Haled Hoseini-A planine su odjekivale

smiješno na njoj - koji bi sigurno tako izgledao na nekom
drugom - naprimjer, na mami. Ali Madaline je bila od onih ljudi
kojima otmjenost kao da je urođena, kao sposobnost da saviješ
jezik u oblik cjevčice. S Madalineom nikad nije bilo zastoja u
razgovoru; priče su samo izvirale iz nje. Jednog jutra nam je
pričala o svojim putovanjima - u Ankaru, naprimjer, gdje je
hodala obalama Angore, i pijuckala zeleni čaj s rakijom, ili kad
su ona i gospodin Gianakos otišli u Keniju i jahali slonove među
trnovitim akacijama i čak jeli kukuruznu kašu i rižu s kokosom,
s mještanima.
Madalinine priče su probudile stare nemire u meni, poriv
koji sam oduvijek imao, da bezglavo krenem u svijet,
neustrašivo. U poređenju s tim, moj život na Tinosu djelovao mi
je užasno obično. Vidio sam svoj budući život kao neprekidan
niz beznačajnosti i tako sam proveo većinu djetinjstva na Tinosu
u grču, osjećajući se kao sopstveni dvojnik, zamjena, dok moje
pravo ja leži negdje drugdje, čeka da se jednog dana ujedini s
ovim prigušenijim pra-znijim sobom. Osjećao sam se kao
protjeran. Kao izbjeglica u sopstvenom domu.
Madaline je rekla kako je u Ankari išla na mjesto koje se
zove Kugulu park i gledala labudove kako klize po vodi. Rekla
je kako je voda bila očaravajuća.
“Baš sam se zanijela”, rekla je, smijući se.
“Nisi”, kazala je mama.
“To mi je stara navika. Previše pričam. Uvijek sam bila
takva. Sjećaš li se koliko sam nam problema izazivala zbog
pričanja na času? Nikad nisi ti bila kriva, Odie. Bila si tako
odgovorna i marljiva.”
“Tvoje priče su zanimljive. Život ti je zanimljiv.”
Madaline je prevrnula očima. “Pa, znaš onu staru kinesku
kletvu.”
“Da li ti se svidjela Afrika?”, mama je pitala Thaliju.
Thalia je pritisnula maramicu na obraz i nije odgovorila.
Bilo mi je drago. Govorila je veoma čudno. Nekako vlažno,
nešto između frfljanja i grgotanja.
Cro Warez - Bosna United
245