Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

G O D I Š N J A K S V E T I Š T A 

GODINA XXXVIII.-XXXIX. kolovoz 2012. 

ISSN: 1330-5107

DEVETNICA I HODOČAŠĆA 

GOSpI SINJSKOJ – 2012. 

DEVETNICA 

Od 6. do 14. kolovoza 

– 18.20: krunica i molitva devetnice 

– 19.00: sv. Misa - predvodi: fra Ivan Šarčević) 

5. kolovoza: – 7.30 – procesija iz Svetišta na Gospin Grad, 

zatim zavjetna misa na Gospinu Gradu, predvodi 

mons. Egidije Živković, biskup iz Željeznoga 

(Eisenstadt), Gradišće, Austrija 

– Alkarske svečanosti (poslijepodnevni sati) 

RASPORED HODOČAŠĆA 

Od 31. srpnja do 14. kolovoza 

1. ŽUPA GOSPE SINJSKE (7.00): 

• 6. kolovoza, ponedjeljak – Glavice 

• 7. kolovoza, utorak – Brnaze 

• 8. kolovoza, srijeda – Radošić 

• 9. kolovoza, četvrtak – Lučane 

• 10. kolovoza, petak – Karakašica i Suhač 

• 11. kolovoza, subota – Čitluk i Jasensko 

• 13. kolovoza, ponedjeljak – Sinj i Podvaroš 

2. DRUGE PRIJAVLJENE ŽUPE NADBISKUPIJE 

• 28. srpnja, subota – Dubrava-Sitno Gornje (10.30) 

• 29. srpnja, nedj. – Dicmo (8.00), Trilj-Košute – Vedrine i 

Vojnić/Gardun (9.00) 

• 6. kolovoza, ponedj. – Otok/Udovičići (9.00) 

• 7. kolovoza, utorak – Gala/Gljev (9.00); Čaporice (7.00) 

• 8. kolovoza, srijeda – Bajagić-Obrovac (9.00) 

• 9. kolovoza, četvrt. – Turjaci (9.00) 

• 10. kolovoza, petak – Grab i Ruda (9.00) 

• 11. kolovoza, sub. – Bitelić-Zasiok-Vučipolje-Dabar, 

Ugljane-Strmendolac-Nova sela, 

Okruk/Čiovo, Kaštela/Radun, Split/ 

Pujanke (9.00); Split/Brda (19.00) 

• 12. kolovoza, nedj. – Imotska krajina i Rama (10.00) 

• 13. kolovoza, pon. – Hrvace, Potravlje-Satrić-Maljkovo, 

Zelovo i Tijarica-Kamensko (9.00) 

• 19. kolovoza, nedj. – Mravince i Kučine (7.00) 

3. HODOČAŠĆE MLADIH, 12. kolovoza (nedjelja) u 6.00 

GOSpA SINJSKA 

- godišnjak Svetišta 

God. XXXVIII. - XXXIX. 

kolovoz 2012. 

Nakladnik: 

Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske 

Fratarski prolaz 4 

HR – 21230 Sinj 

Tel. 021 – 70 70 10; 021 – 70 70 17; 

faks: 021 – 826 217; 

e-pošta: 

franjevacki.samostan.sinj1@st.t-com.hr 

www.gospa-sinjska.t-com.hr 

Odgovorni urednik: 

fra Bože Vuleta 

Glavni urednik: 

fra Nedjeljko Jukić 

Uredništvo: 

fra Bože Vuleta, fra Pavao Norac-Kevo, 

fra Nedjeljko Jukić, fra Stipe Šušnjara, 

Dunja Vusio 

Korektura: 

Mislav Cvitković i Anđela Vrdoljak 

Priprema i grafička oprema: 

fra Nedjeljko Jukić i Silvio Družeić 

Fotografije: 

fra Nedjeljko Jukić, Zoran Alajbeg, 

Fototeka Svetišta Čudotvorne Gospe 

Sinjske 

Tisak: 

Jafra-print d.o.o.

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. 

Uvodna riječ upravitelja Svetišta 

S tarozavjetni pojam „svetišta nad svetištem“ nije prenesen u kršćanstvo. 

Zastor koji je u hramu dijelio „svetište“, tj. prostor za vjernike, od „svetišta 

nad svetištem“, u koje je smio ući veliki svećenik i to samo određeni broj puta 

godišnje, razdrla se kad je Isus umro na križu. Taj događaj sadrži snažnu sliku 

koja nam govori da je Isus svima otvorio pristup Svetomu. No kršćanstvo je 

ipak zadržalo pojam svetoga mjesta, svetišta. To mjesto je definirao sam Isus: 

Gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrana, tu sam i ja među njima. 

Ta su mjesta susretišta razmjene svete Božje riječi u susretu s Utjelovljenom 

Riječju (Isusom). Kao takva ta mjesta postaju čuvari pamćenja susreta s 

Riječju. Ona su i rasadnici Božje riječi među one koji u njih hodočaste. Stoga 

smo zahvalni da smo u ovaj broj Gospe Sinjske mogli uvrstiti vrijedne tekstove 

sa savjetovanja održanog u Međugorju 12.-13. listopada 2011. godine pod 

zajedničkim nazivnikom: Hodočašća u službi evangelizacije u organizaciji Vijeća 

za evangelizaciju Konferencije franjevačkih provincijala. 

Vama za informaciju i povijesti za čuvanje donosimo i neke važnije događaje 

iz Svetišta Gospe Sinjske. Među njima je zacijelo dovršetak gradnje klaustra 

ili crkvenoga atrija na mjestu koje je poznato gotovo svim hodočasnicima. 

Između „živih projekata“ želim posebno istaknuti Festival marijansko-duhovne 

klapske pjesme Klape Gospi Sinjskoj, rad udruge Cjelovit život i rad 

drugih vjerničkih skupina. 

Kako je moj mandat gvardijana i upravitelja Svetišta Čudotvorne Gospe 

Sinjske istekao, tako prestaje i moja uloga odgovornoga urednika Gospe Sinjske. 

Odlazim s obogaćenim pamćenjem u koje su se urezali brojni ljudi i događaji 

po kojima je Bog, tako to doživljavam, „mijesio“ moje krhko biće i još 

krhkiji duh i dušu. Odlazim zahvalan Bogu i Božjoj Majci za svaki trenutak 

koji sam prove u Njezinu Svetištu – za svaku „ružu i trn“. 

Nosim u pamćenju najveći broj meni nepoznatih ljudi – svih hodočasnika 

i vjernika Župe Gospe Sinjske koje su se odazivali na moje poziva da mole za 

mene, za moju braću franjevce, sve svećenike i druge nakane. Najsrdačnije 

vam zahvaljujem i molim da vam Gospa Sinjska izmoli milost po Božjoj volji. 

Uz zahvalu svoj svojoj braći franjevcima, bez ijednoga izuzetka, na čelu s 

mojim zamjenicima i župnicima fra Nikicom Ajdučićem i fra Pavlom Norcem 

Kevom, posebnu zahvalnost ističem fra Stipi Šušnjari koji nije isticao svoj rad 

a samozatajno je i odgovorno vršio svoju službu ekonoma i bdio nad svim 

potrebama i događanjima kako u Samostanu tako i u Svetištu. 

Zahvaljujem brojnim znanim i neznanim dobročiniteljima Svetišta i donatorima 

koji su nam omogućili pomagati potrebnim studentima preko Fonda 

Gospe Sinjske. Najusrdnije se preporučujem vašoj nesebičnosti u budućoj potpori 

Fonda. 

I ne posljednjem, zahvaljujem fra Nedjeljku Jukiću za obiman i zahtijevan 

urednički posao uključujući gotovo cjelokupnu grafičku opremu. Neka mu 

Gospa Sinjska izmoli zdravlje i ustrajnost. Zahvaljujem i vam dragi čitatelji 

bez kojih naše glasilo ne bi imalo smisla. 

Neka vas prati zagovor Čudotvorne Gospe Sinjske i Božji blagoslov! 

Fra Bože Vuleta, gvardijan i upravitelj Svetišta 

1

2 

Mons. dr. Marin Barišić 

nadbiskup metropolit splitsko-makarski 

Svetkovina Uznesenja blažene Djevice Marije – Velika Gospa 

Euharistijsko slavlje – Sinj, 15. kolovoza 2011. 

HOMILIJA 

„Usta Marija i pohiti … Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu“. 

Braćo i sestre! Na svetkovinu uskrsnuća blažene Djevice Marije dušom i 

tijelom uznesene u nebo u evanđelju susrećemo Mariju na njezinu povijesnom 

pohodu iz nazaretskog doma Zaharijinoj kući. Uz blagoslovni pozdrav „Šalom!“ 

na pragu Zaharijina doma upita Marija Elizabetu: Kako si? Razdragana 

Elizabeta zaboravlja sebe i svoje poteškoće, od iznenađenja i radosti progovara: 

Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni 

da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas 

pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi (Lk 1, 42-44). 

I ja rado pozdravljam vas, draga braćo i sestre, okupljene danas u našem 

svetištu Gospe Sinjske. Srdačan pozdrav vama, braćo franjevci, čuvari svetišta 

Gospe Sinjske, oče gvardijane i oče župniče, poštovani dekane, ravnatelju 

inozemne pastve i braćo svećenici u koncelebraciji. Isto tako pozdravljam gospodina 

gradonačelnika, sve uvažene predstavnike državnih vlasti, hrvatske 

branitelje i njihove obitelji, ponosne alkare, sve Gospine hodočasnike, kao i 

sve one koje nosite u svome srcu. 

Dakako, završila je blažena Djevica Marija svoje zemaljsko hodočašće. Mi 

častimo grobove i relikvije svetih apostola, no povijest ne poznaje i ne 

posjeduje relikvije blažene Djevice Marije. Od početka kršćani Istoka i Zapada 

kao prvi događaj vezan uz Gospu slave Marijino Uznesenje dušom i tijelom u 

nebo. Slave njezino uskrsnuće na radost neba i zemlje. 

Iz potpuno ostvarene uskrsne dimenzije Marijina života, oslobođene 

ograničenosti vremena i prostora, majka Marija danas i nama dolazi ususret, 

pozdravlja i pita sve nas: „Kako si?“ Nije to uobičajeno, površno pitanje, već 

majčinsko, blisko, toplo. Pita okom i srcem, želi vidjeti i čuti glasove radosti i 

nade, tjeskobe i žalosti svoje djece. Pita nas ona koja nas je pod križem primila 

i rodila, ona koja sada svoje nebesko majčinstvo još dublje veže uz nas, svoje 

sinove i kćeri. 

„Kako si?“, pita nas ona koja je bila učenica i učiteljica vjere; ona u čijem je 

srcu i domu boravila Riječ Božja – Isus Krist, začetnik i dovršitelj naše vjere, 

po kome smo kršćani sa željom da to još više budemo. 

Pita nas majka koja dobro znade da je ljudski život poput putovanja na 

uzburkanom moru povijesti, gdje nije uvijek lako biti i izdržati. Puno je oluja, 

tama, noći, izazova, pitanja, ponuda, patnja, nepravdi, rana na duši i tijelu. U 

moru poteškoća i voda zna doći do grla. U nesigurnosti i ugroženosti pokušavamo 

tražiti svjetlo i usmjerenje. Na pozornici života pojavljuju se neka svjetla, 

ali često su to zvijezde osvijetljene prividnim svjetlom umjetnih reflektora. 

Kad se svjetla ugase, onda nastaje veća praznina i tama. 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012.

zla. Svjedoci smo zavedenosti i opasnosti zla kako u povijesti, tako i u našoj 

stvarnosti. Zmaj stade pred ženu koja imaše roditi (Otk 12, 4), da dijete proždre 

prije njegova rođenja. Svojim varkama ovisnosti, laži, krađe, kriminala, nasilja, 

droge, alkohola, podjela i razvoda, erotiziranog mentaliteta, pedofilije, 

egomanije želi osvojiti i sve rođene od žene. 

Pobačaj i eutanazija, nepravde i podjele, poštenje i kriminal doista su u 

režiji Zmaja. Nikakvo čudo da djeca zavedenih roditelja, onih koji su u svoje 

vrijeme prihvatili abortus, danas uzvraćaju i prihvaćaju eutanaziju. Zmaj i 

kad priskače tobože u pomoć, nudeći svoj čamac za spašavanje, nije dobronamjeran. 

Mnoge potapa i davi u čaši, a neke s obećanim krilima prema raju 

strmoglavljuje u dubine. Itekako je zainteresiran i za društvene i kulturne institucije, 

kao i za razum, savjest i srca ljudi. 

Zbog toga nas majka Marija pita: Kako si? Možeš li? Kako se nosiš Uspijevaš 

li se održati? Da, braćo i sestre, pogađa nas i opterećuje nas puno toga u našoj 

sredini. Tko to od nas ne analizira, ne kritizira, ne upire prstom tražeći krivce 

i odgovorne za stanje u društvu? Jadikujemo i s istomišljenicima optužujemo 

one druge, opravdavajući sebe. Uvijek je netko drugi odgovoran za stanje i 

rješenje. Zar je stoga čudno da pripadamo najbrojnijoj stranci u Hrvatskoj – 

bezbojnoj stranci „jadikovanja i kukanja“?! Riječi majke Marije Kako si? žele 

nas podsjetiti na mogućnost da mi budemo svjetlo u tami. 

Na uzburkanom moru naše povijesti, blaženu Djevicu Mariju nazivamo 

Zvijezdom mora. Ona, majka Riječi Božje i naša Majka, prva je od nas 

uznesena dušom i tijelom u nebo i postala svom putničkom narodu znak utjehe 

i sigurnost nade. Njena uskrsna ostvarenost i naša je budućnost. 

Otajstvo, snagu i ostvarenost te budućnosti na slikovit je način izrazio ruski 

pisac i filozof Solovljev slikom dijamanta. Naime, po svome kemijskom sastavu, 

dijamant je isti kao ugljen. Svjetlo je bitno. Međutim, dok ugljen samo 

upija svjetlo, ne propušta ga, gasi ga u sebi, dijamant ga prima i dalje širi. 

Ljepota dijamanta nije u vlastitosti njegova sastava, jer je isti kao i tamnog 

ugljena. No, ni bogatstvo dijamanta ne ovisi samo o svjetlu, jer i na ugljen 

pada svjetlo, ali bez promjene. Bogatstvo i ljepota dijamanta plod je otvorenosti 

i prožimanja svjetlosti, a ujedno i osvjetljene materije, koja ga sada očituje 

u svojoj sredini. 

Svjetlo nikada ne analizira, već svjedoči i mijenja tamu. Izvor našega svjetla i 

nade jest Mlado Sunce s visine, koje osvjetljava tamu povijesti i samu tamu 

groba i smrti. Braćo i sestre, i u nama krštenicima već je na djelu isti proces: 

otvorenost naše ljudske grješnosti i darovanost Božjoj milosti. Ovom svjetlu 

otvorene su tolike osobe u našoj sredini, bračni drugovi, obitelji, mladi i stari, 

anonimni i nositelji društvenih uloga, tihi svjedoci koji su nam usmjerenje i 

ohrabrenje na našem zemaljskom putovanju. To su oni koji primiše svjetlo 

vjere, nade, ljubavi i koji ga odražavaju i svjedoče u svojoj sredini, osobito 

otvorenošću životu. Drago mi je ovdje navesti dio pisma koje sam primio ovih 

dana. Jedan bračni par, uz događaj krštenja svoga djeteta, ovako piše: 

”Mi smo katolici, Hrvati i potječemo iz takvih obitelji. Naša je situacija društveno 

i financijski, hvala Bogu, dobra. Upravo nas vjera u Boga vodi kroz životne izazove 

bez iracionalnih strahova. Imati četvoro djece u današnjem društvu, nažalost, nije 

nimalo ‘in’, pogotovo ako ste, kao što smo mi, intelektualci, na uglednim i dobrim 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. I Apokalipsa na simboličan način upozorava na Zmaja – prisutnost tame i 

3

4 

poslovima, s karijerama pred nama… Neki su naši poznanici skoro sa žaljenjem nad 

nama komentirali činjenicu da ćemo, eto, imati četvero djece… Oni u tome vide samo 

patnju i odricanje od ovozemaljskih blagodati. Djeca su najčešće smetnja u maksimalnom 

uživanju u istima. 

Naše su životne vizije i prioriteti posloženi ipak malo drugačije. Neizmjerno je 

bogatstvo koje imamo slušajući dječji smijeh, pitanja i razgovore, prolazeći s njima 

dane odrastanja i nikakva druga ovozemaljska blagodat se s time ne može mjeriti. 

Svakodnevno zahvaljujemo Bogu na daru djece…” 

Ovo je stvarna himna Lijepoj našoj! U ovom zboru je melodija života i budućnosti 

naših domova i domovine Hrvatske. 

Svjetlo Božje ljubavi i primjer života ovoga bračnog para, ali i tolike braće 

i sestara, poziva i ohrabruje nas da ne klonemo, da se ne zatvorimo, da ne 

postanemo tamni ugljen – fosili života. Egoistično zadržavanje svjetla samo za 

sebe ne darivajući ga drugima gasi život i nadu u budućnost. Slika dijamanta 

izražava ljepotu života, slavu i dostojanstvo čovjeka. Po svojoj naravi čovjek 

teži za slavom. Ponekad na pogrješan način, pod svaku cijenu. U broju svojih 

cipela ne osjeća se dobro, a koračati mu je dalje i više. Međutim, ponižavajuće 

je kad se predaje duša i prodaje tijelo za kratkotrajnu slavu, vlast i čast. 

Samo je Bog dostojan slave i hvale. Upravo je riječ slava u Bibliji riječ za 

Boga. Ali, Bog svoju slavu ne želi sam za sebe, dijeli je s nama. Za slavu 

smo stvoreni i određeni. Svjesni toga, i onomu koga pratimo na vječni pokoj 

znamo reći: Slava mu! Tako govorimo i kad čovjek više sliči ugljenu! Smrt je 

neizbježna za svakoga čovjeka. Na tu ljudsku neizbježnu sudbinu u poganskom 

Rimu podsjećalo se slavne osobe u najsvečanijem trenutku proglašenja 

titula, pobjeda i zasluga. Prigodom dodjele ordena i odličja onima kojima su 

se podizali slavoluci, na dan svečanosti, jedan sluga držeći u ruci lovorov vijenac, 

i idući iza slavljenika, stalno je ponavljao ove riječi: memento mori, memento 

mori! Sjeti se da ćeš umrijeti! Istina je to, ali ne potpuna. 

Naime, smrt je neizbježni zid pred kojim se zaustavlja svako zemaljsko 

biće. Ipak, mi kršćani u vjeri nadilazimo tu ljudsku, da ne kažem pogansku 

logiku, svojevrsnu opomenu: memento mori! U svjetlu Radosne vijesti 

Boga ljubavi koji radi nas i radi našega spasenja čovjekom posta, od toga, za 

čovjeka najradosnijeg događaja, ovaj memento ostaje, ali dobiva posve drukčiji 

smisao: Memento vivere! Spomeni se da ćeš živjeti! Ne više opomena, već radosna 

poruka! Ne crni ugljen, već transformirani u dijamant – naša je budućnost. 

Bog, izvor života, izvor je i slave. Nas, svoje sinove želi uvesti u svoju slavu. 

Zato je čovjekom postao, ponizio se do dna križa, smrti i groba, da nas uvede 

u slavu Kristova i našega uskrsnuća. Koliko je samo snažan, slavan i istinit 

Kristov križ?! 

„Bez poniznosti i skromnosti nema uspjeha ni slave“, rekoše neki dan trener 

i igrači najslavnijega kluba. To mi priznajemo svakodnevno molitvom pozdravljajući 

Djevicu Mariju, moleći da po muci Kristovoj i križu k slavi uskrsnuća 

privedeni budemo. Bez žrtve i ljubavi nema pravoga uspjeha na razini osobnog 

i društvenog života. Osobito to vrijedi za bračno i obiteljsko zajedništvo. Nikakvo 

čudo da brak takozvanih slavnih, često zbog nedostatka žrtve, skromnosti 

i poniznosti, neslavno završava. Egomanija poništava drugoga pretvarajući 

ga u sredstvo svoje slave i užitka. „Dok meni ide dobro s tobom, i dok se 

ja osjećam dobro, bit ćemo zajedno, inače mi ne trebaš!“ A gdje je ono „obećavam ti 

vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti, ljubit ću te i poštovati u sve dane života 



svojega“? Nažalost, to je slučaj svih onih koji u svome egoizmu ostaju na razini 

sebičnosti ugljena, a ne dijamanta koji i prima i daruje sebe. 

Memento vivere! Spomeni se da ćeš živjeti! Svima nam je potrebno rasti u 

svijesti i dostojanstvu kršćanske poruke nade i života. Iz iskustva svoje 

radosti sv. Pavao u poslanici Efežanima podsjeća nas da smo stvoreni, spašeni 

i proslavljeni na hvalu slave Božje milosti (usp. Ef 1, 6.12.14.). 

Gloria Dei homo vivens – slava je Božja živi čovjek, veli sveti Irenej. To je 

čovjekovo konačno i najveće dostojanstvo. Pozvani smo već ovdje i sada svjedočiti, 

odražavati u životu i na licu slavu Božju u svakodnevnim odnosima i 

društvenim ulogama, gradeći pravednije zajedništvo i opće dobro svih ljudi. 

Vremenitost i vječnost, nebo i zemlja, duša i tijelo, život i vjera, ljubav prema 

Bogu i bližnjemu, više se ne mogu rastavljati bez posljedica. Kad god je 

čovjek iz svoga života pokušao udaljiti Boga, sam čovjek je najgore nastradao. 

Sjetimo se strahota i tragedija sva tri ne tako davna pokušaja bezboštva: fašizma, 

nacizma i komunizma. Koje li katastrofe i sramote za ljudski rod! 

Memento vivere! Spomeni se da ćeš živjeti! Čini nas odgovornima i zauzetima 

ovdje i sada u perspektivi vječnosti; ohrabruje nas u svjetlu vjere i uskrsne 

nade; oslobađa nas straha smrti, pa i od moderne pojave straha od života. 

Kristov vjernik nije razočaran i sit ovoga života, već radosno teži za njegovom 

puninom. Ta punina nam je darovana u Isusu Kristu, raspetom i uskrslom, 

božanskom svjetlu koje osvjetljava sve tame i noći ljudskoga srca. 

Braćo i sestre! Novost pretvaranja ugljena u ostvarenje dijamanta započinje 

darom Kristova prosvjetljenja koje je po krštenju već na djelu u nama. Događaj 

svetog krštenja oci su nazivali naše malo uskrsnuće. Zato dar krštenja nije 

tek jedan biografski podatak prošlosti. Ako bi to bio slučaj, ostali bismo poput 

ugljena: površno osvijetljeni, a ne prožeti i propusni za svjetlo! Primili bismo 

milost, ali bismo je ugasili u svome životu. Novi život po krštenju dinamična 

je stvarnost po kojoj smo suukopani i suuskrsli, duboko povezani s Kristom, 

njegovim životom, križem i uskrsnućem. Od sada i naše umirati – ono svakodnevno, 

kao i ono neizbježno konačno zemaljsko, jest za život vječni! Spomeni 

se da ćeš živjeti! Memento vivere! 

Isus Krist, prvorođenac usnulih, začetnik je Života i novi Adam. Pozvani 

smo „odložiti“ prijašnje ponašanje, staroga čovjeka, koga varave požude vode u propast, 

a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novoga čovjeka, po Bogu stvorena u 

pravednosti i svetosti istine (Ef 4, 22-24), da nam Krist bude bogatstvo slave; da 

Krist prebiva u srcima našim; da mognemo spoznati nadspoznatljivu ljubav 

Kristovu. 

Ograničeni čovjek sa svojim razumom dolazi do granica. Tamo gdje je za 

razum tama dalje ne ide i ne vidi. Vidi i ide dalje vjera i ljubav. Za vjeru 

i ljubav onaj granični zid smrti postaje proziran i prohodan do cilja. Ako 

nas, ograničene i smrtne ljude, konačna spoznaja i ostvarenje našega života 

nadilaze, ne nadilaze onoga koji je Stvoritelj i Otkupitelj svijeta i čovjeka. 

S povjerenjem u njegovu božansku ljubav mi kršćani vjerujemo u Kristovo 

uskrsnuće! 

Vjerujemo u Marijino Uznesenje dušom i tijelom u nebo! U toj istoj nadi 

vjerujemo u ostvarenje i našega života i cjelokupne povijesti. Naš je Bog, Bog 

živih! Naša vjera i nada ne govore nam samo o onoj konačnoj budućnosti, 

već vjera i nada su osobni poziv i ohrabrenje za naše odgovorno življenje u 

5

6 

sadašnjosti. Jer samo perspektiva vječne budućnosti otvara i omogućuje perspektivu 

i naše zemaljske budućnosti. 

Zato ovo majčino Kako si? nije uobičajeno pitanje trenutka, već zahvaća dublje 

i šire. Svakako, odnosi se na zdravlje, uspjeh, zaposlenje, primanja, 

kredit… Ali, uključuje i zdravlje naše duše, odnose u braku, obitelji i na radnome 

mjestu. 

Majčinskom brigom i toplinom to se pitanje pretvara u svijest dostojanstva 

sinovstva, rađanja i ohrabrenja novog čovjeka u nama. Svojim milosrdnim 

pogledom naša nas Gospa Sinjska želi potaknuti da molitva bude prisutnija 

u našem životu; da radosno nedjeljom sudjelujemo na euharistijskom slavlju; 

da pristupamo sakramentu pomirenja i pomirenje pružamo drugima; da budemo 

otvoreni životu, odgovorni u svojim ulogama, solidarni s potrebnima. 

Na majčino pitanje Kako si? neka svatko odgovori iskreno, sinovski, iz svoje 

osobne i bračne, obiteljske i društvene stvarnosti. Majko Marijo, hvala ti na 

susretu! Pomozi nam, molimo te, da naše kuće pretvorimo u domove i kolijevke 

života, da bismo hrvatskom tijelu, osobito mi kršćani, svojom vjerom 

i nadom, odgovornošću i solidarnošću, dali i dušu na putu tvoga i našega 

Uznesenja dušom i tijelom u nebo. 

Majko, Tvoji smo! Dobri smo, ali i slabi. Pomozi nam biti boljima. Amen! 



Mons. dr. Nikola Eterović 

naslovni nadbiskup cibalski, glavni tajnik Biskupske sinode 

Euharistijsko slavlje na starome sinjskom Gradu 

7. kolovoza 2011. 

HOMILIJA 

Draga braćo i sestre, 

“Uistinu, ti si Sin Božji”! (Mt 14, 33) 

Tim riječima apostoli su izrazili vjeru u Isusa Krista koji je pokazao 

svoju božansku moć u susretu s njima na Genezaretskome jezeru. Tim istim 

riječima, „uistinu, ti si Sin Božji,” i mi želimo zahvaliti uskrslome Gospodinu 

za njegovu prisutnost među nama, posebno u ovoj sv misi. Kao što označava 

riječ euharisteo, zahvaljivati, euharistija je najljepši i najsadržajniji način zahvale 

Bogu Ocu u milosti Duha Svetoga za dar Isusa Krista, njegove muke, smrti i 

uskrsnuća kojim je širom otvorio vrata Božjega kraljevstva svima koji u njega 

vjeruju, a posebno nama okupljenima na ovome svečanome slavlju u svetištu 

Gospe Sinjske. U proslavljenom Isusu Kristu želimo zahvaliti Gospodinu 

za dar života i slobode u lijepoj našoj domovini. Zahvaljujemo mu također i 

na znakovima njegove povijesne prisutnosti među nama, na koje nas zorno 

podsjeća i viteška igra Alka koja je nedavno, 15. studenoga 2010., upisana na 

UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine. 

Našu molitvenu zahvalu usmjeruje Riječ Božja koju smo čuli, posebno 

odlomak Evanđelja sv. Mateja (Mt 14, 22-33). Ono nam predstavlja 3 slike koje 

povezuju događaje iz Kristova života s našom poviješću i sadašnjošću te nam 

daju sigurne smjernice za budućnost. 

Prva slika: Isus se povukao u osamu na molitvu. Evanđelist Matej zorno opisuje 

Kristovu molitvu: „A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo da se 

pomoli“ (Mt 14, 23). Bogom nadahnuti evanđelist inzistira: „uvečer bijaše 

ondje sam“ (Mt 14, 23). Isus se često molio. Molitveni susreti s Bogom Ocem 

bili su sastavni dio njegova života. Evanđelja bilježe da se Isus molio prije 

svake važnije odluke. U razgovoru s Ocem crpio je snagu, nalazio nadahnuće 

i potvrdu svoga poslanja. Tako je dao primjer svojim učenicima kako se treba 

moliti. Osim toga, on ih je naučio što treba moliti, predavši im prekrasnu 

molitvu Oče naš (usp. Mt 6, 9-13), kojom se kršćani obraćaju svemogućemu 

Bogu, kao njegovom i našem Ocu. 

U ozračju molitve stanovnici Sinja i okolice 1715. godine pripremali 

su obranu od Turaka koji su 8. prosinca 1714. bili navijestili rat Veneciji. 

Strahovalo se da će iz Bosne Osmanlije napasti Sinj kako bi imali neometan 

prodor prema Splitu i ostalim dijelovima slobodne Dalmacije. Ljudi su bili 

svjesni da nije realno očekivati izvanjsku vojnu pomoć, sa strane nekoga 

zapadnoeuropskoga gospodara, cara ili kralja. Trebali su se uzdati u svoje 

sile, u zajedništvo svih stanovnika ovoga kraja, plemića, pučana, svećenika i 

redovnika. Molitva koja je resila svakodnevni život naših predaka, postajala 

je življa i žarča što se više približavala smrtna opasnost. 

Druga slika: Apostoli u lađi na otvorenom moru. Kako bi ostao sâm u molitvi, 

Isus „prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti 

mnoštvo“ (Mt 14, 22). Apostoli su poslušali te su se lađom otisnuli od obale. 

7

8 

Evanđelist naglašava da je bio protivan vjetar te da je lađa bila „šibana 

valovima“ (Mt 14, 24). More, ocean u Svetome pismu označava neprijateljsko 

okruženje u kojem se čovjek osjeća nelagodno. U oceanu žive nemani. Voda 

je podložna vremenskim promjenama. Bonaca se lako pretvara u buru a 

ponekad nastane oluja s velikim valovima koji dovode u opasnost posade 

brodova, a posebno manjih čamaca. 

Sinj i okolica godine su Gospodnje 1715. bili u velikoj nevolji. Bližila se silna 

oluja, velika nedaća za sav Božji narod. Predviđanja o osmanlijskom napadu 

su se ispunila. Pred Turcima koji su napredovali prema Sinju ljudi Cetinjske 

krajine napuštali su svoje domove i bježali u brda ili prema Jadranskome moru. 

Ipak nisu svi podlegli panici. Sinjska tvrđava sa 700 vojnika, spremala se za 

obranu. U tvrđavu se sklonilo i dosta civila, žena, djece te 7 franjevaca koji 

su sa sobom ponijeli sliku Majke Božje od Milosti, postavivši je u tvrđavu sv. 

Mihovila. U postojanoj molitvi utjecali su se njezinoj zaštiti kako bi posredovala 

kod svoga sina Isusa Krista hrabrost u borbi kršćanskih vitezova te njihovu 

pobjedu nad brojnijim i vojno dobro opremljenim neprijateljem. Vjernici cijele 

krajine bili su duhovno povezani s braniteljima te su uzdizali Gospodinu 

molitve za pomoć u tim odlučujućima danima borbe za opstanak. 

Treća slika: Isus čudesno dolazi do apostola i utišava vjetar. Rano u jutro Isus 

Krist, hodajući po moru, približi se učenicima. Oni se prepadoše, misleći 

da se radi o utvari. Gospodin ih smiri riječima: „Hrabro samo! Ja sam! Ne 

bojte se!“ (Mt 14, 27). Čak dopušta Petru da dođe k njemu hodajući po moru. 

Evanđelist nam otkriva važnu poruku: dok je Petar vjerovao Isusu, hodao je 

po vodi. Čim je počeo sumnjati, uplašivši se jakoga vjetra, poče tonuti i tražiti 

pomoć: „Gospodine, spasi me!“ (Mt 14, 30). Isus mu pruži ruku, prekori ga 

zbog malovjerja te skupa s njim uđe u lađu. U taj čas, veli evanđelist, „utihnu 

vjetar“ (Mt 14, 32). Hodajući po moru, Isus Krist je pokazao apostolima svoju 

božansku moć. Anticipirao je slavu kojom će se u potpunosti zaodjenuti u 

slavnome uskrsnuću. Kao Bog u Starome Zavjetu Isus je gospodar mora i 

vjetra koji su mu podložni. Takva čudesna djela Isusa Krista izazvaše divljenje 

apostola: „Uistinu, ti si Sin Božji“ (Mt 14, 33). 

I Sinj se godine 1715. spremao za čudesna događanja. Hrabri branitelji nisu 

posustajali suprotstavljati se brojnijim Turcima koji su započeli juriš na Sinj 8. 

kolovoza te godine. Svakoga su se dana odvijali krvavi vojni sukobi. Grad Sinj 

je bio razrušen i popaljen, kao i cijela okolica. Vjernici nisu posustajali u molitvi. 

Molitva je sjedinjavala kršćane u sinjskoj tvrđavi i diljem cijele Dalmacije. 

Njima se u duhovnome zajedništvu pridružio i Splitski nadbiskup Stefano 

Cupilli (1708.-1719.) koji je 9. kolovoza pismeno zamolio i Papu Klementa XI. 

(1700.-1721.) da se moli za Sinj i za njegove hrabre branitelje. I čudo se dogodilo. 

Dana 14. kolovoza bio je posljednji opći juriš na neosvojivu tvrđavu. Nakon 

toga turska se vojska povukla tako da je 15. kolovoza na Veliku Gospu grad 

bio slobodan. U tu su veličanstvenu pobjedu branitelji uložili svoje živote. 

Poginula su 3 časnika, 35 vojnika te jedan vojni kapelan, a 52 branitelja bilo je 

ranjeno. Prema nekim izvorima broj poginulih na neprijateljskoj strani je bio 

veoma veliki, oko 10.000 vojnika. 

Sudionici obrane Sinja bili su uvjereni da se radilo o čudesnoj zaštiti 

Blažene Djevice Marije pred čijom su slikom u tvrđavi vjernici, sa živom 

vjerom, stalno molili. Bili su slični apostolu Petru kada je bez straha hodao 

po moru. Da vjernici ne bi posustali u vjeri, molitvom su ih podržavali, iako 

fizički udaljeni, stanovnici Cetinske krajine, Dalmacije i, preko rimskoga pape, 

cijele Crkve. 



Draga braćo i sestre, 

Opisane tri slike, utemeljene na Svetom pismu, sastavnice su kršćanskoga 

života. One se na poseban način očituju u trenucima kriza i nevolja. Zar ih ne 

bismo mogli primijeniti i na ne tako davni Domovinski rat, o kome smo živi 

svjedoci? Nije li molitva vjernoga puka pratila hrabre hrvatske branitelje u 

nevremenu koje se bilo nadvilo nad Hrvatskom i koje je htjelo onemogućiti 

narodu da živi slobodan u svojoj domovini? Nije li nepokolebljiva vjera u 

pobjedu nosila branitelje u obrani od brojnijega i dobro naoružanoga agresora? 

Nismo li čuli o brojnim čudesima u korist branitelja i hrvatskoga puka kada 

je moćnija neprijateljska vojska bila zaustavljena, prestrašena ili zbunjena na 

razumski neprotumačiv način? Vjernici su iskusili Božju prisutnost u tim 

odlučujućim događajima nedavne povijesti, podržavani žarkom molitvom, 

posebno zagovorom Blažene Marije Djevice, kraljice Hrvata. Mnogi su branili 

domovinu noseći oko vrata njezinu krunicu. Tako i mi još jednom, zahvalni 

Mariji za njezin zagovor, trebamo izraziti našu zahvalu Gospodinu Isusu za 

potporu u velikoj nevolji ispoviješću vjere: „Uistinu, ti si Sin Božji“ (Mt 14, 

33). 

Molitva kao snaga u životnim poteškoćama koja u uskrslom Gospodinu 

vodi u pobjedu, prati nas i u ovo vrijeme priprave domovine za ulazak u 

Europsku uniju. Sada nismo pozvani na vojnu nego na duhovnu borbu. U 

ostalom, ona je stalno prisutna, kako u životu pojedinca tako i naroda, u 

borbi za dobro a protiv svakog oblika zla. Za vrijeme svoga nezaboravnoga 

9

10 

apostolskoga pohoda Hrvatskoj, sveti otac Benedikt XVI. je označio prioritetna polja te borbe: obitelj, 

otvorenu životu, temeljnu stanicu Crkve i društva te mlade, nadu Crkve, Hrvatske i čovječanstva. 

Obitelj i mladi pozvani su živjeti po evanđelju, često suprotstavljajući se nekršćanskim idejama s 

kojima se susreću u suvremenom svijetu. Evanđelje je nepresušna škola ispravno formirane savjesti, 

svakoga koji traži istinu, koja je u zadnjoj liniji sam Bog, put, istina i život. 

U društvenom nauku Crkve posebno mjesto zavrjeđuje svetkovanje nedjelje kao dana Gospodnjega 

te demokratsko nastojanje da nedjelja bude neradni dan. Kršćanska vjera, preko pratkičnih vjernika, 

treba imati utjecaj na očuvanje okoliša, Božje prirode u kojoj važno mjesto imaju vode kao opće 

narodno dobro. Kršćani su dužni boriti se za kršćansku ekologiju. U tome su otvoreni suradnji svih 

ljudi dobre volje. 

