18.06.2013 Views

Viđeno našim očima (.pdf) - CISP

Viđeno našim očima (.pdf) - CISP

Viđeno našim očima (.pdf) - CISP

SHOW MORE
SHOW LESS

Create successful ePaper yourself

Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.

“<strong>Viđeno</strong> <strong>našim</strong> <strong>očima</strong>” -<br />

“Attraverso i Nostri Occhi”<br />

Kako vide svoj grad,<br />

njihove živote kao i njih same,<br />

učenici BiH<br />

Come vedono la loro citta’,<br />

la loro vita e se stessi,<br />

i giovani della BiH”


“<strong>Viđeno</strong> <strong>našim</strong> <strong>očima</strong>” - “Attraverso i Nostri Occhi”<br />

Izdavač/Editore:<br />

NVO <strong>CISP</strong>, Turalibegova 24/IV, 75 000 Tuzla, Bosna i Hercegovina<br />

www.cisp.ba ; www.sviluppodeipopoli.org<br />

Za izdavača/ Editore:<br />

<strong>CISP</strong> - Comitato Internazionale per lo Sviluppo dei Popoli<br />

Deborah Rezzoagli, Area Manager for Eastern Europe and Operational Coordinator for Africa<br />

Jasmina Ovčina, <strong>CISP</strong> Country Representative<br />

Prevod/Traduzione:<br />

Irina Dobnik<br />

Mirna Popadić<br />

Dizajn i tehnička podrška pri izradi publikacije/ Design e supporto tecnico nella preparazione<br />

della pubblicazione:<br />

NVO IDEJA PLUS Tuzla<br />

UNDO Tuzla<br />

Štampa/Stampa: doo “OFF-SET” Tuzla<br />

Tiraž/Circolazione: 300 kom/pezzi<br />

Juni/Giugno 2011<br />

Dokument je nastao kao rezultat projekta “Promocija omladinske politike na lokalnom nivou u<br />

sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini” kofinansiranog od strane Ministarstva vanjskih poslova<br />

Republike Italije a implementiranog od strane italijanske organizacije <strong>CISP</strong> sa sjedištem u Tuzli.<br />

Questo documento è stato creato nell’ambito del progetto "Promozione delle politiche<br />

giovanili al livello locale, nel Nord-Est della Bosnia Erzegovina” cofinanziato dal Ministero degli<br />

Affari Esteri della Repubblica d'Italia ed e stato realizzato dal Comitato Internazionale per lo<br />

Sviluppo dei Popoli - <strong>CISP</strong>, Organizzazione Non Governativa italiana con sede a Tuzla.


Publikacija “<strong>Viđeno</strong> <strong>našim</strong> <strong>očima</strong>” je nastala kao rezultat projekta “Promocija omladinske<br />

politike na lokalnom nivou u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini” kofinansiranog od strane<br />

Ministarstva vanjskih poslova Republike Italije a implementiranog od strane italijanske<br />

organizacije <strong>CISP</strong>. Namjera projekta je bila poboljšanje uslova života djece i mladih u Bosni i<br />

Hercegovini.<br />

Političko i ekonomsko jačanje te socijalno uključenje mladih je ostvareno kroz edukativne<br />

treninge, pokretanje procesa kreiranja dokumenata omladinske politike, realizaciju mikroprojekata<br />

u lokalnoj zajednici te organizovanje društveno kulturnih aktivnosti poput dramskih, foto<br />

i literarnih radionica, sportskih i kulturnih događanja.<br />

Jasmina Ovčina<br />

Predstavnik <strong>CISP</strong>-a<br />

za Bosnu i Hercegovinu<br />

"<strong>Viđeno</strong> <strong>našim</strong> <strong>očima</strong>” je rijeka slika, riječi i susreta, radionica i izložbi, pogleda, emocija i misli<br />

oko četiri stotine mladih iz Bosne i Hercegovine. Rijeke koja je osnovana 2006 kao foto radionica<br />

u Mostaru, u zajedničkoj prostoriji podijeljene srednje škole - bošnjačkog dijela i hrvatskog dijela<br />

- sa 39 učenika sa obje strane. Izložba fotografija, postavljena na obnovljenom Starom mostu u<br />

Mostaru, ohrabri ovu rijeku koja osjeti potrebu da teče i negdje drugdje. Udaljavajući se od<br />

zelenih voda rijeke Neretve ova rijeka poteče prema nekim drugim. Prvo prema jugu i <strong>očima</strong><br />

mladih Hrvata u izbjegličkom naselju Tasovčići. A onda, prema sjeveroistoku i spletu rječica i<br />

potoka između Republike Srpske i Federacije BiH, u pravcu gradova Srebrenice, Šekovića, Sapne,<br />

Čelića i Lopara gdje su druge mladalačke oči čekale da kažu, neke sa fotografijom, neke sa<br />

svojom pričom, ono što su vidjele i ono što žele vidjeti oko njih.<br />

Danas je "<strong>Viđeno</strong> <strong>našim</strong> <strong>očima</strong>” jedna rijeka, dugačka, široka i duboka: 280 fotografija, od kojih<br />

je samo dio u ovoj brošuri, 49 tekstova i 7 općina. Njena bit nije ni hrvatska, ni bošnjačka, ni<br />

srpska, nego je prije svega mladalačka: krhka, strastvena i iskrena. Nadati se da će ova rijeka<br />

nastaviti teći i rasti i da će mladi ljudi Bosne i Hercegovine nastaviti, kroz svoje oči, prikazivati<br />

stvarnost i pokazivati nam budućnost.<br />

Doris von Thury,<br />

Konsultant za komunikacije<br />

Italijanske Kooperacije za<br />

razvoj<br />

Stepenice, dvoje mladih što sjede na zidiću, drvo, napuštena kuća, Stari most u Mostaru: slika<br />

kao polazište za pripovijedanje, priča koja nastaje posmatranjem svijeta koji nas okružuje, kada<br />

se u pogledima vršnjaka iz podijeljenih mjesta prepoznaje nešto što pripada i nama samima.<br />

Ovdje prikupljeni tekstovi su odgovor mladih na izazov koji im je predstavljen tokom odvijanja<br />

radionice: odaberite fotografiju, bez da znate gdje je snimljena i od koga i pokušajte da ista<br />

progovori vašim glasom, počnite sa osjećanjem a zatim nastavite kontrolu toga impulsa kroz<br />

pisanje, slobodni da koristite bilo koji oblik izražavanja.


Mnogi su odgovorili poezijom, neki izravno s "pjesmom", drugi su napisali priču, sa ili bez likova<br />

u trećem licu ili izravnih dijaloga. Međutim, većina je pisala, u prvom licu otvarajući se lično, ili<br />

putem glasa "sličnog njegovom", u monologu usmjerenog vani, kao stranica dnevnika, kao<br />

pisma svijetu u kojem se teme ljubavne patnje miješaju s uspomenama na sretno djetinjstvo,<br />

transformacijama ka zrelosti sa odgovornostima odrasle osobe i lični je prikaz dobre namjere,<br />

ohrabrujućih vizija stvarnosti, ponekad obeshrabrujućih, ali veoma vjerodostojnih. Riječi i slike<br />

zajedno čine zadivljujući prikaz generacije raspete između bolne prošlosti, teške sadašnjosti i<br />

budućnosti u koju treba krenuti sa optimizmom, unatoč svemu.<br />

Lorenzo Pavolini,<br />

pisac<br />

La pubblicazione "Attraverso i Nostri Occhi", è stata realizzata nell’ambito del progetto<br />

"Promozione delle politiche giovanili a livello locale nel Nord Est della Bosnia-Erzegovina”<br />

cofinanziato dalla Cooperazione italiana - Ministero degli Affari Esteri ed implementato dal<br />

Comitato Internazionale per lo Sviluppo dei Popoli - <strong>CISP</strong>, Organizzazione Non Governativa<br />

italiana con sede a Tuzla, Bosnia Erzegovina.<br />

L’obiettivo principale del progetto è contribuire al miglioramento delle condizioni di vita dei<br />

bambini e dei giovani. Il processo di empowerment politico ed economico e di inclusione<br />

sociale dei giovani è stato avviato e supportato attraverso la formazione ed il rafforzamento<br />

delle capacità tecniche dei giovani, attraverso il supporto tecnico alle autorità locali nella realizzazione<br />

di documenti di politica giovanile, così come attraverso la realizzazione di micro<br />

progetti nei territori e l’organizzazione di attività socio culturali come spettacoli teatrali, animazione<br />

per i più piccoli, laboratori fotografici e di scrittura, eventi sportivi e culturali.<br />

Jasmina Ovčina,<br />

<strong>CISP</strong> Country Representative<br />

“Attraverso i Nostri Occhi” e’ un fiume di immagini, parole ed incontri, laboratori e mostre,<br />

sguardi, emozioni e pensieri di circa 400 ragazzi della Bosnia Erzeghovina. Un fiume che nasce<br />

nel 2006 come laboratorio fotografico a Mostar, nella stanza comune di un liceo diviso - una<br />

parte bosniaca e una parte croata - con 39 studenti di entrambe le parti. Una mostra fotografica<br />

finale, celebrata sul ricostruito Ponte di Mostar, dà coraggio a questo fiume che sente ora il<br />

bisogno di scorrere anche altrove. Così si allontana dalle verdi acque della Neretva per fluire<br />

verso altre sponde e realta’, prima verso sud e verso gli occhi dei ragazzi croati del Campo di<br />

Tasovcici. Poi, verso nord-est e quel groviglio di confini che separano la Republica Srpska dalla<br />

Federazione, verso le citta’ di Srebrenica, Sekovici, Sapna, Lopare e Celic dove altri giovani occhi<br />

sono in attesa di raccontare cio’ che vedono e cio’ che vorrebbero vedere intorno a loro, chi con<br />

la fotografia, chi anche con la scrittura.


Oggi “Attraverso i Nostri Occhi” e’ un fiume lungo, largo e profondo: 280 foto - solo una parte in<br />

questo brochure – 49 testi e 7 municipalita’. La sua sostanza non e’ ne’ croata, ne’ bosniaca, ne’<br />

serba, ma unicamente giovane: fragile, passionale, sincera. L’augurio e’ che questo fiume possa<br />

continuare a scorrere e a crescere, e che i giovani della Bosnia Erzeghovina possano continuare,<br />

attraverso i loro occhi, a mostrarci la realta’ ed indicarci il futuro.<br />

Doris von Thury,<br />

Consulente di Communicazione per<br />

la Cooperazione Italiana<br />

Una scala, due giovani seduti su un muretto, un albero, una casa abbandonata, il ponte di<br />

Mostar: un’immagine come punto di partenza per raccontare, una storia che nasce<br />

dall’attenzione al mondo che ci circonda, quando nello sguardo di un coetaneo sui luoghi condivisi<br />

si riconosce qualcosa che appartiene anche a noi stessi. I testi qui raccolti sono la risposta a<br />

questa piccola sfida lanciata ai ragazzi durante i laboratori: scegliete una foto senza sapere dove<br />

è stata scattata e da chi, e provate a farla parlare con la vostra voce, partite da un’emozione per<br />

poi procedere al controllo di questo impulso attraverso la scrittura, liberi di usare qualsiasi<br />

forma di espressione.<br />

Molti hanno risposto con una poesia, alcuni direttamente con una “canzone”, molti altri hanno<br />

scritto un racconto, con o senza personaggi in terza persona e dialoghi diretti. Ma la maggioranza<br />

ha comunque parlato in prima persona aprendosi personalmente, o attraverso una voce<br />

“simile alla propria”, in un monologo diretto all’esterno, quasi pagine di diario, lettere al mondo<br />

nelle quali i temi delle sofferenze amorose si intrecciano ai ricordi di infanzie felici, le<br />

trasformazioni verso la maturità, le responsabilità del divenire adulti e un manifesto personale<br />

di buone intenzioni, di visioni della realtà coraggiose, a tratti sconfortate, ma molto autentiche.<br />

Parole e immagini che formano nel loro insieme la straordinaria istantanea di una generazione<br />

sospesa tra un passato doloroso, un presente difficile e un futuro in cui lanciarsi con ottimismo,<br />

nonostante tutto.<br />

7<br />

Lorenzo Pavolini,<br />

scrittore


SADRŽAJ<br />

CONTENUTO<br />

KIŠNO JUTRO – LA MATTINA PIOVOSA (Fatima Čolaković, Mostar)..........................................13<br />

KIŠNI DAN – UNA GIORNATA PIOVOSA (Ema Kordić, Mostar)...................................................16<br />

ZVUK PODZEMLJA – IL SUONO DELLA MALAVITA (Aleksandar Savić, Srebrenica)....................21<br />

LIRIKA JEDNOG UMA – LA LIRICA DI UN CERVELLO (Mersudin Hasanović, Sapna)...................23<br />

KOLIKA JE SESTRINSKA LJUBAV – L'AMORE DI SORELLA (Dženita Redžić, Sapna).....................27<br />

SVE SE OKREĆE – TUTTO (SI) GIRA (Teodora Košarac, Srebrenica)............................................31<br />

IPAK OSTVARENA ŽELJA – EPPURE, IL DESIDERIO (SI E') SAZIATO (Danijela Jokić, Lopare)........35<br />

SAMOTNJAK U STAROSTI – SOLITARIO NELLA VECCHIAIA (Aldin Ahmetović, Sapna)...............38<br />

ŽIVOTNI LAVIRINT – IL LABIRINTO DELLA VITA (Sanja Simikić, Lopare).....................................43<br />

SLOVO O SNU – LA LETTERA DEL SOGNO (Eldin Mujkić, Čelić).................................................47<br />

ZLATNA STAZA – IL SENTIERO DORATA (Tima Omerović, Sapna)...............................................49<br />

KORAK NAPRIJED – UN PASSO AVANTI (Tijana Bašić, Šekovići).................................................51<br />

TRAŽEĆI ČOVJEKA – CERCANDO L'UOMO (Vladana Zekić, Srebrenica).....................................55<br />

LJUBAVI SEBIČNO LETIŠ – AMORE, STAI VOLANDO IN UN MODO EGOISTICO<br />

(Sedina Muratović, Srebrenica).................................................................................................59<br />

UVIJEK BUDI BOLJI, PA ČAK I KADA GUBIŠ – SII SEMPRE IL PIU BRAVO, ANCHE QUANDO PERDI<br />

(Tanja Tešić, Lopare)..................................................................................................................63<br />

FERIJE NA SELU – LE VACANZE NEL VILLAGGIO (Amira Ahmetović, Sapna)..............................67<br />

TIGAR SE VRAĆA KUĆI – TIGRE RITORNA A CASA (Zulija Halilović, Sapna)...............................69<br />

LJUBAVNA – D'AMORE (Maida Mujčinović, Čelić)....................................................................77<br />

ONO ŠTO VIDJELA NISAM – QUELLO CHE NON AVEVO VISTO (Nermin Hrustić, Sapna)..........78<br />

USPOMENE SE BUDE – I RICORDI SI RISVEGLIANO (Maida Mujčinović, Čelić).........................80<br />

POVRATAK U SJEĆANJE – IL RITTORNO NEL RICORDO (Živan Tomić, Lopare)...........................84<br />

BAKIR I GARO – BAKIR E GARO (Besida Sejdinović, Sapna)......................................................87<br />

PRIJATELJSTVO – L'AMICIZIA (Spasoje Bobar, Šekovići)............................................................92<br />

ŽIVOTNA GEŠKA – L'ERRORE DELLE VITA (Slavenka Simić, Lopare) .........................................95<br />

SUNCE UVIJEK IZAĐE – IL SOLE SORGE SEMPRE (Slavenka Simić, Lopare)...............................99<br />

DOBRI TRENUCI NA SIVOJ OBALI – I MOMENTI BELLI SULLA COSTA GRIGGIA<br />

(Zumra Salihović, Sapna)........................................................................................................101<br />

JOŠ JEDNA U NIZU - ANCORA UNA DI SEGUITO (Marija Popović, Lopare).............................105<br />

BEZ NADE U BOLJE SUTRA – SENZA LA SPERANZA PER LA VITA MIGLIORE<br />

(Midheta Salihović, Sapna).....................................................................................................107<br />

PAS GILE – IL CANE GILE (Dušica Kovačević, Lopare)..............................................................111<br />

DUO – DUETTO (Said Omerović, Sapna).................................................................................114<br />

STEPENICE IZGUBLJENE LJUBAVI – LA SCALINATA DELL' AMORE PERDUTO<br />

(Samra Salihović, Sapna).........................................................................................................117<br />

8


DOLAZI ZIMA – E'ARRIVATO L'INVERNO (Savo Rikanović, Lopare)..........................................121<br />

PUT ŽIVOTNE SUDBINE – LA STRADA DEL DESTINO DELLA VITA (Albina Salihović, Sapna).....123<br />

NADA POSLJEDNJA UMIRE – LA SPERANZA MUORE PER L'ULTIMA<br />

(Jelena Lazarević, Lopare).......................................................................................................127<br />

NEMA NAS VIŠE – NON CI SIAMO PIU (Jovana Popović, Lopare)............................................129<br />

CRNOBIJELO U BOJI – BINACONERO IN COLORE (Selvedin Tabaković, Sapna)........................133<br />

OVAJ PRELEPI SVIJET – QUESTO BELLISSIMO MONDO (Filip Jokanović, Srebrenica)..............137<br />

NESUĐENA LJUBAV – L'AMORE NON PREDESTINATO (Selma Beširović, Sapna).....................139<br />

ZABORAVLJENI DANI – I GIORNI DIMENTICATI (Đani Obad, Mostar)......................................141<br />

ZABORAVLJENA – DIMENCITATA (Ivana Mikulić, Mostar).......................................................143<br />

LJUBAV JE KAO HIROŠIMA – L'AMORE E'COME HIROŠIMA (Aida Halilović, Čelić)..................147<br />

LJUBAV JE NEŠTO NAJLJEPŠE – L'AMORE E QUALCOSA DI PIU BELLO<br />

(Amela Alić, Sapna).................................................................................................................148<br />

O SREĆI – DELLA FELICITA' (Milica Milić, Šekovići)..................................................................150<br />

... (Mira Ognjenović, Šekovići).................................................................................................152<br />

SVE JE ISTO, ALI NIŠTA ISTO NIJE – TUTTO E UGUALE, UGUALE NON E NIENTE/NIENTE E<br />

UGUALE (Dajana Ristić, Lopare)..............................................................................................155<br />

ZADNJI DAN DRUŽENJA – L'ULTIMA GIORNATA IN COMPANIA<br />

(Admira Mustafić, Sapna).......................................................................................................157<br />

ZASTAVA MOJE MLADOSTI – LA BANDIERA DELLA MIA GIOVINEZZA<br />

(Nedžada Ribić, Čelić).............................................................................................................161<br />

VRIJEME PROTIČE – IL TEMPO SCORRE (Tijana Ristić, Lopare)...............................................163<br />

I DANAS SUZA KRENE – ANCHE OGGI LA LACRIMA SCENDE<br />

(Tijana Lazić, Šekovići).............................................................................................................169<br />

9


12.<br />

46.<br />

15.<br />

54.<br />

58.<br />

20.<br />

26.<br />

30.<br />

66. 68.<br />

10<br />

34.<br />

76.<br />

42.<br />

86.


94. 100. 104.<br />

132.<br />

136.<br />

146.<br />

110.<br />

11<br />

116.<br />

154.<br />

122.<br />

160.<br />

126.<br />

168.


“Kišno jutro”/”La mattina piovosa” - Alema Šuta, Mostar<br />

KIŠNO JUTRO / LA MATTINA PIOVOSA<br />

12


Fatima Čolaković, Mostar<br />

KIŠNO JUTRO<br />

Kišno jutro / La mattina piovosa<br />

Kiša u meni. Kiša oko mene. Ljudi prolaze, hodaju dugim koracima, treba pobjeći od kiše.<br />

Srušena zgrada na uglu. Raskrsnica. Gimnazija. Učenici sjede. Disciplina i red. Među njima,<br />

pitam se, ima li neko ko se osjeća sto godina star, dok gleda kako pada kiša, u času odsustva<br />

duha, u času nezainteresiranosti za položaj Bosne. Perspektiva za njih i nije tako loša kada je<br />

sunce. Ali, oko mene, oko grada je kiša. Kiša koja izvuče sve, sve, i dobro, i loše iz tebe. Sumorno<br />

nebo je predznak sna. Ispred čovjeka stoje izbori, kojim putem krenuti.<br />

Stani! Svjetlo je crveno.<br />

Stani! Promisli dobro!<br />

Gdje si i s kim? Ko si ti? Kišobranom se brane ljudi. Od kiše, od vode koju upija beton, koju upija<br />

tek po neko stablo kraj puta. Putevi. Ima ih bezbroj, ali ovdje su samo četiri: istok, zapad, sjever<br />

i jug. Mlad čovjek prelazi Španski trg. Da li se pita koji je njegov pravi put? Grad diše. Teško diše.<br />

Pun je tuge kada pada kiša. Teške su misli prošlosti. Grad diše, a svaki dah je kao vapaj za<br />

suncem, jer Mostar je grad sunca i svjetlosti. Ima i onih koji slušaju kišu i vole je gledati. Ali ima<br />

i onih čije misli prelaze lahko preko tuge sumornog dana, onih koji znaju šta dolazi poslije kiše.<br />

Slušam. Moj grad i dalje teško diše. Kažu povećao se nivo Neretve, negdje huči njena voda.<br />

Mutna je, bistra je... Da li ona sama zna kakva je? Auti prolaze, ljudi biraju svoj put. Ljudi iz auta.<br />

Ljudi žure na posao. Ljudi žure da stignu kući. Kiša i dalje pada. Slušam, ljudi na slici govore kako<br />

mrze kišu, kažu: „Ne osjećam se dobro kada je kiša.“<br />

Ljudi prolaze gradom i ne gledaju jedni drugima u oči, ljudi drže kišobrane. Kakve li su misli u<br />

njihovim glavama, jer njihove misli boje čitav grad, kakve li su misli o kiši? Na slici nema ptica.<br />

Gdje su ptice kada pada kiša? Imaju li one mjesto pod kišom. Ali ljudi se ne pitaju gdje su ptice.<br />

U mom gradu ima mjesta za njih. Zar ste zaboravili ruševine zgrada kraj puta. Valjda ima zaklon<br />

tu negdje...Pogledaj nebo!<br />

Ne krivi ga što se loše osjećaš. To je samo kiša. Kiša u gradu sunca traje samo nekoliko dana.<br />

Pogledaj sumorno nebo! Pogledaj istini u oči. Danas je život težak. Biće bolje da se ne pitaš šta<br />

će biti sutra. Kakav će biti život onima koji će tek doći? Možda su oni bolji od nas. Možda pod<br />

njihovim stopama Mostar neće teško disati.<br />

13


Kišno jutro / La mattina piovosa<br />

Fatima Čolaković, Mostar<br />

LA MATTINA PIOVOSA<br />

La pioggia dentro di me. La pioggia intorno a me. La gente passa, cammina con i passi lunghi,<br />

bisogna scappare dalla pioggia. Nell’ angolo un palazzo buttato giù. L’ incrocio. Il liceo. Gli<br />

studenti seduti. La disciplina e l’ ordine. Tra loro, mi chiedo, c’ è qualcuno che si sente di avere<br />

cento anni mentre fissa la pioggia, nel momento dell’assenza dell’animo, nel momento del<br />

disinteresse verso la situazione che riguarda la Bosnia. Per loro la prospettiva non è neanche<br />

cosi cattiva quando c’è il sole. Però, intorno a me, intorno alla città piove. La pioggia che tira<br />

fuori tutto, tutto ciò che è buono o cattivo dentro di te. Il cielo fosco è il preavviso di un sogno.<br />

Davanti l’ uomo si trovano le scelte, quale strada prendere.<br />

Fermati! Il semaforo è rosso!<br />

Fermati! Pensaci bene!<br />

Dove sei e con chi stai? Tu chi sei? La gente si protegge con l’ombrello. Dalla pioggia, dall’acqua<br />

assorbita dal cemento, e da qualche albero che sta accanto alla strada. Le destinazioni. Sono<br />

innumerevoli. Ma qui sono soltanto quattro: est, ovest, nord e sud. Un uomo giovane sta<br />

attraversando piazza Španski trg. Chissà se si chiede quale è la direzione giusta. La città respira.<br />

Respira con difficoltà. Sono pesanti i pensieri del passato. La città sta respirando ed ogni respiro<br />

e come se fosse un grido d’aiuto per il sole, perché Mostar è la città del sole e della luce. Ci sono<br />

anche quelli che ascoltano la pioggia e amano guardarla. Esistono però quelli che con il pensiero<br />

passano facilmente sopra la tristezza della giornata cupa, quelli che sanno che cosa avviene<br />

dopo la pioggia. Sto ascoltando, la mia città continua a respirare con difficoltà. Dicono che il<br />

fiume Neretva è in piena, da qualche parte rumoreggia la sua acqua. E’ torbida ma limpida. Essa<br />

sa come è fatta? Le macchine passano, la gente sceglie la propria strada… La gente dentro le<br />

macchine. La gente va di fretta per arrivare al lavoro. Va di fretta per raggiungere le case. Non<br />

smette di piovere. Sento, la gente sulla foto sta dicendo che odia la pioggia, dice: “ Non mi sento<br />

bene quando piove ”.<br />

La gente passa per la città e non guarda gli altri negli occhi. La gente porta gli ombrelli. Quali<br />

pensieri stanno nelle loro teste, perché i loro pensieri colorano tutta la città? Cosa pensano<br />

guardando la pioggia? Sulla foto non ci sono gli uccelli. Dove stanno gli uccelli quando piove?<br />

Chissà se hanno il loro posto sotto la pioggia. La gente non si pone la domanda: dove sono gli<br />

uccelli? Nella mia città c’è spazio per loro. Avete già dimenticato le rovine dei palazzi accanto<br />

alle strade. E’ possibile che ci sia un riparo da qualche parte … Guarda il cielo !<br />

Non darle la colpa per il tuo malessere . E’ soltanto la pioggia. La pioggia nella città del sole dura<br />

solo qualche giorno. Guarda il cielo cupo ! Guarda la verità negli occhi. Al giorno d’oggi la vita è<br />

difficile. E’ meglio non chiedersi cosa succederà domani. Come sarà la vita per quelli che ancora<br />

devono arrivare? E’ probabile che siano meglio di noi. Forse sotto i loro piedi Mostar avrà un<br />

respiro più sano.<br />

14


“Kišni dan”/”Una giornata piovosa”, Majda Čolić, Mostar<br />

KIŠNI DAN / UNA GIORNATA PIOVOSA<br />

15


Kišni dan / Una giornata piovosa<br />

Ema Kordić, Mostar<br />

KIŠNI DAN<br />

Vjerujem da će u ovom ludom svijetu, gdje je moguće kupiti tuce osjećaja i dobiti 50%<br />

sniženja na snovima, doći vrijeme kad će se na stolovima prodavača po povoljnim cijenama naći<br />

u mašnicu uvezane supermoći. Preskočit ću srebrnu kutiju u kojoj je zarobljena nevidljivost,<br />

pogledom preći preko crvene i plave koje skrivaju plamteće iskre i moći vode, oduprijet ću se<br />

zlatnoj u kojoj je zarobljen vječni život i zaustaviti se na ljubičastoj vrpci koja obuhvata sivu<br />

kutiju...<br />

Postoji jedna slika koju često vrtim po rukama i na toj slici pogled mi je uzvraćen. Moja<br />

nijema sugovornica poznatog lica i ugljeno crne kose koja je u savršenom kontrastu sa njenom<br />

mliječnom kožom, u naručju drži svoje mliječno, usnulo dijete. I što ako nakon mnogo godina to<br />

isto mliječno dijete pogleda sliku svoje majke i dođe do zastrašujućeg zaključka da gleda u<br />

stranca. Jednostavno ono sanja o svim onim stvarima koje bi voljelo da je reklo, ono sanja o<br />

maloj sivoj kutiji ukrašenoj ljubičastom vrpcom. Ta kutija će mu omogućiti da se vrati u prošlost.<br />

U onaj trenutak kad ga je majka grlila, a ono okrutno nije bilo svjesno toga.<br />

Otkad znam da postojim, osjećam kako me potajno vuku na suprotne strane. Osjećam<br />

njihovu radost pri pronalasku sličnosti između sebe i onoga što su stvorili. Razdiruće i duboko<br />

sam svjesna njihovog razočarenja kad na meni uoče tog uljeza, tu grešku koja im se potkrala. I<br />

to boli. Teško je igrati duplu ulogu, podbaciti u njoj i usput izgubiti pravog sebe. Ta potraga mojih<br />

mliječnih roditelja je kao govno koje se ne da sprati niz šolju i nekad mi dođe da istrčim na zrak<br />

zadavim se u mrkloj noći. U tim trenucima ja pokušavam očuvati svoje napuklo samopouzdanje<br />

i sakrijem se u olovci. Ali što je najsmješnije je to da se ja ustvari strašno da se moji mliječni<br />

roditelji ne umore.<br />

Kad sam bila manja mama mi je pričala o svom djetinjstvu. Pričala mi je o kišnim danima i<br />

svom šarenom kišobranu kojeg bi vrtila iznad glave i do neba, sve dok se posljednja kap ne bi<br />

istrošila pa i poslije toga. Prisjećala se dana kad bi napunila stomak bagremovim cvijetom i noći<br />

kad bi joj njena majka isplela plavu pletenicu. Ispričala mi je kako je mrzila šnale koje su joj<br />

sputavale kosu i kako bi ih izvadila čim bi pobjegla majčinu pogledu i ponovo stavila kad bi mu<br />

se vraćala. Priznala mi je da je jednog dana odrezala svoju dugu kosu koja je uskoro potamnila.<br />

Sjećam se da sam joj jednom postavila jedno pitanje. Pitala sam je hoću li i ja kao i ona bježati<br />

od svoje mame kad odrastem. Rekla je da hoću ako razlog za bijeg postoji.<br />

Danas moja mama prebojava svoju kosu u plavo i na lice stavlja nešto što bi bilo logičnije<br />

obrisati, nego nanijeti na njega. Čini se čudnom i udaljenom, gotovo usamljenom. Postalo mi je<br />

neugodno u njenoj blizini iz jednostavnog razloga što ne znam o čemu bi pričala i što je još<br />

važnije bi li uopće bila slušana. U njenoj blizini se osjećam kao dijete koje je iznevjerilo nekoga<br />

ili nešto. Osjećam se kao neki genije čiji je trenutak pod reflektorom došao, ali je samo ukopano<br />

stajao na pozornici dok je razočarenje publike raslo...<br />

Tako sam jednog dana dok sam vodila već uobičajenu borbu u sebi, naišla na jedno pismo<br />

i kao i svako znatiželjno dijete, otvorila ga. To pismo napisano za vrijeme rata i namjenjeno mom<br />

tati, sadržavalo je sve noćne more jedne uplašene žene čiji su se snovi o romantičnoj vječnoj<br />

ljubavi raspršili kad se našla u tamnom sobičku sa kolijevkom. To pismo, pored čežnje i poruke<br />

upućene mliječnom mužu koje je bila kaotična mješavina preklinjanja i naredbi za njegov<br />

povratak, sadržavalo je i dokaz da me moja majka voli... Ona me voli... To pismo moj je spas i<br />

neoboriv dokaz kad god naiđem na neki drugi tekst sa majčinim rukopisom u kojem priznaje da<br />

bi voljela da je njena prvorođena kćerka jača, drugačija.<br />

16


Ja volim svog tatu, ne zato što sam mu kćerka nego zato što je on istinski junak. Imam<br />

njegove duge prste koji se uvijek čine kao da će zasvirati klavir, iako ustvari to ne znaju. Kao i on<br />

volim sunce i mogu satima hodati bosa po vrućem kamenju. Kao i u njega i moja su leđa<br />

načičkana milijunima sitnih flekica. On nije čovjek koji me naučio slova, ali je zato čovjek koji me<br />

naučio kako da čitam. Zato me boli kad ga povrijedim, zato sam užasnuta mogućnošću da ga<br />

razočaram iako je istina da sam to već davno uradila.<br />

Ali postoji nešto u tome kad gledaš svoju mamu kako se kreće, kako pleše dok svi drugi<br />

hodaju. Poznat mi je taj osjećaj ugodne topline u dnu stomaka, kad shvatiš i da pored toga što<br />

svi ostali govore, ti imaš lice i osmijeh svoje majke i njen kišni dan koji si naslijedila.<br />

Kad kiša pada naglavačke kao čavli ja postajem ona beba na slici svjesna mirisa i okusa majčinog<br />

zagrljaja.<br />

Ema Kordić, Mostar<br />

UNA GIORNATA PIOVOSA<br />

Kišni dan / Una giornata piovosa<br />

Credo in questo mondo pazzo, dove è possibile comprare una dozzina di emozioni e ricevere<br />

uno sconto di 50% sui sogni. Credo che verranno tempi in cui si potranno trovare i superpoteri<br />

in una bella confezione a buon prezzo, sui banchi dei negozi. Salterò la scatola argentata, dove<br />

è imprigionata l’invisibilità, con lo sguardo attraverserò la rossa e la blu, che nascondono le<br />

scintille fiammeggianti e i poteri dell’acqua, resisterò alla scatola dorata che rinchiude la vita<br />

infinita e mi fermerò sul nastro viola che avvolge la scatola grigia.<br />

Esiste una foto che spesso rigiro tra le mani, e su di essa il mio sguardo è contraccambiato,<br />

la persona che non mi parla ha il viso che conosco e i capelli neri che fanno il contrasto perfetto<br />

con il suo viso di porcellana lattea, nel grembo tiene il suo bambino addormentato. E che cosa<br />

succederebbe se dopo tanti anni quel bambino, lanciando lo sguardo sulla foto della madre<br />

arrivasse alla spaventosa conclusione di non riconoscerla. Semplicemente, il bambino sogna<br />

tutte quelle cose che avrebbe voluto dire, sogna la piccola scatola grigia, decorata con il nastro<br />

viola. Quella scatola lo aiuterà a tornare nel passato. Nel momento in cui la madre lo abbracciava,<br />

crudelmente non capiva quel gesto.<br />

Come posso sapere di esistere sentendo che mi stanno tirando di nascosto dalle parti opposte.<br />

Sento la loro gioia quando trovano la somiglianza con la loro creatura . Dentro di sé, in maniera<br />

distruttiva, sono coscienti della loro delusione quando si accorgono che in me trovano<br />

quell’intruso, che gli era sfuggito per errore. Questo fa male. E’ difficile fare il doppio gioco, non<br />

corrispondere alle aspettative e perdere se stessi lungo la strada. Quella ricerca dei miei genitori<br />

è come la cacca che non permette a watercloset di essere pulito. Certe volte mi viene voglia di<br />

scappare e di soffocarmi nella notte buia. In quei momenti cercavo di mantenere la fiducia<br />

spezzata in me e di rifugiarmi nella matita. La cosa più ridicola è che temevo che i miei genitori<br />

si stancassero di me.<br />

17


Kišni dan / Una giornata piovosa<br />

Quando ero più piccola, mamma mi raccontava la sua infanzia. Mi aveva parlato delle<br />

giornate piovose e del suo ombrello colorato, che faceva girare sopra la testa fino a farlo<br />

arrivare al cielo, finché non si consumava l’ ultima goccia, ma anche dopo la pioggia. Si ricordava<br />

le giornate quando riempiva lo stomaco con i fiori d’acacia e le notti, quando sua madre le<br />

faceva la treccia bionda. Mi aveva raccontato quanto odiava le mollette che legavano i capelli.<br />

Le toglieva appena scappava dallo sguardo di mamma e le rimetteva quando tornava. Mi aveva<br />

confessato che un giorno aveva tagliato i suoi lungi capelli, che poi presto si erano scuriti. Mi<br />

ricordo la domanda che le feci una volta. Sarei potuta scappare da lei una volta cresciuta. Mi<br />

aveva risposto di sì, se avessi avuto una buona ragione.<br />

Oggi mia madre si tinge i capelli di biondo e sul viso mette qualcosa che sarebbe più logico<br />

togliere che portare. La sento strana e lontana, quasi solitaria. E’ diventato imbarazzante stare<br />

vicino a lei, per il semplice motivo che non so che cosa dire e per di più, non so se sarei ascoltata.<br />

Vicino a lei mi sento una bambina che ha tradito qualcuno o qualcosa. Mi sento come un<br />

genio arrivato al successo, che però vive il suo momento sotto i riflettori stando sul palcoscenico<br />

come piantato in terra, mentre sale la delusione del pubblico…<br />

Un giorno, mentre conducevo il solito combattimento dentro di me, avevo trovato una<br />

lettera, e come tutti i bambini curiosi, l’avevo aperta. Quella lettera, scritta durante la guerra,<br />

era indirizzata a mio padre, conteneva tutti gli incubi notturni di una donna spaventata, i cui i<br />

sogni d’amore romantico si erano dispersi quando si era trovata nella stanzetta buia, con la<br />

culla. Quella lettera, a parte la nostalgia, conteneva un messaggio inviato al marito, che era un<br />

misto di suppliche per il suo ritorno. Conteneva anche le prove che mia mamma mi amasse. Lei<br />

mi amava… Quella lettera era la mia salvezza e la prova schiacciante di altre cose trovate, con la<br />

scrittura di lei, dove confermava che avrebbe voluto la figlia primogenita più forte, fatta in un<br />

modo diverso.<br />

Io amo mio papà, non perché sono sua figlia, ma perché lui è un vero eroe. Ho le dita<br />

lunge come le sue, sembrano pronte per suonare il pianoforte, anche se in realtà non lo sanno<br />

fare. Come a lui, anche a me piace il sole. Posso camminare ore e ore sui sassi caldi. Come la<br />

sua, anche la mia schiena è piena di migliaia di piccole macchie. Lui non è l’ uomo che mi ha<br />

insegnato a scrivere, ma è l’uomo che mi ha insegnato a leggere. Perciò mi fa male quando lo<br />

ferisco, perché sono scandalizzata dall’idea di deluderlo, anche se la verità è che l’ho già fatto.<br />

Però, c’è qualcosa quando guardi come si muove tua mamma, come balla mentre tutti gli<br />

altri camminano. Conosco quella sensazione piacevole dentro la pancia quando capisci, a parte<br />

che tutti gli altri l’avevano già detto, che hai il viso e il sorriso di tua mamma e la giornata<br />

piovosa che hai ereditato. Quando la pioggia scende con la testa in giù come un chiodo, io<br />

divento la bambina della foto, cosciente dell’ abbraccio profumato di mamma.<br />

18


“Anarhija”/“Anarchia” - Lenka Bobar, Šekovići<br />

ZVUK PODZEMLJA / IL SUONO DELLA MALAVITA<br />

LIRIKA JEDNOG UMA / LA LIRICA DI UN CERVELLO<br />

20


Aleksandar Savić, Srebrenica<br />

ZVUK PODZEMLJA<br />

I svuda ista priča,ghetto, Bosna,izolacija. Komsija pljuje na drugog,<br />

to u formi rima sročim ja.<br />

Bacim novu priču da ljudima probudim svest, ako ne krenemo napred<br />

sami sebe ćemo razapet.<br />

Za budućnost ima nade, zašto da živimo u prošlosti. Digni šaku u vis<br />

protiv verbalnih bolesti.<br />

I dok čujem crkvena zvona a sa džamije ezan pitam se dokle više ovako.<br />

Zašto da tonemo u bezdan?<br />

Veza bila je tu i tu negde se izgubila, u skorijoj prošlosti<br />

kad sama sebi je presudila.<br />

Poludila od ludila,sebi glavu odrubila, sve obojila u crveno<br />

kao dragulje rubija.<br />

Al’ kreće nova priča, slogan „Mladi za mir“. Ekipa bori se za Bosnu<br />

ne da da upadne u vir.<br />

Možda je to samo hir, spremam liricki okršaj za svakog koji pljuje<br />

pa ti probaj, samo pokušaj!<br />

Ref: Samo giljamo napred, parola „Mladi za mir“.<br />

Digni pesnicu u zrak, za mnom,prati taj beat.<br />

Sva suština je u pesmi, neka flow te vuče<br />

da živiš za budućnost a ne od danas do juče.2x<br />

Crna rupa na mapi smo davno postali i ostali. Imamo ratobornu istoriju,<br />

al’ nismo klasa „ostali“.<br />

Već ponosit narod što zna da vrednuje slobodu. Zajedno borićemo se<br />

sve dok i poslednjeg ne izbodu.<br />

Afirmišemo ljude, svi u klan sa nama, da nemamo državu<br />

kao ulična dama;<br />

što ju je obavila tama pa luta bez pravca i cilja. Dobro vrednuj svoj glas,<br />

dobro pazi koga biraš.<br />

Ova lira mene bira,brate u srce me dira, zato daj mi olovku<br />

i daj mi jedno dva papira.<br />

Ružičaste snove snivam,verujem u bolje sutra. Sav taj bunt je u stihu<br />

za Bosnu prži ova matra.<br />

Kidam za ekipu,grad,državu, slobodu jer moja zemlja je u pitanju<br />

neće doživeti golgotu.<br />

Hajde uključite se svi,stiže nova revolucija. Svi zajedno koračajmo<br />

da se istrebi korupcija.<br />

Ref: Samo giljamo napred, parola „Mladi za mir“.<br />

Digni pesnicu u zrak, za mnom, prati taj beat.<br />

Sva suština je u pesmi, neka flow te vuče<br />

da živiš za budućnost a ne od danas do juče.2x<br />

10<br />

21<br />

Anarhija / Anarchia


Anarhija / Anarchia<br />

Aleksandar Savić, Srebrenica<br />

IL SUONO DELLA MALAVITA<br />

E’ dappertutto la stessa storia, il ghetto, la Bosnia, l’ isolazione. Il vicino sputa sull’altro,<br />

e io accorderò tutto questo faccendo la rima.<br />

Butto sul foglio la storia nuova per svegliare la coscenza, se non cominciamo ad andare<br />

avanti ci crocifiggiamo da soli.<br />

C’è speranza per il futuro, perché continuare a vivere nel passato. Alza il pugno in<br />

alto contro le malattie verbali.<br />

E mentre sento le campane della chiesa e ezan della moschea, mi sto chiedendo fin’<br />

quando andrà cosi. Perché affondare nell’ abisso.<br />

Qui la conessione esisteva e da qualche parte proprio qui si è spezzata, nel passato<br />

remoto quando da sola si faceva giustizia.<br />

Impazzita dalla pazzia, si è tagliata la testa, ha colorato tutto di rosso come la rubia* ha<br />

fatto con la gemma.<br />

Però comincia un’ altra storia-slogan “I giovani per la pace” . La squadra combatte per<br />

la Bosnia, non le permetterà di sprofondare nella vortice.<br />

Forse questo è soltanto un capriccio, sto preparando la lotta lirica per tutti quelli che<br />

sputano e allora tenta, forza prova, ma senza far pasticci?!<br />

Ritornello: Stiamo soltanto scavando avanzando, lo slogan: „I giovani per la pace“. Alza<br />

il pugno in aria, dopo di me, segui quel beat.<br />

Tutta l’ essenza è nella canzone, lasca che flow* ti trascina, per farti vivere per il futuro,<br />

e non da oggi fino a ieri. 2x<br />

Da tanto che siamo diventati un buco nero sulla mappa e questo siamo pure rimasti.<br />

Abbiamo una storiadi guerra, però non siamo la classe “gli altri”.<br />

Il popolo già orgoglioso di fatto sa dare il valore alla libertà. Combatteremo insieme,<br />

fino all’ ultimo accoltellato.<br />

Affermiamo la gente, venite tutti nel clan con noi, per non aver lo Stato che somiglia<br />

alla dama della strada; che si è avvolta nelle tenebre, vagando senza senso e scopo.<br />

Valuta bene il tuo voto, stai attento quando scegli/eleggi qualcuno.<br />

Questa lira ha scelto me, nel cuore mi tocca fratello, perciò dammi la matita e due<br />

fogli almen .<br />

Faccio sogni rosei, credo in un futuro migliore. Tutta questa ribellione è nei versi, per la<br />

Bosnia bruci questa mantra.<br />

Per la sqadra tronco la città, lo Stato, la libertà, perché si tratta della mia Terra che non<br />

passerà il Golgota.<br />

Allora andiamo, ci inseriamo tutti, sta arrivando la nuova rivoluzione. Cerchiamo di<br />

camminare insieme per sradicare la corruzione.<br />

Ritornello: Stiamo soltando scavando avanzando, lo slogan: „I giovani per la pace“. Alza<br />

il pugno nell’ aria, dopo di me, segui quel beat.<br />

Tutta l’ essenza è nella canzone, lasci che flow* ti trascina, per farti vivere per il futuro<br />

e non da oggi fino a ieri .2x<br />

22


Mersudin Hasanović, Sapna<br />

LIRIKA JEDNOG UMA<br />

I dok čekaju na bolje da se promijeni svijet,<br />

i dok te čekaju neki da ti promijene svijest.<br />

da razmišljanje i um promijenio ne bi,<br />

šahovski tepih da prostiru tebi.<br />

Stari Egipat i Babilon to su ti govorili,<br />

crtežima svojim tajne su iznosili.<br />

Gledali te stalno sa svojim jednim okom,<br />

sa vrha piramide kao sivi soko.<br />

Industriju zabave ti predstavljaju neki ljudi,<br />

da utiču na tvoj razum, tvoje misli i dobre ćudi.<br />

To je samo metod drugi, ali cilj im je sasvim isti,<br />

prikazati vam svoj svijet da je on stvarno čisti.<br />

Djecu tvoju odgagaju kroz crtiće male,<br />

kreiraju dječije misli uz svoje rituale.<br />

Jedan mali slon sa svojim malim mišem,<br />

putuju kroz male glave da im um kontroliše.<br />

Jedna riječ uvijek ima različite strane,<br />

al' se nama velike stvari čine kao male.<br />

Oktagone i kupole ako gradiš bolji si,<br />

samo što je razlika za šta će da se koristi.<br />

Negativnu energiju imati to je za njih ključ od vrata,<br />

time oni dočekuju spremnost očekivanog rata.<br />

Ukrštenim piramidama je sasvim ista ova meta,<br />

ukrstiti svoje zlo predstavlja ukrštanje dva svijeta.<br />

New York i Dubai nam opet danas govore,<br />

blizancima svojim žele da svoja vrata otvore.<br />

Hoće svoju priču da zapišu u odlomak,<br />

i ostvare ideju - Novi svjetski poredak.<br />

9 pa 11 preskačući višu silu,<br />

ne dozvoliti narodu da živi u miru.<br />

Gledat ćemo toranj svi kako se osmišljeno raspada,<br />

da bi imali povoda zbog čega da se napada.<br />

Kako to da znaju vješto, pitali se možda neko,<br />

to nisu mogli znati sami to je njima neko reko.<br />

Iskopati blago hrama i pročitati tajne te,<br />

to je bilo zapisano u knjigama magije.<br />

Svojim ciljem polahko idu i gotov su ga sagradili,<br />

ti prokleti zli ljudi šta su svijetu uradili.<br />

Upravljaju tvojim umom i ne daju ti disati,<br />

dat će oni tebi slavu samo nemoj razmišljati.<br />

23<br />

Anarhija / Anarchia


Anarhija / Anarchia<br />

Mersudin Hasanović, Sapna<br />

LA LIRICA DI UN CERVELLO<br />

Mentre aspettano che il mondo cambi in meglio<br />

e mentre alcuni ti aspettano per cambiarlo.<br />

Che non cambiano il pensiero e il cervello<br />

e il tappeto scacchistico che stenderanno per te.<br />

Babele e l’antico Egitto quello dicevano,<br />

con i loro disegni comunicavano segreti.<br />

Ti osservavano con il loro unico occhio,<br />

dalla cima della piramide, come il falco grigio.<br />

Per influenzare il tuo cervello, la tua indole, i tuoi pensieri<br />

alcuni uomini ti raccontano di fabbriche dei piaceri.<br />

Questo è soltanto un altro metodo, ma lo scopo è lo stesso,<br />

convincerti che il loro mondo è assolutamente pulito.<br />

Educano i tuoi figli tramite i cartoni animati,<br />

creano i pensieri dei bambini con i loro riti.<br />

Un elefantino con un topo piccolino,<br />

Viaggiano dentro le testine infantili per controllare le menti.<br />

Una parola ha sempre diversi significati,<br />

però a noi le cose grandi sembrano come quelle piccole.<br />

Se costruisci ottagoni e cupole sei bravo,<br />

c’ è però un minuscolo problema, dipende quale sarà il loro obiettivo.<br />

Avere l’energia negativa è la chiave per aprire la porta,<br />

per essere pronti ad accogliere la guerra attesa.<br />

La meta è sempre la stessa per le piramidi,<br />

Incrociare il proprio male significa incrociare i due mondi.<br />

New York e Dubai oggi ci parlano di nuovo,<br />

vogliono aprire le porte ai propri gemelli.<br />

Il loro desiderio è: scrivere la loro storia in un brano,<br />

e realizzare la loro idea – Il nuovo assetto mondiale.<br />

9 e poi 11 saltando con forza in alto,<br />

non permettere al popolo di vivere in pace.<br />

Guarderemo tutti come la torre si spezzerà in modo premeditato,<br />

per conoscere la causa dell’assalto.<br />

Come mai sapevano come fare? Qualcuno si è forse chiesto,<br />

quello non l’hanno scoperto da soli, qualcuno glielo aveva detto.<br />

Scavare il tesoro del tempio leggendo il segreto.<br />

Era scritto nel libro della magia.<br />

Camminano piano verso il loro obbiettivo, cosi l’ hanno quasi realizzato,<br />

quei maledetti uomini cattivi, cosa hanno fatto al mondo!<br />

Comandano alla tua mente e non ti lasciano respirare,<br />

ti daranno la gloria, basta che non ti azzardi a pensare.<br />

24


“Radni prostor”/ “Area de lavoro” - Andrea Rajić, Mostar<br />

KOLIKA JE SESTRINSKA LJUBAV / L' AMORE TRA SORELLE<br />

26


Dženita Redžić, Sapna<br />

KOLIKA JE SESTRINSKA LJUBAV<br />

Radni prostor / Area de lavoro<br />

Nedavno smo posjetili jedan od posljednjih izbjegličkih logora u našoj zemlji, tačnije na<br />

području Nezuka. Konkretnije, riječ je o tri djevojčice koje su sticajem životnih okolnosti, prije<br />

dvije godine ostale bez oba roditelja. Naime, otac je poginuo radeći na visokoj građevini, a<br />

majka je bolovala od leukemije i nakon izvijesnog vremena umrla je i ona.<br />

- I nju je dotukla tuga za babom, - komentariše o tome najstarija od sestara.<br />

