Haled Hoseini-A planine su odjekivale

pitanju međunarodni let, tako da će morati proći kroz carinu, i
možda ću tako malo dobiti na vremenu. Prestrojavam se u lijevu
traku i tjeram leksus gotovo sto trideset na sat.
Sjećam se pravog čuda od razgovora koji sam vodila s
babom, prije otprilike mjesec dana. Razmjena mišljenja je bila
kao kratkotrajan mjehur normalnosti, kao mali džep vazduha,
duboko na dnu tamnog okeana. Zakasnila sam dok sam mu
nosila ručak, i on je okrenuo glavu prema meni i rekao,
najnježnijim prijekornim tonom, kako sam genetski
programirana da ne budem tačna. Kao i tvoja majka, Bog da joj
dušu prosti.
Ali ipak, nastavio je, smiješeći se, čovjek mora imati neku
manu.
Dakle, to je ta jedna mana koju mije Bog podario?, pitala
bih, spuštajući tanjir s rižom i grahom u njegovo krilo. Urođena
lijenost?
I uradio je to s velikim oklijevanjem, ako smijem reći.
Baba bi me uhvatio za ruke. Bila si tako blizu savršenstvu.
Pa, ako želiš, rado ću ti pokazati još nekoliko.
Negdje ih imaš na hrpi, zar ne?
Oh, koliko ti volja. Spremne da budu oslobođene. Kad
budeš star i nemoćan.
Ja jesam star i nemoćan.
Sad želiš da se sažalim na tebe.
Petljam oko radija, mijenjam stanice - vijesti, kantri, džez,
ponovo vijesti. Isključujem radio. Nemirna sam i nervozna.
Uzimam mobilni telefon sa suvozačkog sjedišta. Zovem kuću i
ostavljam otvoren telefon u krilu.
“Halo?”
“Selam, baba. Ja sam.”
“Pari?”
“Da, baba. Je li kod kuće sve u redu s tobom i Hectorom?”
“Jeste. On je divan mladić. Ispržio nam je jaja. Jeli smo ih s
tostom. Gdje si?”
“Vozim”, kažem.
Cro Warez - Bosna United
295