje leže skrivene kožom i kostima. 

To je bilo jednostavno, besmisleno i podjednako surovo. Moji 

pacijenti su znali to. Vidjeli su šta su bili, šta će biti, ili šta bi 


277

mogli da budu, na osnovu simetrije kostiju lica, razmaka između 

očiju, dužine brade, izgleda vrha nosa, da li imaju idealan 

nazofron-talni ugao ili ne. 

Ljepota je ogroman, nezaslužen dar, razdijeljen nasu-mice 

i glupavo. 

I tako sam odabrao specijalizaciju da makar malo 

poboljšam izglede za ljude kao što je Thalia, da ispravljam, 

svakim potezom skalpela, proizvoljnu nepravdu, da se makar 

malo pobunim protiv svjetskog poretka koji smatram 

nepravednim, onog u kojem ujed psa može lišiti djevojčicu 

budućnosti, da je učini izgnanikom, predmetom poruge. 

Makar sam to govorio sebi. Pretpostavljam da je bilo 

drugih razloga zbog kojih sam odabrao plastičnu hirur-giju. 

Novac, naprimjer, prestiž, društveni status. Bilo bi suviše 

jednostavno da kažem kako sam to izabrao samo zbog Thalije - 

ma koliko ta ideja bila privlačna - suviše uredno i uravnoteženo. 

Ako sam išta naučio u Kabulu, to je da je ljudsko ponašanje 

haotično i nepredvidivo, i ne mari za prigodnu simetriju. Ali 

pronalazim utjehu u tome, u ideji obrasca, o pojavljivanju priče 

mog života, kao kad se fotografija pojavljuje u mračnoj komori, 

priče koja se polako ukazuje i potvrđuje dobro koje sam 

oduvijek želio da vidim u sebi. Ta priča me održava. 

Proveo sam pola karijere u Ateni, uklanjajući bore, 

podižući obrve, zatežući podvoljke, preoblikujući deformi-sane 

nosove. Proveo sam drugu polovinu radeći ono što sam uistinu 

želio, a to je bilo da letim po svijetu - Centralna Amerika, 

podsaharska Afrika, Južna Azija i Daleki Istok - i radim s 

djecom, popravljam rascijepljene usne i nepca, uklanjam 

facijalne tumore, popravljam povrede na njihovim licima. Rad u 

Ateni nije ni izbliza bio toliko zadovoljavajući, ali je plata bila 

dobra, i omogućila mi je da uzimam slobodne sedmice i 

mjesece, i bavim se volonterskim radom. 

Zatim, početkom 2002, pozvala me je žena koju poznajem. 

Zvala se Amra Ademović. Bolničarka iz Bosne. Upoznali smo 

se na jednoj konferenciji u Londonu, prije nekoliko godina i 

imali smo prijatnu avanturu, koja je trajala jedan vikend, koju 


278

smo oboje smatrali nevažnom, mada smo ostali u kontaktu i 

viđali se povremeno. Rekla je kako radi za neku humanitarnu 

organizaciju u Kabulu i da traže plastičnog hirurga koji bi radio 

s djecom - zečije usne, povrede lica od šrapnela i metaka, takve 

stvari. Odmah sam pristao. Namjeravao sam da ostanem tri 

mjeseca. Otišao sam krajem proljeća 2002. Nikad se nisam 

vratio. 

Thalia me čeka u luci. Odjevena je u zeleni vuneni šal i 

debeo zagasitoružičasti kaput, preko džempera i farmeri-ca. 

Kosa joj je sad duga, pada preko ramena, s razdjeljkom nasred 

glave. Kosa joj je sijeda, i taj detalj me - ne unaka-ženi donji dio 

lica - pogađa i zaprepasti kad je vidim. To me i ne iznenađuje 

toliko; Thalia je počela da sijedi oko trideset pete godine, i za 

pet godina, kosa joj je bila bijela kao pamuk. Znam da sam se i 

ja promijenio, stomačić koji tvrdoglavo raste, podjednako 

uporno povlačenje kose, ali propadanje tijela je nezaustavljivo, 

neprimjetno koliko i podmuklo. Kad sam vidio sijedu Thaliju, to 

je bio očigledan dokaz njenog neprekidnog, neizbježnog marša 

prema starosti - a, istom logikom, to se odnosilo i na mene. 

“Bit će ti hladno”, kaže ona, čvršće zamotavajući šal oko 

vrata. Januar je, jutro, nebo je oblačno i sivo. Skvrčeno lišće 

treperi na hladnom vjetru. 

“Ako želiš da vidiš šta je hladnoća, dođi u Kabul”, kažem. 

Uzimam kofer. 

“Kako ti je drago, doktore. Autobus ili šetnja? Biraj.” 

“Šetnja”, kažem. 

Idemo na sjever. Prolazimo pored grada Tinosa. Jedrenjaci 

i jahte ukotvljeni su u luci. Na kioscima se prodaju razglednice i 

majice. Ljudi pijuckaju kafu za malim okruglim stolovima 

ispred kafića, čitaju novine, igraju šah. Konobari iznose escajg 

za ručak. Za sat ili dva, miris pečene ribe dopirat će iz kuhinja. 

Thalia živo započinje priču o novom naselju bijelih 

bungalova koji se grade južno od Tinosa, s pogledom na 

Mikonos i Egejsko more. Prevashodno će biti namijenjeni 

turistima ili bogatašima koji provode ljeto na Tinosu od 


279

devedesetih godina dvadesetog vijeka. Kaže da će bungalovi 

imati otvoreni bazen i fitnes centar. Godinama mi je slala e- 

mailove, pisala mi o tim promjenama koje su mijenjale Tinos. 

Hoteli na plaži sa satelitskim antenama i pristupom internetu, 

noćni klubovi i barovi i taverne, restorani i prodavnice za 

zadovoljavanje potreba turista, taksiji, autobusi, gužva, 

strankinje koje leže na plažama, u toplesu. Seljaci sad imaju 

kamionete umjesto magaraca - makar oni koji su ostali. Većina 

njih je davno otišla, mada se sad neki vraćaju da bi proveli 

penziju na ostrvu. 

“Odie nije baš zadovoljna”, kaže Thalia, misleći na te 

promjene. Pisala mi je i o tome - stariji ostrvljani sumnjičavo 

gledaju pridošlice i promjene koje oni donose. “Tebi, izgleda, 

ne smeta promjena”, kažem. 

“Nema svrhe boriti se protiv neizbježnog” govori ona. 

Zatim dodaje: “Odie kaže: ‘Baš liči na tebe da kažeš tako nešto, 

Thalia. Ti nisi rođena ovdje.’” Onda se glasno, i od srca, 

nasmije. “Čovjek bi mislio da sam zaslužila neka prava poslije 

četrdeset četiri godine na Tinosu. Ali, eto.” 

I Thalia se promijenila. Čak i dok nosi taj zimski kaput, 

primjećujem da se proširila u kukovima, postala pu-nija - ne 

mlitavo punačka, već snažnija. Sad u njoj postoji neki 

prijateljski prkos, nestašno zadrikivanje kad govori o stvarima 

za koje pretpostavljam da misli kako su pomalo budalaste. Sjaj u 

njenim očima, taj novi glasan smijeh, to stalno rumenilo na 

obrazima - izgleda kao žena nekog zemljoradnika. Jedna od onih 

sjajnih ž ena č ije nezgrapno prijateljstvo govori o č vrstom 

autoritetu i odlučnosti koju nije pametno osporavati. 

“Kako ide posao?”, pitam. “Radiš li još?” 

“Tu i tamo”, kaže Thalia. “Znaš kakva su vremena.” Oboje 

odmahujemo glavama. U Kabulu sam pratio vijesti o strogim 

mjerama štednje. Gledao sam na CNN-u maskirane mlade Grke 

koji gađaju kamenjem policiju, ispred parlamenta, policajce pod 

punom opremom, koji bacaju suzavac, vitlaju pendrecima. 


280

Thaliji ne nedostaje posla u bukvalom smislu. Prije 

digitalnog doba, bila je neka vrsta majstora. Išla je u kuće ljudi 

lemila provodnike u njihovim televizorima, mijenjala 

kondenzatore u starim radioaparatima, lampašima. Zvali su je da 

popravlja pokvarene termostate na frižiderima, slavine koje 

cure. Ljudi su joj plaćali koliko su mogli. A ako nisu mogli da 

joj plate, ipak je vršila popravke. Nije mi stvarno potreban 

novac, rekla mije. Radim to iz zabave. Još uvijek me uzbuđuje 

da otvaram stvari i vidim kako rade. Ovih dana je kao 

jednočlana kompjuterska servisna firma. Potpuno je samouka. 

Naplaćuje beznačajne svote da popravi kompjutere, promijeni IP 

podešavanja, sredi softverske probleme, ubrza rad kompjutera, 

izvede nadogradnje softvera i probleme s podizanjem sistema. 

Više puta sam je pozvao iz Kabula, očajnički tražeći pomoć kad 

mi se kompjuter zakoči. 

Kad smo stigli u kuću moje majke, zastali smo, za 

trenutak, u dvorištu, pored starog stabla masline. Vidim tragove 

maminog nedavnog užurbanog rada - okrečene zidove, napola 

završen golubarnik, č ekić i otvorenu kutiju eksera na jednoj 

dasci. 

“Kako je ona?”, pitam. 

“Oh, zajedljiva kao i uvijek. Zato sam postavila onu 

stvar.” Pokazuje na satelitsku antenu na krovu. “Gledamo strane 

sapunice. Arapske su najbolje, ili najgore, što se svodi na isto. 

Pokušavamo otkriti zaplete. To je sprečava da zarije kandže u 

mene.” Projuri kroz ulazna vrata. “Dobro došao kući. Pripremit 

ću ti nešto za jelo.” 

Čudno je biti ponovo kod kuće. Vidim nekoliko 

nepoznatih stvari, kao što je fotelja od sive kože u dnevnoj sobi i 

bijeli sto od pruća pored televizora. Ali sve je, manje-više, isto 

kao i prije. Kuhinjski sto, sad prekriven mušemom, sa šarama 

naizmjenično poredanih plavih patlidžana i krušaka; stolice od 

bambusa s visokim naslonima za leđa; stara petrolejka u držaču 

od pruća, nazubljen čunak pocrnio od dima, fotografija na kojoj 

smo mama i ja - ja u bijeloj košulji, mama u najboljoj haljini - 


281

još uvijek visi iznad kamina u dnevnoj sobi, mamin porculanski 

servis još uvijek na najvišoj polici. 

A ipak, dok spuštam kofer, osjećam kao da usred svega 

postoji zjapeća rupa. Decenije tokom kojih je mama živjela 

ovdje s Thalijom su mi kao taman nepregledan prostor. Bio sam 

odsutan. Tokom svih obroka koje su mama i Thalia dijelile za 

ovim stolom, smijeha, prepirki, perioda dosade, bolesti, dugog 

niza jednostavnih rituala koji čine život. Ulazak u kuću u kojoj 

sam odrastao je pomalo zbunjujući, kao č itanje kraja romana 

koji sam započeo čitati, a zatim prestao, prije mnogo godina. 

“Hoćeš li jaja?”, kaže Thalia, već vezujući kecelju, 

sipajući ulje u tavu. Kreće se kuhinjom samouvjereno, kao da je 

njena. 

“Naravno. Gdje je mama?” 

“Spava. Imala je tešku noć.” 

“Samo da je vidim na brzinu.” 

Thalia vadi žicu za mućenje iz ladice. “Ako je probudiš, 

imat ćeš posla sa mnom, doktore.” 

Na prstima se penjem do spavaće sobe. Tamo je mrak. 

Jedan dug zrak svjetlosti prodire kroz navučene zavjese, pada na 

mamin krevet. Vazduh je pun bolesti. To nije pravi miris; već 

više kao fizičko prisustvo. Svaki doktor to zna. Bolest 

ispunjava sobu kao vodena para. Za trenutak stojim na vratima i 

dozvoljavam očima da se naviknu. Tama je razbijena 

četverouglastim promjenjivim obojenim svje-tlom na noćnom 

stoliću, na strani kreveta na kojoj pretpostavljam da spava 

Thalia, mojoj nekadašnjoj strani. To je jedan od onih digitalnih 

ramova za fotografije. Rižina polja i drvene kućice sa sivim 

crijepom, pretvaraju se u bazar pun ljudi s odranim kozama koje 

vise s kuka, zatim u tamnoputog muškarca koji čuči pokraj 

mutne rijeke, prstima perući zube. 

Privlačim stolicu i sjedam pored maminog kreveta. Dok je 

gledam, sad kad su mi se oči navikle na mrak, nešto u meni 

klone. Zaprepašten sam time koliko se majka sasušila. Već sad. 

Pidžama s cvjetnom šarom djeluje joj preširoko na uskim 

ramenima i ravnim grudima. Ne marim za to kako spava, na 


282

stomaku, otvorenih usta, kao da sanja nešto ružno. Ne sviđa mi 

se š to joj je proteza ispala iz ležišta u snu. Očni kapci joj 

pomalo trepere. Sjedim tamo neko vrijeme. Pitam sebe: Šta si 

očekivao? I onda slušam otkucavanje zidnog sata, zvečanje 

Thalijine spatule o tavu, u prizemlju. Gledam beznačajne 

pojedinosti iz maminog života u ovoj sobi. Televizor s ravnim 

ekranom pričvršćen za zid, kompjuter u uglu; nedovršen sudoku 

na noćnom stoliću, stranica je obilježena naočalama za čitanje; 

daljinski upravljač za televizor; bočica vještačkih suza; tuba 

steroidne kreme; tuba ljepka za protezu; bočica s pilulama; i, na 

podu, svijetlosmeđe čupave papuče. Nikad prije nije nosila 

takve. Pored papuča, nalazi se otvoreno pakovanje pelena za 

odrasle. Ne mogu povezati te stvari s majkom. Opirem se tome. 

Izgledaju mi kao da pripadaju nekom strancu. Nekom 

nemarnom, bezazlenom. Nekom na koga nikad ne bi mogao da 

se naljutiš. 

Na drugoj strani kreveta, prizor na digitalnom ramu se 

ponovo mijenja. Nakratko gledam. Zatim se sjetim. Te 

fotografije su mi poznate. Ja sam ih slikao. Onda kad sam... Šta? 

Kad sam obilazio svijet, rekao bih. Uvijek sam se trudio da 

napravim dva seta fotografija i jedan pošaljem Thaliji. A ona ih 

je sačuvala. Sve te godine. Thalia. Obuzima me naklonost, 

slatka kao med. Ona je bila moja prava sestra, moj pravi 

Manaar, sve ovo vrijeme. Doziva me iz prizemlja. 

Tiho ustajem. Dok napuštam sobu, nešto mi privuče 

pogled. Nešto uramljeno, okačeno na zid, pored sata. Ne mogu 

dobro da vidim u mraku. Otvaram mobilni telefon i gledam 

prema njegovom srebrnastom sjaju. To je novinski članak o 

humanitarnoj organizaciji za koju radim u Kabulu. Sjećam se 

tog intervjua. Novinar je bio neki prijatan Amerikanac 

korejskog porijekla, koji je neznatno mucao. Pojeli smo tanjir 

aabulija - afganistanskog pilava, sa smeđom rižom, suhim 

grožđem i janjetinom. Na sredini članka, nalazi se grupna 

fotografija. Ja, neka od djece, Nabi u pozadini, stoji ukočeno, s 

rukama iza leđa, izgleda istovremeno zloslutno, stidljivo i 

uzvišeno, kao što Afganistanci često izgledaju na fotografijama. 

I Amra je tu, s usvojenom kćerkom, Rosi. Sva djeca se smiješe. 


283

“Markose.” 

Zatvaram mobilni telefon i silazim u prizemlje. Thalia 

stavlja čašu mlijeka pred mene i tanjir vrućih jaja na podlozi od 

paradajza. “Ne brini, već sam zasladila mlijeko.” 

“Sjetila si se.” 

Sjeda, ne trudeći se da skine kecelju. Naslanja lakto-ve na 

sto i gleda me kako jedem, povremeno brišući lijevi obraz 

maramicom. 

Sjećam se svih onih situacija kad sam je ubjeđivao da mi 

dozvoli da radim na njenom licu. Rekao sam joj da su hirurške 

tehnike prilično napredovale od šezdesetih godina, i kako sam 

siguran da mogu, ako ne da ispravim, makar da značajno 

smanjim njenu unakaženost. Odbila je, na moje ogromno 

zaprepaštenje. Ovo sam ja, rekla mi je. Nemaštovit, 

nezadovoljavajući odgovor, mislio sam tad. Šta to uopće znači? 

Nisam to razumio. Obuzele su me surove misli o zatvorenicima, 

doživotnim, koji se plaše izaći na slobodu, plaše se pomilovanja, 

užasavaju se promjene, užasavaju novog života van bodljikave 

žice i stražarskih kula. 

Moja ponuda Thaliji je još uvijek otvorena. Znam da je 

neće prihvatiti. Ali sad je razumijem. Jer je bila u pravu - to je 

ona. Ne mogu se pretvarati da znam kako izgleda po-smatrati 

svakog dana to lice u ogledalu, gledati tu grozotu, i pronaći 

volju da to prihvatiš. Kakav je to ogroman napor, trud, 

strpljenje. Njeno prihvatanje se polako oblikovalo, tokom 

godina, kao što stijene na obali oblikuje udaranje talasa. Psu je 

bilo potrebno nekoliko trenutaka da podari Thaliji novo lice, a 

njoj čitav život da ga pretvori u identitet. Nije mi dozvoljavala 

da to poništim skalpelom. Bilo bi to kao nanošenje nove rane 

preko one stare. 

Počeo sam jesti jaja, znajući da ć e je to obradovati, iako 

nisam bio stvarno gladan. “Ukusno je, Thalia.” 

“Pa, jesi li uzbuđen?” 

“Kako to misliš?” 


284

Okreće se i otvara ladicu kuhinjskog ormarića. Vadi 

sunčane naočale s četvrtastim staklima. Za trenutak razmišljam. 

Onda se sjetim. Pomračenje. 

“Ah, naravno.” 

“Prvo sam mislila da ga samo posmatramo kroz rupicu. 

Ali onda je Odie rekla da dolaziš. A ja sam rekla: ‘Pa, hajde da 

onda to uradimo sa stilom.’” 

Malo smo razgovarali o pomračenju koje bi trebalo da se 

dogodi sutradan. Thalia kaže da će početi ujutro i završiti se oko 

podneva. Provjeravala je vremensku prognozu i laknulo joj je 

kad je vidjela da iznad ostrva nebo neće biti oblačno. Pita me 

želim li još jaja, a ja kažem da, a ona mi priča o novom internet 

kafeu koji je otvoren na mjestu stare zalagaonice gospodina 

Roussosa. 

“Vidio sam fotografije”, kažem. “Na spratu. A i članak.” 

Dlanom briše mrvice hljeba sa stola, baca ih preko ramena 

u sudoper, bez gledanja. “Ah, to je bilo lako. Mislim, skeniranje 

i snimanje. Teži dio bio je da se slože po zemljama. Morala sam 

sjesti i dokučiti sama, jer nisi slao bilješke, samo fotografije. 

Bila je veoma odlučna u vezi s tim, sve se moralo složiti po 

zemljama. Moralo je biti tako. Insistirala je na tome.” 

“Ko?” 

Uzdahnula je. “’Ko?’, pita on. Odie. Ko drugi?” 