Od tada one žive bez igdje ikoga. Emina, najstarija djevojčica, ima petnaest godina i brine o<br />

svojim mlađim sestrama, Lejli i Ameli. Njihovi uslovi za život su skoro nemogući. Same<br />

preživljavaju tužnu i bolnu životnu priču, otkriva najstarija djevojčica.<br />

- Još od samog početka naš život je bio veoma težak. Ipak, osjećali smo olakšanje dok su nam<br />

roditelji bili živi. Poslije njihove smrti ostale smo same nas tri, ja i moje dvije mlađe sestre. Od<br />

tada svaki korak je bolna rana, jer je sva odgovornost spala na mene. Bez obzira što ni ja nisam<br />

dovoljno odrasla, život me natjerao da sazrijem i postanem glavni oslonac svojim sestrama.<br />

Odrekla sam se svog školovanja, zarad toga da bi one imale koliko-toliko šta jesti i piti. Iako je to<br />

bilo u malim količinama naša međusobna ljubav ispunjavala je veliki dio praznine u <strong>našim</strong><br />

životima. Novac zarađujem radeći kod drugih, berem kukuruz, kupim sijena, kopam, čuvam<br />

ovce, sječem drva i još mnogo toga. Nije mi teško, to radim za sestre. Taj novac, koji zaradim,<br />

iskoristim za kupovinu neophodnih namirnica i pribora za školovanje sestara. Odjeću šijem od<br />

starih krpa ili materijala, a tašne (torbe) od najlona. Nemamo adekvatnu obuću, ponekad<br />

obuvamo i tjesnu ili veliku, poderanu koja propušta vodu. Pa često sušimo čarape na peći koja je<br />

prilično mala. Škola je udaljena pet kilometara, koje Lejla i Amela prepješače svakog dana pri<br />

odlasku i dolasku. Vodu donosimo sa bunara koji je daleko negdje oko dva kilometra od naše<br />

kolibe. Tako mi, znate, zovemo ovu našu kućicu. Najteže nam padaju zimski dani kada je mnogo<br />

hladno, a i dešava se da nemamo dovoljno drva, pa moram otići u šumu čak i po najvećoj mećavi<br />

da donesem. Koliba u kojoj živimo tokom kiše ili otapanja snijega prokišnjava. Često zaplačem<br />

kada pogledam ta tužna lica svojih sestara kojima je osmijeh izbrisan sa lica. Bez obzira što se<br />

nalazimo u ovakvoj situaciji one postižu odličan uspjeh u školi. Svake noći prije nego zaspim,<br />

mislim o tome šta ću sutra - hoćemo li imati šta jesti? Moram priznati da komšije ponekad<br />

donesu koji kilogram brašna, malo ulja, soli... Pored svega mi se još uvijek nadamo da će jednog<br />

dana biti bolje.<br />

Divimo se Emininoj hrabrosti i snazi koja je potrebna da bi se izdržalo to što ona i njene sestre<br />

preživljavaju. Na pitanje ima li kakve planove za budućnost i koji su, odgovorila je da trenutno<br />

ne može da misli o sebi, nego o svojim sestrama kojima posvećuje najviše pažnje i koje će<br />

izdržavati dok one ne budu spremne da brinu o sebi. Naravno, uz napomenu da ih nikada neće<br />

ostaviti i da će uvijek biti tu za njih. Ono što su nam Amela i Lejla otkrile je da su ponosne na<br />

svoju sestru koja im zamjenjuje oca i majku, ujedno da ne mogu opisat taj osjećaj, kada si<br />

prepušten bolnom i teškom životu, a živiš nadajući se boljem.<br />

Tako tri djevojčice koračaju stepenicama života posutim trnjem, ne znajući kada će i hoće li ikada<br />

stati na stepenicu olakšanja i sreće.<br />

Ovim putem pozivamo sve organizacije, institucije i ljude drage volje da pomognu Emini, Lejli i<br />

Ameli kojima još uvijek nije izgubljen osmijeh sa lica, pomozite da im taj osmjeh zadržimo i ako<br />

je ikako moguće povećamo.<br />

10 27


Radni prostor / Area de lavoro<br />

Neka ovo bude naš skromni doprinos dostizanju ovog za nas malog cilja, a za njih itekako velikog<br />

i značajnog.<br />

(Objavljeno u školskim novinama, 20. 11. 2006. godine)<br />

Dženita Redžić, Sapna<br />

L' AMORE TRA SORELLE<br />

Poco fa abbiamo visitato uno degli ultimi campi profughi nel nostro paese, per essere esatti<br />

l'area di Nezuka. Concretamente, si tratta di come la vita sa essere crudele con tre bambine che<br />

due anni fa hanno perso i genitori. Il padre ha avuto un incidente al lavoro e la madre aveva la<br />

leucemia, dopo un po’ anche lei e' deceduta.<br />

- Anche lei e' abbattuta dal dolore per la nonna- commenta la più grande delle sorelle.<br />

E da allora che vivono sole al mondo. Emina, la più grande, ha quindici anni e si occupa delle<br />

sorelle piu' piccole, Lejla e Amela. Vivono in condizioni quasi impossibili. Sopravvivono da sole,<br />

la storia della loro vita è dolorosa e triste, rivela la ragazza più grande.<br />

- Dall' inizio la nostra vita era molto difficile. Comunque, noi ci sentivamo più tranquille quando<br />

i genitori erano vivi. Dopo la loro morte siamo rimaste sole, noi tre, io e le mie due sorelle più<br />

piccole. D' allora ogni passo e' una ferita dolorosa, perche' tutta la responsabilita' sta sulle mie<br />

spalle. Neanche io sono cresciuta abbastanza, ma la vita mi ha fatto crescere e diventare un<br />

appoggio per le mie sorelle. Ho rinunciato alla loro educazione per avere almeno di che mangiare<br />

e bere. Anche se era poco, il nostro amore riempiva la maggior parte della vita. Guadagno<br />

lavorando per altri, coltivo il mais, rastrello il fieno, lavoro nei campi, bado alle pecore, spacco<br />

la legna, e molte altre cose. Non mi e' difficile, lo faccio per le sorelle. Con il denaro che guadagno<br />

compro la spesa e il necessario per la scuola . Per vestirci devo cucire da sola vecchi stracci<br />

e diversi materiali, e le borsette dal najlon. Non abbiamo le scarpe adeguate, a volte ce le<br />

mettiamo troppo piccole o troppo grandi, coi buchi che lasciano entrare l'acqua. Spesso<br />

dobbiamo asciugare le calze sulla stuffa che e' piccola.<br />

La scuola e' distante cinque chilometri, e Lejla ed Amela camminano ogni giorno per andare e<br />

ritornare. Ci portiamo dell' acqua dal pozzo che sta a due chilometri dalla nostra capanna. E'<br />

cosi' che, sapete, chiamiamo la nostra casa. Le giornate più difficili sono quelle invernali,<br />

quando fa molto freddo, e capita che non abbiamo abbastanza legna ed io devo andare nella<br />

foresta anche quando c' e' la bufera per portarli. La capanna dove viviamo lascia entrare l' acqua<br />

quando piove o quando la neve si scioglie. Spesso piango quando vedo i visi tristi delle mie<br />

sorelle a cui il sorriso e' stato cancellato. Nonostante la situazione, loro due a scuola vanno<br />

molto bene. Ogni sera, prima di addormentarmi, penso cosa faro' domani, avremo qualcosa da<br />

mangiare? Devo ammettere che i vicini di casa portano qualche chilo di farina, un po' di olio, il<br />

sale… Speriamo che un giorno le cose migliorino.<br />

Il coraggio e la forza con cui Emina e le sorelle sopportano tutto ciò è ammirevole.<br />

10 28


Radni prostor / Area de lavoro<br />

Alla domanda se ha dei piani per il futuro e quali sono, risponde che momentaneamente non<br />

può pensare a sé, ma alle sorelle a cui da' tutta l'attenzione finche' non sarrano in grado di<br />

sbrigarsela da sole. Certo, non le abbandonera' mai e per sempre sara' accanto loro. Amela e<br />

Lejla ci hanno rivelato che sono molto orgogliose della sorella che gli fa sia da madre sia da<br />

padre, ma allo stesso tempo è per loro impossibile esprimere l'emozione di una vita difficile,<br />

piena di dolore eppure piena di speranza di un futuro migliore.<br />

Cosi', tre ragazzine camminano per le scale della vita seminate di spine, non sapendo se il<br />

prossimo sarà un scalino di tranquilita' e di felicita'. Questo vuole essere un modo per invitare<br />

tutte le organizzazioni, le istituzioni e la buona gente ad aiutare Emina, Lejla e Amela che ancora<br />

hanno un sorriso sul viso, fate in modo che quel sorriso rimanga sui loro volti e, se e' possibile,<br />

allargarlo.<br />

Che questo sia un nostro timido contributo: una piccola cosa per noi, ma per loro tanto grande<br />

e importante.<br />

(Pubblicato nel giornale scolastico, 20. 11. 2006.)<br />

29


“Art”/”Arte” - Mirna Spužević, Mostar<br />

SVE SE OKREĆE.../ TUTTO (SI) GIRA...<br />

10 30


Teodora Košarac, Srebrenica<br />

SVE SE OKREĆE...<br />

Spušta se sivilo nad grad<br />

slušam tišinu u buci,<br />

svaki let je samo pad<br />

gledam sat na mojoj ruci.<br />

Skazaljke se pomeraju<br />

sadašnjost prošlost postaje,<br />

budući dani nam se spremaju,<br />

ali isto sve ipak ostaje.<br />

Tmurna svetlost, gradska tama<br />

svetsko ogledalo besa i srama.<br />

Kad sunce pada, osmeh strada<br />

nemi zraci su lažna nada.<br />

Prazne reči su bol i kazna,<br />

svet je iluzija sa puno sarkazma.<br />

Krvava komedija, tmurna idila<br />

i osmeh i plač nekom' daju krila.<br />

Na novi način, u novo vreme,<br />

jer svako žanje to svoje seme.<br />

Toliko laži pod maskom istine,<br />

zlo sakriveno pod plastom čistine.<br />

Vozovi prošli, iscrtani grafiti,<br />

pitanje ko smo?...Ko bi trebali biti?!<br />

Prazni listovi pročitanih knjiga<br />

osmeh, suze, naivnost i briga.<br />

Pocepani prozori, slomljeni papiri,<br />

nepoznata mesta na kojima smo bili.<br />

Promena mišljenja, vraćanje sećanja<br />

sunce, kiša, pohvale i vređanja.<br />

Sadašnjost se svodi na budućnost u prošlosti,<br />

svako želi sebi nešto da oprosti.<br />

Šta je bilo? Šta jeste?...Šta će doći?<br />

Još jedna pesma pisana u noći.<br />

Još jedan list u moru ostalih,<br />

želja da nešto nekome ostavim.<br />

Osećaj sreće i kada plačeš,<br />

ne znaš o čemu pišem al' znaćeš.<br />

Vreme se menja, život nas pokreće,<br />

smejaću se opet jer sve se okreće.<br />

10 31<br />

Art / Arte


Art / Arte<br />

Teodora Košarac, Srebrenica<br />

TUTTO (SI) GIRA...<br />

Si sta posando il grigiore sulla città,<br />

ascolto il silenzio nel chiasso,<br />

ogni volo è soltanto una caduta,<br />

sto guardando l’ orologio al mio polso.<br />

Le lancette si muovono,<br />

il presente il passato diventerà.<br />

I giorni futuri arrivano,<br />

però lo stesso tutto rimane uguale.<br />

La luce torbida, le tenebre della città,<br />

lo specchio mondiale della rabbia e della vergogna.<br />

Quando la luce finisce il sorriso patisce,<br />

i raggi muti sono la speranza falsa.<br />

Le parole vuote sono il dolore e la punizione<br />

il mondo è l’illusione con molto sarcasmo.<br />

La commedia insanguinata, l’idillio fosco,<br />

il sorriso, ma anche il pianto possono dare le ali a qualcuno.<br />

Al modo nuovo, nel tempo moderno,<br />

perché ognuno miete quel suo seme.<br />

Quante bugie sotto la maschera della verità,<br />

il male nascosto sotto il manto della lucidità.<br />

I treni passati, i graffiti già scritti<br />

la domanda chi siamo?.. Chi dobbiamo essere?!<br />

I fogli puliti dei libri letti,<br />

il sorriso, le lacrime, ingenuità e la premura.<br />

Le vetrate stracciate, i fogli rotti<br />

i luoghi sconosciuti dove siamo stati.<br />

Le opinioni che cambiano, il ricordo che torna,<br />

il sole, la pioggia, le lodi e le offese.<br />

Il presente si è ridotto al futuro nel passato,<br />

ciascuno desidera a perdonarsi qualcosa<br />

Che cosa è successo?Che cosa c’ è adesso?... Che cosa arriverà?<br />

Ancora una poesia nella notte si scriverà.<br />

Ancora un foglio nel mare degli altri,<br />

il desiderio di lasciare qualcosa a qualcuno.<br />

Il senso della felicità anche quando sarai in lacrime,<br />

non sai cosa sto scrivendo ma lo saprai.<br />

Il tempo cambia, la vita cammina,<br />

riderò di nuovo perché tutto (si) gira.<br />

10 32


“Biti ili ne biti”/”Essere o non essere” -<br />

Gordana Ognjenović, Šekovići<br />

IPAK OSTVARENA ŽELJA / EPPURE, IL DESIDERIO (SI E’) SAZIATO<br />

SAMOTANJAK U STAROSTI / SOLITARIO NELLA VECCHIAIA<br />

10 34


Danijela Jokić, Lopare<br />

IPAK OSTVARENA ŽELJA<br />

Da li je istina da jedna slika<br />

govori više od riječi?<br />

ako je tako, pogledaj djeda<br />

koji bol i patnju samo ćutnjom liječi...<br />

I dalje zamišljeno sjedi,<br />

kao da nema lijeka...<br />

Zašto u daljinu gledi?<br />

možda nekoga čeka?<br />

Odijelo mu pomalo trošno,<br />

ispod šubare kosa sijeda...<br />

no sudeć' po izrazu lica,<br />

željan je svojega čeda...<br />

Prošlo je duže vrijeme...<br />

Djed čeka i sada...<br />

Hoće li do noći nijeme<br />

čekati u centru grada?<br />

Da, za svoje će čedo<br />

čekati do kasno u noć...<br />

Samo, hoće li njegovo dijete<br />

ipak u posjetu doć'?<br />

Automobili pored njega<br />

prolaze sve više i više...<br />

A starac, bez naglih pokreta,<br />

samo nastavlja da ih ignoriše...<br />

Možda bi on prošetao malo<br />

po sada već vreloj cesti?!<br />

Ali ne! Tu, baš tu je obećao<br />

sa sinom da će se sresti!<br />

Vrijeme prebrzo leti,<br />

ruka lagano podrhtava..<br />

I štap će ispasti djedu...<br />

Izgleda da mu se i spava..<br />

Biti ili ne biti / Essere o non essere<br />

35


Biti ili ne biti / Essere o non essere<br />

Ograda na kojoj sjedi<br />

uveliko postaje vruća...<br />

Vreli su i plavi<br />

i zeleni<br />

krovovi oronulih kuća...<br />

Noć polako pada...<br />

Za čekanjem ga želja minu...<br />

Ustade i, iz grada<br />

on krenu k' svojemu sinu...<br />

Popravi košulju smeđu,<br />

zakopča jaknu plavu...<br />

Namjesti nakrivljenu šubaru<br />

koju često stavlja na glavu...<br />

Starcu trošnom odijelu,<br />

sad punom milja, veselja...<br />

baš toga dana, u srijedu,<br />

ispuni se želja,<br />

i ode k' svojemu čedu...<br />

Danijela Jokić, Lopare<br />

EPPURE, IL DESIDERIO (SI E’) SAZIATO<br />

E’ possibile che una foto<br />

dica più delle parole?<br />

Se è cosi, guarda il nonno<br />

che col silenzio cura la sofferenza e il dolore...<br />

Si è impensierito essendo seduto ancora,<br />

come se pensasse che la medicina non si trova.<br />

Perché guarda nella lontananza?<br />

Forse aspetta qualcuno?<br />

Il suo abito è un po’ consumato,<br />

sotto il colbacco si intravedono i capelli grigi...<br />

però, giudicando l’ espressione del suo viso,<br />

sembra che sia desideroso del proprio figlio.<br />

E’ passata più di un ora...<br />

Però il nonno aspetta ancora...<br />

Ma aspetterà nel centro della città<br />

fino alla notte fonda?<br />

36


Biti ili ne biti / Essere o non essere<br />

Si, per il proprio figlio<br />

aspetterà fino alla notte fonda...<br />

Però, il suo figlio davvero<br />

verrà a trovarlo?<br />

Ci sono sempre più, e più...<br />

macchine che passano accanto al nonno.<br />

E il vecchio, senza mosse frettolose,<br />

continua soltanto ad ignorarle...<br />

Forse vorrebbe fare almeno un passo<br />

sul viale ormai già ben riscaldato?!<br />

Però no! Qui, proprio qui ha promesso<br />

che col figlio si sarebbe incontrato!<br />

Il tempo vola velocemente<br />

e la mano trema lievemente...<br />

Cadrà anche il bastone al nonno...<br />

Sembra che lui abbia sonno...<br />

Il recinto su cui si è seduto<br />

sta diventando caldo di brutto...<br />

Scottano i tetti<br />

blu e verdi<br />

delle case cadenti...<br />

La notte sta calando lentamente...<br />

L’ idea di non aspettare più gli passa per la mente..<br />

Si alza, e dalla città<br />

si incammina verso suo figlio...<br />

Si mette a posto la camicia marrone,<br />

abbottona la giacca blu...<br />

E raddrizza il colbacco storto<br />

che spesso porta sulla testa...<br />

Per il vecchio con la giacca consumata,<br />

che adesso è pieno di piacere e di felicità...<br />

sarà proprio mercoledì il giorno<br />

in cui il suo desiderio si realizzerà.<br />

Perché suo figlio raggiungerà.<br />

10 37


Biti ili ne biti / Essere o non essere<br />

Aldin Ahmetović<br />

SAMOTANJAK U STAROSTI<br />

- Idrize, ooooo Idrizeeeee… Ne čuje me izgleda, - povika jedan iz grupe.<br />

Starac podiže glavu i odazva se: “Hoj-hooooj, čujem vaaas”<br />

- Hajde s nama na kahvu, sjediš tu po čitav dan, - pozva ga onaj isti.<br />

- Neka, neka! Odmaram malo, pijem ja stalno kahvu, - odbi njihov poziv Idriz i nastavi po svome.<br />

Oni odoše u obližnji kafić koji se nalazio blizu starčeve kuće. Zvao se Idriz, umornog lica i poblijedog<br />

pogleda. Ponovo podiže glavu ka nebu i pomisli na njegovu porodicu, sina, snahu, na svoja<br />

dva draga unučića, da su i oni negdje tamo pod tim nebom. Prošlo je dugo vremena otkako su<br />

otišli od kuće. Na stolici pored svoje ograde je po čitav dan sjedio, hranio bi ptice kada slete u<br />

njegovu avliju. Pored njegove avlije živjela je jedna žena koja ga je često zvala na kahvu i<br />

spremala mu jelo. Pošto je mnogo volio ptice, otišla je jednom u grad i kupila mu dvije ptice u<br />

kavezu da mu prave društvo. Kada ih je ugledao, obradovao se kao malo dijete i odnio ih u kuću.<br />

Idriz je imao jednog malog prijatelja koji bi svraćao kog njega kada bi prolazio pored njegove<br />

kuće poslije škole.<br />

- O, vidim imate nove ukućane, čika Idrize, - osmijehnu se dječak.<br />

- Tako je, moj Hasane, – reče Idriz i nastavi - one su ti preletjele čitavim ovim nebom iznad nas.<br />

- Pa sigurno su sletjele koji put kod Emira i Enisa u Francusku?<br />

- Hehe , - osmijehnu se starac, - upravo dolaze iz Francuske.<br />

- Je li, jesu li vam rekle kako je njima tamo, kako žive? - upita znatiželjno dijete.<br />

- Jesu, jesu kako nisu, kažu imaju svega, ali da jedva čekaju da mene vide, - reče Idriz i duboko<br />

uzdahnu. Gledao je malog dječaka kako se igra sa pticama i u njegovim <strong>očima</strong> vidio je oči<br />

njegovih unuka i dao bi sve imanje što ima za jedan zagrljaj s njima.<br />

- Je li, jesi li kretao kod Omera, hoće li kasniti?, - upita starac.<br />

- Jesam, jesam kaže da će sutra navratiti kod vas da obiđe njive, pa da se naredite.<br />

- Aha, dobro.<br />

Imao je mnogo imanja, ali sin nije tu pa je htio dati ga drugima da koriste. Mali Hasan bio je<br />

nepažljiv sa pticama i jednu je ispustio napolje.<br />

- Čika Idrize, čika Idrize, brzo pobjeći će!<br />

Starac skoči sa stolice za pticama i trčeći za njom prema vratima uhvati je i nogom udari od vrata.<br />

- Joooj! - jeknu starac, a dječak sav uplašen izađe napolje i zovnu pomoć. Dotrča komšinica.<br />

Smjestila ga je u krevet da odmara i donosila mu hranu.<br />

Dani su prolazili, a njegovi poznanici koji su prolaziili pored njihove njive opaziše da Idriza nema<br />

pored ograde već duže vremena, pa im biješe čudno, jer je tu gotovo svaki dan, pa odlučiše da<br />

vide šta se dešava s njim. Uđoše u kuću i vidješe ga u krevetu sa zavijenom nogom kako leži.<br />

- Da ga ne budimo, a?<br />

- Ma nećemo, vidiš da je slomio nogu neka odmara.<br />

- A onog njegovog sina nigdje nema, kako ga nije grehota ostavit oca bespomoćnog i samog kod<br />

kuće.<br />

- Rodiš se sam i umreš sam, nego ‘ajmo mi neka on spava.<br />

- Hajmo!<br />

I odoše. Idriz je čuo njihov razgovor pa mu potekoše suze i u mislima su mu bili samo njegovi<br />

unuci. Pala je noć. Idriz se pripremao da legne. Neko pokuca na vrata.<br />

- Naprijed! - reče on.<br />

10 38


Opet pokuca.<br />

- Naprijed, naprijed! - ponovi.<br />

Čuše se dječiji smješci, a on polahko sa štapom dođe do vrata. Kada ih je otvorio, štap mu<br />

izmaknu iz ruku, a iz očiju potekoše suze, ali suze radosnice, jer je ugledao svoje unuke, svog sina<br />

i snahu. Zaboravio je na nogu, bore mu nestadoše sa lica od golemog osmijeha i krenu unucima<br />

u zagrljaj.<br />

- Djeco moja... - i poče ih ljubiti.<br />

I dok su se oni smještali i razgledali u kući, Idriz sa kavezom izađe napolje. Pogleda ono mjesto<br />

na ogradi i reče: “ E, moja ogrado, nadam se da više neću sjediti sam na tebi po cio dan!“ Zatim<br />

otvori kavez i pusti ptice.<br />

- Moje jato se meni vratilo, pa je vrijeme da se i vi vratite svome jatu”.<br />

Ode radostan u kuću. Svjetlo se vidjelo do kasno u noć.<br />

Aldin Ahmetović, Sapna<br />

Biti ili ne biti / Essere o non essere<br />

SOLITARIO NELLA VECCHIAIA<br />

- Idrize, ooooo Idrizeeeee…. Mi sa che non mi sente, - urla uno del gruppo.<br />

Il vecchio alza la testa e risponde: „Ooooooo, vi sento“.<br />

- Vieni con noi a prendere un caffé, e' tutto il giorno che stai seduto li'- lo invita.<br />

- Bene, bene! Riposo un po’, io bevo il caffé tutto il tempo,- Idriz rifiuta il loro invito e continua<br />

le sue cose.<br />

Se ne andassero pure al bar che stava vicino a casa del vecchio. Si chiamava Idriz, con il viso<br />

stanco e lo sguardo un po’ pallido. Alza la testa nuovamente verso il cielo e pensa alla sua<br />

famiglia, suo<br />

figlio, sua nuora, ai suoi carissimi due nipoti; anche loro stanno sotto lo stesso cielo da qualche<br />

parte. E' passato tanto tempo da quando sono andati via da casa. Su una sedia accanto al<br />

cancello<br />

sta tutto il giorno seduto, dà da mangiare agli uccelli quando vengono nel giardino. Accanto al<br />

suo<br />

giardino abita una donna che spesso lo invitava per il caffè e che gli preparava il cibo. Siccome<br />

Idriz amava molto gli uccelli, lei una volta era andata in citta' a comprare due uccelli in gabbia<br />

cosi' per fargli compagnia. Quando li ha visti è stato felice di portarli in casa.<br />

Idriz aveva un piccolo amico che gli faceva visita quando passava accanto casa sua dopo la<br />

scuola.<br />

- Oh vedo che avete i nuovi coinquilini signor Idriz,- sorride il ragazzo.<br />

- E cosi', Hasan caro,- dice Idriz – loro hanno volato tutto il cielo che sta sopra di noi.<br />

- Allora, sicuramente sono state qualche volta da Emir ed Enisa in Francia?<br />

- He,- sorrise il vecchio,- vengono proprio da lì.<br />

- Davvero? Le hanno detto come stanno li', come vivono?- chiede curioso il bambino.<br />

39


Biti ili ne biti / Essere o non essere<br />

- Sì, come no, dicono che hanno di tutto, però non vedono l’ora di rivedermi,- dice Idriz e fa un<br />

sospiro profondo. Guarda il bambino che gioca con gli uccelli e negli suoi occhi ha visto gli<br />

occhi dei suoi nipoti e darebbe tutto quello che ha soltanto per un loro abbraccio.<br />

- Senti, hai visto Omer, sara' in ritardo?,- chiede il vecchio.<br />

- Si, ci sono stato, dice che domani verra' da Lei per visitare i campi per poi fare un accordo.<br />

- Ah, bene.<br />

Aveva tanta terra, pero' siccome il figlio non era qui voleva farla usare ad altri. Piccolo Hasan<br />

era stato poco prudente con gli uccelli e cosi' uno e' scappato fuori.<br />

- Signor Idriz, signor Idriz, presto, e' scappato via!<br />

Il vecchio salta dalla sedia per prendere gli uccelli e nella corsa verso la porta inciampa e con la<br />

gamba sbatte contro la porta.<br />

- Aia!- urla il vecchio e il bambino impaurito esce chiamando aiuto. La vicina di casa corre in<br />

aiuto. Lo mette sul letto per farlo riposare, gli porta del cibo.<br />

Passarono i giorni. I conoscenti che erano passati davanti al suo campo, avevano notato che da<br />

un po’ di tempo Idriz non era accanto al cancello, e si sono insospettiti perche' lui di solito quasi<br />

ogni<br />

giorno stava li'. Sono entrati in casa, lo hanno trovato a letto con la gamba fasciata.<br />

- Non lo svegliamo, eh?<br />

- Ma no, vedi che ha la gamba rotta. Lasciamolo riposare.<br />

- E quel suo figlio non si vede da nessuna parte, come può lasciare il padre cosi' senza aiuto e<br />

cosi' solo a casa.<br />

- Nasci solo e muori solo, ma andiamo via che lui dorma.<br />

- Andiamo!<br />

E se ne andarono. Idriz, che ha ascoltato la loro conversazione, piangeva, ma aveva in mente<br />

soltanto i suoi nipoti.<br />

La notte e' arrivata. Idriz si preparava ad andare al letto.<br />

Qualcuno bussa alla porta.<br />

- Avanti!- dice lui.<br />

Bussano di nuovo.<br />

-Avanti, avanti!- ripete<br />

Si sentono le risate dei bambini e lui lentamente con il bastone si avvicina alla porta. Quando la<br />

apre,<br />

il bastone gli scappa dalle mani, le lacrime scorrono dagli occhi, pero' lacrime di<br />

gioia, perché aveva visto i suoi nipoti, suo figlio, sua nuora. Ha dimenticato la gamba, le<br />

rughe sono sparite in un grande sorriso. Abbracciava i nipoti.<br />

- Bambini miei….- ed inizia a baciarli.<br />

Mentre loro giravano per casa, Idriz esce fuori con la gabbia. Guarda quel posto davanti al<br />

cancello e dice: „ Oh, mio cancello, spero che non staro' seduto accanto te per sempre!“<br />

Poi apre gabbia e libera gli uccelli.<br />

- Il mio stormo e' tornato, cosi' e' ora che anche voi torniate al vostro stormo.<br />

Felice ritorna dentro casa. La luce resta accesa fino a notte fonda.<br />

10 40


“Bosna”/”Bosnia” - Asmir Omerović, Čelić<br />

ŽIVOTNI LAVIRINT / IL LABIRINTO DELLA VITA<br />

42


Sanja Simikić, Lopare<br />

ŽIVOTNI LAVIRINT<br />

Posmatrajući šumu iz daljine, mislim kako joj se ne može prići, da se kroz nju ne može proći i da<br />

je poput uzanog mračnog lavirinta iz kog ne bih mogla izaći kad bih se u njemu slučajno našla.<br />

Tako je i sa nekim stvarima u životu. Kad su ljudi oko tebe srećni i kad ti u životu cvjetaju ruže,<br />

misliš da ti niko i ništa ne može to pokvariti. Ali, šetajući kroz životni lavirint desilo mi se<br />

neočekivano, razočarala me dugogodišnja najbolja drugarica.<br />

Iza naizgled dobre drugarice, u koju sam imala puno povjerenja krije se osoba koju mi se činilo<br />

da dobro poznajem, a u stvari mi je bila potpuno nepoznata. Njeno ponašanje me je svakim<br />

danom sve više zabrinjavalo. Počela se družiti sa lošim društvom i ponašati kako ne priliči njenim<br />

godinama. Njen rječnik bio je osiromašen psovkama i ružnim riječima. Uzimala je prekomjernu<br />

dozu alkohola i cigareta, čak je postala i zavisna od alkohola. Stalno sam pokušavala razgovarati<br />

sa njom, ali je bilo uzalud. Svaki razgovor završavao bi svađom i njenim omalovažavanjem.<br />

Roditelji nisu pridavali pažnju njenom ponašanju, što je pomoglo da se ona još više upropasti i<br />

od dobre i kulturne djevojčice pretvori u agresivnu i neodgovornu osobu, koja kreće u potpuno<br />

novi svijet koji vodi ka propasti. Mnogima sam se obratila za pomoć, ali svi su puno obećavali, a<br />

ni jedno obećanje nije bilo ispunjeno.<br />

Pokušala sam na sve načine riješiti njen problem. Slučajno sam u nekom koferu pronašla naše<br />

sveske, koje smo pisale kao male i kad smo bile prepune radosti. Nazvala sam je i nagovorila da<br />

se vidimo. Rekla sam joj da dođe kod mene. Pokazala sam joj sveske i pričala sa njom. Počela je<br />

plakati. Shvatila je da je imala život prepun sreće, koji je njenom krivicom pretvoren u pakao.<br />

Molila me za pomoć.<br />

Uz puno truda i želje, otišla je na odvikavanje od alkoholizma. Nakon nekoliko mjeseci se izlječila<br />

i počela normalno živjeti. Nisam mogla vjerovati da se ovo može desiti. Drago mi je što sam joj<br />

pomogla da spase svoj život.<br />

Životni lavirint je, izgleda, prepun čuda.<br />

10 43<br />

Bosna / Bosnia


Bosna / Bosnia<br />

Sanja Simikić, Lopare<br />

IL LABIRINTO DELLA VITA<br />

Sto osservando il bosco nella lontananza e penso che è impossibile raggiungerlo e attraversarlo.<br />

Somiglia ad un labirinto stretto e buio, penso che se mi trovassi per caso lì non riuscirei mai ad<br />

uscire.<br />

Cosi succede anche con certe cose della vita. Quando la gente intorno a te è felice e quando<br />

nella vita fioriscono le rose, pensi che nessuno e niente può guastarlo. Però passeggiando<br />

lungo il labirinto mi è successo d’improvviso, la mia miglior amica mi ha deluso.<br />

Dietro una ragazza, apparentemente una brava amica , in quale avevo molta fiducia, si<br />

nascondeva una persona a me sconosciuta, anche se pensavo di conoscerla bene. Giorno dopo<br />

giorno, il suo comportamento mi preoccupava sempre di più. Aveva cominciato a frequentare<br />

cattive compagnie e ha iniziato ha comportarsi in un modo strano che non si<br />

abbinava alla sua età. Con l’ uso delle parolacce il suo vocabolario si era impoverito. Consumava<br />

troppo alcool e fumava tante sigarette, era addirittura diventata dipendente dall’alcool. Ho<br />

provato più volte a parlare con lei, però era inutile. Ogni conversazione finiva in litigio, lei mi<br />

disprezzava. I suoi genitori non facevano caso al suo comportamento, è ciò aveva contribuito.<br />

Da una ragazza per bene, di cultura si era trasformata in una persona aggressiva e irresponsabile,<br />

che andava verso un mondo assolutamente nuovo che la portava alla rovina.<br />

Ho parlato con molti chiedendo aiuto, tutti promettevano, ma neanche una di queste promesse<br />

è stata mantenuta.<br />

Ho provato in tutti i modi a risolvere il suo problema. Per puro caso in una borsa da viaggio.<br />

Ho trovato i nostri quaderni, dove avevamo scritto delle cose quando eravamo piccole e<br />

colme di gioia. L’avevo chiamata ed ero riuscita a convincerla a vederci. Le ho fatto vedere i<br />

quaderni e abbiamo parlato a lungo. Ha cominciato a piangere.<br />

Aveva capito che la sua vita era piena di gioia e che per colpa sua era diventata un<br />

inferno. Mi ha chiesto di darle una mano.<br />

Con grande impegno e desiderio di migliorare, era partita per disintossicarsi dall’alcool.<br />

Dopo qualche mese è guarita e ha ricominciato a vivere una vita normale.<br />

Non credevo che ciò potesse accadere. Sono contenta di aver contribuito a<br />

salvargli la vita. Il labirinto della vita, sembra sia pieno di miracoli.<br />

10 44


“Dug je put do vrha”/”E lungo il cammino fino alla cima”<br />

- Alma Ljajić, Čelić<br />

SLOVO O SNU / LA LETTERA DEL SOGNO<br />

ZLATNA STAZA / IL SENTIERO DORATO<br />

KORAK NAPRIJED / UN PASSO AVANTI<br />

10 46


Dug je put do vrha / E lungo il cammino fino alla cima<br />

Mujkić Eldin, Čelić<br />

SLOVO O SNU<br />

Uspinjem se tvojim strmim putem<br />

Sudbinu krojim<br />

I ne znaš kako je čarobno znati<br />

Da negdje postojiš, da šutiš, da bježiš<br />

I moliš, pred onim čega se bojiš.<br />

Pod zvjezdanim nebom dočekuješ<br />

Zoru,<br />

Samo pričaš svoje priče,<br />

Kao kap koja ne otiče.<br />

Zamisli rijeku koju mjesec dijeli<br />

Na pola,<br />

Na njoj pticu koja je zaboravila<br />

Da leti,<br />

I pisca koji je na papir napisao<br />

Mrvicu bola.<br />

Sve što idemo dalje u prošlost<br />

Propada<br />

Svo zlo svijeta se budi,<br />

A to što smo ljudi se zaboravlja.<br />

Ah što nisam sada vjetar da među<br />

Oblake ja krenem<br />

Do svog doma da dođem,<br />

Da ugrijem ruke svoje,<br />

Hladno i tužno je ovdje,<br />

Bez radosti, bez tračka nade,<br />

U snu misao te pokrade.<br />

A kada zaista sve umre,<br />

I tišina nestaje koracima tišim,<br />

Možda u drugom svijetu ćeš o<br />

Svemu da misliš.<br />

47


Dug je put do vrha / E lungo il cammino fino alla cima<br />

Mujkić Eldin, Čelić<br />

LA LETTERA DEL SOGNO<br />

Sto salendo sulla tua strada erta.<br />

Sto tagliando il destino come il vestitino<br />

E non sai come è meraviglioso sapere<br />

Che esisti da qualche parte, che stai tacendo, che stai scappando<br />

E pregando, davanti quello che temi<br />

Sotto il cielo stellato aspetti<br />

L’ alba<br />

Solamente racconti la tua storia<br />

Come la goccia che non va via<br />

Immagina il fiume che la luna divide<br />

In due,<br />

Su essa l’ uccello che ha dimenticato come si fa<br />

A volare,<br />

E lo scrittore che sul foglio ha scritto<br />

Una briciola di dolore.<br />

Più torniamo/si torna/ nel passato<br />

Crolla<br />

Tutto il male del mondo si risveglia,<br />

E il fatto che siamo uomini si dimentica.<br />

Ehi, perché ora non sono il vento per andare<br />

E stare tra le nuvole<br />

Raggiungere la mia casa<br />

Per riscaldarmi le mani<br />

Freddo e triste è qui<br />

Senza la felicità, senza neanche una traccia della speranza<br />

Nel sogno il pensiero si fa intenso<br />

Ma quando davvero tutto morirà<br />

E la quiete va via con i passi più silenziosi<br />

Forse stando in un altro mondo<br />

Penserai a tutto.<br />

48


Dug je put do vrha / E lungo il cammino fino alla cima<br />

Tima Omerović, Sapna<br />

ZLATNA STAZA<br />

A na borovima laste sletjele,<br />

umislile jadne da još ljeto je.<br />

Dok na glavama sićušnim snijeg se bijeli,<br />

lepršavim krilima griju tijela svoja,<br />

i tako započinje priča moja.<br />

I zaista neke stvari koje se dese slučajno su zapravo čovjeku najslađe, te sitnice pišu našu<br />

sudbinu.<br />

Eto, njihova priča započinje ispod te dvije prigrljene lastavice, koje su ih posmatrale jako čudno.<br />

Ambijent koji bi nekom značio umiranje prirode i svega ostalog, njima je bio savršen dekor za<br />

romantičan susret. Oboje su bili zamišljeni. Tumarali slučajno tim zlatnim stazama od lišća<br />

ispletenim, kad su se prvi put, naslonjeni jedno drugom na rame pogledali pravo u oči. Taj<br />

pogled je trajao minutima, zapravo jako dugo. Nesvjesno su zurili jedno u drugo i kao da su<br />

pronašli dugo očekivani odgovor na sva svoja pitanja. Iako neki ljudi ne vjeruju u ljubav na prvi<br />

pogled ili ne vjeruju uopće u ljubav, ja mogu sa sigurnošću reći to je bila ljubav na prvi pogled<br />

kao i ljubav uopće, kako god, taj susret se završio samo na pogledu.<br />

Ostatak dana je mislio samo na te duboke plave oči pune tuge koja mu je razarala dušu i tjelo.<br />

Noću ju je čak sanjao, te njene usne kao narom prelivene, ruke nježnije od anđeoskih, a dah bi<br />

mu zastajao svaki put kad bi se sjetio tog susreta, te njene blizine i kao da je pored njega mogao<br />

da osjeti kako diše, dok bi ga njen miris čupao iz sve te njegove strasti koja bi ga nosila i dizala ga<br />

visoko iznad svijeta u kome živi.<br />

Često je on tuda prolazio. Taj put je vodio do njegove škole. Volio je to mjesto u kome je<br />

sreo nešto najljepše što mu je život mogao pružiti. Bio je presretan. Sreće sjaj je blistao u<br />

njegovim <strong>očima</strong> dok bi svojim prijateljima pričao o toj djevojci. Ona je nedavno doselila u to<br />

prekrasno mjesto i ni slutiti nije mogla da će čari ljubavi pokucati na vrata njena srca. Naredni<br />

dan je žedan te njene ljepote, žurio da što prije stigne u park da bi je mogao čekati tu gdje su je<br />

njegove oči posljednji put spazile. I dok je zamišljen stajao trudeći se da smisli na koji način će<br />

pokazati istinsku ljubav i sve te osjećaje nježnosti, ona se pojavila. Koračajući prema njemu<br />

mogla je osjetiti toplinu ljubavi, pogledala ga je i poklonila mu jedan osmijeh koji mu je bio<br />

vrijedniji od bilo čega što je u tom trenutku mogao dobiti. Pozdravio ju je umiljato i nekako<br />

zbunjujućim glasom.<br />

- Zašto si tako uzbuđen? - upitala je glasom nježnijim od svile i uputivši se sa njom do škole<br />

pričali su o mnoštvu toga.<br />

Još dugi niz godina njihov put je hodio tom stazom. Svaki put kad bi prolazili tom stazom koja im<br />

budi drage uspomene, stajali bi na istom tom mjestu i prisjećali se tih divnih trenutaka koji bi ih<br />

ponovo vraćali u prošlost ispunjenu emocijama. Često bi im oči orosile kada bi se opet zagledali<br />

jedno u drugo. Ljubav nema granica, a ta njihova ljubav je istinski pokazatelj da ono što želimo i<br />

nije tako daleko od stvarnosti i da je ljubav na prvi pogled zaista moguća.<br />

Svaka priča ima svoju srž, svoje vrijednosti te one najemotivnije trenutke od kojih vam zastane<br />

dah. I te majčine riječi o priči njenog života, koje bi poklanjala svojoj dječici svaki put pred<br />

spavanje, bile su im najveće blago i najljepši stih za najljepše sne.<br />

I ova za mene ima najveći značaj, jer predstavlja uvertiru u nešto što sam sada ja!<br />

10 49


Dug je put do vrha / E lungo il cammino fino alla cima<br />

Tima Omerović, Sapna<br />

IL SENTIERO DORATO<br />

E sui pini le rondini stanno,<br />

Pensano che ancora e' estate.<br />

Mentre la neve imbianca le loro testoline,<br />

Il remeggio delle ali riscalda i loro corpi,<br />

E cosi' che inizia la mia storia.<br />

E' vero che le cose che capitano per caso sono quelle più dolci per l' uomo, sono piccole cose<br />

che scrivono il nostro destino.<br />

Ecco, la loro storia inizia sotto quelle due rondini abbracciate che li guardavano con tanta<br />

curiosità. Un ambiente che a qualcuno potrebbe sembrare la morte della natura e di tutto il<br />

resto, per loro era il perfetto decoro di un incontro romantico. Erano in pensiero. Hanno vagato<br />

per caso su quei sentieri dorati fatti da fogli, quando si sono, per la prima volta, appoggiati uno<br />

contro altro, guardati dritto negli occhi. Uno sguardo che durava minuti, veramente molto a<br />

lungo. Inconsci, fissi uno nell' altra come se trovassero risposta a tutte le loro domande che<br />

aspettavano da tempo. Anche se alcune persone non credono per niente nell' amore, io posso<br />

con sicurezza dire che quell' amore era l' amore a prima vista come l'amore in generale.<br />

Comunque, quell' incontro era finito soltanto con lo sguardo.<br />

Per il resto della giornata ha pensato solo a quelli profondi occhi blu pieni di tristezza<br />

che gli distruggevano il corpo e l' anima. Di notte la sognava, quelle labbra, le mani più tenere<br />

di quelle di un angelo, e tratteneva il respiro ogni volta che ricordava il loro incontro, quella sua<br />

vicinanza, come se potesse sentirla respirare, mentre il sapore di lei gli tirava fuori tutta quella<br />

passione che lo portava in alto, sopra il mondo in cui viveva.<br />

Lui ci passava spesso. Era la strada per la scuola. Amava il posto dove aveva incontrato la cosa<br />

più bella che la vita gli poteva offrire. Era tanto felice. I suoi occhi si illuminavano dalla felicita'<br />

mentre parlava agli amici di quella ragazza. Quando lei si era trasferita in quel posto bellissimo<br />

non poteva pensare che la magia dell'amore avrebbe bussato alla porta del suo cuore.<br />

Il giorno seguente, aveva sete di quella bellezza, aveva fretta di arrivare prima possibile nel<br />

parco dove poteva aspetarla, la' dove i suoi occhi l'avevano vista l' ultima volta. Pensava a come<br />

dimostrare l'amore autentico e tutte quelle tenere emozioni, quando lei arrivo'.<br />

Camminando verso di lui, poteva sentire il calore dell' amore, lo ha guardato e gli ha regalato il<br />

sorriso più prezioso di ogni altra cosa che poteva avere in quel momento.<br />

L' ha salutato con tenerezza e con voce un po' confusa.<br />

- Perche' sei cosi' aggitato?- gli ha chiesto con la voce più morbida della seta e hanno parlato di<br />

tante cose camminando insieme fino a scuola.<br />

Per tanti anni il loro cammino era stato quel sentiero. Ogni volta quando passavano per il<br />

sentiero tornavano i momenti bellissimi. Tante volte i loro occhi si sono arrossati guardandosi<br />

l’un l’altro. L'amore non ha limiti, e questo loro amore ci mostra quello che vogliamo e che non<br />

e' cosi' lontano dalla realta' e che l' amore a prima vista e' veramente possibile.<br />

Ogni storia ha la sua essenza, la validita', anche i momenti piu' emotivi che vi lasciano senza<br />

respiro. E quelle parole della madre che parlava della storia della sua vita, che regalava ai suoi<br />

bambini ogni volta prima che se ne andassero a dormire, erano il tesoro piu' grande e un verso<br />

piu' bello per i piu' bei sogni.<br />

E questa ha per me maggior importanza preche' e' un' introduzione<br />

a quello che sono io adesso.<br />

10 50


Dug je put do vrha / E lungo il cammino fino alla cima<br />

Tijana Bašić, Šekovići<br />

KORAK NAPRIJED<br />

U životu ne bude uvijek onako kako želimo. Često se dese stvari koje nam ostave duboke i trajne<br />

ožiljke. Da li smo mi krivi za to, ili možda neko drugi, to sada nije bitno. Ne treba se vraćati u<br />

prošlost i misliti na stvari koje su prošle. Znam da je prošlost sidro koje nas zaustavlja u mnogim<br />

stvarima. Ali trebamo misliti na sadašnjost, misliti na budućnost.<br />

Trebamo težiti ka vrhu, ka sreći, težiti ka ljubavi. Svaki novi napravljen korak je nešto više, bolje.<br />

Neko zakorači u naš život ili mi u nečiji. Neki ljudi brzo dođu u naš život i brzo odu iz njega. Neki<br />

nam postanu prijatelji i dugo ostanu i ostave dugoke i lijepe tragove u <strong>našim</strong> srcima. Korak naprijed<br />

je samo još jedan stepenik više na životnim stepenicama. Stepenicama koje vode u<br />

budućnost, u nešto bolje. Tim stepenicama hodamo, odlazimo i dolazimo. Uvijek moramo paziti<br />

na svoje korake, djela, misli i namjere. Jer,hiljadu nam stepenika treba do vrha, a jedan jedini do<br />

dna.<br />

Za život treba mnogo napora i za svaki napor neizmjerno mnogo hrabrosti. Čovjek,da ne bi stao<br />

i klonuo, vara sam sebe, zatrpava nedovršene zadatke novima, koje takođe neće dovršiti i u<br />

novim poduhvatima i novim naporima, a traži nove snage i više hrabrosti.<br />

Tako čovjek potkrada sam sebe i vremenom postaje sve veći dužnik prema sebi i svemu oko<br />

sebe.<br />

Život bez radosti, pokreta i novine i nije život, nego postojanje, robovanje životu. I pazite, tok<br />

događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti,<br />

u dobroj mjeri zavisi od nas.<br />

Šta više da kažem, osim,da snažno i sigurno koračate, učinite nešto više, napravite korak ka<br />

boljem, ka sreći, napravite korak naprijed.<br />

51


Dug je put do vrha / E lungo il cammino fino alla cima<br />

Tijana Bašić, Šekovići<br />

UN PASSO AVANTI<br />

Nella vita non succede sempre che tutto va come vogliamo noi. Spesso accadono delle cose che<br />

lasciano profonde cicatrici, che non passano più. Adesso non ha importanza se siamo noi i<br />

colpevoli,<br />

o forse qualcun altro. Non bisogna tornare nel passato e pensare<br />

alle cose che sono ormai andate via. Lo so che il passato è l’ancora che ci limita in molte cose.<br />

Però dobbiamo pensare al presente e al futuro.<br />

Dobbiamo aspirare a raggiungere la vetta, la felicità, l’ amore. Ogni passo nuovo ben fatto è<br />

qualcosa in più, qualcosa di meglio. Qualcuno fa il passo verso la nostra vita, cosi anche noi lo<br />

facciamo verso gli altri. Certe persone entrano velocemente nella nostra vita e in fretta se ne<br />

vanno. Alcuni di loro diventano nostri amici e rimangono con noi a lungo, lasciando delle<br />

tracce belle e profonde nei nostri cuori.<br />

Un passo avanti è soltanto un nuovo scalino che ci porta in alto, sulla scalinata della vita. Sulla<br />

scalinata che porta verso il futuro, verso qualcosa di meglio. Su questa scalinata saliamo,<br />

andiamo via e torniamo. Dobbiamo sempre avere cura dei nostri passi, di quello che facciamo,<br />

dei nostri pensieri e delle intenzioni. Perché, per arrivare alla cima ci servono mille scalini, ed un<br />

scalino soltanto per cadere sul fondo.<br />

La vita esige molti sforzi e per ogni sforzo bisogna avere un enorme coraggio. L’ uomo, per non<br />

fermarsi ed abbattersi, si sovraccarica di impegni, aggiungendone<br />

ancora di nuovi, che non riuscirà a finire, e nelle nuove intraprese e nei nuovi sforzi cerca<br />

sempre più forza e più coraggio.<br />

Cosi l’ uomo defrauda se stesso e col tempo diventerà sempre di più, non solo il suo debitore<br />

personale, ma anche il debitore di tutti quelli che gli stanno attorno.<br />

La vita senza la felicità, i movimenti, le novità, non è neanche una vita, ma soltanto l’ esistenza,<br />

la schiavitù alla vita. E state attenti perché il corso degli avvenimenti non dipende da<br />

noi quasi per niente o molto poco, ma il modo come lo sopportiamo, nella maggior parte<br />

dipende<br />

da noi.<br />

Cosa altro dire, tranne di andare avanti con la forza e la sicurezza, fate sempre qualcosa di più,<br />

un passo più bello verso la felicità, fatte un passo avanti.<br />

10 52


“Arcobeleno”/”Duga” - Srebrenica<br />

ТРАЖЕЋИ ЧОВЈЕКА / CERCANDO L’ UOMO<br />

54


Владана Зекић, Cpeбpeницa<br />

ТРАЖЕЋИ ЧОВЈЕКА<br />

Живим у свијету у коме ништа није као што је некад било, као што су некад људи<br />

