Haled Hoseini-A planine su odjekivale

A kako ide posao s kebabima?”
Abdullah uzdiše. “Doktore Baširi, ako ikad budem poželio
da nekog prokunem, reći ću: ‘Dabogda otvorio restoran’.”
Svi se nasmiju.
Kasnije, dok napuštaju restoran i ulaze u automobil, Lemar
kaže: “Tata, da li on svima daje besplatno hranu?” “Naravno da
ne”, kaže Idriz.
“Zašto onda nije ž elio uzeti naš novac?” “Jer smo
Afganistanci, i zato što sam mu ljekar”, kaže Idriz, što je samo
djelimično tačno. Veći razlog je, podo-zrijeva, š to je on
Timurov rođak, a Timur je godinama ranije pozajmio Abdullahu
novac da otvori restoran. Kod kuće, Idriz se prvo iznenadi kad
vidi da u dnevnoj sobi i predsoblju nema tepiha, ekseri i drvene
daske na stepeništu su ogoljeni. Zatim se sjeti da preuređuju,
stavljaju brodski pod umjesto tepiha - široke trešnjeve daske u
boji koju je postavljač podova zvao bakrena šerpa. Vrata
ormarića u kuhinji su ošmirglana, a na mjestu gdje se nalazila
stara mikrovalna pećnica sad zjapi rupa. Nahil mu priča kako u
ponedjeljak radi samo pola radnog vremena, te se može ujutro
naći s postavljačima podova i Jasonom.
“Jasonom?” Zatim se prisjeti, Jason Speer, tip za
postavljanje kućnog kina.
“Dolazi da uzme mjere. Već nam je nabavio zvučnik i
projektor po povoljnoj cijeni. Šalje trojicu radnika da počnu s
poslom u srijedu.”
Idriz kima glavom. Kućno kino je bilo njena ideja, nešto
što je oduvijek ž eljela. Ali osjeća stid zbog toga. Osjeća se
daleko od svega toga, Jasona Speera, novih ormarića i podova u
boji bakrene šerpe, djece u patikama od 160 dolara, skupih
prekrivača u njegovoj sobi, energije s kojom su on i Nahil težili
tim stvarima. Plodovi njegove ambicije mu sad izgledaju
bezvrijedno. Podsjećaju ga samo na surovu razliku između
njegovog života i onog što je zatekao u Kabulu.
“Šta nije u redu, dušo?”
Cro Warez - Bosna United
138