U Europskoj uniji, u toj zajednici naroda, Hrvatska pak treba očuvati svoj narodni, kulturni i 

vjerski identitet. Ponosni smo što je Alka upisana u popis nematerijalne kulturne svjetske baštine. To 

je samo jedan primjer velike baštine kojom hrvatski puk može obogatiti zajednicu europskih naroda. 

Svjesni smo, međutim, da to ne bi mogao postići kad ne bi imao svoj identitet, svoju posebnost. 

Hrvatska pak partikularnost treba biti otvorena širim obzorjima kako se ne bi izolirala i zatvorila u 

svojevrsni geto, nego kako bi se obogaćivala u stvaralačkome dijalogu s vrijednostima drugih naroda 

istoga, europskoga kulturnoga kruga. Radi se o dijalektičnome odnosu univerzalnoga i posebnoga, 

nacionalnoga i nadnacionalnoga. Oba su potrebna kako bi se međusobno obogaćivala i razvijala na 

dobro Hrvatske i Europske unije. 

Neka nas na tom zahtjevnom i izazovnom putu prati zagovor Blažene Marije Djevice, Majke od 

Milosti, kako bi uvijek, puni zahvale za primljena dobra, mogli ispovjediti vjeru u Isusa Krista poput 

apostola i naših predaka riječima: „Uistinu, ti si Sin Božji“ (Mt 14, 33) 



Izgradnja samostanskog klaustra 

Ostvarenje davnih zamisli 

Piše: fra Bože VULETA, gvardijan 

Dovršena je četverogodišnja gradnja samostanskoga klaustra (crkvenog 

atrija). Blagoslovom 22. srpnja 2012. godine na taj je projekt s moje strane 

trebala biti stavljena točka. Međutim, nagovoren sam da za Godišnjak Gospe 

Sinjske napišem kratak izvještaj o tom pozhvatu. Pristao sam zbog potrebe 

da i na taj način zahvalim brojnim ljudima dobre volje koji su na različite načine 

sudjelovali u tom projektu. 

Kratak opis okolnosti i stanja od 

1702. godine 

Idejni projekt crkve i samostana Čudotvorne 

Gospe Sinjske izradio je ing. Antonio Benoni 

1702. godine. Prema tom projektu sagrađena je 

crkva (pokrivena 1712.), ali ne i samostan s predviđenim 

klaustrom. (Taj je nacrt urezan u kamenu 

ploču i postavljen u pod sadašnjega klaustra!). 

Naime, najavljeni rat (1715.), a i poraće, onemogućili 

su neposredan nastavak gradnje. Sagra- 

đen je tek jedan dio sjevernog samostanskoga 

krila u produžetku sakristije. Godine 1740. podignut 

je tek vanjski zid zapadnoga krila. Na ulaznim 

vratima bila je postavljena kamena ploča 

sa zazivom Božje zaštite na to zdanje. To zapadno 

krilo samostana nije nikada dovršeno prema 

projektu. Na tom je mjestu 1853. godine sagrađena 

zgrada u kojoj je sljedeće godine smještena 

Franjevačka gimnazija s pravom javnosti. Bila je 

to prva gimnazija na jugu Hrvatske s hrvatskim 

nastavnim jezikom. Koncem 19. stoljeća skinuta 

je spomenuta ploča iz 1740. godine. Ploča je iz- 

11

12 

gubljena. Prijepis izvornoga latinskoga teksta s 

te ploče postavljen je na sredini poda sadašnjega 

klaustra, zajedno s hrvatskim prijevodom. Sam 

klaustar koji je prema spomenutom nacrtu iz 

1702. godine bio predviđen na mjestu današnjega 

klaustra nije sagrađen. Poslije Drugoga svjetskoga 

rata jugoslavenske su vlasti, među ostalim, 

oduzele Samostanu tu gimnazijsku zgradu. 

Oduzimanjem zgrade uzurpirano je i pola dvorišta. 

Poslije društvenih promjena 90-ih godina 

Samostanu je dopušteno „očistiti“ dvorište. U 

tom zemljanom dvorištu ispovijedalo se posebno 

za Veliku Gospu. Osim općenito neprimjerenih 

uvjeta za ispovijedanje dvorište je, zbog neadekvatnog 

sustava odvodnje oborinskih voda, 

često poplavljivalo, a u nekoliko navrata voda je 

iz dvorišta poplavila i crkvu. Devedesetih se godina 

također razmišljalo o proširenju crkve što 

bi obuhvatilo barem dio tog dvorišta. 

Zamisao i priprava izgradnje 

U neformalnu susretu s ing. Antom Todorićem, 

početkom kolovoza 2006. godine, gvardijan 

je započeo razgovor o natkrivanju tog dvorišta. 

Uvažavajući građevinske smjernice ing. Todorića 

gvardijan je razgovarao s ing. Mariom Todorićem, 

koji je došao na zamisao da se na tom 

mjestu izgradi klaustar. Predložio je da potražimo 

nacrte samostana što bi nam olakšalo izradu 

projekta. U traženju nacrta naišli smo na već 

gore spomenuti nacrt Antonia Benonia iz 1702. 

godine. S tom smo zamisli stupili u kontakt s arhitektom 

Ivanom Vučkovićem. On je na temelju 

okvirnog projektnoga zadatka, u travnju 2008. 

godine izradio idejno rješenje koje je poslužilo 

fratrima za jasnije definiranje projekta. Uvaženim 

primjedbama na idejno rješenje otpočeli su 

razgovori s Upravom za zaštitu kulturne baštine 

Ministarstva kulture RH u Splitu na čelu s ravnateljem 

dr. Joškom Belamarićem i gospođom 

Anitom Gamulin. Održan je niz radnih sastanaka. 

S velikim razumijevanjem za naše potrebe, 

a ne žrtvujući temeljne zahtjeve konzervatorskih 

normi, spomenuta Uprava odobrila je gradnju. 

Prikupljanje sredstava 

Samostan i Svetište nisu raspolagali potrebnim 

financijskim sredstvima za taj projekt. Gvar- 

dijan se obratio brojnoj braći franjevcima u Domovini 

i inozemstvu za pomoć pri prikupljanju 

sredstava. Na poziv se odazvalo njih 38 (trideset 

i osam). Tijekom samih radova financijsku pomoć 

dale su i neke pravne osobe: Grad Sinj; HA- 

KOM – Zagreb; Promet d.o.o., Split; Kirche in 

Not (Njemačka); Splitsko-makarska nadbiskupija; 

Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja 

– Split; Hrvatska katolička misija u Münchenu i 

Hrvatska katolička misija u Frankfurtu koje su 

pozvale gvardijana da održi duhovnu obnovu i 

tom prigodom su prikupljani prilozi za izgradnju 

klaustra. 

Izvođenje radova i postupno 

korištenje klaustra 

Betonski radovi. Čim su prikupljena inicijalna 

sredstva, samostanska uprava donijela je 

odluku da se otpočne s izgradnjom. Koncem 

travnja 2008. godine sklopljen je ugovor s građevinskim 

poduzećem Domoizgradnja za izvedbu 

zemljanih i betonskih radova. Ta je faza završena 

koncem srpnja iste godine. Već te godine 

pri ispovijedanju tijekom devetnice i svetkovine 

Velike Gospe blagodati tog prostora osjetili 

su i vjernici i ispovjednici. Naime, središnji dio 

klaustra improvizirano je bio zaštićen od sunca 

građevinskom mrežom. Osim toga, prostor za 

paljenje svijeća ispred reljefa Majke od Milosti, 

tada još improvizirano postavljen, postao je primjerenijim 

kako za samo paljenje svijeća tako 

i za molitve u kojima se zadrži većina vjernika 

koji zapale svijeću. 

Izolacijske radove na gornjoj šetnici besprijekorno 

je izveo gosp. Vinko Šarić u proljeće 2012. 

godine. 

Održavanje koncerata. U sklopu Dana 

Alke i Velike Gospe te je godine (2008.) u klaustru 

održan prvi koncert - Božo Župić i prijatelji. 

Time je naznačena jedna od namjena klaustra s 

kojom se nastavilo sve do danas. 

Postavljanje i „testiranje“ krova. Zbog 

nedostatka sredstava sljedeće godine nije bilo 

nikakvih radova. No, to je vrijeme iskorišteno za 

detaljnu pripravu krovne konstrukcije. U prosincu 

2010. godine potpisan je ugovor s tvrtkom 

Quovis modo iz Splita. Prva faza radova na po- 



stavljanju krovne konstrukcije s ostakljenim pokrovom 

dovršena je u srpnju 2010. godine. U isto 

je vrijeme iznad krova postavljeno sjenilo. To je 

dodatno poboljšalo korištenje klaustra. 

Krov je prvi put „testiran“ 21. svibnja iste godine 

kad je Svetište u klaustru na ručku ugostilo 

više od dvjesto hodočasnika Udruge sv. Vinka 

Paulskoga za osobe s posebnim potrebama. Naime, 

za vrijeme ručka padala je kiša, a krov nije 

propustio ni kapi kiše. Taj je događaj nazvan prvim 

i pravim „blagoslovom“ klaustra, naravno 

neformalnim. Time je otpočela još jedna vrsta namjene 

klaustra – za različite hodočasničke potrebe, 

među ostalim i za „hodočasničko skrovište“, 

osobito u noći pred svetkovinu Velike Gospe. 

Izložbeni prostor. U prosincu 2010. godine 

Udruga „Cjelovit život“ u sklopu tjedna djeteta 

u klaustru je postavila izložbu dječjih radova. 

To isto je ponovljeno u isto vrijeme 2011. godine. 

Dana 29. srpnja 2012. najavljena izložba nacrta 

crkve i samostana s određenim promjena koje 

su pratile gradnju Svetišta i samostana bit će 

postavljena u dovršenom objektu u uvjetima potrebnim 

za izložbe. Imajući u vidu projekt udruživanja 

Franjevačkih zbirki i Muzeja Cetinske 

krajine u jedinstven muzej smješten u spomenutu 

zgradu prve Franjevačke gimnazije, može se 

očekivati velik broj izložbi u sklopu te ustanove, 

naravno, uz brojne druge izložbe. U vrijeme kad 

nema povremenih izložbi u prostoru će biti postavljene 

fotografije iz života Svetišta. 

Rasvjetu cijelog prostora, osmislio je gosp. 

Nikica Parat iz tvrtke Tim trade Reljić d.o.o. iz 

Splita, a radove je izveo gosp. Draško Talaja uz 

pomoć brata Ivana i sina Frane. 

Humanitarni sajam i „proširena crkva“. 

Na glavni ulaz u klaustar u studenom 2011. 

godine, u svakom od pet ulaznih površina postavljena 

su trokrilna klizna vrata. Te se godine 

tradicionalni Božićni sajam Caritasa Župe Gospe 

Sinjske, na zadovoljstvo organizatora i posjetitelja, 

odvijao čitav tjedan u klaustru. Potom 

13

14 

je u izvedbi tvrtke ACV iz Zagreba postavljena 

video oprema koja je omogućila prijenos slike iz 

crkve u klaustar. Braća Tadići iz Rude instalirali 

su ozvučenje koje je povezivo s crkvenim ozvučenjem. 

Već su te godine za božićnu ponoćku 

vjernici koji nisu mogli stati u crkvu (njih oko 

pet stotina) u klaustru sudjelovali u istom euharistijskom 

slavlju. Boravak u klaustru učinili 

su im udobnijim četiri „plinska topa“ kojima je 

prethodno zagrijan prostor. S još većim brojem 

vjernika isto se ponovilo za Veliki petak i Uskrsno 

bdijenje 2012. godine. Time se kalustar „dokazao“ 

i kao „prošireni crkveni prostor“. 

Kamenoklesarski radovi. Prema zamisli 

i nacrtu arhitekta Ivana Vučkovića popločan 

je pod klaustra i obloženi stupovi. Kapiteli na 

stupovima postavljeni su prema rješenju akad. 

kipara fra Duje Botterija u zajedničkoj izvedbi s 

akad. kiparicom Katom Marović, akad. kiparom 

Mariom Franićem i gosp. Krešimirom Pletikosićem. 

Kamen „kanfanar“ u tehnici paljenja i antikne 

obrade nabavljen je posredovanjem gosp. 

Joze Baraća po povoljnoj cijeni u tvrtci Kamen 

Pazin iz Pazina. Postavljanje kamena izvelo je 

poduzeće Domoizgradnja iz Hrvaca. 

Prema skici akad. kipara Kuzme Kovačića, fra 

Duje Botteri, zajedno s Katom Marović, Mariom 

Franićem i Tomom Šalovom, isklesao je „oltar“ 

koji je postavljen ispred reljefnoga lika Majke od 

Milosti smještenog u desnom kutu klaustra. 

Oslikavanje prozora i postavljanje kipa 

sv. Franje. Postavljanjem krovne konstrukcije 

omogućeno je daljnje uređivanje klaustra. Akademski 

kipar fra Duje Botteri, mladi franjevac s 

jednostavnim zavjetima, član Samostana u Sinju, 

preuzeo je projekt oslikavanja prozorskih stakala, 

uključujući i zabat na pročelju i začelju klaustra. 

Odlučio se za prikaz Hvalospjeva stvorenja 

sv. Franje Asiškoga. Projekt je rađen u radionici 

Bokart u Zagrebu. Kako je fra Duje istovremeno 

radio drugu postaju za put križa na Gospinu 

Gradu – i u svibnju ove godine završio – taj projekt 

još nije dovršen. Planirano je da ga dovrši 

nadolazeće jeseni. 

U cjelokupnom rješenju tog prostora fra Duje 

je zamislio i predložio postavljanje kipa sv. Franje. 

Imao je namjeru sam izraditi kip. No, spletom 

okolnosti susreo se s renomiranim njemu 

iznimno zanimljivim akad. kiparom Ivanom 

Kožarićem. Iz tog je susreta rođena zamisao da 

gosp. Kožarić dade dopuštenje za odlijevanje 

njegova kipa sv. Franje, na što je gosp. Kožarić 

pristao. 

Naime, gosp. Kožarić već je prije izradio i u 

bronci odlio kip sv. Franje za bosanske franjevce 

u Sarajevu. U ljevaonici Likum u Zagrebu 

ostao je gipsani model tog kipa djelomično oštećen. 

Pod nadzorom gosp. Kožarića sanirana su 

oštećenja i učinjene intervencije prema njegovoj 

zamisli tako da se može reći da je to novi rad. 

Odljeven je u bronci u ljevaonici Likum i postavljen 

17. srpnja 2012. godine pri dnu klaustra, bez 

postolja, izravno na pod čime se željelo istaknuti 

njegovu poniznu nazočnost među narodom u 

okružju uprizorenja drugih stvorenja, Franjine 

i naše „braće i sestara“, iz njegova Hvalospjeva 

stvorenja. Financijska sredstva za troškove odlijevanja 

priskrbio je fra Miroslav Modrić. 

Zavjetni darovi i istaknuti posjetitelji 

Svetišta. Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske 

brojni vjernici ostavljaju zavjetne darove. Među 

njima je znatan broj zlatnina – ogrlice, naušnice, 

prstenje… Dio tih zlatnina koristio se i koristi za 

izradu novog i pozlatu postojećeg liturgijskoga 

posuđa i crkvenoga inventara. Preostali zavjetni 

darovi postavljeni su u nišu ispod brončanoga 

reljefa prema zamisli akad. kipara Kuzme Kovačića, 

autora Gospina reljefa. Čelične konstrukcije 

za reljef, nosač stakala i aluminijski okvir za zavjetne 

predmete strpljivo su izradili braća Jozo i 

Stipe Radoš iz Brnaza. Na vrlo zahtjevnom poslu 

slaganja i pričvršćivanja zavjetnih predmeta 

radila je akad. umjetnica Kate Marović i fra Duje 

Botteri uz pomoć nekoliko vrijednih župljanki. 

Ploče na kojima su ispisane zahvale za različite 

milosti postavljene su na zidnu plohu s 

lijeve strane niše s likom Majke od Milosti. S desne 

pak strane postavljeni su neki drugi zavjetni 

darovi, među kojima su i fotografije s osnivanja 

Društva Čudotvorne Gospe Sinjske u Chicagu u 

Americi 1906. godine, kao i fotografija s proslave 

100. obljetnice Društva (2006.) koju su kao prinos 

darova donijeli hodočasnici iz Chicaga za Veliku 

Gospu 2007. godine. 

U Svetište su hodočastile istaknute osobe 

među kojima je i dvoje blaženika. Spomen na 

njihova hodočašća čuvaju njihova lica na brončanim 

medaljonima, promjera 25-30 cm, postavlje- 



nima u klaustru. Likove su izradili različiti akademski 

kipari: bl. Majka Terezija (Kate Marović), 

bl. Alojzije Stepinac (Goran Balić), nadbiskup 

Frane Franić (Kažimir Hraste), kardinal Franjo 

Šeper (Kuzma Kovačić), kardinal Franjo Kuharić 

(Kažimir Hraste), kardinal Vinko Puljić (Tomislav 

Kršnjavi), kardinal Angelo Sodano (Dragan 

Dužević). Tu zacijelo pripada i sluga Božji misionar 

Ante Gabrić za koga se nadamo da neće biti 

posljednji koji će u tom prostoru „dobiti svoje 

mjesto“. 

Zahvale 

Zahvaljujemo svim gore imenovanim sudionicima 

ovoga za Svetište i Župu važnoga projekta. 

Posebnu zahvalnost dugujemo brojnim donatorima 

koji su željeni ostati anonimni, a njihova 

su imena zapisana u našim aktima. U svojoj 

zahvali moramo istaknuti arhitekta gosp. Ivana 

Vučkovića iz Zagreba. On ne samo da zaslužuje 

čestitku za uspješan projekt, već i veliku zahvalu 

što je sav svoj rad prikazao kao dar Gospi Sinjskoj. 

Nije htio uzeti niti putne troškove kojih je 

bilo mnogo na relaciji Zagreb-Sinj. I ovdje sa za- 

hvalom napominjemo njegovu prethodnu veliku 

donaciju za uređivanje hodočasničke dvorane u 

našem Svetištu. 

Jednako tako ističem braću Antu i Marija Todorića. 

Mario je besplatno izradio cjelokupnu 

statiku i zajedno s Antom nesebično pomagao 

u brojnim konzultacijama i povremenim nadzorom 

gradnje. U tom kontekstu na osobit način 

zahvaljujemo i ing. Mladenu Vukoviću, našem 

župljaninu, koji je „bdio“ nad izgradnjom klaustra 

kao da mu je to vlastita kuća. Jednako se 

tako prema objektu odnosio gosp. Jozo Pletikosić, 

vlasnik Domoizgradnje iz Hrvaca, i svi njegovi 

djelatnici. Takav je odnos imao i gosp. Ilija 

Bašić vlasnik Stroping poduzeća iz Otoka, gosp. 

Draško Talaja, elektroinstalater, Tomislav Jukić, 

vodoinstalater, Danijel Jukić, vlasnik Jukić-Dam 

poduzeća, kao i braća Jozo i Stipe Radoš. 

Ističem također nesebični doprinos fra Duje 

Botterija kako za oslikavanje stakala, oblikovanje 

kapitela za stupove, izradu oltara sa suradnicima 

i za svekoliku suradnju u konzultacijama i 

uređivanju prostora. 

Na slavu Bogu, na čast Gospi Sinjskoj i na dobro 

svih korisnika! 

15

16 

U vjeri nas podrži da slijedimo Krista 


ad uhvatite malo više godina, odnosno kad 

počnete brojiti unatrag od pedesete prema 

stotoj - meni je eto taman prva - kako nas je tamo 

davnih osamdesetih u prošlom stoljeću poučio 

naš veliki misionar pater Ante Gabrić, nekako 

vam sve češće u pamet dolaze sjećanja na mlade 

dane. Kad tome pridodate poziv gvardijana fra 

Bože Vulete, a potom i e-mail u kojem stoji kako 

su marijanske teme i tekstovi vezani uz Svetiše 

Čudotvorne Gospe Sinjske uvijek dobrodošli, a 

ove godine pozivamo i na temu Pamćenje (povijest 

i pamćenje; povijest umjetnosti i pamćenje; 

pamćenje zla i dobra), uz dodatak kako fra Bože 

predlaže prilog o organiziranju hodočašća mladih 

(značenje, evaluacija), onda se nađete u situaciji 

da spajate ugodno s korisnim. 

Zašto ugodno? Zato što je uistinu lijepo sjetiti 

se dana kad ste imali nešto više od dvadeset 

godina, kad je izgledalo gotovo nestvarno da će 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. K 

Trideset godina Hodočašća mladih iz Solina u Sinj 

Započelo je to godine 1982. 

Piše: Ivan UGRIN 

Nadbiskup je Franić sve prihvatio otprve, a s obzirom na vrijeme i okolnosti 

komunističkog jednoumlja u kojem smo živjeli odlučio je da ne ističemo 

nikoga osim njega kao organizatora hodočašća. 

Pozivali smo svoje mlade kolege 

vjernike da se okupe uoči Velike 

Gospe u crkvi na Gospinu 

otoku, odakle ćemo nakon 

mise s nadbiskupom krenuti na 

pokorničko hodočašće u Sinj 

jednog dana nestati komunistički okovi koji su 

nas Hrvate držali u tamnici naroda zvanoj SFRJ, 

gdje su vjernici bili građani drugoga reda. Zbog 

čega korisno? Zbog toga što tek s odmakom od 

gotovo trideset godina možete proniknuti neke 

događaje za koje onda niste ni u snu sanjali da 

bi se mogli tako razvijati, da tek sada donekle 

razumijete Božje naume, i konačno najvažnije 

od sjećanja je da same sebe podsjetite na zanos 

iz mladenačkih dana, kako vjerski, tako i nacionalni 

i općenito ljudski, koji treba uvijek iznova 

njegovati i razvijati, naravno, sada u skladu s novim 

okolnostima i perspektivama. 

Okupljanje „Filipljana“ 

„Kad smo se započeli susretati u ovoj crkvi, 

nismo gotovo ništa znali o svetom Filipu Neriju 

ni o njegovoj duhovnosti, ali smo providonosno 

baštinili taj duh“, napisao sam u tekstu „Pet 

godina u crkvi svetog Filipa“, u šestom broju 

biltena Tribina spomenute splitske akademske 

crkve, koji je objavljen u prosincu 1988. Tu sam 

zabilježio kako smo i na koji način godine 1983. 

u listopadu, uz blagoslov tadašnjeg splitskomakarskog 

nadbiskupa Frane Franića, započeli 

okupljanja mladih vjernika u crkvi svetog Filipa 

Nerija, u neposrednoj blizini katedrale svetog 

Dujma. 

U nastavku navedenog teksta o mladim „Filipljanima“ 

stoji: 

„Sve je počelo godinu dana ranije, u svibnju 

1982. Nakon jednog hodočašća u Međugorje, nekoliko 

nas odlučilo je da ćemo učiniti nešto više 

za Boga i za sebe. Marija nas je okupila s različitih 

strana grada i dovela nas najprije u zgradu 

bogoslovije. Tu smo nedjeljom navečer imali 

molitvene susrete, koji su se sastojali od moljenja 

krunice, čitanja i razmišljanja Svetog pisma. S 

nama je od početka bio kao animator tih susreta 

don Petar Šolić, duhovnik splitskih bogoslova.“ 

Nabrojio sam tolike stvari koje smo onda organizirali, 

što smo sve poduzimali… „Ali, ‘pokorničko’ 

hodočašće Gospi u Sinj, pred blagdan 

Velike Gospe, svakako je najljepše od svih. Od 

1982. svake godine veliki broj mladih pješači cijelu 

noć od Solina do Sinja. Ta žrtva i odricanje 

17

18 

donosili su i donose najviše duhovnih plodova“, 

ustanovio sam davne 1988., a tako mislim i danas. 

Nadbiskup Franić kao organizator 

Kako je uopće došlo do ideje da se organizira 

pokorničko hodočašće mladih iz Solina u Sinj? 

Kao i mnoge druge stvari zbilo se to spontano, 

iako zapravo vjerujem da nas je Providnost potaknula. 

Dok smo se u proljeće 1982. sastajali na 

molitvu u splitskoj bogosloviji, o tome smo u nekoliko 

navrata razgovarali, pa i spominjali kako 

bi bilo dobro tražiti odobrenje od nadbiskupa 

Franića za tu inicijativu. Malo nas je pri tom 

„ohladila“ don Petrova suzdržanost; govorio 

nam je kako ćemo teško Franića za to privoljeti. 

Međutim, mi smo se našli u pravo vrijeme na 

pravome mjestu. Znali smo da se nadbiskup preko 

ljeta odmara u samostanu svetog Križa u Arbaniji 

na otoku Čiovu, pa smo organizirali jedan 

dan kupanja u neposrednoj blizini. Sjećam se, 

bilo je to točno na blagdan svetog Jakova apostola, 

kad smo se okupili ispred samostana i započeli 

s pjesmom. Nedugo nakon toga nadbiskup 

Franić izašao je u društvu tadašnjeg hvarskog 

biskupa Celestina Bezmalinovića i još dvojice 

svećenika s kojima se spremao u Šibenik, gdje 

je sveti Jakov zaštitnik katedrale. Najprije nas je 

pohvalio za pjesmu i, osjetivši priliku, nas smo 

mu dvojica spremno izložili ideju da pokrenemo 

hodočašće mladih iz Solina u Sinj uoči svetkovine 

Velike Gospe, a njega smo zamolili da na polasku 

iz prasvetišta Gospe od Otoka služi misu 

za nas i uputi nam pastirsku riječ. 

Franić je sve prihvatio otprve. Nije uopće dovodio 

u pitanje da bi mogle biti kakve zapreke s 

crkvene strane da bi se hodočašće održalo. No, 

s obzirom na vrijeme i okolnosti komunističkog 

jednoumlja u kojem smo živjeli, odlučio je da ne 

ističemo nikoga osim njega kao organizatora hodočašća. 

Plakati pisani rukom 

Moram priznati da ni sami sebi nismo vjerovali 

nakon što je nadbiskupom automobilom 

otišao put Šibenika. Nadali smo se samo da se 

Franić neće možda pokolebati i promijeniti mišljenje 

pa smo se odmah dali na posao. Od 25. 



srpnja do hodočašća 14. kolovoza 1982. imali 

smo samo dvadesetak dana i sve je trebalo što 

prije organizirati. 

Nas desetak sami smo ručno pisali plakate na 

velikim bijelim hamer papirima koje smo razdijelili 

po svim splitskim župama te sve do Trogira 

s jedne i Omiša s druge strane. Pozivali smo svoje 

mlade kolege vjernike da se okupe uoči Velike 

Gospe u crkvi na Gospinu otoku, odakle ćemo 

nakon mise s nadbiskupom krenuti na pokorničko 

hodočašće u Sinj. Sjećam se i riječi koje smo 

napisali: „Nije vječnost daleko, treba tek malo, 

jednom valja krenuti prema njoj.“ A osobito su 

dominirali stihovi posvećeni Majci Božjoj Bistričkoj: 

„Dušo duše Hrvatske, Isusova mati, sunce 

naših stradanja, ne prestani nam sjati.“ 

Prema dogovoru, na kraju je stajao potpis organizatora, 

splitsko-makarskog nadbiskupa dr. 

Frane Franića. 

Kad smo se navečer uoči Velike Gospe počeli 

okupljati u hrvatskom marijanskom prasvetištu 

u Solinu, znali smo da je hodočašće uspjelo. Bilo 

nas je nekoliko stotina iz raznih župa, ozračje odlično, 

molili smo i pjevali zdušno, svi osim onih 

koji su došli po zadatku pratiti što se događa. 

19

20 

Kako sam predvodio pjevanje s oltara, mogao 

sam dobro vidjeti velik broj onih koji su glumili 

da mole i pjevaju. Nadbiskup nas je dodatno 

motivirao dijaloškom propovijedi, odnosno pozvao 

nas je da izađemo za ambon i kažemo svoje 

misli o misnim čitanjima. 

Suprotstavljanje izvana i iznutra 

Poslije mise krenuli smo u koloni prema Sinju, 

i to starom cestom kroz Klis. Već sam bio 

pisao u jednom prijašnjem godišnjaku kako smo 

zahvaljujući tome izbjegli kamenovanje koje su 

nam pripremili bili mladi skojevci koji su nas 

očekivali na izlazu iz kliškog tunela. 

No, nisu samo oni bili „ljuti“ na nas. I dijelu 

splitskih svećenika smetala je činjenica što smo 

se baš za Veliku Gospu uputili u Sinj, optužujući 

nas da na taj način remetimo istu svetkovinu u 

Splitu, na Pojišanu. Prve godine nije, inače, nijedan 

svećenik hodočastio s nama iz Solina u Sinj, 

niti smo tamo, ujutro, po dolasku imali organiziranu 

misu za mlade vjernike. Onako umorni 

čekali smo glavnu, središnju misu, koju je predvodio 

mons. Franić. Po starom običaju splitskomakarski 

nadbiskup u Sinju predvodi prijepodnevnu 

svečanu misu, a navečer služi blagdansku 

misu na Pojišanu. Tako smo se i mi mladi hodočasnici 

u velikom broju na Veliku Gospu 1982. 

pojavili i na večernjoj misi na Pojišanu, a poslije 

toga još „saslušali“ i uvrede dijela splitskog klera 

na naš račun. 

Da nismo uistinu bili svjesni kako smo učinili 

dobar posao s prvim pokorničkim hodočašćem 

mladih iz Solina u Sinj, zacijelo bi poslije vrijeđanja 

odustali bili od svega. No, nismo se dali pokolebati. 

Kako bismo mogli biti još operativniji, 

a i zaštićeni od Udbe koja nam je stalno bila za 

petama i špijunirala naš rad, organizirali smo se 

u nadbiskupijsko Vijeće za mlade koje je formalno 

stajalo iza naših aktivnosti. Već sljedeće, 1983. 

godine, kako bismo amortizirali udarce koji su 

stizali iznutra iz crkvenih redova, odlučili smo 

da će se hodočašće održati u subotu na nedjelju 

uoči Velike Gospe, i tako je ta praksa ostala do 

naših dana. Jednako tako, s nama je od tada hodočastio 

i svećenik i sutradan ujutro smo imali 

misu na kraju hodočašća u crkvi Gospe Sinjske. 

Broj hodočasnika rastao je iz godine u godinu. 

S druge strane rasli su i pritisci sa strane državnih 

vlasti. Posebno napeto bilo je 1985. koju 

je papa Ivan Pavao II. za cijelu Crkvu proglasio 

bio Godinom mladih. Do zadnjeg časa su iz Komisije 

za odnose s vjerskim zajednicama tražili 



Kako bismo mogli biti još 

operativniji, a i zaštićeni od Udbe 

koja nam je stalno bila za petama 

i špijunirala naš rad, organizirali 

smo se u nadbiskupijsko Vijeće za 

mlade koje je formalno stajalo iza 

naših aktivnosti 

od nabiskupa Franića da se pokorničko hodočašće 

mladih iz Solina u Sinj otkaže. Franić je bio 

sazvao Vijeće za mlade i tražio naše mišljenje. 

Svi smo se jednoglasno složili da nećemo odustati 

od hodošašća ni pod koju cijenu. 

Pritisci i presuda biskupu Šoliću 

Koliko smo smetali komunističkom režimu 

govori samo podatak da je u noći hodočašća 

1985. godine u Solin stiglo više terenskih vozila 

s pripadnicima antiterorističkih policijskih 

Tko god je imao na sebi neko 

hrvatsko obilježje, recimo majicu s 

crvenom, bijelom i plavom bojom, 

bio je priveden u solinsku policijsku 

postaju 

postrojbi. Mladih hodočasnika bilo je nekoliko 

tisuća. 

Tko god je imao na sebi neko hrvatsko obilježje, 

recimo majicu s crvenom, bijelom i plavom 

bojom, bio je priveden u solinsku policijsku 

postaju. 

Kako je to izgledalo, vjerno svjedoči i intervju 

s ondašnjim pomoćnim biskupom splitskomakarske 

nadbiskupije dr. Petrom Šolićem, koji 

je početkom veljače 1992. objavio Glas Koncila, a 

dio posvećen upravo radu s mladima pod naslovom 

„Bio sam pozvan od Udbe“, prenijela je i 

Slobodna Dalmacija. 

Evo što je rekao biskup Šolić: 

„Od samih mladih potekla je inicijativa i nadbiskup 

je mene zadužio da budem duhovnik 

mladeži u gradu Splitu kojoj je dodijelio crkvu 

sv. Filipa... Počevši s radom u crkvi sv. Filipa, 

krug aktivnosti se širio. Započela su razna hodočašća, 

susreti, dani duhovnosti, duhovne vježbe 

nekoliko puta godišnje. To je i za mene bilo veliko 

obogaćenje i među mladima sam se osjećao 

kao svećenik u punom smislu riječi. To me poticalo 

na sve više aktivnosti. Sve je izvana kulminiralo 

u Godini mladih 1985. Tada je već bilo 

formirano i Vijeće za mlade u nadbiskupiji kojemu 

sam bio predsjednik. Organizirali smo hodočašće 

u Rim i iz Splitsko-makarske nadbiskupije 

pošlo je ispred stadiona u Poljudu tisuću mladih 

u 20 autobusa. To je odjeknulo i ostavilo duboki 

duhovni pečat na mlade. Kratko poslije toga bio 

sam pozvan od Udbe. Odnesena mi je putovnica 

bez obrazloženja. Osobito su se okomili na hodočašće 

mladih iz Solina u Sinj u nedjelju prije 

Velike Gospe. Predvodio sam devetnicu i poslijepodnevnu 

misu na sam blagdan. Bilo je okupljeno 

petnaestak tisuća vjernika i govorio sam 

o ateizmu kao najvećem zlu koje može zahvatiti 

čovjeka. To je bio povod za inkriminaciju. Poslije 

čestih ispitivanja i pretresa osuđen sam na šest 

mjeseci, uvjetno dvije godine.“ 

Te prokušane udbaške metode osjetili smo 

i na vlastitoj koži. I nas su mlade u više navrata 

saslušavali, privodili, oduzimali putovnice. 

Mislili su, sad kad su udarili pastira ovce će se 

razbježati. Međutim, prevarili su se. Hodočašće 

mladih nisu mogli zaustaviti. Ono je išlo dalje i 

sljedeće godine, i u vrijeme kad je početkom devedesetih 

bjesnio rat i u sinjskoj okolici, ide i danas 

kad su mladi izloženi jednoj novoj opasnosti 

– diktaturi relativizma. 

21

22 

Medijska priprema osude 

Kao uvod u Šolićevo suđenje poslužio je opsežan 

tekst Inoslava Beškera „Što kriju hodočašća 

mladih?“, koji je izašao u Nedjeljnom Vjesniku 

18. kolovoza 1985. Tu je autor kroz cijeli članak 

konfrontirao riječi koje je Šolić na kraju hodočašća 

u Sinju izrekao mladima u odnosu na ono što 

je u Solinu govorio nadbiskup Franić. „Osnovna 

teza dr. Šolića svela se na poziv mladim vjernicima 

da Evanđelje svjedoče u skladu s ‘hrvatskim 

katoličanstvom’ pa će tako ‘Hrvati biti Božji narod, 

Gospin narod, narod Svete Crkve, narod 

Svetog Petra’. Kad bi se to doslovno shvatilo, bio 

bi to pledoaje za tako uzak koncept hrvatskog 

narodnog bića za kakav ne postoji obrazac ni u 

njegovoj povijesti ni u povijesti drugih naroda, a 

da i ne govorimo koliko bi bio nespojiv s ustavnim 

konceptom, što je ipak nezanemarivo“, napisao 

je među inim Bešker čvrsto na liniji obrane 

diktature proletarijata. 

Taj jednostavno nije mogao razumjeti dublji 

smisao hodočašća mladih, što se jasno može išči- 

tati iz još jednog citata u istom tekstu u Nedjeljnom 

Vjesniku: 

„Jer, u solinskom tipično proleterskom okružju, 

u sjeni splitske industrije, pod neraskidivom 

kapom smoga i cementnog praha što neprekidno 

zakriljuje ušće Jadra, bilo je i onih koji su se 

uputili Gospi bosonogi na starinski način, ali je 

bilo i izrazitih znakova da vrijeme nije stalo na 

vratima crkve – od šminke i prorezanih bluza na 

mladim vjernicama do ne baš jeftinih i pomalo 

mondenih patika što su se pomaljale pod haljom 

jednog dušobrižnika.“ 

Kako su hodočašće proživljavali i opisivali 

sami mladi vjernici, zaključujem završetkom 

teksta na cijeloj drugoj stranici posljednjeg broja 

katoličkog lista Tribina, u Došašću 1989. godine, 

koji je potpisao MAT (Marko Trogrlić): 

„Tako se eto završilo i ovo hodočašće – jedno 

u nizu mnogih, ne samo splitskih nego i domovinskih. 

I možda jedna od ljepših želja koja se 

može poželjeti i svakom mladom vjerniku jest da 

još bezbroj puta cijeloga života krene na hodočašće 

jer iako trnovito i teško, ipak pred Bogom i 

Gospom, izvor je svakog blagoslova.“ 



Hodočašće mladih 2011. - Gvardijan fra Bože Vuleta pozdravlja koncelebrante i hodočasnike 

(lijevo). - Predvoditelji pjevanja (gore). - Mladi i ostali hodočasnici na euharistijskom slavlju u 

samostanskom dvorištu (dolje). 

23

24 

Svjedočanstva branitelja 

Krunica u Domovinskom ratu 

„Nismo željeli biti ruzinave cijevi koje 

pucaju i ubijaju“ 

Piše: Silvana Burilović 

Krunica, do tada osporavana u društvu, postaje u Domovinskom ratu znak 

identifikacije: uz nacionalne simbole ona postaje znak raspoznavanja. 