живјели. Све што сада видим мрачно је. У првом плану је тама, мрак...црни мрак.<br />

Свјетлост је тако далеко. Видим је, али она је иза таме и заузима мали простор у односу на<br />

њу.<br />

Како да се надам бољем? Како да очекујем, да се надам ичему што би ме учинило<br />

срећном? Тужно је што сам ја са својих шеснаест година превише песимистична. Неки<br />

кажу да гријешим, да се требам надати бољем. Али ја не могу...не могу да очекујем тако<br />

нешто кад ја то не видим, кад знам да је узалуд свако надање. Ствари треба гледати<br />

онаквима какве оне заиста јесу - реално. Чему да се надам...живот ми пролази,а ја стојим<br />

на истом мјесту, живим исти монотони живот и већ унапријед знам шта ме сљедује.<br />

У свијету се дешавају свакојаке незгоде, ратови, земљотреси, вулкани који се годинама<br />

сматрају угашеним, поново се активирају . Мислите да је то случајност? Није!<br />

Бог нас је већ одавно почео упозоравати, али неки људи то једноставно неће да схвате.<br />

Мисле да је само један живот, да све током њега треба искористити...чинити праве ствари<br />

што је данас ријеткост и гријешити што се данас може уочити на сваком кораку.<br />

Небо је још тмурно, магла се подигла, а кроз маглу видим боје: љубичасту, плаву,<br />

црвену, жуту, зелену... Дуга.<br />

А кад се магла спусти јасно ћу моћи да видим те боје, тај рај, други живот, вјечни живот.<br />

Тамо иду само особе које су на овом свијету живјеле чинећи добра дјела, одабране особе.<br />

Доброта је камен темељац нашег живота. Исус је рекао:<br />

-Нисам дошао у свијет да донесем мир, него мач. Мора да се раздвоји зло од добра.<br />

Немам друге наде. Једина моја нада је Он. Чекаћу Га све до дана када ћу моћи јасно да<br />

видим боје дуге. Све док се то не деси, ја ћу и дању корачати са фењером у руци тражећи<br />

човјека.<br />

10 55<br />

Arcobeleno / Duga


Arcobeleno / Duga<br />

Vladana Zekić, Srebrenica<br />

CERCANDO L’ UOMO<br />

Vivo nel mondo dove nulla è come era, ora è diverso da come la gente viveva prima . Tutto<br />

quello che vedo oggi è oscuro. Nelle vicinanze ci sono tenebre, il buio … il buio nero. La luce è<br />

cosi lontana. La vedo, pero si trova dietro le tenebre, in uno spazio piccolo a loro confronto.<br />

Come posso sperare in meglio? Come posso aspettare, per sperare in qualcosa che mi farà<br />

diventare felice? E’ triste che con i miei sedici anni sono cosi pessimista. Alcuni dicono che<br />

sbaglio, che dovrei sperare in meglio.<br />

Però io non ci riesco… non posso aspettare una cosa del genere se io non la vedo, se so che è<br />

inutile ogni speranza. Bisogna vedere le cose come sono davvero - realmente. In cosa devo<br />

sperare? La mia vita sta passando e io sono fissa in un posto, sto vivendo la stessa vita monotona,<br />

so sempre in anticipo che cosa mi posso aspettare.<br />

Nel mondo succedono diverse disgrazie, guerre, terremoti, vulcani che tacciono per anni si<br />

attivano nuovamente. Pensate che sia un caso? No, non lo è!<br />

Dio, già da molto ha cominciato ad avvertirci, ma alcuni, semplicemente non vogliono capirlo.<br />

Pensano che questo è unica vita e durante essa bisogna approfittarsi di tutto… fare le cose<br />

giuste oggi è la rarità, ma commettere gli errori è qualcosa che si vede ovunque.<br />

Il cielo è torbido, la nebbia si è alzata, attraverso la nebbia vedo i colori:<br />

viola, blu, rosso, giallo, verde … l’ arcobaleno<br />

Quando si poserà la nebbia potrò chiaramente vedere quelli colori, quel paradiso, un'altra vita,<br />

la vita eterna … lì vanno solo le persone che in questa vita facevano la beneficenza, le persone<br />

scelte. La bontà è pietra fondamentale della nostra vita.<br />

Gesù aveva detto:<br />

- Non sono venuto al mondo per portare la pace, ma la spada. Si deve dividere il bene dal male.<br />

Non ho l’ altra speranza. Unica mia speranza è Lui. Lo aspetterò fino al Momento quando<br />

riuscirò a vedere bene i colori dell’ arcobaleno. Finche questo non accade io continuo a camminare<br />

con la lanterna in mano, anche durante il giorno, cercando l’ uomo.<br />

10 56


“Duh”/”Spirito” - Tajma Sipković, Mostar<br />

LJUBAVI, SEBIČNO LETIŠ.../ AMORE, STAI VOLANDO<br />

IN UN MODO EGOISTICO<br />

UVIJEK BUDI BOLJI, PA ČAK I KADA GUBIŠ / SII SEMPRE IL PIÙ BRAVO,<br />

ANCHE QUANDO PERDI<br />

10 58


Sedina Muratović, Srebrenica<br />

LJUBAVI, SEBIČNO LETIŠ....<br />

...Ptice to rade...pčele to rade...leptiri to rade...ljudi to rade... Sretno i zadovoljno lete...<br />

Nevjerovatno koliko je tanka linija između vrha i dna.., potrebno je samo malo... sasvim malo da<br />

bi pali na dno.<br />

Ali kada padneš valjda trebaš i ustati. Sjećam se kada sam prvi put sjela na bicikl.., pala sam.<br />

Bolilo je, krvarila sam, ali sam ipak na kraju ustala. Letiti...padati...ustajati.., je li nam tako<br />

suđeno? Svaki let je pad, svaki pad je uspon, pa opet sve ispočetka, vrtimo se u krug. Bitno je<br />

znati da je život pun uspona i padova, to se ne može promijeniti..."Nije sramota pasti.., sramota<br />

je ne ustati."<br />

Znali smo ja i ti da je realnost surova, okrutna,bili smo okruženi lošim ljudima, znali smo da je<br />

cijeli svijet lažan. Nismo htjeli da se smijemo lažno u ionako lažnom svijetu. Mi to ne umijemo,<br />

mi to ne znamo. Trebali bismo imati jako dobru masku.., trebali bismo biti jako dobri glumci, baš<br />

kao drugi oko nas.<br />

Međutim nismo htjeli ni iskreno da se smijemo, pomislit će ljudi da se smijemo tuđoj nesreći. A<br />

znam da znaš da mi ni to ne umijemo.<br />

"Ljubavi, hajde da letimo, da pobjegnemo od stvarnosti, da skrojimo svoj svijet, koji će biti samo<br />

naš. Obojićemo ga najljepšim bojama, duginim bojama."<br />

"Naravno srećo moja. Sa tobom i na kraj svijeta..."<br />

Zaista je tako i bilo. Imali smo svoj svijet, drugačiji od ovog surovog.., lijepo nam je bilo, bolje<br />

nije moglo biti. Mnogi su sumnjali u našu zdravu pamet, a mi smo sumnjali u njihovu. Naša<br />

sumnja je bila jača, naša sumnja je pobijala njihovu. Nije nam bilo važno što su nas oblačili u<br />

bijele ludačke košulje. U <strong>našim</strong> <strong>očima</strong> samo su oni bili ludaci, a ludaci su spremni na sve. Sijali<br />

smo svijet kroz sitno sito, tako da je u njemu ostajalo samo ono bitno.., a ništa nije bilo bitnije<br />

od nas. Jednog dana rekao si mi:<br />

"Volim te ljubavi moja. Ti si najljepša djevojka na čitavom svijetu."<br />

"Ali ljubavi imaš li ti oči? Ta djevojka iza tebe je puno ljepša od mene.."<br />

Okrenuo si se. Nikoga nije bilo. A ja sam ti suznim ocima rekla-<br />

"Da stvarno tako misliš,ne bi se ni okrenuo.."<br />

Tada sam otkrila tvoje pravo lice. Ispostavilo se da si ipak imao lažnu masku koja ti je postala<br />

prevelika i na kraju je spala sa lica. Ne, nije u pitanju moj loš vid, već tvoja dobra gluma, brzo<br />

učiš, nemam riječi... U glavi mi se motala samo jedna rečenica -<br />

"Do kraja života upoznavat ću ljude, a nikad ih upoznati neću. Uvijek će me iznenaditi<br />

neobjašnjivošću svojih posupaka."<br />

Šta si htio dokazati time? To ne znam, ali imaj na umu jedno -<br />

"Ko ima masku mora i da je nosi. I nemoj da ti slučajno padne na pamet da se požalis što sunce<br />

nikad neće ugrijati tvoje lice."<br />

Skinuo si mi krila, srušio nas "idealno" skrojen svijet, i odlučio sam da letiš, saznavši da i sam<br />

možeš imati sve. Jako sebično od tebe!<br />

Sve si mi dalji i dalji, letiš sve više i više... Je li time želiš dokazati svoju hrabrost? Pazi! Jer previše<br />

hrabrosti je ludost.<br />

59<br />

Duh / Spirito


Duh / Spirito<br />

Letiš sigurnim koracima i čvrstim krilima. Cijeli svijet je u <strong>očima</strong> tvojim. Sve si dalji meni koja sam<br />

na dnu. Ali imam potrebu da ti između ostalog kažem i ovo -<br />

"Što više letiš u visine, sve si manji onima koji ne mogu da lete."<br />

U mojim <strong>očima</strong> si jako mali.<br />

Ljubavi, sebično letiš. A oduvijek si govorio da takve ljude mrziš najviše na svijetu. Mrziš li sam<br />

sebe? Sada mi pada na pamet pjesma koja kaže - "Život je takav, nikad konce sve ne držiš, zato<br />

pazi da ne budeš to sto najviše mrziš.." Ti si to već postao. Žalosno!<br />

Ja više ne letim, ne mogu bez tebe, plašim se da ću opet sama da padnem, to prokleto boli..a<br />

znam da i to mora nekad doći...<br />

Šminkam stvarnost tvojom bojom, drugačije ne umijem, drugačije ne želim. Smijem se lažno..,<br />

ali nema veze.., ionako je cijeli ovaj svijet lažan. Ali to nije osmjeh, to je grč.., a ljudi su slijepi..,<br />

znam to po sebi.<br />

U svojim snovima vrtim tvoje lijepe, lažne a sada tako prazne riječi. A prazno je oduvijek bilo<br />

zarazno. Dok sam bila s tobom, mislila sam da neću imati vremena za tugu i bol, a sada imam i<br />

previše vremena za to. Fali mi tvoj lažni osmjeh, fali mi tvoja maska, lažne riječi.., fale mi sitnice..<br />

Gledam ljudi idu zagrljeni, te uloge su nekad bile naše.., a sada ostale samo sjene i uspomene.<br />

Žalosno...!<br />

Šta ćeš kada i ti jednog dana padneš? Nisi razmišljao o tome, jer nisi navikao da padaš.., a vjeruj<br />

da će doći i taj dan...<br />

Sretan si u svom letu. Ne brini,neću ti kvariti sreću, biću daleko..,ali vjeruj da ću biti još dalje<br />

kada padneš i počneš da patiš...<br />

Ljubavi sebično letiš, nikome ne daš da ti priđe..<br />

A ja sa mukom pod rukom, tražim nadu u padu.., a gađa me osmjeh.., gađa me aplauz....<br />

60


Sedina Muratović, Srebrenica<br />

AMORE, STAI VOLANDO IN UN MODO EGOISTICO<br />

10 61<br />

Duh / Spirito<br />

…Gli uccelli lo fanno … le api lo fanno … le farfalle lo fanno … gli uomini lo fanno … Con gioia<br />

e soddisfazione volano…<br />

E’ incredibile quanto è sottile la linea tra la cima e il fondo…basta poco … pochissimo … per<br />

cadere al fondo.<br />

Però quando cadi probabilmente ti devi anche alzare. Ti ricordi quando mi sono seduta per<br />

prima volta sulla bicicletta… ero caduta. Mi faceva male, sanguinavo, però alla fine mi ero<br />

alzata. Volare … cadere …alzarsi … è cosi che è stato predestinato…? Ogni volo è una caduta,<br />

ogni caduta e una salita, e poi tutto da capo, giriamo nel vortice. E’ importante sapere che<br />

la vita è piena di salite e discese, questo non si può cambiare … “Non e una vergogna cadere …<br />

una vergogna è non poterti alzare.”<br />

Te ed io sapevamo che la realtà è crudele, brutale, eravamo circondati da persone cattive,<br />

sapevamo che tutto il mondo era falso. Non volevamo ridere falsamente in quel mondo cosi<br />

falso. Noi non lo sappiamo fare, noi non siamo capaci a farlo. Bisogna avere una maschera ben<br />

fatta, bisogna essere bravissimi attori, proprio come gli altri intorno a noi.<br />

Invece non volevamo ridere neanche sinceramente, perché certe persone potevano pensare<br />

che ridevamo per le loro disgrazie. So che sai che neanche questo eravamo in grado di fare.<br />

“ Amore, andiamo a volare, scappiamo dalla realtà, per costruire il nostro mondo, che sarà solo<br />

nostro. Lo dipingeremo con i colori più belli, con i colori dell’arcobaleno. “<br />

“ Certo, gioia mia. Con te andrei in capo al mondo… “<br />

Veramente era cosi. Abbiamo avuto il nostro mondo, diverso da quello crudele, era bello,<br />

meglio non poteva essere. Molti avevano dubbi sulla nostra salute mentale, ma anche noi<br />

sulla loro. Il nostro dubbio era più forte e cosi aveva vinto sul loro dubbio. Non ci<br />

interessava se ci mettevano le camice bianche per i pazzi. Nei nostri occhi i pazzi erano solo<br />

loro, e i pazzi sono sempre pronti a fare qualsiasi cosa. Abbiamo passato il mondo al setaccio,<br />

era rimasto solo quello che conta… e nulla era più importante di noi. Un giorno<br />

mi avevi detto:<br />

“ Ti amo amore mio, Tu sei la più bella ragazza del tutto il mondo. “<br />

“ Però amore, tu ci vedi? Quella ragazza dietro di te è più bella di me … “<br />

Ti eri girato. Non c’era nessuno. E io, in lacrime ti avevo detto –<br />

“ Se lo pensavi veramente non ti giravi … “<br />

In quell’istante avevo scoperto la tua vera faccia. La tua maschera<br />

era diventata tropo grande e alla fine era caduta dal viso. No, non si tratta della mia vista discutibile,<br />

ma della tua ottima recitazione, impari velocemente, non ho parole… mi<br />

girava in testa soltanto una frase –<br />

“ Prima di arrivare alla fine della vita conoscerò tante persone, ma riuscirò mai a<br />

conoscerle del tutto. Mi sorprenderanno con le loro azioni inaspettate. “<br />

Che cosa volevi dimostrare? Tu non lo sai, ma ricordati una cosa –<br />

“ Chi ha la maschera, deve anche portarla. E ti prego di non lamentarti mai perchè il sole non<br />

riscalderà mai il tuo viso. “


Duh / Spirito<br />

Mi hai tolto le ali, abbattuto il nostro mondo creato in modo ”ideale “, e hai deciso di volare<br />

da solo, dopo aver scoperto che anche da solo potevi avere tutto. E’ davvero egoistico da parte<br />

tua! Sei sempre più lontano, e ancora più lontano, voli sempre più in alto, più in alto…<br />

Vuoi farti vedere coraggioso? Attento! Perché troppo coraggio è una pazzia. Voli con<br />

passi sicuri e con ali robuste. Tutto il mondo è nei tuoi occhi. Sei sempre più lontano da me<br />

che sono al fondo.<br />

Ho bisogno di dirti anche questo tra le altre cose –<br />

“ Più voli in alto, più sei piccolo per quelli che non possono volare. “<br />

Nei miei occhi sei piccolissimo.<br />

Amore, stai volando in un modo egoistico. Però da sempre dicevi che odiavi la gente di questo<br />

genere, più di tutto al mondo, Odi te stesso? Adesso mi passa per la mente la canzone che dice<br />

– “ La vita è cosi, non hai mai tutti i fili in mano, perciò stai attento di non diventare quello che<br />

odi di più …” Tu sei già diventato quello. E’ triste.<br />

Io non volo più, non ci riesco senza di te, ho paura di cadere nuovamente da sola perché<br />

farebbe<br />

maledettamente male, però so anche che questo dovrebbe avvenire.<br />

Sto truccando la realtà con il tuo colore , diversamente non lo posso farlo. Sorrido<br />

falsamente … ma non importa …comunque, tutto questo mondo è falso. Però questo non è il<br />

sorriso, è un smorfia … ma la gente è ceca … so che lo è perchè riguarda anche me.<br />

Nei miei sogni giro e rigiro le tue false, belle parole, ma ora cosi vuote. Da sempre il vuoto era<br />

infettivo. Mentre ero con te, pensavo che non avrò mai tempo per la tristezza e il dolore, ma<br />

adesso ho anche troppo tempo per quello. Mi manca il tuo falso sorriso, mi manca la tua<br />

maschera, le tue bugie … mi mancano le sciocchezze …<br />

Vedo, la gente cammina abbracciata, quei ruoli ai tempi erano nostri, ma ora ci sono solo le<br />

ombre e i ricordi … Che tristezza …!<br />

Che farai quando un giorno crollerai anche te. Credimi, arriverà anche quel giorno.<br />

Sei felice nel tuo volo. Non preoccuparti, non guasterò la tua gioia, sarò lontano … però credimi,<br />

sarò ancora più lontano quando accadrà la tua caduta e quando cominci a stare male.<br />

Amore, stai volando in un modo egoistico, non dai la possibilità a nessuno di avvicinarsi a te…<br />

E io, con il tormento nel petto sto cercando la speranza nella caduta, mi colpisce il sorriso, mi<br />

colpisce l’ applauso …<br />

10 62


Tanja Tešić, Lopare<br />

UVIJEK BUDI BOLJI, PA ČAK I KADA GUBIŠ<br />

Ljudski život se neprestano troši i osipa, a ipak traje i prilagođava se prirodnim zakonima. Čovjek<br />

se rađa, živi i umire. Sve je u znaku kretanja i prelaska energije iz jednog oblika u drugi. Da bi<br />

čovjek postigao uspijeh, važno je imati cilj. U budućnosti bih željela da budem broj jedan. Kad'<br />

znaš šta želiš, moraš da rizikuješ, no u sportu nije sve ni talenat. Jedan poen bukvalno može da<br />

promijeni čitav tok meča. To mi daje snage da nastavim sa borbom. Pa čak i kad' gubiš to ne<br />

znači da je gotovo. Tada je potrebna volja, da nastaviš dalje, još više, da napraviš taj korak više.<br />

Nemir se duboko uvukao u mene. Sanjala sam jezive snove. Kao da su oni bili<br />

predskazivači događaja koji slijedi. Tog' jutra otišla sam na takmičenje iz tekvondoa u Beogradu.<br />

Bilo je to takmičenje za balkansko prvenstvo u juniorskoj, seniorskoj i kadetskoj ekipi. Osjećanja<br />

su bila uskovitalna. Ali sve uzalud, nisam odustajala. U tom' trenutku pomislih da je važno imati<br />

srce i da samo najjači ostaju. Trener me polako pripremao. Stavljam kacigu i počinjem sa<br />

borbom koju sam neizvijesno čekala. Za početak sam zasjenila sve. Imala sam sjajne rezultate.<br />

Trener je bio ponosan, a publika oduševljena. Borba je trajala dugo. Na samom' kraju sam se<br />

premorila. Protivnica se razljuti, skoči na mene i udari me nogom u glavu. U tom' trenutku<br />

pomislih: "Moraš naučit' da se braniš, boriš, priznaš grešku, ponekad prećutiš, ponekad<br />

popustiš! Napadaš kad' je najteže, primaš udarce ma koliko jaki bili, blokiraš neprijatelja,<br />

nadmudriš jače od sebe!" Polako padam i dižem se kao da ništa nije! Trener je<br />

dobacivao:"'Ajde!" Trebalo je skupiti snage za sve...<br />

Već je kraj borbe. Očekivali smo rezultat. Bila sam tužna zbog poraza. Jedan čovjek<br />

mi priđe i reče: "Budi pobjednik bez medalje, stisni zube i reci: „IDEM DALJE!" Tada sam shvatila<br />

da nije pobjednik onaj koji nikad' nije gubio, već onaj koji se nakon pada digne...Jer<br />

TAEKWONDO je zivot FOREVER!!!<br />

63<br />

Duh / Spirito


Duh / Spirito<br />

Tanja Tešić, Lopare<br />

SII SEMPRE IL PIÙ BRAVO, ANCHE QUANDO PERDI<br />

La vita umana si consuma e si sparpaglia in continuazione, ma comunque esiste e si adatta alle<br />

leggi della natura. L'uomo nasce, vive e muore. Tutto è nel segno del movimento e nella<br />

trasformazione dell’energia, da una forma ad un altra . Per poter raggiungere il successo è<br />

importante avere un obiettivo. Nel futuro vorrei diventare la numero uno. Quando sai che cosa<br />

vuoi devi rischiare, perché neanche nello sport il talento è tutto. Alle volte un solo punto<br />

può cambiare il percorso della partita. Questo mi dà la forza per continuare a lottare.<br />

Anche quando stai per perdere non significa che è finita. In quel momento bisogna avere la<br />

voglia per poter continuare ad andare avanti, e ancora avanti, per poter fare un passo in alto.<br />

L' agitazione si è infiltrata in me profondamente. Ho fatto sogni terribili. Come<br />

una premonizione dell'evento futuro. Questa mattina sono<br />

partita per fare la gara del taekwondo a Belgrado. C è il campionato balcanico per le squadre<br />

iunior, senior e cadetti. Sono agitata, ma comunque<br />

resisto a tutto e non voglio arrendermi. Penso che è importante<br />

avere coraggio e che solo i più forti rimangono. L' allenatore mi sta preparando pian pianino.<br />

Metto il casco è comincio il combattimento atteso così a lungo. Comincio stupendo<br />

tutti. Ho ottimi risultati. L' allenatore è orgoglioso e il pubblico entusiasta. La lotta dura<br />

tanto. Verso la fine del combattimento mi sento troppo stanca. L' avversaria si infuria,<br />

mi salta addosso e mi picchia con la gamba sulla testa. Al momento penso:<br />

„ Devi imparare a difenderti, combattere, ammettere lo sbaglio, qualche volta bisogna tacere,<br />

qualche volta bisogna arrendersi! Attacca quando è più difficile, ricevi i pugni senza dar<br />

importanza a quanto siano pesanti, blocca il nemico, vinci in astuzia quello che è<br />

più forte di te! “ Lentamente vado giù e mi alzo come se nulla fosse accaduto. L' allenatore<br />

grida :“ Vai! “ Non è facile radunare le forze per tutto ciò ...<br />

E' già la fine del combattimento. Stiamo aspettando il risultato. Sono tristissima<br />

per la sconfitta. Però, un uomo si avvicina e mi dice: „ Sei la vincitrice senza medaglia, stringi i<br />

denti e dì a te stessa VADO AVANTI! “ Adesso capisco, il vincitore non è quello che non ha mai<br />

perso, ma quello che dopo la caduta riesce ad alzarsi ... Perché TAEKWONDO è la vita<br />

FOREVER!!!<br />

10 64


“Hej, voda vri”/“Hey l acqua bolle”- Mitar Janković, Lopare<br />

FERIJE NA SELU / LE VACANZE NEL VILLAGGIO<br />

66


Amira Ahmetović, Sapna<br />

FERIJE NA SELU<br />

Kao mala svake ferije provodila sam kod bake i djeda na selu. Najzanimljivije stvari koje su mi se<br />

dešavale bile su kod njih, izlasci u prirodu, susretanje s raznim životinjama, pogledi na sve to<br />

zelenilo koje je okruživalo njihovu kuću i meni je stvaralo toliku radost. Svako jutro sjedili bismo<br />

za stolom ispred kuće i dogovarali se šta ćemo raditi taj dan. Moj djed Omer često je volio da<br />

nam priča razne priče o svojim doživljajima s bakom Ajnom koju je mnogo volio. S nama je bila i<br />

moja strina Azra, koja je nažalost ostala bez muža, rano... poginuo je u ratu. Mnogo sam je<br />

voljela, bila je veoma umiljata, fina i prijatna osoba. Ispunjavala mi je svaku želju, pravila mi<br />

razne kolače koje u gradu nisam mogla ni da sanjam. Imali su malu, lijepu kućicu, koja je uvijek<br />

bila čista i čija je glavna odlika bila bjelina zidova. Moja najbolja drugarica kod njih na selu bila je<br />

jedna mačkica, kojoj sam dala ime Kejti. Po cijeli dan smo se znale igrati na livadi, ja berući<br />

cvijeće, a ona trčeći za malim, šarenim leptirićima. Najteže mi je bilo, kad dođe kraj ferija, jer ja<br />

sam im bila velika razonoda, osmijesi s lica tih starih ljudi nisu silazili po cijeli dan i kad moram<br />

kući znala sam i plakati, ali ono što me činilo radosnom je to, što sam znala da ću ponovo doći<br />

na to isto mjesto, kod svoje bake i djeda.<br />

I tek sada sam sigurna u ono što je narod govorio, a to je da se unuci više vole nego rođena<br />

djeca, jer njihova sreća je beskrajna kad sam na selu...<br />

Amira Ahmetović, Sapna<br />

LE VACANZE NEL VILLAGGIO<br />

Hej, voda vri / Hey l acqua bolle<br />

Quando ero piccola passavo ogni vacanza da nonna e nonno, al villaggio. Da loro mi sono<br />

accadute le cose più interessanti, le passeggiate nella natura, gli incontri<br />

con diversi animali, le esplorazioni in quel verde che circonda la casa. Tutto questo mi faceva<br />

cosi<br />

felice. Ogni mattina ci mettevamo seduti intorno al tavolo davanti alla casa e ci mettevamo<br />

d’ accordo su che cosa fare quel giorno. Al mio nonno Omer piaceva raccontarci spesso le varie<br />

storie che riguardavano la sua vita con nonna Ajna, che amava tanto. Con noi stava anche mia<br />

zia Azra, che purtroppo era rimasta senza marito, (molto presto)… lui aveva perso la vita in<br />

guerra. L’ amavo tanto, era umile, fine, una persona piacevole. Saziava ogni mio desiderio, mi<br />

faceva diversi dolci che nella città non potevo ne anche sognare. Avevano una casetta piccola e<br />

bella che era sempre pulita e aveva la caratteristica primaria che i suoi muri erano sempre<br />

bianchissimi. La mia miglior amica, da loro nel villaggio era una gattina, che chiamavo Kejti.<br />

Giocavamo nel prato per tutta la giornata, io raccoglievo i fiori, lei seguiva le piccole farfalle<br />

variopinte. Per me era difficile quando arrivava la fine della vacanza, perchè per loro io ero un<br />

grande divertimento e il sorriso non andava mai via dai visi di quelle persone<br />

vecchie e quando dovevo partire mi mettevo anche a piangere, però quello che mi dava la gioia<br />

era il pensiero che ci tornavo, allo stesso posto da mia nonna e nonno.<br />

Solo ora sono sicura di quello che la gente dice, ed è che i nipoti si amano più che i propri figli,<br />

perché la loro felicità era enorme quando stavo da loro al villaggio.<br />

10 67


“Mala maza”/”Piccola cucciola” - Slađana Petrović<br />

TIGAR SE VRAĆA KUĆI / TIGRE RITORNA A CASA<br />

10 68


Zulija Halilović, Sapna<br />

TIGAR SE VRAĆA KUĆI<br />

Mala maza / Piccola cucciola<br />

U jednom mirnom predgrađu živio je mačak po imenu Tigar. To ime mu je dala mala Sara,<br />

njegova vlasnica i prijateljica, onog dana kada ga je našla kanalu pored ulice u kojoj je živjela.<br />

Otkako ga je našla, počela se brinuti o njemu, a u tome su joj pomagali i ostali ukućani. Tigar je<br />

polahko rastao, igrao se i pomagao koliko je mogao, a najviše je volio drijemati u cvijećnjaku<br />

ispred kuće, pored crvenih tulipana, koje je Sara posadila kako bi mu pravili hlad i kako bi mu<br />

mirisali.<br />

Sve se lijepo odvijalo dok jednog dana Sari nije umrla majka. Tigar je shvatio šta se događa i<br />

tješio je Saru: „Žao mi je, Saro, i učinit ću sve da se bolje osjećaš...“ Govorio je Tigar tako, ali Sara<br />

ga nije mogla razumjeti.<br />

Nakon nekog vremena Sara se uspjela malo smiriti, ali onda je došao veći problem. Sarin otac se<br />

oženio – oženio se ženom koja je bila zla i nije voljela mačke. Tigru se nije pisalo dobro. I tako<br />

nakon jednog odmora u hladu tulipana Tigar se probudio u nečemu za što je zaključio da je<br />

vreća.<br />

- Šta je ovo, zaboga? Sara se nikad nije ovako igrala sa mnom... – pomislio je Tigar i pokušao se<br />

osloboditi, ali nije uspjevao. Umirio se i osluškivao – nešto je užasno klepalo, a on je osjećao da<br />

se kreće. Nije znao o čemu se radi.<br />

- Ja ću ti pomoći da se oslobodiš, ali obećaj mi da me nećeš pojesti, - začuo je glasić.<br />

- Ko je to? – upitao je – oslobodi me, ništa ti neću, obećavam!<br />

Trenutak kasnije na vreći se pojavila rupa dovoljno velika da se Tigar kroz nju provuče. Gledao je<br />

oko sebe, ali nikog nije mogao vidjeti. Oko njega su bile samo neke vreće, kutije i drveni sanduci.<br />

Shvatio je da se nalazi u vagonu nekog voza. Vozove nikad nije volio. A onda se iza jedne od vreća<br />

pojavi mali miš.<br />

- Jesi li me ti oslobodio? – upita ga.<br />

- Jesam... i samo da te podsjetim da si obećao da me nećeš pojesti, - progovori plašljivo miš.<br />

- Hvala ti! I ne boj se, neću ti ništa, ja ne jedem miševe i ptice, moja Sara me hrani samo<br />

mlijekom i hranom za mačke...<br />

- A je li Sara ona žena što te donijela u vreći i ubacila u vagon? – upita miš.<br />

- Ne, to je njena zla maćeha, koja ne voli mačke, - odgovori Tigar i napokon poveza sve niti svoje<br />

sudbine i shvati da ga se maćeha pokušala riješiti na ovaj način.<br />

Voz je putovao cijeli dan i pred veče se zaustavio na jednoj stanici okruženoj poljima kukuruza.<br />

Sve vrijeme Tigar i miš su razgovarali i Tigar je saznao da miš živi u tom vagonu i da se hrani od<br />

onog što se zadesi u vrećama i kutijama. Ali kada se voz zaustavio, Tigar je sišao i odlučio da se<br />

vrati.<br />

- Kako planiraš to da učiniš? – upita ga miš.<br />

- Ima nešto u meni što mi govori kuda da idem, mislim da je to Sarina tuga...<br />

Voz je krenuo, a i Tigar. Jedino su im pravci bili suprotni. Odlučio je da ne ide prugom, jer bi to<br />

bilo previše opasno. Skrenuo je u polje kukuruza i počeo tražiti mjesto gdje bi mogao prenoćiti.<br />

Ubrzo je našao jednu napuštenu štalu, provjerio je da je bezbijedna i tu zanoćio. Ujutro se napio<br />

vode iz obližnje bare i krenu putem kojim ga je srce usmjeravalo, a ono je govorilo da je tamo<br />

Sara i da joj je potreban. Neudobna postelja u štali natjerala ga je da se sjeti i uvijek okopane i<br />

mehke zemlje ispod njegovih crvenih tulipana. A i njihov miris je lijek za ono što se osjetilo u<br />

napuštenoj štali i što još uvijek ne može da izbaci iz svoje roze njuščice. Tigar je znao da je ovo<br />

tek uvod u ono što ga čeka na putu prema kući, ali bio je spreman na sve samo da vidi Saru.<br />

69


Mala maza / Piccola cucciola<br />

Dok se kretao kroz polja kukuruza, koja su se smjenjivala sa livadama sa ponekim stablom, Tigar<br />

je razgledao oko sebe. Pomalo ga bilo i strah, jer nije znao šta sve može da vreba u travi i visokom<br />

kukuruzu. A onda je došao do obale rijeke i nije znao kako da je pređe. Osjećaj mu nije govorio<br />

da li da krene uzvodno ili nizvodno, kako bi pronašao neki most. Odlučio je da krene uzvodno i<br />

nakon nekog vremena primijetio je da se u travi pored rijeke nešto kreće.<br />

- Ko je to? – upitao je.<br />

Trava se prestala pomjerati. Ponovio je pitanje, ali ponovo nije dobio odgovor. Shvatio je da je to<br />

neko ko je plašljiviji od njega. Odlučio je da provjeri. Njuškao je i puzio polahko se primičući<br />

mjestu gdje bio neko nepoznat. Pronašao je mirnu i ukrašenu tamnozelenu kupolu, veliku skoro<br />

kao i on, iz koje je virio repić. Dodarnuo ju je šapom, a onda se začuo gasić koji je zvučao<br />

prestrašeno:<br />

- Nemoj me povrijediti, molim te!<br />

- Neću te povrijediti, ne boj se! I ja sam prestrašen skoro kao i ti. Pojavi se, da te vidim! – reče<br />

Tigar i ipak malo odstuknu od zelene kupole. Prvo se pojavila glava i osmotrila lijevo i desno, a<br />

zatim i noge.<br />

- Ja sam kornjača i hoću da pređem na drugu stranu rijeke, a ko si ti?<br />

- Ja sam Tigar, mačak, i ja bih na drugu stranu, ali nisam baš neki ljubitelj vode.<br />

- Ja ću ti pomoći. Možeš se popeti na moj oklop i zajedno ćemo preći.<br />

Nekoliko minuta poslije Tigar je bio na drugoj obali. Zastao je tek toliko da zahvali kornjači i da<br />

joj objasni ko je i gdje ide. Kornjača mu je poželjela sreću i upozorila ga da se čuva, jer je svijet<br />

pun svakojakih zlih ljudi i životinja. „Znam, iskusio sam to na svojoj koži“, pomisli Tigar, još<br />

jednom zahvali kornjači i nastavi svoj put.<br />

Naredna dva dana nije nikog sretao, izbjegavao je kontakte, hranio se otpatcima. Bio je umoran,<br />

dlaka mu je bila prljava i puna raznog sjemenja koje se lijepilo za njegovo krzno. Trebao mu je<br />

pravi odmor. I baš tada naišao je na jednu farmu. Krenuo je da vidi može li pronaći neko<br />

prenoćište i hranu. Stao je ispred štale u kojoj su bili konji i zaključio da bi tu mogao prenoćiti, a<br />

našlo bi se nešto i za jelo. A onda ga je nešto zgrabilo za vrat.<br />

- Aha, tu si mačketino! Meni miševi sve uništiše, a ti se vijaš okolo...<br />

- Ma nisam ja tvoj mačak, zamijenio si me s nekim... – vrištao je Tigar, ali ga je farmer bacio na<br />

tavan štale.<br />

- Ne silazi dok ih sve ne pohvataš, a onda ideš u ambar! – odbrusio je i otišao.<br />

Tigar je bio preplašen toliko da mu nije ni palo na pamet da pobjegne. Nije vidio nijednog miša.<br />

Predveče je sišao i odlučio da potraži šta za jelo. Svuda naokolo čula se dreka kokošaka, ovaca i<br />

krava. Tigar ih je žalio, a onda se zaledio od straha. Skrenuvši iza ugla našao se ravno ispred psa<br />

koji se hranio nekim otpatcima. Pomislio je da je s njim gotovo. Neki glas u njemu je govorio da<br />

bježi, ali noge jednostavno nisu slušale.<br />

- Posluži se, vidim da si gladan!<br />

- Molim, - reče zbunjeno Tigar, - zar me nećeš...<br />

- Zašto bih? Ionako smo u istoj nevolji... – odgovori pas i uzdahnu.<br />

Tigar je prišao i poslužio se onim što je preostalo. Podijelili su hranu i to znači da su prijatelji.<br />

Saznao je da se pas zove Bobi i da je na farmi još otkad je štene, da ne zna za drugi način života.<br />

Posao mu je da štiti farmu i da pomaže oko ispaše ovaca. Nije mu se sviđalo to što radi naročito<br />

zato što je gazda bio grub čovjek koji ga je često tukao bez razloga.<br />

- Pa zašto ne pobjegneš? – upitao je Tigar.<br />

- A gdje da pobjegnem? I gdje god bih otišao, on bi me pronašao, - odgovorio je Bobi i skupio se<br />

u klupko ispod gazdine kuće. Tigar mu se pridružio.<br />

70


Mala maza / Piccola cucciola<br />

- Ne držim vas ovdje da drijemate. Natrag na posao! – probudio ih je ljutit glas gazde, a onda je<br />

sijevnuo prut i po Tigrovim leđima i po Bobijevoj glavi. Pobjegli su svaki na svoju stranu i nisu se<br />

vidjeli do narednog dana. A i tada kada su se vidjeli, nisu jedan drugom ništa rekli – nisu smjeli.<br />

To je potrajalo desetak dana. Bio je to najgori period u Tigrovom životu – dreka, tuča, tjeranje na<br />

posao, hrane ni za lijeka, samo otpatci... jedino što ga je tješilo bila je pomisao na Saru...<br />

tulipane... dom... Pobjegao bi on, ali nije htio bez Bobija – pamtio je onaj zalogaj hrane koji su<br />

podijelili.<br />

Kada su se ponovo sreli i gazde nije bilo u blizini Tigar mu je predložio da pobjegnu, ali da krenu<br />

odmah. Ispričao mu je sve o Sari, o kući o miru...<br />

- Ne znam, ne znam... šta ako nas Sarina maćeha otjera? Možda nam bude gore nego ovdje... –<br />

dvoumio se Bobi.<br />

- Neće, sigurno nam neće biti gore nego ovdje. Sara će nas štititi, - uvjeravao ga je Tigar i nakon<br />

podužeg ubjeđivanja plan je umalo propao, jer se pojavio gazda.<br />

- Sad ili nikad! – reče Tigar i zajedno potrčaše. Gazda ih nije uspio ni vidjeti. Trčali su kao nikad<br />

do tad.<br />

- Baš ćemo biti silan par – pas i mačka, - našalio se Bobi kada su odmakli.<br />

- Svidjet ćeš se Sari, ona je divna, vidjet ćeš! – govorio je Tigar.<br />

Nakon nekoliko dana lagahnog putovanja, stigli su u predgrađe u kom je živjela Sara. Tigra je<br />

vodilo njegovo srce i dovelo ga je na pravo mjesto. Jedina prepreka na tom putu bio je prelazak<br />

preko ceste kojom su jurili automobili, ali su i nju nakon čekanja do večeri prešli. Nije im bilo<br />

teško čekati, jer je Tigar znao da je blizu kuće.<br />

I kao što to u bajkama i biva – zle maćehe nije bilo, a Tigar, Sara i Bobi živjeli su sretno i<br />

zadovoljno.<br />

I naravno, Tigar je sada imao prijatelja s kojim je drijamao u hladu crvenih tulipana.<br />

71


Mala maza / Piccola cucciola<br />

Zulija Halilović, Sapna<br />

TIGRE RITORNA A CASA<br />

In un borgo silenzioso abitava il gattone di nome Tigre. Questo nome glielo ha dato la<br />

piccola Sara, sua amica e proprietaria, il giorno in cui lo ha trovato dentro il canale sul bordo<br />

della strada dove viveva. Da quando lo ha trovato, si occupa di lui. Tigre cresceva pian piano,<br />

giocava e aiutava come poteva, ma lui amava di più dormire nel giardino di fiori che stava<br />

davanti a casa, accanto ai tulipani rossi che ha coltivato Sara per fargli ombra e profumo.<br />

Tutto andava bene finchè un giorno la madre di Sara e' morta. Tigre ha capito<br />

cosa succedeva ed ha confortato Sara: „Mi dispiace Sara, faro' di tutto per farti sentire meglio…“<br />

Diceva Tigre cosi', pero' Sara non poteva capirlo.<br />

Dopo qualche tempo Sara riusci' a trovare un po' di pace, pero' allora e' arrivato un<br />

problema piu grande. Il padre di Sara si e' risposato - ha sposato una donna malvagia che non<br />

amava i gatti. Il futuro di Tigre non sembrava bello. E cosi', dopo un riposo nell' ombra dei<br />

tulipani, Tigre si e' svegliato dentro qualcosa che ha concluso essere un sacco.<br />

- Che cos' e' questo, per Dio? Sara non ha mai giocato cosi' con me…- ha pensato Tigre e<br />

cercava di liberarsi, però non gli riusciva. Si e' calmato e ha ascoltato. C’era qualcosa che faceva<br />

un chiasso terribile. Non sapeva di cosa si trattava.<br />

- Ti aiuto io, ma devi promettermi che non mi mangerai'- ha sentito una voce.<br />

- Chi e'?- ha chiesto- Se mi liberi, non ti faccio niente, te lo prometto!<br />

Un attimo più tardi sul sacco si apre un buco abbastanza grande per far uscire Tigre. Si guarda<br />

attorno, ma non vede nessuno. Attorno a lui ci sono alcuni sacchi, i pacchi e le cassete<br />

di legno. Ha capito che si trova sul vagone di un treno. I treni non li ha mai amati.<br />

E poi, dietro uno dei sacchi fece capolino un piccolo topo.<br />

- Tu mi hai liberato?- gli chiese.<br />

- Sì… soltanto ti ricordo che hai promesso di non mangiarmi- dice impaurito il topo.<br />

- Grazie! E non aver paura, non ti faccio niente, io non mangio i topi e gli uccelli, la mia Sara<br />

mi da' da mangiare solo latte e cibo per i gatti…<br />

- Ma e' Sara quella donna che ti ha portato nel sacco e che ti ha buttato nel vagone?chiede<br />

il topo.<br />

- No, e' la sua matrigna cattiva che non ama i gatti- risponde Tigre, finalmente capendo<br />

tutti i fili del suo destino e il modo in cui la matrigna voleva sbarazzarsi di lui..<br />

Il treno andava avanti per tutto il giorno e di sera si e' fermato su una stazione in mezzo dei<br />

campi di mais. Per tutto il tempo Tigre e il topo hanno parlato e Tigre ha scoperto che il topo<br />

abita in questo vagone e che mangia quello che trova dentro i sacchi e i pacchi. Pero',<br />

quando il treno si e' fermato il Tigre è sceso, e ha deciso di tornare indietro.<br />

- Come pensi di farlo?- domanda il topo.<br />

- C'e' qualcosa dentro di me che mi dice dove andare, penso che e' la mancanza di Sara…<br />

Il treno è partito, anche Tigre. Soltanto che le destinazioni erano opposte. Ha deciso di non<br />

seguire la linea ferroviaria, troppo pericoloso. Ha girato il campo di mais cercando un posto<br />

dove passare la notte. Presto ha trovato una stalla abbandonata, ha controlato se era sicura e ci<br />

ha passato la notte. Di mattina ha bevuto l' acqua dalla pozza vicina ed ha preso la strada che gli<br />

indicava il cuore, che diceva che Sara era li' e che aveva bisogno di lui. Il letto scomodo gli ha<br />

fatto ricordare la morbida terra che stava sotto i suoi tulipani rossi.<br />

72


Mala maza / Piccola cucciola<br />

Anche il loro sapore e' la medicina per quello che ha sentito nella stalla abbandonata e quello<br />

che ancora non può tirare fuori dal suo piccolo muso rosa.<br />

Tigre sapeva che era soltanto l’inizio di quello che lo aspetta sulla via di casa, pero' era preparato<br />

a tutto solo per rivedere Sara.<br />

Mentre passava tra i campi di mais, che erano interrotti dai prati e da qualche albero, Tigre<br />

guardava attorno a se'. Era un po' impaurito, perche non sapeva cosa si nascondesse nell' erba<br />

e nel mais cosi' alto. E poi, e' arrivato fino al fiume e non sapeva come attraversarlo.<br />

Il senso dell’orientamento non gli diceva se seguire il fiume in su' oppure in giu', per trovare<br />

magari qualche ponte.<br />

Ha deciso di andare in su' e dopo un po' di tempo ha notato che qualcosa nell' erba vicino al<br />

fiume si stava muovendo.<br />

- Chi e'?- ha domandato.<br />

L' erba non si muoveva piu'. Ha ripetuto la domanda, ma la risposta mancava. Ha capito che era<br />

qualcuno che aveva paura più di lui. Ha deciso di controllare. Annusava e si muoveva lentamente.<br />

Ha trovato una cupoletta quieta e verde, grande quasi come lui, da cui si vedeva una<br />

piccola coda.<br />

Le ha toccato con la zampa, e allora ha sentito una voce che gli sembrava impaurita:<br />

- Non farmi del male, ti prego!<br />

- Non ti faro' del male, non aver paura! Anch' io ho paura come te. Voglio vederti!- disse<br />

Tigre e fa due passi indietro dalla cupola verde.<br />

Prima appare la testa che girava a sinistra e a destra, e poi le gambe.<br />

-Io sono la tartaruga e voglio oltrepassare il fiume, e chi sei tu?<br />

-Io sono Tigre, il gatto, anch' io vorrei passare il fiume, ma non sono un appassionato dell'<br />

acqua.<br />

-Ti do una mano io. Puoi saltare sulla mia corazza e cosi' andremo insieme.<br />

Alcuni minuti piu' tardi Tigre stava dall' altra parte del fiume. Giusto il tempo di ringraziare<br />

la tartaruga e di spiegare chi era e dove andava. La tartaruga gli ha fatto gli auguri e gli ha detto<br />

di far attenzione perche' il mondo e' pieno di gente e di animali cattivi. „Lo so, me ne sono reso<br />

conto sulla mia pelle“, ha pensato Tigre, ancora una volta ringrazia la tartaruga e continua sulla<br />

sua strada.<br />

Per due giorni non incontrò nessuno. Evitava i contatti, mangiava i rifiuti. Era stanco, la sua<br />

pelliccia era sporca. Aveva bisogno di un vero riposo. E proprio allora ha trovato una fattoria.<br />

Si e' fermato davanti una stalla di cavalli ed ha concluso che qui poteva passare la notte<br />

e poteva trovare qualcosa da mangiare. Ma proprio in quel momento qualcosa lo ha attaccato.<br />

- E' qui che sei gattone! I topi mi distruggono tutto e tu passeggi in giro…<br />

- Pero', io non sono il tuo gatto, mi hai scambiato con un altro…- urlava Tigre, ma il contadino<br />

Lo ha buttato sul soffitto della stalla.<br />

- Non scendere finche’ non li prendi tutti, e poi vai nel granaio!- lo ha sgridato e se ne è<br />

andato.<br />

Tigre era cosi' spaventato che non gli è neanche venuto in mente di scappare. Non ha visto<br />

neanche un topo. Di sera è sceso ed ha deciso di cercare qualcosa da mangiare. Dappertutto si<br />

sentivano versi di galline, pecore e mucche. Tigre si sentiva triste per loro, ma improvvisamente<br />

la paura lo ha bloccato. Girando dietro l'angolo si e' trovato davanti ad un cane che<br />

mangiava i rifiuti. Pensava: con lui e' finita. Una voce interiore gli diceva di scappare, ma le<br />

gambe non obbedivano.<br />

- Prego, vedo che hai fame!<br />

- Scusa- disse confuso Tigre- non e' che mi….<br />

- Ma perche'? Stiamo nella stessa disgrazia…- risponde il cane e fa uno sospiro.<br />

10 73


Mala maza / Piccola cucciola<br />

Tigre si e' avvicinato ed ha mangiato quello che e' rimasto. Hanno diviso il cibo e cio' significa<br />

che sono amici. Ha saputo che il cane si chiama Bobi e che sta nella fattoria da quando era<br />

cucciolo, che non conosce altro modo di vivere. Il suo lavoro e' badare alla fattoria e<br />

aiutare con le pecore. Non gli piaceva il suo lavoro specialmente perche’ il padrone era un<br />

uomo<br />

rozzo e li picchiava spesso senza ragione.<br />

-Ma perche non scappi via?- ha domandato Tigre<br />

-E dove potrei scappare? Ovunque andrei, lui mi troverebbe- ha risposto Bobi e si e'<br />

raggomitolato davanti alla casa del padrone.<br />

-Non vi tengo qui per dormire. Tornate al lavoro!- li ha svegliati la voce arrabbiata del<br />

padrone, e poi un bastone ha colpito le spalle di Tigre e la testa di Bobi. Sono scappati,<br />

ognuno dalla parte sua e non si sono visti fino al giorno successivo. Ma anche quando si sono<br />

visti non hanno scambiato neanche una parola - non potevano. Cosi' per una decina di giorni.<br />

Era il periodo più bruto nella vita di Tigre - le urla, le botte, il lavoro forzato, la mancanza di<br />

cibo,<br />

soltanto i rifiuti… l' unica cosa consolante era il pensiero di Sara… i tulipani… la casa… Lui<br />

sarebbe scappato, ma non voleva farlo senza Bobi - ricordava sempre quel cibo che<br />

avevano diviso.<br />

Quando si sono nuovamente incontrati e il padrone non era nei paraggi , Tigre gli ha<br />

proposto di scappare. Ma bisogna muoversi subito. Gli ha raccontato tutto di Sara, della<br />

casa, della pace…<br />

-Non so, non so… e se la matrigna di Sara ci butta fuori? Forse sara' peggio che qui…dubitava<br />

Bobi.<br />

-Non lo fara', sicuramente non sara' peggiore che qui. Sara ci proteggera'- lo rassicuravaTigre<br />

e dopo una lunga conversazione il piano era quasi rovinato perchè era<br />

apparso il padrone.<br />

-Ora o mai!- disse Tigre e sono partiti di corsa insieme. Il padrone non ha avuto il<br />

tempo neanche di vederli. Hanno corso come mai prima.<br />

-Saremo una coppia grandissima- il cane e il gatto- ha scherzato Bobi quando si sono<br />

allontanati.<br />

-Piacerai a Sara, vedrai, lei e' meravigliosa!- diceva Tigre.<br />

Dopo alcuni giorni di viaggio hanno raggiunto il borgo dove abitava Sara. Tigre<br />

era guidato dal suo cuore ed e' arrivato al posto giusto. L'ultimo ostacolo di quel viaggio era<br />

attraversare la strada piena di automobili in corsa, ma l' hanno attraversata dopo un po'. Non<br />

gli<br />

era difficile aspettare perche’ Tigre sapeva che era vicino a casa sua.<br />

E come succede nelle favole- la matrigna cattiva non c'era piu' e Tigre, Sara e Bobi<br />

sono vissuti felici e contenti.<br />

E poi, Tigre adesso aveva un amico con cui dormiva nell' ombra dei tulipani rossi.<br />

