God. X. (2012.) br. 1 (10) - Franjevačka provincija Presvetog ...
God. X. (2012.) br. 1 (10) - Franjevačka provincija Presvetog ...
God. X. (2012.) br. 1 (10) - Franjevačka provincija Presvetog ...
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
gdje ste otišli tako daleko Bogu iza<<strong>br</strong> />
leđa?. Tada mi jedna od njih lijepo<<strong>br</strong> />
odgovori: E, oče! Vi ste, evo,<<strong>br</strong> />
prvi put došli ovamo i govorite kako<<strong>br</strong> />
smo tako daleko Bogu iza leđa.<<strong>br</strong> />
A vi svake nedilje nas korite što ne<<strong>br</strong> />
dođemo na misu u Lukar Gospi Čatrnjskoj.<<strong>br</strong> />
Do<strong>br</strong>o mi je rekla i dočekala<<strong>br</strong> />
me! Korimo ih bez razloga?!<<strong>br</strong> />
Mrtvac na skalama<<strong>br</strong> />
Kad sam bio u Promini, imao<<strong>br</strong> />
sam jedan sprovod na Miljevcima.<<strong>br</strong> />
Sprovod je bio od oca moje<<strong>br</strong> />
neviste Milke Duilo. Sprovod sam<<strong>br</strong> />
vodio iz Bogetića Miljevačkih do<<strong>br</strong> />
Svetog Pavla. Kako? Mrtvaca<<strong>br</strong> />
su zamotali u lancun ili deku te<<strong>br</strong> />
ga stavili na skale i vezali konopom<<strong>br</strong> />
da ne bi pao. Tada su ga četvorica<<strong>br</strong> />
uzela na ramena i prikim<<strong>br</strong> />
putem kroz ograde nosili prema<<strong>br</strong> />
crkvi. Više su trčali nego hodali,<<strong>br</strong> />
jer je teško i daleko nositi. Put je<<strong>br</strong> />
bio nikakav. Moglo bi se reći: s<<strong>br</strong> />
kamena na kamen smo koračali.<<strong>br</strong> />
Svega nas je bilo u sprovodu<<strong>br</strong> />
oko 20 osoba. Kad bi se umorili,<<strong>br</strong> />
malo bi stali i za pokojnika se<<strong>br</strong> />
pomolili. To su bila „počivališta“:<<strong>br</strong> />
malo bi odušili i odahnuli oni koji<<strong>br</strong> />
su pokojnika nosili.<<strong>br</strong> />
Kako sam obavljao<<strong>br</strong> />
blagoslov kuća<<strong>br</strong> />
Za Božić i sv. Martina susjed<<strong>br</strong> />
i komšija, župljanin Mate Ljutić<<strong>br</strong> />
rečeni Mateša imao je dva konja<<strong>br</strong> />
i kola. Upregnuo bi konje u kola<<strong>br</strong> />
i tako bi s kolima išli od kuće do<<strong>br</strong> />
kuće. Na kolima bi bila bačva od<<strong>br</strong> />
dva stolitra za vino, nekoliko vrića<<strong>br</strong> />
za žito i to za redovinu.<<strong>br</strong> />
U habitu, sa štolom i kotom<<strong>br</strong> />
sjedio bih kod Mateše na dasci, i<<strong>br</strong> />
još bih nosio kadionik, svetu vodu<<strong>br</strong> />
i ostalo što pripada. Konji su<<strong>br</strong> />
o vratu imali i zvona! Sve bi odje-<<strong>br</strong> />
kivalo, kad bi fratar dolazio u selo.<<strong>br</strong> />
Svaka kuća davala bi dvije ili<<strong>br</strong> />
tri litre vina, i livali u bačvu. Drugi<<strong>br</strong> />
bi donosili malo šenice, ječma,<<strong>br</strong> />
kokuruza u vreće. Tako cijeli dan.<<strong>br</strong> />
U župi bi toga dana imao misu<<strong>br</strong> />
drugi svećenik: kolega fra Frano<<strong>br</strong> />
Samodol ili fra Šimun Čugura.<<strong>br</strong> />
U Rim radi vode<<strong>br</strong> />
Kad sam bio u posjeti jednoga<<strong>br</strong> />
dana kod zadarskog nadbiskupa<<strong>br</strong> />
pok. Mate Garkovića, i kad sam<<strong>br</strong> />
mu rekao da mi je najteže biti<<strong>br</strong> />
bez vode nije mogao vjerovati,<<strong>br</strong> />
da živim u takvim uvjetima. Tresao<<strong>br</strong> />
se od smijeha na moju izjavu.<<strong>br</strong> />
Obećao mi je pomoć. Njegov<<strong>br</strong> />
pomoćnik biskup Marijan Oblak<<strong>br</strong> />
ide u Rim i zatražit će nešto novca<<strong>br</strong> />
meni za vodu. Tako i bî. Isposlovao<<strong>br</strong> />
mi je 500 američkih<<strong>br</strong> />
dolara za tu svrhu. Odmah sam<<strong>br</strong> />