“To je bila njena zamisao?” 

“I članak. Ona ga je pronašla na internetu.” 

“Mama je tražila na internetu?”, pitam. 

“Nije trebalo da joj pokazujem. Sad više ne prestaje.” 

Zakikoće se. “Provjerava te svakog dana. Kunem se. Imaš 

internetskog uhodu, Markose Varvarise.” 


Mama silazi u prizemlje malo poslije podneva. Obučena je 

u tamnoplavu kućnu haljinu i čupave papuče koje sam već 

omrznuo. Izgleda kao da se počešljala. Osjećam olakšanje kad 

vidim da se naizgled normalno kreće dok silazi niz stepenice, 

dok širi ruke prema meni, smiješi mi se pospano. 

285

Sjedamo za sto da popijemo kafu. 

“Gde je Thalia?”, pita, dok puše u solju. “Izašla da kupi 

kolače. Za sutra. Je li tvoj, mama?” Pokazujem štap naslonjen 

na zid, iza nove fotelje. Nisam ga primijetio kad sam tek ušao. 

“Oh, skoro da ga ne koristim. Samo tokom loših dana. I 

za duže šetnje. Čak i tad, samo da bih se osjećala mirnije”, kaže 

suviše odsječno, po čemu znam da ga koristi više nego što želi 

priznati. “Brinem se zbog tebe. Zbog vijesti iz te grozne zemlje. 

Thalia ne želi da ih slušam. Kaže da će me to uznemiriti.” 

“Postoje izvjesni incidenti”, kažem, “ali uglavnom se ljudi 

trude da normalno žive. A ja sam uvijek pažljiv, mama.” 

Naravno da joj ne govorim da su s druge strane ulice pucali na 

gostinsku kuću niti za nedavni talas napada na strane 

humanitarce, niti da pažljiv znači da sam počeo nositi pištolj kad 

se vozim po gradu, što vjerovatno ne bi ni trebalo da radim. 

Mama otpija gutljaj kafe, malo se trgne. Ne postavlja mi 

nova pitanja. Nisam siguran je li ovo dobra stvar. Nisam siguran 

je li odlutala, povukla se u sebe kao što to starci rade, ili je to 

smišljeno kako me ne bi natjerala da lažem ili otkrijem stvari 

koje bi je uznemirile. “Nedostajao si nam za Božić”, kaže. 

“Nisam se mogao izvući, mama.” 

Kima glavom. “Sad si došao. To je jedino važno.” Otpijam 

kafu. Sjećam se, kad sam bio mali, kako smo mama i ja, svakog 

jutra, doručkovali za ovim stolom, šutke, gotovo svečano, prije 

nego što bismo zajedno krenuli u školu. Tako malo smo 

razgovarali. 

“Znaš, mama, zabrinut sam za tebe.” 

“Nema potrebe. Mogu se sama brinuti o sebi.” Tračak 

starog prkosnog ponosa, kao prigušeno svjetlo u magli. “Ali 

koliko dugo?” 

“Koliko dugo budem mogla.” 

“A kad ne budeš mogla, šta onda?” Ne izazivam je. Pitam 

jer ne znam. Ne znam kakva će biti moja uloga i hoću li je 

uopće imati. 


286

Gleda me u oči. Zatim sipa kašičicu šećera u svoju solju, 

polako miješa. “Čudno je to, Markose, ali ljudi obično sve 

shvataju pogrešno. Misle da ž ive kako ž ele. Ali ono što ih 

stvarno vodi su stvari kojih se boje. Ono š to ne ž ele.” “Ne 

razumijem te, mama.” 

“Evo, uzmimo tebe kao primjer. Otišao si odavde. Stvorio 

si svoj život. Bojao si se da ćeš biti zarobljen ovdje. Sa mnom. 

Bojao si se da ću te sputati. Ili, uzmimo Thaliju. Ostala je jer 

nije željela da više zure u nju.” Gledam je kako proba kafu, sipa 

još jednu punu kašičicu šećera. Sjećam se, kako sam se kao 

dječak uvijek osjećao nedoraslo kad sam raspravljao s njom. 

Govorila je na način koji nije ostavljao prostor za odgovor, 

gazila me je istinom, izrečenom jasno, jednostavno, neuvijeno. 

Uvijek sam bio poražen prije nego što bih rekao i riječ. Uvijek 

mi je to djelovalo nepošteno. 

“Šta je s tobom, mama?”, pitam. “Čega se ti plašiš? Šta je 

to što ne želiš?” 

“Da nekom budem na teretu.” 

“Nećeš biti.” 

“Oh, tu si potpuno u pravu, Markose.” 

Nezadovoljstvo me obuzima zbog te tajanstvene izjave. 

Prisjećam se pisma koje mi je Nabi dao u Kabulu, posthu-mnog 

priznanja. Sporazuma koji je Sulejman Wahdati sklopio s njim. 

Pitam se da li je mama napravila sličan sporazum s Thalijom, 

ako je odabrala Thaliju da je spasi kad dođe vrijeme za to. Znam 

da bi Thalia mogla to da uradi. Ona je sad jaka. Ona bi spasila 

mamu. 

Mama pomno gleda moje lice. “Imaš svoj život i posao, 

Markose”, kaže, sad nježnije, mijenjajući tok razgovora, kao da 

mi je zavirila u glavu, vidjela moju zabrinutost. Zubna proteza, 

pelene, čupave papuče - to me je navelo da je potcijenim. Još 

uvijek ima prednost. Uvijek će imati. “Ne želim da te 

opterećujem.” 

Napokon, laž - ovo što je rekla - ali to je dobronamjerna 

laž. Nisam ja taj koga će ona opteretiti. Zna to isto kao i ja. Ja 

sam odsutan, hiljadu kilometara daleko. Neprijatnost, posao, 


287

mučenje, sve će to pogoditi Thaliju. Ali mama uključuje i mene, 

podarujući mi nešto što nisam zaslužio, niti pokušao da 

zaslužim. 

“Ne bi bilo tako”, kažem nesigurno. 

Mama se smiješi. “Kad već pominjemo tvoj posao, 

pretpostavljam da znaš kako nisam bila baš oduševljena kad si 

otišao u tu zemlju.” 

“Sumnjao sam, da.” 

“Nisam razumjela zašto ideš. Zašto bi se odrekao svega - 

prakse, novca, kuće u Ateni - svega za šta si radio - i otišao na 

neko nasilno mjesto?” 

“Imao sam svoje razloge.” 

“Znam.” Prinosi š oljicu usnama, spušta je, ne otpivši. 

“Nisam baš vješta u ovom”, kaže polako, gotovo stidljivo, “ali 

ono što ti pokušavam kazati jeste da si dobro ispao. Ponosna 

sam na tebe, Markose.” 

Gledam u svoje šake. Osjećam kako njene riječi prodiru 

duboko u mene. Iznenadila me je. Uhvatila nespremnog. Zbog 

onog što je rekla. Ili zbog nježnog sjaja u njenim očima dok je 

to govorila. Izgubljen sam i ne znam šta da joj odgovorim. 

“Hvala ti, mama”, uspijevam promrmljati. Ne mogu ništa 

više da kažem, i neko vrijeme sjedimo šutke, vazduh među 

nama je pun nelagodnosti i naše svijesti o izgubljenom vremenu, 

prilikama koje su otišle u nepovrat. 

“Htjela sam te nešto pitati”, kaže mama. 

“Šta?” 

“James Parkinson. George Huntington. Robert Graves. 

John Down. Sad ovaj moj prijatelj, Lou Gehrig. Kako se sve 

bolesti zovu po muškarcima?” 

Zatrepćem, i mama zatrepće, a onda se ona nasmije, pa se 

nasmijem i ja. Iako me duša boli. 


Sljedećeg jutra, ležimo napolju na ležaljkama na 

rasklapanje. Mama je odjevena u debeo šal i sivu jaknu, noge je, 

288

zbog oštre hladnoće, umotala pokrivačem. Pijuckamo kafu i 

grickamo pečene dunje s cimetom, koje je Thalia kupila za ovu 

priliku. Svi nosimo tamne naočale, gledamo u nebo. Sunce je 

malo nagrizeno na sjevernom rubu, izgleda pomalo kao logo na 

apple laptopu koji Thalia povremeno otvara kako bi ostavila 

odgovore na nekom internet forumu. Svud naokolo, ljudi stoje 

na pločnicima i krovovima, kao bi posmatrali spektakl. Neki su 

odveli porodice na drugi kraj ostrva, gdje je Grčko astronomsko 

društvo postavilo teleskop. 

“Kad bi trebalo da se potpuno pomrači?”, pitam. “Oko 

pola jedanaest”, kaže Thalia. Podiže naočale, gleda na sat. “Za 

otprilike jedan sat.” Uzbuđeno trlja ruke, kuca nešto na tastaturi. 

Gledam njih dvije, mamu s tamnim naočalama, sa šakama, 

ispresijecanim plavim venama, na grudima, Thaliju koja 

grozničavo udara po tasterima, dok joj bijela kosa viri ispod 

kape. 

Dobro si ispao. 

Ležao sam na kauču, prethodne večeri, razmišljajući o 

onom što je mama rekla, i sjetio sam se Madaline. Sjetio sam se 

kako sam, kao dječak, bjesnio zbog stvari koje mama nije radila, 

a koje su ostale majke radile. Nije me držala za ruku kad smo 

išli zajedno. Nije me stavljala u krilo, čitala priče za laku noć, 

ljubila me pred spavanje. Sve to je bilo tačno. Ali sve ove 

godine mi je izmicala veća istina, neprepoznata i necijenjena, 

zakopana duboko ispod mojih nezadovoljstava. Evo o čemu se 

radi: majka me nikad neće napustiti. To je bio njen dar meni, to 

neuništivo saznanje da ona nikad neće uraditi ono što je 

Madaline uradila Thaliji. Ona je moja majka i neće me ostaviti. 

To sam jednostavno prihvatio i očekivao. Nisam joj se 

zahvaljivao zbog toga više nego suncu što izlazi ujutro. 

“Gledaj!”, viče Thalia. 

Iznenada, svud oko nas - na tlu, zidovima, odjeći - stvaraju 

se mali sjajni srpovi svjetlosti, sunce u obliku polumjeseca šija 

kroz lišće naše masline. Vidim polumjesec kako šija u kafi u 

mojoj šolji, još jedan koji mi poigrava na pertlama. 


289

“Da ti vidim šake, Odie”, kaže Thalia. “Brzo!” 

Mama otvara šake, podiže dlanove. Thalia vadi iz džepa 

komad stakla. Drži ga iznad maminih šaka. Iznenada, male duge 

u obliku polumjeseca zadrhte na naboranoj koži majčinih šaka. 

Ona uzdiše. 

“Vidi to, Markose!”, kaže mama, neobuzdano se smiješeći, 

kao djevojčica. Nikad ranije nisam vidio da se smiješi tako 

čisto, prostodušno. 

Nas troje sjedimo, gledamo uzdrhtale male duge na 

maminim šakama, i osjećam tugu i staru patnju, svaka poput 

kandže mi steže grlo. 

Dobro si ispao. 

Ponosna sam na tebe, Markose. 

Imam pedeset pet godina. Čekao sam čitavog života da 

čujem te riječi. Je li sad prekasno za to? Za nas? Jesmo li, mama 

i ja, protraćili previše vremena? Dio mene misli da je bolje da 

nastavimo kao i dosad, da se ponašamo kao da ne znamo koliko 

smo zanemarivali jedno drugo. Tako je manje bolno. Možda je 

bolje nego ova zakasnjela ponuda. Ovaj krhki, uzdrhtao 

nagovještaj kako su stvari mogle izgledati između nas. Iz toga 

će se samo izroditi ž aljenje, kažem sebi, a kakva korist od 

žaljenja? Ono ništa ne može vratiti. Ono š to smo izgubili je 

nepovratno. 

A ipak, kad mama kaže: “Zar nije predivno, Markose?” 

Odgovaram joj: “Jeste, mama. Predivno je”, i dok se nešto 

počinje otvarati u meni, posežem i uzimam maminu ruku u 

svoju. 


290

Zima 2010. 

Kad sam bila djevojčica, otac i ja smo svake večeri imali jedan 

ritual. Pošto bih dvadeset jedan put izgovorila U ime Allaha, 

Milostivog, Samilosnog, i on bi me smjestio u krevet, sjeo bi 

pored mene i palcem i kažiprstom čupao koš-mare iz mog čela. 

Prsti bi mu se pomjerali od mog čela do sljepoočnica, strpljivo 

pretraživali iza mojih ušiju, na potiljku, i onda bi coknuo ustima 

- kao zvuk otvaranja boce - za svaki košmar koji bi izvukao iz 

mog mozga. Smještao je snove, jedan po jedan, u nevidljivu 

vreću u krilu i čvrsto vezao uzicu. Onda bi pretražio vazduh, 

tražeći sretne snove da zamijene one koje je odstranio. Gledala 

sam ga kako naginje glavu i mršti se, dok mu pogled šara na sve 

strane, kao da čuje neku muziku u daljini. Zadržavala sam dah, 

čekala trenutak kad će se otac nasmijati, kad će zapjevati: Ah, 

evo jednog, kad će saviti šake, pustiti da mu san sleti na dlanove 

kao neka latica, koja polako pada s drveta. Tad bi nježno, 

veoma nježno - otac je govorio kako su sve dobre stvari u životu 

krhke i lako ih je izgubiti - prinio šake mom licu, protrljao mi 

čelo dlanovima i ubacio sreću u glavu. 

O čemu ću noćas sanjati, baba, pitala sam. 

Ah, noćas. Pa, noćas imamo jedan poseban san, uvijek bi 

govorio prije nego što mi ga ispriča. Onda bi, na licu mjesta, 

izmislio priču. U jednom od snova koji mi je podario, postala 

sam najpoznatija svjetska slikarica. U drugom, bila sam kraljica 

začaranog ostrva, i imala sam leteći prije-sto. Čak mi je ispričao 

i jedan o mojoj omiljenoj poslastici, želeu. Imala sam moć da, 

jednim potezom čarobnog štapića, pretvorim sve u žele - školski 

autobus, Empire State Building, č itav Tihi okean, ako sam 

željela. Više puta sam spasila planetu od uništenja, mašući 

čarobnim š tapićem prema velikom meteoru. Moj otac, koji 

nikad nije mnogo pričao o svom ocu, rekao je kako je od njega 

naslijedio sposobnost pripovijedanja. Rekao je da je, kad je bio 


291

dječak, otac ponekad sjedio s njim i - ako je bio raspoložen, što 

se nije često događalo - pričao priče pune džina, vila i divova. 

Ponekih noći, mijenjala bih se s babom. On bi zatvorio oči 

i prevlačio moje dlanove preko lica, počevši od čela, preko oštre 

dlake na obrazima, raščupanih brkova. 

I, šta ću noćas sanjati?, prošaputao bi, hvatajući me za 

šake. I nasmiješio bi se. Jer je već znao koji ću mu san podariti. 

Uvijek je bio isti. Onaj u kojem on i sestrica leže ispod 

rascvjetalog jabukovog drveta, spremaju se za popodnevni 

odmor. Sunce im grije obraze, njegova svjetlost naglašava travu, 

lišće i grane pune cvijeća iznad njih. 

Bila sam jedino, i počesto, usamljeno dijete. Pošto su me 

dobili, moji roditelji, koji su se upoznali u Pakistanu, kad su 

imali oko četrdeset godina, odlučili su da ne iskušavaju sudbinu 

drugi put. Sjećam se kako sam, sa zavišću, gledala svu djecu u 

komšiluku, u svojoj školi, koja su imala mlađu braću ili sestre. 

Kako sam bila izbezumljena time kako se ponašaju prema 

njima, tako nesvjesni sopstvene sreće. Ponašali su se kao divlji 

psi. Štipali, udarali, gurali, iznevjeravali jedno drugo na sve 

moguće načine. I smijali se tome. Nisu razgovarali jedni s 

drugima. Nisam to razumjela. Provela sam svoje najranije 

djetinjstvo žudeći za bratom ili sestrom. Ono što sam stvarno 

željela jeste da imam bliznakinju, nekog ko bi plakao pored 

mene u kolijevci, spavao pored mene, sisao majčinu sisu sa 

mnom. Nekog koga bi voljela bespomoćno i potpuno, i na 

čijem bi licu uvijek mogla vidjeti svoje. 

I tako je babina mlađa sestra, Pari, postala moja tajna 

drugarica, koju sam samo ja vidjela. Bila je moja sestra, ona za 

koju sam uvijek željela da su mi je roditelji podarili. Vidjela bih 

je u kupatilskom ogledalu kad bismo, jedna pored druge, prale 

ujutro zube. Oblačile smo se zajedno. Pratila bi me do škole i 

sjedila pored mene na časovima - kad sam gledala pravo ispred 

sebe, u tablu, uvijek sam mogla, krajičkom oka, uočiti njenu 

crnu kosu i bijeli profil. Vodila sam je u dvorište tokom 

odmora, osjećajući njeno prisustvo kad sam se spuštala niz 

tobogan, kad sam se prebacivala s vratila na vratilo. Poslije 


292

nastave, kad bih crtala za kuhinjskim stolom, ona bi strpljivo 

žvrljala pored mene ili stajala i gledala kroz prozor, dok ja ne 

završim, i onda bismo izašle napolje da preskačemo konopac, 

naše sjenke--bliznakinje poskakivale su na betonu. 

Niko nije znao za moje igre s Pari. Čak ni moj otac. 

Ona je bila moja tajna. 

Ponekad, kad nije bilo nikog u blizini, jele smo grožđe, 

razgovarale i razgovarale - o igračkama, koje žitne pahuljice su 

najukusnije, o crtanim filmovima koje volimo, drugarima iz 

škole koje ne volimo, o zlobnim nastavnicima. Imale smo istu 

omiljenu boju (žuta), omiljen sladoled (višnja), televizijsku 

emisiju {Alf), i obje smo ž eljele da budemo umjetnice kad 

porastemo. Naravno, zamišljala sam da izgledamo potpuno isto 

jer smo, napokon, bile bli-znakinje. Ponekad sam je gotovo 

mogla vidjeti - stvarno vidjeti, hoću da kažem - krajičkom oka. 

Pokušavala sam je nacrtati i, svaki put, crtala bih joj iste pomalo 

nejednake zelene oči kao što su moje, istu crnu kovrdžavu kosu, 

iste duge obrve, koje su se gotovo dodirivale. Ako bi me neko 

pitao, govorila sam da crtam sebe. 

Priča kako je moj otac izgubio sestru, bila mi je poznata 

kao i priče koje mi je majka pričala o Poslaniku, priče koje ću 

kasnije ponovo čuti kad me roditelji budu upisali na vjeronauku 

u džamiji u Haywardu. Ipak, uprkos tome što mi je bila poznata, 

svake večeri sam tražila da č ujem priču o Pari, koja me je 

privlačila kao gravitacija. Možda je razlog tome bio što smo 

imale isto ime. Možda sam zato osjećala povezanost među 

nama, neodređenu, obavijenu tajnom, a ipak stvarnu. Ali bilo je 

još nečeg. Osjetila sam kako me je dodirnula, kao da sam i sama 

bila obilježena onim što joj se dogodilo. Bile smo isprepletene, 

osjećala sam, na neke nevidljive načine koje nisam mogla u 

potpunosti razumjeti, povezane ne samo istim imenom, ne samo 

našim srodstvom, već kao da smo, zajedno, završile neku 

slagalicu. 