10 74


“Mlado usamljeno drvo”/“Piccolo albero solitario” -<br />

Hajrudin Smajlović, Sapna<br />

LJUBAVNA / D’ AMORE<br />

ONO ŠTO VIDJELA NISAM / QUELLO CHE NON AVEVO VISTO<br />

USPOMENE SE BUDE... / I RICORDI SI RISVEGLIANO…<br />

POVRATAK U SJEĆANJE / IL RITORNO NEL RICORDO<br />

10 76


Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario<br />

Maida Mujčinović, Čelić<br />

LJUBAVNA<br />

Nekada sam kao dijete<br />

Pitala se: kuda ptice lete<br />

Kamo teče ona bistra rijeka<br />

Da li sunce nekog tamo čeka?<br />

Lutala sam livadama<br />

Družila se s leptirima<br />

Ležala na travi rosnoj<br />

I brala cvijeće mirisno<br />

Bila sam slobodna kao ptica<br />

Bila sam vesela djevojčica<br />

Ali djetinjstvo je prošlo<br />

I za mene novo vrijeme došlo<br />

Sada znam da ptice lete svome domu<br />

Da rijeka teče ka mirnom moru<br />

Da sunce nikog ne čeka<br />

Ono je uvijek kod svojih oblaka<br />

Ni ja više ne lutam livadama<br />

Ni ja nisam više sama<br />

U srcu mi nije samo pijev ptica<br />

Niti miris šarenih latica<br />

I dalje sam vesela<br />

Iako više nisam mala<br />

Zove me djevojčica<br />

Čovjek kom sam srce dala…<br />

77<br />

Maida Mujčinović, Čelić<br />

D’ AMORE<br />

Da bambina, in un tempo lontano<br />

Mi chiedevo: dove volavano gli uccellini<br />

In che modo scorrevano i fiumi cristallini<br />

La su il sole aspettava qualcuno?<br />

Girovagavo lungo i prati<br />

Facevo amicizia con le farfalle<br />

Giacevo sull’ erba con la rugiada<br />

E raccoglievo i fiori profumati<br />

Ero libera come un uccello<br />

Ero una bambina gioiosa<br />

Però l’ infanzia per forza passa<br />

E arriva un periodo nuovo, ma bello.<br />

Adesso so che gli uccelli verso i loro nidi<br />

volano<br />

Che i fiumi verso i mari calmi scorrono<br />

Che il sole non aspetta nessuno<br />

Che le sue nuvole sono sempre vicino a lui<br />

Anch’ io non girovago più lungo i prati<br />

Anch’ io non sono più sola<br />

Nel cuore non ho più solo il canto degli uccelli<br />

E il profumo dei petali colorati<br />

Ancora oggi sono tanto contenta<br />

Anche se adesso sono adulta<br />

La mia bambina mi chiama<br />

L’uomo che ha il mio cuore mi ama…


Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario<br />

Nermina Hrustić, Sapna<br />

ONO ŠTO VIDJELA NISAM<br />

Hodam dolinama moga sela i sjetim se svakog prašnjavog puta. Nekako mi se čini da je sada u<br />

proljeće ljepše nego prije, nekako mi se čini da selo drugačije miriše. A pored drveta breze još je<br />

mirno kao u bajci. Ono još uvijek gleda u daljine zelene planine što se sa nebom plavim spajaju.<br />

Sjela sam pored toga drveta i ono je tad bilo moj najbolji prijatelj. Samo bi me ono slušalo i<br />

ćutalo. Nekada bi se zanjihala i tad bih pomislila da mi govori da me čuje. Sjedim i pričam joj šta<br />

je sve oko nje. One šume guste, prašnjavi putevi. Ono selo što viri iz daljine i ona kućica što ga<br />

čuva. Bilo je tako sjetno. Satima sam sjedila ispod drveta i pronalazila sebe negdje u tom svijetu.<br />

Dan je bio poput smole. Na nebu nije bilo nijednog oblačka. U vazduhu sam osjećala ljubav i<br />

radost kojom je priroda odisala. Javljao je huk vjetra i šušanj lišća. Pitam se: „Da li sam stvarno<br />

tu ili sanjam?„ Jer ispred mene je bila rajska slika. Bilo je tiho, vjetar je lagahno prolazio kroz<br />

moju kosu. Bila sam zadovoljna jer srce mi je puno. Ja sam sjedila, a ispred mene je bilo drvo,<br />

zelene daljine i samo jedna crvena ruža koja je rasla uz tu kuću od cigle. Tu sam nekako spoznala<br />

sebe. Sebe sa punim srcem i osobu koja zna za prave vrijednost. Ili je ovo samo maska. Pitam se:<br />

„Hoće li me priroda iznenaditi, hoće li me ovaj život iznenaditi?“ Može li me ovo nebo iznenaditi,<br />

postati tmurno i baciti na mene svoje suze, svoje kapi kiše? Ne bi me čudilo da ove daljine<br />

nestanu i ovo moje drvo potone. Da me neki zvuk probudi iz ove čarolije. Ove prirode u njenom<br />

svijetu u kojem ona ima dušu. I gle čuda! Iz ove divne svijetle slike prirode pred mojim <strong>očima</strong><br />

stvori se onaj crni oblak tame, oblak tuge i tišine. Nadvi se nada mnom niotkud i sve postade<br />

sivo. One planine više nisu odisale svježinom u grudima i skloni se onaj sjaj iz očiju što su<br />

radosne bile. Više ispred sebe nisam vidjela raskošno drvo već samo jedno umrlo tmurno drvo<br />

sa kojeg kaplju kapi. Nisam više mogla sjediti. Trava je bila mokra od kiše. Drvo kao da je plakalo<br />

po meni. Ustala sam i otišla odatle, iz te mrklosti. Razočarana i tužna otišla sam. Osvrnula sam<br />

se za trenutak i vidjela iza sebe tmurnu sliku koju ostavljam. Pomislila sam:„Da li u životu sve<br />

mora biti tako?“ Sreća, tuga, radost pa suze, sjaj pa tama.<br />

I otišla sam sa kamenom na srcu razočarana i sa istinom, da je ovo stvarno ono što vidjela nisam.<br />

78


Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario<br />

Nermina Hrustić, Sapna<br />

QUELLO CHE NON AVEVO VISTO<br />

Sto camminando sulle valli del mio villaggio ricordandomi ogni strada polverosa. In qualche<br />

modo mi sembra che adesso, in primavera è più bello di prima, mi sembra che il villaggio<br />

profumi diversamente. Accanto all’ albero di betulla è tranquillo come nella favola. Esso<br />

ancora<br />

guarda verso la montagna verde in lontananza, che si congiunge con il cielo blu. Mi sono<br />

seduta accanto a quell’ albero che diventò in quel momento il mio miglior amico. Solo lui<br />

mi ascolta in silenzio. Ogni tanto quando dondola, penso che mi stia ascoltando. Sono<br />

seduta e gli descrivo tutto ciò che gli sta attorno. Quei boschi, le strade polverose.<br />

Quel villaggio che si sporge fuori da lontano e quella casetta che lo salvaguarda. E’ così<br />

meraviglioso. Sono stata seduta ore e ore sotto l’ albero cercando me stessa da qualche parte<br />

in<br />

quel mondo.<br />

Il giorno somiglia alla resina. Nel cielo non c’ è neanche una nuvoletta. Nell’ aria sento l’ amore<br />

e la gioia, della quale la natura profuma. Si sente il sibilo del vento ed il fruscio del fogliame<br />

secco.<br />

Mi chiedo: “ Sono davvero qui oppure sto sognando? ” Perché davanti a me c’ è l’ immagine<br />

del<br />

paradiso. E’ tranquillo, il vento pian pianino accarezza i miei capelli. Sono soddisfatta perché il<br />

mio cuore è pieno. Sono seduta, davanti a me ci sono: l’ albero, le montagne verdi e una rosa<br />

soltanto, che cresce accanto a quella casa con i mattoni. Qui, in qualche modo ho fatto conoscenza<br />

con me stessa. Me stessa con il cuore pieno, come una persona che riconosce i veri<br />

valori.<br />

Forse tutto questo è una maschera. Mi chiedo: “ La natura mi sorprenderà, la vita mi sorprenderà?<br />

” Mi potrebbe sorprendere anche questo cielo, diventare nuvoloso e gettare su di me<br />

le sue lacrime, le sue gocce di pioggia? Non mi stupirebbe se queste valli scomparissero e<br />

questo mio albero sprofondasse. Se un suono mi svegliasse da questo incantesimo, da<br />

questa natura….d ecco il miracolo! Da questa meravigliosa immagine brillante della natura,<br />

davanti ai miei occhi appare quella nuvola scura, la nuvola della tristezza e del silenzio. Dal<br />

nulla si addensa sopra di me e tutto diventa grigio.<br />

Quelle montagne non profumano più … e sta sparendo quello splendore<br />

negli occhi che sono stati felici. Non vedo più davanti a me l’ albero lussuoso, ma soltanto un<br />

albero marcio , morto, da cui stanno vengono fuori gocce. Non posso più rimanere seduta. L’<br />

erba è bagnata dalla pioggia. Sembra che l’ albero pianga su di me. Mi alzo e me ne vado da lì,<br />

da quella oscurità. Vado via dispiaciuta e triste. Solo per un attimo mi volto indietro e vedo l’<br />

immagine oscura che sto per lasciare. Penso: “ Ma nella vita tutto deve essere così? “ La<br />

felicità, la tristezza, la gioia e poi le lacrime, lo splendore e poi l’ oscurità.<br />

Sono andata via con una pietra sul cuore, delusa, pensando che quello che avevo visto non era<br />

la verità.<br />

10 79


Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario<br />

Maida Mujčinović, Čelić<br />

USPOMENE SE BUDE....<br />

Vruće je. Ljetno podne. Čujem samo sumorno zujanje pčela. I cvrkut ptica je utihnuo. Tu<br />

sablasnu tišinu narušava šuštanje lišća, blagog povjetarca. Sve mi to godi, kao i miris zelene<br />

trave i neninih crvenih ružica. Ustvari, nisu to prave ruže, ali ja ih tako zovem. Moja nena ih je<br />

zasadila u našoj bašti, ima ih i pored moje omiljene voćke - jabuke. Ovo lješkarenje u hladu,<br />

ispod jabuke, pored ružica, u meni budi uspomene. Ah, kad se samo sjetim...<br />

Dok sam bila mala dolazila sam preko ferija djedu i neni na selo. Dok bi oni pili kahvu u podne,<br />

ja bi uživala u hladu jabuke i mirisala ružice. Nikada ih nisam brala. Bilo mi je žao da vehnu. A<br />

jabuku je djed zasadio onog dana kada sam ja rođena.<br />

Često sam se igrala sa djecom iz sela. Obilazili smo njive, lutali livadama i šumama. Nekada smo<br />

se tako lijepo igrali da bi se kući vraćali pred samu večer. Od svih sam najviše voljela Almu i<br />

Harisa. U svom životu nisam imala iskrenije i bolje prijatelje.<br />

Tako sam jednom došla na zimske ferije. Završavali smo osnovnu školu. Alma i ja smo otišle na<br />

brijeg, gdje su se svi grudvali i sankali. Obje smo uživale u zimskim čarima. Pravile smo Snješka.<br />

Svi su pomagali, tako da je to na kraju bio ogromni Snješko bijelić.<br />

Posle sam imala i nezgodu. Prelazeći preko leda sam se okliznula i pala. Ništa nisam vidjela niti<br />

osjećala. Svi su se okupili oko mene. Jedan glas me nježno dozivao. Tada sam ugledala najljepše<br />

crne oči. To je bio lijep momak sa crnom kosom i tankim rumenim usnama. To je bio Haris.<br />

Držao me je za ruku. Tada sam se uplašila, jer mi je srce hlupalo i ruke se počele znojiti, oblila<br />

me vrelina. Mislila sam da se led topi. Pomogao mi je da ustanem, ali nakon par bolnih koraka,<br />

našla sam se u njegovom naručju. Odnio me je čak do kuće.<br />

Svaki dan su me obilazili Alma i Haris. Tek sam tada primijetila da je onaj nestašni dječačić<br />

porastao. Čak je i Alma, koja je uvijek bila stidljiva djevojčica i imala dvije pletenice, izrasla u<br />

lijepu djevojku. Posle te zime nisam dolazila na selo sve do pred kraj ljetnih ferija. Bila sam<br />

zauzeta upisom u srednju školu. Ja sam upisala Medicinsku, a oni Ekonomsku.<br />

Kada sam stigla u selo vidjela sam se sa Almom. Haris nije bio tu - pričala mi je da se sve čudnije<br />

ponaša. Da često svrati kod djeda i nene i pita za mene. Razmišljala sam o tome. Čak i kada sam<br />

legla u svoj hlad i mirisala ružice. Htjela sam zaspati, odmoriti se od gradske buke, ali nikako<br />

nisam mogla prestati razmišljati o njemu. Odjednom mi je neko prekrio oči. Zadrhtala sam.<br />

Kada sam se okrenula ponovo sam ugledala one prelijepe crne oči, crnu kosu i rumene usne. To<br />

je bio Haris. Pozdravili smo se, a on je otkinuo ružicu i stavio mi je u kosu. Toplo me zagrlio i<br />

rekao da sam mu falila. Prekorila sam ga zbog ružice, a on mi je rekao da je ona mnogo ljepša u<br />

mojoj kosi i kad uvehne da je sačuvam kao uspomenu na njega.<br />

Stvarno je bio čudan. Posle sam to ispričala i Almi. Ona se nije toliko iznenadila.<br />

Sunce se spremalo za zalazak kad smo došle u baštu. Tu nas je čekao Haris. U ruci je držao pravu<br />

crvenu ružu, poklonio mi ju je. Pričali smo dugo samo nas dvoje. Odao mi je i svoju tajnu, razlog<br />

svog „čudnog ponašanja“. Rekao mi je da me voli. I ja sam to tada shvatila. Tada me prvi put<br />

poljubio...<br />

Bila sam uzbuđena. Sve sam ispričala mami i neni. One nisu odobravale bilo šta sem prijateljstva<br />

sa Harisom, jer smo navodno bili rođaci. A veza među rođacima nije dopuštena. Bila sam<br />

razočarana, tužna, osjećala sam se kao kažnjena. Nisam mogla to reći i njemu, već sam napisala<br />

pismo koje mu je Alma uručila. Posle mi je rekla da ga je tada vidjela prvi put kako plače. Nisam<br />

izlazila iz kuće sve dok nije došlo vrijeme polaska kući.<br />

10 80


Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario<br />

Od tada sam rjeđe dolazila na selo. Uvijek sam imala neke bezvezne izgovore. Nisam imala<br />

hrabrosti! Sa Almom sam često pričala preko telefona. Govorila mi je da je on sada usamljen, da<br />

se druži samo sa njom.<br />

Za razliku od njega ja sam se trudila naći novo društvo, i u školskim obavezama zaboraviti na<br />

njega. I uspjela sam donekle.<br />

Sve dok jednom nije došla vijest da je moj djed mnogo bolestan. Odmah smo otišli u selo. Nakon<br />

par dana je umro. Bila sam tada kraj njega. Nikada neću zaboraviti taj dan.<br />

Za kratko vrijeme kuća se ispunila i znanim i meni nepoznatim ljudima. Nisam se htjela odvajati<br />

od mame i nene, ali su tetke Almi naredile da me izvede. Na kućnim vratima sam srela Harisovu<br />

majku. Zagrlila me je sa tako mnogo topline. Imala sam osjećaj da razumije moju bol i patnju.<br />

Alma i ja smo izašle u dvorište gdje smo bile same. Pokušavala sam se smiriti, kada sam čula<br />

korake i okrenula se. To je bio Haris. Donio mi je crvenu ružu. Zagrlila sam ga tako jako. Oboje<br />

smo plakali, iako se on trudio ohrabriti me. U tom trenu su došle i naše majke i tetke.<br />

Opomenule su ga i rekle da bude oprezan jer ne znaju svi da nismo rodbine. Iznenadilo nas je<br />

ovo. Nakon sedam dana, kada su obavljene sve dužnosti koje vjera nalaže, malo sam se smirila.<br />

Posle je Haris došao i odveo me do djedove jabuke...<br />

Sada se sjećam svega toga, deset godina poslije. Plačem kao i tog dana. I tužna i sretna. U hladu<br />

djedove jabuke, sjedim i gledam mirno nebo. U sjećanju me prekinuo zagrljaj. To je moj Haris.<br />

Prijalo mi je biti malo u ovoj tišini i sjetiti se svog djetinjstva i početka moje ljubavi. Ali opet se<br />

naći u zagrljaju voljene osobe. Shvatila sam da se i u nesreći uvijek nađe malo sreće. Da sve<br />

prolazi, ali uspomene i ljubav ostaju.<br />

Iako djeda i nene više nema, i dalje volim posjete selu. Obavezno dođem i u hlad djedove jabuke<br />

i mirišem nenine ružice...<br />

81


Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario<br />

Maida Mujčinović, Čelić<br />

I RICORDI SI RISVEGLIANO…<br />

Fa caldo. E’ un pomeriggio d’ estate. Sento soltanto il ronzio cupo delle api. Anche il cinguettio<br />

degli uccelli si è azzittito. Questo silenzio fantasmagorico è turbato dal rumoreggiare delle<br />

foglie.<br />

Tutto questo mi piace, come anche l’ odore dell’ erba verde e il profumo delle piccole rose rosse<br />

di nonna. In realtà, queste non sono rose vere, però io le chiamo così. Mia nonna le coltiva nel<br />

nostro giardino, ma si trovano anche accanto al mio albero preferito – il melo. Oziare nell’ombra<br />

sotto l’albero di mele vicino alle piccole rose, fa risvegliare i miei ricordi. Ehi, mi ricordo che …<br />

Quando ero piccola, durante le vacanze estive venivo, qui in campagna dai miei nonni . Nel<br />

pomeriggio, mentre loro prendevano il caffè, io mi godevo l’ ombra del melo e odoravo le<br />

piccole rose. Non ne ho mai raccolta neanche una. Mi dispiaceva farle appassire. Il nonno aveva<br />

piantato il melo il giorno della mia nascita.<br />

Spesso giocavo con i bambini del villaggio. Passeggiavamo lungo i campi coltivati, i prati e i<br />

boschi. A volte ci piaceva giocare a lungo e rimanere fuori fino a sera. Tra tutti preferivo Alma e<br />

Haris. Nella mia vita non ho mai avuto amici più sinceri e più cari.<br />

Una volta ero nel villaggio per le vacanze invernali. Era il periodo quando stavamo per finire le<br />

scuole medie. Alma ed io eravamo andate sulla collina dove tutti andavano in slitta. Ci<br />

piacevano tanto le magie invernali. Abbiamo provato a fare il Pupazzo di neve. Tutti ci aiutavano.<br />

Così alla fine abbiamo fatto un Pupazzo di neve enorme.<br />

Poco dopo ho avuto un piccolo incidente. Camminando sul terreno ghiacciato sono scivolata e<br />

caduta. Non vedevo e non sentivo nulla. Tutti erano intorno a me. Una voce mi chiamava dolcemente.<br />

In quel momento ho visto gli occhi più belli in assoluto. Era un bel ragazzo, con i capelli neri e<br />

con le labbra sottili e rosse. Quello era Haris. Mi teneva la mano. Per un attimo mi sono spaventata,<br />

perché il mio cuore batteva forte e sentivo il sudore sul palmo delle mani.<br />

Avevo molto caldo. Pensavo che il ghiaccio si stesse sciogliendo. Haris mi ha aiutato per alzarmi,<br />

ma dopo avermi fatto fare un paio di passi, mi ha preso in braccio. E così, mi ha portata fino a<br />

casa.<br />

Ogni giorno, Alma e Haris venivano a trovarmi. Ho notato che quel ragazzetto vivace era<br />

cresciuto. Anche Alma, che è sempre stata una bambina timida con due trecce, era diventata<br />

una bella ragazza. Dopo quell’inverno non sono andata più in campagna. ..Mi sono iscritta alla<br />

scuola superiore di Medicina, loro due invece, di Economia.<br />

Appena arrivata nel villaggio ho visto Alma. Haris non c’ era. Alma mi ha raccontato che Haris<br />

aveva iniziato a comportarsi in modo strano… Che passava spesso a casa dei miei nonni per<br />

chiedere di me. Ho pensato molto a questo. Anche quando mi sono sdraiata al fresco<br />

per sentire il profumo delle rose. Mi volevo riposare e addormentarmi dopo il chiasso della<br />

città, però non riuscivo a smettere di pensare a lui. All’ improvviso qualcuno mi ha coperto<br />

gli occhi. Ho cominciato a tremare. Quando mi sono girata, di nuovo ho visto i suoi<br />

stupendi occhi neri, i capelli neri e le labbra rosse. Quello era Haris. Dopo avermi salutata, lui<br />

ha raccolto una piccola rosa e me l’ ha messa nei capelli. Mi abbracciava col dolcezza<br />

dicendomi che gli ero mancata. L’ ho rimproverato per la rosa, ma lui mi ha detto che la rosa<br />

era più bella tra i miei capelli e che la rosa mi avrebbe fatto ricordare di lui. Ho raccontato ad<br />

Alma quello che era successo. Lei non si è tanto sorpresa.<br />

10 82


Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario<br />

Il sole si preparava per il tramonto quando siamo arrivate in giardino. Lì ci aspettava Haris.<br />

Nella mano teneva una vera rosa rossa e me l’ ha regalata. Abbiamo parlato a lungo solo noi<br />

due. Mi ha confessato il suo segreto, la ragione del suo “strano comportamento”.Mi ha detto<br />

che mi amava. In quel momento ho capito tutto. Quella volta mi ha baciata<br />

per prima volta…<br />

Ero emozionata. Subito ho raccontato tutto a mamma e a nonna. Loro mi hanno vietato di<br />

frequentarlo dicendomi di lasciare che fosse solo amicizia perché, probabilmente, eravamo<br />

parenti. Cosi tra noi non si poteva creare una relazione amorosa. Delusa e triste, mi sentivo<br />

come punita. Non potevo dire tutto ad Haris così gli ho scritto una lettera. E’ stata Alma a<br />

portargliela. Lei mi ha detto che per la prima volta ha visto piangere Haris. Da quel momento<br />

non sono uscita più di casa, finché non è arrivato il momento del ritorno. Andavo sempre meno<br />

in campagna. Trovavo in<br />

continuazione delle scuse banali. Non avevo il coraggio! Parlavo spesso al telefono con Alma .<br />

Mi diceva che lui si sentiva isolato, che frequentava solo lei. A differenza di lui, io mi<br />

sforzavo di fare delle nuove amicizie e di nascondermi dentro tanti impegni scolastici, per<br />

dimenticarlo.. A dire la verità, ci ero anche un po’ riuscita.<br />

Finché non è arrivata la notizia che mio nonno si era ammalato e siamo partiti subito per raggiungere<br />

il villaggio. Dopo qualche giorno il nonno è morto. Quel giorno stavo vicino a lui.<br />

Non dimenticherò mai il giorno della sua scomparsa. In breve tempo la casa si è riempita di<br />

gente che conoscevamo, ma anche di gente a noi sconosciuta. Non volevo staccarmi da mamma<br />

e nonna, ma loro avevano detto ad Alma di portarmi fuori. All’ entrata di casa ho incontrato la<br />

madre di Haris. Mi ha abbracciato con tanta dolcezza. Avevo la sensazione che capisse il mio<br />

dolore e la mia disperazione.<br />

Alma ed io stavamo in giardino. Mentre cercavo di calmarmi, ho sentito dei passi dietro di me,<br />

… mi sono girata. Era Haris. Mi ha portato una rosa rossa. L’ ho abbracciato fortemente.<br />

Piangevamo tutti e due, anche se lui cercava di incoraggiarmi. In quel momento erano<br />

uscite fuori anche le nostre madri e le zie. Avevano detto a lui di essere attento perché ci sono<br />

quelli che sanno che noi non eravamo i parenti. Questo ci aveva sorpresi. Sette giorni dopo,<br />

finiti i rituali religiosi, mi sono calmata un po’.<br />

Haris venne per portarmi sotto il melo di mio nonno…<br />

Adesso mi sto ricordando tutto questo, dieci anni dopo. Piango come quel giorno. Sono triste,<br />

ma anche felice. Ero seduta all’ ombra del melo di nonno, per guardare il cielo sereno…<br />

Dal ricordo mi risvegliò un abbraccio. Era il mio Haris. Quanto è piacevole sentire di nuovo<br />

quella tranquillità ed essere poi tra le braccia della persona amata. Così ho capito che è possibile<br />

trovare un po’ di fortuna anche nella disgrazia, che tutto passa, solo i ricordi e l’ amore<br />

rimangono.<br />

Anche se i nonni non ci sono più, ancora mi piace andare in campagna. Ogni volta mi fermo<br />

all’ombra del melo di nonno per sentire il profumo delle piccole rose di nonna…<br />

83


Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario<br />

Živan Tomić, Lopare<br />

POVRATAK U SJEĆANJE<br />

Sa pogledom na doline,<br />

srce igra od miline.<br />

Sa pogledom na proplanke,<br />

pamtim riječi moje majke.<br />

Prisjeti se bar po nekad,<br />

kad' budeš u bijelom svijetu,<br />

miris cvijeća, plodne njive,<br />

jato ptica u svom letu.<br />

Sada kad' sam opet tu,<br />

osjećaje srce budi.<br />

Zašto li sam otišao,<br />

sad se pitam, sad se čudim.<br />

Živan Tomić, Lopare<br />

IL RITORNO NEL RICORDO<br />

Con lo sguardo verso le pianure,<br />

il cuore sta ballando dal piacere.<br />

Con lo sguardo verso le radure<br />

mi ricordo quello che diceva mia madre.<br />

“Ricordati qualche volta, quando<br />

sarai da qualche parte nel mondo,<br />

il profumo dei fiori, i terreni fertili<br />

e il volo degli uccelli”.<br />

Adesso che sono ancora qui,<br />

il cuore sta risvegliando i ricordi.<br />

Perché sono andato via<br />

ora mi chiedo, ora mi meraviglio.<br />

84


“Najbolji prijatelji”/”Migliori amici” - Ajiša Delić, Sapna<br />

BEKIR I GARO / BEKIR E GARO<br />

PRIJATELJSTVO / L’ AMICIZIA<br />

10 86


Besida Sejdinović, Sapna<br />

BEKIR I GARO<br />

Najbolji prijatelji / Migliori amici<br />

- Devetero je...<br />

- Devetero, devetero...<br />

- ...oštenila, - otac nije ni završio, a Bekir je već istrčao na vrata i pojurio prema slami u kojoj se<br />

oštenila keruša. Nedugo zatim pojavio se na vratima i držeći u rukama jedno štene, još slijepo i<br />

drhtavo.<br />

- Pa, što si ga uzim'o! Mogla te je Cinda ujesti, - počeli su vikati na njeg otac i mati.<br />

- Ma, otkud da će me ujesti! Njega sam uzeo, prvi mi je onjušio ruku i uzeo moj prst u usta, -<br />

pravdao se Bekir.<br />

- To je zato što je gladan. Haj'mo ga sad vratiti da ga mati nahrani, - govorio je otac, ali se Bekir<br />

protivio. Jedva su ga ubijedili da vrati štene.<br />

- Kakav je crn, zvaću ga Garo. Ovaj je moj, babo! – govorio je Bekir iznoseći štene iz kuće.<br />

Nekoliko sedmica poslije dvorište je bilo prepuno štenadi, koja su lajala i jurila Bekira koji nije<br />

ispuštao Garu iz ruku. Ali su polahko sva ta štenad, njih osam, našla svoje nove vlasnike, jer je<br />

Cinda bila jedna od najboljih lovačkih pasa u tom okrugu i svi su se otimali da dođu do nekog od<br />

njenih štenadi. U početku ih je žalila, ali je znala da će biti tu u blizini i da ih može vidjeti kad god<br />

poželi, jer je vlasnik, Bekirov otac, nije vezao. Bekir Garu nije dao: „On ostaje sa mnom, gdje ja<br />

– tu i on!“ – bio je uporan. Otac mu je udovoljio i kao iskusan lovac znao je da će Garo jednog<br />

dana izrasti u odličnog lovačkog psa. Na to je sve ukazivalo – izgled, uši, pogled, način na koji se<br />

igra sa Bekirom... Cinda je mirno ležala i gledala kako se njeno štene igra sa Bekirom, kojeg je<br />

također voljela i vjerovala mu. A prijateljstvo i povezanost između Bekira i Gare je rasla iz dana<br />

u dan. Toliko su se saživjeli da je Garo išao da spava tek kada bi Bekir zaspao, a kada je nagodinu<br />

Bekir krenuo u školu, Garo bi ostajao kod kuće i čekao ga da se vrati.<br />

- Šta misliš da ga povedem u lov sutra? – predložio je otac Bekiru pokazujući na Garu, - možeš i<br />

ti sa mnom ako hoćeš, ne moramo ići daleko.<br />

- Važi! – bio je oduševljen prijedlogom Bekir, - on će biti najbolji lovački pas kojeg si ikad vidio,<br />

babo, vidjet ćeš!<br />

Rano ujutro su krenuli. Bekir je bio još pospan i malo je trebalo da odustane, ali kad je čuo Garin<br />

lavež, za tren je se digao iz kreveta i bio spreman za polazak. Pješačili su prema jezeru s namjerom<br />

da love divlje patke. Garo i Cinda su bili zajedno. Stalno su skretali s puta, nestajali u žbunju<br />

i ponovo se vraćali. Garo se htio igrati, dok je Cinda bila na vrhuncu svog zadatka – njušila je i<br />

osmatrala. Garo ju je s vremenom počeo oponašati pa je i on postao mirniji, osluškivao, podizao<br />

njušku u zrak i njušio divljač.<br />

- Imat će Garo dobru učiteljicu. Vidi ih kakav su tandem, - pokaza otac Bekiru na njih dvoje.<br />

- Ali Garo će biti bolji, - ostajao je Bekir pri svome.<br />

Stigli su na jezero i Cinda je po navici uskočila u travu odakle su poletjele patke. Otac je ispalio<br />

dva hica i dvije patke su pale u vodu. Cinda je odmah krenula i uhvatila jednu od njih, a Garo je<br />

stajao na obali i nije kretao po drugu patku.<br />

- Donesio je, Garo, - govorio mu je Bekir, ali se Garo samo vrtio i nikako nije htio da uđe u vodu.<br />

- Pa on se plaši vode! – povikao je Bekir i počeo se smijati zajedno sa ocem.<br />

Da li je smijeh ili pak to što je vidio svoju majku kako vješto izvlači pogođenu patku iz vode<br />

uticalo na Garu, ali se i on odvažio, skočio u vodu te je ubrzo iznio plijen na obalu. Ispustio je<br />

patku na tle, stresao se i ponovo je uzeo među zube.<br />

87


Najbolji prijatelji / Migliori amici<br />

Kada mu je Bekir htio uzeti patku i pohvaliti ga, Garo je počeo da trče okolo izbjegavajući Bekira<br />

– htio je da se igra, kako su se i ranije u travi ispred kuće igrali otimajući se za cipelu, plišanu<br />

lutku ili za probijenu loptu, koju je Garo probio svojim zubima. Bekiru je odgovarala igra, a onda<br />

se lavežom oglasila Cinda i Garo priđe te pred Bekirovog oca ispusti patku i sjede baš kao i<br />

njegova mati poslušno mašući repom. Otac ih oboje pomilova i iz torbe izvadi dvije kobasice i<br />

dade oboma po jednu. Patke je smjestio u torbu, a onda je naložio vatru i odlučio da tu<br />

doručkuju. Kući su se vratili oko podne i Bekir je bio zadovoljan kako se Garo pokazao prvi put u<br />

lovu. Cijele sedmice je samo o tome govorio.<br />

A onda se desilo da su tri vuka napala stado ovaca komšije Selima i pri tom ubili i ranili nekoliko<br />

ovaca. Te večeri kerovi u selu zavijali su, lajali do iznemoglosti, ali niko sa sigurnošću ne bi mogao<br />

reći da li je to bilo iz straha, zbog zova predaka ili zbog nečeg trećeg. Bekir je u tom horu laveža<br />

prepoznao Garino sigurno i odvažno lajanje. Stariji su prepoznali šta znači taj lavež i otjerali su<br />

vukove, ali je šteta ipak bila načinjena. Moralo se u hajku, druge nije bilo. Otac je nekoliko puta<br />

odlazio sa drugim lovcima u šumu s namjerom da pronađu i ubiju vukove, ali svaki put<br />

bezuspješno. Kerove nisu vodili, jer su znali da im oni tu ne mogu ništa pomoći, a Cinda svjesna<br />

opasnosti, koja bi je zadesila ako bi pošla, počela se skrivati i tužno cviliti. A Garo k'o Garo svaku<br />

priliku je koristio da se igra sa Bekirom.<br />

Nakon sedam dana otac je ponovo krenuo u lov i poveo je Garu. Bekir ovog puta nije išao, jer je<br />

bio malo prehlađen. Ostao je kod kuće i vrijeme provodio u krevetu pijući čaj s limunom i<br />

tablete. Počelo se smrkavati, a otac se još nije vratio. Bekir se počeo brinuti, ne za oca, nego za<br />

Garu. A kad se otac napokon pojavio, Gare nije bilo.<br />

- Samo ga je nestalo, - govorio je otac, - tražili smo ga i dozivali, ali Gari ni traga ni glasa. Morali<br />

smo krenuti kući kad se smrklo.<br />

Bekira je porazila činjenica da Gare više nema i to ga je dotuklo. Prehlada se pretvorila u pravu<br />

gripu i čitavih sedam dana proveo je s povišenom temperaturom i drhteći od groznice zbog koje<br />

je buncao. Dozivao je Garu, nudio ga da jede raznim jelima, zvao ga da donese poderanu loptu,<br />

slao ga po ubijenu patku... Katkad bi u pola noći skočio i vikao: „Lezi! Trči! Donesi!“ Nakon sedam<br />

dana malo se oporavio i upitao oca da Garu uvede u kuću. Sve što je otac mogao reći bilo je<br />

jedno „Ali...“, a onda se pokupio i izašao napolje. Bekir je počeo plakati...<br />

Pred veče istog dana pojavio se Garo – izmoren i gladan zacvilio je pred kućom. Svi su se skupili<br />

oko njega, a otac ga je unio u kuću i napravio mu ležaj pored Bekirovog. Nahranili su ga i napojili,<br />

a onda ga je otac okupao i previo mu prednju desnu šapu, koja je bila malo povrijeđena. Bekiru<br />

je odmah bilo lakše i zaspao je s jednom rukom na Garinoj glavi. Probudili su se sutradan oko<br />

podne. Garo je ponovo jeo - baš je bio gladan. Bekir ga je zadovoljno mazio. Sve se vratilo na<br />

staro – igra i veselje. To je trajalo do očevog sljedećeg polaska u lov. Kad su se lovci okupili ispred<br />

njihove kuće, Garo se izbezumio – lajao je i vrtio repom, sav uznemiren. Svi su ga s čuđenjem<br />

gledali.<br />

- Babo, on hoće da ga pratite!<br />

Tako je i bilo – posjedali su u dva džipa i krenuli za Garom. Sve vrijeme je trčao i ponovo se<br />

vraćao usmjeravajući lovce da ga prate. Kada su napustili vozila, Garo je ponovo nastavio da laje<br />

i insistirao da ga prate. Pratili su ga skoro dva sata do u duboku šumu, a onda se on umirio –<br />

prestao je da laje i pažljivo se počeo prikradati. Lovci su ga pratili i ponašali se skoro kao i on. A<br />

onda je Garo stao i zagledao se u pećinu udaljenu pedesetak metara. Lovci su krenuli prema njoj<br />

– bila je to jazbina u kojoj su boravili vukovi. Trenutno nisu bili tu. Lovci su se rasporedili i<br />

napravili „čeku“. Petnaestak minuta poslije pojavio se čopor od šest vukova...<br />

10 88


Svirajući i galameći lovci su džipovima upali u selo – veselje nisu mogli sakriti. U prikolicama oba<br />

džipa ležala su po tri vuka, ali jedini lavež koji se čuo bio je onaj Garin. On je bio pravi heroj ovog<br />

lovačkog pohoda. Svima je bilo jasno da je sedam dana, koliko je bio odsutan od kuće, proveo<br />

uhodeći vukove sve dok nije otkrio jazbinu u kojoj su se krili. Svi oni koji su imali ovce u tom kraju<br />

sada su mogli da odahnu, jer je zahvaljujući Gari opasnost sada otklonjena. Te večeri svi su bili<br />

sretni, ali niko kao Bekir.- Znao sam! Šta sam vam govorio! A kakvi će tek biti mali Garići! – hvalio<br />

se Bekir i grlio Garu i na svaku riječ koju je izgovorio pristizalo je odobrenje prisutnih lovaca.<br />

Besida Sejdinović, Sapna<br />

BEKIR E GARO<br />

Najbolji prijatelji / Migliori amici<br />

- Sono in nove…<br />

- Nove, nove…<br />

- Ha fatto nove cuccioli- il padre non aveva ancora finito la frase, che Bekir era già nella stalla<br />

dove la cagna Cinda, aveva fatto i cuccioli. Dopo un po' e' apparso sulla porta tenendo uno dei<br />

cuccioli, ancora cieco e tremante.<br />

- Ma perché l' hai preso? Cinda poteva morderti,- hanno gridato il padre e la madre.<br />

- Lei non mi morderà mai! Ho preso lui perché e stato il primo ad annusarmi la<br />

mano e a leccarmi le dita, spiegava Bekir.<br />

- E' perché ha fame. Portiamolo dalla madre, -gli diceva il padre, però Bekir<br />

non gli dava ascolto. Con difficoltà gli hanno fatto capire che il cucciolo doveva stare con la<br />

madre.<br />

- E' così nero, lo chiamerò Garo. Questo e' il mio, papà! – diceva Bekir portando via il<br />

cagnolino.<br />

Alcune settimane più tardi il giardino era pieno dei cuccioli, che abbaiavano e correvano dietro<br />

Bekir, ma lui teneva Garo sempre in braccio. Pian piano, tutti i cuccioli, otto, hanno trovato i loro<br />

padroni, anche perche Cinda era il più bravo cane da caccia nella regione e tutti volevano avere<br />

uno dei suoi cuccioli. All' inizio Cinda era triste, ma sapeva che i cuccioli rimanevano nelle<br />

vicinanze e che li avrebbe potuti vedere quando voleva, anche perche il suo padrone, il padre di<br />

Bekir, non la legava mai.<br />

Bekir non dava Garo via: „Lui rimane con me, dove vado io- va pure lui!“- insisteva Bekir. Il padre<br />

lo accontentava e da bravo cacciatore sapeva che Garo un giorno sarebbe stato un' ottimo cane<br />

da caccia. Tutto faceva pensare che sarebbe stato proprio così<br />

- lo sguardo, le orecchie, il modo di giocare con Bekir… Cinda stava sdraiata e guardava come il<br />

suo cucciolo giocava con Bekir di cui aveva fiducia e che amava. L' amicizia e il legame tra Garo<br />

e Bekir ogni giorno crescevano. Erano cosi vicini che Garo non andava a dormire prima che Bekir<br />

si addormentasse, e quando Bekir l' anno successivo ha iniziato la scuola, Garo stava a casa<br />

aspettando che tornasse.<br />

89


Najbolji prijatelji / Migliori amici<br />

- Che ne pensi, lo porto a caccia domani?- ha proposto il padre a Bekir indicando Garo,- puoi<br />

venire anche tu se vuoi, non dobbiamo andare troppo lontano.<br />

- Va bene!- Bekir era entusiasta della proposta,- lui sarà il più bravo cane da caccia<br />

papà, vedrai!<br />

Sono partiti di mattina presto. Bekir ancora aveva sonno ma quando ha sentito Garo, subito si è<br />

alzato dal letto, pronto per la partenza. Sono andati verso il lago con l' intenzione di cacciare le<br />

anatre selvatiche. Garo e Cinda stavano insieme. Continuamente sparivano nei cespugli per poi<br />

tornare sulla strada. Garo voleva giocare mentre Cinda era concentrata sul suo compito-<br />

annusava e osservava. Dopo un po' di tempo, Garo iniziò ad imitarla e così anche lui si calmò,<br />

stava in ascolto, alzava il muso e annusava.<br />

- Garo ha una brava insegnante. Guarda che coppia disse il padre a Bekir.<br />

- Però, Garo diventerà più bravo,- Bekir insisteva.<br />

Raggiunto il lago Cinda, come d’abitudine, si e' buttata nell' erba da dove emersero anatre<br />

selvatiche. Il padre di Bekir ha sparato due colpi e due anatre caddero nell' acqua. Cinda si e'<br />

subito mossa per andare a prenderne una, ma Garo rimaneva sulla sponda del lago e non si<br />

muoveva per prendere l' altra anatra.<br />

- Portacela Garo,- gli diceva Bekir, però Garo girava intorno ma non voleva entrare nell' acqua….<br />

per niente.<br />

- Ha paura dell' acqua!- ha gridato Bekir ed ha riso con il padre.<br />

Forse per la risata, forse perché ha visto sua madre che con sicurezza tirava fuori dall’acqua l'<br />

anatra colpita, anche lui si fece coraggio e si buttò dentro l' acqua e portò la preda sulla riva. Ha<br />

lasciato l' anatra per terra, si e' scrollato un po’ d’acqua da dosso e l' ha presa di nuovo tra i<br />

denti.<br />

Garo voleva giocare con Bekir ma Cinda gli ha abbaiato e Garo ha messo l' anatra davanti il<br />

padre di Bekir e si è seduto come aveva fatto la sua mamma scodinzolando.<br />

….Tornati a casa verso mezzogiorno Bekir era contento per come si era comportato Garo nella<br />

caccia.<br />

Per tutta la settimana ha parlato solo di quello.<br />

Poi' e' successo che tre lupi hanno attaccato un branco di pecore del vicino Selim e gli hanno<br />

ammazzato e ferito alcune pecore. Quella sera nel villaggio i cani hanno abbaiato, però nessuno<br />

poteva dire se era perché avevano paura per il richiamo degli antenati o per qualcos' altro. Bekir<br />

ha riconosciuto dentro quel coro l' abbaiare sicuro e coraggioso di Garo che ha cacciato via i<br />

lupi, ma il danno era fatto.<br />

I vecchi dovevano andare a dare la caccia ai lupi, non c' era altra soluzionema quella volta non<br />

hanno portato i cani sapendo che era troppo pericoloso. ….<br />

Dopo una settimana il padre andò di nuovo in caccia e portò Garo con se. Questa volta Bekir non<br />

poteva andare perché aveva il raffreddore. Rimase a casa passando il tempo nel letto bevendo<br />

il te' con limone e prendendo le medicine. Bekir stava in pensiero, non per il padre, ma per Garo.<br />

Quando finalmente il padre apparse, Garo non era con lui.<br />

- Semplicemente è scomparso,- disse il padre,- l' abbiamo cercato e chiamato, ma<br />

Garo non si è fatto vivo. Quando si e' fatto buio siamo dovuti tornare a casa.<br />

Bekir era distrutto perchè Garo non c'era piu'. Il raffreddore e' diventato un' influenza grave<br />

e per tutta la settimana ha avuto la febbre alta e vaneggiava. Chiamava Garo, gli offriva da<br />

mangiare ………… A volte nel mezzo della notte saltava e sgridava: „Siediti! Portamelo! Stai<br />

fermo!“ dopo sette giorni è stato ricoverato ed ha chiesto al padre di portargli Garo. Il padre e'<br />

riuscito a dire soltanto un „Pero'…“ e poi' e' andato via. Bekir ha pianto…<br />

90


Najbolji prijatelji / Migliori amici<br />

Quella stessa sera Garo e' ritornato - stanco e affamato abbaiava davanti alla casa. Tutti<br />

sono corsi fuori a prenderlo e lo hanno sistemato accanto a Bekir. Gli hanno dato da mangiare e<br />

da bere, il padre di Bekir gli ha medicato la zampa destra ferita. Bekir si e' subito sentito meglio,<br />

e si e' addormentato con la mano sulla testa di Garo. Si sono svegliati il giorno dopo verso<br />

mezzogiorno. Garo ha mangiato di nuovo - aveva veramente fame. Bekir lo accarezzava<br />

contento. Tutto era tornato come prima- il gioco e la felicità. Dopo pochi giorni i cacciatori si<br />

sono riuniti davanti casa di Bekir, e Garo fuori di se'- abbaiava, e si agitava. Tutti lo guardavano<br />

sorpresi.<br />

-Papà, lui vuole che lo seguiate!<br />

E' cosi i cacciatori si sono divisi in due macchine e lo hanno seguito. Per tutto il tempo Garo<br />

ha corso assicurandosi che i cacciatori lo seguivano. Dopo quasi due ore sono arrivati nella<br />

foresta profonda, e allora Garo si calmò- smise di abbaiare e con prudenza cominciò a muoversi<br />

pian piano. I cacciatori lo seguivano e si comportavano quasi come lui. Ad un certo punto Garo<br />

si fermò e guardò verso una caverna lontana una cinquantina di metri da loro. I cacciatori si<br />

avvicinarono alla caverna- era li dove abitavano i lupi. Al momento non c'erano ma i cacciatori<br />

si sono organizzati ed hanno atteso. Dopo un quarto d' ora è arrivato un branco di sei lupi.<br />

Suonando e urlando i cacciatori sono ritornati al villaggio… non potevano nascondere la loro<br />

gioia. Avevano catturato tutti i lupi e li avevano portati con loro, l' abbaio di Garo si sentiva forte.<br />

Era lui il vero eroe di questa avventura di caccia. Era chiaro a tutti che in quei sette giorni che era<br />

stato via aveva inseguito i lupi finché non ha scoperto la caverna dove si nascondevano. Tutti<br />

quelli che avevano le pecore da quelle parti adesso potevano stare tranquilli, grazie a Garo il<br />

pericolo non c’era più. Quella sera tutti erano contenti, ma nessuno era contento come Bekir.<br />

-Lo sapevo io! Cosa vi dicevo! E come saranno i piccoli di Garo!- si vantava Bekir e<br />

stringeva forte Garo e per ogni sua parola detta i cacciatori approvavano.<br />

10 91


Najbolji prijatelji / Migliori amici<br />

Spasoje Bobar, Šekovići<br />

PRIJATELJSTVO<br />

Prijatelji?... Ko su zapravo prijatelji?<br />

Postoji bezbroj odgovora na ovo naizgled jednostavno pitanje.<br />

Jedni tvrde da pravi prijatelji zapravo i ne postoje i da će vam svako, kad-tad, ma koliko se činio<br />

dobrim, zabiti nož u leđa, a drugi opet vjeruju da prava prijateljstva postoje tj. da postoje ljudi<br />

koji će sa vama dijeliti i sreću i tugu, koji će sa vama biti i u dobru i u zlu.<br />

Da bi ti neko bio prijatelj, prvo mora biti čovjek.<br />

Biti čovjek, najteže je ostvariti u životu. Neki taj cilj pokušavaju ostvariti cijeli svoj život. Ono što<br />

sam ja naučio kroz život je da biti čovjek znači, ako možeš da odvojiš komad hljeba za sirotinju i<br />

da vidiš kako osmjeh zadovoljstva prekriva njihova lica, ako možeš kap vode da podijeliš sa<br />

svojim bližnjim, ako možeš da odoliš prevari, zlodjelu, ljubomori i pohlepi, ako si svjestan svojih<br />

mana, ali isto tako i vrlina, to znači biti čovjek.<br />

Ako možeš da oprostiš i onima koji su učinili zlo; ako možeš da izgradiš svoju budućnost a da<br />

pritom ne uništavaš prirodu i ono što nam je ona podarila VJERUJ, BIĆEŠ ČOVJEK!<br />

U životu svakog od nas postoji mnogo trenutaka koje ne možemo proći sami, a sve i da je tih<br />

trenutaka mnogo manje, ljepše ih je podijeliti s nekim.<br />

Jer svi znamo da ćemo sa dvije ruke podići mnogo veći teret, nego jednom rukom, zato treba<br />

uvijek imati nekog sa kim ćemo dijeliti sve.<br />

Prijateljstvo vrijedi velikih odricanja i žrtava. U njemu ne treba samo uzimati, već i davati i to u<br />

najvećoj mogućoj mjeri. Treba ga održavati, njegovati i ne dati mu da se raspadne...mada se<br />

pravo prijateljstvo neće raspasti tako lako.<br />

Teško je naći pravog prijatelja koji je uz vas, čak i kada bi želio da bude negdje drugdje, onog ko<br />

će vas pitati kako ste i sačekati vaš odgovor, koji zna sve o vama, a i dalje vas voli...e to je PRAVI<br />

PRIJATELJ. Kad pomislim kako bi moj život bio prazan bez prijatelja, pa često kažem da je čovjek<br />

koji ima prijatelje, zapravo bogat čovjek.<br />

I za kraj, mogu vam samo poručiti da, ako nemate prijatelja - potražite ga, jer dvije su prave<br />

čovjekove nesreće - NEMATI ZDRAVLJA I NEMATI PRIJATELJA.<br />

10 92


Spasoje Bobar, Šekovići<br />

L’ AMICIZIA<br />

Najbolji prijatelji / Migliori amici<br />

Gli amici… Chi sono veramente gli amici?<br />

Ci sono molte risposte a questa domanda, apparentemente semplice.<br />

Alcuni sostengono che i veri amici, a dir il vero, non esistono e che chiunque, prima o poi , anche<br />

se sembra molto buono, ti infilerà il coltello nella schiena. Invece altri credono che la vera<br />

amicizia esiste, cioè che esistono esseri umani che con voi condivideranno sia la felicità sia la<br />

tristezza, quelli che con voi rimarranno nel male e nel bene.<br />

Per poter essere un amico, prima di tutto devi essere un vero uomo.<br />

Essere uomo è la cosa più difficile da realizzare nella vita. Alcune persone, per tutta la vita<br />

tentano di raggiungere questo obbiettivo. Quello che ho imparato io durante la mia vita è che<br />

essere un vero uomo significa essere in grado di mettere da parte un pezzo di pane per i più<br />

poveri e vedere come il sorriso del piacere copre i loro visi, riuscire a dividere una goccia d’<br />

acqua con i tuoi cari, riuscire a resistere al tradimento, alla gelosia, all’avidità, significa essere<br />

consapevole dei tuoi difetti, come anche dei pregi, questo significa essere un uomo.<br />

