Haled Hoseini-A planine su odjekivale

“Dakle”, kaže, koketno, “šta imaš reći u svoju odbranu,
Timure?”
U Americi, Timur se zove Tim. Promijenio je ime poslije
jedanaestog septembra i tvrdi kako je otad gotovo udvostručio
posao. Gubljenje ta dva slova, rekao je Idrizu, već je uradilo više
za njegovu karijeru nego što bi fakultetska diploma - da je išao
na fakultet, a nije; Idriz je akademik u porodici Baširi. Ali
otkako su stigli u Kabul, Idriz gaje č uo kako se predstavlja
isključivo kao Timur. To je bezazlena dvoličnost, možda i
neophodna. Ali to ga izjeda.
“Izvinjavam se zbog onog š to se dogodilo unutra”, kaže
Timur.
“Možda ću te kazniti.”
“Polako, mačkice.”
Amra gleda Idriza. “Tako. On je kauboj. A ti, ti si šutljiv i
osjećajan. Ti si - kako se ono kaže? - introvertan.” “On je
doktor”, kaže Timur.
“Ah? Mora da te je ovo zaprepastilo. Ova bolnica.”
“Šta joj se dogodilo?”, pita Idriz. “Rosi. Ko joj je to
uradio?” Amra se mršti. Kad govori, u glasu joj se čuje
majčinska odlučnost. “Borim se za nju. Protiv vlada, bolničke
bi-rokratije, prokletnika od neurohirurga. Borim se za nju na
svakom koraku. I ne prestajem. Ona je niko.” Idriz kaže:
“Mislio sam da ima daidžu.”
“I on je prokletnik.” Otresa pepeo s cigarete. “Dobro.
Zašto ste ovdje, momci?”
Timur počinje objašnjavati. Ono što govori je manje-više istina.
Da su rođaci, da su im porodice izbjegle poslije dolaska Sovjeta,
da su proveli godinu dana u Pakistanu prije nego što su otišli u
Kaliforniju početkom osamdesetih. Da se obojica sad vraćaju
prvi put poslije gotovo dvadeset godina. Ali onda dodaje da su
se vratili da se “ponovo ukorijene” i “obrazuju”, da
“posvjedoče” o posljedicama svih tih godina rata i razaranja.
Cro Warez - Bosna United
116