Da je krunica bila izvor posebne duhovnosti 

i snage naših branitelja, ali i onih koji 

su za njih i za našu domovinu molili, govore 

nam svjedočanstva samih vojnika. Neka od njih, 

objavljena u knjižici „Ratna krunica“ fra Marija 

Jurišića, koja je tiskana u ratno vrijeme 1992. 

godine, donijet ćemo u ovom radu. Tako bojnik 

Ivica Tolić svjedoči: „Krunica nam doista puno 

znači u ovom Domovinskom ratu. Meni osobno, 

a i mojim vojnicima, vjera u Boga što ju je simbolizirala 

i krunica oko vrata, često je puta bila i 

jedina nada i utjeha. Bilo je trenutaka kada smo 

se nalazili u bezizlaznim životnim opasnostima, 

kada nam je tjelesna snaga bila na izmaku. No, 

krunica oko vrata, a još više u srcu, davala nam 

je duhovnu snagu te smo se poslije čudili kako 

smo uopće sve to izdržali. Volio bih da krunica 

bude uistinu zaštitni znak hrvatskoga vojnika.“ 1 

Gardist i prvak splitske opere Ratomir Kliškić 

svjedoči kako on i ostali vojnici nose krunice 

oko vrata jer ne žele biti samo „ruzinave cijevi 

koje pucaju i ubijaju. Mi se nismo odgajali za rat 

i mržnju, nego za ljubav i mir. Prvi borci, heroji 

i naši branitelji domovine nam Hrvatske uglavnom 

su bili vjernici, ministranti, oni mladići kojima 

je Crkva bila drugi dom, pa kako onda kao 

vojnici ne bismo nosili krunicu oko vrata. Bez 

krunice na fronti čovjek je prazan. Kad nju uzme 

u ruku, osobito nedjeljom i blagdanom, zamišlja 

da je u crkvi na nedjeljnoj svetoj misi. Krunica je 

velika pomoć da ostanemo na visini kao ljudi i 

kršćani.“ 2 

Gardist Miroslav kaže kako mu je krunica 

pomogla da ostane čovjek: „Ako je naša borba 

plemenita, a jest, jer se borimo za slobodu, moli- 

tva i krunica pomažu nam da i u tim nevjerojatno 

okrutnim i lošim situacijama ostanemo ljudi 

i pravedni. Dugo sam se borio s dvojbom – ubiti 

ili ne ubiti, ali želimo li pobijediti, mi moramo 

poraziti neprijatelja, koji je jako okrutan i spreman 

za najprljavije igre. Zato, u tišini, u predahu, 

kad čovjek ostane sam sa sobom, upravo preko 

molitve može doći do svoga očišćenja, do svoje 

ljudskosti u ovom ratu. Ako se branimo, štitimo 

one koji se ne mogu sami obraniti, štitimo i sebe 

od onih koji su spremni ubijati na najbestijalniji 

način.“ 3 

Zatočenik srpskog logora u Bosanskom Šamcu 

fra Jozo Puškarić kaže kako je i za vrijeme batinanja 

molio te da je siguran da ga je to spasilo. 

„S ljudima koji su bili u istim nevoljama kao i 

ja često sam razgovarao o Bogu i molio zajedno 

s njima krunicu i druge molitve. Rado su sa 

mnom razgovarali i molili i zatočeni Muslimani. 

Mislim da nam molitva nije spasila samo život 

nego nas je sačuvala da ne poludimo u neljudskim 

logoraškim uvjetima.“ 4 

I ta nam svjedočanstva govore kako je krunica, 

do tada osporavana u društvu, postala znak 

identifikacije. Uz nacionalne simbole ona postaje 

znak raspoznavanja. Dok se na jednoj strani 

ruše svetinje, na drugoj strani krunica oko vrata 

svetinja je koju nitko ne može oduzeti. „Gotovo 

svi gardisti koje sam tijekom boravka u Slavoniji 

upoznala imali su krunicu oko vrata. Također i 

borci koje sam upoznala u Petrinji i Sisku. Njima 

je krunice darovao njihov svećenik. Površni 

i nezainteresirani promatrač nije mogao niti slutiti 

koliko su one borcima bile važne. Štitile su 

ih, po njima su se prepoznavali, bile su ujedno 

i uspomene (možda na kuću ili majku) i nijemo 

bodrenje u najtežim trenutcima. Pričali su mi da 



Površni i nezainteresirani promatrač 

nije mogao niti slutiti koliko su one 

borcima bile važne. Štitile su ih, po 

njima su se prepoznavali, bile su 

ujedno i uspomene (možda na kuću 

ili majku) i nijemo bodrenje u najtežim 

trenutcima 

se katkada nisu mogli ni sjetiti molitve, ali su 

usrdno stezali krunicu u ruci i tiho ponavljali 

želju u sebi.“ 5 

Očito je krunica u tim trenutcima veoma jak 

znak religioznosti koji potiče čovjeka na razmišljanje 

i na povjerenje u Boga i ljude, dakle vodi 

ga vjeri. To pokazuje i sljedeći primjer: „Na prvoj 

crti na bunkeru ‘0’ kod Novigrada nalazi se 

skupina vojnika u noći 24. na 25. lipnja nakon 

što je njihov kolega toga dana poginuo na tom 

istom mjestu. Noć je, nitko i ne misli na spavanje. 

Svećenik je zajedno s njima. Svi imaju krunicu 

i svećenik ih u jednom trenutku potiče na 

molitvu za poginulog, za sve poginule… Mole 

zajedno deseticu, a tada jedan među njima prekine 

molitvu i upita potaknut molitvom Očenaša: 

‘Ma kako oprostiti onome koji je ubio mog 

kolegu danas… ali kako zadobiti oproštenje ako 

sâm ne oprostim?’ I razvija se razgovor – kateheza 

koja u razgovoru traje gotovo do zore koja 

se probija na toj bojišnici tamo preko Maslenice 

i Velebita.“ 6 

Što je Crkva govorila o krunici? 

Crkva je od početka rata zauzela ispravan 

stav: braniti se ali se ne dati voditi mržnjom. 

Međutim, nažalost, to nije bilo moguće ostvariti 

na svim razinama. Zločina je nažalost, ipak, 

bilo. No podsjetimo na govore uglednih crkvenih 

velikodostojanstvenika koji su pozivali na 

molitvu, mir i opraštanje. Nezaboravne su riječi 

kardinala Franje Kuharića, izgovorene u Petrinji 

na Lovrenčevo 1991., pred sam napad i agresi- 

Zato, u tišini, u predahu, kad čovjek 

ostane sam sa sobom, upravo 

preko molitve može doći do svoga 

očišćenja, do svoje ljudskosti u ovom 

ratu 

ju na te naše krajeve, što je donijelo beskrajne 

patnje našim vjernicima i svim ljudima, pa čak 

i čitavom narodu. On je poput Božjeg poslanika 

s drugog svijeta govorio: „Ako je moj protivnik 

spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako 

je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, 

dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja 

neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga 

oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom 

nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, 

sestre!“ 7 

Nije se zauzimao tek za svoj narod, nego je 

bio branitelj načela, pozivatelj na obranu dostojanstva 

svakog čovjeka, pa bilo kojega naroda on 

bio, i bilo koje vjere i pripadnosti bio. Smatrao je 

to svojom dužnošću. 

Na drugome mjestu kaže: „Molimo sv. krunicu 

za mir sa samim sobom, mir sa svim ljudima, 

mir s Bogom. Molimo se za mir, život i radost za 

sve hrvatske građane, i rođene i nerođene. U Hrvatskoj 

se još uvijek usmrćuje više nerođene djece 

u bolnicama nego odraslih na bojištima. Molimo 

za sve. Za napadače da se vrate kućama, za 

zločince da se pokaju i da ih Bog spriječi da čine 

zlo, za naše da se brane odlučno, ali bez mržnje i 

osvete. Za roditelje da nježno i ozbiljno vole svoju 

djecu – i rođenu i nerođenu. Vi koji osobno ne 

poznajete Boga, pridružite nam se i promišljajte 

o dubini ljubavi, dobrote, pravednosti i poštenja, 

koji donose mir.“ 8 

Tadašnji umirovljeni splitsko-makarski nadbiskup 

dr. Frane Franić također je ukazivao na 

značenje krunice za hrvatskog vojnika te općenito 

za hrvatski vjernički puk. Ističe da je „dobro 

da hrvatski vojnici imaju krunicu oko vrata, 

jer krunica u najmanju ruku ima snagu simbola. 

Ona vojnika podsjeća na Isusa Krista, Otkupitelja 

i sudjelovanje Majke Marije u tom otkupljenju. 

To otkupljenje čovjeka, naroda, klasa i rasa, 

općeg mira i bratstva u svijetu, pomirenja s Bogom 

izvršeno je na miroljubiv način. Krist je bio 

nevin, ali je umro za grešnike. U obrambenom 

ratu branioci brane svoj dom iz ljubavi prema 

Domovini i ljubavi prema neprijatelju. Hrvatski 

se vojnik ne smije osvećivati niti ubijati zarobljenike, 

nego pravedno s njima postupati prema 

međunarodnim konvencijama. Za vjernika branitelja 

krunica ima jedno neposredno djelovanje. 

Ako se krunica nosi s vjerom u Boga, koji je pravedan 

i koji nas ljubi, onda ta vjera daje snagu 

da ljubimo i neprijatelja, ali i da hrabro branimo 

25

26 

svoju Domovinu. Ako hrvatski vojnik moli krunicu, 

njezino je djelovanje još veće, jer mu Bog 

daje u još većoj mjeri svoju ljubav, u prvom redu 

prema Domovini, ali i prema neprijatelju. Tako 

naši vojnici-branitelji mogu nadvisiti same sebe, 

jer će im Bog dati snagu da ne mrze, da se ne 

osvećuju, da se čuvaju pljačke i krađe i drugih 

grijeha kojima su vojnici izloženi ako duže vremena 

ostaju na fronti.“ 9 

Vrhbosanski nadbiskup mons. Vinko Puljić 

kazao je kako je „nošenje krunice oko vrata 

postalo skoro prepoznatljiv znak hrvatskoga 

čovjeka pa i drugih branitelja domovine. Za nas 

vjernike samo nošenje krunice nije dosta. Krunicu 

valja moliti! Moleći krunicu i vraćajući obiteljsku 

molitvu u naše domove, očuvat ćemo baštinu 

vjere u našem narodu i davat ćemo duboki 

unutarnji smisao vanjskom nošenju krunice oko 

vrata te vjernički doprinositi svoj udio u obrani 

domovine. Upućujemo stoga svoje molitve Bogu 

preko Marije, Kraljice Mira, uvjereni da će Bog 

skratiti naše patnje.“ 10 

Veliki promicatelj mira i pomirenja među narodima, 

prerano preminuli šibenski biskup Srećko 

Badurina u više je svojih govora ukazivao na 

potrebu da se u snazi vjere koja odbacuje mržnju 

i nasilje podnose sve poteškoće. U jednom govoru 

ukazao je i na snagu molitve krunice: „Kako 

se rat rasplamsavao, sve se više mlađih ljudi 

našlo u obrani. Organizirali su se da zaštite svoje 

mjesto, pa svoju općinu te napokon da obrane 

Domovinu. Teško je bilo shvatiti i prihvatiti 

da se nad nas nadvio pravi rat. No stvarnost je 

bila neumoljiva. Trebalo se odazvati ali i suočiti 

s opasnošću za vlastiti život, susresti se s vlastitom 

smrću. Kako da čovjek ne uzdrhti svom 

dubinom svoga bića? Strah i hrabrost miješali su 

„Ako je moj protivnik spalio moju 

kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je 

razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti 

njegovu, dapače, čuvat ću je.“ 

se, međusobno prožimali i oblikovali u samopouzdanje 

i oprez. Pokretačka snaga bila je ljubav 

prema zavičaju, prema Domovini, prema slobodi. 

Tu se onda otkrilo izvorište duhovne snage i 

moralne orijentacije: ljudi su se susreli s Bogom. 

Na našim trgovima, u našim skloništima i do- 

movima, u našim crkvama započela je žarka molitva. 

Zazivali smo Mariju, Majku Božju, da moli 

za nas grješnike sada i na času smrti naše. Tisuće 

i tisuće željele su imati krunicu u rukama. Ta 

opća atmosfera djelovala je i na mlade ljude na 

fronti. Tražili su krunicu. Mnogi su molili jer su 

to naučili od djetinjstva. Drugi su je jednostavno 

objesili oko vrata. Imali su osjećaj da dodiruju 

nešto sveto, uzvišeno, plemenito, što čisti misli 

i namjere, jača duh, štiti u opasnostima kojima 

„Tako naši vojnici-branitelji mogu 

nadvisiti same sebe, jer će im Bog dati 

snagu da ne mrze, da se ne osvećuju, 

da se čuvaju pljačke i krađe i drugih 

grijeha kojima su vojnici izloženi ako 

duže vremena ostaju na fronti.“ 

su izloženi. Pitali smo se da li podliježemo magijskom 

mentalitetu ili se pred naraštajima uzraslim 

u materijalizmu otvaraju Božji horizonti. 

Nije li – kad se čovjek našao na rubu života i 

smrti – Bog prodro svojim svjetlom u duše, često 

Bilješke: 

1 Mario JURIŠIć, Ratna krunica, Split, 1992., str. 

56-57. Brojna svjedočanstva o krunici kod hrvatskih 

vojnika prikupila je i Gordana Turić, U 

viteza krunica, Udruga roditelja poginulih branitelja 

Domovinskog rata grada Zagreba, Zagreb 

1995. 

2 Isto, str. 57. 


4 Isto, str. 58-59. 

5 Marija MUČALO, „S domovinskih bojišta“, MH, 

Zagreb 1993., str. 73-74., navodim prema: Vojni 

ordinarijat u Republici Hrvatskoj 1997.-2007., str. 

103. 

6 Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj 1997.-2007., 

str. 103-104. 

7 http://www.ika.hr/index. 

php?prikaz=vijest&ID=110702 

8 M. JURIŠIć, nav. dj., str. 51. 


10 Isto, str. 53. 

11 Isto, str. 53-54. 

12 Isto, str. 54-55. 

13 Isto, str. 55-56. 



otuđene? Ima i mnogo dokaza da je krunica bila 

zlatna nit koja se, u ognju teške kušnje, utkala u 

život pojedinaca i u život naroda kao dragocjenost 

veća od svega što je ljudsko. Kao da smo 

otkrili zakopano blago. Oči su se otvorile za tajnu 

koja je bila zastrta. Taj bljesak svetoga u naš 

profanirani svijet ne smije opet potonuti u tamu. 

Treba ustrajati, tražiti, produbljivati – oblikovati 

„Mnogi su krunicu molili jer su to 

naučili od djetinjstva. Drugi su je 

jednostavno objesili oko vrata. 

Imali su osjećaj da dodiruju nešto 

sveto, uzvišeno, plemenito, što 

čisti misli i namjere, jača duh, štiti u 

opasnostima kojima su izloženi.“ 

osobne životne stavove prema nadahnuću koje 

nam dolazi po krunici, po Mariji, po Isusu Kristu 

kojega nam Ona donosi!“ 11 

Hvarski biskup mons. Slobodan Štambuk 

svjedoči kako su se stvarale čete molitelja, a „krunica 

oko vrata naših vojaka postala je najednom 

kao druga domovnica. Tražila se krunica više.“ 12 

Važno je istaknuti ono što je teolog dr. Tomislav 

Ivančić kazao o krunici. Veli da „krunica nema 

nikakvu magijsku zaštitu poput amuleta ili nečega 

sličnog. Krunica pomaže vjerniku uspostaviti 

komunikaciju sa živim božanskim osobama, 

Bogom i Majkom Božjom. Iz svog iskustva s 

našim borcima doznajem da je ona snaga koja 

našim ratnicima pomaže u najtežim situacijama 

na bojištu, ublažuje im boli, ulijevajući im vjeru i 

ufanje da će pobijediti, a mnogi čak i tvrde da ih 

je baš krunica spasila od sigurne smrti.“ 13 

27

28 

Marija i euharistija 

Piše: fra Jure J. ŠIMUNOVIĆ 

Sve ono što Marija znači za Crkvu, za Božji narod, za pojedinog vjernika, ima 

svoj temelj u njezinu jedinstvu, zajedništvu s Kristom. Ako mi nešto značimo 

i ako nešto jesmo za svijet, to mora proizlaziti iz zajedništva, iz drugovanja s 

Kristom. 

Drugi vatikanski sabor u Konstituciji o svetoj 

liturgiji kaže: „Crkva vjernicima mora uvijek 

propovijedati vjeru i obraćenje. Treba ih osim 

toga pripraviti na sakramente, učiti ih da vrše 

sve što je Krist zapovijedio, poticati ih na sva djela 

ljubavi, pobožnosti i apostolata...” Ona, koja je 

sve to najpotpunije izvršavala bila je bl. Djevica 

Marija. Zato je Crkva, preko istog Sabora, stavlja 

kao uzor svakom vjerniku, i to kao uzor u redu 

vjere, uzor u redu ljubavi, uzor u savršenom sjedinjenju 

s Kristom. 

Upravo kroz vjeru, ljubav i sjedinjenje s Kristom 

i mi možemo gledati naš odnos prema euharistijskom 

Kristu. Euharistija prije svega traži vjeru. 

Euharistija je nedostupna ljudskom razumu, 

ona je plod Božje domišljatosti, ona se ne tumači 

nego živi i samo je shvaćaju oni koji vjeruju i po 

vjeri žive, a tada ona posredno postaje shvatljiva. 

Krist je nije tumačio ni svojim učenicima. »Židovi 

su se prepirali međusobno i govorili: Kako 

nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo?« (Iv 6,52). 

„Mnogi od njegovih učenika, kad to čuše, rekoše: 

Tvrd je ovo govor! Tko ga može slušati?” (Iv 

6,60). „Tada se mnogi njegovi učenici povukoše i 

nisu više išli s njim. Onda Isus upita Dvanaestoricu: 

Zar ćete i vi otići?” (Iv 7,66-67). 

Mi ljudi obično pitamo: kako će to biti, kako 

je to moguće? Najčešće i ostajemo kod toga. Što 

ne shvaćamo ili se nama čini nemogućim, mi ne 

prihvaćamo. To je zato jer čovjek želi biti mjera 

svega. I Marija je postavila to isto, naše ljudsko 

pitanje: »Kako će se to dogoditi?« (Lk 1,34). Kad 

čuje da je Bog na djelu, dalje ne pita, ne traži dopunska 

objašnjenja, nego jednostavno i ponizno 

izjavljuje: „Evo službenice Gospodnje, neka mi 

bude po tvojoj riječi” (Lk 1,38). Nije Marija razumjela 

cjelokupni Božji plan, nije njoj mnogo toga 

bilo jasno. „Moje dijete, zašto nam to učini? Pazi! 

Tvoj otac i ja s bolom smo te tražili. Pa zašto ste 

me tražili? - odgovori im. Zar niste znali da ja 

moram biti u kući svoga Oca? A oni ne bijahu 

razumjeli riječi koje im je rekao” (Lk 2,48-50). 

Začudili su se Marija i Josip kad su ga našli 

u hramu kako naučava. Vjera donosi i čuđenje i 

bol. Čuđenje, jer ne shvaćamo, ne možemo prodrijeti 

u tajne koje su pred nama. Gledamo ih, 

dotičemo ih, slušamo ih, a opet sve nam izgleda 

tako daleko, neviđeno, nečuveno, nedotaknuto. 

Jednostavno čudno, začuđujuće, čudo! 

Vjera donosi i bol. Nije onako kako smo mi to 

zamišljali, planirali, nagađali, a to onda donosi 

bol. Čovjek se mora mijenjati, ispravljati, ulaziti 

u Božje planove. To je počesto izvrtanje svega 

onoga što smo mi učinili, u čemu smo se već 

utvrdili i započeli mirno živjeti, a sad odjednom 

sve to treba drukčije postavljati, katkad osjetiti 

kao da ništa nismo učinili i opet krenuti na put. 

Sve to zadaje bol. 

Mi ljudi obično pitamo: kako će to 

biti, kako je to moguće? Najčešće i 

ostajemo kod toga. Što ne shvaćamo 

ili se nama čini nemogućim, mi ne 

prihvaćamo. To je zato jer čovjek želi 

biti mjera svega 

Vjera je i stalno traženje. Traženje Božjih planova 

i usklađivanje svojih planova s njegovim. 

Vjera nije jedno mirno posjedovanje, nego jedan 

stalan put, jedno hodočašće u božanske tajne, otkrivanje 

tih tajna, tih svetišta. Upravo vjera, koja 

ide preko čuđenja, traženja i boli, vodi nas prema 

ljubavi. 

Euharistija upravo traži ljubav. Ako vjera izaziva 

čuđenje, bol, traženje, onda ljubav izaziva 

divljenje, zahvalnost, uživanje, život. 



Marija se nakon što je povjerovala započinje 

diviti, premda ne shvaća, i njezin Veliča pjesma 

je divljenja, zahvalnosti, uživanja, života (vidi Lk 

1,45-55). 

Euharistiju, Krista u euharistiji, poslije vjere 

promatramo, doživljavamo kao čin Božje ljubavi 

prema ljudima. Tada više ne pitamo kako 

i na koji način, nego poput Marije kličemo »od 

veselja nad Bogom našim Spasiteljem«, jer je 

milostivo pogledao na nas grešne ljude, da živi 

s nama, da podijeli svoj život s nama. Od sada 

mi više nismo prokleti nego blagoslovljeni njegovim 

dolaskom, njegovom prisutnošću među 

nama; od sada i male i neznatne stvari postaju 

velike; vesele nas, daju nam snage za život, jer u 

njima vidimo ljubav Božju prema nama. Posvuda 

se očituje Božje milosrđe; mi se više ne bojimo 

jer je Bog s nama i među nama; silnici bilo koje 

vrste gube moć, vlast; ponizni, maleni, potrebni, 

siromašni dobivaju i dobit će pobjedu; jer sam 

Bog priskoči im u pomoć. On je došao da spasi i 

oslobodi sve one koji su po primjeru Abrahama 

povjerovali i krenuli na put vjere koji je bio pun 

bola i neizvjesnosti. Po euharistiji On je među 

nama i mi možemo pjevati s Marijom Veliča, i mi 

možemo pjevati sa zaručnicom iz Pjesme nad pjesmama 

(6,2-3): 

»Dragi je moj sišao u svoj vrt,/ k lijehama mirisnog 

bilja,/ da pase po vrtovima/ i da bere ljiljane./ 

Ja pripadam dragome svome,/ dragi moj 

pripada meni,/ on pase među ljiljanima.« 

Zato euharistiju trebamo promatrati ne samo 

i ne prvotno kao istinu koju trebamo istraživati 

nego kao spasenjski događaj kojemu se pripuštamo 

da nas zahvati, kao čin Boga koji se povezao, 

želi se povezati s ljudima i u tom povezivanju 

ljubav je tako velika da zahvaća i istovremeno 

nadilazi sve naše razumske predodžbe i očekivanja. 

„Euharistija ostaje tajna vjere i možemo je 

samo u vjeri i ljubavi shvatiti. Što više živimo 

euharistiju, to će nam ova tajna postati očitija, 

prihvatljivija, plodnija, jer je euharistija susret s 

Osobom Kristovom, s otajstvom njegove Osobe, 

a osobe se mogu upoznati samo u uzajamnom 

darivanju. To ostvaruje blagovanje euharistije 

(C. Tomić). 

Euharistija se prihvaća vjerom, ali se 

shvaća ljubavlju! 

Euharistija traži sjedinjenje. Ako prava vjera 

dovodi do ljubavi, ljubav vodi do sjedinjenja, 

zajedništva. Od časa kad je Marija povjerovala, 

začela je Krista; on je u njoj postao živa prisutnost. 

Krenuli su zajedno kroz život sve do Njegove 

smrti, da bi opet nakon uznesenja bili za 

svu vječnost zajedno. Već kod pohoda Elizabeti 

osjeti se uz Marijin dolazak i Kristova prisutnost. 

Starac Šimun i mudraci nalaze Mariju i ona im 

pokaza Krista; u hramu ga prikazuje i tu čuje 

29

30 

one proročanske riječi Šimunove koje će se ispuniti 

u Marijinu životu; ali i u životu svakog onog 

koji s Kristom, u zajedništvu s njime, krene kroz 

život. Bit će blagoslovljen, uskrsnut će, živjet će, 

ali će osjetiti i mač boli (v. Lk 2,25-35). 

Krist je došao da bude s nama i zaželio da mi 

budemo s njime. Euharistija je stalno uprisutnjavanje 

Krista, omogućavanje ljudima da budu s 

njime. »Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje 

u meni i ja u njemu« (Iv 6,56). I dalje nastavlja: 

»Kao što je mene poslao živi Otac, i kao što ja 

živim zbog Oca, tako će i onaj koji mene jede živjeti 

zbog mene« (Iv 6,57). 

To zajedništvo s Kristom Marija je pokazala, 

kako nas uči Drugi vatikanski sabor u konstituciji 

Lumen gentium 61: „Time što je Krista začela, 

rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i sa 

svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, na 

sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu 

djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom 

ljubavlju.” 

I na kraju, kako čitamo u istom dokumentu 

br. 59: „Ispunivši tok zemaljskog života, s dušom 

i tijelom bila uznesena u nebesku slavu, i od 

Gospodina bila uzvišena kao kraljica svih stvari, 

da bude potpunije u skladu sa svojim Sinom, 

Gospodarom, gospodarom i pobjednikom nad 

grijehom i smrću.” 

Tako je završio put vjere, put ljubavi i put zajedništva, 

koji se nastavlja i svodi samo na ljubav. 

Nema više dvoumljenja, nerazumijevanja, boli. 

Marijin primjer 

Sve ono što Marija znači za Crkvu, za Božji 

narod, za pojedinog vjernika, ima svoj temelj u 

njezinu jedinstvu, zajedništvu s Kristom. Ako 

mi nešto značimo i ako nešto jesmo za svijet, to 

mora proizlaziti iz zajedništva, iz drugovanja s 

Kristom. U protivnom i naši uspjesi nosit će u 

sebi razočaranja i pitat ćemo se zašto i čemu i 

nije li moglo biti i drugačije. Mi ćemo se možda 

trošiti u akciji, ali nećemo imati snage za meditaciju, 

za kontemplaciju, za sastanak sa sobom. A 

bez toga život postaje veoma težak, neshvatljiv i 

neprihvatljiv, premda ga naizvana živimo. 

Marija je primila Krista u onom trenutku kad 

je rekla: „Neka mi bude po tvojoj riječi.” U tom 

Od časa kad je Marija povjerovala, 

začela je Krista; on je u njoj postao 

živa prisutnost. Krenuli su zajedno kroz 

život sve do Njegove smrti, da bi opet 

nakon uznesenja bili za svu vječnost 

zajedno. 

se trenutku sam Bog nastanio u jednom ljudskom 

biću, postao je suputnik, supatnik i prijatelj 

ljudi. Marija na to odgovara pa i ona postaje 

suputnica, supatnica i prijateljica ljudi. To znači 

njezino „neka mi bude po tvojoj riječi”. To nije 

neko sterilno, bezoblično, neodređeno maštanje, 

nego uključivanje u određenom trenutku i vremenu 

i prostoru, određenom čovjeku, kao što 

čini pravi suputnik, supatnik, prijatelj. 

Tko pristaje na Božje riječi, treba pristati i na 

Božja djela. Marija je pristala na riječi i odmah je 

primila Riječ (Riječ je tijelom postala) i Marija je 

djelovala po Riječi. 

U Mariji, na njezin pristanak, dogodilo se 

prvo utjelovljenje. Bog uzima udjela u ljudskom 

tijelu, postaje tijelo. Preuzima sve posljedice tjelesnosti 

osim grijeha. Drugo utjelovljenje bilo je 

na posljednjoj večeri kada se predaje učenicima 

pod prilikama kruha i vina. Za prvog utjelovljenja 

uzima od ljudskog tijela i krvi, drugi 

put nam to vraća i poziva nas da se mi hranimo 

njegovim tijelom i krvlju. Uzeo je smrtno, nama 

vraća besmrtno; uzeo je prolazno, nama vraća 

neprolazno; uzeo je smrt, nama vraća život. To 

nije učinio jednom, nego je ostavio nama da mi 

to činimo u njegovo ime i s njime. Tako, kad god 

slavimo euharistiju, njegovu smrt naviještamo, 

njegovo uskrsnuće slavimo i dolazak slavni isčekujemo. 

Marija trpeći zajedno s Kristom s njim je 

i umirala. Marija je s Kristom i slavila svaki njegov 

zemaljski uspjeh, radovala mu se i tako na 

sjene smrti bacala sjene svjetla uskrsnuća. Marija 

se uvijek nadala i ta nada nije ju iznevjerila. 

Po Mariji Krist postaje prisutan na zemlji. 

Ona ga je prva pokazala svijetu, a mi to trebamo 

činiti danas. Tako bl. Djevica Marija može i nama 

biti i uzor i putokaz i primjer u slavljenju i shvaćanju 

euharistije i cjelokupnog našeg kršćanskog 

življenja danas. 



Svjedočanstvo o ozdravljenju po 

zagovoru Gospe Sinjske 

Mate Jukić, rođen 24. rujna 1947. u Otoku kod Sinja 

Prvi događaj, prije 30-ak godina: 

Gospe moja, samo da djeca 

odrastu! 

Odselio sam u Kanadu 1970. godine. Poslije 

šest mjeseci škole engleskoga jezika u Vancouveru 

odselio sam na Vancouver otok. Nakon 

7 do 8 godina rada u pilani jedan dan sam osjetio 

tegobe u trbuhu. Imao sam krv u stolici. Odmah 

sam prebačen avionom u bolnicu. Doktor je re- 

kao pilotu da mi apsolutno ne smije dopustiti 

da zaspim, jer sam prenaglo krvario. Kad sam 

došao u Vancouver u bolnicu, odmah su mi dali 

krv. Kroz 26 dana stalno su mi davali krv, a ja 

sam stalno krvario. Hranjen sam samo intravenski. 

Nisu mogli izvršiti operaciju jer se krv nije 

uopće zadržavala u tijelu. Nakon tih 26 dana dobio 

sam reakciju na krv. Pokušali su sve moguće, 

ali se krv nije mogla zadržati. Vadili su je triput 

dnevno radi nalaza i stalno nastojali usporiti krvarenje. 

Negdje oko 31. dana više nisu mogli vaditi 

krv, jer nisam imao količinu krvi da bih mogao 

preživjeti! Onda su me pustili na miru i rekli 

su: ne možemo ništa. Dolazi žena s dvoje djece. 

Mlađi sin imao je oko godinu i pol dana, stariji 

tri i pol. Dolazi mi i stric. Doktor kaže jednostavno 

da ne mogu više ništa učiniti nego da će još 

sutradan pokušati s krvi koju umjetno dobiju 

iz plazme. Kaže da me puste na miru pa ćemo 

sutra vidjeti. Djeca kao djeca, došli vidjeti tatu, 

vesele se. Oni odlaze, ja kažem: Gospe Sinjska, 

kad dođem u Hrvatsku, doći na misu u Svetište, 

samo dopusti da budem s djecom dok oni odrastu, 

onda me uzmi kad hoćeš! (Suze). 

U međuvremenu oni odlaze, ja sam neko 

kratko vrijeme zaspao. Ujutro se probudim. Svaki 

put kad bih išao na zahod, krv. Sad se ja ustanem, 

mislim, hoće li izaći i ovo još malo što imam 

i jednostavno ću se srušiti, i gotovo. Ali moram 

ići. Sad ja čekam, doktori su rekli da će pokušati 

s to krvi od plazme, ali ako ne dobiju reakciju, 

opet ne mogu operirati, svakako ću umrijeti. 

Međutim, dođem na zahod, okrenem se, 

apsolutno nema krvi, nimalo! Ja mogu hodati, 

imam snage! Ustanem, krenem na hodnik, velika 

bolnica, ljudi hodaju, ja idem i vučem infuziju 

za sobom. Dolazi moj specijalist (dr. Shoan), 

gleda u me, i ništa on ne govori meni nego samo 

viče: Miracle, miracle! (Čudo, čudo!). Stane, gleda 

me i pita me kako se ja osjećam. Ja kažem: Super! 

On se skroz začudio i govori: Čudo, ja to ne 

mogu objasniti! A bila su dva specijalista, oni su 

31

32 

surađivali zajedno da me nekako spase, valjda, 

ne znam detalje. Oni bi se sastajali, raspravljali 

i zvali cijelu onu grupu doktora da se dogovore 

što će učiniti i kako dalje. Ja se vratio natrag, hodam 

i on isto ponavlja. Došao on meni do kreveta 

i pita: Ja, mi to ne možemo objasniti, što se dogodilo? 

Ja njemu kažem da nemam pojma, ja iskreno 

nisam ni njemu rekao, nisam vjerovao da će on 

vjerovati, možda će reći da sam ja poludio. I tako 

nastavim i dalje, bio sam još dva-tri dana. Sve 

skupa u tih mjesec dana primio sam 10-11 boca 

krvi. Tako je završilo i išao sam kući. Kasnije sam 

išao kod njega na redovite kontrole svaki mjesec, 

nikada kasnije nije bilo takvih problema. Jedanput 

samo mala količina krvi u urinu, ali ništa 

dalje. A prije svega toga imao sam triput krvarenje 

čira. Svaki put bi mi govorio samo kako je to 

čudo i da ne može objasniti! Nisam ga ni pitao 

vjeruje li on u čuda, oni odmah kažu čudo kad 

nešto ne razumiju.... 

Emocije su prošle i onda sam se zavjetovao 

Gospi, da svaki put kad dođem u Hrvatsku da 

dolazim svake nedjelje na misu u Svetište. U međuvremenu 

u mojoj rodnoj župi Otoku bio je fra 

Mate Matić, mi bismo stalno pričali. Ali ja obvezno 

dođem tjedno, jednom ili dva puta, pomolim 

se Gospi i tako. Često odem u Otok na misu 

nedjeljom, ali idući dan dođem Gospi. Kaže mi 

fra Mate: Ma, Gospa ti je svugdje! - Znam ja, kažem, 

ali ja sam se zavjetovao doći ovdje! 

Drugi događaj, prije 15-ak godina: 

Isusa su razapeli, a ja se bojim 

umrijeti! 

Išao sam na redoviti godišnji pregled u liječnika 

opće prakse. Nalaz je pokazao da imam 

male količine krvi u urinu. I prije su mi to govorili 

u bolnici, ali da to nema nikakve veze s nečim 

ozbiljnim. Međutim, kaže liječnik da će to poslati 

na kliniku za dijagnozu raka. Tako on mene kad 

su došli nalazi pozove i počne pripremati za najgore. 

Kaže, došli su nalazi s klinike i pokazuju 

da imaš rak na mjehuru. Ja sad opet razmišljam: 

dobro je, djeca su odrasla, nije kao onaj put, svakako 

nije mi drago umrijeti, ali što je, tu je! Liječnik 

kaže: ja ću sve organizirati, moja tajnica će 

nazvati specijalista u bolnicu, taj je najbolji, ali je 

jako zauzet, ne znam koliko ćeš morati pričekati. 

Tako ja dolazim kući, meni se ne ide na posao. 

Zovem poslovođu, objasnim mu kako stvari stoje. 

Kaže on: uzmi godišnji odmor koliko hoćeš. 

Jasno, to nije plaćeno, ali nije bitno, žena radi. 

Tako prođe prvi tjedan, prođe drugi, trebalo je 

čekati. Stojim tako u kući po cijeli dan, djeca su u 

školi, žena radi, ali to se stalno vraća, ne možeš 

nikako istjerati iz glave: Idem spavati, mislim, 

otac mi je umro od raka u 54. godini... Jedan dan, 

stojim u kući sam i mene strah. Mislim, ovo nije 

normalno. Znam jednog prijatelja koji je imao 

istu dijagnozu i upao je u depresiju. Sam sebi govorim: 

ma bolje ti je umrijeti od raka nego biti u 

depresiji! A bio je Veliki petak. Idem u sobu, kleknem 

ispred Gospine slike i kažem: daj mi samo 

snage, nema veze što mi je, nemoj samo da mi 

pukne mozak! Istu sekundu dok sam počeo moliti, 

zvoni telefon. Tajnica iz bolnice zove i kaže 

da dođem u njezin ured, da će liječnik uzeti urin 

i krv za nalaze prije operacije. A iste sekunde, to 

je tako brzo išlo da nisam uopće razmišljao, govorim: 

pa danas je Veliki petak, ja sam katolik, 

žena i ja trebamo imati skupa večeru, želio bih 

biti s obitelji. I isti tren mi kroz glavu prolazi: 

Isusa su razapeli, a ja se bojim umrijeti! Ja ne znam 

kako je to bilo, jednostavno nemam pojma. Ali 

tako ja njoj govorim. Kaže ona: fino, stvarno izvrsno, 

ja ću pokušati čim bude opet vremena da 

dođeš i to sredimo što prije, da ne čekaš. Ja kažem: 

hvala, hvala! Tako je to prošlo, došla žena, 

sve bilo redovno, prošao Veliki petak, proslavili 

Uskrs. Nakon dva-tri dana opet zove tajnica da 

dođem. Odem ja, a već sam se bio malo i pomirio 

s tim. Prošao sam nalaze i pregled u toj specijalnoj 

bolnici. Dolazim drugi put kod specijalista. 

Kaže on: nema nikakvih tragova, sve je super! 