Se sei capace a perdonare coloro che ti hanno fatto del male, se riesci a costruire il tuo futuro<br />

senza distruggere la natura e quello che essa ci ha regalato,<br />

CREDI, SARAI UN UOMO!<br />

Nella vita di ciascuno di noi ci sono molti momenti che non riusciamo a trascorrere da soli, e<br />

anche se questi momenti possono essere pochi è sempre più bello condividerli con qualcuno.<br />

Tutti sappiamo che con due braccia alzeremmo un peso molto più pesante che facendolo da<br />

soli, perciò bisogna sempre avere qualcuno con cui si può condividere tutto.<br />

Per l’ amicizia vale la pena rinunciare a qualcosa e sacrificarsi. Nell’amicizia non bisogna soltanto<br />

ricevere, ma anche dare, dare il più possibile. L’ amicizia va preservata, curata, e non bisogna<br />

mai permettere che si spezzi anche se la vera amicizia non si può spezzare facilmente.<br />

E’ difficile trovare un vero amico che rimarrà con te anche quando magari voleva essere da<br />

qualche altra parte, quello che ti chiederà come stai e aspetterà la tua risposta, quello che sa<br />

tutto di te, però continua a volerti bene… E’ QUESTO UN VERO AMICO. Se penso a come<br />

sarebbe stata vuota la mia vita senza gli amici… per questo dico spesso che un uomo che ha<br />

degli amici, è un uomo ricco.<br />

Alla fine, posso dirvi solamente che, se non avete un amico – cercatelo, perché per un uomo<br />

esistono due sole disgrazie – NON AVERE LA SALUTE E NON AVERE UN AMICO.<br />

93


“Pala magla”/“E cadde la nebbia” - Vladan Radivojević, Šekovići<br />

ŽIVOTNA GREŠKA /L'ERRORE DELLA VITA<br />

SUNCE UVIJEK IZAĐE / Il SOLE SORGE SEMPRE<br />

10 94


Slavenka Savić, Lopare<br />

ŽIVOTNA GREŠKA<br />

Pala magla / E cadde la nebbia<br />

Kao i svako ljudsko biće napravila sam dosta grešaka u životu. To su pretežno sitnije greškice,<br />

ali ipak su povrijedile odredjene ljude. Čovjek je grešan od samog postanka. On u sebi nosi<br />

praroditeljski grijeh, grijeh Adama i Eve. Ovdje konkretno, radi se o dogadjaju od prije nešto više<br />

od godinu dana.<br />

Sve je započelo jednog divnog predvečerja. Sjećam se, bilo je to kasno proljeće, tačnije<br />

početak juna. Ugledala sam ga pored kafića. Stajao je naslonjen na zid i zainteresovano posmatrao<br />

ljude i stvari oko sebe. Sam pogled na njega budio je u meni neki čudni nemir i neobjašnjivo<br />

drhtanje u srcu. Njegova razbarušena crna kosa lagano je vijorila na toplom noćnom vjetriću.<br />

Prošla sam pored njega sa nekolicinom drugarica, a on nas je ispratio prodornim pogledom<br />

svojih zelenih očiju. Nekako mi se činilo da se njegov pogled najduže zadržao baš na meni. Moje<br />

drugarice su se po običaju smijale i nešto živo pričale, dok sam ja bila ćutljiva i zamišljena.<br />

Poslije nešto više od sat vremena vratila sam se sa svojom najboljom drugaricom. I dalje je<br />

stajao na istom mjestu i istim zainteresovanim pogledom posmatrao okolinu. Činilo mi se samo<br />

da mu je kosa bila razbarušenija, a oči dublje i toplije. Odjednom, svoj pogled je usmjerio na<br />

mene. Zagledao se direktno u moje oči. Iz kafića su se, u tom momentu, začuli prvi taktovi<br />

pjesme "Jedina moja" Divljih jagoda. Stajali smo i gledali se neko vrijeme, a tada mi je on prišao<br />

i nasmijao se. Srce mi je užasno brzo lupalo, a noge su prijetile da me izdaju. Činilo mi se da u<br />

tom trenutku nisam znala ni kako se zovem. Rekao mi je da se zove Robert i da ima devetnaest<br />

godina. I ja sam se uspjela povratiti iz onog svog čudnog "beztežinskog stanja" i predstaviti mu<br />

se. Tada smo započeli prijatan razgovor, koji smo nastavili šetajući dugim i poprilično pustim<br />

šetalištem. Nije bilo teme koje se nismo dotakli i činilo mi se da ga znam sto godina.<br />

Bio je rodom iz Španije, tačnije iz Madrida, ali je veoma dobro govorio srpski jezik jer mu je<br />

majka bila Srpkinja. Svake godine dolazio je ovdje, u rodno mjesto svoje majke i ostajao koliko<br />

mu je škola to dozvoljavala.<br />

Svaku veče imali smo neki svoj mali ritual. Provodili smo po nekad i po cijeli dan zajedno, a<br />

kada bi se smračilo išli smo u duge šetnje. Gradom su već kružile priče da imam momka "malog<br />

Španca", kako su ga zvale dežurne gradske tračare. Naravno, to me ni najmanje nije doticalo.<br />

Poslije šetnje bi me dopratio kući, poljubio, rekao da sam najljepša djevojka na svijetu i da će me<br />

nazvati. Mojim drugaricama nije promaklo kako se moje oči sjaje i kako sam skoro uvijek<br />

raspoložena i vesela. Nema sumnje, tada sam bila veoma srećna... i zaljubljena.<br />

Uskoro je i Robi otišao nazad u Madrid. Nakon prelijepa dva mjeseca sve se moralo prekinuti.<br />

Na rastanku mi je kupio prelijepu bijelu ružu, rekao mi je da me voli i da ga ne zaboravim. Plakala<br />

sam. To su bile moje prve suze prolivene za momkom.<br />

Dani bez njega tekli su sporo i jednolično. Uveseljavli su me samo njegovi pozivi i mnogobrojne<br />

SMS poruke, kojih sam dobijala desetak-dvadesetak na dan. Vrijeme je prolazilo, a Robi mi se<br />

sve redje javljao. Prošlo bi ponekad i tri dana sa me ne nazove. Iako sam znala da ima puno<br />

obaveza na fakultetu, bila sam jako tužna zbog toga.<br />

Nisam nigdje izlazila. Stalno sam bila u kući, čitala njegove poruke i tugovala. Te večeri odlučila<br />

sam da izadjem i šetnju sa Sašom, svojim drugom. Znala sam da Saša gaji osjećanja prema meni,<br />

ali sam se jednostavno pravila da to ne primjećujem. Bilo me je baš briga za njegova osjećanja,<br />

u njemu sam vidjela isključivo druga.<br />

95


Pala magla / E cadde la nebbia<br />

Vodeći se tom mišlju izašla sam sa njim u šetnju. Saša je svo vrijeme pričao neke anegdote kako<br />

bi me nasmijao i oraspoložio. Smijala sam se, i na trenutak sam zaboravila na Roberta. U jednom<br />

momentu, baš na mjestu gdje me Robert prvi put poljubio, Saša je učinio to isto. Poljubio me je.<br />

Nisam se tome nadala, pa sam mu nesvjesno uzvratila poljubac.<br />

Vratila sam se kući ispunjena osjećajem krivice. Znala sam da me Robert nije vidio, ali ipak sam<br />

imala neki čudan osjećaj u vezi svega toga. Jutro mi nije donijelo olakšanje. Probudila me je<br />

uporna zvonjava na ulaznim vratima. Otišla sam do njih i kada sam ih otvorila nikoga nije bilo.<br />

Tiho sam opsovala, kada sam na pragu ugledala bijelu kovertu adresiranu na moje ime. Pismo je<br />

bilo od Robija i ja sam se mnogo obradovala. Osmjeh mi se zaledio na usnama kada sam počela<br />

čitati pismo. Napisao je kako me je vidio sinoć sa Sašom i kako sam ga strašno razočarala.<br />

Navodno je došao na vikend zbog mene, a zatekao me je sa drugim... i to baš na našem mjestu.<br />

Krenula sam ka telefonu, a suze su se slijevale niz moje lice. Glas Robijeve bake vratio me u<br />

stvarnost. Rekla mi je da je on jutros otputovao i da ga više ne tražim. Plakala sam danima i<br />

napisala more pisama i poruka. Robert ni na jedno nije odgovorio. Nikad ga više nisam vidjela.<br />

I dalje ga volim, ali sam naučila da živim sa tim. Samo Bog zna koliko sam mrzila Sašu tokom<br />

proteklog perioda. Više to nije tako. Da mi nije prijao Sašin poljubac i da ga nisam željela,<br />

jednostavno bih se odmakla. Ovako, iznenađenje mi je predstavljalo samo izgovor. Kajem se. Da<br />

mogu da vratim vrijeme, uradila bih drugačije, sigurna sam. I sada, kada čujem pjesmu "Jedina<br />

moja", zaplačem. Skoro dvije godine je prošlo, a ja ga još uvijek volim... nažalost. Ali, na<br />

greškama se uči i vrijeme sve liječi pa će i ovaj bol i ova ljubav nekada nestati... nadam se.<br />

96


Slavenka Savić, Lopare<br />

L'ERRORE DELLA VITA<br />

Pala magla / E cadde la nebbia<br />

Come ogni essere umano ho fatto molti errori nella vita. Per lo più errori piccoli, ma che hanno<br />

fatto del male ad alcune persone. L' uomo è porta il peccato dentro di se dalla sua origine…il<br />

peccato di Adamo e Eva.<br />

In questo caso, concretamente, si tratta di un avvenimento accaduto un po’ più di un anno.<br />

Tutto è incominciato in una serata meravigliosa. Mi ricordo, era primavera inoltrata, per la<br />

precisione l' inizio di giugno. L' avevo visto accanto al bar. Stava appoggiato al muro. Solo uno<br />

sguardo verso di lui aveva risvegliato in me una strana inquietudine ed un inspiegabile tremore<br />

nel cuore. I suoi capelli neri e scomposti, pian pianino sventolavano con il venticello caldo. Ero<br />

passata vicino a lui con alcune amiche, e lui ci ha accompagnate con lo sguardo penetrante dei<br />

suoi occhi verdi. In qualche modo ho avuto la sensazione che il suo sguardo si fosse fermato più<br />

a lungo proprio su di me. Le mie amiche per abitudine ridevano e chiacchieravano vivacemente,<br />

mentre io ero taciturna e pensierosa.<br />

Dopo poco più di un ora sono tornata con la mia miglior amica. Lui stava ancora al suo posto<br />

e con lo stesso, identico sguardo interessato, osservava le vicinanze. Mi è sembrato che avesse<br />

soltanto i capelli arruffati, e gli occhi più profondi e più calorosi. All' improvviso, il suo sguardo<br />

si era riposto su di me. Aveva lo sguardo verso miei occhi. In quel momento nel bar si sono<br />

sentite le prime battute della canzone „L' unica mia“ dal gruppo musicale di nome „ Le fragole<br />

selvagge “. Ci siamo guardati per un po’ di tempo, e poi si è avvicinato e mi ha sorriso. Il cuore<br />

mi batteva tremendamente in fretta, e le gambe minacciavano di abbandonarmi. In quel<br />

momento mi sembrava di ricordare neanche il mio nome. Mi ha detto che si chiamava Robert e<br />

che aveva vent' anni. Ed io riuscii a riprendermi dal mio strano „ stato di imponderabilità “ e così<br />

mi sono presentata. Abbiamo iniziato una conversazione piacevole, che abbiamo continuato<br />

passeggiando lungo il viale abbastanza deserto. Non c' era un tema che non abbiamo toccato, e<br />

mi sembrava di conoscerlo da mille anni.<br />

Il suo paese nativo era la Spagna, Madrid, però parlava molto bene la lingua serba perché sua<br />

madre è Serba. Ogni anno veniva qui nel paese nativo di sua madre e rimaneva finché la scuola<br />

glielo permetteva. Ogni sera avevamo un nostro piccolo rito. Qualche volta trascorrevamo<br />

anche tutto il giorno insieme, e quando si faceva buio andavamo a fare lunghe passeggiate. In<br />

città circolava già la voce che avevo un ragazzo „ uno piccolo Spagnolo“, come lo chiamavano le<br />

chiacchierone. Naturalmente, le chiacchiere non mi toccavano minimamente.<br />

Dopo le passeggiate mi accompagnava a casa, mi dava un bacio e mi diceva che ero la<br />

ragazza più bella del mondo e che mi avrebbe telefonato. Alle mie amiche non era sfuggito<br />

come luccicavano i miei occhi, come ero quasi sempre di buon umore e allegra. Non c'era<br />

dubbio, in quel periodo ero tanto felice ... e innamorata.<br />

Presto Robi è ritornato a Madrid. Dopo due mesi meravigliosi tutto si doveva interrompere.<br />

Nel giorno dell' addio mi ha regalato una bellissima rosa bianca e mi ha detto che mi amava<br />

e di non dimenticarlo. Piangevo. Erano le mie prime lacrime versate per un ragazzo.<br />

I giorni senza di lui passavano lentamente sempre uguali.<br />

10 97


Pala magla / E cadde la nebbia<br />

Mi rallegravano soltanto le sue telefonate e i molti messaggi, ricevevo dieci - venti messaggi al<br />

giorno. Il tempo passava e Robi si faceva vivo sempre meno. Ogni tanto passavano anche tre<br />

giorni prima che mi chiamasse. Anche se sapevo che aveva molti impegni all' Università, ero<br />

molto triste di non sentirlo.<br />

Non andavo da nessuna parte. Stavo sempre a casa, leggevo i suoi messaggi e mi rattristavo.<br />

Una sera ho deciso di uscire per fare una passeggiata con il mio amico Saša. Sapevo che Saša<br />

nutriva dei sentimenti nei miei confronti, però io semplicemente facevo finta di niente. Non<br />

badavo molto ai suoi sentimenti, lui per me era esclusivamente un amico.<br />

Con questa idea sono uscita con lui, per fere una passeggiata. Tutto il tempo Saša mi ha<br />

raccontato barzellette per farmi ridere e rasserenarmi. Ridevo, al momento ero riuscita a<br />

dimenticare Roberto. All' improvviso, proprio dove Roberto mi aveva dato il primo bacio, Saša<br />

ha fatto la stessa cosa. Mi ha baciata. E siccome non mi aspettavo una cosa del genere ho<br />

contraccambiato il bacio.<br />

Sono tornata a casa con un senso di colpa. Sapevo che Roberto non mi aveva vista, però<br />

avvertivo un sensazione strana riguardo tutto quello che era successo. La mattina seguente<br />

non mi ha portato il sollievo. Mi ha svegliata il suono insistente dalla porta principale. Mi sono<br />

avviata verso la porta, e quando l' ho aperta non c' era nessuno. Imprecavo sottovoce quando<br />

ho visto, sulla soglia, una busta bianca indirizzata a me. La lettera era di Robi ed io mi sono<br />

rallegrata tanto. Il mio sorriso sulle labbra si è ghiacciato quando ho cominciato a leggere la<br />

lettera. Mi ha scritto che ieri sera mi ha vista con Saša e che l’ho terribilmente deluso. Da<br />

quanto si dice, lui era venuto per il fine settimana per vedermi, però mi ha visto mentre stavo<br />

con un altro .... e poi, proprio nel nostro posto.<br />

Sono andata verso il telefono mentre le lacrime si spargevano sul mio viso. La voce della<br />

nonna di Robi mi ha fatto tornare alla realtà. Mi ha detto che lui era partito quella mattina e di<br />

non cercarlo più. Ho pianto per giorni e ho scritto un mare di lettere e messaggi. Robert non<br />

ha mai risposto. Non l’ho rivisto mai più.<br />

Lo amo ancora, però ho imparato a convivere con questo fatto. Solo Dio sa quanto ho odiato<br />

Saša nel periodo successivo. Adesso non è più così. Se non mi fosse piaciuto il bacio di Saša e<br />

se non lo avessi desiderato, semplicemente mi sarei allontanata. Cosi, per me, la sorpresa<br />

rappresentava la scusa.<br />

Mi sono pentita. Se potessi tornare indietro nel tempo farei tutto diversamente, sono sicura.<br />

Mi sono pentita. Anche ora, quando sento la canzone „ L' unica mia “ comincio ha piangere.<br />

Sono passati quasi due anni e io lo amo ancora ... purtroppo. Però impariamo sugli errori e il<br />

tempo cura tutto, cosi anche questo dolore e questo amore un giorno svanirà ... spero.<br />

10 98


Slavenka Simić, Lopare<br />

SUNCE UVIJEK IZAĐE<br />

Rasu se magla iznad sela koje još uvijek drijema, samo se katkad čuje oštri vjetar koji rasipa<br />

lišće po putu. Sunce se promoli iznad planina i svjetlošću pozlati krovove kuća, ali mir i tišina u<br />

selu nestaju kad počne žurba pred novi dan.<br />

Svi su nekako bili raspoloženi zbog vedrine dana, samo se jednoj samohranoj majci činilo da<br />

neće naći svjetlost. Sin joj je doživio saobraćajnu nesreću i ostaće slijep ako ga ne operišu! Kroz<br />

glavu joj svakog minuta prolazi misao da će njen sin puno patiti. Međutim, nije odustajala, svo<br />

vrijeme je razmišljala kako da plati operaciju.<br />

Kako dan brzo prolazi, morala je otići u apoteku radi lijekova. U apoteci primijeti da je neki<br />

čovjek čudno gleda. Nakon dužeg posmatranja, shvati da je to njen prijatelj iz školskih dana.<br />

Pozdravi je i počeše pričati. Primijeti da je nervozna i upita zašto. Istog trenutka poče plakati i<br />

reče da joj je sin mnogo bolestan i da nema novca da plati operaciju. On će biti njena izgubljena<br />

svjetlost. Obećao je da će dati novac za operaciju. Majci je laknulo, jer će joj sin progledati.<br />

Kao što svakog jutra sunce odluči da nam osvijetli dan, tako uvijek postoje rješenja problema.<br />

Ne treba gubiti nadu. Treba dobro otvoriti oči jer je ponekad rješenje pred njima.<br />

Slavenka Simić, Lopare<br />

Il SOLE SORGE SEMPRE<br />

Pala magla / E cadde la nebbia<br />

Si è sparpagliata la nebbia sopra il villaggio che dorme ancora, si sente solo ogni tanto il vento<br />

tagliente che fa volare le foglie per la strada.<br />

Tutti erano in qualche modo di buon umore per la serenità del giorno, soltanto ad una madre<br />

sembrava di non poter trovare la luce . Suo figlio aveva avuto un incidente e rimarrà cieco se<br />

non lo operano! Ogni secondo le passava per la testa il pensiero che suo figlio avrebbe sofferto<br />

tanto. Però, non si arrendeva, tutto il tempo cercava di trovare un modo per poter pagare l'<br />

operazione.<br />

Il giorno passava velocemente, lei è andata in farmacia a prendere le medicine.<br />

Nella farmacia c' era un uomo che la guardava in un modo strano.. Dopo un pò di tempo che si<br />

guardavano, ha capito che quello era un suo amico dei giorni di scuola. Si sono salutati e hanno<br />

iniziato a parlare. Lui aveva percepito che lei era nervosa e le ha chiesto il perché. Lei ha subito<br />

cominciato a piangere e gli ha raccontato che suo figlio stava molto male e che non aveva i soldi<br />

per pagare l' operazione. Quell' uomo era la sua luce persa.<br />

Le ha promesso che le avrebbe dato i soldi per l' operazione e che suo figlio avrebbe riacquistato<br />

la vista.<br />

Come il sole ogni mattina decide di darci la luce, così esiste sempre la soluzione di un problema.<br />

Non bisogna perdere la speranza. Bisogna aprire gli occhi per bene, perché spesso la soluzione<br />

sta davanti a noi.<br />

99


“Pijesak”/”Sabbia” - Srebrenica<br />

DOBRI TRENUCI NA SIVOJ OBALI / I MOMENTI BELLI SULLA COSTA GRIGIA<br />

100 10


Zumra Salihović, Sapna<br />

DOBRI TRENUCI NA SIVOJ OBALI<br />

Pijesak / Sabbia<br />

Tamo, baš na tom mjestu smo provodili najviše vremena. Bila je to obala mora na koju smo<br />

dolazili radi zabave, na druga mjesta nismo išli, jer ipak su to bila teška vremena. Jedva da je ko<br />

imao dobar hljeb da jede. Ali sve oko nas ljudi, priroda, nasmijana lica činila su da zaboravimo<br />

na glad i bijedu... Nedaleko od obale bila je škola u koju su išla samo ona djeca iz bogatih<br />

porodica i koja se nisu družila s nama, uvijek su govorili da nisu naš nivo. Ta djeca nisu dolazila<br />

na obalu. Ali negdje u sebi znam da su i oni žudili da jednog dana potrče obalom bez brige da li<br />

će ih roditelji vidjeti i kazniti zbog toga. Na obali je ipak bilo najviše nas djece koji smo trkali<br />

naokolo bez ikakve brige i problema. Svakog dana imali smo jaču želju za životom i jači motiv za<br />

život. Svakog popodneva smo se sastajali na jednom mjestu blizu šume i djelili neke komadiće<br />

hljeba koje smo imali, neko je imao više, neko manje, ali u svakom slučaju djelili smo ih na iste<br />

djelove. Ponekad bi neko donio i malo džema, koji je bio pravi užitak koji smo rijetko jeli. Bilo je<br />

to nezaboravno djetinjstvo. Na prvi pogled teško, ali u svakom slučaju nezaboravno. Sada kad se<br />

sjećam toga, ipak se sjećam samo lijepih trenutaka, koje iako bi mogla ne bih promijenila ni za<br />

šta na svijetu.<br />

Uskoro je počeo rat. Svakog dana je bilo manje ljudi na tom mjestu, dok jednog dana nisu<br />

prestali da dolaze. Ali mi djeca još uvijek smo se iskupljali tamo. Ipak rat je mogao uništiti<br />

bezbrižno djetinjstvo, ali prijateljstvo nije. Bar ja mislim da nije uništio prijateljstvo. Djeca su i<br />

dalje žudila za druženjem i igrom. U toku rata morala sam otići iz zemlje sa svojim roditeljima.<br />

Svakog dana su bili jači i češći napadi na naše selo tako da moji roditelji nisu imali drugog izbora<br />

nego da odemo svi zajedno iz zemlje. Jednostavno, taj odlazak je bio neizbježan. Taj dan, kada<br />

smo trebali ići, kiša je padala neobično dugo, bez prestanka. Svi moji drugovi i drugarice došli su<br />

da me isprate, bio je tužan i bolan rastanak. Naravno, otišla sam sa nadom da ću se jednog dana<br />

vratiti i da ćemo se ponovo sastati i djeliti dobre i loše trenutke. Družina se raspadala, svako je<br />

morao ići na svoju stranu. Iako sam imala samo devet godina, dobro se sjećam tog perioda<br />

djetinstva. U drugoj državi sam odrasla, završila školu i fakultet. Mnogo sam učila i trudila sam<br />

se da budem najbolja. Po završetku srednje škole ravnomjerno sam radila i išla na fakultet.<br />

Završila sam fakultet i našla bolji posao sa većom platom. Međutim, ni novi prijatelji, ni novo<br />

društvo nije moglo učiniti to da zaboravim svoje prijatelje. Radila sam još par godina i da bi<br />

skupila nešto novca.<br />

Sa dvadeset četiri godine vratila sam se u rodno mjesto... ali tamo, tamo više nije bilo nasmijanih<br />

lica, niti sretnih ljudi - bili su to namrgođeni i ozbiljni ljudi. Tražila sam svoje prijatelje, ali<br />

bezuspješno. Otišla sam na obalu s nadom da ću tamo nekog sresti, ali ni tamo nije bilo nikog.<br />

Stajala sam tamo sama, bez igdje ikog, a oko mene su samo bili tragovi ljudi, tragovi koji više<br />

nikuda ne vode. Koji više nemaju nikakvo značenje. U jednom trenutku bila sam sretna, jer sam<br />

mislila da su možda i oni otišli negdje i da su sada sretni s novim društvom, ali sama pomisao da<br />

su zaboravili naše druženje me tjerala u plač. Ni škola više nije bila kao nekad. Blizu obale su<br />

izgrađene neke fabrike koje su zagađivale čisti vazduh oko obale. I ta šuma nije imala svoju čar<br />

kao nekad - činilo mi se da je tužna i da bi i ona zaplakala. Došla su loša vremena, zapravo to nisu<br />

loša vremena, već loši ljudi, bez srca. Iako su možda ljudi imali novca to nije to, ljudi nisu sretni.<br />

Djeca se ne zabavljaju kao nekad mi, sada imaju internet i igrice. Malo vremena odvajaju na<br />

druženje s drugom djecom i nisu više tako sretna i zadovoljna. Mnoga djeca su se odala alkoholu<br />

i duhanu. Stalno se takmiče ko je nešto bolje obukao ili ko ima više novca. Za njih je najbitnije da<br />

budu šmekeri i da nekog osramote. Život je postao tako surov, a ljudi u njemu tako nesretni. .<br />

101


Pijesak / Sabbia<br />

Ljudi su zaboravili na život koji smo nekada živjeli, život pun sreće, radosti, ljubavi, sada žive<br />

nekim životom punim mržnje u kojem je samo novac bitan. Nema više pravih prijatelja koji su<br />

spremni učiniti sve jedni za druge. Ne mogu da shvatim kako su ljudi zaboravili da su u životu<br />

bitne male stvari.<br />

Sada kad je obala prazna više nije lijepa kao nekad, nema neku čar koju je ranije imala.<br />

Zumra Salihović, Sapna<br />

I MOMENTI BELLI SULLA COSTA GRIGIA<br />

Li, proprio al posto dove abbiamo trascorso la maggior parte del nostro tempo. Era la costa<br />

sul mare dove andavamo per divertirci, altri luoghi non ci interessavano perché erano tempi<br />

molto difficili. Raramente qualcuno aveva il pane da mangiare. Però, attorno a noi la gente, la<br />

natura, i visi sorridenti facevano dimenticare la fame e la miseria… Non lontano dalla costa c’era<br />

la scuola in cui andavano i bambini delle ricche famiglie , che non giocavano con noi, dicevano<br />

sempre di essere ad altro livello. Quei bambini non venivano sulla costa. Però sapevo dentro di<br />

me che avrebbero voluto un giorno correre sulla costa senza la paura del castigo dei genitori.<br />

Comunque, sulla costa c’eravamo noi, bambini, correvamo e non avevamo tante preoccupazioni,<br />

ogni giorno avevamo una voglia di vivere più forte un più forte motivo di vivere. Ogni<br />

pomeriggio ci incontravamo vicino alla foresta e dividevamo pezzetti di pane che avevamo,<br />

qualcuno ne aveva di più, qualcuno di meno, però in ogni caso lo dividevamo in parti uguali. A<br />

volte qualcuno portava un po' di marmellata, che era un vizio meraviglioso e che mangiavamo<br />

raramente. Era l' infanzia, indimenticabile. Ora, quando ricordo, mi vengono soltanto in mente<br />

i momenti belli, che anche se potessi non cambierei per niente al mondo.<br />

Poi e' cominciata la guerra. C' era sempre meno gente in quel luogo, finché un giorno tutti<br />

smisero di venirci. Noi bambini ancora ci incontravamo là. La guerra poteva distruggere la mia<br />

giovinezza, ma non l' amicizia. Io penso che non l' ha distrutta. I bambini ancora volevano incontrarsi<br />

e giocare insieme. Durante la guerra io dovevo andare via dal paese con i miei genitori.<br />

Ogni giorno gli attacchi erano sempre più numerosi e sempre più forti così i miei genitori non<br />

hanno avuto altra scelta che andarsene dal paese. Semplicemente, quella partenza era inevitabile.<br />

Quel giorno della partenza, pioveva senza sosta. Tutti i miei amici e le amiche venivano a<br />

salutarmi, era un' addio triste e doloroso. Certo, sono andata via con la speranza che un giorno<br />

sarei tornata e che ci saremmo incontrati di nuovo e che avremmo diviso tutti i momenti sia<br />

quelli belli che quelli brutti. La compagnia cadeva a pezzi, ognuno doveva andare dalla sua<br />

parte. Anche se avevo solo nove anni, mi ricordo bene quel periodo. Sono cresciuta in un altro<br />

paese, ho finito la scuola e l' università. Ho studiato tanto e ho cercato di essere la migliore.<br />

Dopo aver finito la scuola lavoravo e andavo all'università' contemporaneamente.<br />

102


103 10<br />

Pijesak / Sabbia<br />

Mi sono laureata ed ho trovato un buon lavoro con un buon stipendio. Però,<br />

neanche i nuovi amici, la nuova compagnia non mi ha fatto dimenticare i miei vecchi amici. Ho<br />

lavorato ancora per alcuni anni per guadagnare dei soldi.<br />

A ventiquattro anni sono tornata nel paese dove sono nata… pero lì, lì non c'erano più i visi<br />

sorridenti, non c'erano persone felici- tutti erano molto seri. Ho cercato i miei amici, ma senza<br />

successo. Sono andata sulla costa sperando di incontrare qualcuno, ma non c'era nessuno. Ci<br />

sono stata a lungo, da sola, attorno a me c’erano tracce di gente, tracce che non portavano da<br />

nessuna parte. Che non hanno più un significato. Ad un certo punto mi sono sentita felice<br />

perché ho pensato che forse anche loro erano andati da qualche altra parte dove sono contenti<br />

con nuovi amici, però il pensiero che avessero dimenticato la nostra amicizia mi faceva<br />

piangere. Neanche la scuola era come una volta. Vicino alla costa hanno costruito fabbriche<br />

che contaminano l' aria pulita li attorno. La foresta non aveva più la magia come allora,<br />

sembrava triste, come se volesse piangere. Sono arrivati i tempi cattivi, ma non sono stati i<br />

tempi cattivi, ma gli uomini, senza cuore. Anche se hanno soldi, questo non conta, non sono<br />

felici.<br />

I bambini non si divertono come facevamo noi all' epoca, adesso hanno Internet e giochi.<br />

Hanno poco tempo per giocare con altri bambini e non sono più felici e contenti. Tanti ragazzi<br />

Abusano di alcol e sigarette. Stanno sempre in competizione su chi si veste meglio e chi ha più<br />

denaro. Per loro e' più importante essere “fighi” e mettere in imbarazzo gli altri. La vita e' diventata<br />

così crudele e le persone che vivono li sono così infelici. Gli uomini hanno dimenticato la<br />

vita com' era prima, una vita felice, gioiosa, con tanto amore, adesso vivono una vita piena d'<br />

odio, dove conta solo il denaro. Non ci sono più i veri amici che sono capaci di fare tutto uno per<br />

l' altro. Non riesco a capire come abbiano potuto dimenticare che nella vita contano le piccole<br />

cose.<br />

Adesso, la costa e' vuota e non ha la bellezza dei tempi passati, non ha quella magia del<br />

passato


“Il viaggio nel tempo”/”Put kroz vrijeme” - Tajma Sipković, Mostar<br />

JOŠ JEDNA U NIZU.../ ANCORA UNA DI SEGUITO...<br />

BEZ NADE U BOLJE SUTRA / SENZA LA SPERANZA PER UNA VITA MIGLIORE<br />

104 10


Marija Popović, Lopare<br />

Il viaggio nel tempo / Put kroz vrijeme<br />

JOŠ JEDNA U NIZU...<br />

Noć. Još jedna u nizu naizgled obična.<br />

I ja sam mislila da je tako. Sređivala sam fioku svojih misli i naišla na jednu staru ali još uvijek<br />

prisutnu. Baš me je iznenadilo što je nisam izbacila. Ali vjerujem da bih je negdje ponovo pokupila.<br />

U njoj su sve više misli o životu. Šta je to? Čujem od nekoga da je neko umro. Čujem i zaboravim.<br />

Takvih je vijesti puno. I onda pomislim-koliko u suštini jedan život znači? Pomislim o svom<br />

dnevnom rasporedu i sjetim se da će sve jednom nestati, da će biti zaboravljene, da će se<br />

jednom nešto dešavati, a ja neću biti tu da to vidim. I zadrhtala sam. Ispustila sam tu misao,<br />

namjerno, ne želim da krasi moju fioku više. I opet, po ko zna koji put, tanke niti su bile dovoljne<br />

da je spasu od tada. I ponovo se uvukla u svaki djelić mene. Svemir,beskraj. I ja sam samo neko<br />

zalutalo zrno u odnosu na sve to. I ponovo se osjećam tako bitno. Osjećam da mi je dovoljno da<br />

me bar samo neko voli da bi se iz zrna razvilo nešto više. A jednom će vjetar jače duvati i odnijeti<br />

sva ta zrna. I šta će onda ostati? U tom trenutku osjetih deja vu. Ovo je već ispričana priča.<br />

I šta je onda život? Svi smo mi dospjeli u ovozemaljsku baštu koja se zove život. Staze kojima<br />

hodamo su različite, prepliću se i razilaze, i mi tečemo kao vrijeme, radujemo se, smijemo se,<br />

patimo i bolujemo. Na svom životnom putu susrećemo puno osoba koje nam postaju saputnici.<br />

Kada se vozimo vozom, neki uđu u njega i voze se dio puta sa nama. Zatim siđu i nastave dalje<br />

svojim putem. Neki dođu prije, neki kasnije. I trajanje našeg zajedničkog putovanja nam bude<br />

nepoznato. Za neke poželimo da siđu na idućoj stanici. Za druge da ostanu pored nas sve do<br />

kraja vožnje.<br />

Zapravo, ja smatram da od života treba uzeti maksimum. Treba cijeniti male stvari ali i uvijek<br />

težiti ka višem. Vrlo rijetko se pojavljuju prilike u kojim odjednom možemo učiniti puno. Na<br />

neuspjehe ne treba gledati kao na poraze, već kao šansu da nešto naučimo, ispravimo i u<br />

budućnosti ne ponovimo. Usponi i padovi u životu se smjenjuju kao dan i noć, jer svaka strana<br />

ima svoju kontra stranu.<br />

Jedno je sigurno,život ima rok trajanja. Zbog toga treba živiti život punim plućima. Posvetite se<br />

sebi, ali i drugima...Radujete se, ali i obradujte. Volite, ali i zaslužite da budete voljeni. Ostavite<br />

svoj trag, svoj pečat...jer to je život! Ja biram život, a vi?<br />

105


Il viaggio nel tempo / Put kroz vrijeme<br />

Marija Popović, Lopare<br />

ANCORA UNA DI SEGUITO...<br />

Una notte. Ancora una di seguito, apparentemente semplice.<br />

Anch’ io pensavo che fosse così. Mettevo a posto il cassetto dei miei pensieri e ho trovato un<br />

pensiero vecchio, ma ancora presente. Mi ha sorpreso il fatto che non l’ avevo ancora buttato<br />

via. Però credo che, anche se l’ avessi buttato, l’avrei ritrovato di nuovo da qualche parte.<br />

… contiene le riflessioni della vita. Che cosa era quello? Qualcuno mi diceva che una persona<br />

era morta. Lo sentivo e lo dimenticavo. Esistono tantissime notizie come questa. E allora mi<br />

passava per la mente la domanda - quanto in sostanza vale una vita? Poi mi veniva in mente la<br />

mia agenda quotidiana che mi faceva ricordare che un giorno sarebbe svanito tutto, che tutto<br />

sarebbe stato dimenticato, che un giorno sarebbe accaduto qualcosa che io non avrei mai<br />

potuto vedere, perché non ci sarei stato più. Iniziai a tremare. Avevo tralasciato intenzionalmente<br />

questo pensiero, non volevo averlo nel mio cassetto. E ancora, per l’ennesima volta,<br />

bastavano dei fili sottilissimi per salvarlo. E di nuovo si era infilato in ogni particina di me. Il<br />

cosmo, l’ eternità.<br />

Anch’io sono solo un granello che si è perso in tutto questo. E mi sentivo nuovamente, cosi<br />

importante. Sentivo che sarebbe bastato l’amore di qualcuno per far crescere il granello<br />

in qualcosa di più noto grande. Però un giorno succederà che il vento soffierà più forte e porterà<br />

via tutti questi granelli. E allora che cosa rimarrà? In quel momento ho avuto la sensazione di<br />

aver già sentito tutto questo.<br />

Questa storia è già stata raccontata.<br />

Mi chiedevo, che cosa è la vita? Tutti noi siamo venuti nel giardino di questo mondo che si<br />

chiama la vita. Le strade sulle quali camminiamo sono tante, si intrecciano e si separano, e noi<br />

scorriamo come il tempo, ci sentiamo felici, ridiamo, soffriamo e ci ammaliamo. Durante il<br />

nostro viaggio della vita incontriamo molte persone che ci accompagnano. Quando viaggiamo<br />

in treno, alcuni salgono e trascorrono con noi una parte del loro viaggio poi, scendono e<br />

proseguono per la loro strada. Qualcuno viene prima, qualcuno dopo. E la durata del nostro<br />

viaggio comune rimane sconosciuta. Guardando alcuni, viene il desiderio di farli scendere<br />

subito alla fermata successiva, con altri invece vorremmo che rimanessero accanto a noi finché<br />

non finisce il viaggio.<br />

A dire il vero, io ritengo che bisogna prendere il massimo dalla vita. E’ necessario rispettare<br />

anche le cose piccole, ma pure tendere a salire sempre più in alto. Raramente si presentano le<br />

occasioni che ci permettono di poter fare subito molto. Un insuccesso non va visto come una<br />

sconfitta, ma come una possibilità per imparare qualcosa, per correggere delle cose e per non<br />

ripetere gli stessi errori. Nella vita le salite e le cadute si scambiano, come il giorno e la notte,<br />

perché ogni parte ha la sua controparte.<br />

Una cosa è certa, la vita ha una data di scadenza. E per questo bisogna viverla in pieno. Dedicatevi<br />

a voi, però anche agli altri... Siate felici e rallegratevi. Amate, ma impegnatevi per meritare l’<br />

amore degli altri. Lasciate la vostra traccia, la vostra impronta ... perchè questa è la vita!<br />

Io scelgo la vita, e voi?<br />

106 10


Il viaggio nel tempo / Put kroz vrijeme<br />

Midheta Salihović, Sapna<br />

BEZ NADE U BOLJE SUTRA<br />

- Zašto sam preživio?<br />

Odjednom. Bez ikakvog razloga pitanje koje sam slušala posljednjih nekoliko mjeseci i ono veče<br />

sam čula.<br />

- Sreća, - odgovarala sam mu uvijek.<br />

A on bi tada samo okrenuo svoju sijedu glavu prema onoj vatri koja je gorjela tu među teškim<br />

vagonima prošlosti. I postajao čovjek sa grubim, surovim izrazom lica kojim je odbijao od sebe.<br />

Znam da mu je bio potreban neko ko zna slušati, bez obzira da li je taj neko shvatio i jednu jedinu<br />

riječ. Ali, ja jesam!!! Bolje nego što je on mogao pretpostaviti.<br />

Znam, pričao je o ratu, tom kobnom vremenu koje nikome nikakvo dobro nije donijelo, samo<br />

tugu, bol i nesreću. Nekome više od drugih, nažalost. Moj prijatelj je bio od onih manje srećnih<br />

ljudi. Njegova prošlost, koja mu je i odredila sadašnjost i budućnost zarobila ga je tamo gdje je<br />

izgubio sve što je imao. Često se pitao, zašto živi. Zašto je baš njega sudbina odabrala da još<br />

bude među živima, iako on to nije? Zašto njegov prijatelj Hasan nije preživio? Jer, njega su čekali<br />

svi - i majka i sestre, i sreća njegovog života, lijepa Alma, i njihovi sinovi.<br />

U jednoj od tih priča rekao mi je da nikada ne može zaboraviti reakciju Hasanove porodice, kada<br />

je došao sa vijestima o njegovoj smrti, i saznanje da im je uništio svaku nadu koja je živjela u<br />

njima.<br />

Shvatila sam, nakon toliko godina da je njihovo okretanje i odlazak napravilo novog čovjeka od<br />

njega. Čovjeka bez osjećanja, koji je počeo svoj usamljenički život. Život bez imalo iznaneđenja<br />

koje bi došlo kao svjetlo na kraju tunela ili pak voz koji mu ide u susret. Ne svojom voljom, već<br />

okolnostima koje su ga primorale na to, bez poznatih lica oko sebe, bez želje za bolje sutra..<br />

Zašto li sam se sjetila njega, nakon svih ovih godina?<br />

I tada shvatam - on živi u meni, njegov nesretan život i pesimizam meni su podsjetnik da ima<br />

tamo negdje i previše nesretnih ljudi koji žive za jučer i nemaju nade u sutra, da čovjek treba<br />

živjeti danas, uživati u sitnicama i pored svega toga imati nekog uz sebe.<br />

Jer nije lahko doživjeti starost sam, nemati nikoga koga ćeš gledati kako spava ili jednostavno<br />

uživati u tišini sa voljenim bićem.<br />

107


Il viaggio nel tempo / Put kroz vrijeme<br />

Midheta Salihović, Sapna<br />

SENZA LA SPERANZA PER UNA VITA MIGLIORE<br />

- Perché sono sopravissuto?<br />

All’ improvviso. Senza nessuna ragione, la domanda che sentivo spesso negli ultimi mesi, l’ ho<br />

sentita anche quella sera.<br />

- Per fortuna, - gli rispondevo sempre.<br />

E lui in quel momento girava quella sua testa con i capelli bianchi verso quel fuoco che bruciava<br />

proprio lì, tra le pesanti carrozze del passato. E diventava un uomo con l’ espressione del viso<br />

ruvida e brutale, con la quale allontanava gli altri da sé. So che aveva bisogno di qualcuno che<br />

sapeva ascoltarlo, anche se quel qualcuno non avrebbe capito ne anche una parola. Però io<br />

capivo!!! Più di quello che lui poteva supporre.<br />

Lo so, parlava della guerra, di quel periodo terribile, che non ha portato bene a nessuno, solo<br />

tristezza, dolore, disgrazia, a qualcuno più di altri purtroppo.. Il mio amico era uno di quelle<br />

persone meno fortunate. Il suo passato, che gli aveva segnato il presente e il futuro lo aveva<br />

anche imprigionato lì dove aveva perso tutto. Spesso si domandava perché il destino ha scelto<br />

proprio lui per farlo rimanere ancora tra i vivi, anche se lui non lo era? Perché il suo amico Hasan<br />

non è sopravissuto? Tutti aspettavano proprio lui, la madre, la sorella e la gioia della sua vita, la<br />

bella Alma e i loro figli.<br />

In uno di quei racconti mi aveva detto che non sarebbe mai riuscito a dimenticare la reazione<br />

della famiglia di Hasan quando gli ha dato la notizia della sua morte, e la consapevolezza di<br />

avergli distrutto ogni speranza che viveva in loro.<br />

Ho capito, dopo molti anni che la loro partenza aveva fatto di lui un uomo nuovo. L’ uomo senza<br />

emozioni, che in quel momento ha iniziato la sua vita solitaria. La vita senza neanche un briciolo<br />

di sorpresa che poteva arrivare come la luce alla fine del tunnel, oppure come un treno che gli<br />

veniva incontro. Senza più la volontà, senza i visi conosciuti intorno a lui, senza il desiderio per<br />

un miglior futuro …<br />

Chi lo sa perché mi sono ricordata di lui dopo tutti questi anni?<br />

E allora capii, perché lui vive dentro di me, la sua vita sfortunata e il suo pessimismo per me<br />

sono l’ agenda per ricordarmi che ci sono troppe persone infelici, che vivono per ieri e non<br />

hanno la speranza del domani, che l’ essere umano deve vivere oggi, godersi le piccole cose, e<br />

a parte tutto questo deve avere qualcuno accanto a se.<br />

Perché non è facile arrivare alla vecchiaia da solo, non avendo nessuno che ti guarda quando<br />

dormi o semplicemente senza avere il piacere di stare in silenzio con la persona amata.<br />

108 10


“Rascvjetani most”/”Ponte in fiore” - Admir Sarić, Mostar<br />

PAS GILE / IL CANE GILE<br />

DUO / DUETTO<br />

110 10


Dušica Kovačević, Lopare<br />

PAS GILE<br />

Rascvjetani most / Ponte in fiore<br />

Tih dana bijaše veoma suvo i sparno vrijeme. Tipično za avgust. Seljaci su željno iščekivali kišu.<br />

Jako sunce je pržilo i sušilo sve usjeve. Seljaci bi proklinjali i ovu državu i onaj dan kad su se rodili,<br />

samo da bi nekoga okrivili za ovakvo vrijeme.<br />

Petar je bio jedan od onih koji su ćutali i radili. Bio je visoko i stasito momče, kao i većina<br />

svojih vršnjaka. Imao je crnu kosu i sjajne crne oči koje su bile pune topline. Često je išao do čika<br />

Mileta, starog, dobrog mlinara, koji mu je kao djed.<br />

Čika Mile je uvijek branio Petra, govoreći: „ Nije moj Petran kriv, kriv je taj i taj. Ja sam ga<br />

svojijem <strong>očima</strong> vidio“.<br />

I tu prestaje priča. Sa njim se niko nije mogao svađati, jer je on bio veoma mudar čovjek, a<br />

seljaci su ga poštovali. Petar nije volio da ga čika Mile zove Petran, ali je već navikao.<br />

Jednog dana Petar je došao kod mlinara dok je ovaj bio duboko u poslu.<br />

„ Dobar dan, čika Mile! Kako smo danas? „<br />

A starac se kao nešto prepade, pa skoči sa stolice.<br />

„ O pa ko mi je doš’o! Nisi bio odavno kod mene.“<br />

„ Imam uvijek nekog posla. Mor’o sam okopati baštu. A kad sam već ovdje, mogu ti nešto<br />

uradit’ „.<br />

„ Pa, sad ne treba ništa. Davnijeh dana sam ja završio pos’o. Al dođi ’vamo da ti nešto pokažem.“<br />

I tad uđoše u jednu sobicu u kojoj je bilo veoma hladno. Bilo je sve razbacano. U jednom<br />

uglu ležao je čupavi žuti psić. Dlaka mu je bila raščupana, a sa jedne strane je bilo nešto<br />

ulijepljeno. Podigao je glavu i veselo zamahao repom.<br />

„To je za tebe. Juče sam ga uzeo. Ali moraš ga dobro paziti“.<br />

„Hvala. Ali ne znam kako ću reći ocu. On mi nikad ne bi dopustio da ga držim. Ali nekako ću se<br />

snaći“.<br />

Kad se pozdravio sa čika Miletom, Petar je sa psom otišao kući. Putem je razmišljao kako<br />

da ga zove. Nazvao ga je Gile.<br />

Kad je stigao kući, Petar je ocu pokazao psa. Naravno, nije mu odobrio, rekao je da to pseto<br />

neće ostati u kući. Međutim, Petar je shvatio da je pas samo njegova odgovornost.<br />

Kad je počela jesen i pala konačno kiša, djeca su već krenula u školu. Počeli su novi poslovi<br />

oko kuće, ali Petar se samo brinuo za psa.<br />

Kad je jednom došao kući, Petar Gileta nije vidio ni u kući ni oko kuće. Ni sljedećih nekoliko<br />

dana nije dolazio. I tako prođe jedno dvadesetak dana, a od Gileta ni traga ni glasa.<br />

Gile mu je bio i čuvar, i miljenik, a samo je njega razumio.<br />

„Šta ti je?“<br />

Otac ga je to pitao jednog dana, ali je ranije shvatio šta je problem. Tada kao da je otac imao<br />

razumijevanja. Zajedno je s njim išao da traže Gileta.<br />

Posle dva dana, Gileta je našao čika Mile. Našao ga je mršavog, izgladnjelog i skroz prljavog.<br />

„ Odužiću ti se ja!“ To je Petar rekao mlinaru čim ga je ugledao.<br />

Tih dana Petar je više brinuo za Gileta, njega niko nije razumio, ali je radost došla tek na<br />

kraju, kad je Petar dobio dvije petice tog dana.<br />

Gile mu je zaista davao neku snagu. Kad je s njim, sve mu ide od ruke, a kad Gile nije dobro,<br />

ni Petar se nije dobro osjećao. A sve je to stari mlinar znao.<br />

111


Rascvjetani most / Ponte in fiore<br />

I posle mnogo godina, Gile je bio podrška Petru. Jednom, kad se vratio od čika Mileta, našao<br />

je Gileta mrtvog. Ležao je u postelji nepomično, mrtav hladan. Glava mu je bila blago naklonjena,<br />

kao da spava.<br />

Petar ga je sahranio blizu mlina čika Mileta gdje ga je stari mlinar i našao.<br />

Dušica Kovačević, Lopare<br />

IL CANE GILE<br />

In quei giorni il tempo era molto secco e afoso. Tipico di agosto. I contadini con molta ansia<br />

aspettavano la pioggia. Il forte sole bruciava e seccava tutti i campi seminati. I contadini avrebbero<br />

maledetto questa terra, solo per dare la colpa a qualcuno per questo tempo.<br />

Petar era uno di quelli stava zitto e lavorava. Era un ragazzo alto e di bella statura, come era la<br />

maggioranza dei suoi coetanei. Aveva i capelli neri e gli occhi nero- brillanti, pieni di calore.<br />

Spesso andava dallo zio Mile, un vecchio, buono mugnaio.<br />

Lo zio Mile proteggeva sempre Petar, dicendo: „ Non è colpa di Petran, il colpevole è<br />

questo o quello. L' ho visto io con i miei occhi .“<br />

E lì si chiudeva il caso. Nessuno riusciva a discutere con Mile, perché lui era un uomo molto<br />

saggio e i contadini lo rispettavano.<br />

A Petar dispiaceva che lo zio Mile lo chiamasse Petran, però col tempo si era abituato a questo.<br />

