Haled Hoseini-A planine su odjekivale

“Ne ovdje.”
“Tamo pored puta, mislio sam.”
Kabir se nestrpljivo vrpoljio. “Kako ti drago”, kazao je.
“Ali komandant je zauzet č ovjek. Ne znam kad ć e se
vratiti.”
Starac je kimnuo glavom i udaljio se, dječak ga je pratio.
Kabir je zatvorio vrata.
Adel je pomjerio zavjesu u dnevnoj sobi i kroz prozor
gledao starca i dječaka kako hodaju zemljanim putem koji je
spajao imanje s glavnim putem.
“Slagao si ga”, kazao je Adel.
“To je dio onog š to sam plaćen da radim: da š titim tvog
oca od lešinara.”
“Šta on ustvari želi, posao?”
“Nešto slično.”
Kabir je otišao do kauča i izuo cipele. Pogledao je Adela i
namignuo mu. Adel je volio Kabira, mnogo više od Az-marava,
koji je bio neprijatan i rijetko razgovarao s njim. Kabir je igrao
karte s Adelom i pozivao ga da zajedno gledaju filmove. Kabir
je volio filmove. Posjedovao je kolekciju koju je kupio na crnoj
berzi i gledao je desetak filmova sedmično - iranske, francuske,
američke, naravno, boli-vudske - nije mu bilo važno kakvih.
Ponekad bi, kad je Adelova majka bila u drugoj sobi, a Adel
obećao da neće reći ocu, Kabir praznio magazin svog
kalašnjikova i davao Adelu da ga drži, kao neki mudžahedin.
Sad je kalašnjikov stajao naslonjen na zid pored ulaznih vrata.
Kabir je legao na kauč i podigao noge na naslon. Počeo je listati
novine.
“Izgledaju bezopasno”, rekao je Adel, puštajući zavjesu i
okrećući se prema Kabiru. Vidio je tjelohraniteljevo čelo iznad
novina.
“Možda je trebalo da ih pozovem na čaj”, promrmljao je
Kabir. “Možda i na kolače.”
“Ne šali se.”
“Svi oni izgledaju bezopasno.”
“Hoće li im baba jan pomoći?”
Cro Warez - Bosna United
210