Haled Hoseini-A planine su odjekivale

samom zbog tebe. Kao da smo Doppelgange-ri. Znaš li šta to
znači?”
Oči su joj se osmjehnule. “Da?”
Nekad sam nas zamišljala kao dva lista, koje je vjetar
oduvao kilometrima daleko, ali su ostala spojena dubokim
upletenim korijenjem drveta s koga su oba otpala. “Kod mene
je bilo obrnuto”, govori Pari. “Rekla si kako si osjetila neko
prisustvo, a ja sam osjećala samo odsustvo. Neodređen, ničim
izazvan, bol. Bila sam kao pacijent koji ne zna da objasni
doktoru gdje ga boli, samo zna da ga boli.” Spušta šaku na
moju, i šutimo neko vrijeme.
Baba stenje u fotelji, i meškolji se.
“Stvarno mi je žao”, kažem.
“Zbog čega?”
“Što ste se pronašli prekasno.”
“Ali pronašli smo se, zar ne?”, kaže, glasom punim
osjećanja. “A sad smo ovakvi. To je u redu. Osjećam se
sretnom. Pronašla sam izgubljeni dio sebe.” Steže mi šaku. “A i
pronašla sam tebe, Pari.”
Njene riječi bude moje dječije žudnje. Sjećam se kako
sam, kad sam se osjećala usamljenom, šaputala njeno ime - naše
ime - i zadržavala dah, čekajući odjek, sigurna da ću ga jednom
začuti. Dok je slušam kako sad, u kuhinji, izgovara moje ime,
osjećam kao da sve te godine koje su nas razdvajale sad
preklapaju jedna drugu, sabijajući sebe na veličinu jedne
fotografije, razglednice, donoseći najvredniju uspomenu iz mog
djetinjstva da sjedne pokraj mene, da me drži za ruku, da
izgovara moje ime. Naše ime. Osjećam kako se nešto pomjera i
liježe na mjesto. Nešto odavno potrgano, sad je zalijepljeno. I
osjećam blago pomjeranje u grudima, prigušene otkucaje još
jednog srca, koje iznova počinje kucati pored mog.
Baba se, u fotelji, podiže na laktove. Trlja oči, gleda nas.
“Šta vi, djevojke, smišljate?”
Smiješi se.
Cro Warez - Bosna United
332