Bila sam sigurna da ću, ako budem pažljivo slušala priču o 

njoj, saznati nešto skriveno o sebi. 


293

Misliš li daje tvoj otac bio tužan? Što ju je prodao? Neki 

ljudi veoma dobro sakrivaju tugu, Pari. On je bio takav. Na 

njemu se ništa nije vidjelo. Bio je čvrst čovjek. Ali mislim da 

jeste, mislim daje bio tužan u sebi. A ti? 

Moj otac bi se nasmiješio i rekao: Zašto bih bio tužan kad 

imam tebe?, ali, čak sam i tad mogla to primijetiti. Bilo je to kao 

mladež na njegovom licu. 

Sve vrijeme smo tako razgovarali, čitava fantazija mi se 

odvijala u glavi. Štedjet ću novac, neću trošiti ni dolar na 

slatkiše i naljepnice, i kad mi kasica-prasica bude puna - mada 

to nije bilo prase, nego sirena koja sjedi na nekoj stijeni - otvorit 

ću je, staviti sav novac u džep i krenuti da pronađem očevu 

mlađu sestru, gdje god da se nalazi i, kad je pronađem, otkupit 

ću je i vratiti kući, babi. Usrećit ć u oca. Nije bilo ničeg na 

svijetu š to sam više ž eljela, nego da ja budem ta koja ć e mu 

odagnati tugu. 

I, kakav je m oj san večeras?, pitao bi baba. 

Već znaš. 

Još jedan osmijeh. Da, znam. 

Baba? 

Mmm? 

Je li ona bila dobra sestra? 

Bila je savršena. 

Poljubio bi me u obraz i navukao pokrivač do mog vrata. 

Na vratima bi zastao, neposredno prije nego što ugasi svjetlo. 

Bila je savršena, rekao bi. Baš kao i ti. 

Uvijek sam čekala da zatvori vrata prije nego što bih se 

izvukla iz kreveta, uzela još jedan jastuk, i spustila ga pored 

svog. Svake noći sam išla na spavanje, osjećajući kako mi dva 

srca biju u grudima. 


Gledam na sat dok se uključujem na autoput, sa starog 

Oakland Roada. Već je pola jedan. Bit će mi potrebno četrdeset 

minuta da stignem do aerodroma u San Franci-sku, ako ne bude 

nikakvih sudara niti radova na putu 101. Dobra stvar je, što je u 

294

pitanju međunarodni let, tako da će morati proći kroz carinu, i 

možda ću tako malo dobiti na vremenu. Prestrojavam se u lijevu 

traku i tjeram leksus gotovo sto trideset na sat. 

Sjećam se pravog čuda od razgovora koji sam vodila s 

babom, prije otprilike mjesec dana. Razmjena mišljenja je bila 

kao kratkotrajan mjehur normalnosti, kao mali džep vazduha, 

duboko na dnu tamnog okeana. Zakasnila sam dok sam mu 

nosila ručak, i on je okrenuo glavu prema meni i rekao, 

najnježnijim prijekornim tonom, kako sam genetski 

programirana da ne budem tačna. Kao i tvoja majka, Bog da joj 

dušu prosti. 

Ali ipak, nastavio je, smiješeći se, čovjek mora imati neku 

manu. 

Dakle, to je ta jedna mana koju mije Bog podario?, pitala 

bih, spuštajući tanjir s rižom i grahom u njegovo krilo. Urođena 

lijenost? 

I uradio je to s velikim oklijevanjem, ako smijem reći. 

Baba bi me uhvatio za ruke. Bila si tako blizu savršenstvu. 

Pa, ako želiš, rado ću ti pokazati još nekoliko. 

Negdje ih imaš na hrpi, zar ne? 

Oh, koliko ti volja. Spremne da budu oslobođene. Kad 

budeš star i nemoćan. 

Ja jesam star i nemoćan. 

Sad želiš da se sažalim na tebe. 

Petljam oko radija, mijenjam stanice - vijesti, kantri, džez, 

ponovo vijesti. Isključujem radio. Nemirna sam i nervozna. 

Uzimam mobilni telefon sa suvozačkog sjedišta. Zovem kuću i 

ostavljam otvoren telefon u krilu. 

“Halo?” 

“Selam, baba. Ja sam.” 

“Pari?” 

“Da, baba. Je li kod kuće sve u redu s tobom i Hectorom?” 

“Jeste. On je divan mladić. Ispržio nam je jaja. Jeli smo ih s 

tostom. Gdje si?” 

“Vozim”, kažem. 


295

“Ideš u restoran? Ne radiš danas, zar ne?” 

“Ne, idem na aerodrom, baba. Da nekog sačekam.” 

“Dobro. Reći ću tvojoj majci da skuha ručak”, kaže on. 

“Može donijeti nešto iz restorana.” 

“Dobro, baba.” 

Na moje olakšanje, ne pominje je ponovo. Ali, nekih dana, 

ne prestaje. Zašto mi ne govoriš gdje je, Pari? Da li je na nekoj 

operaciji? Ne laži mi! Zašto mi svi lažu? Je li otišla? Je li u 

Afganistanu? Onda, idem i ja! Idem u Kabul, i ne možeš me 

spriječiti. Baba i ja se tako natežemo, baba hoda po kući, 

rastreseno; ja mu lažem, zatim mu pokušavam skrenuti pažnju 

katalozima namještaja ili nečim na televiziji. Ponekad mi upali, 

ali u drugim prilikama ne nasjeda na moje trikove. Brine dok se 

ne rasplače, ne prohisteriše. Udara se po glavi i ljulja se 

naprijed-nazad na stolici, jecajući, drhtavih nogu, i onda mu 

moram dati ati-van. Čekam dok mu se pogled zamagli i, kad se 

to dogodi, svalim se na kauč, iscrpljena, bez daha, i sama blizu 

suza. Žudno gledam u ulazna vrata i otvoren prostor iza, i želim 

da prođem kroz njih i samo nastavim hodati. A onda baba 

zastenje u snu, i ja se trgnem, prepuna krivice. 

“Mogu li razgovati s Hectorom, baba?” 

Čujem kako slušalica prelazi iz ruke u ruku. U pozadini 

čuje se žamor publike nekog kviza, zatim i aplauz. 

“Hej, mala.” 

Hector Juarez živi na drugoj strani ulice. Mnogo godina 

smo bili komšije, a postali smo prijatelji posljednjih nekoliko. 

Dolazi nekoliko puta sedmično, i nas dvoje jedemo brzu hranu i 

gledamo grozne televizijske programe do kasno u noć, 

uglavnom rijaliti šoue. Jedemo hladnu piću i vrtimo glavama, 

morbidno zainteresovani za lakrdiju i ispade na ekranu. Hector 

je bivši marinac, koji je služio u južnom Afganistanu. Prije 

nekoliko godina teško ga je ranila neka improvizovana 

eksplozivna naprava. Svi iz kom-šiluka su se pojavili kad se 

vratio iz vojne bolnice. Njegovi roditelji su okačili natpis Dobro 

došao, Hectore, u svom dvorištu, uz balone i mnogo cvijeća. Svi 

su aplaudirali kad su se njegovi roditelji parkirali pred kućom. 

Nekoliko kom-šinica je napravilo pite. Ljudi su mu se 


296

zahvaljivali za službu državi. Govorili su: Sad budi jak. Bog te 

blagoslovio. Hectorov otac, Cesar, došao je do naše kuće, 

nekoliko dana kasnije i on i ja smo postavili rampu za invalidska 

kolica, koju je Cesar napravio ispred svoje kuće, do ulaznih 

vrata, prekrivenu američkom zastavom. Sjećam se da sam, dok 

smo nas dvoje radili na rampi, osjećala kako se moram izviniti 

Cesaru za ono što se dogodilo Hectoru u otadžbini mog oca. 

“Zdravo”, kažem. “Samo da vidim kako ste.” 

“Sve je u redu”, kaže Hector. “Jeli smo. Gledali smo Prava 

cijena. Sad se opuštamo uz Kolo sreće. Poslije slijedi Svađa.” 

“Joj. Izvini.” 

“Zbog čega, mija7 Dobro se zabavljamo. Zar ne, Abe?” 

“Hvala ti š to si mu spremio jaja”, kažem. Hector malo 

utišava glas. “Palačinke, ustvari. I znaš li šta? Svidjele su mu se. 

Pojeo je četiri porcije.” 

“Stvarno ti dugujem.” 

“Hej, mala, stvarno mi se sviđa nova slika. Ona s djetetom 

sa smiješnim šeš irom? Abe mi ju je pokazao. I on je veoma 

ponosan. Rekao sam, dođavola! I treba da budeš ponosan, 

čovječe.” 

Smiješim se dok mijenjam kolovozne trake, kako bih 

propustila kola koja su bila tik iza mene. “Možda sad znam šta 

da ti poklonim za Božić.” 

“Podsjeti me ponovo zašto ne možemo da se vjenčamo?”, 

kaže Hector. Čujem babu kako se buni u pozadini, i Hectorov 

smijeh, daleko od slušalice. “Samo se š alim, Abe. Polako. Ja 

sam invalid.” Zatim se obraća meni: “Mislim da mi je tvoj otac 

upravo pokazao svog unutrašnjeg Paštuna.” Podsjećam ga da 

babi da jutarnje lijekove i prekidam vezu. 


To je kao kad vidite fotografiju nekog radiospikera, koji 

nikad ne izgleda onako kako ste ga zamišljali, dok ste u kolima 

slušali njegov glas. Stara je, kao prvo. Ili postarija. Naravno da 

sam to znala. Izračunala sam da bi sad trebalo da ima otprilike 

šezdeset godina. Osim š to je teško pomiriti predstavu o ovoj 

297

mršavoj sjedokosoj ženi s djevojčicom koju sam uvijek 

zamišljala, trogodišnjakinjom kovrdžave crne kose, s dugim 

obrvama koje se gotovo spajaju, kao moje. I viša je nego što 

sam zamišljala. Vidim to, iako sad sjedi na klupi pored kioska sa 

sendvičima, stidljivo gledajući oko sebe, kao da se izgubila. Ima 

uska ramena i sitnu građu, prijatno lice, kosa joj je čvrsto 

zategnuta unazad, i vezana trakom. Nosi naušnice od zada, 

izblijedjele farmerke, dugu pletenu tuniku blijedocrvene boje, 

žuti šal, omotan oko vrata s ležernom evropskom elegancijom. 

Rekla mi je, u posljednjem e-mailu, da će nositi taj šal, kako bih 

je odmah prepoznala. 

Još uvijek me nije vidjela, i za trenutak se zadržavam 

među putnicima koji vuku kolica s prtljagom kroz terminal, 

pored vozača limuzina koji drže table s imenima klijenata. Srce 

hoće da mi iskoči iz grudi, i mislim: To je ona. To je ona. Toje, 

stvarno, ona. Zatim nam se pogledi sretnu, i prepoznavanje joj 

zaigra na licu. Maše mi. 

Srećemo se kod klupe. Smiješi mi se i koljena mi klecaju. 

Ima isti osmijeh kao baba - osim razmaka veličine zrna riže 

između prednjih zuba - nakrivljen ulijevo, gužva joj lice i 

gotovo zatvara oči, glava joj je malo nagnuta. Ustaje, i 

primjećujem joj šake, kvrgave zglobove, prste savijene suprotno 

od palca, na prvom zglobu, kvržice veličine zrna graška na 

ručnim zglobovima. Osjećam kako mi se želudac grči, jer to 

izgleda veoma bolno. 

Grlimo se, i ona me ljubi u obraze. Koža joj je meka kao 

filc. Kad se odmaknemo jedna od druge, ona mi stavlja šake na 

ramena, malo me udaljava od sebe, i zagleda mi se u lice, kao da 

ga procjenjuje. Oči su joj pune suza. Blistaju od sreće. 

“Izvinjavam se što kasnim.” 

“Nije važno”, kaže. “Napokon te upoznajem! Tako mi je 

drago.” Takoo mije drrrago. Njen francuski naglasak je mnogo 

primjetniji uživo, nego preko telefona. 

“I meni je drago”, kažem. “Kako je protekao let?” 


298

“Popila sam pilulu, inače ne bih mogla spavati. Ostala bih 

budna sve vrijeme. Jer sam previše sretna i uzbuđena.” Gleda 

me ozareno - kao da se plaši da će čarolija nestati ako skrene 

pogled - sve dok se, iz zvučnika iznad nas, ne začuje savjet 

putnicima da prijave svaki komad prtljaga koji djeluje 

napušteno, i onda joj se lice malo opusti. 

“Zna li Abdullah da dolazim ovamo?” 

“Rekla sam mu da dovodim gosta”, kažem. 

Kasnije, dok sjedamo u kola, krišom je pogledam. To je 

veoma čudno. Postoji nešto veoma varljivo u činjenici da Pari 

Wahdati sjedi u mojim kolima, nekoliko centimetara od mene. 

U jednom trenutku, vidim je savršeno jasno - žuti šal oko vrata, 

kratka, tanka kosa, mladež boje kafe ispod lijevog uha - a u 

sljedećem, cijelo lice kao da joj se zamagli, kao da je gledam 

kroz mutne naočale. Osjećam neku vrstu vrtoglavice. 

“Jesi li dobro?”, pita, gledajući me dok vezujem sigurnosni 

pojas. 

“Stalno mislim da ćeš nestati.” 

“Izvini?” 

“Samo je... malo nevjerovatno”, kažem, nervozno se 

smijući. “To što stvarno postojiš. To što si ovdje.” 

Kima glavom, smiješeći se: “Ah, i ja se tako osjećam. I 

meni je sve čudno. Znaš, nikad u životu nisam upoznala nekog 

ko se zove kao ja.” 

“Ni ja.” Okrećem ključ u kontakt-bravi. “Pričaj mi o 

svojoj djeci.” 

Dok krećem s parkinga, priča mi sve o njima, koristi 

njihova imena kao da ih poznajem čitavog života, kao da smo 

njena djeca i ja odrasli zajedno, išli na porodične izlete, 

logorovanja i provodili ljetne raspuste na moru, gdje smo pravili 

ogrlice od školjki i zakopavali jedni druge u pijesak. 

I želim da je tako bilo. 

Priča mi o svom sinu, Alainu - “tvom rođaku”, dodaje - i 

njegovoj ženi, Ani, koji su dobili peto dijete, djevojčicu, i 

preselili su se u Valenciju, gdje su kupili kuću. “Fina-lement, 


299

napustili su onaj grozni stan u Madridu!” Njeno najstarije dijete, 

Isabelle, koja piše muziku za televizijske emisije, upravo je 

angažovana da komponuje muziku za svoj prvi veliki film. A 

njen muž, Albert, sad je glavni kuhar u jednom uglednom 

restoranu u Parizu. 

“I vi ste imali restoran, zar ne?” , pita. “Mislim da si mi 

pisala o tome u e-mailu.” 

“Pa, roditelji su ga imali. Otac je uvijek sanjao da ima 

restoran. Pomagala sam im u radu. Ali morala sam ga prodati 

prije nekoliko godina. Pošto mi je majka umrla, a baba postao... 

nesposoban.” 

“Ah, žao mi je.” 

“Oh, nema razloga. Nisam bila rođena za vođenje 

restorana.” 

“I rekla bih da nisi. Ti si umjetnica.” 

Rekla sam joj, kad smo prvi put razgovarale a ona me je 

pitala šta radim, kako se namjeravam upisati na umjetničku 

akademiju jednog dana. 

“Ustvari, ja sam ono š to se naziva transkripcionist.” 

Pažljivo me sluša dok joj objašnjavam kako radim za firmu koja 

obraduje podatke za kompanije koje spadaju u petsto najvećih u 

Americi. “Pišem dokumentaciju za njih. Brošure, priznanice, 

spiskove klijenata, spiskove e-mail adresa, i takve stvari. 

Najvažnije je da znaš daktilografiju. 

A i plata je pristojna.” 

“Tako, dakle”, kaže ona. Razmišlja, a onda dodaje: “Je li ti 

zanimljiv, posao koji radiš?” 

Prolazimo pored Redvvood Cityja, vozeći se prema jugu. 

Pružam ruku preko njenog krila, i pokazujem kroz suvozački 

prozor. “Vidiš li onu zgradu? Onu visoku, s plavim natpisom?” 

“Da?” 

“Rođena sam tamo.” 

“Ah, bon?” Okreće vrat kako bi nastavila gledati dok ja 

vozim. “Imala si sreće.” 


300

“Kako to?” 

“Što znaš odakle si potekla.” 

“Rekla bih da nikad nisam mnogo razmišljala o tome.” 

“Bah, naravno da nisi. Ali važno je to znati, poznavati svoje 

korijene. Znati gdje si počeo kao osoba. Ako to ne znaš, 

sopstveni ž ivot ti izgleda nestvarno. Kao slagalica. Vous 

comprenez? Kao da ti nedostaje početak priče, a sad si na 

sredini, pokušavaš da je razumiješ.” Zamišljam da se baba 

upravo tako osjeća u posljednje vrijeme. Njegov ž ivot, prepun 

praznina. Svaki dan je zbu-njujuća priča, slagalica koju treba 

riješiti. 

Šutke se vozimo nekoliko kilometara. 

“Da li mi je posao zanimljiv?”, kažem. “Jednog dana sam 

se vratila kući i zatekla vodu kako teče iz slavine nad 

sudoperom. Na podu je bila razbijena čaša, a plinski špo-ret je 

bio uključen. Tad sam znala kako ga ne smijem više ostavljati 

samog kod kuće. A pošto nisam mogla da priuštim stalnu 

njegovateljicu, potražila sam posao koji mogu raditi od kuće. 

Zanimljivost nije bila pretjerano važan faktor.” 

“A umjetnička akademija može sačekati.” 

“Mora.” 

Brinem se da će sad reći kako je baba sretan što sam mu 

kćerka, ali, na moje olakšanje i zahvalnost, ona samo kima 

glavom, gleda saobraćajne znakove pored kojih prolazimo. 

Drugi ljudi - posebno Afganistanci - stalno naglašavaju kako je 

baba sretan, kakav sam ja blagoslov. Govore o meni s 

divljenjem. Prave od mene sveticu, kćerku koja se junački 

odrekla blistavog života, lakog i punog povlastica, kako bi 

ostala kod kuće i brinula se o ocu. Ali, prvo, o majci, kažu, 

glasovi su im puni, kako zamišljam, blistave saosjećajno-sti. Sve 

te godine kojejuje njegovala. Kakvaje to bila zbrka. A sad i 

otac. Nikad nije bila ljepotica, tačno je, ali je imala prosca. 

Nekog Amerikanca, plavokosog tipa. Mogla je da se uda za 

njega. Ali nije. Zbog roditelja. Šta je sve žrtvovala. Eh, svaki 

roditelj bi trebalo da ima takvu kćerku. Hvale me zbog dobrog 

raspoloženja. Čude se mojoj hrabrosti i plemenitosti, onako 


301

kako se dive ljudima koji su prevazišli neki fizički deformitet ili 

težak poremećaj govora. 

Ali ja ne prepoznajem sebe u toj verziji priče. Naprimjer, 

ponekad, ujutro, zateknem babu kako sjedi na ivici kreveta, 

gleda me mutnim očima, nestrpljiv da mu obujem čarape na 

suha, pjegava stopala, i reži moje ime i pravi djetinjaste izraze 

lica. Nabira nos na način zbog kojeg izgleda kao neki mokar, 

uplašen glodar, i mrzim kad pravi takve grimase. Mrzim što je 

takav kakav je. Mrzim ga što je suzio granice mog života, što je 

razlog zbog kojeg gubim najbolje godine. Postoje dani kad samo 

želim da budem slobodna od njega, i njegovih sitničavosti i 

potreba. Nisam ni nalik svetici. 

