Haled Hoseini-A planine su odjekivale

laminirane jelovnike, po-stere Afganistana na zidovima, staru
mašinu za gazirane napitke u uglu. Abdullah dočekuje goste,
radi za kasom, čisti. Njegova žena, Sultana, je u kuhinji; ona je
zadužena za č aroliju. Idriz je sad vidi u kuhinji, nagnutu nad
nečim, kose zatutkane pod urednu kapu, očiju stisnutih zbog
pare. Ona i Abdullah su se vjenčali u Pakistanu krajem
sedamdesetih godina, rekli su Idrizu, poslije komunističkog
puča u Afganistanu. Dobili su azil u Sjedinjenim Državama
1982, godine kad im se rodila kćerka, Pari.
Ona sad prima narudžbe. Pari je druželjubiva i učtiva, ima
majčinu svijetlu kožu, i isti bljesak emotivne čvrstine u očima.
Također ima čudnovato neskladno tijelo, vitko i lijepo iznad
struka, ali opterećeno ispod struka š irokim kukovima, debelim
butinama i zglobovima. Sad nosi jednu od uobičajenih š irokih
sukanja.
Idriz i Nahil naručuju janjetinu sa smeđom rižom i
bolanijem. Dječaci naručuju čapli kebah, nešto najbliže
hamburgeru što mogu pronaći na jelovniku. Dok čekaju hranu,
Žabi priča Idrizu kako je njegov fudbalski tim ušao u finale. Igra
desno krilo. Utakmica je u nedjelju. Lemar kaže da u subotu ima
gitarski recital.
“Šta ćeš svirati?”, pita usporeno Idriz, osjećajući kako ga
stiže umor od putovanja.
“Paint It Black.”
“Veoma kul.”
“Nisam sigurna da si dovoljno vježbao”, kaže Nahil,
oprezno ga koreći.
Lemar baca papirnu salvetu koju je umotavao. “Mama!
Stvarno? Vidiš li kroz šta prolazim svakog dana?
Imam toliko posla.
Negdje na pola ručka, Abdullah im prilazi da ih pozdravi,
brišući ruke o kecelju vezanu oko struka. Pita ih sviđa li im se
hrana, treba li nešto da im donese. Idriz mu kaže da su se on i
Timur upravo vratili iz Kabula.
“Šta je to Timur jan naumio?”, pita Abdullah.
“Ništa dobro, kao i uvijek.”
Abdullah se osmjehuje. Idriz zna koliko voli Timura.”
Cro Warez - Bosna United
137