Haled Hoseini-A planine su odjekivale

Sjedamo za sto da popijemo kafu.
“Gde je Thalia?”, pita, dok puše u solju. “Izašla da kupi
kolače. Za sutra. Je li tvoj, mama?” Pokazujem štap naslonjen
na zid, iza nove fotelje. Nisam ga primijetio kad sam tek ušao.
“Oh, skoro da ga ne koristim. Samo tokom loših dana. I
za duže šetnje. Čak i tad, samo da bih se osjećala mirnije”, kaže
suviše odsječno, po čemu znam da ga koristi više nego što želi
priznati. “Brinem se zbog tebe. Zbog vijesti iz te grozne zemlje.
Thalia ne želi da ih slušam. Kaže da će me to uznemiriti.”
“Postoje izvjesni incidenti”, kažem, “ali uglavnom se ljudi
trude da normalno žive. A ja sam uvijek pažljiv, mama.”
Naravno da joj ne govorim da su s druge strane ulice pucali na
gostinsku kuću niti za nedavni talas napada na strane
humanitarce, niti da pažljiv znači da sam počeo nositi pištolj kad
se vozim po gradu, što vjerovatno ne bi ni trebalo da radim.
Mama otpija gutljaj kafe, malo se trgne. Ne postavlja mi
nova pitanja. Nisam siguran je li ovo dobra stvar. Nisam siguran
je li odlutala, povukla se u sebe kao što to starci rade, ili je to
smišljeno kako me ne bi natjerala da lažem ili otkrijem stvari
koje bi je uznemirile. “Nedostajao si nam za Božić”, kaže.
“Nisam se mogao izvući, mama.”
Kima glavom. “Sad si došao. To je jedino važno.” Otpijam
kafu. Sjećam se, kad sam bio mali, kako smo mama i ja, svakog
jutra, doručkovali za ovim stolom, šutke, gotovo svečano, prije
nego što bismo zajedno krenuli u školu. Tako malo smo
razgovarali.
“Znaš, mama, zabrinut sam za tebe.”
“Nema potrebe. Mogu se sama brinuti o sebi.” Tračak
starog prkosnog ponosa, kao prigušeno svjetlo u magli. “Ali
koliko dugo?”
“Koliko dugo budem mogla.”
“A kad ne budeš mogla, šta onda?” Ne izazivam je. Pitam
jer ne znam. Ne znam kakva će biti moja uloga i hoću li je
uopće imati.
Cro Warez - Bosna United
286