Isključujem se kod Trinaeste ulice. Nekoliko kilometara 

kasnije, ulazim u naše dvorište, u Beaver Creek Courtu, i gasim 

motor. 

Pari gleda kroz prozor u našu jednospratnu kuću, garažna 

vrata s kojih se ljušti farba, maslinast okvir prozora, par 

neukusnih kamenih lavova koji se nalaze s obje strane ulaznih 

vrata - nisam imala srca da ih uklonim, jer ih baba voli, mada 

sumnjam da bi primijetio. Živimo u ovoj kući od 1989, kad sam 

imala sedam godina, prvo smo je iznajmljivali, prije nego što ju 

je baba otkupio 1993. Majka je umrla u ovoj kući, jednog 

sunčanog jutra, na Badnjak, u bolesničkom krevetu koji sam joj 

namjestila u gostinskoj sobi, i gdje je provela posljednja tri 

mjeseca života. Molila me je da je preselim u tu sobu zbog 

pogleda. Rekla je da je to oraspolo-žuje. Ležala je u krevetu, 

nogu natečenih i sivih, i provodila dane gledajući kroz prozor, u 

slijepu uličicu, dvorište oivičeno japanskim javorima koje je 

posadila prije mnogo godina, cvjetnu baštu u obliku zvijezde, 

travnjak presječen uskom šljunčanom stazom, brda u daljini, 

koja su, u podne, kad bi sunce sijalo pravo u njih, dobijala boju 

tamnog zlata. 

“Veoma sam nervozna”, tiho kaže Pari. 

“To je razumljivo”, kažem ja. “Prošlo je pedeset osam 

godina.” 


302

Gleda u savijene šake, u krilu. “Gotovo ga se uopće ne 

sjećam. Ono čega se sjećam nije ni njegovo lice, ni glas. Samo 

da mi je oduvijek nešto nedostajalo u životu. Nešto dobro. 

Nešto... Ah, ne znam kako da to kažem. To je sve.” Kimam 

glavom. Razmišljam da li da joj kažem koliko je dobro 

razumijem. Zamalo da je pitam da li je ikad imala neke 

nagovještaje mog postojanja. 

Igra se resama na šalu. “Misliš li da je moguće da će me se 

sjetiti?” 

“Želiš li da ti kažem istinu?” 

Gleda me u lice. “Naravno, da.” 

“Vjerovatno je bolje da se ne sjeća.” Mislim o onom što je 

rekao doktor Baširi, dugogodišnji ljekar mojih roditelja. Kazao 

je da je babi potreban određen režim, red. Veoma malo 

iznenađenja. Osjećaj predvidivosti. Otvaram vrata. “Da li bi ti 

smetalo da nakratko ostaneš u kolima? Poslat ću prijatelja kući, 

a onda možeš da vidiš tatu.” 

Stavlja ruku na oči, a ja ne želim da sačekam i vidim da li 

će zaplakati. 

Kad sam imala jedanaest godina, svi učenici šestog razreda 

u mojoj osnovnoj školi otišli su na izlet do akvarijuma u 

Monterey Bayu. Čitave sedmice prije tog petka, to je bilo jedino 

o čemu su pričali moji školski drugovi, u biblioteci ili dok su se 

igrali na odmoru, koliko će uživati, kad akvarijum bude 

zatvoren, kad budu slobodno mogli obilaziti eksponate, u 

pidžamama, među čekićarama, ražama, morskim konjićima i 

lignjama. Naša nastavnica, gospođa Gillespie, rekla nam je da će 

posluženje biti postavljeno svud oko akvarijuma, i da će učenici 

moći birati između sendviča s kikiriki puterom i džemom i 

makarona sa sirom. Za desert možete birati između braunija i 

sladoleda od vanilije, rekla je. Učenici ć e se te noći zavući u 

vreće za spavanje i slušati nastavnicu koja će im čitati priče za 

laku noć, i zaspati među morskim konjićima, sardinama i 

leopard-ajkulama, koje klize kroz visoke vlati zanjihane morske 


303

trave. Do četvrtka, napetost u odjeljenju je bila opipljiva. Čak su 

se i uobičajene galamdžije trudile da se ponašaju najbolje što 

mogu, iz straha da bi ih nestašluk mogao koštati odlaska do 

akvarijuma. 

Za mene je to bilo kao da gledam neki napet film s 

isključenim tonom. Osjetila sam se izolovano od sve te radosti, 

od svečarskog raspoloženja - kao i svakog decembra, kad su 

moji drugovi odlazili kući gdje su ih čekale jelke, čarape koje 

vise iznad kamina i piramide poklona. Rekla sam gospođi 

Gillespie da neću ići. Kad je pitala zašto, rekla sam da izlet pada 

na muslimanski praznik. Nisam bila sigurna da li mi je 

povjerovala. 

Te noći kad se išlo na izlet, ostala sam kod kuće s 

roditeljima, i gledali smo Pisac i detektiv. Pokušavala sam se 

usredsrediti na seriju i ne razmišljati o izletu, ali moj um je 

stalno lutao. Zamišljala sam svoje drugove, kako u tom 

trenutku, u pidžamama, s baterijskim lampama u rukama, stoje, 

čela pritisnutih na staklo džinovskog akvarijuma s jeguljama. 

Osjetila sam kako me nešto steže u grudima, i premjestila sam 

se na kauču. Baba, izvaljen na drugom kauču, ubacio je pečeni 

kikiriki u usta i nasmijao se nečem što je Angela Lansbury 

rekla. Pored njega, vidjela sam majku kako me zamišljeno 

gleda, namrgođenog lica, ali kad su nam se pogledi sreli, brzo se 

razvedrila i nasmiješila se - potajnim, skrivenim osmijehom - a 

ja sam natjerala sebe da joj uzvratim osmijeh. Te noći, sanjala 

sam da sam na plaži, do pojasa u okeanu, voda se presijavala u 

svim nijansama plave i zelene, ličila je na žad, safir, smaragd, 

tirkiz i nježno mi je dodirivala kukove. Jata riba plivala su oko 

mojih nogu, kao da je okean moj lični akvarijum. Dodirivale su 

mi prste i golicale mi listove, hiljadu brzih, sjajnih bljeskova 

boje na bijelom pijesku. 

Te nedjelje, baba mi je priredio iznenađenje. Zatvorio je 

restoran - nešto što gotovo nikad nije radio - i nas dvoje smo 

otišli do akvarijuma u Montereyu. Baba je sve vrijeme uzbuđeno 

pričao. Kako ćemo se tamo zabaviti. Kako se posebno raduje što 

će vidjeti ajkule. Šta ćemo ručati? Dok je govorio, sjetila sam se 


304

kako me je, kad sam bila mala, vodio u zoološki vrt u parku 

Kelley, i japanski vrt pored njega, da vidim šarane, i kako smo 

davali imena svim ribama i kako sam ga čvrsto držala za ruku i 

mislila kako mi nikad neće biti potreban niko drugi, sve dok 

budem živa. 

U akvarijumu, odvažno sam lutala među eksponatima i 

trudila se svojski da odgovorim na babina pitanja o različitim 

vrstama riba koje sam prepoznala. Ali mjesto je bilo suviše 

svijetlo i bučno, a dobre izložbe prepune ljudi. Nije, ni 

najmanje, ličilo na ono kako sam zamišljala da je bilo na 

školskom izletu. Bilo je naporno. Umorila sam se, trudeći se da 

izgledam kao da se zabavljam. Osjećala sam kako će me 

zaboljeti stomak, i otišli smo poslije oko jednog sata obilaska. 

Na povratku kući, baba me je sve vrijeme povrijeđeno gledao, 

kao da namjerava nešto da mi kaže. Osjećala sam kako me 

prodorno gleda. Pravila sam se da spavam. 

Sljedeće godine, u višim razredima osnovne škole, 

djevojčice mojih godina nosile su sjenku za oči i sjaj za usne. 

Išle su na koncerte Boyz II Men, školske plesove i grupne 

odlaske u zabavni park Great America, gdje su vrištale dok su 

ponirale i prevrtale se na rolerkosteru po imenu Demon. Školski 

drugovi su se bavili košarkom i navijanjem. Djevojčica koja je 

sjedila iza mene na č asovima š panskog, blijeda, s pjegicama, 

bila je član plivačkog tima, i nehajno mi je predložila, jednog 

dana, dok smo se spremali da pođemo kući, poslije zvona, da i 

ja pokušam. Nije razumjela. Moji roditelji bi umrli od srama 

ako bih ja nosila kupaći kostim u javnosti. Ne radi se o tome da 

sam to ž eljela. Bila sam veoma nezadovoljna svojim tijelom. 

Bila sam vitka iznad struka, ali neumjereno i zaprepašćujuće 

široka ispod, kao da je gravitacija povukla svu moju težinu u 

donji dio tijela. Izgledala sam kao da me je sastavilo neko dijete, 

koje je igralo jednu od onih igara s miješanjem i sastavljanjem 

dijelova tijela i onda je, da bi se svi lijepo zabavili, namjerno 

sastavilo dijelove različitih tijela. Majka je govorila da imam 

krupne kosti. Rekla je da je i njena majka bila tako građena. Na 

kraju je prestala, shvativši, valjda, da nijedna djevojčica ne želi 

da joj kažu kako ima krupne kosti. 


305

Ubjeđivala sam babu da mi dozvoli da treniram odbojku, 

ali on me je privukao k sebi i nježno mi obuhvatio lice 

dlanovima. Ko bi me vodio na treninge?, pitao je. Ko bi me 

vozio na utakmice? Oh, kamo sreće da možemo to sebi 

dopustiti, Pari, kao roditelji tvojih prijateljica, ali tvoja majka ija 

moramo zaraditi za život. Ne želim da se ponovo vratimo na 

socijalnu pomoć. Razumiješ me, ljubavi. Znam da me razumiješ. 

Uprkos potrebi da zaradi za život, baba je pronašao 

vremena da me vozi na časove farsija u Kembelu. Svakog 

utorka po podne, poslije škole, sjedila sam na časovima farsija i, 

kao riba koju su natjerali da pliva uzvodno, pokušavala da 

pomjeram olovku, protivno prirodnom pokretu šake, zdesna 

nalijevo. Molila sam tatu da više ne idem na časove farsija, ali 

on je odbio. Rekao je da ću kasnije znati cijeniti dar koji mi je 

dao. Rekao je da, ako je kultura kuća, onda je poznavanje jezika 

ključ ulaznih vrata, i svih soba unutra. Bez njega, rekao je, bit 

ćeš izgubljena, bez pravog doma ili identiteta. 

A onda tu su bile nedjelje, stavljala sam bijelu pamučnu 

maramu, a on me je odvozio do džamije u Haywarrdu, na učenje 

Kurana. Prostorija u kojoj smo učili - desetak afganistanskih 

djevojčica i ja - bila je mala, bez klima-ure-đaja, i smrdjela je na 

prljavu posteljinu. Prozori su bili uski i visoki, kao prozori na 

zatvorskim ć elijama u filmovima. Gospođa koja nas je 

podučavala bila je supruga piljara iz Fremonta. Najviše sam 

voljela kad je pričala priče o Po-slanikovom životu, koje su mi 

bile zanimljive - kako je odrastao u pustinji, kako mu se melek 

Džibril ukazao u pećini i podučio ga Kuranu, kako su svi koji su 

ga sreli bili zadivljeni njegovim ljubaznim i svijetlećim licem. 

Ali većinu vremena je trošila na dug spisak upozorenja kojih sve 

stvari treba da se klonimo, po svaku cijenu, kako nas, kao vrle 

mlade muslimanke, ne bi iskvarila zapadna kultura: dječaci - 

naravno, prvo i najvažnije - ali i rep muzika, Madonna, Melrose 

Place, šorcevi, ples, plivanje u javnosti, navijanje, alkohol, 

slanina, svinjska kobasica, hamburgeri koji nisu halal, i mnoge 

druge stvari. Sjedila sam na podu, znojila se od vrućine, stopala 

su mi trnula, ž eljela sam da skinem maramu s glave, ali, 

naravno, nisi smio to raditi u džamiji. Podigla sam pogled prema 


306

prozorima, ali vidjela sam samo uske trake neba. Jedva sam 

čekala trenutak kad ću izaći iz džamije, kad će mi svjež vazduh 

dodirnuti lice i uvijek sam osjećala kako mi se nešto opušta u 

grudima, olakšanje što se taj neudobni čvor razvezuje. 

Ali do tad, jedini izlaz je bio da opustim mozak. S 

vremena na vrijeme, hvatala sam sebe kako razmišljam o Jeremyju 

Warwicku, s časova matematike. Jeremy je imao 

prodorne plave oči i bjelačku afro-frizuru. Bio je povučen i 

zamišljen. Svirao je gitaru u nekom garažnom bendu - na 

godišnjem školskom takmičenju talenata, svirali su raska-lašnu 

verziju House ofthe Rising Sun. Na času sam sjedila četiri klupe 

iza, lijevo od Jeremyja. Ponekad sam zamišljala kako se 

ljubimo, dok mi on drži ruku na potiljku, lice mu je tako blizu 

mog, da mi zaklanja čitav svijet. Neko osjećanje bi se proširilo 

kroz mene kao da me neko toplim perom lagano golica po 

stomaku i udovima. Naravno da se to nikad ne bi moglo 

dogoditi. Mi se nikad nismo mogli dogoditi, Jeremy i ja. Ako je 

imao makar i najmaglovitiju predstavu o mom postojanju, to 

nikad nije pokazao. Što, ustvari, i nije bilo tako loše. Tako sam 

se mogla pretvarati kako je jedini razlog š to nismo zajedno to 

što mu se ne sviđam. 

Preko ljeta sam radila u restoranu svojih roditelja. Kad 

sam bila mlađa, voljela sam da brišem stolove, pomažem u 

postavljanju tanjira i pribora za jelo, savijam papirne salvete, 

stavljam crvene gerbere u okrugle vaze na svakom stolu. 

Pretvarala sam se da sam neophodna za održavanje porodičnog 

posla, da bi restoran propao ako ja ne bih vodila računa da 

posude za so i biber budu pune. 

Kad sam krenula u srednju školu, dani u Abeovoj kući 

kebaba postali su dugi i vreli. Nestala je većina draži koju su 

stvari u restoranu imale u mom djetinjstvu. Stari bučni aparat za 

gazirane sokove u uglu, mušeme na stolovima, prljave plastične 

čaše, neukusna imena jela na laminiranom jelovniku - karavan 

kebah, pilav prevoj Kyber, piletina put svile - loše uramljen 

poster neke afganistanske djevojčice iz National Geographica, 

one koja zuri - kao da su se svi afganistanski restorani 


307

dogovorili kako njene oči moraju zuriti s njihovih zidova. Pored 

postera, baba je okačio sliku velikog minareta u Heratu, koji 

sam u sedmom razredu naslikala uljem. Sjećam se kako sam bila 

ponosna i oduševljena kad ju je prvi put okačio, kad sam gledala 

kako gosti jedu janjeće kebabe ispod mog umjetničkog djela. 

Za vrijeme ručka, dok smo mama i ja išle tamo-amo, kao 

ping-pong loptice, od ljutog dima u kuhinji do stolova gdje smo 

posluživale kancelarijske službenike, javne službenike i 

policajce, baba je radio za kasom - baba u svojoj zamaštenoj 

bijeloj košulji, sa žbunom sijedih malja na prsima koje vire 

iznad otkopčanog gornjeg dugmeta, s debelim, maljavim 

podlakticama. Baba je bio ozaren, veselo je mahao svakom 

gostu koji bi ulazio. Zdravo, gospodine! Zdravo, gospođo! 

Dobro došli u Abeovu kuću kebaba. Ja sam Abe. Mogu li 

zapisati vašu narudžbu? Gadilo mi se to dodvoravanje zbog toga 

što nije shvatao da zvuči kao smotani istočnjački pomoćnik u 

lošoj komediji. Zatim je, kad god bih nekom odnijela ručak, 

pomoćnik baba zazvonio starim bakarnim zvonom. To je počelo 

kao neka vrsta šale, pretpostavljam, to sa zvonom, koje je baba 

bio okačio na zid iza kase. Sad je svako donošenje hrane bilo 

praćeno glasnom zvonjavom bakarnog zvona. Redovne 

mušterije su se navikle na to - jedva da su i primjećivale - a 

nove su to jednostavno pripisivale neobičnom šarmu ovog 

mjesta, mada se, povremeno, poneko žalio. 

Više ne želiš da zvoniš, rekao je baba, jedne večeri. Bilo je 

to u proljetnom semestru četvrte godine srednje škole. Sjedili 

smo u kolima ispred restorana, poslije zatvaranja, čekali majku, 

koja je zaboravila pilule protiv stomačne kiseline i otrčala nazad 

da ih donese. Baba je bio natmuren. Čitavog dana je bio 

neraspoložen. Sitna kiša padala je na tržni centar. Bilo je kasno, 

i parking je bio prazan, osim nekoliko automobila ispred KFC 

drive-thrua, i nekog kamioneta parkiranog ispred radnje za 

hemijsko čišćenje, u kojem su sjedila dva tipa, dok je dim 

izlazio kroz prozore. Bilo je zabavnije kad to nisam morala 

raditi, rekla sam. 


308

Uvijek je tako, pretpostavljam. Umorno je uzdahnuo. 

Sjećam se kako me je to uzbuđivalo, kad sam bila mala, kad bi 

me baba podigao i dozvolio mi da zazvonim. Kad bi me ponovo 

spustio, lice bi mi bilo puno sreće i ponosa. Otac je uključio 

grijanje i prekrstio ruke. 

Dugje put do Baltimorea. 

Veselo sam rekla: Uvijek možeš da doletiš i posjetiš me. Uvijek 

mogu da doletim, ponovio je, pomalo podrugljivo. Živim od 

pečenja kebaba, Pari. 

Onda ću ja posjećivati vas. 

Otac mi je uputio izmučen pogled. Njegova sjeta je bila 

kao tama koja je, spolja, pritiskala prozore automobila. Svakog 

dana proteklog mjeseca provjeravala sam poštansko sanduče, 

srce mi se punilo nadom svaki put kad bi poštanski kombi 

pristao uz pločnik. Unijela bih poštu u kuću, zatvorila oči, 

mislila: Možda je ovo. Otvorila bih oči i preturala po računima, 

kuponima i nagradnim igrama. Zatim sam, prošlog utorka, 

otvorila jednu kovertu i pronašla riječi koje sam čekala: Imamo 

zadovoljstvo da vas obavijestimo... 

Skočila sam na noge. Vrisnula sam - bio je to pravi 

gromoglasan vrisak od koga su mi oči zasuzile. Gotovo 

trenutno, u glavi mi se stvorila slika: otvaranje izložbe u nekoj 

galeriji, ja obučena u nešto jednostavno, crno i otmjeno, 

okružena posjetiocima i kritičarima nabranih čela, smiješim se i 

odgovaram im na pitanja, dok se skupine obožavalaca okupljaju 

oko mojih slika, a konobari s bijelim rukavicama idu po galeriji 

i sipaju vino, nude sendvi-čiće od lososa s mirodijom ili 

komadiće špargle u lisnatom tijestu. 

