Haled Hoseini-A planine su odjekivale

smo oboje smatrali nevažnom, mada smo ostali u kontaktu i
viđali se povremeno. Rekla je kako radi za neku humanitarnu
organizaciju u Kabulu i da traže plastičnog hirurga koji bi radio
s djecom - zečije usne, povrede lica od šrapnela i metaka, takve
stvari. Odmah sam pristao. Namjeravao sam da ostanem tri
mjeseca. Otišao sam krajem proljeća 2002. Nikad se nisam
vratio.
Thalia me čeka u luci. Odjevena je u zeleni vuneni šal i
debeo zagasitoružičasti kaput, preko džempera i farmeri-ca.
Kosa joj je sad duga, pada preko ramena, s razdjeljkom nasred
glave. Kosa joj je sijeda, i taj detalj me - ne unaka-ženi donji dio
lica - pogađa i zaprepasti kad je vidim. To me i ne iznenađuje
toliko; Thalia je počela da sijedi oko trideset pete godine, i za
pet godina, kosa joj je bila bijela kao pamuk. Znam da sam se i
ja promijenio, stomačić koji tvrdoglavo raste, podjednako
uporno povlačenje kose, ali propadanje tijela je nezaustavljivo,
neprimjetno koliko i podmuklo. Kad sam vidio sijedu Thaliju, to
je bio očigledan dokaz njenog neprekidnog, neizbježnog marša
prema starosti - a, istom logikom, to se odnosilo i na mene.
“Bit će ti hladno”, kaže ona, čvršće zamotavajući šal oko
vrata. Januar je, jutro, nebo je oblačno i sivo. Skvrčeno lišće
treperi na hladnom vjetru.
“Ako želiš da vidiš šta je hladnoća, dođi u Kabul”, kažem.
Uzimam kofer.
“Kako ti je drago, doktore. Autobus ili šetnja? Biraj.”
“Šetnja”, kažem.
Idemo na sjever. Prolazimo pored grada Tinosa. Jedrenjaci
i jahte ukotvljeni su u luci. Na kioscima se prodaju razglednice i
majice. Ljudi pijuckaju kafu za malim okruglim stolovima
ispred kafića, čitaju novine, igraju šah. Konobari iznose escajg
za ručak. Za sat ili dva, miris pečene ribe dopirat će iz kuhinja.
Thalia živo započinje priču o novom naselju bijelih
bungalova koji se grade južno od Tinosa, s pogledom na
Mikonos i Egejsko more. Prevashodno će biti namijenjeni
turistima ili bogatašima koji provode ljeto na Tinosu od
Cro Warez - Bosna United
279