odredio napraviti gusternu i to<<strong>br</strong> />
izvrših. Uz kuću napravih najjeftiniju<<strong>br</strong> />
gusternu (čatrnju). Kroz<<strong>br</strong> />
zid sproveo sam i u kuću, da<<strong>br</strong> />
imam vodu prirodnim padom.<<strong>br</strong> />
(Fra M. Ujević)<<strong>br</strong> />
Čini do<strong>br</strong>o, pa se ne kaj’!<<strong>br</strong> />
U mozaiku moga životnog<<strong>br</strong> />
iskustva ima puno toga smišnoga,<<strong>br</strong> />
zanimljivoga, ozbiljnoga i ponešto<<strong>br</strong> />
do<strong>br</strong>oga. Ovom prigodom<<strong>br</strong> />
izdvojio bih jedan neiz<strong>br</strong>isiv doživljaj<<strong>br</strong> />
koji se duboko urezao u život<<strong>br</strong> />
članova jedne obitelji, porijeklom<<strong>br</strong> />
iz Janjeva koja danas živi u<<strong>br</strong> />
zagrebačkoj Du<strong>br</strong>avi.<<strong>br</strong> />
O čemu se zapravo radi? Bilo<<strong>br</strong> />
je to početkom 80-ih godina<<strong>br</strong> />
minulog stoljeća, tada sam bio<<strong>br</strong> />
župnikom u Župi Sv. Ante Padovanskoga<<strong>br</strong> />
u Primorskomu Docu.<<strong>br</strong> />
Upravo smo slavili blagdan Sveca<<strong>br</strong> />
svega svijeta. U procesiji je u ono<<strong>br</strong> />
doba bilo i konja (iz Čvrljeva),<<strong>br</strong> />
<strong>2012.</strong><<strong>br</strong> />
koje su ljudi doveli na blagoslov.<<strong>br</strong> />
Isto tako bilo je i onih koji su<<strong>br</strong> />
prodavali krunice, molitvenike,<<strong>br</strong> />
križeve, sličice, medaljice…<<strong>br</strong> />
Nakon misne proslave na<<strong>br</strong> />
otvorenom prilazim nekima od<<strong>br</strong> />
njih i pitam: odakle ste? A oni rekoše:<<strong>br</strong> />
iz Janjeva, ali sada živimo<<strong>br</strong> />
u Zagrebu. A bilo ih je petoro, svi<<strong>br</strong> />
iz jedne obitelji – Matić.<<strong>br</strong> />
Izričito sam im tada rekao:<<strong>br</strong> />
nemojte ići odavde, imam za vas<<strong>br</strong> />
jedan dar. Čim sam uspio doći u<<strong>br</strong> />
župnu kuću, izdao sam topli nalog<<strong>br</strong> />
onima u kuhinji neka spreme<<strong>br</strong> />
pet ručaka (pomalo i obilatije) i<<strong>br</strong> />
jedan im je po kratkom postupku<<strong>br</strong> />
odvezao kod crkve. A oni su<<strong>br</strong> />
blagovali i po vozaču uputili izraze<<strong>br</strong> />
svoje duboke zahvalnosti. Ali<<strong>br</strong> />
nije s time gotovo. Prohujalo je<<strong>br</strong> />
20-tak godina otkako ih nisam<<strong>br</strong> />
vidio, ni s njima se čuo.<<strong>br</strong> />
Koliko me pamćenje služi (a<<strong>br</strong> />
služi me Bogu hvala do<strong>br</strong>o) bilo<<strong>br</strong> />
je to godine 2005. Jedne večeri<<strong>br</strong> />
zazvoni telefon u župnome stanu<<strong>br</strong> />
u Siveriću. Uzmem slušalicu<<strong>br</strong> />
– Izvolite? – Jeste li Vi fra Stjepan<<strong>br</strong> />
Matić? – Jesam, odgovorim! – A<<strong>br</strong> />
Vi, tko ste Vi? – Mi smo Janjevci iz<<strong>br</strong> />
Zagreba, obitelj Matić. Ne možemo<<strong>br</strong> />
i nećemo nikada zaboraviti kada<<strong>br</strong> />
ste nas raskošno počastili ručkom u<<strong>br</strong> />
Primorskomu Docu. Propitali smo<<strong>br</strong> />
se za Vas gdje ste, u kojoj ste službi<<strong>br</strong> />
da Vam se i na ovakav način od srca<<strong>br</strong> />
zahvalimo. A o Vašem nesebičnom<<strong>br</strong> />
i hvalevrijednom potezu pričamo<<strong>br</strong> />
mnogim prijateljima.<<strong>br</strong> />
Ne smije se nikada zaboraviti<<strong>br</strong> />
niti smetnuti s uma, što sv. Matej<<strong>br</strong> />
u svom evanđelju piše: „… Zaista,<<strong>br</strong> />
kažem vam, koliko učiniste<<strong>br</strong> />
jednom od ove moje najmanje<<strong>br</strong> />
<strong>br</strong>aće meni učiniste“ (Mt 25,40).<<strong>br</strong> />
(Fra S. Matić ) a<<strong>br</strong> />
59
Change language