Doživjela sam jedan od tih iznenadnih naleta euforije, one 

vrste zbog koje poželiš da grliš nepoznate ljude i plešeš s njima. 

Brinem se zbog tvoje majke, rekao je baba. 

Zvat ću vas svake večeri. Obećavam. Znaš da hoću. Tata 

je kimnuo. Lišće javora, pored ulaza na parking, zašuštalo je od 

naglog naleta vjetra. 


309

Jesi li još malo razmišljala, pitao je, o onom o čemu smo 

razgovarali? 

Misliš, višoj školi? 

Samo godinu dana, možda dvije. Samo da se ona navikne 

na tu ideju. Onda se možeš ponovo prijaviti. 

Stresla sam se od iznenadnog naleta bijesa. Tata, ti ljudi su 

razmotrili moje ocjene i svjedočanstva, pregledali moj portfolio, 

i dovoljno su cijenili moj umjetnički rad ne samo da me prime 

već i da mi ponude stipendiju. To je jedna od najboljih 

umjetničkih akademija u zemlji. To nije škola koja se odbija. 

Tamo neću dobiti drugu priliku. 

To je tačno, kazao je, ispravljajući se na sjedištu. Skupio je 

šake i dunuo topao vazduh u njih. Naravno da te razumijem. 

Naravno da mije drago zbog tebe. Vidjela sam mu borbu na licu. 

I strah. Nije se samo plašio za mene i onog što bi mi se moglo 

dogoditi pet hiljada kilometara od kuće. Već se plašio zbog 

mene, da me ne izgubi. Moći koju sam imala, da ga unesrećim 

svojim odsustvom, da mu zdrobim ranjivo srce, ako to odlučim, 

kao doberman koji se ustremi na mače. 

Uhvatila sam sebe kako mislim na njegovu sestru. Dotad 

je, moja veza s Pari - čije je prisustvo nekad bilo duboko 

ukorijenjeno u meni - odavno nestala. Povremeno sam mislila 

na nju. Kako su godine prolazile, prerasla sam je, kao što sam 

prerasla omiljenu pidžamu i plišane životinje koje sam nekad 

voljela. Ali sad sam ponovo pomislila na nju i na veze koje nas 

spajaju. Ako je ono što je urađeno njoj bilo kao talas koji je 

udario obalu, onda je voda tog talasa sad prekrivala moja 

stopala, a onda se povlačila. Tata se nakašljao i pogledao kroz 

prozor u tamno nebo i mjesec zaklonjen oblacima, očiju suznih 

od osjećanja. Sve će me podsjećati na tebe. 

Zbog povrijeđenog, pomalo uspaničenog načina na koji je 

izgovarao te riječi, znala sam da se otac osjeća povrijeđeno, da 

je njegova ljubav prema meni stvarna, ogromna i trajna kao 

nebo, i da će me zauvijek pritiskati. Bila je to vrsta ljubavi koja 

te, prije ili kasnije, natjera na izbor: ili ćeš se otrgnuti ili ćeš 


310

ostati i podnositi njen stisak, makar te pretvorio u nešto manje 

od onog što jesi. Pružila sam ruku iz mraka zadnjeg sjedišta i 

dodirnula mu lice. 

Što li se toliko zadržala, mrmljao je. 

Mora zaključati, rekla sam. Osjećala sam se iscrpljeno. 

Gledala sam kako mama trči prema kolima. Kiša se pretvorila u 

pljusak. 

Mjesec dana kasnije, dvije sedmice prije nego što je 

trebalo da odem na istok i posjetim studentsko naselje, majka je 

otišla kod doktora Baširija da mu kaže kako joj pilule protiv 

stomačne kiseline ne ublažavaju bolove u želucu. Poslao ju je 

na ultrazvuk. Pronašli su joj tumor veličine oraha u lijevom 

jajniku. 

“Baba?” 

On sjedi nepomično u fotelji, nagnut naprijed. Nosi donji 

dio trenerke, stopala su mu prekrivena kariranim vunenim 

šalom. Nosi smeđi džemper koji sam mu kupila prošle godine, 

preko flanelske košulje zakopčane do grla. Tako sad insistira da 

nosi košulje, sa zakopčanom kragnom, zbog čega izgleda 

dječački i krhko, poklekao pred starošću. Lice mu je danas malo 

naduveno, a pramenovi bijele kose padaju mu, neočešljani, na 

čelo. Gleda Ko ž eli da bude milioner? s ozbiljnim, zbunjenim 

izrazom lica. Kad ga pozovem, pogled mu ostane na ekranu, 

kao da me nije čuo, sve dok ga ne pomjeri i pogleda me 

nezadovoljno. Na lijevom očnom kapku mu raste mali 

ječmenac. Potrebno mu je brijanje. 

“Tata, smijem li, za trenutak, utišati televizor?” 

“Gledam”, kaže. 

“Znam. Ali imaš posjetioca.” Već sam mu rekla za posjetu 

Pari Wahdati, i jučer i jutros. Ali ne pitam ga da li se sjeća toga. 

To je nešto što sam naučila na samom početku, da ga ne izlažem 

pritisku, jer ga to sramoti i dovodi ga u odbrambeni stav, 

ponekad i agresivan. 


311

Uzimam daljinski upravljač s naslona fotelje i isključujem 

zvuk, spremajući se za napad bijesa. Kad je imao prvi napad, 

mislila sam da je to samo predstava, gluma. Na moje olakšanje, 

babina pobuna svodi se samo na dug uzdah kroz nos. 

Mašem Pari, koja čeka u predsoblju, pred vratima dnevne 

sobe. Polako nam prilazi, i privlačim joj stolicu, blizu babine 

fotelje. Ona je nervozna i uzbuđena, to se vidi. Sjedi ukočena 

na ivici stolice, blijeda, nagnuta naprijed, stisnutih koljena, 

prekrštenih ruku, i smiješi se toliko ukočeno, da su joj usne 

pobijeljele. Pogled joj je prikovan za babu, kao da ima samo 

nekoliko trenutaka s njim, i trudi se da mu zapamti lice. 

“Tata, ovo je prijateljica o kojoj sam ti pričala.” On gleda 

sjedokosu ženu koja sjedi nasuprot njemu. U posljednje vrijeme 

mu je pogled tup, čak i kad gleda pravo u ljude, koji ništa ne 

odaje. Gleda odsutno, blijedo, kao da je namjeravao da gleda u 

nekom drugom pravcu, a oči su mu, slučajno, odlutale. 

Pari se nakašlje. Čak i poslije toga, glas joj podrhtava kad 

progovori: “Zdravo, Abdullahu. Zovem se Pari. Drago mi je što 

te vidim.” 

On polako kima glavom. Gotovo mogu vidjeti nesigurnost 

i zbunjenost koja mu se preliva licem, kao talasi grčenja mišića. 

Pogled mu seta od mene do Pari. Otvorio je usta u usiljenom 

polusmiješku, kako radi kad misli da se neko šali s njim. 

“Imate čudan naglasak”, napokon kaže. 

“Ona živi u Francuskoj”, kažem. “I, baba, moraš govoriti 

na engleskom. Ne razumije farsi.” 

Baba kima glavom. “Dakle, živite u Londonu?” obraća se 

Pari. 

“Baba!” 

“Molim?” Naglo se okreće prema meni. Zatim shvata i 

postiđeno se smijulji, prije nego što prestane govoriti farsi. 

“Živite li u Londonu?” 

“U Parizu”, kaže Pari. “U malom stanu u Parizu.” Ne skida 

pogled s njega. 


312

“Uvijek sam namjeravao da odvedem ž enu u Pariz. 

Sultana - tako se zvala, nek joj Bog dušu prosti. Uvijek je 

govorila, Abdullahu, odvedi me u Pariz. Kad ćeš me odvesti u 

Pariz?” 

Ustvari, majka nije mnogo voljela putovanja. Nikad joj 

nije bilo jasno zašto bi trebalo da napusti udobnost i prijat-nost 

svog doma, zbog mučnog letenja avionom i tegljenja prtljaga. 

Nije imala osjećaj za kulinarske avanture - njena predstava o 

egzotičnoj hrani bila je pile s narandžama u ekspres kineskom 

restoranu u Ulici Tejlor. Pravo je čudo kako je se tata, 

povremeno, prisjeti s toliko preciznosti - sjećajući se, naprimjer, 

da je solila hranu posipajući so s dlana, ili kako je u telefonskom 

razgovoru prekidala ljude, što nikad nije radila uživo - a kako je 

ponekad bio tako potpuno zaboravan. Zamišljam kako mu 

majka polako blijedi iz sjećanja, kako njeno lice postaje 

maglovito, kako mu sjećanje na nju curi, kao pijesak iz stisnute 

pesnice. Postaje samo prikaza, prazna ljuštura, koju mora 

ispuniti lažnim pojedinostima i izmišljenim manama, kao da su 

lažna sjećanja bolja nego nikakva. 

“Pa, to je lijep grad”, kaže Pari. 

“Možda ću je ipak odvesti. Ali sad ima rak. To je ženska 

vrsta raka - kako se ono zove? - rak...” 

“Jajnika”, kažem. 

Pari kima glavom, pogled joj skače s mene, na oca. 

“Najviše želi da se popne na Eiffelovu kulu. Jeste li je vidjeli?”, 

pita baba. 

“Eiffelovu kulu?”, Pari Wahdati se smije. “Oh, da. Svakog 

dana. Ne mogu da je izbjegnem, da budem iskrena.” “Jeste li se 

peli na nju? Sve do vrha?” 

“Jesam. Tamo je predivno. Ali plašim se visine, tako da mi 

nije uvijek baš prijatno. Ali na vrhu, kad je dan vedar, vidi se 

oko šezdeset kilometara u daljinu. Naravno, većina dana u 

Parizu nije tako vedra i sunčana.” Baba gunđa. Pari, ohrabrena, 

nastavlja pričati o kuli, koliko godina su je gradili, kako nije 

trebalo da ostane u Parizu poslije Svjetske izložbe 1889, ali ne 


313

može protumačiti babin pogled kao ja. Djeluje 

nezainteresovano. Ne shvata da ga je izgubila, da su mu misli 

već odlutale, kao lišće nošeno vjetrom. “Jeste li znali, 

Abdullahu”, počinje ona, “da moraju svakih sedam godina 

farbati kulu?” 

“Šta ste rekli, kako se ono zovete?”, pita baba. 

“Pari.” 

“Tako mi se zove kćerka.” 

Da, znam. 

“Imate isto ime”, kaže baba. “Vas dvije, imate isto ime. 

Eto.” Kašlje, odsutno dodiruje malu rupu na naslonu kožne 

fotelje. 

“Abdullahu, smijem li vam postaviti pitanje?” 

Baba sliježe ramenima. 

Pari me gleda kao da traži dozvolu. Kimanjem glave je 

ohrabrujem. Naginje se naprijed na stolici. “Kako ste odlučili da 

kćerki date to ime?” 

Tata gleda u prozor, noktima još uvijek grebe poderotinu 

na fotelji. 

“Sjećate li se? Zašto baš to ime?” 

Odmahuje glavom. Šakom povlači džemper, i primiče ga 

grlu. Usne mu se jedva pomjeraju dok počinje tiho pjevušiti, 

počinje s ritmičkim mrmljanjem kojem uvijek pribjegava kad ga 

muči napetost i kad nema odgovor, kad mu se sve pretvori u 

maglu neizvjesnosti i glava mu se napuni nepovezanim mislima, 

dok očajnički čeka da se ta magla raziđe. 

“Abdullahu? Šta je to bilo?” pita ga Pari. 

“Ništa”, mrmlja. 

“Ne, ta pjesma koju ste pjevali... šta je to?” 

Okreće se, bespomoćno, prema meni. Ne zna. “To je neka 

uspavanka”, kažem. “Sjećaš li se, baba? Rekao si da si je naučio 

kad si bio mali. Rekao si da si je naučio od majke.” 

“Dobro.” 


314

“Možete lije otpjevati za mene?”, Pari kaže napeto, glas je 

izdaje. “Molim vas, hoćete li je otpjevati?” Obara glavu i polako 

odmahuje. 

“Hajde, baba”, tiho mu kažem. Spuštam ruku na njegovo 

koščato rame. “U redu je.” 

Baba, oklijevajući, piskavim drhtavim glasom, ne podižući 

pogled, otpjeva nekoliko puta ista dva stiha: 

Pronašla sam malu tužnu vilu, 


“Govorio je kako postoji drugi dio pjesme”, rekla sam 

Pari, “ali ga je zaboravio.” 

Pari Wahdati se iznenada nasmijala, zvukom nalik na 

dubok, grlen krik, i prekrila je usta. “Ah, mon Dieu”, šapuće. 

Podiže ruku. Na farsiju pjeva: 

Poznavala sam tužnu malu vilu, 


Na babinom čelu se pojavljuju bore. U djeliću sekunde, 

kao da sam primijetila iskru sjaja u njegovim očima. Ali kad 

zatrepće, lice mu ponovo postane bezizražajno. Odmahuje 

glavom. “Ne. Mislim da ne ide tako.” 

“Oh, Abdullahu...”, govori Pari. 

Smiješeći se, očiju punih suza, Pari pruža ruke i uzima 

babine šake u svoje. Ljubi mu nadlanice i pritiska mu dlanove 

na svoje obraze. Baba se osmjehuje, i njegove oči sad zasuze. 

Pari me gleda, treptanjem tjera suze radosnice, i vidim kako 

misli da se probila, da je prizvala svog izgubljenog brata tom 

čarobnom pjesmicom, kao nekog duha iz bajke. Misli da je on 

sad jasno vidi. Odmah ć e shvatiti da je on samo reagovao, 


315

odgovarao na njen topao dodir i iskazivanje naklonosti. To je 

samo životinjski nagon, ništa više. To znam bolno jasno. 

Nekoliko mjeseci prije nego što mi je doktor Baširi dao 

telefonski broj nekog staračkog doma, majka i ja smo otputovale 

do planina Santa Cruz i provele vikend u jednom 

hotelu. Majka nije voljela duga putovanja, ali povremeno smo 

išle na kraća, ona i ja, u vrijeme prije nego što se stvarno 

razboljela. Baba bi se brinuo o restoranu, a ja i majka smo išle 

do Bodega Baya, ili Sausalita, ili San Franciska, gdje bismo 

uvijek odsjedale u jednom hotelu nedaleko od Union Squarea. 

Smjestile bismo se u sobu i naručile da nam donesu hranu, 

gledale filmove. Kasnije bismo otišle do Wharfa, historijske 

ribarske četvrti - majka je obožavala te mamce za turiste - i 

kupovale sladoled, s doka gledale morske lavove kako iskaču iz 

vode. Ubacivale smo novčiće u otvorene kofere uličnih gitarista 

i rance pantomimičara, sprejem obojenih da liče na robote. 

Uvijek smo posjećivale Muzej suvremene umjetnosti i, zagrlivši 

je, pokazivala sam joj radove Rivere, Fride Kahlo, Matissea, 

Pollocka. Ili bismo išle na kino matine, što je majka voljela, i 

gledali dva ili tri filma, i izlazile iz mraka zaslijepljene, s ušima 

koje odzvanjaju i prstima koji mirišu na kokice. 

S majkom je bilo lako - uvijek je tako bilo - manje 

komplikovano, manje nesigurno. Nisam morala toliko paziti. 

Nisam morala sve vrijeme voditi računa šta govorim, iz straha 

da ne uvrijedim nekog. Boravak nasamo s njom, tokom tih 

vikend-putovanja, izgledalo je kao ležanje na mekom oblaku i, 

tih nekoliko dana, sve što me je mučilo otpadalo je, kao 

beznačajno, hiljadu kilometara ispod. 

Slavile smo kraj još jedne ture hemoterapije - za koju se 

ispostavilo da joj je bila posljednja. Hotel je bio predivno, 

intimno mjesto. Imali su spa centar, fitnes centar, prostoriju za 

zabavu s velikim televizorom i stolom za bilijar. Naša soba je, 

ustvari, bila koliba s drvenim trijemom, odakle se pružao pogled 

na bazen, restoran, i čitavu šumu sekvoja koje su sezale u nebo. 

Neka stabla su bila tako blizu, da si mogao vidjeti jedva 


316

primjetne nijanse na krznu vjeverice koja trči uz stablo. Našeg 

prvog jutra tamo, majka me je probudila i rekla: Brzo, Pari, 

moraš ovo vidjeti. Ispred je neki jelen grickao šiblje. 

Gurala sam je u invalidskim kolicima po vrtu. Baš sam 

prava atrakcija, rekla je majka. Zaustavila sam je pored fontane i 

sjela na klupu pored nje, sunce nam je grijalo lica, i gledale smo 

kako kolibriji zuje oko cvijeća, sve dok ona nije zaspala, i onda 

sam je odgurala u našu kolibu. 

U nedjelju po podne, pile smo č aj i jele kroasane na 

balkonu ispred restorana, koji se nalazio u velikoj dvorani s 

uzdignutom tavanicom, indijanski ukras lovac snova, i pravo 

pravcato kameno ognjište. Na donjem nivou, neki muškarac 

derviškog lica i djevojka ravne plave kose, igrali su letargičnu 

partiju ping-ponga. 

Moramo nešto uraditi s ovim obrvama, rekla je majka. 

Nosila je zimski kaput preko džempera i kestenjastu vune-nu 

kapu koju je sama isplela prije godinu i po kad je, kako je rekla, 

sva ova zabava počela. 

Ponovo ću ti ih nacrtati, rekla sam. 

Neka budu dramatične. 

Elizabeth Taylor u ulozi Kleopatre, toliko dramatične? 

Slabašno se osmjehnula. Zašto da ne. Otpila je gutljaj-čić 

čaja. Smiješak je naglasio sve nove bore na njenom licu. Kad 

sam upoznala Abdullaha, prodavala sam odjeću na ulici u 

Pešavaru. Rekao je da imam prelijepe obrve. 

Par igrača ping-ponga odložio je rekete. Sad su se 

naslanjali na drvenu ogradu, dijelili cigaretu, gledali u nebo, 

koje je bilo sunčano i vedro, osim nekoliko iskrzanih oblaka. 

Djevojka je imala duge koščate ruke. 

Pročitala sam u novinama da se u Capitoli danas održava 

sajam rukotovorina, kazala sam. Ako si raspoložena, mogu nas 

odvesti tamo, da pogledamo. Možemo i večerati tamo, ako želiš. 

Pari? 

Da. 

Želim ti nešto kazati. 

Dobro. 


317

Abdullah ima brata u Pakistanu, rekla je majka. 

Polubrata. 

Naglo sam se okrenula prema njoj. 

Zove se Igbal. Ima sinove. Ž ivi u nekom izbjegličkom 

logoru nedaleko od Pešavara. 

Spustila sam solju, počela govoriti, ali me je prekinula. 

Sad ti pričam, zar ne? To je jedino važno. Tvoj otac ima svoje 

razloge. Sigurna sam da ih možeš pretpostaviti, samo malo 

razmisli. Važno je da ima polubrata i šalje mu novac kako bi mu 

pomogao. 

Rekla mi je kako je, već godinama, baba slao novac tom 

Igbalu - mom amidži, mislila sam u sebi - hiljadu dolara svaka 

tri mjeseca, preko Western Uniona, u neku banku u Pešavaru. 

Zašto mi sad to govoriš, pitala sam. 

