Haled Hoseini-A planine su odjekivale

Sad ponovo lista album i pokazuje mi fotografije svoje
djece - Alain, Isabelle, Thierry - i unuka - na proslavama
rođendana, u kupaćim kostimima pored bazena. Njen stan u
Parizu, blijedoplavi zidovi i bijele rolete, navučene do kraja,
police pune knjiga. Njena skučena kancelarija na univerzitetu,
gdje je predavala matematiku prije nego što ju je artritis natjerao
u prijevremenu penziju. Listam stranice albuma dok mi ona
govori šta je na slikama - njena stara prijateljica Collette,
Isabellin muž Albert, Parin muž Eric, koji je bio dramski pisac i
umro od srčanog udara 1997. Zastajem gledajući fotografiju njih
dvoje, nevjerovatno mladih, kako sjede jedno pored drugog na
narandžastim jastucima u nekom restoranu, ona u bijeloj bluzi,
on u majici kratkih rukava, duga i ravna kosa vezana mu je u
konjski rep.
“To je bila večer kad smo se upoznali” , kaže Pari. “Bio je
to ugovoreni sastanak.”
“Imao je prijatno lice.”
Pari kima glavom. “Da. Kad smo se vjenčali, razmišlja-la
sam kako ć emo dugo biti zajedno. Mislila sam, najmanje
trideset godina, možda četrdeset. Pedeset, ako budemo imali
sreće. Zašto da ne?” Zuri u fotografiju, zanijeta za trenutak,
zatim se nasmiješi. “Ali vrijeme je kao š arm. Nikad ga nemaš
onoliko koliko misliš.” Odguruje album od sebe i otpija kafu.
“A ti? Nikad se nisi udavala?”
Sliježem ramenima i okrećem novu stranu. “Jednom sam
bila na korak od toga.”
“Izvini, na korak?”
“To znači da sam se zamalo udala. Ali nikad nismo stigli
do prstena.”
To nije bila istina. Bilo je bolno i neprijatno. Č ak i sad,
sjećanje na to mi izaziva blag bol u grudima.
Ona savija glavu. “Žao mi je. Veoma sam nepristojna.”
“Ne. Sve je u redu. Našao je nekog ljepšeg i manje...
opterećenog, rekla bih. Kad smo već kod ljepote, ko je ovo?”
Cro Warez - Bosna United
323