Haled Hoseini-A planine su odjekivale

“Molim te, ne završavaj rečenicu.”
Timur se smije.
Negdje u zadnjem dijelu aviona, organizuje se mala
zabava. Neko pjeva na paštuu, neko udara u tanjir od stiropora,
kao da su daire.
“Ne mogu vjerovati da smo naletjeli na matorog Nabija”,
mrmlja Timur. “Zaboga.”
Idriz vadi pilulu za spavanje koju je držao u džepu na
grudima košulje i guta je bez vode.
“Vraćam se sljedećeg mjeseca”, kaže Timur, prekrštajući
ruke, zatvarajući oči. “Vjerovatno i još nekoliko puta poslije, ali
trebalo bi da sve bude u redu.” “Vjeruješ tom Faruku?”
“Malo sutra. Zato se i vraćam.”
Faruk je advokat koga je Timur iznajmio. Njegova
specijalnost je pomaganje afganistanskim emigrantima da
povrate izgubljenu imovinu u Kabulu. Timur priča o
dokumentaciji koju će Faruk podnijeti, sudiji za koga se nada da
će voditi postupak, nekom daljem rođaku Faru-kove žene. Idriz
ponovo naslanja glavu na prozor, čeka da pilula počne djelovati.
“Idrize?”, tiho kaže Timur.
Da.
“Teško sranje ono što smo vidjeli tamo, ha?”
Pun si iznenađujućih otkrića, brate. “Jašta”, kaže Idriz.
“Hiljadu nesreća po kvadratnom kilometru, č ovječe.”
Uskoro, Idrizova glava počinje brujati, i vid mu se zamagljuje.
Dok tone u san, razmišlja o oproštaju s Rosi, kako je drži za
prste, govori joj kako će se ponovo vidjeti, njenih tihih jecaja, u
njegov stomak.
Na povratku kući s aerodroma, Idriz se sjeća s nježnošću
potpunog haosa kabulskog saobraćaja. Čudno je sad voziti
leksus normalnom trakom bez rupa, na autoputu 101, s uvijek
korisnim saobraćajnim znacima, svi su tako ljubazni, daju
žmigavce, puštaju prednost. Smiješi se kad se sjeti neustrašivih
mladih taksista kojima su on i Timur povjeravali život u Kabulu.
Cro Warez - Bosna United
135