Pokojni fra Bone Prcela kasnije mi je kazao 

kad sam s njim pričao: Pa, Mate, mogao si bio i otići, 

Bog bi ti oprostio! Govorim mu ja: Vjerujem da 

bi mi Bog oprostio, ali to je Veliki petak i kad je meni 

prošlo kroz glavu da su Isusa razapeli, a ja se bojim 

umrijeti, meni je sve puklo! Ali to je bilo takvom 

brzinom, ja nisam uopće ni razmišljao! Nikad 

kasnije nisam imao onaj strah... 

Ja znam kad dođem Gospi u Sinj, meni može 

začas doći suza, ja kad je vidim, ja cijeli sretan 

izađem, to se ne može opisati. Cijeli onaj teret 

misli, briga, grijeha ja skinem. Osjećam da je 

majka, da razumije da sam slab. 



Zahvalna ploča Gospi 

novouređenom klaustru samostana na zidu pored Gospina reljefa odnedav- 

U no su postavljene zahvalne ploče štovatelja Gospe Sinjske, među kojima je i 

ploča hodočasnika Stipana Kovača s kojim smo se susreli i progovorili nekoliko 

riječi. Kratko nam je svjedočio o uslišanju koje je zadobio po zagovoru Gospe 

Sinjske. Rođen je 1941. godine u Lusniću kod Livna, a sadašnje mu je prebivalište 

u Zaprešiću. Evo što na je rekao: 

„Hvaljen Isus i Marija: to je riječ najstarija, a za dušu likarija! Donio sam zahvalnu 

ploču Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, zahvalio joj na milosti koju mi je udijelila 

i podarila za moje ozdravljenje. Bio sam obolio od tumora, zavjetovao sam se 

Gospi Sinjskoj i ona me uslišala. Ozdravio sam od bolesti 1986. godine. Hodam 

po Gospinim svetištima, hodočastim po cijeloj Hrvatskoj, a bio sam i nekoliko 

puta u Lurdu s vojnim ordinarijem. Susrećem se s ljudima i kad me pitaju odakle 

sam, odgovorim od tamo gdje mi je srce, a to je u Lusniću kod Livna. Od tamo 

mi je bilo i prvo hodočašće u Sinj Čudotvornoj Gospi Sinjskoj.” 

33

34 

U muci ljutoj slatka nado 



Vrjednovanje hodočašća 

Vrjednovanje i pastoral hodočašća (3) 

Piše: fra Josip ŠIMIĆ 

Danas je Crkva svjesna velike pastoralne važnosti hodočašća, no ne 

zaboravlja i određene nedostatke o kojima je i crkveno učiteljstvo više puta 

progovorilo. 

pristupu, proučavanju i vrjednovanju ho- 

U dočašća možemo susresti različite stavove. 

A. N. Terrin navodi tri moguća pristupa: 1. govoriti 

o hodočašću znači na neki način pokušaj 

povratka na zastarjeli, sanjajući, čudni način 

govora pogodan za propagiranje pučke pobožnosti; 

2. govoriti o hodočašću može značiti govoriti 

o posebnom obliku organiziranog turizma 

koji nastoji pružiti posebne ugođaje i doživljaje 

na mjestima gdje se Bog objavio ili pokazao, a u 

svrhu izlaska iz sivila svakodnevnice; 3. govoriti 

u metaforičkom smislu kao hodočašću duše 

(peregrinatio animae) ili kao dubokoj težnji ljudske 

duše koja traži Boga koji se skriva u smislu 

izreke: Nemirno je srce naše… (Inquietum est cor 

nostrum...) 

Hodočašće u odnosu na različite kulture treba 

ponovno vrjednovati i to tako da svako religiozno 

iskustvo ponajprije pokušamo vrjednovati 

onako kako ta ista religiozna iskustva bivaju 

shvaćena u samom poimanju hodočasnika, zadržavajući 

njihov izričajni okvir, ali i način kako 

ga shvaća komparativna povijest religija. Kritička 

je analiza potrebna, ali ona mora voditi računa 

o povijesnoj situaciji. Fenomen hodočašća 

treba promatrati u njegovoj stvarnoj biološkoj, 

antropološkoj i kozmičko-soteriološkoj dimenziji. 

Religija ne postoji izolirano pod staklenim 

zvonom (in vitro), nego se ostvaruje polazeći od 

antropoloških i kozmoloških okolnosti i datosti, 

koje se posebice u hodočašću mogu primijetiti. 

Hodočašće treba shvatiti kao jedan jak simbol i 

izraz egzistencijalnog traženja, kao sredstvo koje 

može ponoviti sve parabole vjerskog iskustva i 

prevesti svijet religije u živi svijet, svijet ljudi na 

putu, ljudi koji traže svoj identitet u svoj njegovoj 

zamršenosti. U tom smislu svi ljudi trebaju 

biti „hodočasnici“, kako bi mogli živjeti i zaživje- 

ti svoje religiozno iskustvo, da bi mogli i uspjeli 

ostati „religiozni“ i uzmogli znati gledati preko 

ovozemaljskog obzorja. 

Pastoralna teologija u proučavanju hodočašća 

treba izbjegavati manihejsku napast da dijeli vjeru 

od Boga objavljenu u božanskoj čistoći od religije 

kao nečega posve ljudskog, kako to čini K. 

Barth. Kršćanska vjera je konačno objavljenje samoga 

Boga i odgovor na istu objavu u osobi Isusa 

Krista i u tome bitno različita od svake religije, 

ne može nego utjelovljivati se u ljudske načine 

izražavanja vezane za jezik, prostor i vrijeme. U 

tom smislu i hodočašća u kršćanstvu moraju biti 

pozitivno vrjednovana. Hodočasnik ne smije biti 

promatran kao neki znatiželjan turist koji se želi 

zabaviti, kao ni neki naivan vjernik koji ne shvaća 

svu dubinu svoje vjere, nego pokušava preko 

hodočašćenja pronaći lijek svojim nesrećama. U 

kršćanstvu sveta mjesta stara i nova, planetnog, 

međunarodnog, narodnog ili pokrajinskog, tj. 

lokalnog značaja, tvore određenu religioznu geografiju 

ili geografiju svetišta, kako to ističe G. 

Imbrighi. 

Svi ljudi trebaju biti „hodočasnici“, 

kako bi mogli živjeti i zaživjeti svoje 

religiozno iskustvo, da bi mogli i uspjeli 

ostati „religiozni“ i uzmogli znati 

gledati preko ovozemaljskog obzorja. 

Hodočašće u neko svetište omogućuje dodir 

sa božanskim. Postoji opasnost da se ono bitno 

zasjeni nečim drugim, da u prvi plan izbije mirakulistički 

(traženje čudesa) i karizmatski element 

(traženje posebnih duhovnih doživljaja) na štetu 

onoga bitnog, a to je jačanje vjere preko simbolike 

i uspomene na ono što se zbilo (ukazanje, 

pomoć u općoj pogibelji, našašće slike ili kipa, 

itd.). Tome doprinosi i turističko banaliziranje 

hodočašća i svetišta, koji onda bivaju osiromaše- 

35

36 

ni u svojoj posredničkoj, simboličkoj i transcendirajućoj 

funkciji. 

Pastoral hodočašća 

Poslije godina kritike u kojima se činilo da će 

hodočašća nestati ona su ponovno naprosto buknula 

novom snagom, zahvaljujući raznim uzrocima. 

Prije svega to trebamo promatrati u okviru 

novoga i neočekivanog procvata pučke pobožnosti. 

Uočivši već počet kom sedamdesetih godina 

da je pučko izražavanje vjere sastavni dio 

dvijetisućljetne kršćanske tradicije, crkveno je 

učiteljstvo brzo reagiralo. Tako već 1973. biskupi 

Kampanije ističu kako „hodočašća imaju važnu 

ulogu u pobožnosti i religioznosti kršćanskog 

naroda“. Još daleke 1936. Kongregacija za Koncil 

određuje propise koji će očuvati doista religiozan 

značaj hodočašća. Papa Pavao VI. oglasio 

se već 1965. na kongresu upravitelja svetišta u 

Italiji, ističući zaista integrativnu ulogu svetišta 

u pastoralnom životu. Biskupi Latinske Amerike 

1976. u dokumentu o pučkoj religioznosti govore 

i o hodočašćima. Hrvatski su biskupi također 

svojim učiteljskim djelovanjem i pastoralnim 

angažmanom mnogo doprinijeli kako oko napretka 

samih hodočašća, tako i oko njihova sve 

pozitivnijeg vrjednovanja. 

R. Laurentin 1977. objavljuje knjigu o suvremenim 

hodočašćima u Lurd, u kojoj dokumentirano 

iznosi mnoge važne podatke o pastoralu 

hodočašća: priprava za obraćenje za cijeli život, 

katehetski program, odlučujući utjecaj na obnovu 

obreda slavljenja bolesničkog pomazanja, 

prihvaćanje bolesnih i zapostavljenih, pokore, 

itd. Pastoralno djelovanje u Lourdesu izbjegava 

suprotstavljanje vjere i religije nastojeći pronaći 

način da se hodočašće ne svede na puki i zatvoreni 

obredni formalizam, ili na nekakav izraz 

elitističke vjere. 

Papa Ivan Pavao II. hodočasteći po marijanskim 

svetištima diljem svijeta neprestano je naglašavao 

važnost hodočašća. Tako 31. 1. 1979. 

u homiliji u meksičkom marijanskom svetištu 

Zapopán naglašava potrebu jačanja pastoralnog 

rada u marijanskim svetištima – preko prikladnih 

liturgijskih sla vlja, propovijedi i kateheze, 

brige za sakrament pokore i odbacivanje mogućih 

iskrivljenih oblika pučke pobožnosti. Hodočašća, 

makar katkad pokazuju nedostatke prave 

kršćanske vjere, treba iskoristiti kako bi se kršćanski 

puk usredotočio na sigurnu pobožnost 

prema Isusu Kristu, Sinu Božjemu Spasitelju. 

Papa naglašava potrebu trinitarne, kristocentrične 

i eklezijalne orijentacije svake pučke pobožnosti 

prema učenju pobudnice Pavla VI. Marialis 

Cultus (25-27). Svećenici koji upravljaju svetištima 

trebaju se potruditi pronaći način prikladne evangelizacije. 

Ovako postavljen pristup svetištima, posebno 

onim marijanskim, i hodočašćima sigurno će umanjiti 

i primjedbe odijeljene braće kršćana u pogledu marijanske 

pobožnosti. 

Na kraju evo nekoliko odrednica za pastoral 

hodočašća: (1) prevladati kontrast između hodočasničkog 

zanosa i svakodnevnog života; (2) hodočašća 

nisu niti smiju biti konkuriranje svakodnevnom 

kršćanskom životu u župi; (2) prihvatiti 

hodočašće kao istinsko i iskreno življenje vjere; 

(3) evangelizirati hodočašće; (4) dobro pripremiti 

i animirati hodočašća; (5) usmjeriti i povezati 

pučku pobožnost s liturgijom; (6) marijanska 

hodočašća shvaćati i pripremati kao put Crkve s 

Marijom hodočasnicom na putu u susret Kristu i 

ovdje i u vječnosti. 

Umjesto zaključka 

Hodočašće je kao fenomen nazočno u mnogim 

religijama. To posebno ističu fenomenolozi 

religije, komparativni povjesničari religija i antropolozi. 

U svakom je hodočašću najhitnija težnja 

susresti ono transcendentalno, božansko. 

To može biti u svrhu traženja pomoći i zaštite, ali 

i u svrhu zahvale ili pokore. U različitim jezicima, 

narodima i razdobljima pojavljuju se različiti 

izrazi za ono što nazivamo hodočašćem. Tako 

i u Novom zavjetu imamo nekoliko izraza koji 

naglašavaju našu privremenost ovdje na zemlji 

i našu usmjerenost na vječnu domovinu. Danas 

je Crkva svjesna velike pastoralne važnosti hodočašća, 

no ne zaboravlja i određene nedostatke 

o kojima je i crkveno učiteljstvo više puta progovorilo. 

U pastoralnom pristupu hodočašćima 

trajno treba imati na umu da su hodočašća jako 

važna i potrebna u životu naroda Božjega. Posebice 

treba dobro pripremati pastoral sakramenata 

pokore, euharistije i bolesničkog poma zanja u 

svetištima. 


Isusovo vrijeme Jeruzalem je bio jedino hodočasničko 

odredište svih Židova. Druga 

svetišta su na ovaj ili onaj način ugašena. Zato se 

i pjevalo u Hodočasničkim pjesmama: „Obradovah 

se kad mi rekoše: Hajdemo u Dom Jahvin! 

Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme“ 

(Ps 122,1) 

Tri hodočasnička puta 

Središte cjelokupnog židovskog hodočašća, a 

i židovstva općenito, bio je Jeruzalem i njegov 

Hram. Tri su puta vodila iz Galileje prema Jeruzalemu. 

Istočni je put išao uz tok rijeke Jordan 

i onda se u blizini Jerihona uspinjao Judejskom 

pustinjom u Jeruzalem. Zapadni je put išao većim 

dijelom cestom tzv. Via maris, koja je išla od 

Damaska, prolazila uz Nazaret i Megido, te preko 

Šaronske ravnice nastavljala za Egipat. Kod 

Antipatride hodočasnici su ostavljali tu cestu i 

uspinjali se prema Jeruzalemu. 

Srednji put, najkraći i pun biblijskih uspomena, 

išao je preko Samarije. Usprkos napetostima 

koje su vladale između Židova i Samarijanaca, to 

je bio uobičajeni hodočasnički put Galilejaca za 

Jeruzalem. Prostor uz taj put bio je nastanjen te 

su lakše mogli naći prenoćište i nužnu opskrbu. 

Polazište nazaretskog Hodočasnika 

Iz Nazareta su hodočasnici uvijek silazili 

istim usjekom na brijegu (arap.: Džebel el-Kafce: 

Brdo skoka). Tim se putem uputio i Isus kad je 

prvi put hodočastio u Jeruzalem navršivši 12 godina. 

Upravo zato smo i mi zastali na tom brije- 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. U 

Isusovo prvo hodočašće u Jeruzalem 

Piše: fra Miroslav MODRIĆ 

S navršenom 13. godinom života Židovi su postajali tzv. sinovi Zakona. A to znači da 

su od te dobi bili obvezni u potpunosti opsluživati Zakon, a hodočašće u Jeruzalem 

bilo je nešto što se podrazumijevalo. Isus je, koliko znamo, prvi put hodočastio u 

Jeruzalem s navršenih 12 godina. Neki tumače da je svaki dječak već s ulaskom 

u 13. godinu postajao sin Zakona. Žene nisu bile obvezne na hodočašće, ali su 

mogle sudjelovati. 

gu. Predočimo sebi što je sve dječak Isus mogao 

prebirati u svom srcu dok je s tog brijega uokolo 

promatrao svoj zavičaj. 

Na zapadu, već od podnožja našeg brijega, 

protezala se plodna Jizreelska ravnica, kojoj je 

na kraju, na obzorju – uvijek u zelenilu! – gorski 

lanac Karmel, u Bibliji opjevan zbog svoje ljepote 

(Pj 7,6-7), koji svakog Židova podsjeća na ljepotu 

stvorenoga. Posebno pak na proroka Iliju i 

njegova učenika Elizeja, koji su na njemu imali 

sklonište. 

Tamo daleko iza Karmela, preko mora, više 

na sjeverozapadu, nalazi se Rim – sjedište moćnih 

osvajača koji su vladali i Isusovom domovinom. 

Neki od tih moćnika – careva, proglašavajući 

sebe bogovima, progonit će kasnije njegove 

učenike. Krv će teći potocima. U Rimu će svoju 

ljubav za njega posvjedočiti i onaj kojega će On 

sam postaviti prvakom među apostolima – Petar. 

Jednako će biti i navjestitelju Božje Riječi poganima 

– Pavlom. Jedan od tih careva progonitelja je 

i Dioklecijan. Rođen je na drugoj strani Jadranskog 

mora, u Dalmaciji. Taj silnik, posljednji car 

progonitelj kršćana, pokopan je u svojoj palači 

nedaleko od tada velike Salone, grada u Dalmaciji. 

To zdanje danas je poznato kao Dioklecijanova 

palača u Splitu. U našim krajevima, u 

Dalmaciji radosnu vijest naviještao je Tit, učenik 

sv. Pavla (2. Tim 4,10). Progonjeni i mučeni kršćani 

mauzolej tog moćnika kasnije pretvoriše u 

crkvu, mjesto molitve i sjedište svoga biskupa. 

Eto zato danas katolički Hrvati imaju najstariju 

katedralu na svijetu. 

Gotovo u istom pravcu kao i Dalmacija, tek 

nešto bliže i malo desno, leži antički ponos ljudskog 

uma – Ahaja, Grčka. To područje, nerijetko 

37

38 

i oholog mudrovanja, obići će čovjek izrastao na 

takvoj mudrosti, ali upoznavši „ludost križa“ 

propovijedat će „Božju mudrost“ – Pavao apostol 

(1 Kor 1,17). 

Na sjeveru, samo sat hoda od mjesta na kojem 

stojimo, leži Seforis, u to vrijeme rezidencija 

četverovlasnika Heroda Antipe. To je onaj isti 

Herod kojemu će u Jeruzalemu, dva desetljeća 

kasnije, rimski upravitelj Pilat poslati Isusa da 

mu sudi jer je bio njegov podanik (Lk 23,1-12). 

Dalje na sjeveru visoki je i snijegom pokriveni 

Hermon, kojemu u podnožju izvire Jordan, jedina 

prava rijeka u Svetoj Zemlji. Na njezinu izvoru 

Petar će ga priznati Mesijom i Sinom Božjim, a 

Isus će mu reći: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni 

sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16,18). Iza te visoke 

planine je Mala Azija i odmah na početku grad 

Tarz. U njemu je, u helenističkoj kulturi, rođen – 

ali odrastao u Jeruzalemu, i do nogu Gamalielovih 

odgojen točno po otačkom Zakonu (Dj 22,3) 

– Židov farizejske sljedbe, Savao. On će progonit 

njegove, Isusove učenike. Na putu za Damask u 

Siriji Isus će ga, pošto ustane od mrtvih, pohoditi 

u jarkoj svjetlosti koja će mu doprijeti do dna 

srca i duše te ga u hipu pretvoriti u Pavla i pokazati 

mu „koliko mu je za ime njegovo trpjeti“ (Dj 

9,16). Tako će Pavao proći područjima Male Azije 

navješćujući Riječ. U Antiohiji, velikom gradu, 

također na sjevernom pravcu, u primorskom 

dijelu tadašnje Sirije, njegovi učenici će se prvi 

prozvati njegovim imenom – kršćani. A to znači: 

oni koji pripadaju Kristu, Kristovi. 

Na istoku, oko 25 km udaljeno, leži Genezaretsko 

jezero i na njemu više gradova. Na tom će 

području Isus, kad dođe vrijeme, najviše vremena 

provesti naučavajući i čineći velike znakove 

– čudesa. Odatle će pozvati više svojih učenika 

(Mt 4,18). Nekako baš u vrijeme kad se Isus prvi 

put uputio na hodočašće u Jeruzalem na zapadnoj 

obali toga Jezera počinje se izgrađivati nova 

prijestolnica Heroda Antipe, koju će u čast caru 

u Rimu nazvati Tiberijada. Možda će Josip i Isus, 

kao majstori i zanatlije, naći i za sebe posao na 

tom velikom gradilištu. Malo sjevernije od tog 

velikog gradilišta veliko je ribarsko naselje Magdala, 

gdje je rođena njegova kasnija vjerna učenica 

Marija. Na sjevernoj obali je Kafarnaum, mjesto 

koje će mu postati drugi zavičaj, njegov grad. 

Stanovat će u kući svog učenika Petra. U sinagogi 

će govoriti o kruhu koji daje život vječni (Iv 

6). U gradu će učiniti mnoga znamenja – čudesa, 

Na jugu, nalazi se Jizreelska ravnica, 

koja se prostire od doline Jordana na 

istoku do gore Karmel na zapadu. Od 

davnine je poznato i kao bojno polje. 

Tu je Gideon oko 1200. ratovao s 

Midjancima. Kralj Saul se 1004., poslije 

izgubljenog boja s Filistejcima, bacio 

na svoje koplje. 

ali se grad neće obratiti. Malo naprijed mjesto je 

gdje Jordan utječe u Jezero. Tu je negdje bila carinarnica 

odakle je pozvao Mateja (Mt 9,9). Uz 

obalu Jezera izreći će glasoviti Govor na gori (Mt 

5,1). Na istočnoj obali izliječit će opsjednutoga, a 

zloduhe poslati u svinje (Lk 8,26). Ja južnoj obali 

jezera rijeka Jordan napušta to svoje kratko počivalište 

i upućuje se na dug put do Mrtvog mora. 

Malo prije utoka u to Slano more nalazi se mjesto 

gdje će Ivan ljude željne Boga polijevati vodom u 

znak obraćenja. Kad mu i on – Isus dođe i stane 

preda nj u rijeci, Ivan se neće usuditi politi ga, 

jer zna da Isusu ne treba obraćenje. Ali na Isusovu 

riječ učinit će to, a Otac s neba posvjedočit 

će njegovo božanstvo riječima: „Ovo je Sin moj, 

Ljubljeni!“ (Mt 3,13). 

Na jugu, nalazi se Jizreelska ravnica, koja 

se prostire od doline Jordana na istoku do gore 

Karmel na zapadu. Od davnine je poznata i kao 

bojno polje. Tisuću i pol godina ranije egipatski 

faraon Tutmozis III. porazio je, u bitci kraj Megida, 

prvake zemlje i zauzeo im zemlju. Tu je Gideon 

oko 1200. ratovao s Midjancima. Kralj Saul 

se 1004., poslije izgubljenog boja s Filistejcima, 

bacio na svoje koplje. Kralj Jošija je 609. u bitci s 

Egipćanima strelicom smrtno pogođen. 

Prvi dan hoda 

Iza doline na jugu počinje Samarijsko gorje, 

preko kojega vodi najkraći put (135 km) do 

Jeruzalem, za sve Židove svetoga grada. Tu će 

udaljenost on – Isus, zajedno s roditeljima, prijeći 

u tri dana. Kako je baš u to vrijeme car August 

smijenio i u progonstvo protjerao vladara u Jeruzalemu 

– Arhelaja, koji je gotovo kao i otac mu 

bio opak, Josip je, Isusov zakonski otac, mogao 

mirna srca povesti i Isusa na prvo hodočašće u 

Jeruzalem. Znao je Isus povijest svoga naroda, 

koja je tako usko vezana uz Hram i uz Jeruza- 



lem. Znao je da se samo koji kilometar južnije od 

Jeruzalema rodio u Betlehemu, u špilji uz kuću 

svojih rođaka, da su ga odatle roditelji ponijeli 

u Egipat, kad su bježali kako bi ga spasili od 

Heroda. Znao je i sve što će se s njim dogoditi 

u Jeruzalemu. To prvo hodočašće samo je početak 

svega onoga što ga čeka da bi ispunio volju 

i plan Očev. Prođimo ga i mi s njim u svom srcu 

i mislima. 

Prvi dan hodočašća, sa svim tim upravo 

iznesenim mislima, Dječak se počeo spuštati niz 

usjek brijega na kojem je stajao. Prešavši duboko 

smještenu Jizreelsku ravnicu, široku 25 km, 

počinje se uspinjati na brdovitu visoravan koju 

neće napustiti sve do Jeruzalema. Tu je na granici 

Galileje i Samarije, a uskoro i u njezinom 

pograničnom gradu Đeninu, koji se u SZ (Jš 

19,21) spominje pod imenom En-Ganim (hebr.: 

Vrtni izvor). Osam kilometara jugozapadno od 

En-Ganima, na brežuljku, leži biblijsko mjesto 

Dotan (Post 37,17), danas ruševine Tell Dotan. U 

podnožju tih ruševina dva su stara karavanska 

izvora po kojima je Dotan i dobio ime koje znači: 

Obadva izvora. Tu je Josip, sin i ljubimac patrijarha 

Jakova, našao svoju braću koja su ga najprije 

bacila u suhi bunar pa poslije prodali Midijanskim 

trgovcima te je, kao njihova prethodnica za 

zla vremena, dospio u Egipat (Post 37). 

Došavši do današnjeg mjesta Sanur, hodočasnici 

su prevalili oko trećinu puta te je tu u samarijanskom 

području trebalo prenoćiti. Neki drže 

da je današnji Sanur biblijska Betulija i rodno 

mjesto hrabre Judite. Pred tim je gradom hrabra, 

lijepa i bogobojazna Judita odrubila glavu 

asirskom vojskovođi Holofernu i tako učinila da 

Izraelci pobjede vojsku moćnog kralja Nabukodonozora, 

što je opisano u Knjizi o Juditi. 

Drugi dan hoda 

Hodočasnici su gotovo cijelo vrijeme na samarijanskom 

području. Grad Samarija, stara 

prijestolnica Sjevernog kraljevstva, ostaje zapadno, 

desno od hodočasničkog puta. Hodočasnici 

zatim prolaze između dvaju brda – Ebal i Gerizim, 

na kojem je nekada bio samarijanski hram 

– i dođu na Jakovljev zdenac, nedaleko starog 

biblijskog grada Sihema. Tu je čvorište putova 

sjever-jug i istok-zapad i omiljeno odmorište 

hodočasnika i karavana. Isus zna da će tu na 

39

40 

Jakovljevu zdencu, dva desetljeća kasnije, susresti 

Samarijanku i preko nje objaviti da se pravi 

klanjaoci neće klanjati Ocu ni na Gerizimu ni u 

Jeruzalemu nego u duhu i istini (Iv 4). Prije završetka 

drugog hodočasničkog dana napušta se 

područja samarijskog gorja visokog oko 600 m 

i ulazi u nešto više Efrajimovo gorje i završava 

dolaskom na visoravan el-Luban. Tu je bilo starozavjetno 

mjesto Lebona (Suci 21,19). Kako i to 

mjesto ima izvor, i ono je prikladno za odmorište 

i prenoćište hodočasnika. 

Oko pet km jugoistočno od Lebone, po strani 

ceste, na 680 m visokom brežuljku ležao je biblijski 

Šilo. U njemu je u vrijeme sudaca stajao Šator 

saveza sa Zavjetnim kovčegom. U to vrijeme 

Šilo je bio vjersko i nacionalno središte dvanaest 

plemena sinova Izraelovih. Lako možemo zamisliti 

kako su Marija i Josip Dječaku pričali o tom 

svetištu i njegovoj slavi, o tomu kako je pobožna 

Hana u Šilu od Gospodina isprosila sina Samuela 

i kasnije ga posvetila Gospodinu (1 Sam 1). 

Treći dan hoda 

Hodočasnici su umorni. Noge im otežale. Ali 

oduševljeno nastavljaju hodati jer je nadomak 

cilj – sveti grad Jeruzalem i Hram, kuća Božja! 

Došavši u blizinu Betela, u kojem je nekad bilo 

Jahvino svetište, u daljini mogu vidjeti obrise 

Maslinske gore, a ona kao da pokazuje Jeruza- 

Prvi kontakt očiju s Jeruzalemom 

moguć je tek kad hodočasnik dođe 

do starog Benjaminova grada mjesta 

Beerot (hebr. bunar podzemne 

vode) u gibeonskom kraju, oko 14 km 

udaljenog od Jeruzalema 

lem i Hram, koji se nalaze u njezinu podnožju. 

Slično kao u naše vrijeme, kad umorni hodočasnik 

ugleda zvonik svetišta u koje se zaputio, 

noge ga same nose svetom cilju. Betel leži samo 

koji kilometar istočno od ceste. Pun je biblijskih 

uspomena. U blizini Betela Abraham podiže 

Gospodinu oltar. Tu se dijeli od nećaka Lota, koji 

je uzeo Jordansku dolinu. Kad je patrijarh Jakov 

bježao od brata Ezava, tu je u snu vidio ljestve 

koje su vodile do Neba. „Anđeli Božji po njima 

se penju i silaze“ (Post 28,12). Kad se probudio, 

Jakov je mjestu dao ime Bet-El (hebr.: Kuća Božja), 

a prije je mjestu bilo ime Luz. 

Prvi kontakt očiju s Jeruzalem moguć je tek 

kad hodočasnik dođe do starog Benjaminova 

grada mjesta Beerot (hebr. bunar podzemne vode) 

u gibeonskom kraju, oko 14 km udaljenog od 

Jeruzalema. Ustvari, Jeruzalem se tada mogao 

vidjeti tek s nedaleke 893 m visoke uzvisine Ras 

et-Tahune (arap.: Uzvisina uhoda). Ali, i odatle se 

vide samo vrhovi triju silnih Herodovih utvrda 

njegove palače, koje se nalaze na najvišoj, zapadnoj 

točki Jeruzalema. Hram ostaje još skriven 

očima hodočasnika. Danas je na tom brežuljku 

kršćansko naselje Ramalla. Malo muslimansko 

selo el-Bireh (arap. Zdenac), koje se nalazi na 

istočnom kraju Ramalle, čuva ime biblijskoga 

grada Beerota (Jš 9,17; 2 Sam 4,2). 

Kasniji su kršćanski hodočasnici, osobito 

u Srednjem vijeku, sa sjevera dolazili drugim 

putem te su prvi kontakt s Jeruzalemom imali 

s današnjeg brda en-Nebi Samwil (arap.: Prorok 

Samuel), kojeg su prozvali Brdo radovanja (lat. 

Mons gaudii). To je jedan od najviših vrhova u Judeji 

(895 m), smješten niti 10 km sjeverozapadno 

od Jeruzalema. 

Na hodočasničkom cilju 

Prvi stvarni susret hodočasnika s Jeruzalemom, 

onih koji dolaze sa sjevera, jest s brda Skopus 

(grč.: Vidikovac), koji se nalazi dva km sjeveroistočno 

od grada, a sjeverni je kraj Maslinske 

gore. Za Flavija to je Uzvisina uhoda (aram. 

Safin, arap. Ras el-Mešerif). Kako je to brdo 70 m 

više od Jeruzalema, hodočasniku pruža nezaboravan 

pogled na Hram i cijeli grad. 

Predočimo sebi dječaka Isusa koji s te visine 

promatra grad. Pogled najprije leti na veličanstveno, 

tek dovršeno zdanje Hramskog trga s 

Hramom u sredini, nad Abrahamovom stijenom. 

Sve je to dao podići silnik, tiranin i ubojica 

Herod, samo da bi se dopao Židovima i prikrio 

svoje pogansko podrijetlo. Ispred Hrama je oltar. 

Oko njega se izlijeva krv žrtvenih životinja. 

S njega se diže silan dim izgorenog mesa žrtava, 

koje se u vrijeme blagdana danomice prinose za 

oproštenje grijeha naroda. Promatrajući te obrede 

bez srca, vjere i ljubavi sjeti se Isus riječi Izaije 

proroka: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu 

je daleko od mene“ (Mk 7,6). Vidi kako će on dva 



Ispred Hrama je oltar. Oko njega se 

izlijeva krv žrtvenih životinja. S njega 

se diže silan dim izgorenog mesa 

žrtava, koje se u vrijeme blagdana 

danomice prinose za oproštenje 

grijeha naroda. Promatrajući te 

obrede bez srca, vjere i ljubavi sjeti 

se Isus riječi Izaije proroka: „Ovaj me 

narod usnama časti, a srce mu je 

daleko od mene“ (Mk 7,6). 

desetljeća kasnije uzeti bič i protjerati trgovce s 

tog svetog prostora strogo prekoravajući: „Dom 

moj bit će Dom molitve, a vi od njega načiniste 

pećinu razbojničku!“ (Lk 19,45). 

U mislima vidi Dječak razorenje i Jeruzalema 

i Hrama. I prestanak paljenja svih tih žrtava. 

Vidi i svoju smrt na križu, nedaleko od tog 

Hrama, na litici zvanoj Golgota – Kalvarija. Vidi 

na tom novom oltaru svoju čistu žrtvu, koja će, 

jednom prinesena za sve ljude – djecu Božju, zauvijek 

opraštati grijehe svijeta. 

Vidi i sebe s učenicima, u predvečerje te žrtve, 

u Dvorani na brežuljku ponad Hrama, na 

pashalnoj večeri. Vidi kako pri kraju večere uzima 

beskvasni obredni kruh sa stola i izgovara riječi 

kojih je dubinu samo on poznavao: Uzmite i 

jedite svi od ovoga kruha: Ovo je moje tijelo koje 

će se predati za vas. Znajući kako se oko oltara 

pred Hramom izlijeva krv žrtve, uzima i čašu 

punu obrednog vina te govori: Uzmite i pijte svi 

iz ove čaše. Ovo je moja krv koja će se proliti za 

vas i za sve ljude. I onda dodaje: Kad se god budete 

htjeli mene sjećati, i vi ovo činite. I tako On 

– Isus ostade s nama zauvijek, do konca svijeta. 

Sa svim tim mislima Dječak nastavi put spuštajući 

se do voljenog mu grada i Hrama, za kojim 

će jednom i zaplakati što nije „upoznao časa 

svoga pohođenja“ (Lk 19,44). 

Iza njega ostaje njegov Nazaret, grad u kojem 

je počelo kucati njegovo srcu. U tom je gradu 

odrastao ispunjen vječnom Očevom ljubavlju i 

brižnom pažnjom i ljubavlju svojih roditelja kojima 

ga je Otac podario. 

41

42 

Djecu svoju upravljaj sve do vrata raja 



Koraci praštanja 

Praštanje i pomirenje nije isto! 

Piše: fra Frano PRCELA 

Ispravan redoslijed koraka praštanja otvara vrata istini – kroz svijest o nepravdi, 

omogućuje korake do pravde – kroz svijest o krivici, i tako stvara ozračje 

za praštanje – kroz stav kajanja za počinjeno zlo 

Možda se u prvi mah čini beznačajnim kada 

koji korak u procesu praštanja treba uslijediti 

te kao da bi iskrenost i dobra volja trebali 

biti odlučujući. Zasigurno ovo dvoje posljednjih 

su itekako relevantni, no objektivno promatrano 

praštanje treba svoju strukturu, svoje korake. 

Iz perspektive žrtve postoje najmanje tri 

koraka. Prvo i ujedno načelno što treba učiniti 

jest upravo saznati cjelovitu istinu o nanesenom 

zlu, dakle istina o onome što se dogodilo. Drugi 

bi korak bio pravda, odnosno omogućavanje 

zadovoljštine za nanesenu nepravdu. Time bi 

bio omogućen treći korak, tj. sam čin praštanja. 

No, to postaje beskorisnim ako paralelno i sam 

počinitelj ne obavi svoj dio zadaće. Ona bi se, iz 

perspektive počinitelja, sastojala u sljedećem: na 

prvom mjestu jest formiranje svijesti o počinjenoj 

nepravdi; to će gotovo automatski povući za 

sobom drugi korak, svijest o vlastitoj krivici; 

konačno treći korak jest samo kajanje. 

Hrvatski politički vrh u nekoliko 

je navrata iznosio riječi isprike u 

ime Republike Hrvatske, koje nisu 

bili koraci približavanja nego se 

zapravo odnose među narodima 

i državama dovelo u jedan 

začaran krug 

Gotovo je presudan redoslijed kad se što 

ima dogoditi. U protivnome ostaju samo dobre 

namjere koje su se često pokazale kontraproduktivnima. 

Cjelovito uzimanje u obzir datosti o 

onome što se dogodilo jest preduvjet da bi se 

uopće moglo krenuti na put govora o praštanju. 

I to oblikovanje svijesti o nepravdi, tj. o istini, 

u početku treba primarno sagledati iz perspektive 

žrtve, dočim je počinitelj u drugom planu. 

Tek na osnovama činjenica (istina) moguće je i 

opravdano je s istančanim senzibilitetom pomoći 

oblikovati svijest o krivici. To pak ne znači da će 

počinitelj na isti način vidjeti činjenice o onome 

što se dogodilo, koje bi onda, njegovim priznanjem 

tih činjenica, sa sobom povlačile i vapaj za 

pravdom. 

Jer svijest o nepravdi nije dostatna istina, 

ona treba objektivno i cjelovito podastiranje 

činjenica; a svijest o krivici još nije ispunjenje 

pravde, ona traži dalji korak, onaj zadovoljštine. 

U svakom slučaju taj i takav redoslijed koraka 

praštanja otvara vrata istini (kroz svijest o nepravdi), 

omogućuje korake do pravde (kroz 

svijest o krivici) i tako stvara ozračje za praštanje 

(kroz stav kajanja za počinjeno zlo). Zasigurno 

taj i takav redoslijed koraka jest dobra osnova 

za uspjeh praštanja i uopće pretpostavka za 

pomirenje: istina, pravda pa onda praštanje – 

odnosno, svijest o nepravdi, svijest o krivici i 

kao treći korak kajanje za učinjeno zlo (v.: Frano 

Prcela, Praštanje: nastavak muke ili početak 

uskrsnuća?! u: Jozo Čikeš, Muka kao nepresušno 

nadahnuće kulture. Vukovar kao paradigma muke. 

Pasionska baština 2004., zbornik radova, Zagreb, 

2005., str. 377-389). 

Unatoč tom idealističkom i možda prejasnom 

planu koraka praštanja, svejedno se neminovno 

nameće pitanje: kada početi s oprostom? Odgovor 

na to može i smije dati samo žrtva. To nipošto 

ne znači da joj u tom procesu sazrijevanja i osposobljavanja 

nije potrebna pomoć sa strane. 

