Haled Hoseini-A planine su odjekivale

atana oko naslona pletene stolice. “Sutra popodne”, rekao
je, prinoseći mješinu za vodu od kravlje kože usnama. “Ako
budemo stalno hodali.” Otpio je dug gutljaj, a Adamova
jabučica mu se dizala i spuštala. “Zašto nas daidža Nabi nije
odvezao” , pitao je Abdul-lah. “On ima automobil.”
Otac je skrenuo pogled prema njemu.
“Onda ne bismo morali da hodamo sve vrijeme.”
Otac ništa nije kazao. Skinuo je s glave prašnjavu kapicu i
obrisao znoj s čela rukavom košulje.
Parin prst pojavio se iz kolica. “Pogledaj, Aboolah!”,
povikala je uzbuđeno. “Još jedno.”
Abdullah je pratio njen prst, do mjesta u sjeni stijene gdje
je ležalo pero, dugo, sivo, kao pepeo. Abdullah je otišao do
njega i uzeo ga za badrljicu. Otpuhao je trunčice prašine s njega.
Sokolovo, pomislio je, okrećući ga. Možda gugutkino, ili
pustinjske ševe. Tog dana ih je već vidio nekoliko. Ne, ovo je
sokolovo. Ponovo je dunuo i dodao ga Pari, koja ga je veselo
uzela.
Kod kuće, u Shadbaghu, Pari je pod jastukom čuvala staru
limenu kutiju za čaj koju joj je Abdullah dao. Zasun je bio
zahrđao, a na poklopcu je bila slika nekog bradatog Hindusa, s
turbanom i u dugoj crvenoj tunici, kako drži solju vrelog čaja
objema rukama. U kutiji je bilo sve perje koje je Pari skupila.
To je bila njena najdraža imovina. Ta-mnozelena i gusta
tamnocrvena pijetlova pera; bijela pera iz gugutkinog repa;
vrapčevo pero, zagasitosmeđe, poprskano tamnim tačkicama; i
ono kojim se Pari najviše ponosila, sjajno zeleno paunovo pero s
predivnim krupnim okom na vrhu.
Ovo posljednje joj je poklonio Abdullah dva mjeseca
ranije. Čuo je za nekog dječaka iz susjednog sela čija porodica
je imala pauna, jednog dana, kad je otac otišao da kopa kanale u
jednom gradiću južno od Shadbagha, Abdullah je otišao do tog
drugog sela, pronašao tog dječaka, i zamolio ga da mu da jedno
paunovo pero. Pregovori su potrajali, a na kraju je Abdullah
pristao da da svoje cipele za pero. Dok se vratio u Shadbagh, s
Cro Warez - Bosna United
20