Haled Hoseini-A planine su odjekivale

Jesi. U ponedjeljak!
Svađe o tome koliko smo partija šaha igrali jučer. Zašto
sam mu uvijek ostavljao vodu na prozorskoj dasci, znajući da će
je sunce zagrijati?
Zašto nisi tražio noćnu posudu, Sulejmane?
Jesam, sto puta!
Šta sam onda, po tvom mišljenju, gluh ili lijen?
Nema potrebe da biram, oboje si!
Baš imaš petlju da ti, koji težiš po čitav dan, nazivaš nekog
lijenim.
I tako neprestano.
Mlatio bi glavom tamo-amo kad sam pokušavao da ga
nahranim. Ostavio bih ga i dobro zalupio vratima na izlasku.
Ponekad, priznajem, namjerno sam ga zabrinjavao. Napuštao
sam kuću. Vikao bi: Kuda ćeš ?, a ja mu ne bih odgovorio.
Pretvarao sam se da odlazim zauvijek. Naravno da bih samo
otišao malo dalje i pušio - nova navika, pušenje, stečena kasno u
životu - mada sam to radio samo kad sam bio bijesan. Ponekad
bih ostajao satima napolju. A ako bi me stvarno razbjesnio,
ostao bih do mraka. Ali uvijek sam se vraćao. Ušao bih u
njegovu sobu, šutke, i okrenuo ga, namjestio mu jastuk, obojica
smo skretali poglede, obojica stiskali usne, č ekali mirovnu
ponudu druge strane.
Napokon, borbe su prestale dolaskom talibana, tih mladića
oštrih crta s tamnim bradama, našminkanim očima i bičevima.
Njihova surovost i ispadi su također dobro opisani, i ponovo
vidim malo razloga da vam ih navodim, gospodine Markose.
Moram reći da su godine koje su proveli u Kabulu, ironijom
sudbine, bile vrijeme predaha za mene. Čuvali su većinu svog
prezira i zadrtosti za mlade, posebno sirote žene. Ja sam bio
samo starac. Moja glavna obaveza prema njihovom režimu bila
je da pustim bradu, što me je, iskreno, spasilo svakodnevnog
mučnog brijanja.
“Zvanično je, Nabi”, rekao je Sulejman s kreveta, “izgubio si
dobar izgled. Izgledaš kao neki prorok.”
Cro Warez - Bosna United
107