Haled Hoseini-A planine su odjekivale

se razrušenim gradom kao da pripada ovdje, udara mještane po
leđima prijateljski i zove ih brate, sestro, ciko, teatralno daje
novac prosjacima iz svežnja koji zove svežanj za bakšiš, šali se
sa staricama koje naziva majkama i tjera ih da pričaju svoje
priče u kamkorder, dok ih on gleda ucviljeno, praveći se na je
jedan od njih, kao da je bio tu sve vrijeme, kao da nije dizao
tegove u Gold’su u San Joseu, radio na grudnim i stomačnim
mišićima, kad su te ljude granatirali, ubijali, silovali. To je
licemjerno i neukusno. A Idriz je zapanjen kako niko to ne
uviđa.
“Nije istina ono što ti je kazao”, govori Idriz. “Došli smo
ovamo da povratimo kuću koja je pripadala našim očevima. To
je to. Ništa drugo.”
Amra se zakikoće. “Naravno da znam to. Misliš da sam
budala? Imala sam posla s plemenskim starješinama i talibanima
u ovoj zemlji. Sve sam vidjela. Ništa me ne iznenađuje.
Ništa i niko me ne može obmanuti.”
“Pretpostavljam da je to istina.”
“Iskren si”, kaže ona. “Makar si iskren.”
“Samo mislim da moramo poštovati te ljude zbog svega
što su preživjeli. Kad kažem ‘mi’ mislim na ljude kao što smo
Timur i ja. Sretnike, one koji nisu bili ovdje kad je bilo
bombardovanje. Nismo kao ovi ljudi. Ne treba da se pretvaramo
kako jesmo. Nemamo pravo na priče koje ti ljudi pričaju...
Bulaznim.”
“Bulazniš?”
“Pričam besmislice.”
“Ne, razumijem te”, kaže. “Kažeš da su njihove priče dar
koji ti oni daju.”
“Dar. Tako je.”
Pijuckaju još malo vina. Razgovaraju neko vrijeme, za
Idriza je to prvi iskren razgovor otkako je stigao u Kabul, bez
prikrivenog ruganja, neodređenih prijekora koje je osjećao kod
mještana, vladinih zvaničnika, humanitaraca. Pita je za posao, a
ona mu kaže da je bila na Kosovu s UN-om, u Ruandi nakon
Cro Warez - Bosna United
126