Haled Hoseini-A planine su odjekivale

nije otad vidio. Abdullah je stavio žuto pero u džep i počeo
hodati prema vjetrenjači.
Ponekad, kad ovaj ne bi pazio, vidio je kako se očevo lice
natmuri, uvučeno u zbunjujuće sjenke osjećanja. Otac mu je sad
izgledao umanjeno, kao da mu je nedostajalo nešto suštinsko.
Tumarao je snuždeno po kući, ili je sjedio ispred njihove nove
peći od kovanog željeza, s malim Igbalom u krilu, i zurio
odsutno u plamen. Glas mu je sad bio razvučen na način na koji
Abdullah nije pamtio, kao da je nešto opterećivalo svaku riječ
koju izgovori. Zapadao je u duge šutnje, kamenog lica. Više nije
pričao priče, nije ispričao ni jednu otkako su se on i Abdullah
vratili iz Ka-bula. Možda je, mislio je Abdullah, otac
Wahdatijevima prodao i svoju muzu.
Otišla.
Nestala.
Ništa nije ostalo.
Ništa nije rečeno.
Osim Parvaninih riječi: To je morala da bude ona. Žao mi
je, Abdullah. Morala je da bude ona. Odsječen prst, da se spasi
šaka.
Kleknuo je na zemlju iza vjetrenjače, u podnožju trošne
kamene kule. Skinuo je rukavice i počeo kopati rupu u zemlji.
Mislio je na njene guste obrve i okruglo čelo, osmijeh koji
otkriva razmaknute zube. Čuo je u mislima njen zvonak smijeh
kako se prolama kućom kao ranije. Pomislio je na metež koji je
nastao kad su se vratili s bazara. Pari se uspaničila. Vrištala je.
Daidža Nabi ju je brzo odnio. Abdullah je kopao dok mu prsti
nisu udarili u metal. Zatim je podvukao šake ispod i izvadio
limenu kutiju za čaj iz rupe. Obrisao je hladnu zemlju s
poklopca.
Cro Warez - Bosna United
U posljednje vrijeme je mislio mnogo o priči koju im je
otac ispričao noć prije puta u Kabul, o starom seljaku Baba
Ejubu i divu. Abdullah je stajao na mjestu na kojem je Pari
nekad bila, njeno odsustvo bilo je kao neki miris koji se izdiže iz
zemlje pod njegovim stopalima, i noge bi mu klecnule, srce
44