Još ponekad sanjam... Webstilus zbornik 2010.

Alen Alenijevič Elijevski
Snovi rastu drugdje
Utonuvši u san, sve se promijenilo. Umjesto na gornjem krevetu,
sada se nalazi na palubi jahte - snježno bijele jahte, a u rukama mu
kormilo, svježe prefarbano sadolinom. Zaštita od crva. Njegova
prljava i prugasta crno-bijela bluza pretvara se u plavu košulju s
džepom na lijevoj strani. Rukavi te poderane bluze nestaju i sada je
to prava ljetna košulja. Ona iz izloga. Donji dio uniforme nestaje.
Nogavice iščezavaju i to je sada plavi šorc. One, dobro mu poznate
poderane cipele, pretvaraju se u bijele patike s bijelim pertlama. I
one ne žuljaju. Čak su za broj veće, za svaki slučaj.
Dječak ispod, s korom hljeba koja bi mu derala desni i zbog čega
bi dugo poslije plakao, polahko nestaje. To je sada neki novi dječak
koji jede cijelo pile i koji se smije dok na slamku pije limunadu,
pravu, od cijeđenog limuna.
Memljivi plafon više nije tu. Zamijenilo ga je plavo nebo koje se
prostire u nedogled. Oblaka nema. Nema ni poda. Kao da ga nikad
nije ni bilo. To je more, pravo pravcato more. Kao ono iz sna, iz
priča. Ostalih ljudi iz sobe nema. Spakirali su kofere i već su se
ukrcali na palubu.
Stari djed Jakov, u prikrajku, sjedi na stolici i čita novine.
Najavljuju lijepo vrijeme. Margarita trči za svojim sinom Jozefom
pokušavajući da ga smiri. Galama. Ta sretna galama. I to nebesko
plavo, duboko more…
Brod isplovljava. Gusti oblačići dima signal su da polaze.
Polahko se odvajaju od kopna. Vojnici stoje na obali. Piju vino, kao
znak zdravice. Drugi ispaljuju kratke rafale u zrak, grohotom se
4
Još ponekad sanjam...