Haled Hoseini-A planine su odjekivale

napustili su onaj grozni stan u Madridu!” Njeno najstarije dijete,
Isabelle, koja piše muziku za televizijske emisije, upravo je
angažovana da komponuje muziku za svoj prvi veliki film. A
njen muž, Albert, sad je glavni kuhar u jednom uglednom
restoranu u Parizu.
“I vi ste imali restoran, zar ne?” , pita. “Mislim da si mi
pisala o tome u e-mailu.”
“Pa, roditelji su ga imali. Otac je uvijek sanjao da ima
restoran. Pomagala sam im u radu. Ali morala sam ga prodati
prije nekoliko godina. Pošto mi je majka umrla, a baba postao...
nesposoban.”
“Ah, žao mi je.”
“Oh, nema razloga. Nisam bila rođena za vođenje
restorana.”
“I rekla bih da nisi. Ti si umjetnica.”
Rekla sam joj, kad smo prvi put razgovarale a ona me je
pitala šta radim, kako se namjeravam upisati na umjetničku
akademiju jednog dana.
“Ustvari, ja sam ono š to se naziva transkripcionist.”
Pažljivo me sluša dok joj objašnjavam kako radim za firmu koja
obraduje podatke za kompanije koje spadaju u petsto najvećih u
Americi. “Pišem dokumentaciju za njih. Brošure, priznanice,
spiskove klijenata, spiskove e-mail adresa, i takve stvari.
Najvažnije je da znaš daktilografiju.
A i plata je pristojna.”
“Tako, dakle”, kaže ona. Razmišlja, a onda dodaje: “Je li ti
zanimljiv, posao koji radiš?”
Prolazimo pored Redvvood Cityja, vozeći se prema jugu.
Pružam ruku preko njenog krila, i pokazujem kroz suvozački
prozor. “Vidiš li onu zgradu? Onu visoku, s plavim natpisom?”
“Da?”
“Rođena sam tamo.”
“Ah, bon?” Okreće vrat kako bi nastavila gledati dok ja
vozim. “Imala si sreće.”
Cro Warez - Bosna United
300