Haled Hoseini-A planine su odjekivale

je svijet bio crno-bijeli. To sjećanje mu izmamljuje osmijeh.
Ljubi sinovljeve obraze.
Sjedi u mraku, gleda Lemara kako spava. Procijenio je
svoje sinove na brzinu, sad mu je to jasno, i nepravedno. A i
sebe je prestrogo procijenio. Nije zločinac. Sve š to ima je
zarađeno. Tokom devedesetih, dok je polovina momaka koje
poznaje išla po klubovima i jurila žene, on je bio zauzet
studiranjem, vukao se kroz bolničke hodnike u dva ujutro,
zanemarujući uživanje, udobnost, san. Zašto da se osjeća loše?
To je njegova porodica. Njegov život. Tokom posljednjeg
mjeseca, Rosi mu je postala nešto apstraktno, kao neki lik iz
pozorišne predstave. Veza im je slabila. Neočekivana prisnost
na koju je naišao u toj bolnici, tako hitna i snažna, pretvorila se
u nešto dosadno. Iskustvo je izgubilo snagu. Vidi žestoku
odlučnost koja ga je bila obuzela u pravom svjetlu, kao iluziju,
privid. Pao je pod uticaj nečeg nalik na drogu. Udaljenost
između njega i te djevojčice sad mu djeluje ogromno. Djeluje
beskonačno, nepremostivo, a obećanje koje joj je dao pogrešno,
nepromišljena greška, užasno precjenjivanje sopstvenih snaga,
volje i karaktera. Neke stvari je najbolje zaboraviti. Nije
sposoban za to. To je jednostavno. Tokom posljednje dvije
sedmice, dobio je još tri e-maila od Amre. Pročitao je prvi i nije
odgovorio. Obrisao je naredna dva, ne pročitavši ih.
U redu u knjižari stajalo je dvanaest ili trinaest ljudi.
Protezao se od improvizovane pozornice do štanda s časopisima.
Neka visoka žena širokog lica dijelila je male žute ljepljive
cedulje onima u redu koji su ž eljeli da napisu imena i ličnu
poruku za posvetu. Prodavačica na početku reda pomaže
ljudima da otvore naslovnu stranu. Idriz se nalazi blizu početka
reda, drži primjerak knjige u ruci. Žena ispred njega,
pedesetogodišnjakinja s kratkom plavom kosom, okreće se i
kaže: “Jeste li je pročitali?” “Ne”, kaže on.
“Čitat ćemo je u književnom klubu narednog mjeseca.
Sad je moj red da biram.”
“A-ha.”
Cro Warez - Bosna United
145