Haled Hoseini-A planine su odjekivale

Uzimam daljinski upravljač s naslona fotelje i isključujem
zvuk, spremajući se za napad bijesa. Kad je imao prvi napad,
mislila sam da je to samo predstava, gluma. Na moje olakšanje,
babina pobuna svodi se samo na dug uzdah kroz nos.
Mašem Pari, koja čeka u predsoblju, pred vratima dnevne
sobe. Polako nam prilazi, i privlačim joj stolicu, blizu babine
fotelje. Ona je nervozna i uzbuđena, to se vidi. Sjedi ukočena
na ivici stolice, blijeda, nagnuta naprijed, stisnutih koljena,
prekrštenih ruku, i smiješi se toliko ukočeno, da su joj usne
pobijeljele. Pogled joj je prikovan za babu, kao da ima samo
nekoliko trenutaka s njim, i trudi se da mu zapamti lice.
“Tata, ovo je prijateljica o kojoj sam ti pričala.” On gleda
sjedokosu ženu koja sjedi nasuprot njemu. U posljednje vrijeme
mu je pogled tup, čak i kad gleda pravo u ljude, koji ništa ne
odaje. Gleda odsutno, blijedo, kao da je namjeravao da gleda u
nekom drugom pravcu, a oči su mu, slučajno, odlutale.
Pari se nakašlje. Čak i poslije toga, glas joj podrhtava kad
progovori: “Zdravo, Abdullahu. Zovem se Pari. Drago mi je što
te vidim.”
On polako kima glavom. Gotovo mogu vidjeti nesigurnost
i zbunjenost koja mu se preliva licem, kao talasi grčenja mišića.
Pogled mu seta od mene do Pari. Otvorio je usta u usiljenom
polusmiješku, kako radi kad misli da se neko šali s njim.
“Imate čudan naglasak”, napokon kaže.
“Ona živi u Francuskoj”, kažem. “I, baba, moraš govoriti
na engleskom. Ne razumije farsi.”
Baba kima glavom. “Dakle, živite u Londonu?” obraća se
Pari.
“Baba!”
“Molim?” Naglo se okreće prema meni. Zatim shvata i
postiđeno se smijulji, prije nego što prestane govoriti farsi.
“Živite li u Londonu?”
“U Parizu”, kaže Pari. “U malom stanu u Parizu.” Ne skida
pogled s njega.
Cro Warez - Bosna United
312