Haled Hoseini-A planine su odjekivale

Ali i još nešto, na ivici svega toga, na obodu njenog
vidnog polja - i to je ono što je najviše privlači - neuhvatljiva
sjenka. Neka prilika. Istovremeno meka i č vrsta. Mekoća ruku
koje drže njene. Čvrstoća koljena gdje je nekad držala obraze.
Traži njegovo lice, ali joj ono izmiče, klizi, svaki put kad se
okrene prema njemu. Pari osjeća kako se u njoj otvara praznina.
U njenom životu, čitavom životu, postojalo je veliko odsustvo.
Nekako je to uvijek znala. “Brat”, kaže, nesvjesna da govori.
Nesvjesna da plače. Jedan stih iz neke pjesme na farsiju
iznenada joj pada na pamet:
Poznavala sam tužnu malu vilu,
Koju je vetar oduvao jedne noći.
Postoji još jedan stih, možda prije ovog, sigurna je u to, ali
i on joj izmiče.
Pari sjeda. Mora. Misli da u ovom trenutku ne bi mogla
stajati. Čeka da se kafa skuha i misli kako će, kad bude gotova,
popiti šoljicu, možda zapaliti cigaretu i zatim će otići do dnevne
sobe da pozove Collette u Lionu, da vidi može li stara
prijateljica da joj organizuje put do Kabula. Ali Pari sad sjedi.
Zatvara oči, dok kafemat počinje gr-gotati, i iza kapaka
pronalazi maglovita brda i plavo visoko nebo, i sunce koje
zalazi iza vjetrenjače, i uvijek, uvijek, maglovit lanac planina
koji se proteže na obzorju.
Cro Warez - Bosna United
201