Mislim da treba da znaš, iako on to ne zna. Uostalom, 

uskoro ćeš preuzeti brigu o finansijama, te ćeš, ionako, saznati. 

Okrenula sam se, gledala neku mačku, podignutog repa, 

kako se oprezno približava ping-pong paru. Djevojka je krenula 

da je pomazi i mačka se isprva nakostriješila. Ali onda se 

sklupčala na ogradi, dozvolila djevojci da je pomazi po ušima, 

leđima. Vrtjelo mi se u glavi. Imala sam porodicu van 

Sjedinjenih Država. 

Dugo ćeš još voditi knjigovodstvo, majko, rekla sam. 

Trudila sam se koliko sam mogla da prikrijem podrhtavanje 

glasa. 

Uslijedila je napeta pauza. Kad je ponovo progovorila, bilo 

je to tiše, sporije, kao kad sam bila mala i kad smo išli u džamiju 

na sahranu, a ona bi prije toga čučnula pored mene i strpljivo mi 

objašnjavala kako se moram izuti na ulazu, kako moram šutjeti 

tokom molitvi i ne vrpoljiti se, ne buniti se, i kako treba da sad 

idem u toalet kako ne bih morala kasnije. 

Neću, rekla je. I ne misli da hoću. Vrijeme je došlo, moraš 

biti spremna za to. 


318

Uzdahnula sam; nešto me je stezalo u grlu. Odnekud se 

začula motorna testera, krešendo njenog cviljenja bio je u 

žestokoj suprotnosti s mirom šume. 

Tvoj otac je kao dijete. Plaši se napuštanja. Bit će 

izgubljen bez tebe, Pari, i nikad se neće moći vratiti. Natjerala 

sam sebe da gledam u drveće, sunčevu svjetlost koja pada na 

paperjasto lišće, grubu koru stabala. Gurnula sam jezik između 

sjekutića i snažno se ugrizla. 

Oči su mi zasuzile, i metalni ukus krvi ispunio mi je usta. 

Ima brata, rekla sam. 

Da. 

A ja imam mnogo pitanja. 

Pitaj me večeras. Kad ne budem ovoliko umorna. Ispričat 

ću ti sve što znam. 

Kimnula sam glavom. Progutala sam ostatak čaja, koji se 

bio ohladio. Za obližnjim stolom, neki sredovječni par listao je 

novine. Žena, riđokosa, širokog lica, šutke nas je gledala preko 

novina, gledajući naizmjenično mene i moju majku sivog lica, 

njen šešir, šake pune modrica, upale oči i izmršavio osmijeh. 

Kad su nam se pogledi sreli, žena se jedva primjetno 

osmjehnula, kao da među nama postoji neka tajna, i znala sam 

da je i ona prošla kroz to. 

I šta misliš, majko? Jesi li zainteresovana za sajam? 

Majka me je pogledala. Oči su joj izgledale prevelike za 

glavu, a glava prevelika za ramena. 

Mogla bih kupiti novu kapu, rekla je. 

Spustila sam salvetu na sto, i odgurnula stolicu, obišla oko 

stola. Otpustila sam kočnicu na njenim kolicima i odgurala ih od 

stola. 

Pari, kazala je majka. 

Da? 

Okrenula je glavu skroz nazad da bi me pogledala. Sunce 

se probijalo kroz lišće i istačkalo joj lice. Znaš li ti, uopće, 

koliko te je Bog napravio jakom? Koliko jakom i dobrom te je 

napravio? 


319

Niko ne zna kako mozak radi. Uzmimo taj trenutak, 

naprimjer. Od hiljadu i hiljadu trenutaka koje smo majka i ja 

provele tokom godina, ovaj najsjajnije šija, ovaj mi najglasnije 

odzvanja u podsvijesti: majka me gleda preko ramena, lice joj je 

okrenuto naopako, sve te tačke svjetlosti blistaju joj na koži, a 

ona me pita znam li koliko me je jakom i dobrom napravio Bog. 

Pošto baba zaspi u fotelji, Pari mu nježno zakopčava 

rajsferšlus na džemperu i navlači šal preko stomaka. Vraća mu 

nemirne pramenove kose iza ušiju i stoji iznad njega, neko 

vrijeme ga gleda kako spava. I ja volim gledati kako spava, jer 

tad se ne vidi da nešto nije u redu s njim. Kad su mu oči 

zatvorene, ne vidi se nerazumijevanje, mutan i odsutan pogled, i 

baba izgleda prepoznatljivije. Dok spava izgleda budnije i 

prisutnije, kao da se nešto od njegove stare ličnosti vratilo u 

njega. Pitam se da li Pari to može zamisliti, dok gleda njegovo 

lice na jastuku, kakav je nekad bio, kako se smijao. 

Otišle smo iz dnevne sobe u kuhinju. Uzimam lončić iz 

ormarića i punim ga nad sudoperom. 

“Želim da ti pokažem ovo”, kaže Pari, pomalo uzbuđenog 

glasa. Sjeda za sto, brzo lista fotoalbum koji je ranije izvadila iz 

kofera. 

“Bojim se da kafa neće biti po pariškim standardima”, 

kažem preko ramena, sipajući vodu iz lončića u kafemat. 

“Kunem se da nisam snob kad je kafa u pitanju.” Skinula je žuti 

šal i stavila naočale za čitanje, kroz koje gleda fotografije. 

Kad je kafemat počeo grgoriti, sjedam za sto, pored Pari. 

“Ah, oui. Voild. Evo je”, kaže. Okreće album i gura ga prema 

meni. Prstom tapka po jednoj fotografiji. „Ovo je to mjesto. 

Gdje smo tvoj otac i ja rođeni. A i naš brat, Igbal.” 

Kad me je prvi put pozvala iz Pariza, pomenula je Igbalovo 

ime - kao dokaz, vjerovatno, koji je trebalo da me ubijedi 

kako ne laže kad kaže ko je. Ali već sam znala da govori istinu. 

Znala sam to u trenutku kad sam podigla slušalicu i kad je 

izgovorila ime mog oca i pitala da li je ovo njegova kuća. A ja 

sam rekla: Da, a koje to? A ona je rekla: 


320

Ja sam mu sestra. Srce mi je ž estoko udaralo. Potražila sam 

stolicu, da sjednem, sve oko mene je iznenada postalo nestvarno 

tiho. Bilo je zaprepaštenje, da, neka vrsta događaja iz trećeg čina 

neke pozorišne predstave, koja se rijetko događa u stvarnom 

životu. Ali na drugoj ravni - ravni koja se opire razumu, mnogo 

krhkijoj ravni, koja bi se raspukla i raspala kad bi je neko samo 

pomenuo - nije me iznenadilo to što se javila. Kao da sam to 

očekivala, na neki način, čitavog svog života, da ćemo nekim 

vrtoglavim spletom okolnosti, slučajnošću, srećom, sudbinom, 

ili kako god želite to nazvati, pronaći jedna drugu. 

Ponijela sam telefon u dvorište i sjela na stolicu pored 

povrtnjaka, gdje sam nastavila da gajim paprike i velike 

bundeve koje je moja majka posijala. Sunce mi je grijalo vrat, 

dok sam drhtavim rukama palila cigaretu. 

Znam ko si ti, rekla sam. Znala sam cijelog svog života. 

Na drugom kraju je uslijedila tišina, ali imala sam utisak da tiho 

plače, da je odmakla glavu od slušalice dok to radi. 

Razgovarale smo gotovo jedan sat. Rekla sam joj kako 

sam znala š ta joj se dogodilo, kako sam tjerala oca da mi 

ponavlja tu priču pred spavanje. Pari je rekla kako sama nije 

znala priču o sebi, i da bi vjerovatno umrla u neznanju, da nije 

bilo pisma koje je ostavio brat njene maćehe, Nabi, prije nego 

što je umro u Kabulu, u kojem je potanko opisao sve događaje iz 

njenog djetinjstva, medu mnogim drugim stvarima. Pismo je 

povjerio nekom grčkom ljeka-ru, Markosu Varvarisu, hirurgu 

koji radi u Kabulu, koji je tražio i pronašao Pari u Francuskoj. 

Tokom ljeta, Pari je otputovala u Kabul, upoznala Markosa, koji 

joj je organi-zovao posjetu Shadbaghu. 

Pred kraj razgovora, osjetila sam kako skuplja snagu, prije 

nego što je konačno rekla: Pa, mislim da sam spremna. Mogu li 

sad razgovarati s njim? 

Tad sam morala da joj kažem. 

Privlačim bliže fotoalbum i pažljivo gledam sliku koju mi 

je Pari pokazala. Vidim vilu skrivenu iza visokih blista-vo 

bijelih zidova, s bodljikavom žicom na vrhu. Ili, tačnije, nečiju 


321

tragično pogrešnu predstavu o vili; trospratnica, ružičasta, 

zelena, ž uta, bijela, s ogradama, tornjevima, zašiljenim 

strehama, mozaicima i reflektujućim soliterskim staklom. 

Užasan spomenik kiču. 

“Zaboga!” dahćem. 

“C’esr affreux, non?”, kaže Pari. “Užasno je. Afganistana 

nazivaju ovakve kuće narko palačama. Ovo je kuća jednog 

poznatog ratnog zločinca.” 

“I to je jedino š to je ostalo od Shadbagha?” “Od starog 

sela, da. To i mnogi hektari voćaka - kako vi to zovete? - des 

vergers.” 

“Voćnjaci.” 

“Da.” Prelazi prstima preko fotografije vile. “Željela bih 

da znam gdje se tačno nalazila naša stara kuća, mislim, u odnosu 

na ovu narko palaču. Voljela bih da znam tačno mjesto.” 

Priča mi o novom Shadbaghu - pravom gradiću, sa 

školama, klinikom, trgovačkom č etvrti, č ak i malim hotelom - 

koji je izgrađen oko tri kilometra od starog sela. To je gradić u 

kojem je bila i u kojem je prevodilac potražio njenog polubrata. 

Saznala sam sve to tokom onog prvog, dugog razgovora s Pari, 

kako je izgledalo da niko u gradu ne poznaje Igbala, sve dok 

Pari nije nabasala na nekog starca, starog Igbalovog prijatelja, 

koji je vidio njega i porodicu kako borave na nekoj pustopoljini 

pored stare vjetrenjače. Igbal je rekao starom prijatelju kako je 

bio u Pakistanu, kako mu je stariji brat iz Kalifornije slao novac. 

Pitala sam, rekla je Pari preko telefona, pitala sam, je li vam 

Igbal rekao ime tog brata? A starac je kazao: Da, Abdullah. I 

poslije toga, ostalo nije bilo toliko teško. Pronalaženje tvog oca, 

hoću da kažem. 

Pitala sam Igbalovog prijatelja gdje je sad Igbal, rekla je 

Pari. Pitala sam šta se dogodilo s njim, a starac je rekao da ne 

zna. Ali djelovao je veoma nervozno, i nije me gledao kad je to 

rekao. A ja sam pomislila, Pari, brinem se da se nešto loše 

dogodilo Igbalu. 


322

Sad ponovo lista album i pokazuje mi fotografije svoje 

djece - Alain, Isabelle, Thierry - i unuka - na proslavama 

rođendana, u kupaćim kostimima pored bazena. Njen stan u 

Parizu, blijedoplavi zidovi i bijele rolete, navučene do kraja, 

police pune knjiga. Njena skučena kancelarija na univerzitetu, 

gdje je predavala matematiku prije nego što ju je artritis natjerao 

u prijevremenu penziju. Listam stranice albuma dok mi ona 

govori šta je na slikama - njena stara prijateljica Collette, 

Isabellin muž Albert, Parin muž Eric, koji je bio dramski pisac i 

umro od srčanog udara 1997. Zastajem gledajući fotografiju njih 

dvoje, nevjerovatno mladih, kako sjede jedno pored drugog na 

narandžastim jastucima u nekom restoranu, ona u bijeloj bluzi, 

on u majici kratkih rukava, duga i ravna kosa vezana mu je u 

konjski rep. 

“To je bila večer kad smo se upoznali” , kaže Pari. “Bio je 

to ugovoreni sastanak.” 

“Imao je prijatno lice.” 

Pari kima glavom. “Da. Kad smo se vjenčali, razmišlja-la 

sam kako ć emo dugo biti zajedno. Mislila sam, najmanje 

trideset godina, možda četrdeset. Pedeset, ako budemo imali 

sreće. Zašto da ne?” Zuri u fotografiju, zanijeta za trenutak, 

zatim se nasmiješi. “Ali vrijeme je kao š arm. Nikad ga nemaš 

onoliko koliko misliš.” Odguruje album od sebe i otpija kafu. 

“A ti? Nikad se nisi udavala?” 

Sliježem ramenima i okrećem novu stranu. “Jednom sam 

bila na korak od toga.” 

“Izvini, na korak?” 

“To znači da sam se zamalo udala. Ali nikad nismo stigli 

do prstena.” 

To nije bila istina. Bilo je bolno i neprijatno. Č ak i sad, 

sjećanje na to mi izaziva blag bol u grudima. 

Ona savija glavu. “Žao mi je. Veoma sam nepristojna.” 

“Ne. Sve je u redu. Našao je nekog ljepšeg i manje... 

opterećenog, rekla bih. Kad smo već kod ljepote, ko je ovo?” 


323

Pokazujem na nevjerovatno lijepu ženu s dugom tamnom 

kosom i krupnim očima. Na fotografiji drži cigaretu kao da joj 

je dosadno - lakta naslonjenog na bok, glave nehajno 

nakrivljene - ali pogled joj prodoran, prkosan. “To je maman. 

Moja majka, Nila Wahdati. Ili sam bar mislila da mi je to majka. 

Razumiješ.” 

“Prelijepa je”, kažem. 

“Bila je. Počinila je samoubistvo. Hiljadu devetsto 

sedamdeset četvrte.” 

“Žao mi je.” 

“Non, non. Sve je u redu.” Odsutno briše fotografiju 

palcem. “Mama je bila otmjena i nadarena. Čitala je knjige i 

imala mnogo čvrstih mišljenja koja je uvijek saopštava-la 

ljudima. Ali bila je i veoma tužna. Čitavog života mi je dodavala 

lopatu i govorila: Zatrpaj ove rupe u meni, Pari.” 

Klimam glavom. Mislim da znam ponešto o tome. 

“Ali nisam mogla. A kasnije, nisam to ni ž eljela. Radila 

sam nepromišljene stvari. Nepromišljene.” Zavaljuje se u 

stolicu, obara ramena, spušta mršave bijele š ake u krilo. 

Razmišlja neko vrijeme, prije nego što kaže: “J’aurais du etre 

plus gentille - trebalo je da budem ljubaznija. To je nešto zbog 

čega čovjek nikad ne zažali. Nikad nećeš reći sebi kad ostariš: 

Eh, da samo nisam bio toliko dobar prema toj osobi. Nikad 

nećeš razmišljati tako. Za trenutak, izgleda povrijeđeno. Kao 

neka bespomoćna djevojčica. “Ne bi bilo toliko teško”, rekla je, 

umorno. “Trebalo je da budem ljubaznija. Trebalo je da budem 

više nalik na tebe.” 

Bolno uzdiše i zatvara fotoalbum. Malo kasnije, veselo 

kaže: “Ah, bon. Sad te moram nešto zamoliti.” 

“Naravno.” 

“Hoćeš li mi pokazati neke svoje slike?” 

Smiješimo se jedna drugoj. 

Pari ostaje mjesec dana s babom i sa mnom. Ujutro 

zajedno doručkujemo u kuhinji. Crna kafa i dvopek za Pari, 


324

jogurt za mene i pržena jaja s hljebom za babu, nešto što je 

zavolio u posljednjih godinu dana. Brinula sam se da će mu to 

povisiti holesterol, tolika jaja, i pitala sam doktora Baširija, 

jednom kad sam vodila babu na pregled. Doktor Baširi mi se 

škrto osmjehnuo i kazao: Oh, ja se ne bih brinuo zbog toga. I to 

me je smirilo - makar dok mi jednom, kasnije, kad sam 

pomagala babi da zakopča sigurnosni pojas u kolima, nije palo 

na pamet da je doktor Baširi želio da kaže: Sad to više nije 

važno. 

Poslije doručka, povlačim se u svoju kancelariju - inače 

poznatu i kao moja spavaća soba - a Pari pravi babi društvo dok 

ja radim. Na njen zahtjev, zapisala sam joj raspored televizijskih 

emisija koje on voli gledati, kad pije jutarnje pilule, koje 

grickalice voli i kad je vrijeme da mu ih da. Njena ideja je bila 

da sve to zapišem. 

Možeš svratiti kad želiš i pitati me, rekla sam. Ne želim 

da te uznemiravam, kazala je. A i želim da znam. Želim da ga 

upoznam. 

Ne govorim joj kako ga nikad neće upoznati na način na 

koji želi. Ipak, odajem joj nekoliko tajni zanata. Naprimjer, kako 

mogu, mada ne uvijek, ako se baba naglo uznemiri, da ga 

smirim - iz potpuno nepoznatih razloga - brzo mu dajući katalog 

za kupovinu kuće ili letak za prodaju namještaja. Imam i jednog 

i drugog na zalihama. 

Ako ga želiš uspavati, prebaci na Weather Chanel ili bilo 

šta što ima veze s golfom. I nikad mu ne dozvoljavaj da gleda 

kulinarske emisije. 

Zašto? 

Iz nekog razloga ga uznemiravaju. 

Poslije ručka, nas troje idemo u šetnju. Zadržavamo se 

kratko zbog njih dvoje - baba se brzo umara, a Pari ima artritis. 

Babine oči su umorne, napeto hoda pločnikom između Pari i 

mene, nosi stari kačket, džemper i mokasine postavljene vunom. 

U blizini postoji osnovna škola s loše održavanim fudbalskim 

terenom i, pored njega, malim igralištem, gdje često vodim 

babu. Uvijek je tamo nekoliko mladih majki, kolica su pored 


325

njih, djeca se igraju u pijesku, povremeno dođu tinejdžeri koji 

bježe iz škole, lijeno se ljuljaju i puše. Rijetko pogledaju babu - 

ti tinejdžeri - a i tad s hladnom nezainteresovanošću, ili čak 

jedva primjetnim prezirom, kao da je moj otac kriv što je star i 

propao. 

Jednog dana, pravim pauzu u pisanju i idem u kuhinju da 

sipam svježu kafu i zatičem njih dvoje kako zajedno gledaju 

neki film. Baba je u fotelji, mokasine mu vire ispod pokrivača, 

glava mu je nagnuta naprijed, usta neznatno otvorena, obrve 

spojene, kao da je usredsređen ili zbunjen. A Pari sjedi pokraj 

njega, ruku sklopljenih u krilu, nogu prekrštenih na gležnjevima. 

“Ko je ovo?”, pita baba. 

“To je Latika.” 

“Ko?” 

“Latika, djevojčica iz sirotinjske č etvrti. Ona koja nije 

uspjela ući u voz.” 

“Ne izgleda mi kao djevojčica.” 

“Da, ali prošlo je mnogo godina”, kaže Pari. “Sad je 

starija, znaš.” 

Jednog dana, prethodne sedmice, na igralištu, sjedili smo 

na klupi, nas troje, i Pari je rekla: Abdullah, sjećaš li se da si, 

kad si bio mali, imao sestricu? 

Jedva da je završila rečenicu kad je baba počeo plakati. 

