Haled Hoseini-A planine su odjekivale

Prodavačica se nakašlje. “Gospodine, ako biste mi dali
svoju knjigu, okrenut ć u naslovnu stranu i Rosi ć e vam se
potpisati.”
Knjiga. Idriz gleda dolje, pronalazi je čvrsto stisnutu u
svojim š akama. Nije došao ovdje po posvetu, naravno. To bi
bilo drsko - besmisleno drsko - poslije svega. Ipak, vidi sebe
kako je pruža, prodavačica vješto okreće pravu stranicu, Rošina
ruka nažvrlja nešto ispod naslova. Sad mu ostaje samo nekoliko
sekundi da nešto kaže, ne da bi odbranio nedbranjivo, već zato
što misli da joj nešto duguje. Ali kad mu prodavačica vrati
knjigu, on ne može progovoriti. Sad želi da ima makar djelić
Timurove hrabrosti. Ponovo gleda Rosi. Već gleda pored njega
u sljedeću osobu u redu.
“Ja sam...”, počinje.
“Red se mora pomjerati, gospodine”, kaže prodavačica.
Obara glavu i napušta red.
Parkirao se iza knjižare. Š etnja do auta mu djeluje kao
najduža u životu. Otvara vrata auta, zastaje prije ulaska.
Rukama koje se ne prestaju tresti, ponovo otvara knjigu.
Žvrljotina nije potpis. Napisala mu je dvije rečenice na
engleskom.
Zatvara knjigu, i oči. Pretpostavlja da bi trebalo da mu
lakne. Ali dio njega želi nešto drugo. Možda da mu se namrštila,
rekla nešto djetinjasto, puno prezira i mržnje. Izliv ogorčenosti.
Možda bi to bilo bolje. Umjesto toga, čist, diplomatski otpust. I
ova poruka. Ne brini. Ti nisi u njoj. Čin dobrote. Možda,
preciznije, čin milosrđa. Trebalo bi da mu lakne. Ali boli ga.
Osjeća udarac, kao sjekirom po glavi.
Cro Warez - Bosna United
U blizini se nalazi klupa, ispod jednog brijesta. Odlazi do
tamo i ostavlja knjigu na njoj. Vraća se do auta i sjeda za volan.
I prođe neko vrijeme prije nego što se dovoljno pribere da upali
motor i odveze se.
147