Un giorno era andato da lui mentre lo zio mugnaio era indaffarato.<br />

„ Buon giorno, zio Mile! Come andiamo oggi?“<br />

E il vecchio saltò facendo finta che di essersi spaventato.<br />

„ Guarda chi c' è! Da tanto che non venivi a trovarmi. “<br />

„ Ho sempre qualcosa da fare, ho dovuto zappare l' orto. Ma siccome sono qui potrei aiutarti in<br />

qualcosa. “<br />

„ Sai, ora non c' è nulla da fare. Da molti giorni ho finito il lavoro. Però vieni qui, ti faccio<br />

vedere una cosa. “<br />

E così sono entrati in una stanzetta dove faceva molto freddo. Tutto era disordinato. In un<br />

angolo giaceva un cagnolino giallo e arruffato. Il suo pelo era scarmigliato e da una parte aveva<br />

qualcosa di incollato. Alzò la testa e cominciò a fare delle mosse con la coda.<br />

„ E' per te. Ieri l' ho preso. Però devi aver cura di lui. “<br />

„ Grazie. Ma non so come dirlo a papà. Lui non mi permetterà mai di tenerlo. …<br />

cercherò il modo di arrangiarmi. “<br />

Dopo aver salutato lo zio Mile, Petar andò a casa con il cane. Durante il viaggio pensava<br />

come chiamarlo. Lo ha chaimato Gile.<br />

112


Rascvjetani most / Ponte in fiore<br />

Appena arrivato a casa, ha fatto vedere il cane al padre. Come previsto, suo padre non gli ha<br />

dato il permesso di tenerlo. E cosi Petar ha capito che solo lui è era responsabile di Gile.<br />

All' arrivo dell' autunno finalmente pioveva, i ragazzi avevano già cominciato ad andare a scuola.<br />

Erano iniziati anche i lavori intorno alla casa, però Petar pensava solo come curare il cane.<br />

Una volta, quando Petar tornò a casa, Gile non c' era, nè a casa nè intorno alla casa. E non tornò<br />

neanche nei giorni successivi. Cosi erano passati circa una ventina di giorni, ma di Gile non c' era<br />

nessuna traccia.<br />

Gile era la guardia di Petar, il suo preferito, e solo lui lo capiva.<br />

„ Che cosa hai? “<br />

Gli chiese un giorno suo padre, anche se aveva già capito il problema. In quel momento a Petar<br />

sembrava che suo padre lo comprendesse. Così sono usciti insieme a cercare Gile.<br />

Due giorni dopo, lo zio Mile trovò Gile. …. era dimagrito, affamato e completamente sporco.<br />

„ Sono il tuo debitore!“ Petar aveva detto subito al mugnaio.<br />

In quei giorni Petar si prendeva ancora più cura di Gile, nessuno lo capiva. La gioia era arrivata<br />

solo alla fine, quando Petar un giorno aveva preso due volte cinque a scuola.<br />

Gile gli dava davvero una certa forza. Stando con lui riusciva a fare tutto. Quando Gile non stava<br />

bene, neanche lui si sentiva bene. Il vecchio mugnaio sapeva tutto questo.<br />

Per molti anni Gile è stato un sostegno per Petar.<br />

Un giorno, Petar tornò a casa dello zio Mile, e trovò Gile morto. Stava sdraiato sul letto come se<br />

dormisse.<br />

Petar ha seppellito Gile vicino al mulino dello zio Mile, proprio lì dove il vecchio mugnaio l' aveva<br />

trovato.<br />

113 10


Rascvjetani most / Ponte in fiore<br />

Said Omerović<br />

DUO<br />

Proljeće je. Grad sunca se kupa u obilju sunčevih zraka što ga zasipaju i grle ga kao da je prošla<br />

vječnost od njihovog susreta. Ceremonija je započeta glasnim žuborom Neretve što se silovito<br />

spušta kroz grad poigravajući se sa obalama. Ova rijeka, ovaj most su i srce i krv ovog grada -<br />

tako različiti, a jedno bez drugog ne bi imali ni svrhu ni smisao, a most je nijemi svjedok – tužan,<br />

jer ne služi svojoj svrsi.<br />

Jutro je. Zrake sunca se poigravaju po sobi malog dječaka prelazeći preko cijele sobe pa onda na<br />

njegovo lice kao da ga poziva da se pridruži svečanosti novog dana. Dječak otvori oči i nasmiješi<br />

se kao da otpozdravlja suncu. Tog jutra je brže nego inače iskočio iz pidžame i žurno se spustio<br />

u kuhinju odakle se širio prijatan miris.<br />

- Amare, - povikala je njegova majka - pazi da ne zakasniš!<br />

- Ne brini, mama! - uzvratio je on<br />

Halapljivo je „počistio“ tanjir, uzeo torbu i uputio se na trening. Krenuo je žurnim korakom, jer<br />

nije htio da zakasni prvi dan i pokaže nedisciplinu, jer bi to razljutilo trenera. Prolazio je ulicom<br />

otpozdravljaći poznatim licima, udišući svježinu što se širila ulicama. Ovi ljudi, ovaj grad nijemi<br />

je svjedok i u njemu je urezano sve, baš sve.<br />

Stigao je. Brzo se presvukao i utrčao na teren gdje su se već zagrijavali za prvi dan treninga.<br />

Pozdravio je trenera i još nekoliko vršnjaka koje je znao od prije. Rastrčali su se po terenu i u tom<br />

trenutku bila je važna samo lopta, ona je bila centar svijeta, jedina stvar bitna u njihovim<br />

glavama.<br />

- Trasss… - začulo se kao grom i rasulo po terenu. U žaru igre Amar je žestoko odgurnuo plavog<br />

dječaka u stranu i on je pao kao strijeljan. Tajac. Odjedom je zrak postao tako težak i igra se<br />

pretvorila u nešto drugo, nešto demonsko. Amar stoji tako skamenjen ne vjerujući kako igra<br />

može da donese tako nešto. Nakon par minuta se pribrao i krenuo sa trenerom do bolnice da<br />

vidi šta je sa Hrvojem - tako se zvao plavi dječak kako je saznao od trenera na putu do bolnice.<br />

Čekali su par sati u holu bolnice dok se nije pojavio na vratima sa gipsom na desnoj ruci. Prišao<br />

mu je onako u delirijumu i najiskrenije mu izjavio izvinjenje. Hrvoje je kliminuo glavom i<br />

odjedom su se pred oči ove dvojice dječaka slila sva sjećanja i priče roditelja, filmovi – Bosna,<br />

nezapamćeni rat o kojem im toliko pune glavu pričama.<br />

- Pa on je dječak kao i ja, - odjeknulo je u njihovim glavama skoro istovremeno. U tom trenutku<br />

beskrajne granice se spojiše, Neretva spokojna kao nikad, a lijeva i desna obala se stopiše u<br />

cjelinu, ako ne zauvijek, a ono barem za tren.<br />

114 10


Said Omerović, Sapna<br />

DUETTO<br />

Rascvjetani most / Ponte in fiore<br />

E’ la primavera. La città del sole sta facendo il bagno nell’ abbondanza di raggi del sole che la<br />

coprono e la abbracciano come se fosse passata l’ eternità dal loro ultimo incontro.<br />

La cerimonia era iniziata con il forte mormorio del fiume Neretva che impetuosamente scende<br />

attraversando la città e giocando con le sponde.<br />

Questo fiume e questo ponte sono il cuore e il sangue di questa città – così diversi, ma allo<br />

stesso tempo uno senza l’altro non potrebbero avere nè senso né vita, il ponte è un testimone<br />

silenzioso - triste perché non serve al suo scopo.<br />

E’ mattina. I raggi di sole stanno giocando nella stanza di un bambino piccolo, attraversandola<br />

tutta per arrivare al suo viso, come per chiamarlo ad unirsi alla festa dell’ arrivo della nuova<br />

giornata. Il bambino apre gli occhi e sorride come per rispondere al saluto del sole. Quella<br />

mattina è saltato molto più velocemente dal letto ed era sceso in fretta in cucina, si sentiva un<br />

profumo piacevole.<br />

- Amar – esclamò sua mamma – stai attento a non fare tardi!<br />

- Non ti preoccupare, mamma – rispose lui.<br />

Velocemente ha “ pulito “ il piatto, poi ha preso la borsa ed è uscito fuori per andare a fare l’<br />

allenamento. Si era messo in moto con i passi veloci, non voleva essere in ritardo il primo giorno<br />

ed essere indisciplinato, questo faceva arrabbiare all’allenatore. Passava per strada salutando i<br />

volti conosciuti e respirando la freschezza che si distendeva per le strade..<br />

Questa gente, questa città sono i testimoni taciturni, in essa è inciso tutto, proprio tutto.<br />

E’ arrivato. Di corsa si è cambiato e si è precipitato verso il campo, dove già facevano il riscaldamento<br />

per il primo giorno di allenamento. Ha salutato l’ allenatore e qualche coetaneo che<br />

conosceva già da prima. Correvano da tutte le parti sul campo e in quel momento era importante<br />

solo il pallone, esso era il centro del mondo, l’unica cosa importante nelle loro teste.<br />

- Trasss …. – si sentì qualcosa che somigliava al tuono, spargendosi sul terreno.<br />

Nell’ ardore del gioco Amar aveva spinto fortemente il biondino e lui era caduto come colpito<br />

Da un fucile. Si fece un silenzio assoluto. All’ improvviso l’ aria era diventata molto pesante e il<br />

gioco si era trasformato in qualcos’ altro, in qualcosa di diabolico. Amar si è impietrito, non ci<br />

voleva credere che il gioco potesse portare ad una cosa del genere. Dopo qualche minuto si è<br />

ripreso e con l’ allenatore sono partiti verso l’ ospedale per capire cosa era successo a Hrvoje -<br />

cosi si chiamava il ragazzo con i capelli biondi, il suo nome glielo aveva detto l’ allenatore nel<br />

viaggio verso l’ospedale.<br />

L’ hanno aspettato per qualche ora nella sala d’aspetto dell’ ospedale finché lui non è apparso<br />

alla porta con il braccio destro ingessato. Gli si è avvicinato così come nel delirio e sinceramente<br />

si è scusato. Hrvoje ha fatto un cenno con la testa e all’ improvviso davanti gli occhi di questi due<br />

ragazzi sono sbocciati tutti i ricordi, le storie dei genitori, i film – Bosnia, l’ immemorabile guerra<br />

con la quale gli riempiono le teste.<br />

-Ma lui è un bambino come me – ha risuonato nelle loro teste quasi contemporaneamente. In<br />

tale momento i confini infiniti si sono uniti, il fiume Neretva diventò tranquillo, e la sponda<br />

sinistra si unì con la sponda destra in una unica cosa, se non per sempre, almeno per un attimo.<br />

115


“Spoj jeseni i zime”/”L unione di autunno e inverno” -<br />

Edis Musliji, Čelić<br />

STEPENICE IZGUBLJENE LJUBAVI / LA SCALINATA DELL' AMORE<br />

PERDUTO<br />

DOLAZI ZIMA / E' ARRIVATO L'INVERNO<br />

116


Spoj jeseni i zime / L unione di autunno e inverno<br />

Samra Salihović, Sapna<br />

STEPENICE IZGUBLJENE LJUBAVI<br />

Godinu dana je prošlo, a kao da je bilo jučer. Ti si nastavio dalje, a gdje sam ja? Na istom mjestu,<br />

koje je nekada pripadalo samo nama. Na mjestu gdje smo koračali zajedno, svaku stepenicu<br />

naše ljubavi prekrilo je lišće. Pustio si sve u zaborav. Osjećaš li se ikada usamljeno? Ne, imaš nju.<br />

A samo želim odgovore na neka pitanja. Ne trebaš se vraćati, mogu zavaravati sebe i druge<br />

govoreći kako te ne želim nazad i kako bih ti rekla „ne“, a znam da nije tako. Lažem samoj sebi,<br />

ali toliko puta sam već razmišljala… Znam da se nećeš vratiti… I znam da imaš nju i da planirate<br />

svoju zajedničku budućnost… koju smo nekada mi planirali. Nisam ti tražila da se mijenjaš,<br />

voljela sam te takvog kakav jesi i trebala sam te takvog, ali da se i vratiš, pitam se gdje smo, na<br />

kojoj tački… Polazimo li od nule… I ima li smisla, jer ti ne vjerujem više… I znam da bi ponovno<br />

otišao, a još te volim… Bila sam tužna što se rastajemo u tim trenucima... U tvojim <strong>očima</strong> sam<br />

vidjela zračak ljubavi. Rastali smo se ćutke. "Ljubav" - kad izgovorim tu riječ u meni se probudi<br />

neko čudno osjećanje. Ne znam, možda još nikada nisam doživjela pravu ljubav, ali svaka<br />

pomisao na tebe, budi čežnju i snove. Kroz mene se prolijeva neka bujica sreće i gledam kao kroz<br />

maglu, tvoje smeđe oči i smeđu kosu. Ti sreću moju odnese, a srce tebe sve više voli, ostade<br />

tuga u srcu mom i moje teške, preteške boli. Ja nemam više nikoga da volim, plačem, ali suza<br />

nema. Kažu "plač bez suza teško boli". Da li se nekada zapitaš kako je onda meni? Proklinjem<br />

sada sve one dane i duge besane noći koje smo proveli zajedno... Ali pada još jedna teška i<br />

sumorna noć, i ovaj put je čekam sama... Razmišljam i nastojim da pokrenem ono bar malo<br />

stvarnosti u raskošnoj mašti. Iz dna moje duše dopiru čudni zvuci, kad-kad se čuje i neki trzaj. To<br />

je tuga koja je nemilosrdno iskidala moje srce. Utihnu noć na mom prozoru i tiho odluta san. Ja<br />

tražim tvoj lik, a znam da ga neću naći. Ostavio si me samu, da sama pronađem izlaz iz vrtloga,<br />

iako dobro znaš da ga ja ne mogu naći... Pobjeda je bilo malo, a porazi uvijek pretegnu. Kao<br />

kamen povuku, kao žica stegnu. Žene su čudne, pa i kada nam krene volimo biti jadne,<br />

unesrećene. A ni mi same ne znamo zašto. Jednostavno je tako. Misli te kazne kad si sam pa te<br />

zavrte kao vrtlog, nosim nasmijanu masku, a plačem ispod nje. Moje lice nije lijepo, ali moje lice<br />

je moje s ožiljcima od poraza koji mi ne stoje. Puna sam rezova, prekida i pogrešaka. Ranjena,<br />

voljena i ponekad iskorištena. Sunce je reklo doći, moram ga dočekati spremna. Ni mjesec nije<br />

loš ali bez sunca sam izgubljena. Sutra, bit ću nova, smiješim se tome. I pjesme će biti sretnije,<br />

jer nada zadnja tone. U latice svoje, ja stavit ću sve pobjede, stare i otrcane neka ostanu<br />

zaključane... Jer nije više riječ o tebi i meni. Riječ je o nekoj mnogo jačoj, višoj sili. Sili koja nam<br />

ne da da se spojimo ponovo. Ne da, pa ne da... Taman pomislim na korak sam do sreće, još<br />

malkice mi fali da dotaknem nebo, i okruta realnost me vrati na start, na početak. I tako već<br />

godinu dana počinjem ispočetka... Volim te svakim danom sve više čini mi se, ali nikako da mi<br />

krene na bolje, jer ti imaš nju i ne znaš kako da joj kažeš - Ne. Sada, svaki put me boli tvoje volim<br />

te. Nebo zna da volim i ja tebe. Ali me boli, boliš me ti, bole me te dvije riječi, a ne želim da ih<br />

prestaneš govoriti. Kada kažeš to, ja se opet osjetim živom. Opet imam osjećanja. Iako zaplačem<br />

skoro svaki put kada ih kažeš, nemoj prestajati molim te. A sada kada znam da mi tvoja blizina<br />

nije suđena. Ne mogu više, ne mogu ni suzu pusiti, plašim se da ne postanem kamen. Ne želim<br />

to. Ako znam da tebe neću imati, nemam više za šta da se borim. Predajem se, baš onako kako<br />

sam bila spremna tebi da se predam... Dušom i tijelom. Ali ti nisi umio da shvatiš moja nadanja<br />

i očekivanja koja sam imala u vezi sa tim. Sve naše lijepe uspomene si bacio negdje daleko da ih<br />

nikada više ne pronađeš kao da želiš na silu sve zaboraviti.<br />

117


Spoj jeseni i zime / L unione di autunno e inverno<br />

A to je nemoguće, čak i za najhrabrije. I polahko i ja počinjem ostavljati uspomene za sobom, jer<br />

ako me nisu znale cijeniti ja se s njima neću radovati, ali neću ni za njima tugovati. Danas gledam<br />

u nebo i ne vidim mu boju.<br />

Primjećujem samo tmurne oblake u daljini i mislim: biće kiše... I bilo je. I sada dok moja ruka<br />

šara po papiru, ona i dalje pada. Pitam se je li to možda on plače, ali ne... Ne zna on pusiti<br />

nijednu iskrenu suzu, nikada nije ni znao. Možda je konačno i vrijeme da napišem posljednju<br />

priču o tebi. Ti si najveća nesreća moga života. Koliko je samo suza bilo prolivenih zbog tebe,<br />

zbog ljubavi koja to nikada i nije bila, zbog sreće koja je bila nesreća, zbog radosti koja je tuga<br />

postala. Znam da su niti tvojih grijehova na mom jastuku, znam da umireš za njima i znam da<br />

proklinješ sebe što mi govoriš sve ovo, ali ti ne umiješ bolje, a protiv sebe ne možeš. Bila sam ti<br />

ona koja je tako vješto umjela da hoda stazama iskušenja, ona sto griješi, oprašta i voli, ona čiju<br />

ljubav je teško prepoznati, a kada je prepoznaš ona te odvede u zemlju čuda i bajku bez kraja.<br />

Dragi moj, šteta što si posustao na sredini moje priče i što ti se sada gubi svaki trag na putu<br />

srećnog završetka... Nemam više sluha za tvoje snove. I ono sluha što je ostalo sačuvaću ljubomorno<br />

za svoja sanjarenja. Neka sve ono što nekad poželiš da mi kažeš ostane zaključano,<br />

negdje... Ja te proklinjati neću, jer znam da će ti najveća kazna biti kada ti vjetar sve to<br />

zaključano donese u misli... I reći ću ti samo jedno za kraj: Neka ti jednom bude kao i meni. I ne,<br />

ne moram te nikada više sresti, jer u tebi nikada više neću vidjeti čovjeka. A ja nastavljam živjeti<br />

svoj život, koraci se nižu i prelazim još jednu kobniju stepenicu. Ali kao da te nema više, kao da<br />

nema više sažaljenja i nadanja u ono što je sad iza mene. Ne osjećam više te strme stepenice.<br />

Moj uspon je postala ravnica. Neke me duše prate kroz moj put do vrhunca. Neke označavaju<br />

samo usputne stanice, i pomalo tužne na kojima se više ne zadržavam... Zamišljam te ispred<br />

sebe dok pišem ove riječi. Konačno sam ti rekla sve što sam odavno nosila u sebi. Osjećam se<br />

bolje... I dok stavljam tačku na ove posljednje riječi upućene tebi zamišljam kako se okrećeš od<br />

mene i ponovo odlaziš, ali osjećaj da je ovo zauvijek ne nestaje u meni... Idi, jer tako je najbolje.<br />

Umorna sam od poraza koji me uz tebe prate... Neizbježno je mora se polahko, tužno vučem<br />

korake svoje kao da lebdim putem prekrivenim opalim lišćem ovoga jutra. Brišem iz sjećanje sve<br />

one lijepe trenutke i nastavljam dalje. Ali sada sama koračam ovim putem u bolje sutra. I ne<br />

plašim se jer sada sam sigurnija u sebe i znam da mogu dalje. U dubini srca znam da me na kraju<br />

mog puta čeka neko ko će zaista cijeniti ono što jesam i ono što mu pružam. Blijedim ali srećna<br />

sam. Srećno je tvoje lice, možda je tako i bolje. Niko nikom suđen nije. Više nije mrak. Ni ne<br />

znam da li su mi oči otvorene. Prepuštam se. Možda zbog nečega i zaslužujem. Ko zna! Ne<br />

marim za tijelo svoje čuva me sijenka nekoga ko me je nekada volio. Toplo mi je i grije me. Tako<br />

i želim da zaspim. Pa zar je neko imao bolji kraj...?<br />

118


Spoj jeseni i zime / L unione di autunno e inverno<br />

Samra Salihović, Sapna<br />

LA SCALINATA DELL' AMORE PERDUTO<br />

E' passato un' anno, come se fosse ieri. Tu sei andato avanti, e dove sono io? Nello stesso posto,<br />

che una volta era solo nostro. Quello stesso posto dove abbiamo camminato insieme, ogni scala<br />

del nostro amore e' coperta di foglie. Hai dimenticato tutto. Senti mai la solitudine?<br />

No, tu hai lei. Ed io voglio soltanto le risposte ad alcune domande. Non devi ritornare, io posso<br />

tradire me stessa e gli altri dicendo di non volerti, di averti detto di „no“, ma so che non e' così.<br />

Sto mentendo a me stessa, come tante altre volte … So che non ritornerai… E so che hai lei e che<br />

pensate ad un futuro insieme… A cui prima abbiamo pensato noi due.<br />

Non ti ho chiesto di cambiare, ti amavo com'eri e avevo bisogno di te così com'eri, ma se<br />

tornassi, mi chiedo a che punto saremmo… Cominceremmo da zero… Se avesse senso, perché<br />

io non credo più a niente… E so' che te ne andresti di nuovo, e io ti amo ancora… ..<br />

… Nei tuoi occhi ho visto un raggio d' amore. Ci siamo separati in silenzio.<br />

„L'amore“- quando dico questa parola in me si sveglia una sensazione strana.<br />

Non lo so, ma ogni pensiero di te, sveglia la nostalgia, dei sogni. Scorre dentro di me una valanga<br />

di felicità e vedo come in una nebbia i tuoi occhi marroni, i tuoi capelli scuri. Tu hai portato via<br />

la mia felicità, ed il mio cuore ti ama sempre di più, rimane soltanto la tristezza dentro di me e<br />

miei forti, troppo forti, dolori. Io non ho nessun' altro d' amare, piango, ma le lacrime non<br />

scorrono. Dicono che: „Il pianto senza lacrime fa troppo male“. Ti chiedi qualche volta come sto<br />

io? Maledico adesso tutti quei giorni e tutte quelle notti senza sonno che abbiamo trascorso<br />

insieme… Ma c'e' ancora una notte difficile e solitaria davanti a me… penso e cerco di muovere<br />

quel poco che resta della realtà nella mia ricca immaginazione. Dal fondo della mia anima si<br />

sentono strane voci, ogni tanto si sente qualche tremito. E' la tristezza che ha spezzato senza<br />

pietà il mio cuore. La notte si fa silenziosa dietro la mia finestra e con il silenzio se ne va il mio<br />

sonno. Io cerco il tuo volto, ma so che non lo trovo. Mi hai lasciata sola, da sola devo trovare la<br />

strada fuori dal vortice, anche se sai bene che non riuscirò a trovarla… Le vittorie sono poche, le<br />

sconfitte sono sempre più forti. Come un sasso tirano, come un filo stringono. Le donne sono<br />

strane, anche quando tutto va bene ci piace essere sconvolte, misere. Non sappiamo neanche<br />

noi perché e' così. Semplicemente e' così. I pensieri ti puniscono quando stai da sola e ti fanno<br />

girare come un vortice, porto una maschera felice, e piango sotto di essa.<br />

Il mio viso non e' bello, ma il mio viso e' mio con le cicatrici delle sconfitte che non mi stanno<br />

bene. Sono piena di tagli, di sbagli. Ferita, amata e a volte usata. Il sole ha detto che verrà, lo<br />

devo aspettare pronta. La luna non e' male, ma senza il sole io sono persa. Domani, sarò una<br />

donna nuova, sorrido a quell' evento. E le canzoni saranno più felici, perché la speranza è<br />

l’ultima a morire.<br />

Dentro i miei petali, metterò tutte le vittorie, quelle vecchie così saranno chiuse…<br />

Perché qui non si tratta più di te e di me. Si tratta di qualcosa di più forte, di una forza più<br />

elevata. Una forza che non ci fa stare insieme di nuovo . ..…. Appena penso che sto ad un passo<br />

della felicità, che ancora poco mi manca per toccare il cielo la realtà crudele mi riporta indietro.<br />

Ed e' così che ritorno all' inizio ..… Mi sembra di amarti ogni giorno di più, però non posso<br />

muovermi e tu hai lei e non sai come dirle di no. Ora, mi fa male ogni volta che ti amo. Il cielo sa<br />

che anch' io ti amo. Però mi fa male, tu mi fai male, mi fanno male quelle due parole, eppure le<br />

voglio sentire. Quando le pronunci, mi sento viva di nuovo. Di nuovo sento.<br />

119


Spoj jeseni i zime / L unione di autunno e inverno<br />

Anche se piango quasi ogni volta che le pronunci…. non smettere ti prego. Adesso so che tu non<br />

sei il mio destino. Non ne posso più, non posso versare nemmeno una lacrima, ho paura di<br />

diventare una pietra. Non lo voglio.<br />

So che non ti avrò, non ho niente per cui lottare. Mi arrendo, proprio come mi sono arresa<br />

davanti a te… Con il corpo e con l' anima. Però tu non hai capito le mie speranze e le mie aspettative.<br />

Tutte i nostri bei ricordi li hai gettati da qualche parte per non ritrovarli mai più, vuoi dimenticare<br />

tutto per forza. Questo e' impossibile, anche per i più coraggiosi. Pian piano anch' io lascio<br />

i ricordi dietro di me…Oggi guardo il cielo e non vedo il suo colore. Noto soltanto le nuvole grigie<br />

lontane e penso: pioverà… Ed piove. Adesso che la mia mano scrive sulla carta, ancora piove. Mi<br />

chiedo che forse lui piange, ma no… Lui non sa versare neanche una lacrima sincera, non l' ha<br />

mai saputo fare. Forse e' finalmente arrivato il momento di scrivere un' ultima storia su di te. Tu<br />

sei la disgrazia più grande della mia vita. Quante lacrime ho pianto per te, per l' amore che non<br />

e' stato un vero amore, per la felicità che e' diventata tristezza.<br />

… Ero quella che per te camminava per le vie della tentazione, quella che sbagliava, che perdonava<br />

e amava, quella per cui l’amore era difficile da riconoscere, ma quando lo ha fatto mi<br />

portava nel paese delle meraviglie e nella favola senza fine. Caro mio, peccato che hai rinunciato<br />

alla nostra storia e che adesso ne perdi ogni traccia … Non do più ascolto ai tuoi sogni. E<br />

quel poco ascolto che e' rimasto, lo tengo gelosamente per le mie fantasie. Che tutto quello che<br />

vorresti dirmi sarà chiuso a chiave, da qualche parte… Io non ti maledico, perché so che la<br />

punizione più grande sarà quando il vento ti porterà tutte queste cose chiuse nella mente… E ti<br />

dico solo una ultima cosa…. Che un giorno ti sentirai come me adesso. Che non ti incontrerò mai<br />

più, perché in te non vedrò mai un' uomo vero. Io continuo per la mia strada, i miei passi raggiungono<br />

un altro scalino, più pericoloso. Come se tu non ci fossi più, come se non ci fosse più la<br />

tristezza e la speranza per le cose che sono dietro di me. Non sento più quella scalinata ripida.<br />

La mia salita e' diventata una pianura. …… Ti immagino davanti a me mentre scrivo queste<br />

parole. Finalmente ti ho detto tutto quello che portavo da tempo dentro di me.<br />

Mi sento meglio… E mentre metto il punto su queste ultime parole per te, immagino che ancora<br />

una volta mi lasci, però la sensazione è che questa e' l’ultima volta … Vai, perché e' meglio così.<br />

Sono stanca dalle sconfitte che vengono insieme a te. E' inevitabile, bisogna andare piano, con<br />

tristezza cammino come in un sogno per questa via coperta da foglie cadute questa mattina.<br />

Cancello dalla memoria tutti i momenti belli e continuo ad andare avanti. Adesso cammino per<br />

questa strada da sola verso un domani migliore. Non ho paura sono più sicura di me e so che<br />

posso continuare. Nel fondo del cuore so che alla fine mi aspetta qualcuno che mi apprezzerà'<br />

veramente. Sono pallida ma felice. E' felice il tuo viso, forse e' meglio così. Non c'e' più buio.<br />

Non so se ho gli occhi aperti. Mi lascio andare. Forse per qualche ragione me lo merito. Chi lo<br />

sa! Il mio corpo e' difeso dall' ombra di qualcuno che mi ama. Mi riscalda. E' così che voglio<br />

addormentarmi. Qualcuno, forse, aveva una fine più bella…?<br />

120


Spoj jeseni i zime / L unione di autunno e inverno<br />

Savo Rikanović, Lopare<br />

DOLAZI ZIMA<br />

BOJE JESENI VEĆ POČINJU DA BLIJEDE.<br />

TI STARI BOROVI, STRIČEVI JELA , POČINJU DA DOBIJAJU NOVI OGRTAČ.<br />

KROZ GOLE GRANE DRVEĆA, PROMALJA SE ZUBATO SUNCE, KOJE OBASJAVA OPALO LIŠĆE,<br />

NA KOJE JE VEĆ PAO MRAZ.<br />

HLADNI POVJETARAC NJIŠE LIŠĆE.<br />

NEKI OD NJIH PADAJU NA ZEMLJU I POD INJEM ZAVRŠAVAJU SVOJ ŽIVOT.<br />

POVJETARAC PROPIRUJE I PO KOJU PAHULJICU SNIJEGA.<br />

SVE MIRIŠE NA KASNU JESEN I RANU ZIMU.<br />

A GDJE SU TI LJUDI SVI?<br />

SVE JE TMURNO, TAMNA SJENA JE SVUDA.<br />

SNIJEG JE POVIO GRANE PA BAŠ IZGLEDA NEKAKO BESPOMOĆNO.<br />

NA LIVADI NEMA VIŠE ONOG VESELOG CVIJEĆA, SAD SU ZASPALI POD BIJELIM PREKRIVAČEM.<br />

GRM JE PUST, A DO SKORO SE TU ČUO CVRKUT PTICA.<br />

SNIJEG SVE KRUPNIJE I JAČE PADA, ZIMA JE DOŠLA.<br />

Savo Rikanović, Lopare<br />

E' ARRIVATO L'INVERNO<br />

I COLORI DELL' AUTUNNO HANNO GIA' INIZIATO A SCHIARIRSI<br />

QUEI VECCHI PINI, GLI ZII DEGLI ABETI COMINCIANO AD ACQUISTARE IL NUOVO MANTELLO.<br />

TRA I RAMI NUDI DEGLI ALBERI, IL SOLE INVERNALE<br />

ILLUMINA LE FOGLIE CADUTE, SULLE QUALI SI E' GIA' POSATO IL GELO.<br />

ZEFFIRO FREDDO DONDOLA LE FOGLIE.<br />

QUALCUNA DI ESSE CADE SULLA TERRA E SOTTO IL GELO FINISCE LA SUA VITA.<br />

ZEFFIRO SOFFIA LEGGERMENTE ANCHE QUALCHE FIOCCO DI NEVE.<br />

TUTTO PROFUMA A FINE AUTUNNO E ALL’ARRIVO DELL'INVERNO<br />

MA DOVE E' TUTTA QUELLA GENTE?<br />

TUTTO E' TENEBROSO, L' OMBRA SCURA E' OVUNQUE .<br />

LA NEVE HA CURVATO I RAMI E COSI’ SEMBRANO PROPRIO MISERI<br />

NEL PRATO NON CI SONO PIU' QUEI FIORI GIOIOSI, ADESSO SI SONO ADDORMETATI SOTTO LA<br />

COPERTA BIANCA.<br />

IL CESPUGLIO E' DESERTO, PERO' FINO A POCO FA LI' SI SENTIVA IL CINGUETTIO DEGLI UCCELLI.<br />

LA NEVE STA CADENDO SEMPRE PIU' GRAVEMENTE E PIU' INTENSAMENTE,<br />

E' ARRIVATO L' INVERNO.<br />

121


“Stablo”/”Albero” - Srebrenica<br />

PUT ŽIVOTNE SUDBINE / LA STRADA DEL DESTINO DELLA VITA<br />

122


Albina Salihović, Sapna<br />

PUT ŽIVOTNE SUDBINE<br />

Sa životom se obično porede stvari i predmeti koji su komplikovani, jer iskreno život nije<br />

jednostavan. Prava stvar koja se sa životom može porediti jeste čudo od prirode, odnosno drvo.<br />

Korijen jednog drveta počinje pravo, isto tako život do neke desete godine je jednostavan po<br />

osobi, jer nema nijedan poseban razlog zbog kojeg bi jedno dijete trebalo imati nesporazume i<br />

nesuglasice, i ako dođe do nekakvog nesporazuma, ne pridaje mu se velika važnost, jer sve su to<br />

dječije priče. Kada drvo počinje da srasta u veće i starije, tek onda počinje da srasta<br />

komplikovano. Njegove grane počinju bivati čvršće, snažnije i počinju se uvijati, poput života.<br />

Život počinje pravo, pa počinju komplikacije, zatim problemi i na kraju se sve razgrana i svako<br />

ide na svoju stranu. Čist primjer ovakovog života jeste ljubav koju svako osijeti u svojoj mladosti.<br />

Počinje jednostavnim upoznavanjem, zezancijom i nesigurnošću. Neprimijetno kroz tu ljubav i<br />

kroz život shvatimo da je se sve zakomplikovalo i da se zapravo nepažnjom srce otvori i dopusti<br />

da se zaljubi. E to je onaj put problema, jer onaj koga je zadesila ovakva ljubavna priča uradi<br />

sljedeće. Ostavi tog dečka odnosno djevojku ne želeći nastaviti tu vezu, ali kada dođemo u tu<br />

situaciju da izgubimo ono što nam je srcu drago i ono na što je srce naviklo tek tada shvatamo<br />

koliko nam to zapravo vrijedi i da jednostavno ne možemo bez njega odnosno nje. Tako da od<br />

tih trenutaka počinje ta tuga, bol i žaljenje za izgubljenim, ali ništa nas ne treba spriječiti da se<br />

nadamo, jer nada je ono što svaka osoba treba da ima u sebi. Utvrditi da je gotovo i da se ne<br />

treba nadati uradićemo nakon nekog pokušaja da povratimo ono što nam je nekada pripadalo i<br />

što je zauzelo mjesto u našem srcu. Ako se desi neočekivano, npr. da se razočaramo, ipak na<br />

kraju shvatit ćemo da to nije ono pravo i da se na kraju sve tako razgrana i sve dođe na pravu<br />

stvar i svako će na kraju doći na ono pravo i ispravno u životu. E ovo je moj opis života i shvatanje<br />

života u mojim šesnaestim godinama.<br />

123<br />

Stablo / Albero


Stablo / Albero<br />

Albina Salihović, Sapna<br />

LA STRADA DEL DESTINO DELLA VITA<br />

Alla vita, normalmente, si paragonano cose e oggetti complicati, perché onestamente, la vita<br />

non è semplice.<br />

La vita è un miracolo della natura, come un albero…L’albero nasce dritto come la vita che fino<br />

all’età di dieci anni è semplice, non esiste nessuna ragione specifica per la quale un bambino<br />

dovrebbe vivere un malinteso o un disaccordo, ma se pure accade un equivoco non gli si dà<br />

molta importanza…. sono solo storie dei bambini.<br />

Quando l’ albero inizia a crescere più grande e più adulto, comincia a crescere in modo più<br />

complicato.<br />

I suoi rami iniziano ad essere più consistenti, più forti e cominciano ad incurvarsi, come la vita.<br />

La vita inizia dritta, tranquilla, poi cominciano le complicazioni, i problemi e alla fine tutto si<br />

ramifica e ogni cosa va per la sua strada.<br />

Un esempio per spiegare per me cos’è la vita …..: è l’ amore che chiunque ha sentito nella sua<br />

giovinezza. Comincia con la semplice conoscenza, trascorrere il tempo insieme scherzando e<br />

con leggerezza.<br />

Vivendo l’amore ci accorgiamo che tutto si complica e che il cuore si apre… si innamora. Si<br />

vivono storie d’amore intenso poi le storie finiscono …..ma quando non abbiamo più quello che<br />

piace al nostro cuore ..a cui il cuore era abituato, solo in quel momento capiamo quanto valore<br />

aveva e che, semplicemente, non c’ è la facciamo senza.<br />

Così, in questi momenti comincia la tristezza, il dolore e il dispiacere per quello che abbiamo<br />

perso, …ma nulla ci deve far smettere di sperare, perché la speranza è quello che ogni persona<br />

dovrebbe avere sempre dentro di se. …..<br />

Se all’ improvviso succede, ad esempio, di vivere una delusione, dobbiamo capire che evidentemente<br />

non era il momento giusto e che alla fine tutto si ramifica in qualche modo, tutto si mette<br />

a posto, e ognuno alla fine avrà quelle cose vere e giuste che desidera per la propria vita.<br />

Ecco, questa è la mia descrizione della vita e di ciò che penso sia la vita alla mia età….<br />

Sedici anni.<br />

124


“Stidna kuća”/“La casa della vergogna” - Emina Bećirović, Sapna<br />

NADA POSLJEDNJA UMIRE / LA SPERANZA E’ L’ULTIMA A MORIRE<br />

NEMA NAS VIŠE.../ NON CI SIAMO PIU’…<br />

126


Jelena Lazarević, Lopare<br />

NADA POSLJEDNJA UMIRE<br />

Stidna kuća / La casa della vergogna<br />

Iako je sada to stara, urušena i napuštena kućica, nekada je bila toplo ognjište za dvoje<br />

zaljubljenih. Izbjegavajući stvarnost i realni svijet, bježali su u nju i prepuštali se snovima. Ali, te<br />

snove prekinu okrutna stvarnost.<br />

Saznavši za njihovu vezu, djevojčini roditelji su im postavljali razne prepreke na putu ka njihovoj<br />

sreći. Mislili su da je ona suviše dobra za njega. Svaki njen korak su pratili i provjeravali.<br />

Postali su njena senka.<br />

Mladićevi roditelji su imali razumijevanja za dvoje zaljubljenih, jer su primijetili da se njihov<br />

sin mijenja nabolje otkako je sa tom djevojkom. Podrška njegovih roditelja im je davala nadu, jer<br />

nada uvijek posljednja umire. Uz pomoć njih su se nekoliko puta videli, pa makar i na trenutak.<br />

Pri pokušaju jednog njihovog tajnog viđenja, zatekla ih je njena majka. Roditelji su joj bili<br />

ogorčeni i poslali su je kod tetke u drugi grad. Ali, to ih samo još više zbližilo, jer je momak dobio<br />

posao baš u tom gradu. Bili su slobodniji i češće su se viđali. Nakon mjesec dana, djevojka je<br />

ostala trudna.<br />

Došavši po nju da je vrati kući roditelji su primijetili da se dosta promijenila i ugojila. Ne<br />

mogavši sakriti istinu, ispričala im je sve. Roditelji ostadoše zapanjeni. Odvedoše je kući gdje su<br />

imali dosta vremena za razmišljanje do njenog porođaja.<br />

Pred rođenje njihovog prvog unučeta, podarili su kćerki jedan od najljepših poklona - da<br />

njeno dijete odrasta pored oca. Kada im dijete malo odraste odvedoše ga u kuću gdje je počela<br />

njihova ljubav.<br />

127


Stidna kuća / La casa della vergogna<br />

Jelena Lazarević, Lopare<br />

LA SPERANZA E’ L’ULTIMA A MORIRE<br />

Anche se adesso questa è una casa vecchia, sprofondata e abbandonata, ai tempi era un<br />

focolare caldo, per due innamorati. Per fuggire dalla realtà e dal mondo reale, si rifugiavano in<br />

quella casa e si abbandonavamo ai loro sogni. Ad un certo punto quei sogni sono stati interrotti.<br />

I genitori di lei ostacolavano la relazione, i genitori di lui, invece sostenevano i due giovani…<br />

Il loro sostegno dava speranza….la speranza che non li ha mai lasciati….<br />

Grazie al loro appoggio i ragazzi riuscivano a vedersi qualche volta, anche se solo per un attimo.<br />

Il giovane ha inseguito il suo amore anche in un’altra città e lì la giovane ha dovuto dire ai suoi<br />

genitori che aspettava un bambino….<br />

Solo allora i genitori di lei hanno deciso di non ostacolare più questo grande amore e di permettere<br />

ai due giovani innamorati di stare insieme e crescere il loro bambino. Oggi vivono in una<br />

nuova casa e sono felici…<br />

128


Jovana Popović, Lopare<br />

NEMA NAS VIŠE...<br />

Stidna kuća / La casa della vergogna<br />

Budim se, otvaram oči i shvatam da je još uvek noć...brišem suze, ponovo sam te sanjala.<br />

Ne boli me više, suze su tekle kao znak olakšanja, zaborava...Otišao si odavno, ne sećam se<br />

čak ni kada sam ti poslednji put čula glas, ne pamtim više ni jedan dodir, poljubac, ništa tvoje...<br />

Ostao si negde na dnu duše samo kao dokaz da si nekada postojao u mom životu.<br />

Da mogu da vratim vreme unazad sigurna sam da bi sve bilo mnogo drugačije...ali vreme ne<br />

prašta i nikada se ne vraća! Ni moje godine, ni moje suze nikada se neće vratiti, ostale su<br />

zarobljene negde izmedju dva sveta gde smo počeli i prestali da postojimo...ti i ja!<br />

Pokušavam da se setim kada sam prekoračila granicu bezbrižnosti i sreće, kada sam te zavolela i<br />

na svet prestala da gledam <strong>očima</strong> deteta, kada sam shvatila da smo daleko od savršenstva? Kada<br />

sam počela da patim, da te volim i mrzim istovremeno? Kada sam prestala da se smejem, kada<br />

moj život više nije imao smisla? Milion pitanja, a odgovor ne umem da dam ni samoj sebi! Prošlo<br />

je...bilo je 'davno, izbledela su sećanja, sve je gotovo...ZAUVEK!<br />

Da li sam zaboravila? To neću nikada! Ne zato sto si bio previše dobar, već iz razloga što si bio<br />

jedno veliko nesavršenstvo koje je moje srce idealizovalo, jer je tako bilo lakše pronaći opravdanje<br />

za ogromnu ljubav koju sam osećala... Sve je bilo mnogo lakše od priznanja da nikada u<br />

stvari nismo ni postojali, da je sve bila laž, obična farsa, sve...samo ne ljubav!<br />

Volela sam,ali šta? Da li je tebe uopšte bilo moguće voleti? Bio si iluzija mog savršenstva, bio si<br />

ljubav ona prava, jedna jedina, za mene...bio si ostvarenje svih mojih snova, moj vazduh, moj<br />

život, a opet...nisi bio ništa od toga! Bio si nestvaran, bio si samo san koji sam predugo sanjala,<br />

laž...u koju nikada nisam prestala da verujem. Bio si sve od čega sam oduvek bežala, a tako sam<br />

se snažno vezala za tebe...nisam želela, po prvi put u životu da pobegnem, želela sam da<br />

ostanem, da se borim, da ti verujem, da sanjam o onome što nikada nismo umeli da ostvarimo...<br />

Da, shvatila sam sve mnogo ranije nego što si ti toga bio svestan, znala sam za svaku laž, za svaku<br />

reč koju nisi izgovorio, za svaki pogled, svaku misao...znala sam sve, ali nisam želela da znaš<br />

koliko te dobro poznajem, nisam želela da prekinem tvoju predstavu, da menjam scenario,<br />

uloge...jer nije bilo sudjeno, bilo je vec prekasno...za mene! Za tebe još uvek postoji nada jer<br />

dobrog glumca uvek čeka neka nova uloga... ti si ostao, ja sam pala! Nisam bila jaka, nisam<br />

ostala dosledna sebi, nisam imala prava da te menjam, da patim, da te volim...Nisam imala<br />

prava ni na jednu suzu, a prolila sam ih milion, nikada nisam imala prava na tebe, ali nekim<br />

čudom verovala sam da jesam! Ne, nisi bio pogrešan, bio si pravi...ali u pogrešno vreme! Sada<br />

znam da nisi kriv ni za šta, kriva sam samo ja! Izvini, bila sam dete, nisam znala, nisam želela da<br />

učim zivot...htela sam da živim u snovima, bez ikakve pretpostavke da će jednom uslediti<br />

budjenje, htela ja to ili ne...da će me jednom dotući stvarnost, surovi svet gde te više neće biti,<br />

za mene! I došao je taj dan! Probudila sam se i više ništa nije bilo isto...već odavno ništa i nije<br />

isto, ali danas sam to uspela da prihvatim...danas, posle mnogo vremena!<br />

Nisi tu i znam da se više nikada nećes vratiti, u meni ne postoji više nada, ne postoji više ništa<br />

samo neki osećaj praznine, posle koga sledi olakšanje...Kao da sam se ponovo rodila,da<br />

počinjem sve iz početka...<br />

129


Stidna kuća / La casa della vergogna<br />

Udahnula sam vazduh punim plućima, nasmejala se posle mnogo vremena iskreno,od srca, u<br />

<strong>očima</strong> mi je zablistao onaj stari sjaj...i sve je ponovo kao nekada...samo tebe više nema tu, više<br />

ne postojiš, za mene...ni sad',ni nikada!!!<br />

Polako ustajem,uzimam svoje stvari, i odlazim sa ovog mesta sto me seća na nas. Mešaju mi<br />

se misli. Ovo mesto, ova vikendica, nije mi ništa dobro donela. Gubim se u daljini,odlazim...<br />

Jovana Popović, Lopare<br />

NON CI SIAMO PIU’…<br />

Mi sto svegliando, apro gli occhi e capisco che è ancora notte… asciugo le lacrime, di nuovo ti ho<br />

sognato.<br />

Non mi fa più male, le lacrime scendono e sono un sollievo… Sei andato via da molto, non<br />

ricordo neanche quando ho sentito la tua voce l’ultima volta. Non ricordo neanche un tuo tocco,<br />

un tuo bacio, nulla di tuo …<br />

Sei rimasto nel profondo dell’ anima, solo come la prova che una volta esistevi nella mia vita.<br />

Se potessi ritornare in dietro nel tempo sono sicura che tutto andrebbe diversamente … ma il<br />

tempo non perdona e non torna mai più!<br />

I miei anni, le mie lacrime non torneranno mai più, sono rimaste imprigionate da qualche parte,<br />

tra due mondi dove abbiamo iniziato e abbiamo finito di esistere … tu ed io!<br />

Provando a ricordarmi di quando ho superato il confine della spensieratezza e della felicità,<br />

quando mi sono innamorata di te e ho smesso di guardare il mondo con gli occhi di una<br />

bambina.<br />

Quando ho capito che eravamo lontani dalla perfezione? Quando ho cominciato a soffrire, ad<br />

amarti e odiarti contemporaneamente? Quando ho smesso di sorridere, quando la mia vita ha<br />

iniziato a non avere più nessun senso? Mille domande, però nessuna risposta! E’ passato … è<br />

successo un po’ di tempo fa, i ricordi sono scoloriti, tutto è finito… PER SEMPRE!<br />

Non l’ho dimenticato veramente, non potrei mai farlo. Era una grande imperfezione idealizzata<br />

dal mio cuore, sentivo un amore enorme nei suoi confronti…<br />

Ho amato, però, che cosa? ……..<br />

…..Era veramente possibile amarti? Sei stato l’ illusione della mia idea di perfezione, eri l’amore<br />

vero, unico per me … la realizzazione di tutti miei sogni, il mio respiro, la mia vita, ….ma alla fine<br />

, eri soltanto un sogno che ho sognato troppo a lungo, una bugia … nella quale non ho mai<br />

smesso di credere.<br />

130


Stidna kuća / La casa della vergogna<br />

Mi ero fortemente legata a te … non volevo, per la prima volta nella mia vita, fuggire. Volevo<br />

rimanere, per combattere, per fidarmi di te, per sognare quello che non eravamo capaci a<br />

realizzare.<br />

Riconoscevo ogni tua bugia, ogni parola che non pronunciavi, ogni sguardo,ogni pensiero …<br />

sapevo tutto, ma non volevo farti capire quanto bene ti conoscevo, non volevo interrompere il<br />

tuo spettacolo, cambiare la sceneggiatura, i ruoli …!<br />

Per te c’ è ancora speranza, perché per un attore bravo c’ è sempre un ruolo nuovo che lo<br />

aspetta … tu ci sei, io sono caduta! Non sono forte, non sono stata coerente con me stessa, non<br />

ho il diritto di cambiarti, di soffrire, di amarti … Non ho il diritto neanche di versare una lacrima,<br />

e ne ho versate un milione,<br />

…non ho mai avuto il diritto di averti, ma ci credevo! No, non eri sbagliato, eri giusto … però al<br />

momento, sbagliato!<br />

Scusa, ero giovane, non sapevo, non desideravo imparare dalla vita … volevo vivere nei sogni,<br />

senza pensare che un giorno ci sarebbe stato il risveglio, … che un giorno la realtà mi avrebbe<br />

soffocato, che tu non ci saresti stato più.<br />

Quel giorno è arrivato! Mi sono svegliata e nulla è come prima …<br />

Niente è uguale a come era prima e finalmente sono riuscita ad accettarlo, oggi, dopo tanto<br />

tempo!<br />

Non sei qui e so che non tornerai mai più, dentro di me non c’è più la speranza, non esiste più<br />

nulla, solo una sensazione di vuoto, e dopo il sollievo… Come se nascessi di nuovo,<br />

per cominciare tutto da capo … Ho inspirato l’ aria a pieni polmoni, ho sorriso dopo molto<br />

tempo con sincerità, di cuore, nei miei occhi di nuovo c’è la luce che avevo prima …e di<br />

nuovo tutto è come era … soltanto tu non sei qui, non ci sei più, per me … ne ora ne mai più!!!<br />

Lentamente mi alzo, prendo le mie cose, e vado via da questo posto che mi ricorda noi due.<br />

I miei pensieri si mischiano. Questo posto, questa casa fuori città, non mi ha portato nessun<br />

bene. Mi allontano, vado via …<br />

131


“Trava i voda”/”Erba ed aqua” - Srebrenica<br />

CRNOBIJELO U BOJI / BIANCONERO NEL COLORE<br />

132


Selvedin Tabaković, Sapna<br />

CRNOBIJELO U BOJI<br />

Trava i voda / Erba ed aqua<br />

Polagahno otvara oči, dok mu se kapci sa velikim poteškoćama podižu prema gore i njegove<br />

zjenice se bijesno skupljaju od zrake sunca, koje obasjava njega kako leži negdje u parku na klupi.<br />

