Haled Hoseini-A planine su odjekivale

Proljeće 2003.
Bolničarka, Amra Ademović, upozorila je Idriza i Timura.
Pozvala ih je u stranu i rekla: “Ako pokažete bilo kakvu
reakciju, čak i najmanju, ona će se uznemiriti, a ja ću vas
izbaciti.”
Stajali su na kraju dugog slabo osvijetljenog hodnika u
muškom krilu bolnice Vezir Ekber Kan. Amra je rekla da je
jedini rođak te djevojčice - ili jedini koji ju je posjećivao - bio
njen daidža, i kako ne bi mogao da je posjećuje da je bila
smještena u ž enskom krilu. I tako ju je osoblje smjestilo u
muško krilo, ne u sobu - bilo bi nepristojno da djevojčica bude u
sobi s muškarcima koji joj nisu rođaci - već ovdje, na kraju
hodnika, na teritoriji koja ne pripada nijednom muškarcu ni
ženi.
“A ja sam mislio da su talibani napustili grad”, kaže
Timur.
“Ludo je, zar ne?”, kaže Amra, zatim se zbunjeno zakikoće.
U sedmicama otkako se Idriz vratio u Kabul, shvatio je da
je taj ton bezbrižnog bijesa bio uobičajen među stranim
humanitarcima, koji su se morali boriti s neprijatnostima i
posebnostima afganistanske kulture. Bio je neznatno uvrijeđen
tim davanjem sebi prava na veselo izrugivanje, tog prava na
podsmijavanje, mada mještani to izgleda nisu primjećivali, ili se
nisu vrijeđali ako su primjećivali, tako da je smatrao kako ni on
ne bi trebalo to da radi.
“Ali vama dozvoljavaju da budete ovdje. Da ulazite i
izlazite”, kaže Timur.
Amra podigne obrve. “Ja se ne računam. Ja nisam Afganistanka.
Tako da nisam prava žena. Zar to niste znali?”
Timur se, zlurado, smiješi. “Amra. Jeste li Poljakinja?”
“Bosanka. Bez reakcije. Ovo je bolnica, nije zoološki vrt.
Obećajte mi.”
Timur kaže: “Obećavam.”
Cro Warez - Bosna United
114