Haled Hoseini-A planine su odjekivale

stomaku, otvorenih usta, kao da sanja nešto ružno. Ne sviđa mi
se š to joj je proteza ispala iz ležišta u snu. Očni kapci joj
pomalo trepere. Sjedim tamo neko vrijeme. Pitam sebe: Šta si
očekivao? I onda slušam otkucavanje zidnog sata, zvečanje
Thalijine spatule o tavu, u prizemlju. Gledam beznačajne
pojedinosti iz maminog života u ovoj sobi. Televizor s ravnim
ekranom pričvršćen za zid, kompjuter u uglu; nedovršen sudoku
na noćnom stoliću, stranica je obilježena naočalama za čitanje;
daljinski upravljač za televizor; bočica vještačkih suza; tuba
steroidne kreme; tuba ljepka za protezu; bočica s pilulama; i, na
podu, svijetlosmeđe čupave papuče. Nikad prije nije nosila
takve. Pored papuča, nalazi se otvoreno pakovanje pelena za
odrasle. Ne mogu povezati te stvari s majkom. Opirem se tome.
Izgledaju mi kao da pripadaju nekom strancu. Nekom
nemarnom, bezazlenom. Nekom na koga nikad ne bi mogao da
se naljutiš.
Na drugoj strani kreveta, prizor na digitalnom ramu se
ponovo mijenja. Nakratko gledam. Zatim se sjetim. Te
fotografije su mi poznate. Ja sam ih slikao. Onda kad sam... Šta?
Kad sam obilazio svijet, rekao bih. Uvijek sam se trudio da
napravim dva seta fotografija i jedan pošaljem Thaliji. A ona ih
je sačuvala. Sve te godine. Thalia. Obuzima me naklonost,
slatka kao med. Ona je bila moja prava sestra, moj pravi
Manaar, sve ovo vrijeme. Doziva me iz prizemlja.
Tiho ustajem. Dok napuštam sobu, nešto mi privuče
pogled. Nešto uramljeno, okačeno na zid, pored sata. Ne mogu
dobro da vidim u mraku. Otvaram mobilni telefon i gledam
prema njegovom srebrnastom sjaju. To je novinski članak o
humanitarnoj organizaciji za koju radim u Kabulu. Sjećam se
tog intervjua. Novinar je bio neki prijatan Amerikanac
korejskog porijekla, koji je neznatno mucao. Pojeli smo tanjir
aabulija - afganistanskog pilava, sa smeđom rižom, suhim
grožđem i janjetinom. Na sredini članka, nalazi se grupna
fotografija. Ja, neka od djece, Nabi u pozadini, stoji ukočeno, s
rukama iza leđa, izgleda istovremeno zloslutno, stidljivo i
uzvišeno, kao što Afganistanci često izgledaju na fotografijama.
I Amra je tu, s usvojenom kćerkom, Rosi. Sva djeca se smiješe.
Cro Warez - Bosna United
283