Haled Hoseini-A planine su odjekivale

Masuma je pala s drveta. Pad kao da je trajao čitavu
vječnost. Njen trup je udarao u grane u padu, plašeći ptice i
tresući lišće, tijelo joj se okretalo, odskakalo, lomilo manje
grane, sve dok joj kičma, uz opak glasan prasak, nije udarila u
jednu od donjih debljih grana, onu o koju je bila okačena
ljuljačka. Presavila se unazad, gotovo napola. Nekoliko minuta
kasnije, svi su je okružili. Nabi i otac djevojčica plakali su zbog
Masume, pokušavali da je drmanjem razbude. Gledajući prema
dolje. Neko ju je uhvatio za šaku. Još uvijek je čvrsto bila
stisnuta u pesnicu. Kad su joj raspleli prste, pronašli su na dlanu
tačno deset zgužvanih malih listova.
Masuma govori, glas joj pomalo podrhtava: “Moraš to sad
uraditi. Ako čekaš do jutra, obeshrabrit ćeš se.”
Svud oko njin, iza mutnog sjaja vatre koju je Parvana
zapalila od grmlja i suhog korova, nalazi se pusto beskrajno
prostranstvo pijeska i planina, koje je progutao mrak. Gotovo
dva dana su putovale kroz pustinju, idući prema Kabulu,
Parvana hodajući pored mazge, Masuma vezana za sedlo,
Parvana je drži za ruku. Mukotrpno su hodale strmim stazama
koje su zavijale i ponirale i išle tamo-amo preko stjenovitih
grebena, zemlja pod njihovim nogama bila je istačkana
svijetlosmeđim i tamnocrvenim korovom, prošarana dugim
paukolikim pukotinama kojih ima posvuda.
Parvana sad stoji pored vatre, gleda Masumu, koja predstavlja
položenu pokrivačem prekrivenu hrpu s druge strane plamena.
“Šta je s Kabulom?”, pita Parvana.
“Oh, ti bi trebalo da si pametnija sestra.”
Parvana kaže: “Ne možeš to tražiti od mene.” “Umorna
sam, Parvana. Ovo š to imam nije ž ivot. Moje postojanje je
kazna za obje.”
“Hajde da se vratimo”, kaže Parvana, grlo počinje da joj se
steže.
“Ne mogu to uraditi. Ne mogu te ostaviti.”
Cro Warez - Bosna United
60