Haled Hoseini-A planine su odjekivale

Masuma je već bila izašla, vrpoljila se tiho u babicinim
rukama, kad je njihova majka ponovo vrisnula i tjeme još jedne
glave je ponovo rastvorilo. Masumin dolazak je bio beznačajan.
Porodila je samu sebe, taj anđeo, kasnije je govorila babica.
Parvanino rađanje je dugo trajalo, bilo je bolno za majku,
opasno za bebu. Babica je morala da je oslobodi pupčane vrpce
koja joj se zamotala oko vrata, kao u ubilačkom naletu patnje
zbog razdvajanja. U svojim najcrnjim trenucima, kad se ne
može oduprijeti bujici sa-moprezira, Parvana misli da je vrpca
možda bila u pravu. Možda je znala koja polovina je bila bolja.
Masuma je jela na vrijeme, spavala na vrijeme. Plakala je
samo kad joj je bila potrebna hrana ili presvlačenje. Kad je bila
budna, bila je razigrana, dobrodušna, jednostavno oduševljeni
smotuljak kikota i veselih krikova. Voljela je da sisa zvečku.
Kako razumno dijete, govorili su ljudi.
Parvana je bila tiranin. Na majci je demonstrirala punu
snagu svog autoriteta. Njihov otac, izbezumljen dječijim
glumatanjem, uzeo je njihovog starijeg brata, Nabija, i pobjegao
da spava u kući svog brata. Noć je donosila bijedu epskih
razmjera majci djevojčica, koja je mogla uhvatiti samo nekoliko
trenutaka mirnog sna. Cupkala je Parvanu i nosila je po čitavu
noć. Ljuljala ju je i pjevala joj. Trzala se kad bi Parvana cimala
njene nadražene nabrekle dojke i gnječila joj desnima bradavice
kao da želi isisati mlijeko iz njenih kostiju. Ali dojenje nije bilo
rješenje: čak i s punim stomakom, farvana se bacakala i vrištala,
gluha na majčina preklinjanja.
Masuma je, iz svog ugla sobe, gledala s ozbiljnim i
bespomoćnim izrazom na licu, kao da je sažalijevala majku
zbog te nevolje.
Nabi uopće nije bio ovakav, rekla je majka ocu, jednog
dana.
Svaka beba je različita.
Ubija me, ta mala.
Proći će, kazao je. Kao što svaka oluja prođe.
Cro Warez - Bosna United
49