Pari je pritisnula njegovu glavu na svoje grudi, govoreći: 

Žao mije, tako mije žao, neprekidno, uspaničeno, brišući 

suze dlanovima, ali baba je toliko jecao da je počeo da se guši. 

“A znaš li ko je ovo, Abdullahu?” 

Baba stenje. 

“To je Jamal. Dječak iz kviza. “ 

“Ne, nije”, kaže osorno baba. 

“Kako to misliš?” 

“On poslužuje čaj!” 

“Da, ali to je bio - kako se ono kaže? - to je bilo u 

prošlosti. Odavno. Bio je to...” 

Flešbek, bezglasno šapućem u solju s kafom. 


326

“Kviz je sad, a č aj je posluživao ranije.” Baba zbunjeno 

trepće. Na ekranu, Jamal i Šalim sjede na nekoj višespratnici u 

Mumbaju, noge im vise preko ruba. 

Pari ga gleda, kao da čeka trenutak kad će se nešto po-I 

javiti u njegovim očima. “Da te pitam nešto, Abdullahu”, i kaže. 

“Ako bi jednog dana osvojio milion dolara, šta bi uradio?” 

Baba pravi grimasu, vrpolji se, zatim se isteže u fotelji. 

“Znam šta bih ja uradila”, kaže Pari. 

Baba je blijedo gleda. 

“Ako bih osvojila milion dolara, kupila bih kuću u ovoj 

ulici. Tako bismo mogli da budemo susjedi, ti i ja, i svakog dana 

bih dolazila ovamo da zajedno gledamo televiziju.” 

Baba se široko osmjehuje. 

Ali samo nekoliko minuta kasnije, kad sjedim u svojoj 

sobi, sa slušalicama na ušima i kucam, č ujem glasan zvuk 

razbijanja i babu kako nešto urla na farsiju. Bacam slušalice i 

trčim u kuhinju. Vidim Pari pritjeranu uza zid na kojem se 

nalazi mikrovalna pećnica, ruku stisnutih pod bradom, u 

odbrambenom položaju, i babu, izbezumljenog pogleda, kako je 

udara štapom po ramenu. Krhotine čaše za vodu sijaju se na 

podu. 

“Vodi je odavde!”, zaurla baba, kad me vidi. “Želim da 

ova žena napusti moju kuću!” 

“Baba!” 

Parini obrazi su pobijeljeli. Suze joj teku iz očiju. “Spusti 

štap, baba, za ime boga! I ne pomjeraj se, inače ćeš se posjeći.” 

Otimam mu štap iz ruke, ali ne bez žestokog natezanja. 

“Želim da ova žena ode! Ona je lopov!” 

“Šta on to govori?”, kaže nesretno Pari. 

“Ukrala mi je pilule!” 

“Te su njene, baba”, kažem. Stavljam mu ruku na rame i 

izvodim ga iz kuhinje. Drhti pod mojim dlanom. Dok prolazimo 

pored Pari, on gotovo ponovo skače na nju, i moram da ga 

sprečavam. “Dobro, bilo je dovoljno, baba. A to su njene pilule, 


327

a ne tvoje. Uzima ih zbog ruku.” Uzimam katalog za kupovinu 

sa stolića, dok idemo prema fotelji. 

“Ne vjerujem toj ženi”, kaže baba, svaljujući se u fotelju. 

“Ti ne znaš. Ali ja znam. Prepoznajem lopova čim ga vidim!” 

Dahće dok uzima katalog iz moje ruke i počinje žustro da 

okreće strane. Zatim ga baci u krilo i pogleda me, podignutih 

obrva. “A i prokleta je lažljivica. Znaš li šta mi je ta žena rekla? 

Znaš li šta je rekla? Da mi je sestra! Sestra! Čekaj samo dok 

Sultana čuje za to.” 

“Dobro, baba. Zajedno ćemo joj reći.” 

“Luda žena.” 

“Reći ć emo majci, a onda ć emo se nas troje smijati sve 

dok ludača ne ode. Sad, idi i odmori se, baba. Sve je u redu. 

Eto.” 

Prebacujem na Weather Channel i sjedam pored njega, 

mazim ga po ramenu, sve dok drhtanje ne prestane i disanje mu 

se ne smiri. Pet minuta kasnije, zadrijema. 

Pari, u kuhinji, sjedi na podu, naslonjena na mašinu za 

pranje suđe. Izgleda potreseno. Briše oči papirnom salvetom. 

“Veoma mi je žao”, kaže ona. “To nisam pametno izvela.” 

“Sve je u redu”, kažem, uzimajući ispod sudopere lopaticu 

za smeće i metlu. Pored razbijenog stakla, po podu su rasute i 

male ružičasto-narandžaste pilule. Uzimam ih, jednu po jednu, i 

metem staklo s linoleuma. 

“Je suis une imbecile, toliko sam željela da mu ispričam. 

Mislila sam daje bolje da mu kažem istinu... Ne znam gdje mi je 

bila pamet.” 

Prosipam razbijeno staklo u kantu za otpatke. Klečim, 

namještam kragnu Parine košulje, i provjeravam rame gdje ju je 

baba udario. “Tu će ti izaći modrica. A imam iskustva u tome.” 

Sjedam na pod, pokraj nje. 

Otvara dlan, a ja sipam pilule na njega. “Je li često 

ovakav?” 

“Ima svoje loše dane.” 


328

“Jesi li razmišljala da nađeš profesionalnu pomoć?” 

Uzdišem, kimajući glavom. U posljednje vrijeme sam često 

mislila o neizbježnom jutru kad ću se probuditi u praznoj kući, 

dok baba leži sklupčan u nepoznatom krevetu, gledajući 

poslužavnik s doručkom koji mu je donijela nepoznata osoba. 

Baba koji sjedi za stolom, u nekoj zajedničkoj prostoriji, 

drijemajući. 

“Znam”, kažem, “ali još ne. Želim da se brinem o njemu 

dokle god mogu.” 

Pari se smiješi i ispuhuje nos. “Shvatam te.” Nisam 

sigurna da me shvata. Ne pominjem joj drugi razlog. Jedva ga 

mogu i sebi priznati. Konkretno, koliko se bojim slobode, 

uprkos čestoj želji za njom. Plašim se onog što će mi se 

dogoditi, šta ću raditi, kad babe ne bude bilo. Čitavog života 

sam ž ivjela kao akvarijska ribica u sigurnosti staklene posude, 

iza neprobojne i providne pregrade. Mogla sam posmatrati 

blistav svijet na drugoj strani, da zamišljam sebe u njemu, ako 

sam ž eljela. Ali uvijek sam bila zatočena, okružena, č vrstim i 

nepopustljivim granicama života koji je baba stvorio za mene, 

isprva svjesno, kad sam bila dijete, a sad nesvjesno, dok propada 

iz dana u dan. Mislim da sam se navikla na staklo i da se plašim 

da ću, kad se razbije, kad ostanem sama, izletjeti u nepoznato i 

praćakati se naokolo, bespomoćna, izgubljena, boreći se za 

vazduh. 

Istina koju rijetko priznajem je da mi je oduvijek bila 

potrebna babina težina na leđima. 

Zašto bih, inače, tako lako napustila snove o umjetnič-koj 

akademiji, jedva pružajući otpor kad me je baba zamolio da ne 

idem u Baltimore? Zašto bih inače ostavila Nila, čovjeka za 

koga sam bila vjerena prije nekoliko godina? Posjedovao je 

malu firmu za postavljanje solarnih panela. Imao je četvrtasto, 

naborano lice koje mi se svidjelo čim sam ga prvi put vidjela u 

Abeovoj kući kebaba, kad sam ga pitala šta želi, a on podigao 

pogled s jelovnika i nasmiješio mi se. Bio je strpljiv, prijatan i 

staložen. Nije tačno ono što sam rekla Pari o njemu. Nil me nije 

ostavio zbog nekog ljepšeg. Ja sam zabrljala. Čak i kad mi je 


329

obećao da će preći na islam, da će naučiti farsi, pronalazila sam 

druge mane, druge izgovore. Uspaničila sam se, na kraju, i 

vratila se u poznato okruženje života u roditeljskoj kući. 

Pari počinje da ustaje. Gledam je kako gladi nabore na 

haljini, i ponovo me zaprepasti kakvo je čudo što je ona ovdje, 

stoji nekoliko centimetara od mene. 

“Želim da ti pokažem nešto”, kažem joj. 

Ustajem i odlazim u svoju sobu. Jedna od prednosti nenapuštanja 

kuće je što niko ne sređuje tvoju staru sobu, ne 

prodaje ti igračke na garažnim prodajama, niko ne poklanja 

odjeću koju si prerastao. Znam da za ženu, koja ima gotovo 

trideset godina, imam suviše uspomena iz djetinjstva, uglavnom 

naguranih u ogroman sanduk pored mog kreveta, čiji poklopac 

sad podižem. Unutra su stare lutke, ružičast poni s grivom koju 

sam mogla češ ljati, slikovnice, sve č estitke za Uskrs i Dan 

zaljubljenih koje sam napravila roditeljima u osnovnoj š koli, 

ukrašene grahom, štrasom i sjajnim zvjezdicama. Posljednji put 

kad smo Nil i ja razgovarali, kad sam raskinula s njim, kazao je: 

Ne mogu te čekati, Pari. Neću da čekam da ti odrasteš. 

Zatvaram poklopac i vraćam se u dnevnu sobu, gdje Pari 

sjedi na kauču, preko puta tate. Sjedam pored nje. 

“Evo”, kažem, dodajući joj hrpu razglednica. 

Uzima naočale za čitanje sa stolića pored i skida gumicu 

kojom su pričvršćene razglednice. Mršti se dok gleda prvu. To 

je slika Las Vegasa, Cezarova palača noću, svud blistava svjetla. 

Okreće je i naglas čita ono što je napisano. 


330

21. juli, 1992. 

Draga Pari, 

ne bi vjerovala koliko je ovdje vruće. Danas je baba dobio 

plik kad je spustio dlan na poklopac motora našeg iznajmljenog 

automobila! Majka je morala da mu namaze pastu za zube. U 

Cezarovoj palači, imaju rimske vojnike s mačevima, kacigama i 

crvenim ogrtačima. Baba je pokušavao da natjera majku da se 

slika s njima, ali ona nije htjela. Alijajesam! Pokazat ću ti kad 

se vratimo kući. To je sve za sad. Nedostaješ mi. Voljela bih da 

si ovdje. 

Pari 

P. S. Jedem najukusniji sladoled dok ti ovo pišem. 

Okreće sljedeću razglednicu. Hearstov zamak. Ovu poruku 

čita š apatom. Ima zoo vrt! Šta kažeš na to? Kenguri, ze-bre, 

antilope, kamile - one s dvijegrbe! Jedna iz Disneylanda - 

Mickey s čarobnjačkim šeširom, maše čarobnim štapićem. 

Majka je vrištala kadje neki tip, okačen na konopce, pao s 

tavanice! Trebaloje daje čuješ! Zaliv Ja Colla. Big Sur. 17 Mile 

Drive. Šuma Muir. Jezero Tahoe. Nedostaješ mi. 

Ovdje bi ti se sigurno svidjelo. Voljela bih da si ovdje. 

Voljela bih da si ovdje. 

Voljela bih da si ovdje. 

Pari skida naočale. “Pisala si te razglednice sebi?” 

Odmahujem glavom. “Tebi.” Smijem se. “Ovo je sramotno.” 

Pari spušta razglednice na stolić i gura ih prema meni. 

Pričaj mi. 

Gledam u svoje šake i okrećem sat oko zgloba. “Nekad 

sam se pretvarala da smo ti i ja bliznakinje. Niko te nije mogao 

vidjeti, osim mene. Sve sam ti pričala. Sve svoje tajne. Bila si 

stvarna za mene, uvijek tako bliska. Osjećala sam se manje 


331

samom zbog tebe. Kao da smo Doppelgange-ri. Znaš li šta to 

znači?” 

Oči su joj se osmjehnule. “Da?” 

Nekad sam nas zamišljala kao dva lista, koje je vjetar 

oduvao kilometrima daleko, ali su ostala spojena dubokim 

upletenim korijenjem drveta s koga su oba otpala. “Kod mene 

je bilo obrnuto”, govori Pari. “Rekla si kako si osjetila neko 

prisustvo, a ja sam osjećala samo odsustvo. Neodređen, ničim 

izazvan, bol. Bila sam kao pacijent koji ne zna da objasni 

doktoru gdje ga boli, samo zna da ga boli.” Spušta šaku na 

moju, i šutimo neko vrijeme. 

Baba stenje u fotelji, i meškolji se. 

“Stvarno mi je žao”, kažem. 

“Zbog čega?” 

“Što ste se pronašli prekasno.” 

“Ali pronašli smo se, zar ne?”, kaže, glasom punim 

osjećanja. “A sad smo ovakvi. To je u redu. Osjećam se 

sretnom. Pronašla sam izgubljeni dio sebe.” Steže mi šaku. “A i 

pronašla sam tebe, Pari.” 

Njene riječi bude moje dječije žudnje. Sjećam se kako 

sam, kad sam se osjećala usamljenom, šaputala njeno ime - naše 

ime - i zadržavala dah, čekajući odjek, sigurna da ću ga jednom 

začuti. Dok je slušam kako sad, u kuhinji, izgovara moje ime, 

osjećam kao da sve te godine koje su nas razdvajale sad 

preklapaju jedna drugu, sabijajući sebe na veličinu jedne 

fotografije, razglednice, donoseći najvredniju uspomenu iz mog 

djetinjstva da sjedne pokraj mene, da me drži za ruku, da 

izgovara moje ime. Naše ime. Osjećam kako se nešto pomjera i 

liježe na mjesto. Nešto odavno potrgano, sad je zalijepljeno. I 

osjećam blago pomjeranje u grudima, prigušene otkucaje još 

jednog srca, koje iznova počinje kucati pored mog. 

Baba se, u fotelji, podiže na laktove. Trlja oči, gleda nas. 

“Šta vi, djevojke, smišljate?” 

Smiješi se. 


332

Još jedna uspavanka. Ova govori o mostu u Avignonu. 

Pari mi je pjevuši, zatim recituje stihove: 

Sur lepont dAvignon 

L’on y danse, l’on y danse 

Sur lepont dAvignon 

L’on y danse tous en rond. 

“Maman me je naučila, kad sam bila mala”, kaže ona, 

čvršće vezujući čvor na šalu, zbog naleta hladnog vjetra. Dan je 

prohladan, ali nebo je plavo, a sunce jako. Obasjava metalnosivu 

površinu Rhone i razbija se u hiljade krhotina svjetlosti. “Svako 

dijete u Francuskoj zna tu pjesmicu.” 

Sjedimo na drvenoj klupi u parku, koja gleda prema vodi. 

Dok mi prevodi riječi, divim se gradu na drugoj obali. Pošto 

sam nedavno saznala porodičnu historiju, zadivljena sam š to 

sam na mjestu tako punom historije, sve je zabilježeno, 

sačuvano. To je pravo čudo. Sve u vezi s ovim gradom je čudo. 

Čudno je koliko je vazduh čist, kako vjetar puše preko rijeke, 

tjerajući vodu da udara u kamenite obale, čudim se jakom i 

obilnom svjetlu, koje kao da dopire odasvud. S klupe u parku, 

vidim stare grudobrane koji okružuju drevni centar grada i 

njegov splet uskih, vijugavih ulica; na zapadu se nalazi toranj 

avinjonske katedrale, pozlaćena statua Djevice Marije blista na 

njenom vrhu. 

Pari mi priča priču o tom mostu - o mladom pastiru koji 

je, u dvanaestom vijeku, tvrdio kako su mu anđeli rekli da 

sagradi most preko rijeke i koji je dokazao svoje tvrdnje 

podižući neku veliku stijenu i bacajući je u vodu. Priča mi o 

čamdžiji na Rhoni, koji se popeo na most u slavu svog sveca 

zaštitnika, svetog Nikole. I o svim poplavama, tokom vjekova, 

koje su nagrizale lukove mosta i izazvale njegovo rušenje. Priča 

mi sve to s istom brzom, nervoznom energijom koju je imala i 

ranije, onog dana kad me je vodila kroz gotičku Papinsku 

palaču. Skida mi slušalice s audiovodičem, tapše me po laktu 


333

kako bi mi privukla pažnju na neki zanimljiv duborez, vitraž, 

ukršte-ne lukove iznad. 

Kad izađemo iz Papinske palače, govori, gotovo bez 

prestanka, i iz usta joj izlaze imena svih svetaca i papa i 

kardinala, dok hodamo trgom ispred katedrale, među jatima 

golubova, turistima, afričkim trgovcima u tunikama jarkih boja, 

koji prodaju narukvice, kopije ručnih satova, pored mladog 

muzičara s naočalama, koji sjedi na drvenom sanduku, svirajući 

Boemsku rapsodiju na akustičnoj gitari. Ne sjećam se da je bila 

tako govorljiva kad je bila u Sjedinjenim Državama, i to mi liči 

na taktičko odlaganje, kao da kružimo oko stvari koju ona 

stvarno ž eli uraditi - koju ćemo i uraditi - a sve te riječi 

predstavljaju most. 

“Ali uskoro ćeš vidjeti pravi most”, kaže. “Kad svi stignu. 

Ići ćemo zajedno do Pont du Garda. Jesi li čula za njega? Ne? 

Oh la la. C’est vraiment merveilleux. Rimljani su ga izgradili u 

prvom vijeku, za transportovanje vode iz Eurea do Nimesa. 

Pedeset kilometara! To je remek-djelo građevinarstva, Pari.” 

Bila sam četiri dana u Francuskoj, dva u Avignonu. Pari i 

ja smo išle brzim vozom od oblačnog, prohladnog Pariza, i 

stigle do vedrog neba, toplog vjetra, i hora cvrča-ka koji cvrče 

sa svakog drveta. Na stanici sam trčala kao luda da iznesem svoj 

prtljag, i jedva sam uspjela, iskačući iz voza upravo kad su se 

vrata, uz šum, zatvorila za mnom. Pomislila sam kako treba da 

kažem babi da bih, da sam ostala još tri sekunde, završila u 

Marseilleu. Kako je on? Pari me je pitala u Parizu, dok smo 

se vozili taksijem od aerodroma Charles de Gaulle, do njenog 

stana. 

Bolest je poodmakla, rekla sam. 

Baba sad živi u staračkom domu. Kad sam prvi put išla da 

obiđem tu ustanovu, kad mi je direktorica, Penny - visoka 

mršava žena, s kovrdžavom riđom kosom - pokazala prostorije, 

pomislila sam: ovo nije tako loše. 

A onda sam to i rekla. Ovo nije tako loše. Mjesto je bilo 

čisto, s prozorima koji su gledali na vrt gdje su, rekla je Penny, 

održavali čajanke svake srijede u pola pet. Predvorje je pomalo 


334

mirisalo na cimet i borovinu. Osoblje, koje sad uglavnom znam 

po imenu, izgledalo mi je ljubazno, strpljivo i sposobno. 

Zamišljala sam starice, izboranih lica, s dlakama na podbratku, 

kako balave, pričaju same sa sobom, pogleda zakovanih za 

televizijske ekrane. Ali većina stanovnika koje sam tamo vidjela 

nisu bili toliko stari. Većina čak nije bila ni u invalidskim 

kolicima. 

Pretpostavljam da sam očekivala da će biti gore, rekla sam. 

Stvarno? Pitala je Penny, smijući se prijatnim poslovnim 

smijehom. 

