Haled Hoseini-A planine su odjekivale

visi preko vrata, nejasno nacrtana prilika na zadnjem sjedištu,
ptice lete iznad.
To si bio ti, Nabi.
Uvijek si bio ti.
Zar nisi to znao?
Pogledao sam gospodina “Wahdatija. Spavao je čvrsto na
boku. Pažljivo sam vratio blokove za crtanje u kartonsku kutiju,
zatvorio poklopac, i vratio kutiju u ugao iza zimskih kaputa.
Zatim sam izašao iz sobe, zatvorio tiho vrata da ga ne probudim.
Hodao sam polumračnim hodnikom i niz stepenice. Vidio sam
sebe kako hodam. Kako izlazim na vrelinu ljetnog dana, hodam
prilazom, otvaram kapiju, hodam niz ulicu, skrećem iza ugla, i
nastavljam hodati, ne osvrćući se.
Kako sad da ostanem, pitao sam se. Nisam bio ni zgađen
ni polaskan tim otkrićem, gospodine Markose, ali jesam bio
zbunjen. Pokušavao sam zamisliti kako mogu ostati, znajući ono
što sad znam. To je bacilo sjenku na sve, to š to sam našao u
kutiji. Takvu stvar je bilo nemoguće izbjeći, gurnuti u stranu.
Ali kako sam mogao otići kad je bio tako bespomoćan? Nisam
mogao, ne a da prvo ne pronađem nekog ko će moći preuzeti
moje dužnosti. Dugovao sam gospodinu Wahdatiju makar
toliko, jer je uvijek bio dobar prema meni, dok sam ja, s druge
strane, petljao iza njegovih leđa da bih se umilio njegovoj ženi.
Otišao sam u trpezariju i zatvorenih očiju sjeo za dug stakleni
sto. Ne mogu vam kazati koliko dugo sam tamo nepomično
sjedio, gospodine Markose, samo sam u jednom trenutku č uo
komešanje na spratu i otvorio oči i vidio kako se svjetlost
promijenila, i onda sam ustao i stavio vodu za čaj.
Cro Warez - Bosna United
Jednog dana sam otišao do njegove sobe i rekao mu da
imam iznenađenje za njega. To je bilo negdje krajem pedesetih
godina dvadesetog vijeka, puno prije nego što je televizija došla
u Kabul. On i ja smo tih dana kratili vrijeme igrajući karte, a u
posljednje vrijeme i šah, kojem me je on podučio i za koji sam
98