Djelimično mahmuran od bola i alkohola, ali i od razmišljanja kako opstati u džungli u kojoj na<br />

svakom ćošku vrebaju zvijeri koje svakim zahvatom svojih kandži nanose teže povrede od bilo<br />

kojih fizičkih i ostavljaju dugotrajne ožiljke. U par navrata uspjeva se pribrati i sjetiti šta se to sve<br />

desilo i razgledajući okolo reče na glas: "Da, opet sam prespavao vani!"<br />

I dalje je ležao, razmišljao, i na trenutke je svojim mislima odlazio pa se vraćao.<br />

Pogledao je prema gore i ugleda par zelenih očiju koje ga gledaše s prezirom, ali i sa sažaljenjem.<br />

Bio je to uglađeni humani čovjek koji je pokušao udjeliti nešto od sebe i zaraditi koje dobro djelo.<br />

Misli: "On me prezire, a pokušava mi pomoći udjeljujući," i reče mu: "Ne, dobri čovječe, ja ne<br />

mogu primiti to, ja ne prosim." Dobri čovjek se bez ijedne riječi okrenu i ode od njega, tako i jest<br />

najbolje.<br />

"Ustadoh da protegnem svoje snuždeno tijelo,<br />

koje se nalazi na meti virusa od niske noćne temperature.<br />

Prođoh gradom da se pokušam snaći za doručak.<br />

Srećući sve te ljude, u većini njih vidjeh sebe,<br />

mnogo prije nego je moj otac uradio apsurdnu stvar,<br />

pokušavajući skinuti svu ljagu sa sebe."<br />

- Elviseee, - doziva ga žena iz pekare - Elvise, dođi vamo da ti napravim sendvič!<br />

- Ponosan sam, ali u ovom trenutku nemam izbora, jer moj životinjski instikt vrvi kroz mene, i<br />

prihvatam taj znak pažnje s velikom zahvalnošću, - analizira Elvis sebe još uvijek pokušavajući da<br />

se pribere.<br />

"Jedući ga počinjem osjećati mučninu,<br />

i tek sada počinjem shvatati,<br />

da dok sam imao sve,<br />

nitko me drugi nije zanimao.<br />

Bio sam razmaženi jedinac,<br />

ja i otac sami u kući od tri sprata,<br />

nikad mi nije rekao ime majke,<br />

niti ko je ona, niti gdje je,<br />

a mene da budem iskren<br />

od silnih materijalnih stvari<br />

nije toliko ni zanimalo,<br />

Play Station 3, dva golfa 5 pred kućom..."<br />

Pričajući o tome širio mu se osmijeh na licu, i zubi su se već pokazali, bili su kao biseri koji su se<br />

zagubili negdje u njegovom čađavom licu.<br />

Prekidoh ga: "Pa, šta se to desilo?" i teškog srca mi pristade ispričati svoju životnu priču, pa reče:<br />

"Kao što ti već nagovijestih, imao sam sve, sve materijano, ali nisam imao srca, i zato me ovi ljudi<br />

preziru. Ja sam njih i prezirao i ponižavao, imao sam par prijatelja, uvidio sam da me<br />

iskorištavaju, ali kasno. Moj otac me nije volio, a ja njega jesam, jer je ispunjavao moje hirove, i<br />

kada je napuštao ovaj svijet, sve što je imao ostavio je nekome meni nepoznatom, čak i kuću,<br />

koja je sada prodata, i auta, kojih više nema. Proklinjem ga svakog dana, ali ni njega više nema."<br />

- Pa šta ćeš sad? - upitah ga.<br />

133


Trava i voda / Erba ed aqua<br />

- Palo mi je na pamet, - reče pa stavi prst na obraz, kao da razmišlja - pokušat ću se promijeniti.<br />

Osnovati nešto sam, snaći se, iako to nije ono što ja znam. Pokušat ću se posvetiti vjeri, iako<br />

malo znam o tome. Pokušat ću pronaći svoje srce i svoju dušu, nadam se da ću uspjeti, a nada<br />

umire zadnja. Najgore je kad sve imaš, pa izgubiš, al’ ko zna zašto je to sve dobro.<br />

Osjetio sam blago podrhtavanje glasa dok je to izgovarao i u njegovom oku su zasjale dvije<br />

biserne kapi, koje su nagovještavale plač. I to bi najljepša stvar koju sam čuo od jednog takvog<br />

čovjeka, kojeg sam odavno otpisao, kao i svi ostali.<br />

Al’ sve je to sudbina, i nikad ne znamo, šta nosi novo jutro!<br />

Selvedin Tabaković, Sapna<br />

BIANCONERO NEL COLORE<br />

Lentamente apre gli occhi, mentre gli occhi con grande difficoltà puntano verso l’alto e le sue<br />

pupille rabbiose si stringono ai raggi di sole che l' illuminano mentre sta sdraiato su una<br />

panchina nel parco.<br />

Un po' sbronzo dal dolore e dall' alcol, ma anche dai pensieri su come sopravvivere nella giungla<br />

dove da dietro ogni angolo spuntano bestie che con le loro zampe feriscono e lasciano cicatrici<br />

per sempre. A volte riesce a ricordare cosa e' successo e guardandosi attorno dice ad alta voce:<br />

“Si, di nuovo ho dormito fuori!”<br />

Ancora sdraiato, pensa….<br />

Guarda in su e vede un paio di occhi verdi che lo guardano con disprezzo, ma anche con pietà.<br />

E’ un' uomo galante che voleva dargli qualcosa di sè e così fare un' atto buono.<br />

Pensa: “Lui mi disprezza eppure vuole aiutarmi dandomi l' elemosina“ e gli dice: “ No, buon<br />

uomo, io non posso accettare, io non chiedo l' elemosina”. Il buon uomo, senza una parola se ne<br />

va….<br />

“Mi sono alzato ho sollevato il mio corpo abbattuto, che e' preso di mira dai virus e dalle basse<br />

temperature notturne. Cammino per la città nella speranza di trovare la colazione.<br />

Incontro tante persone, nelle quali lo vedo …….,<br />

Molto prima che mio padre facesse una cosa assurda, cercando di togliere le macchie da suo<br />

nome.”<br />

“ Elviiiis ” lo chiama la donna dal panificio “ Elvis, vieni qui che ti preparo un panino! ”<br />

“ Sono orgoglioso io, ma in questo momento non ho scelta ed accetto quella gentilezza con<br />

tanta gratitudine ” Elvis pensa a se stesso…..<br />

134


Trava i voda / Erba ed aqua<br />

“ Mangiando sento la nausea, e adesso comincio a capire, che quando avevo tutto, niente mi<br />

interessava.<br />

ero figlio unico viziato, mio padre ed io in una casa di tre piani. Mai ha nominato mia madre,<br />

non mi ha mai detto chi era ne dov’era …ma a me non importava avevo tante cose la Play<br />

Station 3, due macchine Golf 5 davanti a casa mia…”<br />

Quando parlava di questo, un sorriso gli illuminava il viso….i denti, erano come perle perdute<br />

dentro una faccia sporca.<br />

Gli chiedo: “ Ma che cosa e' successo? ” e con ansia lui decide di raccontarmi la storia della sua<br />

vita …….: “ Come ti ho già accennato, io avevo tutto, tutto ciò che di materiale si possa desiderare,<br />

ma non avevo il cuore ed e' per quello che questa gente mi disprezzava.<br />

Anch' io disprezzavo loro, avevo un paio di amici, ma ho capito che mi sfruttavano, anche se<br />

troppo tardi.<br />

Mio padre non mi voleva bene, ma io lo amavo perchè assecondava tutti i miei capricci, e<br />

quando ha lasciato questo mondo, tutto quello che aveva lo ha lasciato a qualcuno a me<br />

sconosciuto, anche la casa…. le macchine non ci sono piu'. Che sia maledetto ogni giorno! ”.<br />

“ E adesso, che farai? ” gli chiesi.<br />

“ Mi e' venuto in mente ” disse puntando un dito contro il mio viso “ cercherò di<br />

cambiare. Organizzerò qualcosa da solo, mi arrangerò, anche se non ne sono capace.<br />

Cercherò di trovare la pace nella fede, ma non ne so tanto. Cercherò di ritrovare il mio cuore e<br />

la mia anima, spero di riuscirci, la speranza è l’ultima a morire. La cosa peggiore è quando hai<br />

tutto e ad un certo punto non hai più niente ”.<br />

Ho sentito un leggero tremore nella voce mentre diceva queste parole e nei suoi occhi<br />

brillavano due gocce come se stesse per piangere. …..<br />

Tutto questo è il destino, e non sappiamo mai cosa ci porterà una nuova mattina!<br />

135


“Zaboravljena”/“Dimenticata” -<br />

Martina Vuković, Mostar<br />

OVAJ PRELEPI SVET / QUESTO BELLISSIMO MONDO<br />

NESUĐENA LJUBAV / L’ AMORE NON PREDESTINATO<br />

ZABORAVLJENA / DIMENTICATA<br />

ZABORAVLJENI DANI / I GIORNI DIMENTICATI<br />

136


Filip Jokanović, Srebrenica<br />

OVAJ PRELEPI SVET<br />

Zaboravljena / Dimenticata<br />

Ovaj prelepi svet, svi ljudi ovoga sveta a opet si sam. Gde samoća prestaje? Gde joj je početak?<br />

Pogled u ogledalo i znaš. Hajmo nazad...Jedan, vidiš. Dva, hodaš. Tri, pričaš. Četiri, prvi osećaj<br />

samoće. Pet...pet...Da možda već tu osećaš da si sasvim sam, ali nije tu kraj....<br />

A sada, sada sedi, sedi i razmišlja gde je šest. Iza ogledalo, slagalica, u njoj preliva se tamna boja<br />

samoće. Toliko lica u njoj, toliko tela, toliko boja a ipak je samo crna. “Čini mi se da vidim stotine<br />

i stotine ljudi, 1, 2, 3, 4, 5...“I tu se gubi, tu staje i kao da zna da nema dalje spušta glavu dole.<br />

Pokušati ponovo ne vredi, još jedan pokušaj znači samo još jedan gubitak...<br />

Rasute misli, sećanja,lica, doživljaji i dogadjaji, rasuti po celim svetu a, opet su na jednom mestu.<br />

Svet je ogroman ali ipak za nju je mali, toliko mali da je sve na jednom mestu. Uzeti jedan deo<br />

slagalice znači uzeti jedan deo njenog života, u tom hladnom betonu se nalazi njen život, možda<br />

je on surov i pun bola da je morao da se raspadne na stotine i stotine delova, a možda je ipak<br />

toliko topao i pun sreće i lepote da ga je ljubav rastavila. Čovek može samo da nagadja sta znači<br />

biti čovek, šta znači imati život, porodicu, šta znači biti voljen. Da li ona zna? Da li zna da njen<br />

život nije bezazlen, da li zna da je ona kao mi, da je ipak tu, da je stvarna? Stvarna ili ipak...<br />

Pokušaj naći šest je pokušaj saznanja kraja. Da, jedan, prvo kada se rodiš vidiš, vidiš ljude, vidiš<br />

svetlost i to je tvoj početak. Dva, počinješ da probavaš nove stvari, hodaš, osećaš ljubav i znaš da<br />

su svi tu oko tebe. Tri, pričaš, nalaziš način kako doći u kontakt sa ljudima, znaš da te svi mogu<br />

čuti. Četiri, smatraju te dovoljno odraslim da možeš neke stvari raditi sam, tada shvataš da neće<br />

uvek biti oni tu da si sada oslonjen na sebe. Pet, pet je teško rešiti jer ona ne zna za pet, a<br />

šest....Sada shvata zašto nikada nije mogla da vidi šest, nije mogla jer nije imala šest. Pet je vrh<br />

do kojeg je ona došla i odatle nema dalje, šest je samo san, san o kojem je ona sanjala. Sanjala<br />

je da će videti šta znači biti šestogodišnjak, šta znači biti dovoljno odrastao da odeš sam i baciš<br />

smeće bez ičije pratnje, šta znači naučiti napisati prvo slovo u svom životu, ali to je samo njen<br />

san...<br />

A sada, ona sedi, sedi i razmišlja kako bi izgledala njena sestra sada.<br />

137


Zaboravljena / Dimenticata<br />

Filip Jokanović, Srebrenica<br />

QUESTO BELLISSIMO MONDO<br />

Questo bellissimo mondo, c’è tanta gente in questo mondo eppure sei solo. Dove finisce la<br />

solitudine?<br />

Quando inizia? Uno sguardo allo specchio e lo scopri. Andiamo indietro …<br />

Uno, puoi vedere. Due, cammini. Tre, parli. Quattro, inizi a sentire la solitudine. Cinque … cinque<br />

… forse già qui senti che sei totalmente solo, però qui non è la fine…<br />

Ed ora siediti, siediti,siediti e pensa dove si trova il sei? Dietro c’ è lo specchio,<br />

dentro di esso sfavilla il colore scuro della solitudine. Quanti visi nello specchio, quanti corpi,<br />

quanti colori, anche se è tutto nero. “ Mi sembra di vedere centinaia e centinaia di uomini, 1, 2,<br />

3, 4, 5… ” E poi tutto svanisce, si ferma … non si può andare avanti abbassa la testa!<br />

Provare di nuovo non ha senso, ancora un tentativo significherebbe soltanto un'altra<br />

delusione…<br />

I pensieri sparsi, i ricordi, i volti, le avventure, ciò che accade in tutto il mondo, allo stesso<br />

momento sono in un solo luogo. Il mondo è enorme, ma per lei è piccolo, così piccolo da entrare<br />

in un unico luogo. …In quel cemento/asfalto/ freddo si trova la sua vita, forse spietata, piena di<br />

dolore, si è spezzata in centinaia e centinaia di pezzi…. cosi calorosa e piena di gioia e di bellezza<br />

e l’ amore l’ha spezzata in mille pezzi. L’ essere umano può soltanto presumere che cosa<br />

significhi essere uomo, cosa significhi avere la vita, una famiglia, che cosa significhi essere<br />

amato. Chi sa se lei lo sa? Se sa che la sua vita non è ingenua, se sa che lei è come noi, che<br />

comunque è qui, che è reale? Reale …. tuttavia …<br />

Un tentativo di trovare il sei è il tentativo della coscienza della fine. Si, uno, quando nasci vedi,<br />

vedi la gente, vedi la luce e quello è il l’inizio. Due, cominci a sperimentare le cose nuove,<br />

cammini, senti l’ amore e sai che sono tutti attorno a te. Tre, parli, trovi il modo di avere<br />

contatto con la gente, sai che tutti ti possono sentire. Quattro, considerano che sei abbastanza<br />

grande per poter fare certe cose da solo, capisci che loro non ci saranno per sempre e che ora<br />

dovrai contare solo su te stesso. Cinque, cinque è difficile decifrarlo perché lei non sa della<br />

esistenza del cinque, ma il sei… ora sa perché non ha mai potuto vedere il sei, non può vederlo<br />

perché non ha mai avuto il sei. Il cinque è l’ apice che lei ha raggiunto e da lì non si è andata da<br />

nessuna parte, il sei è solo un sogno, il suo sogno. Ha sognato che avrebbe potuto vedere cosa<br />

significa avere sei anni, cosa significa essere abbastanza grande per poter buttare la spazzatura<br />

da solo, senza nessuno che ti accompagni, che cosa significa imparare a scrivere la prima lettera<br />

nella vita, però questo è solo il suo sogno…<br />

Ora, lei è seduta, seduta e sta pensando che aspetto poteva avere oggi sua sorella.<br />

138


Selma Beširović, Sapna<br />

NESUĐENA LJUBAV<br />

Zaboravljena / Dimenticata<br />

Znam, bol i tuga su pratioci moji, ali dokle će da me prate? Moj pogled i život su uništivi.<br />

Izgubila sam sjaj u <strong>očima</strong> koji sam nekad imala. Sve je bilo uzaludno, moj trud oko njega,<br />

dobrota i iskazivanje lijepih osjećanja prema voljenim su propali. Više ništa nije isto kao prije.<br />

Sve je crno oko mene. Tužan je život moj. Kako sam sebi davala lažnu nadu da bit će sve kako<br />

sam zamišljala. A šta sad? Osobu koju sam voljela i čekala cijelog svog života, ništa od toga - sve<br />

je samo pustoš. On ne pripada meni, sada drugu mazi, voli i pazi. Druga je sad umjesto mene<br />

sretna i ima pun sjaj u <strong>očima</strong> kojeg sam nekada imala ja. Uživa u ljubavi koju ja nikada od njega<br />

neću imati. Zašto je život tako okrutan prema meni? Zar sam u nečemu pogriješila. Svaki dan i<br />

noć prolaze mi razna pitanja kroz glavu koja ni sama ne mogu da shvatim niti da nađem odgovor<br />

na njih. Samo saznanje da je srećan sa drugom duboko me pogađa kao oštra strijela, zbog koje<br />

mi srce i duša krvari, a ne mogu da nađem način da sve to zaustavim. Suze mi počnu kvasiti lice<br />

kao kad padaju jake hladne kiše. Kome je sada teže a kome bolje?<br />

Sada je sve jasno, bolno je kad nekoga voliš a on ne mari za tobom, čekaš ga a njega nema.<br />

Ostaje samo da se sjećam njegovih krupnih očiju koje su me nekada s ljubavlju gledale. Voljela<br />

bih da znam kako i zašto su njegova osjećanja izblijedila i kako je mogao sve da zaboravi tako<br />

brzo kao jak povjetarac koji lomi grane na drveću. Tako je i u meni ubijao dio po dio koji sam<br />

prema njemu gajila. Ostat će mi u dugim sjećanjima, bila bih srećna kad bih znala da ću i ja u<br />

njegovim. Znam da će doći dan kada ću ga zaboraviti kao što je on mene i tada ću krenuti novim<br />

putem koji će, nadam se, voditi sreći i koji će izbrisati sve loše i tužne trenutke koje sam<br />

proživjela.<br />

139


Zaboravljena / Dimenticata<br />

Selma Beširović, Sapna<br />

L’ AMORE NON PREDESTINATO<br />

Lo so, il dolore e la tristezza sono mi accompagnano, ma fino a quando?<br />

Hanno distrutto il mio sguardo e la mia vita.<br />

Ho perso la luce degli occhi che prima avevo. Tutto è stato inutile, il mio impegno verso di lui, la<br />

bontà e l’amore che gli ho dimostrato, tutto è svanito. Niente è più come prima.<br />

Tutto è nero intorno a me. La mia vita è triste. Come ho potuto sperare che tutto sarebbe<br />

andato come immaginavo io. E adesso, cosa faccio? La persona che amavo e avevo aspettato<br />

per tutta la vita, non c’è più – la realtà è solamente il deserto. Lui non mi appartiene più, ora<br />

coccola un'altra, l’ ama e si prende cura di lei.<br />

Un altra adesso è felice al posto mio e ha gli occhi pieni di luce, come prima li avevo io. Si gode<br />

l’ amore che io non avrò mai più.<br />

Perché la vita è cosi crudele con me? Ho sbagliato qualcosa? Ogni giorno e notte mi pongo delle<br />

domande alle quali non so rispondere. Il solo pensiero che è felice con un altra mi ferisce<br />

profondamente come una freccia affilata, che mi fa sanguinare l’ anima e il cuore, non riesco a<br />

trovare il modo per dimenticare tutto ciò.<br />

e lacrime cominciano a bagnarmi il viso come quando scendono le forti piogge fredde.<br />

Chi adesso sta male e chi sta bene?<br />

Ora tutto è chiaro. E’ doloroso quando ami qualcuno e a lui non importa nulla di te, lo aspetti,<br />

ma lui non arriva. Rimane soltanto il ricordo dei suoi occhi grandi che prima mi guardavano con<br />

amore. Vorrei sapere quando i suoi sentimenti sono sbiaditi e come ha potuto dimenticare tutto<br />

così in fretta, come una forte brezza che spezza i rami degli alberi. Rimarrà nei miei ricordi. Sarei<br />

felice se sapessi che anche io rimarrò nei suoi pensieri. So che arriverà il giorno nel quale lo<br />

dimenticherò e prenderò un'altra strada che mi porterà, spero, verso la felicità e cancellerà tutti<br />

i momenti brutti e tristi che ho vissuto.<br />

140


Ivana Mikulić, Mostar<br />

ZABORAVLJENA<br />

Na raskrižju života stojim,<br />

i da budem iskrena, strašno se bojim.<br />

Kad nestanem zauvijek,<br />

traga kad mi ne bude više,<br />

hoće li moja strepnja da se briše?<br />

Neizvjesnost mi izjeda dušu,<br />

u okovima je srce moje,<br />

napravim li pogrešan korak, sve gotovo je.<br />

Ako je loše biti ovako zbunjena<br />

spasa mi nema,<br />

nestat će i moja uspomena.<br />

Moje putovanje se nastavlja...<br />

Hoću li uspjeti, zna samo Bog,<br />

ali uvijek ću se sjećati imena tvog.<br />

Jednom kad dođem do cilja<br />

povratka više nema.<br />

Samo se pitam: "Hoću li izblijedjeti,<br />

postati vječna sjena,<br />

hoću li biti zaboravljena?"<br />

Zaboravljena / Dimenticata<br />

141


Zaboravljena / Dimenticata<br />

Ivana Mikulić, Mostar<br />

DIMENTICATA<br />

Mi trovo all’ incrocio della vita,<br />

e ad essere sincera, sono fortemente intimorita.<br />

Quando scomparirò per sempre,<br />

e neanche una traccia di me rimarrà,<br />

il mio timore si cancellerà?<br />

L’ incertezza mi consuma l’ anima,<br />

il mio cuore è incatenato,<br />

se farò un passo sbagliato, finirà tutto.<br />

Se è un male essere cosi confusa,<br />

non mi salverò,<br />

sparirà anche la mia memoria.<br />

Il mio viaggio continua …<br />

Chissà se avrò il successo, solo Dio lo saprà.<br />

Però, per sempre il tuo nome, di te mi ricorderà.<br />

Una volta quando raggiungerò la meta,<br />

non ci sarà più il ritorno.<br />

Mi chiedo soltanto: “ Sbiadirò,<br />

l’ombra eterna diventerò,<br />

dimenticata sarò ”?<br />

142


Đani Obad, Mostar<br />

ZABORAVLJENI DANI<br />

Zaboravljena / Dimenticata<br />

Ugledah te kako sjediš pokraj razbijenih posivjelih ploča Partizanskog spomenika, zagledanu u<br />

daljine naše prošlosti i prođoh pored tebe poput sjene. Mlada, rosna stabla pretvorena u<br />

panjeve u nekoj bajci bez sretnoga kraja, gledaju nas svojim razbijenim licem. Na mrtvoj su<br />

straži još samo utisnuta imena, godine rođenja i pogibije. I umrljana bjelina razlomljene ploče.<br />

Odsječena breza, bor, jasen, topola...i panj kao simbol onoga što uništi jedno davno nevrijeme.<br />

A ispod oskrnavljenih imena i raštrkanih slova što tugaljivo bljeskaju na blagom, varljivom,<br />

proljetnom suncu, duboko, duboko, skrivaju se tajne prve ljubavi, osmijesi, suze i snovi što su<br />

se rojili u njihovim kratkim noćima.<br />

I moje riječi kao i ja postadoše samo sjena, a htjedoše donijeti pregršt svjetlosti i nježno te<br />

pomilovati po kosi darivajući ti ljubav i utjehu u ovome bezvemenu u kojem se nađosmo.<br />

Pokušah svojom malehnom snagom pronaći riječ koja na svim jezicima prosipa dobrotu,<br />

kapljice nade. I upitah se: „Ko si ti, koji svake noći u potaji iz samo tvoje tame, u beskraj svoje<br />

oholosti, ponovo ubijaš ono prohujalo vrijeme?“. Ne mogu zamisliti tvoj lik a da ne ugledam<br />

sliku na kojoj se krezubo ceriš dok mrtva usta i dalje cvile a njihov se nemušt vapaj razbija o<br />

daleka brda. I kao da vidim tvoje ogromne ruke, grube i prljave, sa crnilom ispod nokata, koje<br />

nijedna voda oprati ne može. I niko te neće osloboditi jer ti si sam sebe zarobio u paučinu zla,<br />

u svoj nemir i vječno prokletstvo.<br />

A ja ti sa ovog mjesta mogu poslati samo riječ. Riječ moćniju od tvoga najdubljeg mraka i tvoga<br />

najmračnijeg ponora. Tebi, što u prah želiš samljeti sve što nije tvoje, jahaču apokalipsu što i<br />

dalje čekaš svoju priliku i što se i sada kriješ u tmini noći, ponudit ću, samo svoj glas. A davno i<br />

zauvijek pjesnik u stihu ovjekovječi: „Put od mene do tebe, nije isto što i put od tebe do<br />

mene“.<br />

I ne zaboravi da svi su ljudi samo na proputovanju i da je uvijek nešto prvo, a nešto posljednje.<br />

Zato i ti, takav, vjerujem da ćeš dobro razumjeti moju poruku, možda moćniju od mjesečeve<br />

svjetlosti i bristriju od azura mora: „Ko zaboravi prošlost, nema pravo na sadašnjost i<br />

budućnost pred njim tone poput beznačajne slamke u oceanu“.<br />

A one koji u svojoj mukloj tišini vječno opominju, nikada, nikada, neće dotaknuti naš zaborav.<br />

Nepoznata djevojko, u ovome nestvarno tihom prostoru u koji kao da se utkala vječnost i u<br />

kojem ne čujem ništa osim svojih misli, pruži mi ruke da sagradimo ovdje, baš na ovome<br />

mjestu most, ispod kojeg će poteći samo naša rijeka. Nazvat ćemo je rijekom istine. A ona će<br />

doći do svih, i kukavica i heroja i žuboriti u vremenu koje je uvijek na njenoj strani.<br />

143


Zaboravljena / Dimenticata<br />

Đani Obad, Mostar<br />

I GIORNI DIMENTICATI<br />

Ti avevo vista seduta accanto alle piastre grigiastre fracassate del Monumento dei partigiani,<br />

con lo sguardo puntato verso la lontananza del nostro passato. Come un’ombra mi ero<br />

avvicinato a te. I giovani alberi con la rugiada erano trasformati in tronchi, in una favola senza<br />

lieto fine. Ci guardavano con i visi spezzati. Sul milite ignoto, ci sono soltanto i nomi incisi, le<br />

date di nascita e di morte. E il candore macchiato della piastra rotta. La betulla tagliata, il pino,<br />

il frassino, il pioppo … e un tronco, come simbolo di quello che ha devastato i tempi lontani.<br />

Sotto i nomi violati e le lettere sparpagliate, che con l’ affanno balenano al sole primaverile,<br />

placido ma ingannevole, si nascondono profondamente, profondamente, i segreti dei primi<br />

amori, i sorrisi, le lacrime e i sogni che sciamano nelle loro brevi notti.<br />

Le mie parole, come me, erano diventate solo ombra, ma volevano portare tanta luce e<br />

accarezzarti dolcemente i capelli, regalandoti l’ amore e la consolazione in questo spazio senza<br />

tempo, dove ci siamo trovati. Avevo cercato, con le mie poche forze, una parola che in tutte le<br />

lingue sparge bontà, le gocce della speranza.<br />

E mi ero chiesto: “ Chi sei tu, che ogni notte di nascosto, dal buio solo tuo all’ infinità della<br />

propria superbia, stai uccidendo di nuovo quei tempi che erano volati via ”? Non riesco<br />

immaginare il tuo volto senza ricordarmi la foto sulla quale sogghignavi sdentato, mentre la<br />

bocca spenta gemeva e il suo grido d’aiuto incomprensibile si spezzava sulle montagne<br />

lontane. E come se vedessi le tue mani grandi, ruvide e sporche, con il nero sotto le unghie,<br />

che nessuna acqua riusciva a pulire. E nessuno poteva liberarti perché ti eri imprigionato da<br />

solo nella ragnatela del male, nella tua agitazione e nell’ infinita dannazione.<br />

Da questo posto posso mandarti soltanto una parola. La parola più potente del tuo buio più<br />

profondo e del tuo precipizio più oscuro. A te, che vuoi macinare tutto ciò che non sia tuo,<br />

cavalcatore dell’apocalisse, che ancora stai aspettando la tua occasione e che ti stai nascondendo<br />

nell’ oscurità della notte, ti offrirò soltanto la mia voce. Nei tempi lontani e per sempre, il<br />

poeta aveva reso immortale questo verso: “ La distanza da me a te non è uguale come la<br />

distanza da te a me”.<br />

Non dimenticare che tutti gli uomini sono di passaggio e che certe cose vanno per prime e<br />

certe sono sempre le ultime.<br />

Perciò credo che anche tu, fatto cosi, capirai bene il mio messaggio, che potrebbe essere più<br />

potente dalla luce della luna e più limpido dell’azzurro del mare: “ Chi dimentica il passato,<br />

non otterrà il permesso per il presente e per il futuro. Davanti questo fatto tutto sprofonda,<br />

come quando un’insignificante pagliuzza sparisce nell’ oceano”.<br />

Quelli che nel loro silenzio ricordano per eternità qualcosa a qualcuno, non saranno mai<br />

dimenticati, mai.<br />

Ragazza sconosciuta, in questo spazio irrealmente quieto, nel quale si è intrecciata l’eternità e<br />

nel quale non sento nulla tranne i miei pensieri, porgimi le tue mani per poter costruire qui,<br />

proprio in questo posto, il ponte, sotto quale incomincerà a scorrere soltanto il nostro fiume.<br />

Lo chiameremo il fiume della verità. Quel fiume raggiungerà tutti, sia i codardi sia gli eroi e<br />

gorgoglierà nel tempo, per sempre.<br />

144


“Zauvijek prijatelji”/”Amici per sempre” - Lejla Šahinagić, Mostar<br />

LJUBAV JE KAO HIROŠIMA / L’ AMORE E’ COME HIROSHIMA<br />

LJUBAV JE NEŠTO NAJLJEPŠE / L’ AMORE E’ QUALCOSA DI PIU’ BELLO<br />

O SREĆI... / DELLA FELICITA’<br />

... / ...<br />

146


Aida Halilović, Čelić<br />

LJUBAV JE KAO HIROŠIMA<br />

Gdje god da pogledam vidim srećne i zaljubljene ljude. I kao da me grom iz vedra neba pogodi i<br />

ti mi se odjednom pojaviš u mislima. Tada, kao da hodam stazama bola, sve me počne podsjećati<br />

na tebe. Kao niotkud u zraku se pojavi tvoj miris, okrenem se oko sebe da vidim da li si negdje u<br />

blizini, ali nema te, ponovo umišljam. U daljini vidim neki zagrljeni par, sjede na onom našem<br />

starom mjestu.Ponovo sjećanja krenu da naviru.Kroz glavu mi prolaze slike, na to mjesto smo<br />

često odlazili, bježali od svega, tamo smo pronalazili svoj mir.<br />

Sjećam se svih onih riječi koje si mi tiho šaputao, još uvijek odzvanjaju u mojoj glavi. Onaj tvoj<br />

glas pun ohrabrenja prokleto mi fali, fali mi da bi me ohrabrio i da bih mogla krenuti dalje, fali<br />

mi zagrljaj, fale sitnice, jednostavno mi fališ ti.<br />

Osjećam kako se u meni sve raspada, kako srce eksplodira, ali ipak svaki komadić od te<br />

eksplozije, svaki dio mene te svakom bolnom sekundom sve više i više voli. Poželim da nestanem,<br />

ali ne mogu dalje od ovog. U naletima bola poželim opet da bude kao prije, da budemo<br />

srećni, zaljubljeni, ali znam da više nikad neće biti tako. Previše pogrešaka s moje, ali i sa tvoje<br />

strane. Možda smo previše bili tvrdoglavi ili ljubomorni pa je to uništilo sve, a možda je<br />

jednostavno morao doći kraj. Jer kako ljudi kažu:<br />

„Sve što je lijepo, kratko traje“.<br />

Pa je valjda i sada moralo biti tako, ali tko će znati...<br />

Aida Halilović, Čelić<br />

Zauvijek prijatelji / Amici per sempre<br />

L’ AMORE E’ COME HIROSHIMA<br />

Ovunque getto lo sguardo vedo gente felice e innamorata. E come se mi colpisse una fulmine a<br />

cielo sereno,tu all’ improvviso mi vieni in mente. In quel momento è come se camminassi per<br />

strade di dolore, tutto mi fa pensare a te. Come dal nulla, nell’ aria si sente il tuo profumo, mi<br />

guardo intorno per vedere se ti trovi da qualche parte nelle<br />

vicinanze, però non ci sei, ti sto immaginando. In lontananza vedo una coppia abbracciata, sono<br />

seduti dove spesso andavamo anche noi. Di nuovo i ricordi iniziano ad affluire. Dentro la testa<br />

scorrono immagini di noi , in quel posto, quando scappavamo da tutto, lì trovavamo la nostra<br />

tranquillità. Ricordo di tutte le parole che mi sussurravi sottovoce, ancora risuonano nella mia<br />

testa. Quella tua voce piena di incoraggiamento, mi manca maledettamente, ne avrei bisogno<br />

per darmi coraggio, per poter andare avanti, mi manca il tuo abbraccio, mi mancano le sciocchezze,<br />

semplicemente, tu mi manchi.<br />

Sento che dentro di me tutto si sta spezzando, che il cuore sta per esplodere, però ogni pezzo di<br />

quella esplosione, ogni parte di me con ogni doloroso secondo, sempre di più, di più, ti ama. Mi<br />

viene voglia di sparire, però non posso andare oltre questo. Negli assalti di dolore desidero di<br />

nuovo che tutto sia come prima, di poter essere felici, innamorati, ma lo so che non sarà mai più<br />

cosi.<br />

Troppi errori da parte mia, e anche da parte tua. Probabilmente siamo stati troppo caparbi e<br />

gelosi, e questo ha distrutto tutto, oppure semplicemente doveva finire.<br />

Come dice la gente: “Tutto quello che è bello dura poco. “<br />

Probabilmente anche questa volta doveva andare così, però chi lo sa…<br />

147


Zauvijek prijatelji / Amici per sempre<br />

Amela Alić, Sapna<br />

LJUBAV JE NEŠTO NAJLJEPŠE<br />

Ljubav je smisao života. Svakom čovjeku je potrebna ljubav i bez nje život bi bio nezamisliv.<br />

Postoje ljubavi prema roditeljima, prema svom partneru, rodbini i drugim.<br />

U ovoj priči želim pisati o dvoje mladih koji su se zaljubili na prvi pogled jedno u drugo. To su<br />

Semir i Admira. Evo, već tri godine su zajedno, sudbina ih je spojila iznenada. A to se desilo još<br />

dok su išli u osnovnu školu. Admira je imala svoju najbolju drugaricu, Merisu, koja se zaljubila u<br />

Semira. Merisa je uvijek Admiru slala da mu da pisma i sve ostalo, ali Admira, kad bi ga vidjela,<br />

sva bi se pocrvenjela, osjećala je leptiriće u stomaku. Nikad to nikome nije smjela povjeriti, jer<br />

bi time povrijedila svoju najbolju dugogodišnju drugaricu. Jednog dana, kada je Admira pošla do<br />

Semira da mu da pismo od Merise, stala je pred njega i rekla mu tiho: “Semire, ne znam ni sama<br />

kako da ti ovo kažem,“ a on sav iznenađen pitao ju je: „Pa šta je u pitanju?“ Ona je tiho odgovorila:<br />

“Oprosti mi, molim te, ali ja tebe volim!“ Semir je stajao i gledao je nježno njene oči koje su<br />

bile pune ljubavi, uhvatio ju je za ruke i na to odgovorio: “VOLIM I JA TEBE!“<br />

Sva je drhtala pred njim, jer to nije očekivala od njeg. Počeli su tajnu ne govorivši ništa Merisi.<br />

Ali Merisa ga je nekako vremenom zaboravila, priznala je Admiri da ga ne voli nimalo. Admira se<br />

tad osjećala sretnom, bilo joj je drago zbog toga. Napokon joj je Admira tad priznala da voli<br />

Semira.<br />

Počeli su se viđati, ali čim je jedan problem bio riješen, odmah se drugi stvorio. To su bili<br />

Admirini roditelji. Kada su saznali za njih, zabranili su joj izlaske sa njim, ali ona ih nije slušala, čak<br />

su joj zabranjivali da ide u školu. Svakim danom bi je Semir tajno zvao na telefon. Ali vidjevši da<br />

ni oni im ništa nisu mogli ipak su na kraju odobrili tu vezu i eto i danas-dan su zajedno. Ja im<br />

mnogo puta priđem kada su zajedno i nikad ih nisam vidjela tužne, uvijek je bila vesela atmosfera.<br />

Semir je često uzviknuo jako pred svima: “ADMIRA, VOLIM TE DO NEBA!“<br />

To je ljubav. Bez nje nema života. Ali ja još nisam upoznala pravu ljubav svog života, ali ipak<br />

nadam se da će to biti uskoro. Lijepo je voljeti nekog i voljen biti. Voljena osoba će te razumjeti<br />

u svakom trenutku, bit će tu karaj tebe i u dobru i u zlu, kad si tužna, kad si sretna, kad te strah<br />

nečeg... uvijek je tu i podržat će te u svemu. LJUBAV JE NEŠTO NALJEPŠE!<br />

148


Amela Alić, Sapna<br />

Zauvijek prijatelji / Amici per sempre<br />

L’ AMORE E’ QUALCOSA DI PIU’ BELLO<br />

L’ amore è il senso della vita. Ogni essere umano ha bisogno dell’ amore, e senza di esso la vita<br />

sarebbe inconcepibile. L’amore verso i genitori, verso il proprio partner, verso i parenti<br />

e verso gli altri.<br />

In questa storia voglio parlare di due giovani che si sono innamorati a prima vista. Semir e<br />

Admira.<br />

Ecco, stanno insieme da tre anni, il destino li ha uniti all’improvviso. Mentre frequentavano la<br />

scuola elementare.<br />

La storia ha inizio così: “La migliore amica di Admira, Merisa, era innamorata di Semir, gli<br />

mandava lettere e pensieri. Intanto Admira, quando incontrava Semir arrossiva tutta, sentiva le<br />

farfalle nello stomaco. Non si confidava con nessuno perché sapeva che così avrebbe fatto male<br />

alla sua miglior amica.<br />

Un giorno, Admira, incontrò Semir e a voce bassa gli disse: ” Semir, vorrei parlarti ma non so da<br />

dove cominciare “, e lui del tutto sorpreso, le chiese: “ Di cosa si tratta? “, Admira con la voce<br />

bassissima gli rispose: “ Perdonami ti prego, ma io ti amo! ” Semir fermo la guardava con<br />

dolcezza e con gli occhi pieni d’ amore, le prese la mano, e disse: “ ANCHE IO TI AMO! ”<br />

Tremava tutta davanti a lui, perché non si aspettava queste parole. Hanno cominciato, così, a<br />

vivere la loro storia in segreto senza dir nulla a Merisa. Col tempo Merisa dimenticò Semir e lo<br />

disse alla sua amica Admira.<br />

In quel momento Admira felice confessò a Merisa che loro due erano innamorati.<br />

Nonostante tanti problemi Admira e Semir sono rimasti innamorati ….Mi avvicino molte volte a<br />

loro quando stanno insieme, non li ho mai visti tristi, c’è sempre un atmosfera gioiosa fra loro.<br />

Semir spesso esclama : “ ADMIRA, TI AMO FINO AL CIELO! ”<br />

Questo è l’ amore. Senza di esso non c’ è vita.<br />

Io ancora non ho conosciuto l’amore della mia vita, ma spero che accadrà presto. E’ bello amare<br />

qualcuno ed essere amato. La persona amata ti capirà in ogni momento, sarà accanto a te nel<br />

male e nel bene, quando sarai triste, quando sarai felice, quando avrai paura.. sarà sempre<br />

accanto a te, per sostenerti in tutto.<br />

L’ AMORE E’ LA COSA PIÙ BELLA CHE C’È!<br />

149


Zauvijek prijatelji / Amici per sempre<br />

Milica Milić, Šekovići<br />

O SREĆI...<br />

Sreća...šta je to, u stvari, sreća? I da li ona zaista postoji?<br />

Svima nam je poznat taj osjećaj trenutnog zadovoljstva, trenutne sreće, kad ostvarimo nešto što<br />

smo oduvijek htjeli...<br />

Ali, to se ne može nazvati srećom! Za nju jer potrebno mnogo više...<br />

Jednostavno je osjećaš...Osjećaš nevjerovatnu unutrašnju snagu i osjećaš da bi mogao da poletiš<br />

čak i bez krila! Osjećaš se tako ispunjeno i hrabro i imaš potrebu da cijelom svijetu kažeš da si<br />

srećan! Želiš stalno da budeš nasmijan i želiš da vjeruješ da ne postoji ništa što bi moglo da<br />

pokvari taj divan osjećaj.<br />

Za nekoga biti srećan znači imati kraj sebe voljenu osobu, nekoga ko je pored tebe u svakom<br />

trenutku, na koga uvijek možeš da računaš. Ali, da li je to dovoljno za sreću? To jeste dio nje, ali<br />

ja mislim da nije dovoljno da bi se čovjek osjećao srećnim.<br />

Postavlja se tu još pitanja...Da li su srećni svi oni koji to tvrde? Da li je to stvarno tako? Da li su<br />

zaista srećni ili im to služi kao neki štit da bi prikrili ono što zaista osjećaju ili ono što im se zaista<br />

dešava? Ili ipak ne postoji niko na ovom svijetu ko bi mogao da kaže da je zaista srećan?<br />

Sve su to pitanja na koja se ne može dati tačan odgovor. To je nešto relativno, i ako je zaista tako,<br />

ako postoji neko ko za sebe sa razlogom može tvrditi da je srećan, to ne može biti u potpunosti.<br />

Jer uvijek postoji nešto što nam nedostaje da bismo upotpunili našu sreću, pa makar to bilo<br />

nešto malo i beznačajno.<br />

Nekada razmišljamo o tome šta nam je sve potrebano da bismo bili srećni i ispunjeni i<br />

jednostavno shvatimo koliko nam je ustvari potrebno baš to malo.<br />

Kažu da sreća korača za nama i da će kad-tad da stigne svakog od nas. Ali opet, kažu sve u svoje<br />

vrijeme..Nekada mi se zaista čini da je tako i vjerujem u to! A isto tako, ponekad pomislim da to<br />

nije tačno i da je to samo još jedna u nizu fraza koje ljudi koriste da bi utješili druge.<br />

Ponekad se i plašim da nikada neću pronaći sreću, da nje za mene nema. A, nekada počnem da<br />

sanjarim kako je sve oko mene ružičasto i baš onako kako ja želim da bude. Ali se brzo trgnem iz<br />

tog sna i vratim se u stvarnost, koja je ipak više siva nego ružičasta. Surova realnost..<br />

Postoji jedna stvar koju uvijek govorim i iza koje uvijek stojim, a to je:<br />

Sreću čine male stvari i zato ne odustajte!<br />

Koliko god teško bilo uopšte i opstati danas, ipak se borite za svoju sreću.<br />

Ne dozvolite nikome da od vas napravi NEKOG MANJE VAŽNOG!<br />

I zaista tako mislim - BORITE SE! Jer svakog od nas negdje iza nekog ćoška čeka bar onaj<br />

mali,najmanji komadić sreće...<br />

I čeka... ČEKA DA GA ZGRABIMO I JEDNOSTAVNO UŽIVAMO U NJEMU!<br />

150


Milica Milić, Šekovići<br />

DELLA FELICITA’<br />

Zauvijek prijatelji / Amici per sempre<br />

La felicità ... che cosa è, davvero, la felicità? Esiste veramente?<br />

Tutti conosciamo la sensazione del piacere momentaneo della felicità momentanea, quando<br />

riusciamo a realizzare qualcosa che abbiamo desiderato da sempre …<br />

Però, questo non si può chiamare felicità. Per averla ci vuole qualcosa di più … Semplicemente,<br />

è una sensazione … senti una forza interiore incredibile e ti sembra di poter volare anche senza<br />

le ali! Ti senti così soddisfatto e pieno di coraggio e hai bisogno che tutto il mondo dica che sei<br />

felice! Hai voglia di essere sempre sorridente e vuoi credere che niente può toglierti quella<br />

sensazione. Per qualcuno essere felici significa stare accanto alla persona amata, accanto a<br />

qualcuno che in ogni momento ti stia vicino e su cui puoi sempre contare. Ma, questo basta<br />

per avere la felicità? Questo fa parte di essa, però io penso che questo non basta per essere<br />

felici.<br />

Adesso sorge un'altra domanda … sono davvero felici tutti quelli che dicono di esserlo?<br />

E’ davvero come dicono? Sono veramente felici oppure usano questo come uno scudo per<br />

nascondere quello che sentono davvero o quello che gli succede realmente? Forse non esiste<br />

nessuno nel mondo che potrebbe dire di essere veramente felice?<br />

Queste sono le domande alle quali non si possono dare risposte. Perché si tratta di qualcosa di<br />

relativo , se anche esiste qualcuno che ha una buona ragione per affermare che è felice, non<br />

può esserlo in tutto. Perché c’ è sempre qualcosa che ci manca per completare la nostra felicità,<br />

anche se piccola e insignificante.<br />

Ogni tanto ci mettiamo a pensare di cosa avremmo bisogno per essere felici e soddisfatti, e<br />

semplicemente concludiamo che proprio quel poco ci manca.<br />

Dicono che la felicità cammina dietro di noi e che prima o poi ci raggiungerà. Però poi tutto<br />

succederà al momento giusto… Qualche volta pensi che sia veramente così e ci credo! Però,<br />

poi dopo mi succede di pensare che non è vero e che quella è soltanto una delle tante frasi che<br />

la gente usa per consolare gli altri.<br />

In certi momenti ho paura che non troverò mai la felicità, che per me non esiste, in un<br />

altro momento comincio a sognare che tutto attorno a me è roseo ed è proprio come lo volevo<br />

io. … presto mi risveglio da quel sogno e torno alla realtà, più grigia che rosa.<br />

La realtà spietata …<br />

Esiste una frase che dico sempre e che sostengo pienamente, ed è “ Le piccole cose creano la<br />

felicità, e per questo non arrendetevi!”<br />

Sebbene sia difficile vivere oggi, vale combattere per la propria fortuna.<br />

Non permettete a nessuno di SOTTOVALUTARVI.<br />

La penso proprio così – COMBATTETE! Perché per ognuno di noi, da qualche parte, dietro un<br />

angolo, c’è quel piccolissimo pezzo di fortuna … che ci aspetta …<br />

ASPETTA PER PRENDERCI E SEMPLICEMENTE FARCI STARE BENE!<br />

151


Zauvijek prijatelji / Amici per sempre<br />

Mira Ognjenović, Šekovići<br />

...<br />

Sjedim sam u kući. U ruci držim ženu i moju sliku. Na toj slici smo tako zaljubljeni. Ona me gleda<br />

svojim bisernim pogledom, ja nju gledam kao što samo zaljubljen muškarac može da gleda ženu.<br />

Vraćam vrijeme unazad i pominjem da se sjećam te djevojke, koja nije ličila ni na što živo što sam<br />

ikada vidio, na pticu, na polje,na potok a sve je to bilo u njenom čudesnom biću. Sjećam se naših<br />

noći dok smo šetali kroz grad pod svjetlošću uličnih svjetiljki. Sjećam se naših stihova, naših<br />

pjesama, naših plesova.<br />

Sjećam se kako bi slavuji prekidali svoju pjesmu da bi čuli nju kako diše.<br />

Sjećam se njenih poljubaca, njenih riječi..sjećam se davno izgubljene sreće.<br />

Pominjem da osjećam bol u grudima i pitam se zašto? Zašto imam tu mahnitu potrebu da<br />

razmišljam o njoj?<br />

Ustajem sa kreveta, uzimam parče papira i dok naviru sjećanja počinjem da joj pišem pjesmu<br />

koja nosi naziv „zaboravi“.<br />

„Zaboravi, svaki pogled pun topline koji sam ti ikada uputio.<br />

Svaki iskrenu riječ koju sam izvukao iz nekog zaboravljenog ambisa mojih osjećanja.<br />

Ono o neopisivosti tvoj bisernog pogleda naročito zaboravi. Zaboravi svaki ples koji je bio naš<br />

prevoz u neki neopisivi svijet, u kome bi samo mi postojali.<br />

Kako umijem da zalutam pogledom po tvom predivnom licu, slobodno zaboravi.<br />

Zaboravi sve stihove koje sam ti posvetio. Sve pjesme koje sam ti poklonio iako one nikada nisu<br />

bile moje...“Wicked game“,molim te zaboravi.<br />

Zaboravi sve beznačajne korake koje bi dijelili kad bi te kući pratio. Kako bi vrijeme za mene stalo<br />

kad bi trebali da se rastanemo i kako ti nisam dao satima da odeš.<br />

Kako sam htio da te kradem..shvati i zaboravi.“<br />

152


Mira Ognjenović, Šekovići<br />

...<br />

Zauvijek prijatelji / Amici per sempre<br />

Sono a casa da solo. Nella mano ho una foto mia con la mia donna. Nella foto abbiamo l’aria di<br />

essere tanto innamorati. Lei mi guarda col suo sguardo perlato, ed io la sto guardando<br />

con lo sguardo di un uomo innamorato della propria donna. Torno indietro nel tempo e comincio<br />

a ricordarmi di quella ragazza che non somigliava a niente che avevo visto fino a quel<br />

momento, ne all’uccello, ne al prato, ne al ruscello, però lei aveva tutto questo dentro il suo<br />

meraviglioso essere. Mi vengono in mente le nostre passeggiate notturne in città, sotto le luci<br />

delle lanterne di strada. Mi ricordo dei nostri versi, delle nostre canzoni, dei nostri balli.<br />

Mi ricordo che gli usignoli interrompevano il loro canto per poter sentire il respiro di lei.<br />

Mi ricordo dei suoi baci, delle sue parole... mi ricordo della felicità, …persa da tanto.<br />

Comincio a sentire un certo dolore nel petto e mi chiedo perché. Ma perché ho questa folle<br />

necessità di pensare a lei?<br />

Mi alzo dal letto, prendo un pezzo di carta e mentre i ricordi stanno affluendo inizio a scriverle<br />

una poesia, con il titolo „Dimentica“.<br />

„ Dimentica ogni sguardo pieno di calore che ti ho mai lanciato. Ogni parola sincera che tiravo<br />

fuori dall’abisso dei miei ricordi.<br />

Dimentica specialmente quella impossibilità di descrivere il tuo sguardo perlato.<br />