To je bilo uvredljivo, izvinite. 

Nema problema. Potpuno smo svjesni predstave koju 

većina ljudi ima o ovakvim mjestima. Naravno, dodala je, preko 

ramena, uz pristojnu dozu opreza, ovo je odjeljenje za 

samostalan život, uz pomoć. Sudeći prema onom što ste mi rekli 

o svom ocu, nisam sigurna da bi on ovdje uspješno 

funkcionisao. Mislim da bi mu odjeljenje za demenciju više 

odgovaralo. Evo, stigli smo. 

Otvorila je vrata ključem-karticom. Zaključano odjeljenje 

nije mirisalo na cimet ili borovinu. Želudac mi se prevrnuo, i 

prvi nagon mi je bio da se okrenem i odem. Penny me je 

uhvatila za mišicu i stegla me. Pogledala me je veoma brižno. 

Jedva sam izdržala ostatak obilaska, utučena zbog ogromnog 

osjećaja krivice. 

Jutro pred polazak u Evropu, otišla sam da vidim babu. 

Prošla sam kroz predvorje odjeljenja za samostalan život i 

mahnula Carmen, koja je iz Gvatemale i radi na telefonskoj 

centrali. Prošla sam pored zajedničke sobe, gdje je veliki broj 

penzionera slušao neki gudački kvartet srednjoškolaca obučenih 

u svečana odijela; pored višenamjenske sobe, s kompjuterima, 

policama za knjige i dominama, pored oglasne table s čitavim 

nizom savjeta i obavještenja - Jeste li znali da vam soja može 

sniziti loš holesterol? Ne zaboravite sat zagonetki i glavolomki, 

ovog utorka u 11! 


335

Ušla sam u zaključano odjeljenje. Iza ovih vrata nemaju 

čajanke, ni binga. Niko ovdje ne započinje jutro tai chijem. 

Otišla sam u babinu sobu, ali on nije bio tamo. Krevet mu je bio 

namješten, televizor isključen, a na noćnom ormariću stajala je 

poluprazna čaša vode. Osjetila sam olakšanje. Mrzim kad 

zateknem babu u bolničkom krevetu, kako leži na boku, s rukom 

ispod jastuka, dok me blijedo gleda upalim očima. 

Zatičem babu u sobi za rekreaciju, kako sjedi u 

invalidskim kolicima, pored prozora koji gleda na vrt. Nosi 

flanelsku pidžamu i kačket. Na krilu mu se nalazi ono što Penny 

naziva kecelja za petljanje. Ima petlje koje može uplitati i 

dugmad koju voli otkopčavati i zakopčavati. Penny kaže da mu 

to održava spretnost prstiju. 

Poljubila sam ga u obraz i sjela pored njega. Neko ga je 

obrijao, umio i počešljao mu kosu. Lice mu je mirisalo na 

sapun. 

Sutra je veliki dan, rekla sam. Idem u Pariz, u Francuskoj. 

Sjećaš li se da sam ti pričala o tome? 

Baba je zatreptao. Č ak i prije moždanog udara, već se 

počeo gubiti, dugo i odsutno šutjeti, izgledajući nesretno. Od 

moždanog udara, lice mu je postalo kao maska, usta zauvijek 

zamrznuta u vječito iskrivljenom, učtivom smiješku koji se 

nikad ne penje do očiju. Nije progovorio ni riječ od moždanog 

udara. Ponekad mu se usne razdvoje, i ispusti promukao uzdah - 

Aaah! - s dovoljno naglaska na kraju, da to zvuči kao 

iznenađenje, kao da je, to što sam rekla, u njemu izazvalo manje 

otkrovenje. 

Naći ćemo se u Parizu, i onda ćemo ići vozom do Avignona. 

To je grad na jugu Francuske. Tamo su živjele pape u 

četrnaestom vijeku. Tamo ćemo malo obilaziti znamenitosti. Ali 

najbolje od svega je to stoje Pari rekla svojoj djeci da dolazim u 

posjetu, i oni će nam se pridružiti. 

Baba je nastavio da se smiješi, onako kako se smiješio 

kad je Hector došao da ga posjeti sedam dana prije, onako kako 

se smiješio kad sam mu pokazala prijavu za upis na Akademiju 


336

umjetnosti i humanističkih nauka pri državnom univerzitetu u 

San Francisku. 

Tvoja sestrična Isabelle i njen muž, Albert, imaju 

vikendicu u Provansi, nedaleko od grada Les Bauxa. Pogledala 

sam na Internetu, baba. Toje prelijep gradić. Izgrađen je na 

krečnjačkim liticama u planinama Alpilles. U blizini se nalaze 

ruševine starog srednjovjekovnog zamka, odakle puca pogled na 

ravnicu i voćnjake. Napravit ću mnogofotografi-ja i pokazat ću 

ti ih kad se vratim. 

Pored njega, neka starica u kućnoj haljini samozadovoljno 

je slagala slagalicu. Za susjednim stolom, još jedna žena, s 

raščupanom sijedom kosom, pokušavala je da po-slaže kašike, 

viljuške i noževe u ladicu za escajg. Na televizoru velikog 

ekrana u uglu, Ricky i Lucy su se svađali, ručni zglobovi su im 

bili spojeni parom lisica. Tata je kazao: Aaah! 

Alain, tvoj sestrić, i njegova žena, Ana, dolaze iz Špa-nije 

sa svoje petero djece. Ne znam im imena, ali sigurna sam da ću 

ih zapamtiti. A onda - a ovo je dio zbog koga je Pari stvarno 

sretna - tvoj drugi sestrić - njen najmlađi sin, Thierry - također 

dolazi. Nije ga vidjela godinama. Nisu razgovarali. Ali dobio je 

plaćeno odsustvo za posjetu porodici, od svogposlodavca u 

Africi, i doletjet će tamo. Bit će to veliko porodično okupljanje. 

Ponovo sam ga poljubila u obraz kad sam se spremala da 

pođem. Zadržala sam lice pored njegovog, sjećajući se kako je 

nekad dolazio u vrtić po mene i vozio nas do Dennyja, da 

pokupi majku poslije posla. Sjedili bismo u separeu, čekali da 

majka završi s poslom, a ja bih jela kuglu sladoleda koju bi mi 

šef uvijek davao, i pokazivala bih babi crteže koje sam napravila 

tog dana. Kako je samo pažljivo gledao svaki, namršteno ih je 

proučavao, kimajući glavom. 

Baba se smiješio kao uvijek. 

Ah, zamalo da zaboravim. 

Sagnula sam se i izvela uobičajeni oproštajni ritual, prešla 

mu prstima od obraza do naboranog čela i sljepoočnica, preko 

sijede prorijeđene kose i krasta na ogrubjelom skalpu, do iza 


337

ušiju, čupajući usput sve noćne more iz njegove glave. Otvorila 

sam nevidljivu vreću, ubacila košmare u nju, i vezala uzice. 

Eto. 

Baba je nešto zakrkljao. 

Lijepo sanjaj, tata. Vidimo se za dvije sedmice. Palo mi je 

na pamet da nikad ranije nismo bili tako dugo razdvojeni. 

Dok odlazim, imam neodređeno osjećanje da me baba 

gleda. Ali kad se okrenem da pogledam, glava mu je oborena i 

igra se dugmetom na svojoj kecelji za petljanje. 

Pari sad priča o Isabellinoj i Albertovoj kući. Pokazala 

mije i njenu fotografiju. To je prelijepa obnovljena provansalska 

seoska kamena kuća, smještana na brežuljcima Lu-beron, 

voćnjak i sjenica kod ulaznih vrata, s keramičkim pločicama i 

golim gredama unutra. 

“Na fotografiji se ne vidi, ali imaju fantastičan pogled na 

planine Vaucluse.” 

“Hoćemo li se svi moći smjestiti? Ima nas mnogo za 

seosku kuću.” 

“Plus on est defous, plus on rit”, kaže ona. “Kako se to 

kaže na engleskom? Što više to ljepše?” 

“Bolje.” 

“Ah, voild. C’est ga.” 

“Šta je s djecom? Gdje će...” 

“Pari?” 

Gledam je. “Da?” 

Ispušta dug uzdah. “Sad mi možeš dati ono.” 

Kimam glavom. Uzimam to iz torbe između nogu. 

Pretpostavljam da je trebalo to da pronađem prije mnogo 

mjeseci, kad sam preseljavala babu u starački dom. Ali kad sam 

ga pakovala, tražila sam, u plakaru u hodniku, kofer koji se 

nalazio na druga dva, i uspjela sam da spakujem svu babinu 

odjeću u njega. Zatim sam konačno skupila hrabrost da raščistim 

sobu svojih roditelja. Skinula sam stare tapete, okrečila zidove. 

Iznijela sam njihov bračni krevet, majčin toaletni ormarić s 


338

ovalnim ogledalom za šminkanje, izvadila iz ormara očeva 

odijela, majčine bluze i haljine, u plastičnim omotačima. 

Napravila sam hrpu u garaži, za jedan ili dva odlaska u Crveni 

krst. Prenijela sam svoj sto u njihovu spavaću sobu, koju sad 

koristim kao kancelariju, i kao atelje kad mi predavanja počnu 

na jesen. Ispraznila sam i sanduk pored svog kreveta. Bacila sam 

sve svoje stare igračke, dječije haljine, sve sandale i patike koje 

sam prerasla. Nisam više mogla podnijeti pogled na sve čestitke 

za rođendane, Dan očeva i Dan majki, koje sam pravila 

roditeljima. Nisam mogla noću spavati znajući da su mi kod 

nogu. Bilo je suviše bolno. 

Kad sam raščišćavala plakar u hodniku, izvadila sam dva 

preostala kofera kako bih ih odnijela u garažu, i tad sam osjetila 

kako u jednom od njih nešto lupa. Otvorila sam kofer i pronašla 

paket umotan u debeli smeđi papir. Za njega je bila pričvršćena 

koverta. Na njoj je bilo ispisano, na engleskom: Za moju sestru 

Pari. Odmah sam prepoznala babin rukopis iz dana kad sam 

radila u Abeovoj kući kebaba, kad sam uzimala narudžbe koje je 

on pisao pored kase. 

Sad sam dala taj paket Pari, neotvoren. 

Gleda ga dok joj stoji u krilu, prelazi rukom preko riječi 

nažvrljanih na koverti. Crkvena zvona se oglašavaju s druge 

obale rijeke. Na jednoj stijeni koja viri iz vode, neka ptica kida 

utrobu mrtve ribe. 

Pari pretura po svojoj torbi, nešto traži. “J’ai oublie mes 

lunettes”, kaže. “Zaboravila sam naočale za čitanje.” “Želiš li da 

ti ja pročitam?” 

Pokušava da odlijepi kovertu s paketa, ali danas nije baš 

najspretnija s rukama i, poslije malo muke, na kraju mi dodaje 

paket. Skidam kovertu i otvaram je. Razvijam poruku koja je 

bila u njoj. 

“Napisano je na farsiju.” 

“Ali ti znaš to pročitati, zar ne?”, pita Pari, obrva 

namrštenih od brige. “Znaš to da prevedeš.” 


339

“Da”, kažem, zahvalno se smiješeći u sebi - mada 

zakasnjelo - zbog svih onih časova farsija, utorkom u 

Campbellu, na koje me je baba vozio. Sad mislim na njega, 

rastrzanog i izgubljenog, kako tetura pustinjom, a na stazi, iza 

njega, ostaju svi sjajni komadići koje je život otrgnuo od njega. 

Čvrsto stežem poruku, čuvajući je od jakog vjetra. Čitam 

Pari tri nažvrljane rečenice. 

Kažu mi da moram da uđem u vodu, gdje ću se uskoro 

utopiti. Prije nego što uđem, ostavljam, na obali, ovo za tebe. 

Molim se da to pronađeš, sestro, kako bi znala šta mi je 

bilo u srcu kad sam potonuo. 

Tu je i datum. August 2007. “August 2007”, kažem. “Tad 

je dobio prvu dijagnozu.” Tri godine prije nego što se Pari 

javila. 

Pari kima glavom, briše oči nadlanicom. Neki mladi par 

prolazi pored nas na tandem biciklu, djevojka sjedi prva - 

plavuša, ružičastog lica i mršava - momak je iza, tamnoput s 

dredovima. Na travi, nekoliko koraka dalje, sjedi neka 

tinejdžerka u kratkoj crnoj kožnoj suknji, priča preko mobilnog 

telefona, na povocu drži malog tamnosi-vog terijera. 

Otvaram paket za nju. Unutra je stara metalna kutija za 

čaj, na poklopcu je izblijedjela slika bradatog Hindusa u dugoj 

crvenoj tunici. Drži solju vrelog č aja, kao da je nudi. Para iz 

šolje je gotovo potpuno izblijedjela i crvena boja tunike sad je 

uglavnom ružičasta. Otvaram zasun i podižem poklopac. Unutra 

se nalaze pera svih oblika i boja. Kratko tamnozeleno pero; 

dugo crvenkasto pero, crne badrljice; pero boje breskve, 

vjerovatno od divlje patke, sa svijetloljubičastim prelivom; 

smeđa pera s crnim mrljama na spoljnim ivicama; zeleno 

paunovo pero s velikim okom na vrhu. 

Okrećem se prema Pari. “Znaš li šta ovo znači?” 

Pari lagano odmahuje glavom, dok joj brada podrhtava. 

Uzima kutiju od mene i zuri unutra. “Ne”, kaže. “Jedino znam 

da je, kad smo Abdullah i ja izgubili jedno drugo, to više 

zaboljelo njega nego mene. Ja sam imala više sreće, jer me je 


340

štitila mladost. Je pouvais oublier. Bila sam blagoslovljena 

zaboravom. On nije bio.” Podiže jedno pero, prevlaci ga preko 

zgloba, gleda ga, kao da se nada da bi moglo oživjeti i poletjeti. 

“Ne znam šta znači ovo pero, ne znam njegovu priču, ali znam 

da to znači kako je on mislio na mene. Sve te godine. Nije me 

zaboravio.” 

Zagrlim je dok tiho plače. Gledam stabla obasjana suncem, 

rijeku koja teče pokraj nas i ispod mosta - mosta Saint-Benezet - 

mosta o kojem govori ona pjesmica za djecu. To je, ustvari, 

polovina mosta, jer su ostala samo četiri prvobitna njegova luka. 

Završava se nasred rijeke. Kao da se pružio, pokušao da stigne 

do druge obale, i nije uspio. 

Te noći, u hotelu, ležim budna u krevetu i gledam oblake 

kako guraju veliki pun mjesec, koji se vidi kroz naš prozor. 

Dolje ispod, potpetice klepeću po kaldrmi. Smijeh i žamor. 

Mopedi bruje pored. Iz restorana na drugoj strani ulice, dopire 

zveket čaš a na poslužavnicima. Zvuk klavira probija se kroz 

prozor, i do mojih ušiju. 

Okrenem se i gledam kako Pari tiho spava pored mene. 

Lice joj je blijedo na svjetlosti. Vidim u njenom licu babino - 

mladalačko, puno nade, sretno, kakvo je nekad bilo - i znam da 

ću ga uvijek pronaći kad god budem pogledala Pari. Ona mi je 

rod. I uskoro ću upoznati njenu djecu, i djecu njene djece, a 

moja krv teče i kroz njih. Nisam sama. Iznenadna sreća me 

zatiče nepripremljenu. Osjećam kako se uliva u mene, a oči mi 

suze od zahvalnosti i nade. 

Dok gledam Pari kako spava, mislim na to kako smo se 

baba i ja nekad igrali pred spavanje. Tjerali ružne snove, 

podarivali lijepe. Sjećam se sna koji sam mu poklanjala. Pazeći 

da ne probudim Pari, polako pružam ruku prema njoj i stavljam 

joj dlan na čelo. Zatvaram oči. 

Popodne je sunčano. Ponovo su djeca, brat i sestra, mladi, 

bistrooki i snažni. Leže u visokoj travi, u hladu rascvjetale 

jabuke. Trava im je topla pod leđima, sunce im obasjava lica, 

trepereći kroz rascvjetale grane jabuke. Drijemaju, zadovoljno, 

jedno pored drugog, on je naslonio glavu na izbočen debeo 


341

korijen, ona na kaput koji je on presavio za nju. Ona, kroz 

poluzatvorene oči, gleda kosa koji čuči na grani. Hladan vjetrić 

puše kroz lišće i nadolje. 

Okreće se da ga pogleda, svog velikog brata, svog 

saveznika u svemu, ali lice mu je preblizu i ne vidi ga cijelog. 

Samo udubljenje njegovog čela, izbočinu nosa, zaobljene 

trepavice. Ali to joj ne smeta. Sretna je što je pored njega, s njim 

- sa svojim bratom - i dok joj san polako pada na oči, osjeća da 

je okružena talasom potpune smirenosti. Zatvara oči. Usni, bez 

ikakve brige, sve je vedro i blistavo, i istovremeno. 


342

Zahvalnica 

Nekoliko logističkih napomena, prije zahvalnica. Selo 

Shadbagh je izmišljeno, mada je moguće da selo tog imena 

postoji negdje u Afganistanu. Ako je tako, nikad nisam bio u 

njemu. Uspavanka Abdullaha i Pari, posebno pominja-nje male 

tužne vile, nadahnuta je pjesmom velikog pokojnog perzijskog 

pesnika, Forugha Farrokhzada. Napokon, naslov ove knjige bio 

je nadahnut stihom iz divne pjesme Williama Blakea Dadiljina 

pjesma. 

Volio bih da se zahvalim Bobu Barnettu i Deneenu 

Howellu, što su bili tako divni vodiči i zagovornici ove knjige. 

Hvala Heleni Heller, Davidu Grossmanu, Jody Hotchkiss. Hvala 

Chandler Crawford, za njen entuzijazam, strpljenje i savjete. 

Mnogo hvala prijateljima iz River-head Booksa: Jynne Martin, 

Kate Stark, Šarah Stein, Leslie Schwartz, Craigu D. Burkeu, 

Helen Yentus i mnogima koje ne pominjem, ali kojima sam 

duboko zahvalan za pomoć u predstavljanju ove knjige 

čitaocima. Zahvaljujem svom divnom izvršnom uredniku, 

Tonyju Davisu, koji je uradio mnogo više nego što mu posao 

nalaže. 

Posebna zahvalnost ide mojoj urednici, nevjerovatno 

nadarenoj Šarah McGrath, za pronicljivost i maštovitost, nježno 

usmjeravanje, i pomaganje da ovu knjigu uobličim na mnogo 

više načina nego što mogu da se sjetim. Nikad u životu nisam 

toliko uživao u radu s urednikom, Šarah. 


Na kraju, zahvaljujem se Sušan Peterson Kennedy i 

Geoffreyju Kloskeu, za povjerenje i nepokolebljivu vjeru u 

mene i moje pisanje. 

Hvala i također svim mojim prijateljima i svim mojim 

rođacima, što su uvijek bili uz mene, i š to su me strpljivo, 

odvažno i ljubazno trpjeli. Kao i uvijek, zahvaljujem svojoj 

prelijepoj ženi Royi, ne samo na čitanju i ispravljanju mnogih 

verzija ove knjige, već i zbog upravljanja našim svakodnevnim 

343

životom, bez trunke protesta, kako bih ja mogao pisati. Bez tebe, 

Roya, ova knjiga bi zamrla negdje na prvom pasusu prve strane. 

Volim te. 


344

Haled Hoseini-A planine su odjekivale

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?