Dapače, ta je pomoć potrebna, ali ona nipošto 

ne smije preuzeti ulogu žrtve pri odlučivanju 

kada pa i kako početi s praštanjem. U izvjesnom 

smislu riječi poduzimanje toga prvog koraka, iz 

43

44 

kršćanske perspektive gledano, nije samo privilegij 

nego i obveza žrtve. Jedno je sigurno: u takvu 

procesu otkrivanja i omogućavanja praštanja 

nisu odlučujuće velike geste nego mali koraci. 

Nesporazumi oko pomirenja 

U Hrvatskoj je praštanje i pomirenje u široj 

javnosti još uvijek značajnije politička tema nego 

li kršćanska zadaća, premda je žrtva s izrazito 

katoličkim predznakom, a protivnik u sukobu 

s posebno naglašenim pravoslavnim (dakle, 

kršćanskim) identitetom – doduše ipak ponajvećma 

s nacionalnim poslanjem. Nadalje, čini se 

da vlada konsenzus u javnom diskursu kako ne 

postoji kolektivna odgovornost nekog (srpskog) 

naroda nego se naglašava kako krivica može biti 

i jest samo ona individualna. Međutim paralelno 

s time naglašava se kako odgovornost za pobunu 

Srba u Hrvatskoj odnosno agresiju Srbije i 

Crne Gore na Hrvatsku snose te zemlje odnosno 

njihove ondašnje državne politike. U izvjesnom 

smislu riječi naglašava se dekolektivizacija odgovornosti 

nekog naroda i prebacivanje iste pojedincima, 

da bi ipak u istom mahu konstantno 

se isticala odgovrnost države ili državne politike. 

Ta izvjesna kontradikcija dovodi do slijepe 

ulice u poratnim odnosima tih država, odnosno 

naroda. Odgovornost nije kolektivna, ali je ipak 

kolektivna u smislu odgovornosti država. Kako 

to povezati? Odnosno kako sukladno tome onda 

izgledaju odnosi navedenih država, odnosno 

naroda, u vezi s praštanjem, odnosno pomirenjem? 

Dosadašnje inicijative, naglašavamo tzv. 

praštanja i pomirenja, uglavnom su dolazile s 

hrvatske strane. Međutim, one zapravo nisu bile 

suvisli i dobro pripremljeni koraci. Zašto? Iz jednostavnog 

razloga što se uopće nije mislilo ni 

jedno ni drugo nego se izričito koristilo i koristi 

se jednim trećim pojmom: isprikom. Osim toga, 

jedno bi se reklo, a druga strana bi sasvim nešto 

drugo shvatila te bi se pred vlastitom javnošću 

opet ublažavale vlastite kao i uzajamne izjave, 

da bi se u konačnici ponajvećma događalo samo 

dodatno zbunjivanje ionako dezorijentirane 

javnosti. K tomu i dalje postoji tužba i traženje 

Republike Hrvatske za ratnu odštetu. 

Možda su prethodno podastrti koraci 

praštanja prenaglašeno konceptualni. S druge 

strane, situacija odnosa upravo konfuznim inici- 

jativama žrtve, dakle hrvatske strane, nije se 

poboljšala nego je u vezi s pomirenjem postala 

još zamršenija. Kako? Ako si žrtva u nekom 

sukobu, onda je kontradiktorno ispričavati se 

nekome za nešto što je zapravo on počinio a ne 

ti! Zasigurno, treba poduzimati korake praštanja 

i pomirenja, ali onda trebaš biti svjestan što 

činiš. Hrvatski politički vrh zbog učestalosti tih 

pogrešaka, izgleda, nije ni spremam za distingvirani 

nastup. On je, naime, u nekoliko navrata 

iznosio riječi isprike u ime Republike Hrvatske, 

koje nisu bili koraci približavanja nego je zapravo 

odnose među narodima i državama dovelo u 

jedan začaran krug. 

Bez sumnje potrebni su susreti, dapače i oni 

na političkoj razini. No, svaka inicijativa mora 

biti dijaloški proces s jasnim polazišnim osnovama, 

jer susretanje kroz samu činjenicu susreta 

s drugim mene mijenja i mijenja moga sugovornika. 

I jednostrane inicijative, pogotovo u kontekstu 

praštanja, kao što je uvodno spomenuto, 

moguće su i dobrodošle su, u smislu početka 

procesa praštanja i ništa više. Odavanje dojma 

Djelo praštanja nije jednostran ili 

jednokratan čin, a on se, nažalost, 

u Hrvatskoj u nekoliko navrata 

takvim pokazao i nije bio korak 

naprijed nego zamršivanje ionako 

komplicirane situacije: stvorila se 

sintagma o gotovo jednakoj krivici 

svih i kako su zapravo svi žrtve 

nedavnih zlodjela – svi su i žrtve i 

svi su počinitelji 

da je učestalom isprikom učinjen neki kolosalan 

posao jest arogantnost koja je nadasve štetna i 

neodgovorna. Djelo praštanja nije jednostran 

ili jednokratan čin. On se nažalost u Hrvatskoj 

u nekoliko navrata takvim pokazao i nije bio 

korak naprijed nego zamršivanje ionako komplicirane 

situacije: stvorila se sintagma o (gotovo 

jednakoj) krivici svih i kako su zapravo svi 

(slično ako ne isto, što je mišljenje međunarodne 

zajednice) žrtve nedavnih zlodjela – svi su i 

žrtve i svi su počinitelji. Događa se insceniranje 

pomirenja u kojem više nije jasno tko je subjekt, a 

tko predikat. Upustiti se u pustolovinu uzajam- 



Netko u nečije ime ne može 

oprostiti, jer oprost je primarno 

osobna stvar i ne može biti 

nacionalna ili politička nagodba; 

u konačnici počinitelj oprost ne 

može čak ni izmoliti ako ga žrtva 

nije voljna darovati 

nog shvaćanja i dijagnosticiranja problema kao 

takvog čini se ipak trenutno prvotnom zadaćom. 

Politika je svojim brzopletim i nepromišljenim 

istrčavanjima naokolo pokušala darivati nešto 

(ispriku), što zapravo i ne može poklanjati. Takvu 

inicijativu može i smije poduzeti samo i jedino 

žrtva. No, nju se u Hrvatskoj jedva što pita, 

zapravo od nje se ne samo očekuje nego i traži da 

šuti, jer navodno svojim govorom tobože “kvari 

dobru klimu” – što je zapravo nonsense! 

U tom kontekstu možda se može spomenuti 

kako ipak postoje dvije vrste pomirenja, makro- i 

mikro- pomirenje. I redoslijed njihova odvijanja ne 

može se izokrenuti. On je u hrvatskom slučaju 

upravo to doživio, utoliko što se krenulo s makro 

pomirenjem, a uopće nisu stvoreni preduvjeti 

kroz mikro pomirenje. Uza svu političku 

darežljivost hrvatskih državnih dužnosnika 

valja ovdje podsjetiti kako netko nekome (žrtva 

počinitelju) ne može darivati oprost ako taj nije 

molio za oproštenje. U samom procesu opraštanja 

jest upravo potrebna molba počinitelja za 

oproštenje, a tek onda u drugom koraku slijedi 

oprost i u trećem koraku prihvaćanje oprosta. 

Dobiva se dojam kao da je 

percepcija oprosta u ovdašnjim 

političkim strukturama takva da 

bi oprost zapravo bio zaborav, 

takoreći inicijativa brisanja onoga 

što se dogodilo, a pomirenje je, 

sukladno toj logici, uspostava 

starih dobrih odnosa; pomirenje, 

međutim, nije ni jedno ni drugo 

nego je ono uspostavljanje upravo 

novog odnosa 

Netko u nečije ime ne može oprostiti, jer oprost 

je primarno osobna stvar i ne može biti nacionalna 

ili politička nagodba. U konačnici počinitelj 

oprost ne može čak ni izmoliti ako ga žrtva nije 

voljna darovati. 

Osim toga dobiva se dojam kao da je percepcija 

oprosta u ovdašnjim političkim strukturama 

takva da bi oprost ipak bio zaborav, takoreći inicijativa 

brisanja onog što se dogodilo, a pomirenje 

je, sukladno toj logici, uspostava starih dobrih 

odnosa („jugonostalgičari“?!). Pomirenje nije ni 

jedno ni drugo nego je pomirenje uspostavljanje 

upravo novog odnosa. Stoga nije nikakvo čudo 

da žrtve sve to shvaćaju kao manipuliranje njihovim 

ranama, pa i savjestima – jer se, oni misle, 

politički trguje u onome u čemu nema i ne smije 

biti nikakve trgovine. Takva politika čini korake 

unatrag i otvara nove rane, zapravo stvara pretpostavke 

za nove sukobe. 

A plod tih nepromišljenosti jest niveliranje 

krivice, a ona ima kao posljedicu da nestaje 

počinitelj: svi su jednako krivi i svi su ujedno 

žrtve te sukladno tome zapravo više nema tko 

kome što oprostiti. Čemu onda i pomirenje? Taj 

začarani krug „iznuđenog pomirenja“ pothranjuje 

svijest kako su zapravo svi isti i kako je onda 

sve ništa te čini seriozni proces praštanja i pomirenja 

izlišnim. Širi se stav uzajamnog ignoriranja, 

što je klica novog sukoba. 

Kajanje znak slabosti? 

Problem ljudske krivnje, potrebe i mogućnosti 

praštanja i pomirenja stavljaju nas s kršćansko- 

-teološkog gledišta pred fundamentalni ljudski 

problem. Teologija shvaća oproštenje grijeha kao 

slobodan dar Boga za koji mu mi ništa ne dugujemo. 

Jedini zahtjev koji vjera pred nas postavlja 

jest „samo” da taj dar prihvatimo. 

Reći „žao mi je” ili „kajem se” prema postmodernoj 

percepciji znak je slabosti i u izvjesnom 

smislu riječi potpisivanje kapitulacije. Upravo taj 

gubitak svijesti o grijehu jest jedan ne baš zanemariv 

oblik negacije Boga. Osebujnost toga nijekanja 

kao da Crkva nedovoljno uzima u obzir u 

svojoj praksi kao i u teološkom promišljanju. Da 

bi se u hrvatskim prilikama u procesu pomirenja 

priznala krivica, čini se da nije toliko potrebna 

poniznost odnosno hrabrost nego izgleda još 

više humanistička kultiviranost i elementarno 

teološko opismenjavanje. 

45

46 

No, izgleda da je prvotna zadaća ipak 

vraćanje sebi. To znači da treba nesmetano 

omogućiti žrtvama da izreknu svoje stavove, 

svoje pogođenosti, te se tako osposobe za susret 

s drugom stranom, s protivnicima u nedavnom 

ratnom sukobu. Jer, ako je pomirenje uspostavljanje 

novog odnosa – a to bi zacijelo trebalo biti! 

– onda prvotno treba ipak uspostavljanje novog 

odnosa, pa i sa samim sobom. Stoga već sam 

razborit govor, pa i onaj posve kabinetski, može 

biti značajan doprinos u vrlo osjetljivom procesu 

povratka sebi (žrtve) i „kršćanskog osvajanja“ 

drugoga (počinitelja). 

Tko, naime, odbija pomirenje, kažnjava zapravo 

samoga sebe. Stoga raditi na pomirenju 

znači zauzimati se ne samo za nov odnos prema 

drugome nego je to zauzimanje oko očuvanja, 

odnosno još više oko profiliranja, vlastitoga 

identiteta. A gdje se događa pomirenje, gradi se 

Začarani krug „iznuđenog 

pomirenja“ pothranjuje svijest 

kako su zapravo svi isti i kako je 

onda sve ništa te čini seriozni 

proces praštanja i pomirenja 

izlišnim; širi se stav uzajamnog 

ignoriranja, što je klica novog 

sukoba 

most nad višestrukim ponorima, koji se neprestance 

otvaraju u nama i među nama ljudima 

(narodima, državama, kulturama, religijama 

itd.). A taj most jest upravo mjesto gdje Bog na 

nas čeka i gdje ga možemo sresti. Soga se gradnja 

tog mosta ne smije prepustiti samo politici. 

Naprotiv! 


ako se u praksi pokazala vrlo operativnim 

sredstvom, stvaralačka i destruktivna moć 

pamćenja bila je stoljećima zanemarena u znanosti, 

sve dok psiholozi poput Hermanna Ebbinghausa, 

Sigmunda Freuda, Francisa Bertletta i dr., 

nisu otkrili važnost individualnog pamćenja i 

njegovu vezu s osobnim identitetom, a sociolozi 

poput Mauricea Halbwachsa ulogu kolektivnog 

pamćenja i mehanizme njegove (re)konstrukcije. 

No, prije toga, u zapadnoj tradiciji na pamćenje 

se uglavnom gledalo kao na tehniku (ars memoriae) 

ili mnemo-tehniku, čijim se pronalazačem 

smatra grčki pjesnik Simonid koji je živio u 6. 

stoljeću prije Krista. Od njega su Rimljani preuzeli 

tu tehniku ili umijeće pamćenja i svrstali je 

u jednu od pet grana retorike, a ona zapravo podrazumijeva 

jednu vrstu „umjetnog pamćenja“, 

odnosno moć pojedinca da primi iznimnu količinu 

znanja i drži je u pripravnosti za retoričko 

nadmetanje. 

Pamćenje formira identitete 

No da je pamćenje moć, intuitivno se shvaćalo 

već u predtradicijskim kulturama u kojima 

se plemenske poglavice biralo prema kriteriju 

boljeg pamćenja. Pošto te kulture nisu imale pismo 

ili neke vanjske načine prenošenja znanja, 

one su se isključivo oslanjale na pamćenje. Tako 

se vjerovalo da je onaj koji uspijeva pamćenjem 

zaći dublje u prošlost, sve do početaka vremena, 

zapravo bliži bogovima i stoga je imao bolji 

status unutar matične zajednice. Zbog toga su 

plemenske poglavice birane među onima koji su 

imali najbolje pamćenje, jer je to ujedno značilo 

i najbolje poznavanje prošlosti plemena, a time i 

bolju kontrolu i upravljanje plemenom. Ukratko, 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. I 

Moć pamćenja 

Piše: Jasna ĆURKOVIĆ-NIMAC 

Naš identitet i naše djelovanje snažno su obojeni našim osobnim i kolektivnim 

pamćenjima; vrlo velikim dijelom određeni smo našim odgojem, 

odnosom roditelja prema nama, činjenicom jesmo li jedinci ili imamo 

više braće i sestara, socijalnim položajem naših roditelja, našim prošlim 

uspjesima, neuspjesima, našim nacionalnim traumama 

već je tada vrijedila maksima: tko ima pamćenje, 

ima moć; ili ono što je u književnoj umjetnosti, 

kao sintagmu povezanosti politike i pamćenja, 

G. Orwell u svojoj knjizi 1984. najbolje izrazio 

antologijskom rečenicom: Tko ima ključeve 

prošlosti, ima ključeve budućnosti! 

Na pamćenje se dakle gledalo kao na sredstvo 

koje se zbog svoje funkcije formiranja identiteta 

pojedinaca i kolektiva, može koristiti i u 

posve nehumane svrhe. Teorijsku osnovu za to 

prekrajanje pamćenja u korist sadašnjosti, posebno 

je razradio francuski sociolog M. Halbwachs 

koji je shvatio da svako naše pamćenje nije 

samo naše, već da je ono izričito društveno uvjetovano 

i uvijek prolazi konvencijskim kanalima. 

Drugim riječima, mi se na neki način sjećamo 

onoga što nam društvo nesvjesno nameće kao 

vrijedno sjećanja, što je društveno prihvatljivo, a 

težimo zaboraviti ono elemente iz našeg prošlog 

života koji bi mogli biti društveno nepogodni. 

Taj proces stalne rekonstrukcije pamćenja diktiran 

je uvijek interesima sadašnjosti, odnosno 

sadašnjost na neki način vrši procjenu onih sadržaja 

koji su nam korisni i prisiljava svijest da 

ih zadrži, dok druge, one neprikladne, odbacuje. 

Halbwachs smatra da ne postoji nešto što bismo 

mogli nazvati čisto pamćenje, jer pamćenje nije 

nikada kopija prošlosti, već ono što je nakon procesa 

rekonstrukcije i naše nesvjesne prerade, od 

prošlosti ostalo. 

Već na prvi pogled vidimo da pamćenje nije 

jednostavan, po sebi razumljiv, proces ponovnog 

uprizorenja nekadašnje stvarnosti, već se radi o 

puno složenijem procesu koji u suradnji s našom 

podsvijesti i društvenim konvencijama zapravo 

može potpuno umaknuti našoj kontroli. Zato 

su neki filozofi, poput Paula Ricoeura, govorili 

47

48 

o važnosti ne samo sadržaja pamćenja (čega se 

sjećamo), već još više o važnosti pozornosti na 

načine sjećanja (kako se sjećamo), odnosno koje 

značenje za naš današnji život dajemo prošlim 

događajima. 

Uzmimo primjer bitke kod Sinja i pobjede 

nad Turcima. Tog se događaja možemo sjećati u 

posve povijesnom smislu, kao činjenice koja se 

dogodila 1715. godine u Sinju, u kojoj je 70000 

turskih vojnika napalo 700 sinjskih branitelja, i 

u kojoj je na neki čudnovat način šačica sinjskih 

branitelja ipak uspjela obraniti svoj grad od turske 

navale. Ima li taj povijesni događaj ikakvo 

značenje za naš život? Naravno da ima, ali ima 

ono značenje koje mu mi pridajemo, a koje je ipak 

velikim dijelom putem kolektivne svijesti ugrađeno 

u naše individualno pamćenje. Svijest o 

tim mehanizmima kao i o naravi fenomena pamćenja 

pomaže nam da se oslobodimo socijalnih 

konstrukata i promišljamo o našim podsvjesnim 

interesima koji upravljaju pamćenjem, ali ne da 

ih nužno odbacimo. Znači zapravo da svjesno 

upravljamo procesima pamćenja, ili bolje rečeno 

da odgovorno upravljamo tim procesima. 

Dvoje različitih ljudi može se istog povijesnog 

događaja sjećati na posve različit način, 

ovisno o njihovim karakterima. Kasnije ćemo 

reći nešto o tome da su i njihovi karakteri zapravo 

proizvod njihovih pamćenja, ali vratimo 

se prvo tom odnosu karaktera prema pamćenju. 

Tako će jedna karakterno isključivo racionalna 

osoba povijesni događaj bitke kod Sinja interpretirati 

kao neuobičajenu vojnu pobjedu male 

skupine vojnika nad velikom skupinom, koja 

nema nikakvo značenje za njegov osobni život 

osim kao informacijsko znanje koje možda može 

dobro doći u nekom kvizu, dok će druga karakterno 

refleksivna ili religiozna osoba tom istom 

događaju dati dublji i religiozni smisao te će taj 

događaj imati duboko značenje za njezin život, 

u smislu očitovanja Božje snage prema sinjskim 

braniteljima, i koja je tako dokaz Božjeg upletanja 

u povijesni tijek njegova naroda, pa tako i u 

njegov osobni život. Takvo različito interpretiranje 

istoga događaja, ima za posljedicu i različito 

ophođenje s pamćenjem, u smislu konkretnog 

postupanja u životnim situacijama. Što to znači? 

Osoba koja na događaj oslobođenja Sinja gleda 

kao na povijesnu činjenicu bez ikakve dublje poruke 

i ikakvog značenja za vlastiti život, neće se 

poistovjetiti sa svojim sunarodnjacima i neće u 

svom životu ostaviti prostora za nešto neobjašnjivo. 

Takvoj osobi koja svoj život odvaja od kolektivnih 

trauma ili pobjeda bit će teško zamisliti 

da se, bez ikakve osobne koristi, pridruži nekoj 

društvenoj akciji. Takva osoba koja nema mogućnost 

da se služi imaginacijom ili empatijom 

u odnosu na druge ljude teško će moći učiniti 

nešto što nadilazi njezine osobne interese, upravo 

zbog činjenice da nema mogućnost izlaska iz 

same sebe i premještanja u stvarnost drugoga. 

Osoba koja na događaj oslobođenja Sinja gleda 

kao na nešto što ima značenje i za njezin život 

danas, izvlači drugačiju pouku koja ima posve 

drugačije reperkusije na njezin etički život. Ona 

pridaje veliko značenje tzv. figurama sjećanja 

koje postaju modeli, primjeri i neka vrsta pouke 

koja upravlja njezinim životom. 

Mi se sjećamo onoga što nam 

društvo nesvjesno nameće kao 

vrijedno sjećanja, što je društveno 

prihvatljivo, a težimo zaboraviti 

one elemente iz našeg prošlog 

života koji bi mogli biti društveno 

nepogodni 

Bitno je razlučiti da ovdje ne govorim o povijesnoj 

istini, na kojoj se doduše temelji djelomično 

pamćenje, jer pamćenje je ono što od povijesti 

ostaje u našem mentalitetu i našoj svijesti, 

ili kako to kaže Halbwachs „povijest započinje 

tek na onoj točki gdje se prošlost više ne pamti“. 

Npr. svi Sinjani ne mogu povijesno opisati 

slijed događaja 1715. i dati detaljnu povijesnu 

rekonstrukciju, ali ipak većina njih na neki način 

doživljava da je taj događaj obilježio njihov 

društveni život i da je postao dio njihove kolektivne 

svijesti. Osoba, dakle, koja izvlači dublju 

pouku iz tog događaja može na primjer razmišljati 

u smjeru kako nije uvijek sila ta koja ima 

zadnju riječ, ili kako je nutarnja čovjekova snaga 

i svijest o vrijednosti onoga za što se bori puno 

važnija nego je to mehaničko sredstvo koje mu 

stoji na raspolaganju. Takva će osoba i na društvenom 

planu, u odnosu prema drugim ljudima, 

dati prednost kriterijima nutarnje vrijednosti i 

snage, nad onim vanjskima. Stoga, način na koji 

se odnosimo prema prošlosti, ukoliko prošlost 

shvatimo kao stvarnost drugoga koja ima zna- 



Način na koji se odnosimo prema 

prošlosti, ukoliko prošlost shvatimo 

kao stvarnost drugoga koja ima 

značajne reperkusije na naš život, 

utječe snažno na način ponašanja 

koje ćemo mi primjenjivati u 

sličnim situacijama 

čajne reperkusije na naš život, utječe snažno na 

način ponašanja koje ćemo mi primjenjivati u 

analognim situacijama. 

Dakle, naš identitet, a time i naše djelovanje, 

jesu snažno obojeni našim osobnim i kolektivnim 

pamćenjima. Vrlo velikim dijelom smo određeni 

našim odgojem, odnosom roditelja prema nama, 

činjenicom jesmo smo li jedinci ili imamo više 

braće i sestara, socijalnim položajem naših roditelja, 

našim prošlim uspjesima, neuspjesima, 

našim nacionalnim traumama i sl. Ta naša sjećanja 

nesvjesno su utjecala na naš karakter, pa smo 

stoga bez samopouzdanja jer smo imali previše 

autoritarne roditelje, ili smo previše nepovjerljivi 

prema ljudima jer smo imali loša iskustva u 

djetinjstvu, ili smo previše samodopadljivi jer 

smo u očima naših roditelja uvijek bili najbolji i 

najsavršeniji, ili previše agresivni ako smo prošli 

situacije torture ili maltretiranja. 

Moralna podvojenost pamćenja 

Međutim, ono što je vrlo bitno istaknuti jest 

da i u tom određenju našeg karaktera i identiteta 

pamćenjem, mi još uvijek imamo stanoviti 

stupanj slobode i upravo u ovom segmentu dolazi 

do izražaja naša odgovornost u ophođenju s 

prošlošću. Jednostavnije rečeno, iako je naš identitet 

snažno obilježen našim pamćenjem, u smislu 

da na nas jako utječe ono što smo proživjeli, 

bilo na svjesnoj ili nesvjesnoj razini, ipak taj isti 

identitet podrazumijeva također prostore nadogradnje, 

ispravljanja, usavršavanja. Zbog te mogućnosti 

da se svjesno postavimo prema našim 

pamćenjima, da ih takoreći gledamo s distance, 

mi smo u mogućnosti također da kontroliramo 

utjecaj pamćenja na nas. Iz toga izvlačimo zaključak 

da koliko pamćenje formira nas, toliko i 

mi sami formiramo pamćenje, odnosno dajemo 

mu novo značenje. 

Taj prostor slobode je ključan da možemo 

nekom zlostavljanom djetetu još uvijek reći da 

nema pravo zlostavljati kada odraste, već da se 

mora kritički postaviti prema svojim traumatičnim 

uspomenama i iz njih izvući drugačiju 

pouku – da je zlostavljanje pogrešno. Stoga su 

mnogi autori koji su pisali o pamćenju, isticali 

važnost kriterija koji nas moraju voditi u našem 

ophođenju s pamćenjem. Čini mi se da je to na 

najjednostavniji način objasnio francuski filozof 

bugarskih korijena Tzvetan Todorov koji razlikuje 

doslovno i egzemplarno pamćenje. Prema 

njegovu tumačenju neko pamćenje možemo doslovno 

upotrebljavati u našem životu, odnosno 

naša prošla iskustva preslikati na ona sadašnja i 

buduća. To konkretno znači da ako su Turci tlačili 

Hrvate moraju li Hrvati tlačiti Turke kad se 

domognu vlasti. Oni svoje iskustvo prenose na 

sve buduće situacije. Ostaju zatvoreni u svom 

pamćenju kao u zatvoru, ne daju mu nikakvo 

dublje značenje, već ga doslovno kopiraju. 

Drugi način pamćenja, koji sugerira Todorov, 

jest egzemplarno pamćenje u smislu da neki 

događaj postaje egzemplum, primjer-događaj iz 

kojeg izvlačimo pouku koja može biti posve različita 

i suprotna od samog događaja. Na takav 

način mi nismo zaslijepljeni našom vlastitom 

sudbinom, već vidimo šire od nje, vidimo i druge 

koji su prošli teške trenutke, ali su ih ipak nadišli 

tako da njihovo ponašanje nije bezuvjetno 

određeno njihovim pamćenjem, već su pamćenje 

iskoristili kao lekciju koja ih čini još više obazrivima 

prema drugima. Takav su način izabrali 

Izraelci u svojem sjećanju na izlazak iz Egipta – 

oni ne daju prednost traumatičnim uspomenama 

jarma pod Egiptom, već iskustvu oslobađanja 

iz Egipta te iskustvo oslobađanja prenose na 

buduće generacije, a ne iskustvo jarma kako bi 

eventualno stvorili antagonizam s Egipćanima. 

Ropstvo je samo pozadina na kojoj se može bolje 

ilustrirati Božja moć u oslobađanju Izraelaca. 

Tako oni i negativne događaje iskorištavaju za 

konstrukciju pozitivnih narativa o Božjoj dobroti 

i svemoći. Analogno tome, Sinjani u svom sjećanju 

pobjede nad Turcima pamte trenutke slave 

i pomoći Božje, a ne pridaju nikakvu pozornost 

osveti ili osjećajima mržnje prema Turcima. Sjećati 

se na takav pozitivan način znači stvarati 

vlastitu biografiju, a ne zaključati se u svoju 

prošlost i potpuno se okovati njome. 

49

50 

Ta moralna podvojenost pamćenja je zapravo 

plodan teren za sve vrste zloupotreba i stoga 

pamćenja, bilo na osobnoj razini, ali posebno na 

kolektivnom pamćenju mogu biti vrlo ubojito 

sredstvo. Razlog tome je i činjenica da mi nužno 

činimo selekciju pamćenja, u smislu da je nemoguće 

memorizirati sve događaje, pa tako naša 

podsvijest odvaja one značajne od onih manje 

značajnih, one bolne od onih manje bolnih i sl. 

Mehanizam selekcije, kako smo rekli, nije slijepo 

određen, već je vođen našim osobnim, emocionalnim 

ili kolektivnim i političkim interesima. 

Promotrimo u tom kontekstu povijesni događaj 

bitke kod Sinja i značenje koje Alka ima u našoj 

kolektivnoj, nacionalnoj ali posebno regionalnoj 

svijesti. 

Pamćenje i specifični nositelji 

tradicije 

U Sinjskoj povijesti događaj oslobođenja od 

Turaka je uvijek imao veliku važnost na razini 

kolektivne i individualne svijesti. Slavi se pobjeda 

nad Turcima, veliča se junaštvo domaćih boraca, 

kombiniraju se elementi tadašnjih viteških 

europskih tradicija s lokalnim događajem, te za 

razliku od svakodnevnog pamćenja koje je nestabilno 

i bez određenje čvrste točke na koju bi 

se referiralo, ovaj događaj postaje dio kulturnog 

pamćenja jer je fiksiran točno određenim sadržajem. 

Kroz komemorativne ceremonije, kakva 

je Alka, stanovnici Cetinske krajine održavaju 

kontinuitet sa svojom prošlošću i na taj način 

potvrđuju svoj vlastiti identitet. 

Logično je pretpostaviti da je događaj oslobođenja 

od Turaka koji stanovnici Cetinske krajine 

postavljaju u središte svog kulturnog identiteta, 

iako počiva na povijesnim činjenicama, s vremenom 

bio donekle naknadno iskonstruiran u cilju 

stvaranja analogija i sličnosti koje će tom događaju 

osigurati kontinuitet kroz vrijeme, jer je 

njihova praktična upotreba tako sigurnija. S vremenom 

cetinsko kulturno pamćenje reflektira 

zapravo njihovu društvenu ideju o vrijednostima 

dobra i zla, o načinima njihova izražavanja, 

o ljudskom dostojanstvu, o istinskom junaštvu i 

slično. Međutim, da bi se to moglo održati tijekom 

vremena, pamćenje ovisi o specifičnim nositeljima 

tradicije, kao što su u nekim društvima 

bili šamani, učitelji, pisci, svećenici, koji šire sjećanje 

na neki događaj prema strogo određenim 

uputama, a ne difuzno, tako da ono postaje na 

neki način kodirano, inscenirano u riječima, statutima, 

slici, igri, ritualima, kako bi preživjelo. U 

slučaju Alke, zasigurno su u održavanju pamćenja 

događaja oslobođenja od Turaka najveću ulogu 

odigrali sinjski franjevci, koji nisu zanemarili 

povijesni temelj, ali su mu dali jednu više poetsku 

i religijsku formu. Tako kulturno pamćenje 

počiva na religijski obilježenim događajima, što 

je zapravo slučaj u velikom broju komemoracija. 

Religijsko daje događaju jednu mističnu i uzvišeniju 

notu, koja zapravo povijesni događaj „koristi“ 

kako bi nametnula neke svoje ideje o životu 

pojedinca i kolektiva. Tako utemeljen povijesni 

događaj nosi također jednu notu obvezatnosti, 

jer religijsko obvezuje ljude na način potpunog 

predanja i organiziranja vlastitog života u skladu 

s religijskim načelima, puno više nego to čini 

puka povijest. 

Da bi se moglo održati tijekom 

vremena, pamćenje ovisi o 

specifičnim nositeljima tradicije 

koji šire sjećanje na neki događaj 

prema strogo određeni uputama, 

a ne difuzno, tako da ono 

postaje na neki način kodirano, 

inscenirano u riječima, statutima, 

slici, igri, ritualima, kako bi 

preživjeloi 

Tako u Alci zapravo imamo miješanje povijesti, 

kulture i religije na način da je povijest matrica 

na kojoj operiraju kultura i religija. Ljudi počinju 

zaboravljati povijest, ali dio njihova mentaliteta 

ostaje ono što je postalo kulturno poželjno 

ili religiozno prihvatljivo i korisno. Ne u skladu 

s povijesnom, već zapamćenom ili na temelju 

povijesti iskonstruiranom slikom junaštva, u 

Cetinskom kraju se kulturno poželjnim smatra 

npr. dostojanstveno držanje, čvrstina karaktera, 

jasnoća, oštrina i jačina govora, dok se npr. 

blagost ili neodlučnost u karakteru, tihi govor, 

pognuto držanje smatraju društveno inferiornijima. 

Kultura zapamćene prošlosti nameće takve 

obrasce ponašanja u Cetinskoj krajini, ali to ne 

znači da su oni i općenito društveno poželjni ili 

da mogu postati neka univerzalna norma. Ne- 



kim je kulturama iskustvo potlačenosti nametnulo 

posve drugačije obrasce ponašanja, pa se za 

neke skupine kaže da su snalažljivi, prevrtljivi, 

što baš i nisu osobine časti onakve kakvom je mi 

shvaćamo. Stoga, pošto kulturno pamćenje utječe 

na formiranje identiteta, ono velikim dijelom 

utječe i na formiranje karaktera. 

No, dok se kulturno pamćenje odnosi na načine 

ponašanja, stil života, odnose među ljudima, 

i slično, dotle se religijsko pamćenje odnosi 

na vjerovanja, ali uvijek u vidu vrijednosti koje 

želi promicati. Tako prema religijskom pamćenju, 

junaštvo nije samo demonstracija fizičke 

nadmoći, već snaga koju daje odnos s Bogom; 

dostojanstvo nije samo način uspravnog držanja, 

već čista savjest i svijest o činjenju nekog dobra; 

govor treba ovisiti o snazi argumenata, a ne o 

jačini niti boji glasa. Vrijednosti koje religija želi 

promicati kroz kulturu, imaju pravo pretendirati 

na univerzalnost (iako se o tome vode žestoke 

rasprave kod zagovornika kulturnog i etičkog 

relativizma), dok one kulturne to nemaju, i zapravo 

što su različitije time smatramo svijet bogatijim. 

Sinjska Alka je stoga jedinstveno kulturno 

dobro koje počiva na isključivom monopolu 

cetinske povijesti, dok su vrijednosti koje Alka 

u sebi implicira univerzalno dobro svih ljudi. 

Zato samo Sinjanjin može trčati Alku, ali je svaki 

čovjek pozvan da bude junak, dostojanstven i 

socijalno osjetljiv, odnosno da njeguje i prenosi 

one vrijednosti koje su mu kulturno i religijski 

posredovane. Dakle, možemo reći da pamćenje 

Cetinjana ostaje njihova kulturna baština, ali postaje 

vrijednosna baština ljudi čitavog svijeta. 

51

52 

Povijest zaborava 

Piše: Bruno PETRUŠIĆ 

U iščitavanju zapadne povijesti – a mislimo se na europsku povijest i kulturu 

koja je obilježavala tu povijest, i koja je nedvojbeno kršćanska – možemo 

lako otkriti nastojanja iznalaska nečeg novog i otkrivanja onog starog. To 

otkrivanje uglavnom je popraćeno pukim razočaranjem, jer nismo otkrili 

ništa nova, ili pak neprihvaćanjem ishoda samog otkrivanja. 

Pun entuzijazma, ali i lagane nevjerice, jedan 

se čovjek zaputio punim brodom svakovrsnih 

potrebština i namirnica na iznimno dalek 

i donekle opasan put. Uzevši zastavu svoje zemlje, 

pušku za svaki slučaj i kutiju punu metaka, 

pozdravlja se s bliskim ljudima, a možda i 

sa svojom suprugom, te isplovljava iz sigurne 

luke. Recimo da je ta luka bila splitska Sjeverna 

luka. Zahvaljujući povoljnu vjetru i njegovu 

neporecivu znanju nautičkih vještina, putovanje 

mu se učini lakše nego što to uistinu jest. No, počinivši 

gotovo neznatnu grešku pri određivanju 

kursa, njegovo se putovanje približilo kraju prije 

nego li je to mogao ikad očekivati. Sav uzbuđen, 

s puškom u jednoj (za svaki slučaj) i zastavom 

u drugoj ruci, iskrcao se na splitsku rivu i zabio 

zastavu na poganski hram za koji se pokazalo 

da je katedrala sv. Duje. Misleći kako je riječ o 

posve novoj zemlji, otkrio je sam Split iz kojeg se 

i uputio na ovaj velebni pothvat. 

Tako bi, čini mi se, mogla izgledati naša hrvatska 

inačica priče o Chestertonovu junaku koji 

otkriva Englesku. Na jednom mjestu sam Chesterton 

kaže da je upravo on sam taj čovjek ili, 

kako ga on naziva, romantični junak. Donekle 

bih i ja sam za sebe mogao nešto veoma slično 

ustvrditi, ali ono što me zanima na ovom mjestu 

nije sama priča za sebe nego iskustvo koje 

je taj obraćenik (na katoličanstvo) opisivao kroz 

gotovo svaki svoj napisani tekst. To se iskustvo 

pobliže tiče povijesti zaborava od kojeg pati današnji 

čovjek, kao što je patio i u Chestertonovo 

vrijeme (1874. – 1936.). 

Zaboravljanje kao proces suprotan pamćenju 

donekle je nužan za funkcioniranje, prema 

svemu sudeći, ograničene radne memorije našeg 

uma. Pohranjivati mnoštvo nepotrebnih informacija 

uistinu se čini nepraktično i bespredmetno, 

no nije o takvom zaboravu riječ u daljnjem 

opisu ove povijesti zaborava. Sintagma povijest 

zaborava hoće reći da postoji težnja, odnosno 

sklonost, prema svemu sudeći društva svakog 

vremena i prostora, zaboravu svoje ukorijenjenosti 

i svoje povijesti iz koje je nastalo, došlo 

u postojanje. Danas nam se ta težnja, odnosno 

sklonost, predstavlja pojmovima emancipacije i 

sekularizma (težnja koja je se izgleda ostvarila). 

Oba pojma donekle označavaju isti proces, a koji 

se ukratko može okarakterizirati kao pronalazak 

Engleske, ili u našem slučaju Splita. 

Krenuti u nešto sasvim novo i otkriti ono iz 

čega smo krenuli. Simbolički gledano, možemo 

uzeti krug kao sliku tog procesa. Krug završava 

tamo gdje počinje, a počinje tamo gdje završava. 

