Haled Hoseini-A planine su odjekivale

Rekao sam da bi bilo, mada sam teško mogao zamisliti
mamu u otmjenoj haljini ili kako negdje ulazi sa stilom.
Madaline nam je objasnila kako će sve ispasti dobro, kako će
Thalia nastaviti školovanje kad škole počnu raditi, za nekoliko
sedmica - kod kuće, naravno - s mojom mamom. Rekla je da će
nam slati razglednice i pisma, i fotografije sa snimanja filma.
Rekla je i druge stvari, ali je nisam baš slušao. Osjećao sam
ogromno olakšanje i pravo uzbuđenje. Užas od završetka ljeta
stezao mi je želudac, stežući sve više kako su dani prolazili, dok
sam se spremao za rastanak. Budio sam se svakog jutra žudeći
da vidim Thaliju za doručkom, da čujem njen neobičan glas.
Malo smo jeli, zatim se peli na drveće, jurili se po poljima
ječma, trčali između stabljika i ispuštali ratne pokliče, dok su
gušteri bježali pred nama. Odlagali smo kobajagi blago u
pećine, pronalazili mjesta na ostrvu s najboljim i najglasnijim
odjekom. Fotografisali smo vjetrenjače i golubar-nike našim
fotoaparatom od kutije, i nosili ih gospodinu Roussosu, koji je
izrađivao fotografije. Čak nas je odveo u svoju mračnu komoru i
pokazao nam razne vrste razvija-ča, fiksira i kadica za vodu.
Te večeri, kad je Madaline saopštila odluku, ona i mama
su popile bocu vina u kuhinji, Madaline je popila mnogo više,
dok smo Thalia i ja na spratu igrali tavlu. Thalia je krenula od
početnog položaja, i već je prebacila polovinu svojih žetona na
drugi kraj table.
“Ima ljubavnika”, rekla je Thalia, bacajući kockicu.
Poskočio sam. “Ko?”
“Ko? Pita on. Šta misliš, ko?”
Naučio sam, tokom ljeta, da tumačim Thalijine izraze lica
gledajući je u oči, a ona me je sad gledala kao da stojim na plaži,
i pitam je gdje je more. Pokušao sam brzo da se priberem:
“Znam ko”, kazao sam, rumenih obraza. “Mislim, ko je... znaš
već...” Bio sam dvanaestogodišnjak. Moj rječnik nije sadržavao
riječi kao što je ljubavnik.
“Zar ne možeš pogoditi? Reditelj.”
“Namjeravao sam to kazati.”
Cro Warez - Bosna United
268