Haled Hoseini-A planine su odjekivale

kapuljaču koja se priljubljivala uz Abdullahovo lice kad povuče
uzice. Svukao je kapuljaču s glave i ispustio dug maglovit
uzdah.
Sunce je tonulo na horizontu. Abdullah je još uvijek
mogao vidjeti staru vjetrenjaču, kako se nadvija stroga i siva
iznad seoskih zidova od blata. Njene lopatice škripa-vo su
stenjale kad god bi oštar vjetar zapuhao s planina. Vjetrenjača
je uglavnom bila dom plavim čapljama tokom ljeta, ali sad kad
je došla zima, a čaplje se odselile, uselile su se vrane. Svakog
jutra, Abdullaha bi budilo njihovo čavrljanje i glasno kreštanje.
Nešto mu je privuklo pažnju, s desne strane, na tlu. Otišao
je tamo i kleknuo.
Pero. Malo. Žuto.
Skinuo je jednu rukavicu i podigao ga.
Večeras idu na proslavu, on, otac i mali polubrat Igbal.
Baitullah je dobio još jednog sina. Motreb će pjevati
muškarcima, a neko će udarati u daire. Bit će čaja i toplog svježeg
hljeba, i shorwa supe s krompirima. Poslije će mula Šekib
umočiti prst u zdjelu zaslađene vode i dati djetetu da sisa.
Izvadit će svoj sjajni crni kamen i dvosjeklu britvu, podići
tkaninu s dječakovog struka. Uobičajen ritual. Život teče u
Shadbaghu.
Abdullah je prevrtao pero u ruci.
Ne želim nikakvo plakanje, kazao je otac. Bez plakanja.
Ne želim to.
I nije ga bilo. Niko u selu nije pitao za Pari. Niko nije ni
izgovorio njeno ime. Abdullaha je zaprepastilo kako je temeljno
nestala iz njihovih života.
Samo je u Shuji Abdullah našao odraz sopstvenog bola.
Pas se svakog dana pojavljivao na njihovim vratima. Parvana ga
je gađala kamenjem. Otac ga je jurio štapom. Ali stalno se
vraćao. Svake noći čuli su ga kako žalobno zavija i svako jutro
je ležao pred vratima, s glavom na prednjim šapama, gledajući
svoje napadače tužnim, neoptužujućim očima. To se nastavilo
sedmicama sve dok jednog jutra Abdullah nije vidio psa kako
hramlje prema brdima, po-vijene glave. Niko u Shadbaghu ga
Cro Warez - Bosna United
43