Ujedno najudaljenije dvije točke na krugu su i 

najbliže jedna drugoj. Isto je stanje i s emancipacijom 

i sekularizmom. Ono čega se emancipacija 

oslobađa upravo je ono što pronalazi na kraju 

osloboditeljskog procesa. Ono čemu sekularizam 

teži jest ono što razdvaja. 

No, zaborav o kojem je ovdje pobliže riječ tiče 

se kršćanstva i emancipiranog i sekulariziranog 

svijeta u kojem ono prebiva, a iz kojeg nije. 

U iščitavanju zapadne povijesti (misli se na europsku 

povijest i kulturu koja je obilježavala tu 

povijest, i koja je nedvojbeno kršćanska) možemo 

lako otkriti nastojanja iznalaska nečeg novog 

i otkrivanja onog starog. To otkrivanje uglavnom 

je popraćeno pukim razočaranjem (jer nismo otkrili 

ništa nova) ili pak neprihvaćanjem ishoda 



samog otkrivanja. Stoga kršćanstvo, možda od 

svih religija, ima najviše kritičara. Emancipatorski 

pokret (kao i sekularizam) želi slobodno 

društvo koje neće robovati ideologijama ili pak 

nekom religijskom autoritetu. Taj pokret oslobođenja 

započinje negdje sa prosvjetiteljstvom 

i francuskom revolucijom, a završava (?) danas 

u potpuno sekularnom zapadnom društvu. Nastaje 

kao revolucija (revolt, pobuna), a završava 

kao uređeno društvo (skladno, tolerantno i demokratsko). 

No, meni se čini da smo u ovom slučaju zaboravili 

jednu povijesno utvrđenu činjenicu (upravo 

iz povijesti posljednjih triju stoljeća), a koja 

kaže kako revolucija jede svoju djecu. Posljednja 

dva do tri stoljeća (koje je vrijeme, poprilično 

kratko, mnoštva raznoraznih revolucija i emancipatorskih 

pokreta) čovječanstvo se unaprijedilo 

(u smislu tehnološkom i političkom) gotovo 

nesagledivo naspram punih sedamnaest stoljeća 

prevlasti kršćanstva. I možda na prvi pogled 

izgleda opravdanim jedenje svoje djece, a koje 

opravdavamo napretkom i drugim ideološkim 

opravdanjima poput poštivanja prava životinja, 

ili pak tehnologizacijom čovjeka. Kako bilo da 

bilo, zaborav nam je udijelio mnoštvo puteva i 

prije prečica k sveukupnijem i potpunijem razvoju 

Napretka. 

Odgovor na sva ta pitanja jest 

zaborav. Zaboravili smo se čuditi. 

Sve je jasno i naša mašta je 

bespotrebna. U vremenu kad nam je 

sve servirano na pladnju, kada smo 

puki konzumenti i potrošači, mašta i 

kreativnost više nemaju svrhu. 

Taj zaborav ide do te mjere da ono čega se ne 

sjećamo proglašavamo religijom. Nada u veliki 

Napredak čovječanstva koje će sebi i svojim moćima 

podvrgnuti svu zemlju ima svoje korijene 

u toj mogućnosti zaborava. Krenimo ispočetka i 

otkrit ćemo što smo i kamo idemo i, možda najvažnije, 

od kuda idemo tamo kamo idemo. Naravno, 

u deliriju zaborava nema mjesta za ono 

čega se više ne sjećamo, a što možda može preživjeti 

naš zaborav kao blijeda sjena sakrivena 

duboko u nesvjesnom dijelu naše svijesti, a što 

nas ponekad muči kroz noćne more kojih smo 

svjedoci čak i budni. Bog je postao suvišak. Meni 

je to neiscrpni izvor fascinacije i razbijanja dosade, 

naime, to da je onaj Pastir koji je nekada hodao 

zemljom tražeći raspršene ovce Izraela (što 

označava suvišak ili ostatak, a što je kroz razvoj 

kšćanstva, u teologiji palo u drugi plan, čemu je 

uzrok sveobuhvatnost kršćanstva, razumljivo), 

danas sâm postao izgubljena ovca (a ne više Pastir), 

onaj suvišak koji nam svima smeta u ophođenju 

našim životima i čija sama pojava, kao što 

je to prije bio slučaj s gubavcima ili siromasima, 

uvodi nelagodu i prijezir u naše širom otvorene 

oči kojima bez čuđenja promatramo ovaj vrli 

novi svijet. 

Novi svijet više nije središte. On više nije 

iznimno velik i prostoran toliko da nas zbunjuje. 

On je postao malen, ali što je još važnije, 

usamljen, zrno pijeska u beskrajnom prostranstvu 

istoga, ali uvelike različitoga. Naše oči su 

također velike i nijeme i očigledno rastu pored 

stvari, ali nas ne potiču više na čuđenje. Što je 

to uopće čuđenje? Čuđenje nad čime? Prevlašću 

jedne slike svijeta, odnosno jednih očiju kojima 

promatramo taj svijet, odnosno, na kraju, prevlašću 

eksperimentalne metode, svijet je postao 

vrijedan naše ignorantnosti i podsmjeha. Što ima 

čudesno u nužnosti prirodnog zakona? Kako riješiti 

jedan matematički zadatak (2+2=4 uvijek 

je i svagda, i ničeg čuđenja vrijednog tu nema) 

nego onako kako se mora riješiti? Zašto više ne 

pričamo priče? Ta, priču možemo završiti kako 

nam drago, i ispričati možemo nevjerojatne i nemoguće 

priče i događaje. 

Odgovor na sva ta pitanja jest zaborav. Zaboravili 

smo se čuditi. Sve je jasno i naša mašta je 

bespotrebna. U vremenu kad nam je sve servirano 

na pladnju, kada smo puki konzumenti i 

potrošači, mašta i kreativnost više nemaju svrhu. 

Priče su sve ispričane i svima znademo tijek i 

svršetak. Postajemo gluplji, podložniji zaboravu. 

Zaboravljamo čuđenje. Čak, što je uvelike žalosno 

stanje današnjeg čovjeka, zaboravljamo da 

smo zaboravili, što je razlog zašto uvijek počinjemo 

ispočetka i kada, kao junak na početku ovog 

teksta, pronalazimo ono što je već pronađeno. 

Ono što nas je nekada kao vrstu dvonožnih sisavaca 

poticalo na čuđenje danas je nestalo. Čudo 

potiče na čuđenje, a kako u okvirima materijalnog 

svijeta podloženog strogim prirodnim zakonima 

nema mjesta čudu, nema više ni poticaja 

53

54 

čuđenju. Tada nastupa zaborav. To da je jabuka 

pala Newtonu na nos bilo je veoma čudno, no 

nakon što je on otkrio (opet ništa novo) zakon 

gravitacije, postalo je uobičajeno da jabuke padaju 

ljudima na nos. Stoga se donekle razboriti 

ljudi još i danas ustručavaju šetati ispod stabala 

jabuka. I upravo uobičajenost, ta dosadna reprodukcija 

istih događaja, dokida čudo, a time 

i čuđenje, tako da zaborav nastupa gotovo sam 

od sebe. 

Jedan od razloga zašto je kršćanstvo danas u 

krizi može biti i u tome što je ono punih sedamnaest 

stoljeća bilo uobičajeno. No, mi koji nešto 

o kršćanstvu znamo, znamo da je ono sve samo 

nije uobičajeno. Na tom tragu našeg saznanja 

možemo uočiti pokušaj uspješna ophođenja sa 

zaboravom. Kako kršćanstvo rastvara i izobličuje 

granice uobičajenog, smatram da je ono jedina 

snaga i moć koja može nanovo uspostaviti pamćenje 

i sjećanje milosti i tako suzbiti osuđenost 

kružnog ponavljanja zaborava ili pak same uobičajenosti. 

Razbijajući ograničenja uobičajenog 

i materijalnog (u oba slučaja dosadnog) svijeta, 

otvaramo i omogućujemo prostor djelovanju 

milosti. A djelovanje milosti nazivamo čudom. 

Time anticipiramo povratak naše mogućnosti 

čuđenja. Treba se ipak sjetiti da to što uz sav zaborav 

pamtimo milosni događaj (čudo) nije naše 

djelo. Samo sjećanje je milost i tako upravo zbog 

tog razloga otkrivamo da smo nemoćni kada je 

zaborav u pitanju. Osuđeni smo na zaborav, ali 

smo slobodni ipak pamtiti milosne događaje u 

našem životu, i tu ne mislim samo na osobnoj, 

pojedinačnoj razini, nego prije na kolektivnoj, 

društveno-kulturalnoj razini. 

Ako smo već osuđeni na zaborav, onda to 

još ne znači da nam je dopušteno zaboraviti da 

smo zaboravili. Recimo da kršćanstvo zna da zaboravlja, 

dok emancipacija ili pak sekularizam 

to ne znaju. Oni zaboravljaju i sami zaborav. 

Unutar takvog nanovo postavljenog kršćanskog 

okruženja, koje nije uobičajeno jer su uvijek 

moguća iznenađenja i čuda, možemo pomalo 

uočiti kako se čuđenje nanovo vraća u domenu 

ljudskog. Vraćanjem čuđenja, do izražaja dolazi 

i uočavanje čuda. Lome se okviri materijalističkog 

(dosadnog) svijeta, emancipacija završava u 

uobičajenosti i nerijetko u utopiji, a sekularizam 

rastače samoga sebe inzistirajući na shizofreniji 

i podijeljenosti samog čovjeka u konačnici. Na 

kraju sva tri procesa i pogleda na svijet – materijalizam, 

sekularizam i emancipacija – završavaju 

tamo odakle su počeli svoj neslavni hod i 

razvoj. Napredak završava u kaosu i globalnoj 

katastrofi iz koje je po prvi put podignuo svoje 

čelo obećavajući čovječanstvu slobodu, bratstvo 

i jednakost (i jedinstvo – fraze koje su danas gotovo 

u potpunosti izlizane). 

Lome se okviri materijalističkog 

(dosadnog) svijeta, emancipacija 

završava u uobičajenosti i nerijetko u 

utopiji, a sekularizam rastače samoga 

sebe inzistirajući na shizofreniji i 

podijeljenosti samog čovjeka u 

konačnici. 

Zaborav na kraju može ponuditi jedino još 

samo (samo)zaborav, a naša neodlučnost da naučimo 

važne lekcije iz povijesti zaborava samo 

potvrđuje onu već povijesnu izreku da je povijest 

učiteljica života, od koje nitko nije naučio ama 

baš ništa novoga; još bismo mogli smo nadodati 

– i korisna. Da to ne bude tako, potrudilo se kršćanstvo. 

Ono ne da jedino uči iz povijesti (iako 

je i to upitno) nego ono živi povijest zaborava 

sjećajući se milosti. Ono ima snagu napuštanja 

onog poznatog i otkrivanja posve novog, a da se 

samo nije pomaknulo s mjesta. Ono razrješava 

paradoks života tako da sam taj paradoks dovodi 

do apsurdnosti i tako omogućava zaborav 

kojeg se sjećamo. Kršćanstvo kaže da je se sve 

već dogodilo i da je naš zadatak sjećati se toga. 

Ono što zaboravljamo, ono što smo zaboravili i 

iz čega ne učimo jest samo povijesna manifestacija 

onoga čega se jedino sjećamo, iz čega jedino 

učimo i onoga što jedino živimo (barem bismo 

trebali), a što nije drugo doli milost, čudo koje 

potiče na čuđenje. 

Ako nam je to previše za našu ograničenu 

memoriju, razmotrimo slijedeći argument. 

Kada je Chesterton obrazlagao razloge svojeg 

obraćenja, prvo na kršćanstvo, a kasnije i na katoličanstvo, 

onda je uporno govorio da se cijelo 

vrijeme osjećao i ponašao kao njegov junak koji 

je otkrio Englesku. On kaže da je tražio odgovore 

na razna pitanja koja su mu upućivali i kojima 



su ga obasipali ljudi njegova vremena i kada bi 

već napokon pronašao pravi odgovor, shvatio 

bi da je Engleska već otkrivena. Shvatio je da su 

pitanja na koja je tražio odgovore odavno postavljena 

i odavno odgovorena, iako se uvijek 

nanovo ista pitanja postavljaju. Sve je već učinjeno. 

Ono što je zamijetio jest zaborav kako pitanja 

tako i odgovora. Pitanja postavljaju ljudi svakog 

vremena – jer bez pitanja ne bismo bili ljudi, ili 

bismo bili manje ljudi nego što to s pitanjima jesmo 

– a odgovor je samo jedan; a sve odgovore 

posjeduje (ili jest) kršćanstvo. 

Tako, u poredbi junaka koji je otkrio već otkrivenu 

Englesku i čovjeka koji nudi odgovore 

na već odgovorena pitanja postoji jako mnogo 

sličnosti. I junak koji želi otkriti nešto novo i čovjek 

koji želi ponuditi novi odgovor, a koji je već 

odgovoren, obojica pate od zaborava i obojica 

žele nešto sasvim novo. Jedino koje u sebi pomiruje 

staro i novo jest kršćanstvo koje je kao takvo 

sveukupnost i sveobuhvatnost povijesti zaborava 

uz iznimno pamćenje milosti. Ono što proces 

emancipacije, ili pak zahtjev sekularizacije, ne 

vide (zaboravljaju) jest da više nema ustaljenih 

diskriminacijskih podjela na muško-žensko, rob- 

slobodan, ili pak Grk-Židov, nego da smo svi 

jedno u Jednome koji je Glava svoga Tijela, kao 

ni to da već odavno postoji zahtjev koji od nas 

traži da dadnemo caru carevo, a Bogu Božije! 

Na kraju bih izrazio svoje čuđenje nad zaboravom 

koji nas oslobađa kontinuiteta (konzervatizma) 

i koji čini da uvijek krećemo ispočetka 

(a upravo činjenica da čovječanstvo ne mora 

ići ispočetka omogućuje njegov razvoj i napredak), 

a koji ujedno zaboravlja da je zaboravio, pa 

tako stoji nepokretan na pokretnim stepenicama 

dopuštajući da njime ravna slučajnost ili pak 

ograničenost prostora i vremena gibanja samih 

pokretnih stepenica, koje same stoje na mjestu. 

Ono što mi to čuđenje omogućuje jest korak 

izvan takvog koncepta stvarnosti pokretnih stepenica 

jer postoji nešto što te stepenice pokreće 

i što je izvan njih kamo mogu zakoračiti. Jedini 

je problem u tome slučaju činjenica što bi taj moj 

korak morao biti beskonačan te kao takav zahtjeva 

ono nemoguće, zahtijeva čudo. No, s druge 

strane, tog čuđenja uopće ne bi ni bilo da sam 

ne vjerujem u mogućnost čuda, kao što smo već 

vidjeli. 

55

56 

Pamćenje zla i René Girard 

Piše: Ljubomir LADAN 

Opraštanje je mjesto gdje puca lanac stalnog povratka na isto. On 

opraštajući unaprijed sprječava moguću osvetu kao vraćanje u začarani 

krug mir-gomilanje grijeha-kriza-nasilje-mir 

Oprostiti, ali ne zaboraviti - rečenica je koja 

se često čula na našim prostorima, osobito 

mišljena u odnosu na ne tako davnu agresiju na 

našu zemlju i eskalaciju nasilja koja je odnijela 

brojne žrtve. Ona sažima jednu bitnu kršćansku 

ideju koju na poseban način aktualizira René Girard. 

Pamtiti nevinost žrtve i vinovnost krivca 

jedna je od temeljnih crta Biblije. Od Abela do 

Isusa Biblija ni na jednom mjestu ne zaboravlja 

istinu tko je nevin, a tko kriv. Ta tema još je uvijek 

aktualna za nas. Dojam da istina krivnje i nevinosti 

nije jasno definirana ostavlja gorak okus. 

Unatoč velikoj brizi našega doba za žrtve, 

najvećoj u povijesti, paradoksalno je da je to isto 

vrijeme ujedno odnijelo i najveći broj žrtava. Nacizam, 

u čijoj pozadini vidi Nietzschea, Girard će 

nazvati totalitarizmom koji je izravno nijekanje 

žrtava i brige za njih. Drugi totalitarizam modernoga 

doba puno je opasniji i perfidniji. Glumljenom 

tolerancijom i pseudomirotvorstom radikalizira 

se govor o žrtvi, gura se sa scene kršćanstvo 

kao ono koje se nedovoljno brine za žrtve, a u 

kršćanskoj povijesti vide samo progone, inkviziciju, 

ratove i danas pedofiliju. Predstavljajući se 

osloboditeljima svijeta, neopogani progovaraju 

jezikom žrtava, pokušavajući kršćanstvo izgurati 

najmoćnijim kršćanskim oružjem. 

Zapravo, radikalizacija suvremena žrtvoslovlja 

vrlo nas uspješno vraća na sve vrste poganskih 

običaja, eutanazije, spolne neodređenosti, 

cirkuskih igara, ali, zahvaljujući elektronskim 

simulacijama, bez stvarnih žrtava. Pitat ćemo se 

danas u duhu moderne tolerancije tko zaslužuje 

naše žaljenje, majke koje se žrtvuju za svoju 

djecu ili djeca žrtvovana zbog suvremenog hedonizma: 

tko je tu prava žrtva? Svaki moralni 

zakon doživjet će se kao nasilje nad slobodom, 

ukidanje svih zabrana ostvaruje ideal sreće neopoganstva 

koji se krije u neograničenom zadovoljenju 

svih želja. 

Istina o krivici i žrtvi presudan je moment koji 

omogućava u svjetlu te istine ispravan vrijednosni 

sud na osnovi kojeg treba djelovati. Pamtiti 

žrtvu ne možemo ako ne znamo tko je ona, niti 

imamo kome oprostiti dok krivac nije poznat. 

Radi boljeg razumijevanja nužno je, barem 

u osnovnome, iznijeti Girardovu teoriju. Girard 

kaže kako nasilje nije produkt puke agresivnosti. 

On drži da je u pozadini svega rivalstvo. Objekt 

suparništva nije bitan: slava, moć, ugled, žena... 

Objekt je tek medij koji će poslužiti za uzajamno 

oponašanje i, naravno, uzajamno sprječavanje 

drugih da taj objekt prisvoje. Najčešći naziv za 

njegovu teoriju jest teorija mimetske žudnje. 

Ljudsko društvo premreženo je bezbrojnim mimetskim 

trokutima uzora, oponašatelja i objekta. 

Pitat ćemo se danas u duhu 

moderne tolerancije tko zaslužuje 

naše žaljenje, majke koje se žrtvuju za 

svoju djecu ili djeca žrtvovana zbog 

suvremenog hedonizma: tko je tu 

prava žrtva? 

Stalna suparništva na različitim razinama gomilaju 

grijeh koji kulminira u mimetskoj krizi, u nasilju. 

Nasilje prijeti opstanku zajednice te članovi 

zajednice usmjeravaju svoj bijes na jednu osobu 

žrtvu – žrtvenog jarca. Uočavanjem pravilnosti 

u sukobima gdje nagomilana frustracija nasiljem 

izlazi iz onih koji su frustrirani nastaje obred. 

Po principu cjepiva, malo nasilje koje sprječava 

veliko nasilje. Kako bi Kajfa u Evanđelju rekao: 

„Bolje je da jedan čovjek umre mjesto naroda“ 

(Iv 18,14). 

U tom mehanizmu Girard će prepoznati vladara 

ovoga svijeta - Sotonu. Sotona je taj koji potiče 

nasilje, suparničko oponašanje. U svakom 

segmentu ljudskog društva vidimo to negativno 



rivalstvo, od djece u vrtiću koja sva do jednoga 

žele jednu igračku, koju je jedan već poželio, 

preko obrazovanja, športa i politike. Kako to da 

su baš svi momci u srednjoj školi zaljubljeni u 

samo jednu djevojku? Ili bar veći dio njih. 

Zašto, ako je nasilje i mimetsko rivalstvo, sotonsko 

ne ide u tome nasilju do kraja? Zato jer bi 

tada vladar ovoga svijeta izgubio područje svoje 

vlasti. Nekontrolirano nasilje prijeti opstanku 

zajednice. On je na nasilje dao nasilan odgovor u 

obliku žrtvovanja, koje će opet u dogledno vrijeme 

ponoviti postupak. 

Čini se kao da je i Kristova žrtva iste naravi. 

Frustrirana svjetina raspinje žrtvu i nakon 

toga zavlada mir. Girard ovdje ukazuje na biblijsko 

viđenje stvarnosti: žrtva je žrtva, a krivac krivac. 

Mitologija daje jedan drugačiji model. Svjetina 

uvijek drži da je u pravu, a da je žrtva kriva 

za sve. Da nije tako, mehanizam ne bi djelovao, 

jer nitko iole zdrave pameti ne bi ubio drugoga 

zbog svoje krivice, i poslije se još osjećao očišćenim 

od grijeha. Svatko bi svjestan znao da ima 

jedan grijeh više i time težu situaciju. Zaslijepljenost 

mitologije ustvari je zaslijepljenost svijeta. 

Zato Krist i veli: „Oče, oprosti im, ne znaju što 

čine!“ (Lk 10,38). 

Opraštanje je mjesto gdje puca lanac stalnog 

povratka na isto. On opraštajući unaprijed sprječava 

moguću osvetu kao vraćanje u začarani 

krug mir-gomilanje grijeha-kriza-nasilje-mir. On 

daruje mir bez ostatka. No nije rekao: „Zaboravite!“, 

već: „Ovo je tijelo moje koje se za vas 

predaje. Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19). 

Sjećati se njegove žrtve znači sjećati se njegove 

nevinosti i ujedno oprostiti kako taj spomen ne 

bi postao izvor budućega zla. 

Razvoj suvremene zapadne kulture nepobitno 

je prožet utjecajem kršćanstva. Ljudska prava, 

jednakopravnost spolova, solidarnost i brojne 

druge vrijednosti kojima se s pravom diči suvremeni 

svijet svoj izvor imaju u Blagoj vijesti. Briga 

za žrtve eminentno je biblijska tekovina. Moderna 

radikalizirana briga za žrtve karikatura je one 

stvarne, loša imitacija kršćanstva. Vladar ovoga 

svijeta svojim najjačim oružjem mimetizmom 

oponaša Krista pokušavajući izgurati kršćanstvo 

sa scene. 

Jasno razlikovanje žrtve i agresora, nevinosti 

i krivnje početak je puta u svijet bez nasilja. 

Opraštanje je druga stepenica na tome putu. 

Pamćenje zla osigurač je protiv povratka u začarani 

krug nasilja. 

57

58 

ovom ćemo se kratku razmatranju pozaba- 

U viti povijesnim pamćenjem kao fenomenom 

koji je jako utjecao na proces nastanka i oblikovanja 

hrvatskog nacionalnog, ali i vjerskog identiteta. 

Pritom ćemo posebnu pozornost posvetiti 

čuvenoj obrani Sinja iz 1715. kao veoma važnom 

povijesnom događaju koji je svoje mjesto pronašao 

ne samo u školskim udžbenicima i knjigama, 

nego i u kolektivnom pamćenju naroda 

ovoga kraja. Radi što boljega razumijevanja i 

bez suvišnih stručnih detaljiziranja, u narednom 

ćemo razmatranju slijediti jednostavnu analitičku 

metodu pri čemu ćemo sam tekst podijeliti na 

dvije glavne tematske cjeline. S obzirom na to, 

u prvoj ćemo cjelini pokušati definirati fenomen 

povijesnog pamćenja te prikazati njegove opće 

značajke, dok ćemo u drugoj cjelini prethodno 

dobivena zapažanja konkretno rasvijetliti na primjeru 

sinjske bitke. 

Opća zapažanja o fenomenu 

povijesnog pamćenja 

Kratko razmatranje o povijesnom pamćenju 

Bilo jednom davno 

Piše: Miroslav JUREŠIĆ 

Povijesno pamćenje posjeduje onu aktivnu izgrađujuću dimenziju koju 

svako prošlo iskustvo i doživljaj imaju na ljudski duh, trajno oblikujući 

njegov identitet utjelovljen u širokoj lepezi životnih uvjerenja i stavova, 

osjećanja i razmišljanja, karakterističnih obilježja i djelovanja 

Kolika je važnost fenomena povijesnog pamćenja 

najbolje svjedoče žestoke rasprave koje se 

o toj temi posljednjih godina vode na hrvatskoj 

javnoj sceni. I golim je okom vidljivo da su one 

izrodile dva ideološki međusobno suprotstavljena 

tabora koja ćemo ovdje samo ukratko spomenuti, 

ne ulazeći u dublju analizu njihovih temeljnih 

postavki. 

Prvi tabor predstavljaju desno orijentirane 

društveno-političke struje koje u ime nacionalističke 

ideologije apsolutiziraju povijesno pamće- 

nje čak i onda kada se ono protivi očitim povijesnim 

činjenicama. Svjesno ili nesvjesno zanemarivanje 

(samo)kritičkog i objektivnog sagledavanja 

događaja iz naše bliže ili daljnje prošlosti 

glavno je obilježje zagovornika te orijentacije. 

Drugi tabor predstavljaju lijevo usmjerene 

liberalističko-antinacionalne struje koje u povijesnom 

pamćenju vide opasnost po vlastita ideološka 

uvjerenja te odbacuju sve ono što se, po 

njihovu mišljenju, ne uklapa u okvire racionalnoga 

i znanstveno objektivnog. Skučeno viđenje 

povijesti kao niza isključivo objektivnih informacija 

i beživotnih činjenica te negiranje valjanosti 

njezina iščitavanja u teološkom ključu osnovna 

je karakteristika pobornika takvoga pristupa. 

Splet različitih emotivnih doživljaja, 

stjecanje novih iskustava i viđenja, 

formiranje novih uvjerenja ili 

promjena starih samo su neki od 

elemenata subjektivnog aspekta 

pamćenja 

Očito je da ni jedna od navedenih struja ne 

vodi računa o pravoj naravi povijesnoga pamćenja 

kao i o njegovu specifičnu viđenju određenih 

događaja iz naše prošlosti. Naravno, to za posljedicu 

ima stvaranje plodnoga tla za svakovrsne 

ideološke manipulacije i zloporabe, posebice na 

području dnevnopolitičkih razračunavanja pa 

čak i ekonomske dobiti. Stoga prvo pitanje koje 

trebamo postaviti glasi: što je to povijesno pamćenje 

i koja je njegova funkcija u okviru razvoja 



identiteta konkretno hrvatskog naroda? U pokušaju 

što jasnijeg odgovora na to pitanje pozvat 

ćemo se prije svega na naše svakodnevno iskustvo 

koje nam nedvojbeno sugerira da je čovjek, 

između ostaloga, i biće koje pamti. Ili, drugim 

riječima kazano, čovjek je biće koje ima sposobnost 

sjećanja na sve događaje iz vlastite prošlosti, 

ali i sposobnost da na temelju toga sjećanja uči, 

izgrađujući vlastitu osobnost i identitet u svim 

njihovim aspektima. Odatle proizlazi činjenica 

da se pamćenje nipošto ne može i ne smije jednostavno 

svesti na neko pasivno “skladištenje” 

informacija, koje nema ama baš nikakvog utjecaja 

na sadašnjost i budućnost kako pojedinca tako 

i zajednice u cjelini. Naprotiv, ono posjeduje i 

onu aktivnu izgrađujuću dimenziju koja je neraskidivo 

povezana s učinkom koji svako prošlo 

iskustvo i doživljaj imaju na ljudski duh, trajno 

oblikujući njegov identitet utjelovljen u širokoj 

lepezi životnih uvjerenja i stavova, osjećanja i 

razmišljanja, karakterističnih obilježja i djelovanja, 

itd. 

Povijest kao znanost nikada do 

kraja ne može dokučiti i rasvijetliti 

krajnje pokretačke motive 

pojedinaca i zajednica uronjenih 

u one situacije koje su ih stavljale 

pred životne odluke, određujući 

u konačnici njihov identitet i smjer 

kojim će krenuti 

Druga važna činjenica koju treba imati na 

umu u govoru o ljudskom pamćenju jest i njegov 

snažan subjektivan karakter. Naime, kao što smo 

već dali naslutiti, po samoj svojoj naravi ono u 

sebe uključuje ne samo objektivne informacije o 

nekom proteklom događaju, nego i subjektivne 

učinke koje je taj događaj proizveo kod svojih 

sudionika. Splet različitih emotivnih doživljaja, 

stjecanje novih iskustava i viđenja, formiranje 

novih uvjerenja ili promjena starih samo su neki 

od elemenata toga subjektivnog aspekta pamćenja. 

Riječ je o neizbježnom prirodnom procesu 

čija se valjanost ne smije nijekati ni odbacivati, ali 

ni apsolutizirati i pretvarati u neku nedodirljivu 

instancu. Već sama činjenica pripadnosti toga 

procesa sferi ljudskoga poziva na razboritu mjeru 

opreza pri njegovu vrjednovanju te ukazuje 

na mogućnost istovremene pojave i pozitivnih 

i negativnih elemenata u njemu. S obzirom na 

to, danas se često govori o potrebi čišćenja pamćenja 

kao, pojednostavljeno rečeno, postupku 

uklanjanja svega onoga što čovjeka pojedinca ili 

neku društvenu zajednicu zarobljava u njihovoj 

prošlosti, onemogućujući im zdrav odnos prema 

vlastitoj sadašnjosti i budućnosti. Imajući u 

vidu tešku povijest hrvatskoga naroda, obilježenu 

svakovrsnim podjelama i krvavim sukobima, 

te aktualni odnos prema ključnim događajima iz 

te iste povijesti, očitom postaje nužnost te vrste 

katarze kako bi se došlo do one više razine nacionalne 

zrelosti i odgovornosti koja nam je itekako 

potrebna u ovim teškim vremenima mutnih 

političara i još mutnijih političkih vizija. No, to je 

tema za neku drugu raspravu. 

Međutim, ono što nas na poseban način zanima 

u ovomu razmatranju odnosi se na funkciju 

povijesnoga pamćenja i njegov odnos prema 

povijesti kao znanosti. Već i letimičan uvid u 

tu problematiku otkriva da su suvremene gospodarsko-političke 

i društveno-kulturne promjene, 

među kojima se posebice ističe pojava 

i utjecaj masovnih medija, pokrenule proces 

osiromašenja svijeta i čovjeka, svodeći ih na puki 

niz prirodnih i društvenih zakonitosti i funkcija 

izvan kojega ništa drugo ne postoji. Što to konkretno 

znači u slučaju povijesnog pamćenja? 

Znači prije svega da ovaj fenomen danas polako 

izumire ili evoluira u sredstvo pomoću kojega je 

moguće ostvariti određene političke ili ekonomske 

probitke. Onu njegovu nekadašnju funkciju 

čuvanja i njegovanja identiteta zajednice, onu 

njegovu izgrađujuću i odgojnu dimenziju koja 

je čovjeka pozivala da bude ono što jest, u modernom 

je dobu moguće otkriti tek u nejasnim 

tragovima. Kao gotovo i sve drugo, tako je i povijesno 

pamćenje postalo neka vrsta znanja koje 

se temelji na konceptu čiste informacije proizvedene 

i upakirane da bi bila prodana i kupljena. I 

ništa više i ništa manje od toga. Svi oni elementi 

povijesnoga pamćenja koji izlaze iz tih okvira 

odbacuju se kao nepotrebni, neprikladni, zastarjeli, 

nefunkcionalni pa čak i štetni za suvremeno 

shvaćanje pojedinca i zajednice. Ili, slikovito 

rečeno, povijesno se pamćenje danas tretira 

kao neka vrsta zastarjelog stroja koji ostvaruje 

svoju svrhu i donosi određenu dobit samo pod 

59

60 

uvjetom da bude rastavljen i u dijelovima prodan 

zainteresiranim kupcima. 

Što se tiče odnosa između povijesnoga 

pamćenja i povijesti kao znanosti njihova se temeljna 

razlika ogleda u aspektu s kojega promatraju 

događaje iz prošlosti i u ciljevima koje 

žele ostvariti. Naime, kao što nam je jako dobro 

poznato, povijest je prije svega znanost koja 

predmetu svoga izučavanja nastoji objektivno i 

racionalno pristupiti koristeći određene znanstvene 

metode i postupke. Pritom sve ono što nije 

metodološki provjerljivo i dokazivo odbacuje 

kao nepovijesno i neznastveno. Uvjetno govoreći, 

povijest predstavlja pogled izvana na prošlost, 

poput neke vrste novinskog izvjestitelja koji se 

ne želi, a i ne treba, subjektivno uplitati u ono 

što mu se odigrava pred očima. Naravno, takav 

pristup ima svoju opravdanost jer omogućuje da 

se razborito i hladne glave analiziraju uzroci i 

posljedice određenih povijesnih zbivanja, posebice 

onih koja su predstavljala ključne momente 

u oblikovanju nacionalnoga, vjerskog ili nekog 

drugog identiteta. 

Sjećanje na povijesni događaj 

obrane Sinja ostalo je duboko 

ukorijenjeno u kolektivnoj svijesti 

naroda ovoga kraja zahvaljujući 

ne toliko pisanim povijesnim 

dokumentima, koliko onom 

neverbalnu aspektu povijesnog 

pamćenja sadržanu u kulturnom i 

vjerskom tradicijskom naslijeđu 

Međutim, s druge strane, povijest nikada 

do kraja ne može dokučiti i rasvijetliti krajnje 

pokretačke motive pojedinaca i zajednica uronjenih 

u one situacije koje su ih stavljale pred 

životne odluke, određujući u konačnici njihov 

identitet i smjer kojim će krenuti. Njoj to nije 

moguće učiniti iz jednostavnog razloga što joj 

nedostaje onaj pogled iznutra, pogled koji su 

mogli imati samo neposredni sudionici događaja 

kao i oni kojima je barem djelomično taj pogled 

prenesen. Povijesno pamćenje predstavlja upravo 

ovaj pogled iznutra pa se u tom kontekstu 

može i promatrati kao svojevrsna nadopuna 

onoga što ne možemo pročitati u povijesnim 

udžbenicima ili knjigama. U njemu su sadržane 

sve one vrjednote za koje su naši preci smatrali 

da ih treba sačuvati za buduće naraštaje kao 

svojevrsnu opomenu, ali i kao poziv. Opomenu 

da se povijest ponavlja onima koji zaboravljaju 

svoju prošlost i olako je odbacuju kao nešto 

suvišno i nepotrebno. I poziv da se pamćenje 

njeguje kao nepresušan izvor vjere da smo ipak 

nešto više od onoga što nam sugeriraju dnevna 

politika i moderni lažni proroci. A za one koji sve 

događaje promatraju u teološkom ključu, povijesno 

pamćenje je i način na koji mogu dokučiti 

i otkriti Božji čudesan upliv u svakom trenutku 

velikih i malih povijesnih mijena. 

Povijesno pamćenje u kontekstu 

obrane Sinja iz 1715. 

Prije nego pristupimo razmatranju povijesnog 

pamćenja na primjeru obrane Sinja od turskog 

osvajačkog pohoda, u kratkim ćemo crtama 

ovaj događaj smjestiti u konkretan povijesni 

kontekst. Kao što je poznato, Sinj je zbog svoga 

izuzetno važna strateškog položaja bio stalnom 

metom turskih i mletačkih osvajačkih pretenzija. 

To je posebice došlo do izražaja početkom XVIII. 

stoljeća kada je, u želji da se teritorijalno proširi 

na područje Dalmacije i dobije izlaz na otvoreno 

more, Otomansko Carstvo u prosincu 1714. 

navijestilo rat Mletačkoj Republici. Poučeno 

teškim životom na nemirnoj granici između ove 

dvije moćne sile i svjesno nadolazeće opasnosti, 

lokalno je stanovništvo u narednim mjesecima 

započelo s pripremama za predstojeći rat. I dok 

su se jedni sklanjali na obližnje planine, a drugi 

povlačili prema moru, jedan je dio odlučio ostati 

na tom području i otvoreno se suprotstaviti brojno 

nadmoćnijem neprijatelju čiji je napad trebao 

uslijediti iz smjera Bosne. To stanje napeta 

iščekivanja konačno je prekinuto u srpnju 1715. 

kada je turska vojska krenula od Kupresa, prešla 

preko Prologa i prodrla na područje Cetinske 

krajine, označivši tim činom početak perioda nesmiljenog 

krvoprolića, pljačke i paleža. 

Činjenica da Turci nisu odmah napali Sinj 

omogućila je jednom dijelu lokalnog stanovništva 

da se povuče unutar zidina gradske utvrde, kamo 



Ondašnji su sudionici i promatrači 

znali iščitavati događaje u 

teološkom ključu, otkrivajući 

neupitnu važnost vjere i Božju 

prisutnost i u najtežim životnim 

situacijama 

se smjestila i četa od oko 700 branitelja odlučnih 

da se brane do posljednjeg daha. Među njima se 

našlo i sedam franjevaca koji su, sklanjajući se 

pred najezdom neprijateljske vojske, ponijeli sa 

sobom sliku Majke od Milosti te je postavili na 

oltar sv. Barbare u crkvici sv. Mihovila. Vijest o 

tome brzo se pronijela u narodu te potaknula 

ono što bismo mogli nazvati spontanom pučkom 

pobožnošću koja je gotovo redovita pojava u 

onim bezizlaznim situacijama kada se pojedinac 

ili zajednica suoče s vlastitom nemoći pred nesavladivim 

životnim preprekama. Bilo kako bilo, 

i staro i mlado, i muško i žensko usrdno se molilo 

i zavjetovalo pred ovom slikom, stavljajući 

svoje pouzdanje u Božju providnost i milosrđe. 

