Haled Hoseini-A planine su odjekivale

“Želim da vidim palaču Darulaman. Posljednji put nismo
stigli. Možda da ponovo posjetim Baburov grob.”
Parvana se naginje naprijed da rastumači Masumin izraz
lica. Traži naznaku nestašluka, ali na mjesečini vidi samo
smiren, netremičan sjaj sestrinih očiju.
“To je najmanje dva dana hoda. Možda i tri.”
“Zamisli Nabijevo lice kad mu zakucamo na vrata.”
“Čak ne znamo ni gdje živi.”
Masuma nehajno odmahne rukom. “Već nam je rekao u
kom je dijelu grada. Pokucat ćemo na nečija vrata i pitati. Nije
to tako teško.”
“Kako ć emo stići tamo, Masuma, s obzirom na tvoje
stanje?”
Masuma vadi crijevo nargile iz usta. “Dok si radila danas,
mula Šekib je svratio, i dugo sam razgovarala s njim. Rekla
sam mu da idemo u Kabul na nekoliko dana. Samo ti i ja. Na
kraju mi je dao svoj blagoslov. A i mazgu. Vidiš, sve je
sređeno.”
“Luda si”, kaže Parvana.
“Pa, to je ono š to ž elim. To je moja ž elja.” Parvana se
naslanja na zid, odmahuje glavom. Gleda uvis u oblačno tamno
nebo.
“Umirem od dosade, Parvana.”
Parvana ispušta uzdah iz grudi i gleda sestru. Masuma
prinosi crijevo usnama. “Molim te. Nemoj me odbiti.”
Cro Warez - Bosna United
Jednog ranog jutra, kad su sestre imale sedamnaest godina,
sjedile su na jednoj grani visoko na hrastu, i klatile nogama.
Sabur će me zaprositi! Rekla je Masuma piskutavim
šapatom.
Zaprositi? Pitala je Parvana, ne shvatajući, makar ne
odmah.
58