Haled Hoseini-A planine su odjekivale

vlasnikom. Prezrivo se nasmiješio i kazao: “Ne, kaka, vlasnik.”
Pozvao sam vas obojicu na čaj.
Razgovor koji je uslijedio, na preostalom dijelu verande uz
zeleni č aj, bio je na farsiju - naučio sam, kao što znate,
gospodine Markose, malo engleskog u prethodnih sedam
godina, uglavnom zahvaljujući vašim uputstvima i ljubaznosti.
Preko prevodioca ste mi rekli da ste s Tinosa, jednog ostrva u
Grčkoj. Bili ste hirurg, dio skupine ljekara koja je došla u Kabul
da bi operisala djecu s povredama lica. Rekli ste da je vama i
kolegama potrebna rezidencija, gostinska kuća, kako se to danas
zove.
Pitali ste koliko bih tražio za iznajmljivanje.
Rekao sam: “Ništa.”
Sjećam se kako ste zatreptali kad je mladić u ljubičastoj
jakni preveo. Ponovili ste pitanje, možda misleći da sam vas
pogrešno razumio.
Prevodilac je sjeo na ivicu stolice i nagnuo se prema meni.
Govorio je povjerljivim tonom. Pitao me je jesam li izlapio,
znam li koliko je vaša grupa spremna platiti, imam li ikakvu
predstavu kolike su stanarine u Kabulu? Rekao je da sjedim na
zlatu.
Kazao sam mu da skine sunčane naočale kad razgovara sa
starijim od sebe. Zatim sam mu kazao da radi svoj posao, a to je
da prevodi, a ne da savjetuje, a onda sam se okrenuo prema
vama i ponudio, među mnogim svojim razlozima, onaj koji nije
bio ličan. “Napustili ste svoju zemlju”, rekao sam, “svoje
prijatelje, porodicu, i došli ste u ovaj grad bogu iza leđa da
pomognete mojoj domovini i zemljacima. Kako da vam to
naplatim?”
Mladi prevodilac, koga više nikad nisam vidio, podigao je
ruke i nasmijao se s nevjericom. Ova zemlja se promijenila. Nije
uvijek bila ovakva, gospodine Markose.
Ponekad noću, ležim u samoći svojih odaja i vidim kako
svjetlo gori u glavnoj kući. Gledam vas i vaše prijatelje -
posebno hrabru gospođicu Amru Ademović, čijem se
ogromnom srcu beskrajno divim - na verandi ili u dvorištu, kako
Cro Warez - Bosna United
111