U međuvremenu, nakon pustošenja po drugim 

dijelovima Cetinske krajine, turska vojska 

stiže i pod sinjske zidine te 8. kolovoza 1715. 

otpočinje opsadu grada. Iako se činilo da im je 

sudbina zapečaćena, branitelji su pružili snažan 

otpor višednevnim neprijateljskim navalama, ne 

obazirući se na prizore nasilja, uništenja i smrti 

koji su se mogli vidjeti na svakom koraku. Takvo 

stanje stvari potrajalo je nekoliko dana, a onda se 

dogodilo nešto neočekivano. Naime, nakon još 

61

62 

jednoga silovita napada, turska je vojska u noći 

s 14. na 15. kolovoza 1715. iznenadno napustila 

bojišnicu i povukla se u smjeru Livna. 

Naravno, takav je ishod još od samoga početka 

potaknuo nastanak različitih kako naravnih tako 

i onih legendarnih teorija o razlozima koji su doveli 

do toga turskog povlačenja i, u konačnici, do 

pobjede sinjskih branitelja. Međutim, nas ovdje 

ne zanima dokazivanje ili osporavanje bilo koje 

od tih teorija, već samo činjenica da se sjećanje 

na taj događaj do dana današnjega prenosilo na 

različite načine i s različitim ciljevima. Jedan od 

tih načina prenošenja svakako su mnogobrojni 

pisani dokumenti od kojih na poseban način 

treba istaknuti Dnevnik opsade Sinja koji je na 

talijanskom jeziku pisao jedan od neposrednih 

očevidaca obrane Sinja. Osim toga dokumenta, 

postoje i druga svjedočanstva koja su na papir 

stavili ondašnji povjesničari i kroničari, kao što 

su fra Petar Filipović (ljetopisac franjevačkog 

samostana u Sinju), Michelangelo Tamburini 

(general Isusovačkog reda), fra Nikola Lašvanin 

(ljetopisac franjevačkog samostana u Kraljevoj 

Sutjesci), fra Gašpar Vinjalić (autor Kratkog 

povijesnog i kronološkog pregleda važnijih zbivanja 

koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, Hrvatskoj 

i Bosni 1514.-1769.) i mnogi drugi. Naravno, 

zbog neposredna uvida u ondašnje prilike, jasno 

je da su u znanstvenom smislu ta svjedočanstva 

veoma vrijedna budući da predstavljaju neiscrpno 

vrelo informacija za povijesna istraživanja 

događaja iz 1715. na području Cetinske krajine. 

Međutim, kao što smo već u nekoliko navrata 

naglasili, povijesno se pamćenje ne može svesti 

isključivo na čiste činjenice sadržane u pisanim 

dokumentima, posebice ako imamo na umu 

njegovu specifičnu narav i ciljeve. Naprotiv, 

budući da je ono sadržajno puno šire te u sebe 

uključuje ne samo informativnu, već i edukativnu 

dimenziju, jasno je da su morali postojati i 

drugi putevi i sredstva kojima se ono prenosilo 

budućim naraštajima. Kao svojevrsnu potvrdu 

te teze možemo uzeti za primjer upravo obranu 

Sinja koja je na neki način potaknula razvoj bogate 

usmene predaje, narodnih običaja pa i raznovrsnih 

pučkih pobožnosti. Ili, drugim riječima 

kazano, sjećanje na taj povijesni događaj ostalo 

je duboko ukorijenjeno u kolektivnoj svijesti naroda 

ovoga kraja zahvaljujući ne toliko pisanim 

povijesnim dokumentima, koliko onom never- 

balnu aspektu povijesnog pamćenja sadržanu u 

kulturnom i vjerskom tradicijskom naslijeđu. U 

tom su kontekstu posebno važna dva događaja 

nacionalno-kulturnog i vjerskog karaktera, koji 

se, kao svojevrsni podsjetnik na davnu 1715., 

održavaju na ovom području već gotovo tri 

stoljeća: Sinjsku alku i proslavu blagdana Uznesenja 

BDM. 

Naši najveći neprijatelji ne dolaze 

više izvana, nego iznutra: oni 

žive u nama u liku ravnodušnosti, 

zaslijepljenosti vlastitom veličinom 

ili trajnim osjećajem ugroženosti, 

posebice kada je riječ o našem 

identitetu u svim njegovim 

aspektima. 

Naime, kao što je potvrđeno i u mnogim povijesnim 

izvorima, razlozi te nenadane pobjede 

nad brojčano nadmoćnijim turskim osvajačem 

otpočetka su smještani kako u sfere naravnog 

tako i u sfere nadnaravnog. Gledano u čisto 

naravnim okvirima, do vojnoga poraza Turaka 

pod Sinjem došlo je zbog izbijanja epidemije dizenterije 

u njihovim redovima, ali i zbog nepokolebljive 

odlučnosti branitelja, njihove izuzetne 

hrabrosti i ratne vještine. Upravo u cilju jačanja 

tih vrijednosti u narodu i njihova njegovanja kod 

budućih naraštaja stanovnika ovoga kraja, nastaje 

Sinjska alka. Kao neka vrsta organizirana oblika 

povijesnog pamćenja, svrha je te manifestacije 

do dana današnjeg bila i ostala omogućavanje 

trajna pogleda u prošlost, na dan kada su narodno 

jedinstvo, odlučnost i hrabrost odnijeli pobjedu 

nad beskrupuloznom osvajačkom silom. 

Što se tiče sfera nadnaravnog koje smo spomenuli, 

treba reći da se pobjeda kod Sinja nije 

pripisivala samo ljudskoj snazi, nego i Božjem 

čudesnu zahvatu po Marijinu zagovoru. Nastanak 

toga vjerovanja u narodu prvenstveno je 

skopčan s okolnostima u kojima se odigrao iznenadni 

prestanak opsade i tursko povlačenje s 

područja Cetinske krajine. Prisutnost slike Majke 

od Milosti koju su franjevci sklonili unutar 

gradskih zidina, usrdne molitve koje su Mariji 



upućivane tijekom napada neprijateljskih vojnika, 

neočekivano napuštanje bojišnice od strane 

Turaka uoči blagdana Velike Gospe usprkos 

njihovoj brojčanoj nadmoći te, na koncu, glasine 

o ženi u bijelom koja je šetala po zidinama utvrde 

izazivajući strah u redovima napadača, osnovni 

su elementi na kojima se zasniva ovo vjerovanje. 

Bilo kako bilo, ondašnji su sudionici i promatrači 

znali, kako se to danas popularno kaže, iščitavati 

događaje u teološkom ključu, otkrivajući neupitnu 

važnost vjere i Božju prisutnost i u najtežim 

životnim situacijama. Stoga ne treba čuditi što je 

Sinj još u ono doba postao jedno od najvećih marijanskih 

svetišta na ovim prostorima i mjesto na 

kojemu proslava blagdana Uznesenja BDM nije 

samo jedna u nizu vjerskih manifestacija koje ne 

uspijevaju dotaknuti ljudsko srce. Naprotiv, barem 

u Sinju, Velika je Gospa puno više od toga. 

Ona je dan kada progovara onaj religiozni aspekt 

povijesnoga pamćenja, otkrivajući istinu o Bogu 

koji je iznad svih zemaljskih vojski i koji je uvijek 

na strani slabih i potlačenih. 

Ovaj letimični pogled na povijesni događaj 

obrane Sinja kao i njegova prisutnost i uloga 

u oblikovanju identiteta i samosvijesti naroda 

ovoga kraja jasno su nam pokazali prirodu i 

različite aspekte povijesnoga pamćenja, posebice 

u njegovu odgojnom pogledu. Bez obzira na 

burne povijesne mijene kojima je bilo izloženo, 

ono se u manje-više nepromijenjenu obliku uspjelo 

održati sve do danas kako bi suvremenim 

naraštajima prenijelo poruku o općeljudskim 

vrjednotama kao što su jedinstvo, hrabrost, 

požrtvovnost i, naravno, vjera. Riječ je o poruci 

koja, iako dolazi iz jednog prostorno i vremenski 

ograničena ambijenta, posjeduje onu univerzalnu 

vrijednost primjenjivu na sve životne situacije u 

kojima se nađu pojedinci ili zajednice. Međutim, 

iako se narav povijesnoga pamćenja i njegove 

temeljne značajke nisu promijenili, činjenica je 

da se promijenio način na koji naši suvremenici 

percipiraju i shvaćaju ovaj fenomen. Kao što smo 

već ranije upozorili, danas u hrvatskom društvu 

postoje sve izraženije negativne tendencije da se 

vlastita prošlost promatra isključivo kroz prizmu 

čiste informacije, zanimljiva folklornog dodatka 

ili sredstva u službi dnevne politike i ekonomske 

dobiti. Tako, primjerice, veliki događaji 

poput Sinjske alke ili proslave blagdana Velike 

Gospe, koji na sebi svojstven način predstavlja- 

ju kolektivan izraz povijesnoga pamćenja naroda 

Cetinske krajine, sve više postaju poprišta 

političkih obračuna ili zgodna prilika za prikupljanje 

političkih bodova. Isto tako, zabrinjava 

i veoma izraženo jačanje onoga sirova materijalizma 

koji te i slične manifestacije isključivo 

smješta u kategorije tzv. “turističkih proizvoda” 

upakiranih u “vrećicu povijesnih suvenira” na 

kojima se može jako dobro zaraditi. 

Ta potonja zapažanja ukazuju na potrebu 

zrela i odgovorna preispitivanja našega odnosa 

prema vlastitoj prošlosti i povijesnom pamćenju 

kao nositelju onih elemenata koji čine naš nacionalni 

i vjerski identitet. Naravno, to preispitivanje 

ne znači nekritičko prihvaćanje kojekakvih 

ideoloških tumačenja i stavova, što je gotovo 

redovita pojava na ovim prostorima kada 

su u pitanju povijesni događaji. Na isti način 

ono ne znači ni apsolutno negiranje vrijednosti 

naše prošlosti i onoga što nam ona poručuje 

zbog nekog osjećaja ugode ili kompromiserstva. 

Naprotiv. Preispitivanje o kojemu je riječ znači 

prije svega otvoreno suočavanje s vlastitim povijesnim 

pamćenjem sa svim njegovim svijetlim 

i mračnim stranama te otkrivanje poruke koju 

ono u sebi sadrži i koja nas na neki način obvezuje 

da budemo ono što uistinu jesmo. A poruka 

je sasvim jasna: svako vrijeme nosi svoje bitke i 

svaki pojedinac, ali i narod, uvijek iznova treba 

odlučivati kojim će putem krenuti. Nekada davno 

naši su preci odlučili što im je činiti i otvoreno 

se suočili s turskim neprijateljem, uzdajući 

se samo u vlastite snage i Božju pomoć. I pobijedili 

su. Iako Turaka već odavno nema na ovim 

prostorima, neprijatelja ipak nije nestalo tako da 

i današnji naraštaj mora voditi svoju bitku. Ali 

s jednom bitnom razlikom. Naši najveći neprijatelji 

ne dolaze više izvana, nego iznutra. Oni 

žive u nama u liku ravnodušnosti, zaslijepljenosti 

vlastitom veličinom ili trajnim osjećajem 

ugroženosti, posebice kada je riječ o našem identitetu 

u svim njegovim aspektima. Međutim, ma 

kako teške bile bitke protiv samoga sebe i ma 

kako bili strašni ovi nutarnji neprijatelji s kojima 

se trebamo suočiti, povijesno nas pamćenje 

uči da se hrabrošću, požrtvovnošću i pouzdanjem 

u Božju milost sve može nadvladati. Pitanje 

je samo jesmo li se i kao pojedinci i kao narod 

spremni odvažiti na taj korak. 

63

64 

Teološko promišljanje sinjske bitke 

Piše: Jelena HRGOVIĆ 

Teološko promišljanje sinjske bitke s jedne strane uključuje promišljanje o 

opravdanosti rata i dužnosti zaštite nedužnih, a s druge strane ukazuje na 

sakralni element pobjede koji je u pamćenju cetinskog puka povezan s 

Čudotvornom Gospom Sinjskom koja je u odlučujućem trenutku pomogla 

hrabre cetinske junake u obrani. 

Promišljanje o glasovitoj sinjskoj bitci iz kolovoza 

1715. godine nije moguće bez povijesnog 

konteksta ondašnjeg vremena koje je uvelike 

odredilo i zbivanja 14. kolovoza iste godine 

kad se i odvila bitka između Sinjana i turskih 

osvajača. 

Povijest bilježi dugu, tegobnu prošlost prodora, 

razaranja i osvajanja turskih osvajača koji 

su više puta imali i uspjeha u osvajanju na ovim 

područjima, a zahvaljujući nemilosrdnosti i silovitosti 

vojske narod su uglavnom ostavljali u 

strahu i beznađu. 

Što se događalo tih dana kad je turska vojska 

prodrla iz Bosne u cetinski kraj i opkolila Sinj, 

siromašno je zabilježeno u povijesnim izvorima, 

ali ipak dovoljno da se može razmišljati o povijesnoj 

sinjskoj bitci. Ono što se odvijalo nakon 

gotovo čudesne pobjede Sinjana bit će opjevano 

u brojnim narodnim pjesmama te zabilježeno u 

knjigama koje govore ne samo o povijesti nego i 

o sakralnom elementu sinjske bitke. 

Povijesni događaj sinjske bitke 

Kako bilježe povijesni spisi, a o čemu svjedoči 

i fra Ivan Marković u svojoj knjizi Sinj i njegovo 

slavlje god. 1887. u kojoj donosi ulomke iz Dnevnika 

Obsade, koji je po svoj prilici napisao neki časnik 

koji je bio u opsjednutoj sinjskoj tvrđavi, bitka 

koju poznajemo kao glasovitu sinjsku bitku iz 

kolovoza 1715. godine započela je krajem srpnja, 

točnije 23. srpnja kad se turska vojska spustila 

blizu Cetine i počela paliti i pustošiti okolna mjesta 

Otok, Vrliku, Drniš, te ubijati i porobljavati 

lokalno stanovništvo, a kulminirat će 14. kolovo- 

za u samom Sinju. Kako bilježi Marković, turska 

je vojska tada brojila oko 60000 vojnika, koji su 

se početkom kolovoza počeli približavati gradu 

te ga opkolili. Sinjani su se branili i velikim dijelom 

zahvaljujući zidinama koje su okruživale 

grad, a koje su zbog topovskih udara sve više 

popuštale. Vojnika je u gradu bilo svega 700. 

Upravo u zoru 14. kolovoza velika turska 

vojska, kojoj su u prvim redovima bili pješaci, a 

slijedili su ih konjanici i pričuvne čete, napali su 

Sinj. Sinjani su se branili topovima koji su pucali 

sa sinjskih zidina, a bitka je trajala 3 sata. Ono 

što je zasigurno prestrašilo Turke jesu i prskavci 

koje je general Emo sa svojim vojnicima ispalio 

s brda ponad Dicma. Videći silovitost i brojnost 

turske vojske bojao se da se Sinj neće moći odu- 

Sv. je Augustin stavio poimanje rata 

pod sud savjesti i dao je definiciju 

pravednog rata, koja je postala 

klasična, a koja je uključivala 

određene uvjete: ako služi miru, ako 

postoji teška i trajna povreda prava, 

ako ga proglasi zakoniti vladar te ako 

se u njemu primijenjena sredstva ne 

protive božanskom zakonu. 

prijeti sa svojom malom vojskom te se poslužio 

tom varkom zbog koje se Turcima činilo kao da 

Sinju u pomoć dolazi velika vojska iz pravca 

Dicma. Turci su se pobojali i počeli povlačiti kad 

se činilo da idu u očitu pogibelj. Međutim, nisu 

se povlačili u logore i po pojačanje, kako su tad 

mislili sinjski vojnici, nego preko Cetine, bježeći 

put Livna. Zapisi bilježe da je tada izginulo oko 

10000 turskih vojnika, a 40-ak Cetinjana. 



Teologija sinjske bitke 

Povijesni kontekst sinjske bitke ukazuje na 

dugogodišnje povijesne (ne)prilike koje su ugrožavale 

suverenost, mir i sigurnost naroda na području 

Dalmacije, a osobito Cetinskog kraja koji 

je dug niz godina bio izložen turskim provalama 

i osvajanjima. Prodori turskih osvajača, ubijanja, 

porobljavanja, otmice stanovništva, palež, pljačkanja, 

osiromašivanje stanovništva koje se odvijalo 

godinama držalo je narod u velikom strahu 

koji ih je često i sprječavao u onom što se naziva 

pravo na zakonitu obranu, a koje je zajamčeno ne 

samo državnim nego i crkvenim pravom. Kako 

stoji u Katekizmu Katoličke Crkve, „agresorski rat 

u sebi je nemoralan. U tragičnom slučaju da on 

izbije, odgovorni u napadnutoj državi imaju 

pravo i obvezu organizirati obranu koristeći se 

i silom oružja.“ 

Godine turskih napadačkih pohoda, žrtve i 

pretrpljeni gubitci u osvit kolovoza 1715. godine, 

kad je turska vojska opkolila zidine grada Sinja 

u čijoj su se tvrđavi skrile žene, djeca, starci, 

svećenici koji su upregli svoje molitve Bogu pred 

prilikom Majke Božje, a čijih je 700 muževa-vojnika 

branilo topovima s tvrđave Kamička grad, 

nipošto ne nalikuje na osvajački pohod, nego 

na obranu. Cilj takvog ratovanja nipošto nije 

bio istrjebljenje, uništenje, zatiranje neprijatelja, 

nego obrana grada i naroda te zaštita nedužnih, 

što je ne samo moralna nego i pravna obveza. 

Iako je u sinjskoj bitci izginuo velik broj turskih 

vojnika, kako bilježe povijesni spisi 10000 tisuća 

vojnika vojske koja je umnogome bila brojnija i 

snažnija od 700 vojnika koliko je branilo Sinj 14. 

kolovoza 1715. godine, jasno je kako su oni koji 

su ratovali unutar zidina vlastitog grada zapravo 

branili svoj grad. Bitka koja se vodila s jedne 

strane topovima sa sinjskog Kamička i s druge 

napadima turske vojske koja je opasala grad, odvijala 

se svega tri sata. Povlačenje koje je uslijedilo 

pošto su Turci počeli posustajati vidjevši da 

idu u pogibelj značilo je oslobođenje za grad, a 

do dana današnjega vjeruje se, baš kao što su i 

tada sami sudionici bitke vjerovali, kako je pobjeda 

izvojevana ne vlastitim snagama, nego 

molitvom pred prilikom Majke Božje – Čudotvorne 

Gospe Sinjske. Vodeći računa o odnosu 

snaga, 700 vojnika sa sinjske strane i 60000 vojnika 

s turske strane čini se kako je pobjeda Sinjana 

bila više nego čudesna. 

65

66 

Sveto pismo bilježi niz događaja u kojima je 

odnos snaga bio neuravnotežen, a Božji zagovor 

na strani „izabranog naroda“. Moguće je kako 

se upravo u sinjskoj bitci dogodila pravedna pobjeda 

nedužnih, čija je borba unatoč nemogućim 

uvjetima, snagom vlastite sloge, zagovora Majci 

Božjoj, zahvaljujući neprijateljskoj podijeljenosti, 

pomoći i potpori okolnih vojski i zagovoru 

samoga biskupa Cupillija papi Klementu XI. da 

moli za mir, urodila pravednim mirom. Naime, 

upravo u zoru 15. kolovoza, na samu svetkovinu 

Uznesenja blažene Djevice Marije, turska je 

vojska u potpunosti napustila Sinj, a Sinjani su 

mogli proslaviti pobjedu, tj. oslobođenje grada, 

ali i Veliku Gospu. Upravo ovaj događaj obilježit 

će povijest kraja koja će uvijek biti vezivana uz 

Gospu Sinjsku i njen zagovor. 

Da ni sami sudionici sinjske bitke nisu vjerovali 

da su bitku izvojevali sami svjedoči i to da 

su sakupili 80 cekina i dali izraditi krunu od zlata 

Čudotvornoj Gospi Sinjskoj. Pobožnost koja je 

bila izražena u to vrijeme na osobit način će se 

štovati i kasnije, a povijesno se obilježava već gotovo 

300 godina kroz različite manifestacije, osobito 

prisutne u kolovozu kad se održava viteška 

igra – Alka u spomen na sinjsku bitku i pobjedu 

nad Turcima te 15. kolovoza kad se slavi Velika 

Gospa. 

Teološko promišljanje sinjske bitke s jedne 

strane uključuje promišljanje o opravdanosti rata 

i dužnosti zaštite nedužnih, a s druge strane ukazuje 

na sakralni element pobjede koji je u pamćenju 

cetinskog puka povezan s Čudotvornom 

Gospom Sinjskom koja je u odlučujućem trenutku 

pomogla hrabre cetinske junake u obrani. 

Povjesničari ove nerazjašnjene okolnosti prekida 

napada različito tumače, uglavnom prešućujući 

sakralni element zbog nemogućnosti dokazivanja 

izvanrednih zahvata u takvom događaju, ali 

bitci ne oduzimaju pobjednički karakter izvojevan 

u gotovo nemogućim uvjetima. 

Sinjska bitka kao pravedan rat 

Govoreći o sinjskoj bitci kao o pravednom 

ratu, ne možemo se ne osvrnuti na crkveni nauk 

o ratu. Ono o čemu se razmišljalo u prvim stoljećima 

bio je moralni problem rata. Upravo je sv. 

Augustin stavio poimanje rata pod sud savjesti 

i dao je definiciju pravednog rata, koja je postala 

klasična, a koja je uključivala određene uvjete: 

ako služi miru, ako postoji teška i trajna povreda 

prava, ako ga proglasi zakoniti vladar te ako se 

u njemu primijenjena sredstva ne protive božanskom 

zakonu. 

Razvoj teorije o pravednom ratu u nastajanju 

Crkve odnosio se na otklanjanje rata, svođenje 

nasilja na minimum te očuvanje mira, a to će biti 

i sadržaj dokumenata Drugog vatikanskog koncila 

tj. koncilskog nauka de bello vitando koji je 

Nisu sva ratovanja tada završila, 

ali je ova pobjeda na osobit način 

označila povijest ovoga kraja i 

postala ono što se u teoriji zove 

utemeljiteljski mit. Bitka i nestvarna 

pobjeda koju je izvojevala šačica 

vojnika s obzirom na velebnu tursku 

vojsku obilježila je povijest i postala 

temelj nacionalnog, kulturnog i 

religioznog identiteta ovog kraja. 

sadržan u tekstu pod naslovom Promicanje mira 

i izgradnja zajednice naroda čime će i nadalje ostati 

zajamčeno pravo na zakonitu obranu narodima. 

Međutim, ona nije apsolutna, nego je dopuštena 

na određeno vrijeme, a nije ni samo pravo nego i 

dužnost koja pripada vlastima. 

Govoreći o uvjetima opravdanoga rata, pa 

čak i o onome što je značio kroz povijest i kako 

se razvijao, može se reći kako je crkveni nauk 

uvijek bio na tragu prava na obranu i zaštite 

nedužnih. Očuvanje mira svakako je bilo jedan 

od temeljnih uvjeta, međutim ukoliko su bile 

iscrpljene sve mogućnosti za očuvanje mira, zakonita 

obrana je bila ne samo dopuštena, nego i 

nužna. 

Iako nema dovoljno detaljnih zapisa o onom 

što se događalo u sinjskom kraju u kolovozu 

1715. godine, a na osobit način nema teoloških 

spisa, iz povijesnih spisa, pa i dnevničkih zapisa 

o bitci, može se reći kako je sinjska bitka bila pravedan 

rat. Nedvojbeno je kako su dugogodišnja 

turska osvajanja ugrožavala sigurnost i suverenost 

ovih krajeva, a njihov je cilj bio osvajački, o 

čemu svjedoči i širenje Osmanlijskog carstva u 

ove krajeve, kao i stalno povlačenje stanovništva 

pred napadačem te raseljavanje u bijegu pred 



neprijateljem. Stanovništvo koje je bilo naseljeno 

u ovim krajevima, zajedno s dušebrižnicima 

fratrima pa i s prilikom Majke Božje, već je bježalo 

pred tim istim osvajačima iz Rame. Cetinsko 

kneštvo tijekom predhodnih stoljeća bilo je pod 

različitim okupatorima, a i sam Sinj bio je već u 

rukama turskih osvajača koji nikako nisu mogli 

preboljeti njegov gubitak te su se vraćali ne bi li 

ga ponovno osvojili. I sam izgled grada koji je 

okruživala kamena utvrda od 430 koraka svjedoči 

kako su se njegovi stanovnici morali braniti 

od osvajača, a tako je bilo i 1715. godine kad je 

grad opkolila velika turska vojska. Trosatna bitka 

koju je vodilo tek 700 Sinjana topovima s tvrđave 

svjedoči kako je bila riječ o obrani, obrani grada i 

zaštiti nedužnih. Velik broj žrtava s turske strane 

zasigurno je proistekao i zbog iscrpljenosti koja 

je nastupila među njima zbog nedostatka hrane, 

ali i zbog srdobolje koja ih je zadesila najvjerojatnije 

zbog onečišćene vode u koju je završio velik 

broj onih koji su nastradali od turske vojske, 

kako spominju neki povijesni spisi. I u Dnevniku 

Obsade stoji da je naređeno od generala da se 

obrani grad, ne da se istrijebi neprijatelja, ne da 

se osvaja, nego da se obrani. Grad je napadan, izgorjele 

su mnoge kuće, a također i Gospina crkva 

te crkva sv. Frane. Zahvaljujući onima koji su ga 

branili, grad je i obranjen, a neprijatelj prognan 

i upravo to je ono što je zabilježeno u povijesnoj 

memoriji grada i kraja. 

Religijski i kulturološki značaj sinjske 

bitke 

To što je turska vojska izgubila sinjsku bitku 

1715. godine nije značilo ni kraj turske vojske 

ni Osmanlijskog carstva, ali je značilo obranu i 

slobodu cetinskog kraja. Nisu sva ratovanja tada 

završila, ali je ova pobjeda na osobit način označila 

povijest ovoga kraja i postala ono što se u teoriji 

zove utemeljiteljski mit. Bitka i nestvarna pobjeda 

koju je izvojevala šačica vojnika s obzirom 

na velebnu tursku vojsku obilježila je povijest i 

postala temelj nacionalnog, kulturnog i religijskog 

identiteta ovog kraja. Sloboda od turskog 

osvajača koji je godinama harao ovim krajevima, 

oduzimao ne samo slobodu nego i živote te razarao 

imovinu, izvojevana je uz pomoć Majke 

Božje, a u svijesti naroda rezultirala je dubokim 

67

68 

sjećanjem na taj povijesni događaj i iskrenim štovanjem 

prema Majci Božjoj – Čudotvornoj Gospi 

Sinjskoj koja u svijesti naroda ostaje zapamćena 

kao ona koja je bila na strani pravednih. 

Osim toga, to stoljetno ratovanje vođeno je 

između dva naroda i dvije religije, a izvojevana 

obrana i pobjeda pokazala se kao potvrda identiteta 

– nacionalnog i vjerskog – te će taj dvojac 

ostati tijesno povezan do današnjih dana. 

Ne čudi stoga što će time biti obilježene različite 

društvene i kulturne institucije i manifestacije 

koje će u podlozi svog izričaja pamtiti utemeljiteljski 

mit o pravednoj obrani i pobjedi i koje 

će veličati svoje junake, što će na osobit način biti 

iskazano u kulturološkoj, viteškoj manifestaciji, 

spomen bitci – Alci, ali koje će veličati i čudesnu 

pomoć Majke Božje – Čudotvorne Gospe Sinjske. 

Ona je sa Sinjanima bila prisutna upravo u prilici 

Majke Božje koja se čuva u crkvi Gospe Sinjske, 

a kojoj veliko štovanje iskazuju ne samo Sinja- 

Ideja viteštva koja je bila svojstvena 

karakteru sličnih viteških igara 

transformirana je u lokalnim prilikama, 

ali je od početka održavanja 

igre temeljena na najpozitivnijim 

društvenim vrijednostima – 

požrtvovnosti, hrabrosti, ljubavi prema 

vlastitomu kraju i precima, junaštvu, 

moralu. 

ni i Cetinjani nego i hodočasnici iz svih dijelova 

domovine i svijeta, čime to postaje mehanizam 

prenošenja povijesti ne samo u svijesti domicilnog 

stanovništva, nego i svega svijeta. 

O velikoj kulturološkoj značajci te viteške manifestacije 

koja se u sinjskom kraju počinje igrati 

tek 1715. ili 1717. godine, kako tvrde povjesničari, 

točnije po završetku sinjske bitke 1715. godine, a 

u spomen na nju, govori upravo to što je Sinjani 

uvode i do današnjeg dana čuvaju u vrijeme kad 

se raspadaju feudalna društva koja su i karakterizirale 

takve viteške igre. To što će se ona u 

Sinju održavati gotovo 300 godina i što će 2010. 

godine biti uvrštena i na UNESCO-vu ljestvicu 

zaštićene kulturne baštine zasigurno govori 

kako je riječ o iznimnu kulturnom spomeniku 

koji čuva utemeljiteljsku povijest jednoga kraja. 

Ključni kriteriji izbora i proglašenja kulturnih 

spomenika prema UNESCO-vu pravilniku čine 

upravo ukorijenjenost dotičnog kulturnog izričaja 

u povijest određene zajednice, njegova uloga 

u potvrđivanju identiteta zajednice, svjedoka 

žive kulturne tradicije te sposobnost da bude 

sredstvo međukulturalne razmjene i zbližavanja 

naroda i zajednica. Značajno je, također, da 

je viteška igra Alka snažno povezana uz lokalni 

povijesni događaj – borbu i pobjedu nad Turcima 

1715. – i da se taj događaj konstantno ističe 

kao ishodište i smisao Alke. Ideja viteštva koja 

je bila svojstvena karakteru sličnih viteških igara 

transformirana je u lokalnim prilikama, ali je od 

početka održavanja igre temeljena na najpozitivnijim 

društvenim vrijednostima – požrtvovnosti, 

hrabrosti, ljubavi prema vlastitomu kraju i precima, 

junaštvu, moralu. To također ukazuje i na 

vrijednosti koje su obilježavale sinjsku bitku, tj. 

njene junake u vrijeme obrane, a što govori i o 

karakteru same sinjske bitke. 

Nedvojbeno je da je u memoriji naroda sinjska 

bitka kao utemeljujući povijesni događaj obrane 

grada i naroda časna i poštena, što će ostati kroz 

300 godina svjedočanski trenutak i odlika viteškog 

ponašanja na koje će biti pozivani svi naraštaji, 

a što stoji i u Statutu Viteškog alkarskog 

društva iz novije povijesti: „… prisežem da ću 

ostati vjeran tradicijama cetinskih predaka, te da 

ću nepokolebljivo čuvati i razvijati ljubav prema 

svom rodnom kraju, gajiti hrabrost, čovječnost, 

domoljublje i junaštvo […], da ću se časno, ljudski 

i viteški ponašati …“ (čl. 19 Statuta iz 1991.). 

Upravo ta memorija prenosi i časni zahtjev za 

nasljedovanjem čestitosti koja je odlikovala sinjske 

junake iz vremena sinjske bitke. 



Srce pamti, srce ne zaboravlja 

Piše: Maja POLJAK 

Riječ je o duhovnom srcu u kojem svoje prvo probijanje započinju klice 

naše osobnosti da bi se na kraju poput snažnog hrasta razgranale u ono 

što svatko bez iznimke naziva svojim ja. Ono je svetohranište našega života 

gdje se čovjek intimno povezuje s drugima, a u svojoj potpunoj istini – 

samo s Bogom. 

U bistrom izvoru moje se lice ogleda 

Srce je izvor našeg istinskog života – činjenica 

je koja proizlazi iz svakodnevnog iskustva i u 

koju nitko (osim, možda, pokoje izgubljene ovce 

doma filozofskog) neće ozbiljno posumnjati. 

Mističan je to vrt svih najdubljih i najintimnijih 

svjetlucanja ljudske osobe u kojem niču, razvijaju 

se i u plod dozrijevaju sve naše osobine, nadanja, 

želje, svi naši snovi, osjećaji i pogledi na 

život. Stoga ne čudi poziv vremešnog i životom 

prokušanog mudraca koji veli: ako me želiš upoznati, 

pogledaj u moje srce. 

Tema ljudskoga srca oduvijek je bila na dnevnom 

planu mnogih poklonika pisane riječi proizašlih 

iz raznih naroda i okolnosti. O njemu su 

raspravljali filozofi, pjevali pjesnici, nadahnutim 

govorima ushićivali govornici, milozvučnim šapatom 

pripovijedali zaljubljenici. Ukratko, ono 

je oko sebe okupilo niz ljudi različitih zvanja i 

iskustava ujedinjenih u jednoj stvari – objektu 

svoje inspiracije koji ih je, prije uzvišenih riječi, 

prodahnuo toplinom života. 

Da se odmah razumijemo, ovdje nije riječ o 

fizičkom srcu, tom vitalnom tjelesnom organu, 

nego o duhovnom u kojem svoje prvo probijanje 

započinju klice naše osobnosti da bi se na kraju 

poput snažnog hrasta razgranale u ono što svatko 

bez iznimke naziva svojim ja. Da, to je svetohranište 

našega života gdje se čovjek intimno 

povezuje s drugima, no u svojoj potpunoj istini 

– samo s Bogom. O tom srcu želimo govoriti 

te ga u ovom razmatranju stavljamo na njegovo 

prirodno mjesto – u središte. 

„Pamćenje je dnevnik koji svi 

nosimo sa sobom“ (O. W.) 

Kao što vidimo, srce zauzima važno mjesto u 

ljudskom životu, što opravdava činjenicu zašto 

su mu povjereni mnogi i razni zadaci. Njime ljubimo, 

osjećamo gibanja stvarnosti i suosjećamo s 

titrajima drugih srdaca, u njemu nosimo začetke 

budućnosti skrivene u nadama, preko njega 

vjerujemo u neizrecivo te, kao što kaže Pascal, 

spoznajemo istinu. Kako li je samo pronicljiva 

i nenadomjestiva njegova spoznajna moć ujedinjujući 

u sebi dvije gotovo međusobno isključive 

stvari: širinu i dubinu! Jer tko može poreći da 

smo upravo srcem sposobni najbolje obujmiti 

nepregledna prostranstva ove stvarnosti te ujedno 

tim istim srcem dotaknuti tajnu one najdublje 

i onostrane Ljubavi na križu? Ne kaže se uzalud 

da su najveća blaga ona koje oko ne vidi, a koja 

srce pronalazi. 

Ljudsko je srce, dakle, svestrano u svojim 

ulogama. Kao izvor rijeke u kojem svoj začetak 

pronalazi baš svaka kap vode, tako naša djelovanja 

svoj nalaze u srcu. Među njih smještamo 

i pamćenje. Možda se s ovim svi neće složiti, 

stručnjaci će vjerojatno formirati prvi i najglasniji 

red prosvjednika. Oni, naime, pamćenje 

smještaju u mozak ili razum, ovisno o tome o 

kojoj vrsti govore i promatraju li ga s aspekta 

psihologije ili filozofske antropologije. No, nas 

to previše ne zabrinjava. S velikim dijelom njihovih 

zaključaka bez problema bismo se složili; 

njihova učenost, ozbiljnost i autoritet na to nas 

pozivaju. No, mi ovdje pamćenje promatramo 

pod jednim specifičnim vidikom – promatramo 

69

70 

ga kao zapisnik svih duboko osobnih iskustava. 

Time se unaprijed ograđujemo od mogućih nesuglasica 

i pogrešnih interpretacija; dosadašnje 

nas je iskustvo poučilo da u istraživanju vrijedi 

isto dobrosusjedsko pravilo kao i na selu: poštuj 

granice polja svoga. Tako će naše razmatranje 

biti utemeljeno ne na znanstvenim zaključcima 

i minucioznim proučavanjima, nego na onom 

krunskom svjedoku – iskustvu, proživljenom i 

pročitanom. 

Započnimo, dakle, s iskustvenom definicijom 

pamćenja, pomalo grubom i nedorađenom poput 

svakog produkta uma nedovoljno izvježbana 

u predmetu s kojim se susreće. Pamćenje bi 

tako bilo: pohranjivanje stvari iz prošlosti. Ono 

je po svojoj naravi usmjereno na našu prošlost, 

tako da se u njemu tiskaju razna lica, slike, prizori 

iz života, dodiri, mirisi, zvonke melodije i 

zavodljivi okusi. No, ne pamtimo samo pojavnosti 

ovog osjetilnog reda, nego i one duhovnog 

– naše radosti, tjeskobe, mnoge sreće i boli. Sve 

se one jednako jasno, živo i trajno nastanjuju u 

nama unatoč činjenici što nas mjeseci, katkad i 

godine, dijele od tih trenutaka. Dapače, usuđujemo 

se reći da se ova iskustva dublje urezuju u 

naše biće te tako slika nekog dragog lica s vremenom 

izblijedi, dok nas i najmanji podsjetnik 

Njime ljubimo, osjećamo gibanja 

stvarnosti i suosjećamo s titrajima 

drugih srdaca, u njemu nosimo 

začetke budućnosti skrivene u 

nadama, preko njega vjerujemo u 

neizrecivo te, kao što kaže Pascal, 

spoznajemo istinu 

na trenutak intenzivne tuge u hipu pretvori u 

ponovne sudionike dalekog događaja. 

To bi bila neka slobodna i, pretpostavljamo, 

općeprihvaćena definicija pamćenja koju svi, s 

manjim ili većim odstupanjima, imamo prije negoli 

nas rječnik stručne vrste dovede u red. Zapravo, 

iz same činjenice što bi se mnogi složili 

s tim prvostupanjskim opisom možemo povući 

zaključak da je pamćenje, kao i njegova definicija, 

nešto što prihvaćamo bez mnogog razmišljanja. 

