Haled Hoseini-A planine su odjekivale

anik, kuckala u prozor. Neki od malih vragolana su čak
pokušavali da se popnu na krov, i morao sam ih tjerati u strahu
da ne ogrebu farbu ili ulube branik.
Vidi ti Nabija, rekao mi je Sabur. Postao si prava zvijezda.
Pošto su njegova djeca, Abdullah i Pari, ostala bez majke
(Parvana im je bila maćeha), uvijek sam se trudio da budem
pažljiv prema njima, posebno prema dječaku, koji je izgledao
kao da mu je to najviše potrebno. Ponudio sam mu da ga vozim
u kolima, mada je uvijek insistirao da vodi i mlađu sestru, držao
ju je čvrsto u krilu, dok smo kružili putevima oko Shadbagha.
Dozvoljavao sam mu da uključuje brisače, pritišće sirenu.
Pokazao sam mu kako da prebaci farove sa srednjih na duga
svjetla.
Pošto bi sva halabuka oko auta zamrla, sjeo bih da
popijem čaj sa sestrom i Saburom, i pričao bih im o svom životu
u Kabulu. Vodio sam računa da ne pričam mnogo o gospodinu
Wahdatiju. Iskreno, bio mi je drag, jer se dobro ponašao prema
meni, i pričanje o njemu iza njegovih leđa mi je izgledalo kao
izdaja. Da sam bio manje diskretan radnik, rekao bih im da je
Sulejman Wahdati za mene bio tajanstvena pojava, čovjek
naizgled zadovoljan da do kraja života živi od bogatog
nasljedstva, čovjek bez zanimanja, bez vidljivih strasti, i bez
vidljive želje da za sobom ostavi nešto u ovom svijetu. Rekao
bih im da je živio život bez smisla i pravca. Primjer su one
besciljne vožnje na koje sam ga vodio. Život proživljavan sa
zadnjeg sjedišta, po-smatran u prolazu. Ravnodušno trajanje.
To je ono što bih kazao, ali nisam. I dobro je što nisam.
Jer bih grdno pogriješio.
Cro Warez - Bosna United
Jednog dana, gospodin “Wahdati je izašao u dvorište noseći
lijepo prugasto odijelo, koje nikad ranije nisam vidio, i naložio
mi da ga odvezem do jedne bogate gradske četvrti. Kad smo
stigli, rekao mi je da se parkiram na ulici ispred jedne prelijepe
kuće s visokim zidom, i gledao sam ga kako pritišće zvono na
68