Haled Hoseini-A planine su odjekivale

Jednog dana, u Paghmanu, sjedio sam na travi, proučavao
šahovsku tablu. To je bilo godinama kasnije, 1968, godinu dana
poslije smrti Sulejmanove majke, i godine kad su i gospodin
Baširi i njegov brat postali očevi, dječaka koji su dobili imena
Idriz i Timur, i često sam gledao male rođake u kolicima dok su
ih majke vodile u šetnju po četvrti. Tog dana, Sulejman i ja smo
počeli partiju šaha, prije nego što je on zadrijemao, a ja sam
pokušavao da pronađem način da popravim poziciju poslije
njegovog agresivnog početnog gambita, kad je kazao: “Reci mi,
koliko ti je godina, Nabi.”
“Pa, više od četrdeset”, rekao sam. “Toliko znam.”
“Razmišljao sam, trebalo bi da se oženiš”, kazao je.
Prije nego što požuriš. Već si počeo da sijediš. Nasmiješili
smo se jedan drugom. Rekao sam da mi je sestra Masuma
govorila isto.
Pitao me je sjećam li se dana kad me je zaposlio, 1947,
dvadeset jednu godinu ranije.
Naravno da sam se sjećao. Radio sam, prilično nesretno,
kao pomoćnik kuhara u jednoj kući nekoliko blokova dalje od
kuće Wahdatijevih. Kad sam čuo da mu je potreban kuhar -
njegov stari se oženio i odselio - otišao sam, jednog popodneva,
pravo do njegove kuće i pozvonio na ulazna vrata.
“Bio si neopisivo loš kuhar”, rekao je Sulejman. “Sad si
pravi čudotvorac, Nabi, ali taj prvi ručak? Zaboga. A prvi put
kad si me vozio, mislio sam da ću se oduzeti.” Ovdje je zastao,
zatim se zakikotao, iznenađen sopstvenom nenamjernom šalom.
To me je potpuno iznenadilo, gospodine Markose,
zaprepastilo, uistinu, jer Sulejman sve te godine nikad nije iznio
ni jednu zamjerku ni na moje kuhanje niti na vožnju. “Zašto ste
me onda zaposlili?”, pitao sam. Okrenuo se prema meni. “Jer
kad si ušao, pomislio sam kako nikad nisam vidio nekog tako
lijepog.” Spustio sam pogled na šahovsku tablu.
“Znao sam kad sam te upoznao da ti i ja nismo isti, da
želim nemoguće. Ipak, imali smo svoje jutarnje š etnje, svoje
vožnje, i neću reći da mi je to bilo dovoljno, ali bilo je bolje
Cro Warez - Bosna United
102