Dimentica ogni ballo che ci portava verso un mondo indescrivibile, dove riuscivamo ad esistere<br />

soltanto noi.<br />

Dimentica pure come ero capace a perdermi guardando e ammirando il tuo viso stupendo.<br />

Dimentica tutti i versi che avevo dedicato a te. Tutte le canzoni che ti avevo regalato, anche se<br />

non erano mai le mie... “Wicked game“, ti prego dimentica.<br />

Dimentica tutti i passi inutili che abbiamo condiviso mentre ti accompagnavo a casa. Come si<br />

fermava il tempo per me quando arrivava il momento di salutarti e come, per delle ore, non ti<br />

lasciavo andare via.<br />

Come volevo tenerti per me... cerca di capire e dimentica.“<br />

153


“Zbunjenost”/”Confusione” - Lejla Ćorajević, Mostar<br />

SVE JE ISTO, ALI NIŠTA ISTO NIJE /<br />

TUTTO È UGUALE, UGUALE NON È NIENTE (NIENTE È UGUALE)<br />

ZADNJI DAN DRUŽENJA / L' ULTIMA GIORNATA IN COMPAGNIA<br />

154


Dajana Ristić, Lopare<br />

SVE JE ISTO, ALI NIŠTA ISTO NIJE<br />

Zbunjenost / Confusione<br />

Sat vremena smo pješačile uskim seoskim putićem, dok nismo stigle do stare, kamene kuće.<br />

Kuće našeg djeda i bake. Vjetar je duvao, kiša je sipila, žuto lišće je pokrivalo kamene staze oko<br />

kuće.<br />

Umorne smo sjele na prag, ključ ćemo tražiti kasnije.<br />

“ Ključ je negdje ispod kamena”, rekla je mama kad smo pošle. Obje smo utonule u svoje misli,<br />

ali sam znala da se i seka prisjeća dana kada smo trčkarale oko kuće. Čak sam mogla da osjetim<br />

miris hljeba koji je baka tek izvadila iz rerne, ali i da čujem blejanje ovaca, dole na livadi.<br />

Seka me pogledala i rekla: ,,A sjećaš li se one naše ljulje, na starom orahu, dole, ispod kuce?,, I<br />

sjećala sam se... Mama nas ljulja, a mi se takmičimo koja će više odletjeti nebu pod oblake, dok<br />

je naš smijeh odjekivao zelenom dolinom. Baka kroz prozor viri i maše glavom, sva vedra i nasmijana.<br />

Iz šume izlaze tata i djed, na ramenima noseći drva za kućno ognjište. Voljele smo tu<br />

otvorenu vatru na sredini kuće, oko koje smo svi sjedili, grijali se i pričali do kasno u noć.<br />

Našle smo ključ i ušle unutra, sve je bilo isto, ali bez bake i djeda više ništa isto nije.<br />

155


Zbunjenost / Confusione<br />

Dajana Ristić, Lopare<br />

TUTTO È UGUALE, UGUALE NON È NIENTE/NIENTE È UGUALE/<br />

Abbiamo camminato un ora sul sentiero stretto di campagna, finché non siamo arrivate alla<br />

vecchia casa di pietra. L casa dei nostri nonni. Il vento soffiava, pioveva a catinelle, le foglie<br />

gialle coprivano i viottoli di pietra intorno alla casa.<br />

Ci siamo sedute stanche sulla porta di casa, con l’ idea di cercare la chiave…<br />

“ La chiave si trova da qualche parte sotto una pietra ”, ci aveva detto la mamma quando siamo<br />

uscite di casa. Tutte e due ci siamo immerse nei nostri pensieri, ma ho intuito che anche mia<br />

sorella stava cercando di ricordarsi i momenti quando correvamo intorno alla casa. Sono<br />

riuscita a sentire anche il profumo del pane che la nonna toglieva dal forno, e pure il contare<br />

delle pecore lì sul prato.<br />

Mia sorella mi ha guardato chiedendomi : “ Ti ricordi anche quella nostra altalena che era<br />

appesa sul vecchio albero di noce, laggiù, sotto la casa? ”<br />

Io ricordavo... la mamma che ci spingeva sull’altalena, e noi gareggiavamo a chi volava più in<br />

alto, cercando di arrivare alle nuvole del cielo, mentre il nostro sorriso echeggiava nella valle<br />

verde.<br />

La nonna sbirciava attraverso la finestra scuotendo la testa, tutta contenta e sorridente. Dal<br />

bosco uscivano il nonno e papà portando la legna sulle spalle per il focolare....<br />

Ci piaceva quel fuoco selvaggio in mezzo alla casa, intorno al quale tutti ci mettevamo a sedere,<br />

ci riscaldavamo e parlavamo fino a notte fonda.<br />

Abbiamo trovato la chiave e siamo entrate, tutto era uguale, però senza la nonna e il nonno<br />

nulla è più uguale.<br />

156


Admira Mustafić, Sapna<br />

ZADNJI DAN DRUŽENJA<br />

Zbunjenost / Confusione<br />

Život je veoma čudan i mnogo okrutan. Ponekad se dešavaju stvari koje ne želimo da se dese.<br />

Nekad smo tužni, a nekad veseli. Vrijeme prolazi tako brzo da nismo toga ni svjesni. Život nam<br />

stvara razne prepreke, ostajemo bez voljenih osoba veoma prisnih srcu. Često se pitamo kuda<br />

nas ovaj život vodi, da li ćemo živjeti još dugo vremena ili ćemo umrijeti već sutra?...<br />

A najbolje doba je tinejdžersko doba. To svi kažu...<br />

U jednom predgrađu živjela je Emina, veoma slatka djevojčica sa crnom kosom i plavim <strong>očima</strong>.<br />

Bila je sedmi razred osnovne škole. Ona je skromna osoba sa samo jednim snom - da u životu<br />

postane poslovna žena. Družila se sa Lejlom koja je bila njena najbolja drugarica. Iako su bile<br />

samo djeca, šminka im je bila na prvom mjestu, uže farmerice i druge slične stvari. Emina je bila<br />

bolji učenik od Lejle i nastavnici su je više voljeli. To je Lejli ponekad smetalo, ali je to prikrivala.<br />

Lejla je ipak voljela svoju drugaricu Eminu. Obje imaju svoj profil na facebook-u. Zbog svog<br />

slobodnijeg duha Lejla je već počela pisati i flertovati sa momcima. Emina to nije htjela zbog<br />

svoje povučenosti, stidljivosti, a najprije zbog toga što su joj roditelji bili strogi. Jedne večeri, dok<br />

je Emina bila na facebook-u, javio joj se Lejlin momak, Edin. Sve je počelo u šali, a na kraju se<br />

završilo izjavom ljubavi od strane Lejlinog momka. Emina je sutradan detaljno ispričala Lejli šta<br />

se desilo. Pošto je Lejla bila zaljubljena, nije joj povjerovala. Tu nasta oštra svađa.<br />

- Ti si izdajica, nisam se nadala da ćeš mi ti, moja najbolja drugarica, zabiti nož u leđa, - napadala<br />

ju je Lejla.<br />

- Ali... – pokušavala se braniti Emina.<br />

- Ništa ali... ti si kriva. Edin mi je rekao.<br />

- Edine reci joj šta je bilo, priznaj da si ti htio da se zabavljamo! – vikala je sad Emina na Lejlinog<br />

momka.<br />

- O čemu govoriš? Nije mi jasno, - Edin se pravio nedužan.<br />

Emina je plačući otišla od njih i ostavila ih da oni to riješe između sebe.<br />

Prošlo je od tada dosta vremena. One završiše i osnovnu školu i maturu. Ali još uvijek ne razgovaraju.<br />

Ne znajući su upisale istu školu. Kako su godine prolazile, Lejla i Emina su postale ozbiljnije<br />

i odraslije. Shvatile su da su to bila dječija posla. Dogovorile su se da odu na kafu i da mirno<br />

razgovaraju.<br />

- Toliko godina nismo pričale, - započela je Lejla.<br />

- Da, sada smo i odrasle, - potvrdila je Emina.<br />

- Izvini, drugarice, bila sam zaslijepljena ljubavlju, nisam znala da griješim, - pravdala se Lejla.<br />

- Pusti sad to, jesi li razmišljala kakvu ćeš haljinu obući za maturu? – Emina je skretala razgovor<br />

s neprijatne teme.<br />

- Hajde da obučemo iste! – predložila je Lejla svjesna neprijatnosti razgovora kojeg je započela.<br />

- Biće super! – složila se Emina.<br />

Tako je i bilo. Zajedno su maturirale i postigle odličan uspjeh. Na rastanku su se dugo, dugo grlile<br />

i plačući rastale, kako to već i biva na maturskim večerima.<br />

Dogovorile su se da se sutradan nađu ispred drvene kapije gdje su se još kao djevojčice sastajale<br />

i igrale. Obje su došle na vrijeme, ali nisu znale o čemu bi pričale. I jedna i druga su se zbog nečeg<br />

stidjele. Kratko su se zadržale, porazgovarale tek ponešto o budućnosti, svjesne da im se tu<br />

putevi po prvi put u životu zaista razilaze. Sve ovo do sad je bila obična dječija tvrdoglavost,<br />

lažno poimanje ponosa.<br />

157


Zbunjenost / Confusione<br />

Ali ipak, negdje u sjećanju je ostalo saznanje da su barem na kratko uspjele da zaborave<br />

nesporazum i ponovo osjetile onu dječiju radost sadržanu u nesebičnosti, jednakosti i<br />

bezbrižnosti. A onda... kraj.<br />

Bilo bi lijepo da se ova priča završi ovako:<br />

Prošlo je dosta vremena od tada. Sada su one poslovne žene koje imaju svoje porodice i sretan<br />

dom. Žive u predgrađu rodnog grada i prve su komšije, kuća do kuće. Njihove kćerke zajedno<br />

rastu i druže se, kao nekad one. A njih dvije sve to posmatraju i sa smijehom idu dalje u život.<br />

Ali... Život je veoma čudan i mnogo okrutan...<br />

Admira Mustafić, Sapna<br />

L' ULTIMA GIORNATA IN COMPAGNIA<br />

La vita e' molto strana e molto crudele. A volte capitano delle cose che non vorremmo capitassero<br />

mai. A volte siamo tristi, a volte felici. Il tempo scorre così veloce che spesso non capiamo<br />

cosa succede. La vita ci presenta diversi ostacoli …. ci chiediamo dove ci porterà, vivremo per<br />

tanto tempo oppure moriremo domani?...<br />

L’età più bella è quella dell' adolescenza. Tutti lo dicono……<br />

…In un sobborgo viveva Emina, una ragazza molto dolce con i capelli neri e gli occhi blu.<br />

Andava a scuola. Era una persona modesta con un' unico sogno – di diventare una donna d'<br />

affari.<br />

Lejla, era la sua amica del cuore.<br />

Anche se erano soltanto due bambine, pensavano già al trucco, all'abbigliamento e a cose simili.<br />

Emina era la migliore a scuola e gli insegnanti l' amavano di più. Lejla ne soffriva ma non lo<br />

faceva notare. Lejla voleva bene alla sua amica Emina.<br />

Tutte due avevano aperto il loro profillo Facebook.<br />

Lejla, uno spirito libero, conosceva e stringeva amicizia con i ragazzi. Emina invece era più<br />

timida. Una sera, mentre Emina era su Facebook, il fidanzatino di Lejla, le si è presentato. Tutto<br />

è cominciato per scherzo, ma alla fine lui ha dichiarato il suo amore ad Emina. Il giorno successivo,<br />

Emina ha raccontato tutto a Lejla ed hanno litigato duramente…<br />

- Leila: “ non mi aspettavo che tu, la mia miglior amica, mi potessi tradire in questo modo ”.<br />

- Emina cercava di difendersi ed è andata via piangendo….<br />

158


Zbunjenost / Confusione<br />

E' passato tanto tempo da allora. Leila ed Emina hanno finito la scuola e superato l’esame di<br />

maturità. Gli anni<br />

sono passati, Lejla ed Emina sono diventate più grandi, più mature. Hanno deciso di andare a<br />

prendere un caffè insieme e di parlare.<br />

“ Per così tanto tempo non abbiamo parlato ” ha iniziato Lejla.<br />

“ Si, adesso siamo cresciute ”,- ha concordato Emina.<br />

“ Scusami, amica mia, io ero innamorata, non sapevo che stavo sbagliando ” si giustificava Lejla<br />

“ Lascia perdere, hai pensato a cosa ti metti per la festa della maturità? ” Emina cercava<br />

di cambiare argomento.<br />

“ Si, ci possiamo mettere gli stessi vestiti! ” ha proposto Lejla<br />

“ Andrà tutto alla grande! ” ha esclamato Emina.<br />

E infatti è andata così.<br />

Si sono viste il giorno successivo davanti al portone di legno dove si incontravano<br />

da bambine e dove giocavano. Non sapevano di cosa parlare. Tutte e due sentivano una<br />

timidezza inspiegabile. Poi dopo un po’ hanno iniziato a parlare del loro futuro ed hanno<br />

scoperto che le loro strade si sarebbero divise veramente , per la prima volta nella loro<br />

vita……hanno dimenticato il loro piccolo malinteso ed hanno di nuovo sentito quella felicità di<br />

bambine, senza egoismo, spensierata……<br />

Sarebbe bello che la storia finisse così…..<br />

E' passato tanto tempo da allora. Le due bambine ora sono due donne realizzate con famiglia e<br />

le case piene di felicità. Abitano nello stesso quartiere e sono vicine di casa. Le loro figlie<br />

crescono insieme e sono amiche, come lo sono state loro due. Leijla ed Emina sorridono alla<br />

vita.<br />

Ma… La vita e' molto crudele…<br />

159


“Život”/”La vita” - Boris Pehar, Mostar<br />

VRIJEME PROTIČE / IL TEMPO SCORRE<br />

ZASTAVA MOJE MLADOSTI / LA BANDIERA DELLA MIA GIOVINEZZA<br />

160


Nedžada Ribić, Čelić<br />

ZASTAVA MOJE MLADOSTI<br />

Nikada se neće vratiti one stepenice moje mladosti.Jednom kad se popneš vraćanja nema.<br />

Jednom kada kreneš stati ne možeš, jer ako staneš tu ćeš i ostati. A ako ostaneš zaboraviti ćeš<br />

da nisi trebao ostati i da te negdje gdje si pošao čeka netko tko željno očekuje da dođeš. Meni<br />

se desilo da zaboravim, mada to nisam trebala učiniti. Prekasno sam se sjetila da trebam<br />

krenuti, ali kako kažu „Nikada nije kasno“. Tako da sam krenula kroz planine i tunele sopstvenog<br />

života. Kroz rupe bez dna i strme litice moga srca. Teško je bilo vratiti se u stvarnost, ali je<br />

vrijedilo. Shvatila sam šta sam ostavila iza sebe, a šta sam dobila. Uspjela sam se popeti na<br />

najveću planinu, preživjeti lavinu, znam kako je kada ti se odroni kamen na kojem stojiš i kada<br />

padneš ponovo na početak, ali ne treba odustati, čovjek se uči na svojim greškama. Vrati se na<br />

put i nastavi kao da ništa nije bilo. Bez ikoga teško je doći do cilja, bez ičije pomoći.Jer cijena<br />

uspjeha je velika, a svi žele uspjeti. Nada umire posljednja, to mi je pomoglo da dođem do svoga<br />

cilja i postavim zastavu svoje mladosti.<br />

Znam da je jučer bilo kada sam krenula i da sam ostavila iza sebe planine i litice. Šume i rijeke<br />

života koje su me pokušale odvesti tamo gdje ne pripadam. Tamo gdje bih bila starnac koji nema<br />

doma.Tamo gdje bi mi se i moj sopstveni smijeh činio tuđim i moje suze bi bile nečije druge. Još<br />

nisam stigla, još sam na putu, dolazim do raskrsnice i gledam. Kojim putem da krenem? Koja će<br />

me staza odvesti tamo gdje sam krenula? Da li ću usojeti ili ću odustati i vratiti se? Gledam,<br />

razmišljam, ali nikako da se odlučim. Lijevo ili desno? Ili nazad? Biram desno i krećem. Polako<br />

koračam i gledam gdje ću da stanem jer ako stanem na krivi kamen zaboraviću prošlost. Čovjek<br />

treba da nastoji da zaboravi prošlost, živi sadašnjost i de ne misli na budućnost. Možda ćemo svi<br />

sutra umrijeti, a danas nismo proživjeli. Gledam na sat i shvatim da još ima vremena i nade. I da<br />

još ništa nije izgubljeno.<br />

I idem ulicama, tragam za nečim što je nemoguće naći, za onim što je skriveno od mene dugo<br />

vremena, ako što ljudi kažu „Zabranjeno voće“... To nešto ima svoje ime, koje je meni strano,<br />

pojam tog imena je meni nepoznat, ta riječ nikad se nije vezala za mene. Tu riječ nikad nisam<br />

upoznala i uvijek sam se nadala da hoću... Stižem do mjesta do kojeg trebam da dođem. Ali me<br />

strah da udjem, da prijeđem kapiju, da je prekoračim. Samo jedan korak me dijeli od sreće, a<br />

ipak me neki strah hvata.Kao malo dijete me hvata za ruku i vodi ponovo nazad, opirem i nedam<br />

da me vodi. Nedam da mi uništi snove i nadu.Jer znam da strah trebam pobijediti. Da ga trebam<br />

u korijenu sasjeći. A strah me je straha. Plašim se da pogriješim, jer greške se kupo plaćaju. A ako<br />

me strah povede nazad morat ću da platim grijehe iz prošlosti, a oni su nemilosrdni prema<br />

onima koji ih još nisu otplatili i bježe od dana kada to trebaju učiniti.Ipak pobjeđujem strah i<br />

ulazim. Gledam i shavtam da je lakš dio pređen, a šta me čeka poslije je zagonetka-misterija. Ne<br />

znam da li me čekaju oluje ili lijepo vrijeme. Ili le me sreća zavarati pa neću vidjeti svu tu nesreću<br />

u sreći. Pokušati ću da budem razumna i da se u svakom trenutku ne prepuštam osjećajima da<br />

me vode, već da razmišlajm glavom. Ako budem razmišljala srcem, završiti ću kao i prošli put, a<br />

to se ne smije dogoditi.<br />

161<br />

Život / La vita


Život / La vita<br />

Nedžada Ribić, Čelić<br />

LA BANDIERA DELLA MIA GIOVINEZZA<br />

Non tornerà mai più la mia giovinezza. Quando cresci non si torna bambini e non ti potrai mai<br />

più fermare, .. se ti fermi rimarrai lì dove ti sei fermato.…. non saprai mai dove saresti arrivato,<br />

non incontrerai mai qualcuno che non vedeva l' ora d' incontrarti. A me è successo di fermarmi<br />

…..<br />

Mi sono ricordata tardi che dovevo incamminarmi, però come dicono: „ Non è mai troppo tardi.<br />

“ Mi sono messa in moto per attraversare le montagne e le gallerie della vita. Attraverso le<br />

gallerie tra le rocce del mio cuore. E' stato difficile tornare, ma ne valeva la pena.<br />

Ho capito cosa avevo lasciato dietro di me, e che cosa avevo ricevuto.<br />

Sono riuscita a salire sulla montagna più alta, sopravvivere alla valanga…… l' uomo impara sui<br />

propri errori. Torna sulla tua strada e prosegui come se nulla fosse accaduto .<br />

Da soli è difficile raggiungere l' obiettivo, senza nessuno che ci aiuti. Il prezzo del successo è alto,<br />

tutti lo vogliono. La speranza è l’ultima a morire, e mi ha aiutato a raggiungere il mio obiettivo,<br />

e ad alzare la bandiera della mia giovinezza.<br />

So che era ieri quando sono partita e che ho lasciato dietro di me le montagne e le rocce.<br />

I boschi ed i fiumi che tentavano di portarmi nel luogo al quale non appartenevo. Lì dove sarei<br />

stata una straniera senza casa. Lì dove anche il mio sorriso e le mie lacrime sarebbero sembrati<br />

quelli di un’altra.<br />

Non sono ancora arrivata, sono ancora in viaggio, sto arrivando ad un bivio. Quale strada<br />

prendere? Quale via mi porterà lì dove devo andare? Riuscirò oppure rinuncerò e ritornerò<br />

indietro?<br />

Guardo, penso, però non riesco a decidermi. A sinistra o a destra? Oppure indietro? Scelgo la<br />

destra e riparto. Cammino lentamente e guardo dove mettere i piedi, se mi appoggio sul sasso<br />

sbagliato dimenticherò il passato. L’uomo deve cercare di dimenticare il passato, di vivere il<br />

presente e di non pensare al futuro.<br />

Forse domani tutti moriremo, e invece oggi non abbiamo vissuto bene. Guardo l' orologio e<br />

capisco che ho ancora tempo e speranza. E che niente è perso.<br />

Cammino per le strade, seguo le tracce di qualcosa che è impossibile trovare, di quello che si<br />

è nascosto in me già da molto tempo. Come dice la gente: „ Il frutto proibito“... Questo qualcosa<br />

ha il suo nome, che per me è sconosciuto, …….. ..Sto arrivando sul posto dove avevo bisogno di<br />

arrivare.<br />

Però ho paura di entrare, di avvicinarmi al portone, di superarlo.<br />

Solo un passo mi separa dalla felicità, ma lo stesso mi sta venendo una paura incredibile.<br />

Come un bambino piccolo, mi prende la mano e mi riporta indietro, mi oppongo …..<br />

Non gli permetterò di distruggere i miei sogni e la mia speranza. Perchè lo so che devo vincere<br />

la paura. Che la devo tagliare alla radice. Ho paura della paura. Temo di sbagliare, perché gli<br />

errori si pagano caro. Se la paura mi portasse indietro pagherei i peccati del passato ……<br />

Tuttavia vinco la paura ed entro. Guardo e capisco che ho già oltrepassato la parte più facile, e<br />

intuisco che quello che mi aspetta è un enigma – un mistero. Ma non so se mi aspettano<br />

tempeste o bel tempo.<br />

Forse la fortuna mi imbroglierà e cosi non vedrò tutta quella infelicità nella felicità.<br />

Proverò ad essere ragionevole, a non abbandonarmi ai sentimenti che vorrebbero guidarmi in<br />

ogni momento, proverò a ragionare con la testa.<br />

Se rifletterò con il cuore, finirò come l' ultima volta, e questo non deve più succedere.<br />

162


Tijana Ristić, Lopare<br />

VRIJEME PROTIČE<br />

Već sedamnaest godina živim. Živim dug vremenski period... Relativno dug uporedivši ga sa sa<br />

jednodnevnim životom jednog leptira, a prekratak uporedivši ga sa životom planete Zemlje. Ali<br />

ipak, imam osjećaj da sam još juče bila mala djevojčica, kojoj je najveći problem bio koju bojicu<br />

da izabere. Najljepše je dok si mali, dok ne razumiješ poteškoće života odraslih osoba. Dok se<br />

nisi susreo ni sa jednim životnim problemom, a čeka te toliko mnogo problema. Dok se nisi<br />

susreo s činjenicom da ćeš jednog dana priželjkivati da se vratiš u baš te godine... Dok još nisi<br />

svjestan da živiš. Jer je živjeti ustvari egzistirati tako što ćeš se protiviti problemima, a ni jednom<br />

nećeš moći da okreneš leđa jer je tako nemoguće ŽIVJETI. Život je ustvari sačinjen od problema<br />

koje si uspio da prebrodiš, a nisi sve prebrodio.<br />

Živim, trajem... Da li sam svjesna koliko trajem? Ne. To je nemoguće... Život bi bio nemoguć kad<br />

se ne bi zaboravljalo... Na sreću, mnogo stvari se zaboravlja jer vrijeme prolazi ogromnom<br />

brzinom koju mozak ne može da stigne i uprati. Vrijeme ja ustvari nabujali potok koji protiče<br />

ogromnom brzinom i nepovratno... Najbrži je u proljeće i jesen. Tada se priroda budi, odnosno,<br />

sprema za san i pokušava da izvuče svoj maksimum. Pada mnogo kiše koja potkrepljuje to<br />

proticanje. Najsporiji je ljeti i zimi kad je toplo, odnosno hladno što dovodi do suše, odnosno<br />

mržnjenja rijeke. Tako je i u životu... U dobu čovjekovog života javljaju se sva četiri godišnja<br />

doba. Kad nam je lijepo, kad smo ispunjeni, kao i rječica u njenom koritu, vrijeme protiče brzo,<br />

a kad nam je sušno i hladno, onda sporo protiče... Sad, kako se uzme!<br />

Moj život je mnogo stvari učinilo i tužnim i srećnim. U selu gdje ja živim, živi moj stric koji ima<br />

ženu... Ona je najbolja žena koju sam ja ikad upoznala. S njom mogu o svemu pričati... Sve joj<br />

mogu reći. U mojoj dobi niko ne razumije moje probleme. Svi ih smatraju nebitnim, nedostojnim<br />

bilo kakve veće pažnje i brige. A meni su moji problemi najveći... Ne mogu se upoređivati s<br />

drugima. Jedino strina, strina me razumije. Oni su živjeli srećno i zadovoljno s jednom ćerkom.<br />

Druga se već davno udala i ima malu ćerkicu. Često odlazim kod njih. Razgovaramo. Koliko<br />

lijepih, toliko i ružnih trenutaka smo doživjeli zajedno. Toliko smijeha i suza... Tako je prelijepo<br />

ustrojen svijet i odnos među nama...<br />

Ali, ne može uvijek biti tako. Potok protiče, nailazi na razne prepreke i sudara se s njima. Neke<br />

obiđe, a neke i ne. Tako je i sa vremenom, životom. Vrijeme prolazi, gazi ljudsku jedinku i njen<br />

organizam... Nemoguće je egzistirati vječno, posljedica vremena mora se odraziti na svačiji<br />

organizam. Na stričev se odrazila... Nekoliko mjeseci, stric nam se žalio na zdravstvene<br />

probleme. Imao je tešku upalu pluća. Nije mogao da govori, da se kreće, da odlazi na posao. U<br />

bolnici su rekli da ima ozbiljnih problema, da su mu snimci veoma loši. Tata bio s njim. Kaže da<br />

je stric plakao, prvi put u životu plakao. Jednostavno, ne želi da se oprosti od života koji je tek<br />

počeo da bude savršen. Ćerke iškolovane, zaposlene, jedna udata, a uskoro je trebala biti i<br />

druga... Za strinu i njega dosta, za njih je to značilo divan život... A sad se moraju suočiti s onim<br />

najgorim, bolešću. Ljekari su ga uputili da uradi biopsiju, za koju on nije ni znao šta je. Neko<br />

vrijeme kasnije, stigli su im rezultati biopsije. Stric ima učahureni tumor pluća.<br />

Ovo je malo mjesto, vječno ista i statična situacija. Ponekad mi je stvarno dosadno! Nezamislivo<br />

je da u svom gradu nemamo bioskop, teren za treniranje tenisa, bazen. Nezamislivo je da<br />

nemamo više srednjih škola, mjesta gdje ćemo izaći, trg... Kao da živimo u devetnaestom vijeku.<br />

Ali eto, trudim se da ovdje postignem što bolji uspijeh u školi, pa da mogu negdje daleko odavde<br />

studirati i zaposliti se.<br />

163<br />

Život / La vita


Život / La vita<br />

Ponekad se tata ljuti na mene. Uporno favorizujem maminu rodbinu. Ali to je jače od mene. Tek<br />

kad odem u Crnu Goru, kod majkine rodbine, osjećam se preispunjeno...<br />

Tamo mi nikad nije dosadno. Rođake i rodice koje volim najviše na svijetu, nažalost, najmanje<br />

viđam. Samo jednom godišnje- kad odem tamo... Onda mi uživamo, provodimo se, pričamo...<br />

Toliko mnogo tema za razgovor, toliko smijeha. Plačem od sreće kad ih vidim... Ponekad me<br />

strah te sreće, strah da neću moći te sreće da se odreknem i vratim kući, ali ipak sam presrećna.<br />

Tamo provedem tek tri od pedeset dvije sedmice u godini, a ipak su one dovoljne da mi daju<br />

dovoljno energije, snage i optimizma da živim, živim čekajući sljedeću godinu, da ih vidim. Tamo<br />

mi najbrže protiče vrijeme... Valjda, kad je čovjeku lijepo i zanimljivo, onda sve brzo prolazi... I<br />

opet se vratim kući... Ovdje su sati dugi... Danas je sedamdeset dana otkako sam se vratila iz<br />

Crne Gore, a još uvijek se sjećam svega, kao da je juče bilo. Ne želim da dođem kući odande, a<br />

moram. I tako, pokušavam živjeti što bolje i uspješnije, kako u školi, tako i kod kuće brojeći dane<br />

kad ću ponovo otići tamo... Tamo, gdje i sunce ljepše sija, gdje ptice ljepše pjevaju, gdje ruže<br />

ljepše mirišu, gdje ima više zvijezda, gdje srce brže kuca, gdje je za mene carstvo osmijeha i<br />

radosti...<br />

Prije nekoliko dana sam bila kod strica. Loše je. Imao je već dva ciklusa hemoterapija, ima još<br />

dva. Došla sam kod njega da vidim kako je, a bolje da nisam. Samim ulaskom u njegovu sobu,<br />

osjetim negativnu energiju. Na krevetu do prozora leži stric, beživotno i iscrpljeno od terapija.<br />

Na stolu ispred njega sok od cvekle, grožđe, vitaminske tablete. Televizor pojačan, sluša vijesti.<br />

Miriše na bolnicu. Stvari na drugom krevetu su nerspremljene i bez reda, strina ne može stići da<br />

rasprema od toliko obaveza. Majka stričeva, koja je skoro nepokretna, živi s njima. Strina mora<br />

da se muči oko nje. Baba je tako čudan karakter. Razumna je, ali se toliko brine za svoje zdravlje<br />

da nije izašla iz kuče već deset godina. Strinu, koja skoro cio dan napolju čisti i hrani stoku i<br />

živinu, zove za bilo kakve gluposti, da joj sveže maramu, donese vode (a ima, recimo, po tri pune<br />

čaše vode na stolu). Kao da nema obzira što joj je sin bolestan i da sad sva pažnja treba biti<br />

njemu usmjerena! Ponekad dođem kod nje da vidim kako je. Čim uđem u njenu sobu, prepozna<br />

me po glasu. Jednom mi ovako reče «E, sine moj, da mi je da umrem, pa da vidim sestru kojoj ni<br />

na sahranu nisam mogla otići». Spustim pogled i počnem plakati, iako me ona ne bi vidjela i da<br />

podignem glavu. Kažem joj «Baba, bićeš ti živa, da vidiš kad ja završim fakultet», a ona «Eeee,<br />

sinko moj, da mi je umrijeti, a ti dođi babi na grob i reci kad završiš»... Bude mi žao... Ali ovo što<br />

radi strini je neoprostivo i krajnje neljudski...<br />

Već deset godina se družim s Draganom. Ona mi ja najbolja drugarica. Ovdje, u ovom malom<br />

mjestu, postoji mali broj stvari u kojima možeš uživati i trošiti slobodno vrijeme. Dragana i ja<br />

smo bile svaki dan zajedno, viđale se, dolazila jedna kod druge... Ne sjećam se da li sam se ikad<br />

ikome toliko puta nasmijala kao njoj i toliko tajni rekla... Nikome! Preživjele smo zajedno mnogo<br />

lijepih trenutaka. Svaku životnu dob sam preživjela s njom. I onda kad smo se igrale lutkama, i<br />

onda kad smo izlalzile... Ponekad imam osjećaj da me niko ne bi razumio. Moja maštanja,<br />

sanjanja... Ponekad sam toliko nervozna da sam spremna sve ljude oko sebe da dovedem do<br />

ludila. Ponekad plačem bez razloga, svađam se sa roditeljima, sestrom, profesorima. Dragana<br />

kroz sve to, takođe, prolazi. Zato me ona jedina razumije i podržava u svemu! Čak i neka moja<br />

razmišljanja koja totalno bježe od stvarnosti i razuma ona razumije. Čovjek se nikad ne može<br />

osjećati bespomoćno i nesrećno ukoliko, kad se god tako osjeća, može to reći nekom ko ga<br />

razumije bezuslovno! Ne znam šta bih bez nje...<br />

Ali vrijeme čini svoje... Dragana je punoljetna. Ne možemo uvijek biti djeca, igrati se lutkama,<br />

živjeti s roditeljima, dolaziti jedna kod druge, provoditi skoro svaki dan zajedno... Jer je vrijeme<br />

nabujali potok koji protiče velikom brzinom. Nisi ni svjestan, a on je već prešao kilometre i<br />

kilometre, godine i godine. Najveća ironija svega je što protiče nepovratno. Nijedan jedini<br />

molekul tog potoka se ne vraća, kao niti jedan sekund vremena.<br />

164


Tako da je došlo vrijeme da se Dragana i ja rastenemo. Oktobar je došao, Dragana je otišla na<br />

fakultet koji je udaljen na sto kilometara odavde. Rijetko dolazi kući, jer je prevoz skup. Ne<br />

viđamo se, te joj ne mogu ni pričati sve što mi se dešava, što je logično. Mogu joj ispričati kad<br />

dođe, ali je efekat razgovora s drugaricom najjači kad joj ispričaš onda kad to i osjećaš.<br />

Otkako je vrijeme učinilo svoje i rastavilo nas, osjećam se konstantno loše. Kad vidim neki dobar<br />

film na televiziji, dugu na nebu, zvijezdu padalicu, prvi snijeg, ne osjećam se lijepo ukoliko to<br />

iskustvo ne podijelim sa njom. Toliko puno mi znači, a tako malo se viđamo... Ironično, zar ne?<br />

Skoro sam ponovo bila kod strine. Više se ni ne usuđujem ući kod strica u sobu. Osijedio je, na<br />

nekim dijelovima mu je i opala kosa, blijed je i bez snage. Ne volim da on primijeti na mom licu<br />

da ga žalim. Tako da sam ostala napolju sa strinom i razgovarala. Rekla sam joj «E, moja strinice,<br />

šta je sve tebe snašlo. Striko bolestan, baba, posla oko stoke i previše.» A ona «Ne mogu ništa<br />

promijeniti, da me baba ne muči, bilo bi mi lakše. Stalno vrišti, galami na mene, zivka me za<br />

nekakve gluposti. Kao da imam vremena za nju. Kad me zovne da joj donesem vode, a pune joj<br />

čaše, dođe mi da je polijem. Ali neću da se griješim o nju.» «Kako baš sad», kažem joj, «kad je<br />

počeo bezbrižan život za tebe i strica, on se razboli». «E, dijete moje. Baš tad, kad malo mira<br />

osjetiš, lopatar (tako je ona zvala tumor, zbog sujevijerja da «ne čuje», pa dođe do mene) dođe<br />

i poklopi te. Tako valjda mora biti.» kaže. «A izgleda da mora... Život je borba, nema trenutka kad<br />

si slobodan...». I tako, nekoliko trenutaka ćutimo. Ona gleda u cigaretu koju mučno puši, ja u nju.<br />

Pa će «Izdržala je strina sve, pa će i ovo!». Samouvjerena je u sebe i u stričevo ozdravljenje. Tako<br />

i završismo razgovor.<br />

U svom primjeru, istakla sam loše strane proticanja vremena: starenje, bolest; mladu<br />

dob-rastanak s drugaricom. Ali nekad je i pozitivno da vrijeme prođe brzo. Meni drage osobe i ja<br />

čekamo da prođe ova godina dana. Dragana, da završi prvu godinu fakulteta. Strina i rodice da<br />

stric ozdravi. Ja, da odem u Crnu Goru i da budem na korak bliže do fakulteta. Isto kao što je<br />

nekad dobro da potok protiče brzo. Jer uloga brzog i nabujalog potoka nije samo da poplavi<br />

područje oko sebe, nego da prirodu snabdijeva vodom. Uloga brzog proticanja vremena nije<br />

samo da ostarimo, nego i da nas nauči da uživamo u svakom trenutku svog života, jer nikad ne<br />

znamo kad će nam baš taj trenutak biti neophodan. Možda će baš taj trenutak, koji smo<br />

zanemarili ili mu nismo predali toliko pažnje, biti predmet našeg sjećanja. Da mogu vratiti<br />

vrijeme mnogo stvari bih promijenila u životu. Između ostalog, više bih vremena provela sa<br />

stricem, svaki put kad nema strine ili rodice kod kuće, ostala bih s njim da pričam, ne bih se<br />

okrenula i otišla kući. U Crnoj Gori ne bih spavala, te bi mi tako dan proveden tamo trajao dvadeset<br />

četiri, a ne dvanaest sati. Znači, bila bih šest, a ne tri sedmice. S Draganom bih provela svaki<br />

sekund dana, nebitno kakav kontrolni rad imam sutra, ili kakav film je na televiziji. Ali sada je<br />

kasno. Sat ne čeka... Štaviše, nemilosrdno otkucava sekunde i život prođe! Isto kao što i potok<br />

ne čeka, samo protiče brže i brže, ulivajući se u rijeke. To mu je i glavni cilj, cilj kome teži i zbog<br />

koga je rizikovao milijarde i milijarde molekula vode i rizikoveće ih još toliko. A da li smo mi<br />

spremni rizikovati mnogo vremena kako bismo došli do svog cilja...? Ako uopšte znamo i koji je<br />

naš cilj...<br />

165<br />

Život / La vita


Život / La vita<br />

Tijana Ristić, Lopare<br />

IL TEMPO SCORRE<br />

Vivo già da diciassette anni. Vivo già da tempo... Relativamente lungo se si fa il paragone<br />

con la vita giornaliera di una farfalla, ma troppo corto se si fa il paragone con la vita del pianeta<br />

Terra. Ho la sensazione che proprio ieri ero una bambina, per la quale i problema più grande<br />

era quale matita colorata scegliere. E’ bello finché sei giovane, finché non capisci le difficoltà<br />

della vita degli adulti.<br />

Finché non incontri gli ostacoli della vita, però prima o poi l’incontrerai . ….<br />

Perché vivere in pratica è esistere per riuscire ad affrontare i problemi, altrimenti sarebbe<br />

impossibile……VIVERE.<br />

La vita, in verità è fatta di problemi …..<br />

Vivo, continuo ad esserci. Sono cosciente di quanto ancora potrei andare avanti? No.<br />

..E’ impossibile saperlo...... Per fortuna, molte cose si dimenticano, perché il tempo passa<br />

troppo velocemente….Il tempo è come un ruscello ingrossato che scorre con una grande velocità<br />

e non lo puoi fermare ... più veloce nella primavera e autunno. .. Piove tantissimo….. Il<br />

ruscello è più lento durante l’ estate e l’ inverno, quando fa caldo, quando fa freddo, quando c’è<br />

siccità, o quando gela….. Cosi è anche nella vita ...<br />

Nell’arco della vita di un uomo si presentano tutte le quattro stagioni. Quando stiamo bene,<br />

quando siamo pieni di vita, come il ruscello nel suo alveo, il tempo scorre in fretta, però quando<br />

abbiamo troppo caldo o freddo, scorre lentamente... Prendetevi quello che volete!<br />

Nel villaggio dove vivo, vivono anche i miei zii... la zia è la più brava donna che io abbia mai<br />

conosciuto... Con lei posso parlare di tutto... Posso dirle tutto lei; comprende i miei problemi<br />

pone attenzione a quello che le dico ..mi ascolta<br />

Fino a poco fa …vivevano felicemente con una figlia. ..Quanti bei momenti, ma anche tanti<br />

momenti tristi che abbiamo vissuto insieme. Quante risate e quanti pianti... purtroppo un<br />

giorno abbiamo saputo che lo zio si è ammalato….<br />

Il villaggio dove vivo è piccolo. Non si muove nulla. Ogni tanto sento la vera noia!<br />

E’ impensabile che nella propria città non ci sia un cinema , un campo da tennis, una piscina.<br />

E’ impensabile che non ci siano scuole, posti dove andare, una piazza...<br />

Come se vivessimo nel diciannovesimo secolo... Però mi sto impegnando per ottenere i miglior<br />

risultati a scuola per poter andare a studiare e trovare il lavoro da qualche altra parte, lontano<br />

da qui.<br />

Qualche volta papà si arrabbia con me, perchè preferisco i parenti di mamma. …è più<br />

forte di me. Solo quando vado da loro in Montenegro mi sento strapiena...non mi annoio<br />

…li con loro ci godiamo la vita, ci divertiamo, parliamo... Piango di gioia quando<br />

li vedo... Ogni tanto ho paura di questa felicità, la paura di non riuscire ha rinunciare a quella<br />

gioia e tornare a casa …. In Montenegro trascorro soltanto tre settimane, è poco però mi<br />

bastano per ricevere abbastanza energia ed ottimismo per vivere, vivere aspettando l’ anno<br />

prossimo per rivederli. Lì il tempo passa più velocemente... Probabilmente perché quando ci<br />

sentiamo bene e le cose che viviamo sono interessanti, tutto passa in fretta...<br />

166


167<br />

Život / La vita<br />

E di nuovo torno a casa... Qui le ore sono lunge... Sono passati settanta giorni da quando sono<br />

stata nel Montenegro, e ancora mi ricordo tutto, come se fosse successo ieri. Da lì non tornerei<br />

mai a casa, però devo. … Lì, sembra che il sole splenda di più , gli uccelli cantino meglio, le rose<br />

profumino di più, sembra che ci siano più stelle, il cuore batta più velocemente, è il mio regno<br />

del riso e della felicità...<br />

la zia è tanto stanca e lo zio sta ancora tanto male, la nonna .. quasi immobile vive con loro. La<br />

zia si prende cura anche di lei . la nonna non esce di casa da dieci anni. … Ogni tanto passo da<br />

lei per vedere come sta. Appena entro nella sua stanza mi riconosce dalla voce.<br />

Una volta mi ha detto: “ Figlia mia, vorrei morire per rivedere mia sorella ”…..<br />

Mi dispiaceva sentirla dire così.<br />

Già da dieci anni io e Dragana siamo amiche. Lei è la mia miglior amica.<br />

Dragana ed io stavamo ogni giorno insieme, ci incontravamo o a casa mia o a casa sua...<br />

Non ricordo di aver mai riso tanto come quando stavo con lei, ci siamo confidate tanti segreti...<br />

Come con nessun altro! Abbiamo passato insieme momenti bellissimi.<br />

Tutte le fasi della mia vita le ho condivise con lei.<br />

A volte penso che non ci sia nessun che mi possa capire… I miei pensieri, i miei sogni... Qualche<br />

volta posso essere molto nervosa, da fare impazzire tutti intorno a me. Talvolta piango<br />

senza una ragione, litigo con i miei genitori, con mia sorella, con i professori. Dragana è l’unica<br />

che mi capisce e mi sostiene in tutto!<br />

Lei capisce addirittura certi miei pensieri che sono lontanissimi dalla realtà.<br />

Nessun uomo si sentirebbe infelice se avesse una persona alla quale poter dire tutto senza<br />

condizioni!<br />

Non so cosa farei senza di lei...senza la mia amica.<br />

Però il tempo è passato ... Dragana è maggiorenne. …. Cosi è arrivato il momento che io e<br />

Dragana ci separiamo.<br />

E’ arrivato Ottobre. Dragana è partita per studiare all’ Università, cento chilometri lontano da<br />

qui. Viene raramente, perché il viaggio è costoso. Non ci vediamo più, enon posso raccontarle<br />

tutto quello che mi succede…. Da quando il tempo ha fatto il suo dovere e ci ha separate, mi<br />

sento male in continuazione.<br />

Quando vedo un bel film alla televisione, l’ arcobaleno nel cielo, una stella cadente, la prima<br />

neve, non mi sento bene perché non posso più condividere niente con lei. Lei è molto importante<br />

per me, e la vedo così poco ... Questo è l’ ironia della vita, è vero?<br />

La zia mi dice:> Aveva fiducia in se e nella<br />

guarigione dello zio...<br />

il tempo scorre si invecchia ci si separa dagli amici …ma a volte è anche un bene… si avvicina il<br />

tempo di incontrare Dragana di rivedere gli zii in Montenegro...<br />

Se potessi far tornare il tempo cambierei molte cose nella vita…


“Oči širom otvorene”/”Occhi ben aperti” - Mirna Bećirević, Mostar<br />

I DANAS SUZA KRENE / ANCHE OGGI LA LACRIMA SCENDE<br />

168


Oči širom otvorene / Occhi ben aperti<br />

Tijana Lazić, Šekovići<br />

I DANAS SUZA KRENE<br />

Stojim ovdje,<br />

Na sred Balkana,<br />

A oko mene ruševine.<br />

Gledam,al’ ne vidim ništa<br />

Od bola i suza i <strong>očima</strong>.<br />

Pred uzdrhtalim i uplašenim tijelom<br />

Slike se mijenjaju.<br />

Slike stradanja,bombardovanja,slike rata<br />

I kako ljudi ljude strijeljaju.<br />

Otišli su u rat želeći<br />

Svojoj djeci bolje sutra,mirne snove i mirna jutra.<br />

Nisu ovo učinili Amerikanci,<br />

Nisu učinili ni drugi stranci,<br />

Nego oni što su pobjegli,DA IH NE KRIVE!<br />

Ali,savjest će ih njihova kriviti<br />

Za sve žrtve.<br />

I moja dječija suza,<br />

Dok oplakuje sve mrtve.<br />

Rat je gotov,al’ samo na papiru,<br />

Jer i danas često krene BRAT NA BRATA,<br />

Pa uništavaju svoju zemlju milu<br />

DAĆE BOG PA VIŠE NEĆE BITI RATA!<br />

169


Oči širom otvorene / Occhi ben aperti<br />

Tijana Lazić, Šekovići<br />

ANCHE OGGI LA LACRIMA SCENDE<br />

Mi trovo qui<br />

Nel mezzo dei Balcani<br />

Intorno a me le rovine<br />

Guardo, ma non vedo nulla<br />

Dal dolore e dalle lacrime che ho negli occhi<br />

Il corpo tremante ed impaurito<br />

Le immagini scorrono<br />

Immagini di stragi, di bombardamenti, immagini di guerra<br />

di esecuzioni<br />

Sono andati a fare la guerra desiderando<br />

un futuro migliore per i propri figli, sogni tranquilli, mattinate tranquille.<br />

Non c’entrano gli americani<br />

Non c’entrano altri popoli stranieri<br />

Quelli che sono fuggiti, PER NON ESSERE GIUDICATI COLPEVOLI<br />

Un giorno saranno coscienti e sentiranno le loro colpe<br />

Per tutte le vittime<br />

E anche la mia lacrima da bambina<br />

Mentre piange tutti i morti.<br />

La guerra è finita, ma solo sulla carta<br />

Perché ancora oggi c’è ostilità fra le persone<br />

si distrugge la terra amata<br />

CHE DIO CI AIUTI AFFINCHE’ NON CI SIA PIU’ LA GUERRA<br />

170


La cronologia dell’iniziativa, finanziamenti e gestione:<br />

Tok inicijative, finansiranje i upravljanje:<br />

(2006-2007) Cooperazione Italiana, UTL Sarajevo - Gestione Diretta<br />

Progetto “Sostegno alle azioni a favore di bambini/e e adolescenti in condizioni di particolare<br />

vulnerabilità e a rischio in Bosnia Erzegovina” - prima fase (laboratori fotografici“Attraverso i<br />

Nostri Occhi” mantenuti a Mostar e Tasovčići)<br />

(2006-2007) Italijanska Kooperacija za razvoj, UTL Sarajevo – Direktno upravljanje projektom<br />

"Podrška akcijama u korist djece i mladih koji se ubrajaju u posebno ugrožene i rizične grupe u<br />

Bosni i Hercegovini" - prva faza (foto radionica "<strong>Viđeno</strong> <strong>našim</strong> <strong>očima</strong>" Održan u Mostaru i<br />

Tasovčićima)<br />

(2008) Cooperazione Italiana, UTL Sarajevo - Gestione Diretta<br />

Progetto “Sostegno alle azioni a favore di bambini/e e adolescenti in condizioni di particolare<br />

vulnerabilità e a rischio in Bosnia Erzegovina” - terza fase (laboratori fotografici “Attraverso i<br />

Nostri Occhi” mantenuti a Srebrenica e Sarajevo)<br />

(2008) Italijanska Kooperacija za razvoj, UTL Sarajevo – Direktno upravljanje projektom<br />

"Podrška akcijama u korist djece i mladih koji se ubrajaju u posebno ugrožene i rizične grupe u<br />

Bosni i Hercegovini" - treća faza (foto radionice "<strong>Viđeno</strong> <strong>našim</strong> <strong>očima</strong>" održane u Srebrenici i<br />

Sarajevu)<br />

(2004 – 2008 ) Convenzione tra la D.G.C.S. del Ministero degli Affari Esteri e l’Associazione<br />

Temporanea di ONG con capofila il <strong>CISP</strong> Programma “Sviluppo della condizione dei bambini,<br />

degli adolescenti e dei giovani in Bosnia Erzegovina” (mostra fotografica “Attraverso i Nostri<br />

Occhi” presentata a Roma durante Intermundia Festival)<br />

(2004 - 2008) Sporazum između D.G.C.S. Ministarstva vanjskih poslova Republike Italije i privremenog<br />

konzorcija 5 italijanskih NVO na čelu sa <strong>CISP</strong>-om, Program "Poboljšanje položaja djece i<br />

mladih u Bosni i Hercegovini" (izložba fotografija " <strong>Viđeno</strong> <strong>našim</strong> <strong>očima</strong> " predstavljena u Rimu<br />

tijekom “Intermundia” festivala)<br />

172


(2009-2011) Promosso MAE: AID 8882<br />

Progetto “Promozione di politiche giovanili a livello locale nel Nord Est della Bosnia Erzegovina”<br />

(laboratori fotografici “Attraverso i Nostri Occhi” mantenuti a Čelić, Lopare, Sapna e Šekovići e<br />

laboratori di scrittura “Attraverso i Nostri Occhi” mantenuti a Čelić, Lopare, Sapna, Srebrenica e<br />

Šekovići)<br />

(2009-2011) Promosso MAE: AID 8882<br />

Projekat "Promocija omladinske politike na lokalnom nivou u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini"<br />

(foto radionice “<strong>Viđeno</strong> <strong>našim</strong> <strong>očima</strong> ", održane u Čeliću, Loparama, Sapni i Šekovićima i<br />

književne radionice “<strong>Viđeno</strong> <strong>našim</strong> <strong>očima</strong>”, održane u Čelicu, Loparama, Sapni i Šekovićima)

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!