Haled Hoseini-A planine su odjekivale

Prebacujem slušalicu na drugo uho. Iznenađuje me da se
sjeća toga. Čitavog svog ž ivota, imao sam osjećaj da ono š to
govorim mami nestaje neprimijećeno u prostoru, kao da među
nama postoji neki šum, loša veza. Ponekad, kad je zovem iz
Kabula, kao sad, osjećam se kao da je tiho spustila slušalicu i
otišla, da govorim u prazninu preko kontinenata - mada mogu
osjetiti majčino prisustvo i čujem joj disanje preko telefona. U
nekim drugim prilikama, pričam joj o nečem što sam vidio u
bolnici - nekom okrvavljenom dječaku koga je donio otac,
naprimjer, sa šrapnelom duboko zarivenim u obraz, otkinutih
ušiju, još jedna žrtva igranja u pogrešnoj ulici, u pogrešno
vrijeme, pogrešnog dana - i tad, iznenada, glasan zveket, i
mamin glas iznenada postane dalek i prigušen, pojačava se i
slabi, čuje se odjek koraka, kao da neko vuče nešto po podu, i
onda zasutim, čekam dok se ona vrati, što naposljetku i čini,
uvijek pomalo zadihana, objašnjavajući: Rekla sam joj da mi ne
smeta da stojim. Rekla sam joj: “Thalia, voljela bih da stojim
pokraj prozora i gledam u more dok razgovaram s Markosom.”
Ali ona kaže: “Umorit ćeš se, Odie, moraš sjesti.” I odmah
zatim, vučefotelju - veliku kožnu koju mije kupila prošle godine
- dovlači je do prozora. Bože, baš je jaka. Ti nisi vidio tu fotelju,
naravno. Pa, naravno. Zatim teatralno uzdahne i pita mogu li
nastaviti s pričom, ali dotad sam već izgubio volju. Posljedica je
da se osjećam malo prekorenim i, povrh svega, zasluženo, kriv
za neimenovane greške, prekršaje koje mi nikad nisu bili
zvanično stavljeni na teret. Čak i ako nastavim s pričom, i meni
samom zvuči bezvezno. Ne može se mjeriti s maminom i
Thalijinom dramom oko fotelje.
“Kako se ono zove?”, pita mama. “Pari ili tako nekako?”
Pričao sam mami o Nabiju, koji mi je bio drag prijatelj.
Upoznata je s njegovim životom u opštim crtama. Zna da je
testamentom ostavio kuću u Kabulu svojoj sestrični, Pari, koja
je odrasla u Francuskoj. Ali nisam pričao mami o Nili Wahdati,
njenom bijegu u Pariz pošto joj je muž imao moždani udar,
decenijama koje je Nabi proveo brinući se o Sulejmanu. Tu
priču. Suviše paralela koje se vraćaju kao bumerang. Kao glasno
čitanje sopstvene optužnice.
Cro Warez - Bosna United
241