Ono je jednostavno tu, ograničeno i nesavršeno 

kao i biće kojem pripada, te se rijetko na 

njega osvrnemo. No, jesmo li ikad u metežu naših 

svakidašnjih događanja i misli uzeli komadić 

vremena, zastali i ozbiljno se zamislili nad tom 

svakodnevnom pojavom toliko suptilnom da je 

jedva primjećujemo, toliko prirodnom da je uzimamo 

zdravo za gotovo, no istovremeno toliko 

nužnom da bi život bez nje bio nezamisliv, da ne 

kažemo tragičan? 

Zastanimo na tren i zamislimo svoj život bez 

sposobnosti pamćenja, zamislimo da je on sveden 

samo na niz sadašnjih trenutaka koji se nižu 

jedan za drugim u neprekidnu slijedu, svaki 

sljedeći nepovratno brišući onaj prethodni. Bez 

njega život gubi, ako smijemo upotrijebiti tu usporedbu, 

treću dimenziju, dimenziju dubine, te 

postaje plošan i plitak. Bez pamćenja svi bi oni 

važni trenutci od kojih je naš život ispleten bili 

izgubljeni – svaki utješni zagrljaj djeteta, suosjećajni 

stisak ruke prijatelja, razumijevanjem prožet 

pogled majke. Zastrašujuća pomisao, zar ne? 

U većini slučajeva ono nam je jedina preostala 

veza sa svime što smo izgubili te nam utješno 

nudi priliku vratiti se tamo gdje smo nekada bili, 

oživiti stvari već odavno uvenule i skinuti paučinu 

s događaja čije smo sudionike ispratili na 

drugi svijet. Ono nam služi kao podsjetnik svega 

što smo bili, prožima ono što jesmo i upućuje 

na ono što ćemo biti, drugim riječima u njemu 

živi naša prošlost, zastaje naša sadašnjost te se 

ogleda naša budućnost. Iz svega do sada rečenog 

na površinu jasno izbija važnost pamćenja 

u kojemu je, gotovo možemo reći, pohranjen naš 

identitet. 

„A majka je njegova brižno čuvala 

sve ove uspomene u svom srcu“ 

(Lk 2, 51) 

Već iz prethodne rečenice prosijava odgovor 

na pitanje zašto smo srcu pripisali ulogu pamćenja. 

Iz njega, iz tog životnog izvora, istječe naša 

istinska i nepatvorena narav te je jedino ono sposobno 

u sebi pohraniti najintimnija iskustva te 

iste naravi. Stari nas filozofi uče da svaki primatelj 

prima na sebi svojstven način. Pa tko onda 

može primiti svu delikatnost i postojanost naše 

osobe ako ne ono što je sâmo delikatno i postojano? 

Pohranjivanje događaja sa svim njihovim 

vizualnim, auditivnim i drugim osjetilnim oznakama 

povjereno je mozgu. Očuvanje inteligi- 



Bez pamćenja svi bi oni važni 

trenutci od kojih je naš život 

ispleten bili izgubljeni – svaki utješni 

zagrljaj djeteta, suosjećajni stisak 

ruke prijatelja, razumijevanjem 

prožet pogled majke. 

bilnih forma materijalnih bića spada na razum, 

no čuvanje svega što je probilo u dubinu duše, 

zadržavanje nesvjesnih utisaka koji prožimaju 

iskustva sabrana u život jedinstvene, neponovljive 

i nepriopćive osobe, pamćenje svih spoznaja 

i osjećaja preko koji se ta ista osoba oslikava 

- to je uloga predana srcu. 

Razmislimo samo o slici Boga koju nalazimo 

kod većine djece, a koju smo nekoć sami s njima 

dijelili. Ta je slika odraz djetinje duše i iskustva 

kroz koje bljeskaju naše temeljne karakteristike; 

svi oni osjećaji ljubavi, intimnost i posvemašnjeg 

povjerenja koje ona u sebi nosi reflektiraju bitne 

oznake naše osobe, govore o tome za kakve smo 

suptilnosti sposobni. Jer, kao što znamo, slika 

koju imamo o drugima i s kojom stupamo u od- 

nos s njima jednim dijelom predstavlja ogledalo 

nas samih. Protokom vremena i utjecajem okolnosti 

mi se mijenjamo, a tu promjenu bez iznimke 

prati mijena slike o Bogu; kako mi postajemo 

grublji, da ne kažemo pokvareniji, takvom postaje 

i ona. No, bez obzira u kojem nas smjeru 

život vuče, slika Boga iz djetinjstva ostaje trajno 

zapisana u nama kao sjećanje na naše nekadašnje 

stanje nevinosti i ideal kojem ostatak života 

težimo. To prvo osobno iskustvo Boga ostaje 

urezano u naše srce te ga svako gibanje ljudske 

duše koja teži za ljubavlju i istinom doziva u sadašnjost. 

To je jedan u nizu primjera stvari iz naše 

prošlosti koje pamtimo ne mozgom i razumom, 

nego srcem i koje nikada ne zaboravljamo. Njime 

ih doživljavamo i u njemu ih, poput Marije, 

čuvamo. No, to srce ne samo da ima sposobnost 

pohranjivanja, nego i trajnog zadržavanja. Jeste 

li primijetili kako sve sačuvano u srcu zauvijek 

tamo i ostaje? Ono ne blijedi, niti se zaboravlja, 

nego ostaje uklesano u njega kao riječi zanavijek 

zapisane u kamenu. Letimičan pogled na to izrezbareno 

srce otkriva nam koja su nas se iskustva 

najviše dojmila, koja su srce nježno dotaknula, 

a koja bjesomučno raskrvarila. Među posljednja, 

71

72 

naravno, ubrajamo ona bolna i tjeskobna koja za 

sobom nisu ostavila nježne i filigranske poteze, 

nego duboke udubine i brazde koje izgledaju to 

grublje i ružnije što ih više uspoređujemo s prethodnima. 

Nije stoga neobično da se čovjek nakon proživljenog 

života osjeća kao da mu je srce izbrazdano 

iskustvom sastavljenim od patnje i bola s 

intervalima sreće dovoljno dugim da može izdržati 

slijedeću kušnju. Turobna slika, priznajemo, 

no kao i svaka druga promotrena iz prave perspektive 

otkiva nam sve one važne detalje koji su 

prvom pogledu ostali skriveni. Te brazde i žljebovi 

našeg srca sada izgledaju kao potezi nevješta 

šegrta koji šeprtljavo udara i tuče neprikladnim 

alatom i nekontroliranom snagom ostavljajući 

tako u mramoru tragove vlastite smotanosti. No 

jednoga dana, kada u vremenu dozremo i milost 

nas Božja prosvijetli, vidjet ćemo u njima poteze 

ne nespretne ruke pomagača, nego snažne i 

čvrste ruke Umjetnika nad umjetnicima. Ruke 

Onoga koji nas preko bolnih iskustava približava 

sebi i čini vlastitom svojinom, koji nas usavršava 

kao što umjetnik dlijetom usavršava svoje 

remek djelo. U početku su potezi grubi i prodorni, 

svaki zadire sve dublje i otkida sve više, no s 

vremenom, kako kamen popušta pred silom klesara 

tako zadobiva sve savršeniju i bolju formu. 

Udarci postaju nježniji, finiji i brojčano manji sve 

do trenutka kada je učinjen posljednji potez koji 

oslobađa svu ljepotu novonastale stvarnosti. 

Bez obzira u kojem nas smjeru 

život vuče, slika Boga iz djetinjstva 

ostaje trajno zapisana u nama 

kao sjećanje na naše nekadašnje 

stanje nevinosti i ideal kojem 

ostatak života težimo; to prvo 

osobno iskustvo Boga ostaje 

urezano u naše srce te ga svako 

gibanje ljudske duše koja teži 

za ljubavlju i istinom doziva u 

sadašnjost. 

Ista je situacija s nama. Boga nas preko teških 

iskustava oblikuje i usavršava – znamo da je 

patnja u kršćanstvu oduvijek imala spasenjsku i 

osloboditeljsku ulogu – te kao što umjetnik klesanjem 

oslobađa istinsku formu djela koja se nalazi 

skrivena u kamenu, tako i Bog preko bolnih 

iskustava oslobađa naše istinsko biće otkidajući 

od njega sve ovozemne navezanosti i pokvarenosti 

koje su se tijekom godina nakalemile. 

Sada nam se čini da su ti Njegovi potezi uništili 

i iznakazili srce te kažemo da bi bilo bolje da se 

tu nikada nisu ni zadržali. No, u punini vremena, 

kada to isto srce pogledamo u Božjoj istini, a 

ne vlastitom prividu, tada u njemu više nećemo 

vidjeti brazde i uništenu glatku površinu, nego 

veličajan reljef. Naravno, za tu je perspektivu potreban 

pogled upućen iz primjerene udaljenosti. 


amćenje je bitna odrednica obiteljskog života, 

čak toliko da ondje gdje pamćenje izostaje, 

obiteljska povijest zamire. Dakako da pamćenje 

može biti opterećenje, pa i preteško breme 

za obiteljski život. No pamćenje ponajprije treba 

biti iskustvo topline, izvor nadahnuća, zalog sigurnosti, 

otkriće i opravdanje životne hrabrosti. 

Ako je pamćenje u obitelji pamćenje ljubavi 

ili pamćenje koje potiče traženje putova k ljubavi, 

putova u ljubavi, ono je u službi obiteljskog 

života, njegovog trajanja i rasta. Kad čovjek zna 

otkuda polazi, kad je radostan što nekome pripada, 

lakše mu je postati svjestan sebe. Lakše 

mu je prihvatiti sebe, izboriti se za svoju osobnost 

i osobitost i bez uznemirenosti poći ususret 

drugih i različitih. 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. P 

Pamćenje u obitelji 

Piše: Stjepan LICE 

Da čovjek ne bi jednom doživio muku odijeljenosti, da ne bi doživio 

lomove u duši, važno je da u svim životnim okolnostima njeguje povezanost 

sa svojima, svim naraštajima koji mu prethode, s braćom i sestrama, sa 

svima svojima, da ima hrabrosti i snage vraćati se svojim izvorima, čuvati 

im svježinu i pitkost 

Kad čovjek zna otkuda polazi, kad 

je radostan što nekome pripada, 

lakše mu je postati svjestan sebe, 

lakše mu je prihvatiti sebe, izboriti 

se za svoju osobnost i osobitost 

i bez uznemirenosti poći ususret 

drugih i različitih. 

Mnoge obitelji čuvaju u pamćenju svoje junake, 

svoje mudrace i svoje svece. Čuvaju svoje 

veseljake koji su uvijek nalazili razloga za smijeh. 

Ili barem za osmijeh. Čuvaju svoje majke 

koje su – često i nevidljive – skrbile da se obitelj i 

raspršena ne razdrobi. Čuvaju svoje vične patnji 

koji se nisu štedjeli za dobrobit obitelji, svjesni 

da izvan – ili mimo – obiteljske dobrobiti i nema 

dobrobiti za čovjeka. 

Mnoge obitelji s ganućem i divljenjem čuvaju 

u pamćenju – napose u srcu – djecu koja su bila 

primorana prerano odrasti, preuzeti na sebe obveze 

starijih. I događa se da mnogi s nevjericom 

slušaju o životnom putu neke jednostavne, krhke, 

pa i klonule starije osobe. Zar je moguće da je 

kroz sve to prošao? Da je kroz sve to prošla? I da 

je pritom u njoj ne samo opstalo, nego i dozorilo 

ljudsko srce? 

Događa se, naprotiv, da obitelj čuva u pamćenju, 

skrbno u baštinu mladim naraštajima prenosi 

zlo koje se nekad dogodilo, katkad i tako 

davno da ga više nije moguće odrediti ničijim 

osobnim imenom i prezimenom, pa ga se smješta 

pod ime neke obitelji, pod neki uži ili širi krug 

ljudi, odnosno prostor. Pod neku olako određenu 

pripadnost. Tada se vjernost obitelji provjerava 

i kroz vjernost zazoru pa i mržnji prema 

nekome. I dogodi se da više nitko ne pamti tko 

je, kada i kakvo zlo učinio, ali je isključivost sve 

do neprijateljstva i nadalje potrebno njegovati. 

Događa se da onaj tko se ne uključi u takvu obiteljsku 

isključivost sam sebe iz obitelji isključuje. 

I bude svoj svome veći i okrutniji neprijatelj od 

bilo koga. 

životnim okolnostima kad je obiteljsko 

U ognjište sve češće ugašeno i kad se obitelji 

griju različitim neosobnim nadomjestcima ognjištu, 

nadomjestcima bez duše, kad obitelji sve 

rjeđe žive u istom prostoru, obiteljsko pamćenje 

biva sve ugroženije. Sve nepostojanije. 

Lakše je obiteljsku povijest pamtiti kad sve 

u određenom mjestu, odnosno užem prostoru, 

svjedoči o životu obitelji kroz vjekove i naraštaje. 

Tada je i jezik pojedinosti izrazitiji, osobnosti i 

73

74 

međusobni odnosi čvršće usidreni. Duše i prostor 

u kojem obitavaju međusobno se prožimaju. 

Kad životne okolnosti – ili shvaćanja života 

– upute ljude iz njihovih zavičaja, ubrzo se pokaže 

da je pamćenje spremljeno u najkrhkije posude, 

u posude koje nije pretjerano teško zanemariti. 

I zaboraviti. Jer život traži svoje. I u jurnjavi 

ponajprije strada pamćenje obitelji. Često 

se pokaže: strada ono najvrjednije. Strada zbog 

nedostatka vremena. Zbog toga što nije unosno. 

Strada zbog toga što se čovjekovo srce okrenulo 

privremenim, pa i trenutnim probitcima. 

Događa se da obitelj čuva u 

pamćenju i skrbno u baštinu 

mladim naraštajima prenosi zlo 

koje se nekad dogodilo, katkad 

i tako davno da ga više nije 

moguće odrediti ničijim osobnim 

imenom i prezimenom, pa ga 

se smješta pod ime neke obitelji, 

pod neki uži ili širi krug ljudi ili neki 

prostor 

Čovjek nastavlja živjeti iskorijenjen iz svoje 

obitelji, iz svog zavičaja. I trudi se misliti da je 

štošta nadrastao. Da se ozbiljan čovjek u ozbiljnim 

vremenima ne smije voditi osjećajnošću, 

nego razborom. Da obitelj može pričekati, a da 

prilike koje se trenutno nude treba prigrabiti, 

čak i bez obzira na cijenu. 

A kad mu tzv. zrele godine promaknu – ili 

ga u međuvremenu zadese teški osobni gubitci 

– čovjek se zatekne na ničijem tlu. Nije više kod 

kuće ni u domu koji je sebi nastojao stvoriti, ni u 

zavičaju, u obiteljskom ozračju koje je podcijenio 

i zanemario. Obiteljsko pamćenje izvire odnekud 

iz zaboravljenih zakutaka njegove duše. No ono 

je odjednom teško dohvatljivo, čak i nedohvatno. 

I čovjek zna da je platio pretjerano visoku cijenu 

za koješta što mu ne može ispuniti dušu. 

Zbog toga neki čeznu da budu sahranjeni u 

zavičaju. Prožive život tko zna gdje, postignu ne 

znam što, a jedina im želja bude da otpočinu u 

zemlji koju su jedino istinski razumjeli. U zemlji 

koja ih je jedina istinski razumjela. 

Da čovjek ne bi jednom doživio muku odijeljenosti, 

da ne bi doživio lomove u duši, 

važno je da u svim životnim okolnostima njeguje 

povezanost sa svojima, svim naraštajima koji 

mu prethode, s braćom i sestrama, sa svima svojima, 

da ima hrabrosti i snage vraćati se svojim 

izvorima, čuvati im svježinu i pitkost. Važno je 

da pamti ono dobro, da se oko dobroga trudi i 

da zna prepoznati razloge zahvalnosti koji su, 

zakriveni običnostima svakodnevice, ne odveć 

pozornim očima i srcu često nedovoljno uočljivi. 

Odveć često, naime, događa se da ih čovjek zapazi 

kad im se na životan način, u punom smislu, 

više ne može odazvati. 

Pamćenje uopće, pa tako i pamćenje u obitelji, 

proizlazi iz načina kako se odnosimo prema 

životu, prema sadašnjosti. Prema trenutku kojega 

smo dionici. Ako smo osjetljivi na dobro, ako 

smo spremni odazvati mu se, posvjedočiti pa i 

ponijeti odgovornost za njega, u prilici smo otkriti 

život u onom smislenom, u onom što ispunja 

i uznosi. Zadržavamo li se pak u sitničavostima, 

nužno se zatičemo u gubitku, a uz to i one s 

kojima živimo lišavamo mnogoga dobra. 

Bit će da je početak ispravnog odnosa prema 

obiteljskom životu, prema njegovoj sadašnjosti i 

budućnosti – prema njegovoj povijesti i trajnosti, 

u tome da ne stavljamo sebe u središte, nego da 

nam drugi budu u središtu. Obitelj da bude središte 

naših nastojanja, naših radosti i nada. Po 

tome će sve naći svoje mjesto i u našoj duši i u 

svijetu u kojem živimo. 

Bit će da je početak ispravnog 

odnosa prema obiteljskom životu, 

prema njegovoj sadašnjosti i 

budućnosti – prema njegovoj 

povijesti i trajnosti, u tome da ne 

stavljamo sebe u središte, nego 

da nam drugi budu u središtu 

I u obitelji ćemo naći najbolje razloge postojanja 

– ljubav prema čovjeku i Bogu. Kroz obitelj 

ćemo pamtiti ono najbolje – ljudsku i Božju ljubav. 

I tako – kad tome dođe vrijeme – na dobar 

način skromno postati dio obiteljskog pamćenja. 


GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. S 

Po čemu pamtimo sliku Gospe Sinjske? 

Piše: Ivana POLJAK 

Duhovna dimenzija slike, u kojoj je umjetnik uspio prikazati ono neizrecivo i 

nedefinirano u Marijinu pogledu, jest ono što joj daje privlačnost 

vi smo se sigurno u nekom određenom trenutku 

susreli s radom koji se može klasificirati 

kao umjetničko djelo, bilo da smo ga držali 

u ruci u obliku knjige, slušali na koncertu, stajali 

ispred njega u muzeju ili obilazili njegove zidine. 

No, dok preko nekih dijela samo prelazimo 

pogledom i pred njima se kratko zadržavamo, 

druga nas opčinjavaju i pozivaju na dugo promatranje. 

Pitanje je: zašto? 

Odgovor je jednostavan – povijest umjetnosti 

poznaje mnoga djela, ali samo su rijetka uspjela 

privući i zadržati pozornost izvan stoljeća u 

kojem su nastala, drugim riječima ostati u našem 

pamćenju. Takva djela predstavljaju sam 

vrhunac ljudske kreativnosti preko savršenog 

sklada i sjedinjenja svih bitnih elemenata te idealne 

mjere odnosa na kojima, naposljetku, sama 

umjetnost počiva. 

Kad malo bolje razmislimo, primijetit ćemo 

da je za veliku većinu tih djela umjetnik svoju 

temu pronašao u idealima poput ljepote i moći ili 

u neki važnim povijesnim događajima. Tako npr. 

kada govorimo o samom idealu snage ili moći, 

njihov vjeran prikaz možemo vidjeti u brojnim 

povijesnim monumentalnim zdanjima – od Keopsove 

piramide i raskošnog dvorca u Versaillesu 

pa sve do današnjih veličanstvenih nebodera 

u Dubaiu. Kada govorimo o idealu ljepote, on 

se glatko može ocrtati u mramornim mišićima 

grčkih i rimskih atleta, renesansnim portretima, 

secesijskoj liniji ili zavodljivim pogledima s filmskog 

platna. Svima je jasno zašto ta djela ostaju 

u našem sjećanju. No zapitajmo se: što je s onim 

manje razvikanim idealima i vrijednostima poput 

požrtvovnosti, poniznosti i istinoljubivosti? 

Tko njih oslikava i gdje ih možemo naći? Uglavnom 

u djelima kršćanske umjetnosti kao što je 

Rembrandtov prikaz Kristova raspeća ili El Grecova 

Sv. Franjo prima stigmate. 

Upravo bih ovdje skrenula pažnju na ta 

umjetnička djela nadahnuto životima velikih, 

ali poniznih povijesnih ličnosti. Gledajući njihove 

portrete, prvo što možemo primijetiti jesu 

uzvišeni, ali istovremeno ponizni pogledi, tako 

uvjerljivi da potiču pitanje: koje se misli iza njih 

kriju? Zasigurno, prvi portret koji nam u ovom 

kontekstu pada na pamet jest portret naš Gospe 

Sinjske. 

75

76 

Marija, majka Božja, kao ženski lik nesumnjivo 

predstavlja najveći izvor nadahnuća 

umjetnicima raznih razdoblja i to je jasno vidljivo 

iz nebrojenih freski, portreta, reljefa, kipova, 

vitraja itd. Stoga se pitamo što je to što nas toliko 

privlači i stalno poziva na opetovano promatranje 

i prikazivanje njezina lika te na pamćenje 

umjetničkih djela marijanske tematike. 

Potražimo odgovor u portretu Gospe Sinjske. 

Upoznati s Marijom putem molitve i Biblije, znamo 

da su ljubav, suosjećajnost, nježnost i utjeha 

upravo ono što privlači posrnulog pokajnika u 

nama. A koji pogled to utjelovljuje tako vjerno 

kao pogled naše Gospe? Gledajući cijelu sliku, 

naša pažnja na kraju uvijek biva usmjerena na 

njen pogled. Zašto? Tome sigurno pridonosi sjaj 

okvira te sama postava krune i nakita na slici. 

Primjećujemo, naime, da produljivanjem pravaca 

iz krajnjih rubova krune dobivamo sjecište 

koje se nalazi u Gospinu desnom oku, dok 

tri zlatna izdužena 

srca, koja se nalaze 

ispod njezinog vrata, 

odražavaju oblik 

Majčina lica i vrata. 

No, osim toga izvrsno 

uspostavljena 

odnosa naslikanog 

portreta i pažljivo 

postavljena nakita, 

mislimo da je 

duhovna dimenzija 

slike, u kojoj je 

umjetnik uspio prikazati 

ono neizrecivo 

i nedefinirano u 

Marijinu pogledu, 

to što joj daje privlačnost 

i zašto je 

pamtimo. 

Mislimo da je 

sklad likovnih elemenata 

(forma, boja, 

svjetlo, ton, kompozicija, 

prostor) i 

iskrena duhovnost 

koju umjetnik unosi 

u sam rad ono što 

neko djelo čini veličanstvenim 

i nezaboravnim. 

To je 

Marija, majka Božja, kao ženski lik 

nesumnjivo predstavlja najveći 

izvor nadahnuća umjetnicima 

raznih razdoblja i to je jasno 

vidljivo iz nebrojenih freski, 

portreta, reljefa, kipova, vitraja… 

slučaj i sa slikom Gospe Sinjske. Iako znamo da 

slika nije vjerodostojan prikaz, ipak na nju gledamo 

kao intiman portret voljene osobe koji nas 

podsjeća da smo voljeni i da nismo sami. 

Stoga bih završila rečenicom koju smatram 

opće prihvaćenom: lik Gospe Sinjske mi Sinjani, 

gledamo kao sliku drage majke koja bdije nad 

svojom djecom pred oltarom, u domu i na svijetu. 

El Greco, Sv. Franjo prima stigmate 



Rembrandt, Skidanje s križa 

77

78 

I sad u borbi narod je tvoj 


GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. D 

Vjernik i kriza 

Piše: Špiro MARASOVIĆ 

Društveni je nauk Crkve društvena moralka i nudi moralno ispravna 

polazišta za društveni život čiji učinci neće biti cikličko ponavljanje svih 

mogućih kriza, jer sve se one u krajnjoj liniji temelje na nekontroliranoj 

ljudskoj pohlepi, što su opet posljedice usvojene pogrešne antropologije 

ruštveni okoliš baš i nije bio uvijek predmet 

osobne savjesti i odgovornosti kršćanskih 

vjernika. Držalo se, naime, da je čovjek u svojoj 

savjesti odgovoran za svoje osobne čine i propuste, 

odnosno za one u komunikaciji s bližnjim, 

ali iz te se komunikacije nije deducirala cjelokupna 

društvena stvarnost. Ona je nekako bila 

prevelika i običan čovjek na nju nije niti imao nekoga 

neposrednog utjecaja. Znalo se tko oblikuje 

tu stvarnost i tko je za nju odgovoran: kraljevi, 

vladari i njima slični. Takav je stav bio potvrđen 

i time što su oni na visokim položajima doista 

činili sve kako bi tzv. obične ljude isključili iz 

područja javnoga djelovanja za koje su držali da 

pripada isključivo njima. 

No, s nastankom i razvojem demokracije i demokratskoga 

duha stvar se u potpunosti promijenila. 

Sada kad vladar više ne vlada „po milosti 

Božjoj“ nego po volji biračkoga tijela, a to znači 

po volji i odluci tzv. običnoga malog čovjeka, 

sad je i taj obični mali čovjek postao odgovoran 

ne kao do sada samo za svoj osobni život nego 

i za cjelokupno stanje u društvu, budući da je 

to stanje dijelom posljedica i njegovih osobnih 

čina i propusta. Stoga i kad govorimo o suvremenoj 

svjetskoj krizi valja se sjetiti da ona po- 

Suvremena kriza pogađa listom 

demokratske zemlje, što znači da 

odgovornost za nju, kao i izlaz iz nje, 

valja tražiti među pojedincima koji 

tvore politički narod tih zemalja. A 

kako u tim zemljama kršćani tvore ili 

apsolutnu ili samo relativnu većinu, 

na mjestu je pitanje odnosa vjerskog 

uvjerenja i društvene prakse, točnije 

vjerničke odgovornosti za rečenu 

krizu. 

gađa listom demokratske zemlje, što će reći da 

odgovornost za nju, kao i izlaz iz nje, valja tražiti 

među pojedincima koji tvore politički narod tih 

zemalja. A kako u tim zemljama kršćani tvore ili 

apsolutnu ili samo relativnu većinu, na mjestu je 

onda pitanje odnosa vjerskog uvjerenja i društvene 

prakse, točnije vjerničke odgovornosti za 

rečenu krizu. 

1. Varijacije krize 

Kriza o kojoj govorimo ne samo da je na neki 

način globalna nego je i sveobuhvatna. Tu pak 

sveobuhvatnost svodimo obično na tri razine: 1. 

političku, 2. ekonomsku i 3. moralnu. Premda 

svaka od te tri vrste krize vuče korijene od odluke 

pojedinoga građanina, ipak taj utjecaj pojedinca 

kod nekih od njih je neposredan, kao kod 

moralne, a kod nekih posredan i uvelike određen 

apriornim strukturama, kao što je to slučaj 

kod političke i ekonomske krize. Što bi to trebalo 

značiti? 

Ekonomska kriza 

Ekonomska je kriza neposredno kriza sustava, 

a posredno kriza pojedinoga građanina. Ta 

kriza, kao i svaka druga dosadašnja ekonomska 

kriza odraz je strukture tržišne ili kapitalističke 

privrede. To pak znači da nju jednostavno nije 

moguće izbjeći ako se želi ustrajati na ovakvim 

pravilima gospodarstva. O tome je uostalom 

vrlo opširno pisao K. Marx u svojem djelu Kapital. 

Odgovornost pojedinca pak leži u tome da je 

ovaj i ovakav sustav stvorio, da ga uporno zadržava 

i da ga, unatoč svim negativnim stranama, 

nerado ispravlja i dotjeruje. Dakako, socijalistički 

model, koji je prema zamisli svojih ideologa 

79

80 

trebao uspješno nadomjestiti ovaj kapitalistički, 

neslavno je propao, no time nije dokazano i da 

ovaj kapitalistički treba ostati ovakav kakav jest. 

Za razliku od socijalističkog sustava, u kojem se 

vjerovalo da tzv. subjektivni faktor, tj. radnička 

klasa, točnije partija i njezino rukovodstvo, mogu 

upravljati ekonomijom po svom nahođenju, zbog 

čega se ona i zvala „planska ekonomija“, ova je 

kapitalistička upućena na logiku tržišta, a tržište 

je po definiciji do kraja nepredvidivo, zbog čega 

se čovjek pojedinac pred logikom kapitalističke 

privrede nalazi kao pred nekim objektivnim zakonima 

kojima se više mora prilagođavati, nego 

li na njih utjecati. 

Politička kriza 

Ova se u biti uvijek nadovezuje na onu prvu, 

jer htjeli mi to priznati ili ne, ekonomija je osnova 

i baza politike. A kad ekonomija ima izgled 

objektivne zakonitosti i prirodnoga procesa, 

onda i političke strukture poprimaju izgled sudbine 

i nedodirljivosti, točnije nepromjenjivosti: ti 

se u njih možeš ugraditi, u njima djelovati, njima 

se koristiti, ali ih ne možeš mijenjati. Zato postoji 

borba za vlast i smjena vlasti, ali ne i promjena 

učinka bilo koje vladavine, jer svaka od njih igra 

po istim pravilima. 

Moralna kriza 

Uvažavajući relativnu samostalnost i gospodarskih 

i političkih struktura, ipak moramo naglasiti 

da su one ipak samo djelo ljudskih ruku, 

tj. da su one obična pravila igre koja su jedni ljudi 

nametnuli drugima, a drugi se s njima manje 

ili više pomirili. I jer su one takve, u načelu su 

i promjenljive, o čemu svjedoči povijest. Čovjek 

ne može živjeti u društvu a da svoje međuljudske 

odnose ne strukturira, jer društvo po definiciji 

i jest strukturom određeni način ljudskoga 

međuodnosa. 

No postavlja se pitanje: na kojim načelima 

i pomoću koje su vrijednosne skale stvorene te 

strukture? Što se iza njih krije? Krije li se ljubav 

ili mržnja, solidarnost ili pohlepa, umjerenost 

ili razuzdanost i sl.? Budući da se u dnu kapitalističke 

ekonomske i političke strukture nalazi 

neograničena pohlepa, točnije neograničeno 

bogaćenje, na političkoj razini tomu odgovara 

pohlepa za što je moguće većom društvenom 

moći koja do toga cilja vodi. A kako su to za kršćansku 

moralku negativne vrjednote, takve se 

strukture u socijalnom nauku Crkve nazivaju 

„grešne strukture“ ili pak „strukture grijeha“. Iz 

ovoga se, međutim, vidi da se u dnu svake društvene 

krize zapravo nalazi – moralna kriza, jer 

je moral – osobni i kolektivni – polazišna osnova 

društvenoga života. Društveni je nauk Crkve 

zapravo društvena moralka i kao takav nudi 

moralno ispravna polazišta za društveni život, 

tj. takva polazišta čiji učinci neće biti cikličko ponavljanje 

svih mogućih kriza o kojima je riječ, jer 

sve se one u krajnjoj liniji temelje na nekontroliranoj 

ljudskoj pohlepi, bilo da je riječ o pohlepi 

Suvremena kriza morala ne leži u 

tome da se velik dio ljudi u politici, 

gospodarstvu i slično ponaša nemoralno, 

nego jednostavno – a-moralno, a to 

znači da je problem neusporedivo teži 

nego što bi se moglo povjerovati, jer 

nemoralni ljudi ne niječu moralnu normu 

nego je samo krše, dok je oni amoralni ne 

krše nego je niječu 

za novcem, o pohlepi za vlašću ili pak o pohlepi 

za bilo kojom drugom društvenom moći, što su 

opet posljedice usvojene pogrešne antropologije. 

O čemu je zapravo riječ? 

2. Suvremeni antropološki Areopag 

Da bi društveni život na bilo koji način bio 

moguć, potrebno je da oni koji to društvo tvore 

usvajaju barem minimalnu vrijednosnu skalu 

kao svoj kohezijski čimbenik, odnosno da usvajaju 

barem minimalne filozofske, točnije svjetonazorne 

postavke. Ako toga nema, takvo se društvo 

raspada. Zapadna se civilizacija do nedavne 

prošlosti razvijala na uvjerenju da postoji istina, 

kao zajednički temelj i kriterij spoznaje i djelovanja, 

kao i da postoji za sve ljude zajednička kategorija 

dobra i zla. Ljudi su se mogli prepirati oko 

toga što je u konkretnom slučaju istina, a što ne, 

odnosno što je u konkretnom slučaju dobro, a 

što zlo, no nisu se sporili oko načelnoga postojanja 

vrjednota istine i dobra. U tom se kontekstu 

onda prihvaćalo da postoji i neka istina o čovjeku, 

nešto što je svim ljudima zajedničko, i kao 

takvo za sve obvezujuće, što je minimalna mjera 

ljudskosti za sve. Djelovati sukladno toj ljudskoj 



Socijalni nauk Crkve nije tek neka 

„srednja veličina“ između liberalizma 

i kolektivizma, nego izvoran kršćanski 

nazor na čovjeka iz kojega se onda 

izvodi i izvoran pogled na društvo 

biti bilo bi dobro, a djelovati suprotno njoj bilo 

bi zlo. Ono što nije bilo u skladu s ljudskošću, 

bilo je neljudsko, dakle zlo, i što se pojmovno 

nije uklapalo u tako shvaćenu ljudskost, bila je 

laž o čovjeku. Iz toga su se načela onda izvodila 

moralna i etička pravila ponašanja koja su za 

apsolutnu većinu bila sama po sebi razumljiva. 

Tko je djelovao u skladu s njima, taj je bio moralan, 

a tko je kršio ta pravila ponašanja, taj je bio 

nemoralan. 

Danas se, međutim, situacija u tom pogledu 

stubokom promijenila. Filozofi na Zapadu već 

stoljećima bitku biju protiv istine kao takve - ne 

dakle protiv ove ili one istine, nego uopće protiv 

pojma istine - držeći da je takvo što puka ljudska 

umišljenost i neumjerenost. Štoviše, drži se da 

je tvrditi kako posjeduješ istinu zapravo bezobrazluk 

i netolerancija, jer ako ti posjeduješ istinu, 

onda to znači da je drugi ne posjeduje, čime 

automatski toga drugoga diskvalificiraš. Ne 

postoji, dakle, istina, već postoje samo različita 

mišljenja o nekoj stvari, a koje će od tih mišljenja 

biti dominirajuće, odlučuje se većinom glasova. 

Tako nema više ni neke istine o čovjeku, tj. odgovora 

na pitanje: što je čovjek? O tome svatko ima 

svoje mišljenje, a službeno je ono koje zastupa 

većina. Razumljivo je onda da iz tih i tolikih različitih 

poimanja čovjeka nužno proizlaze i različita 

moralna poimanja, odnosno različite vrijednosne 

skale: nema nekoga zajedničkoga dobra, 

već ono što je dobro za mene, ne mora biti i za 

tebe i obratno. Svak za se travu pase u svakom 

pogledu, pa i u pogledu morala. Zato ovu situaciju 

ne obilježava stanje nemorala, nego – a-mo- 

Papa Pavao VI. držao je da bi 

socijalizam i komunizam – kad 

oni ne bi bili načelno postavljeni 

na ateističkim osnovama – više 

odgovarali duhu i nauku katolicizma 

nego kapitalizam, upravo zbog 

svojega osjećaja za zajedništvo 

rala. Budući da nema neke opće prihvaćene skale 

vrednota koja bi određivala što je moralno, a što 

nemoralno, pojave su sada samo legalne i ilegalne, 

dopuštene i zabranjene, ali u pogledu morala 

one su – a-moralne, tj. s „onu stranu dobra i zla“, 

kako bi rekao F. Nitszche. Zato suvremena kriza 

morala ne leži u tome da se velik dio ljudi u politici, 

gospodarstvu i slično ponaša nemoralno, 

nego jednostavno – a-moralno! A to znači da je 

problem neusporedivo teži nego što bi se moglo 

povjerovati, jer nemoralni ljudi ne niječu moralnu 

normu nego je samo krše, dok je oni amoralni 

ne krše nego je niječu! 

Ipak, dvije su varijante suvremene antropologije 

na koju se naslanja ovakva amoralnost: 1. 

determinističko-mehanička i 2. idealno-slobodarska 

antropologije. 

Determinističko-mehanička 

antropologija 

Ovaj pogled na čovjeka potpuno je deterministički, 

tj. drži da je čovjek nešto kao stroj, u 

potpunosti podvrgnut fizičkim, kemijskim i biološko-sociolnimm 

zakonitostima, toliko da je 

njegova sloboda samo privid kojemu objektivno 

ne odgovara ništa. Po njemu povijest se odvija 

svojom nutarnjom zakonitošću neovisno o tome 

što bi htio pojedini čovjek, pa i svi ljudi zajedno, 

kao što se i svaki pojedini čovjek pokreće 

nagonski, neovisno što on pri tome o sebi i za 

sebe mislio. To pak znači da se onda i politika 

i gospodarstvo zapravo samo naizgled odvijaju 

po našim željama i odlukama, dok u dnu svega 

stoji prirodni zakon kao sudbina. Posljednji veliki 

svjetonazor koji se temeljio na takvoj antropologiji 

bio je marksizam. 

Idealno-slobodarska antropologija 

Ova se ideologija zapravo temelji na uvjerenju 

da je čovjek sušta sloboda, zapravo jedino 

slobodno biće u svemiru. I jer nad njim nema 

nekoga Boga, on je zapravo sam sebi Bog, što će 

reći da sam sebi određuje granice svoga slobodnog 

djelovanja. I jer je to tako, on zapravo nikad 

ne može biti u suprotnosti sa samim sobom, odnosno, 

budući da je on sam sebi moral, moral – 

kao obvezujuća kategorija – zapravo i ne postoji. 

Zato on može i smije sve što hoće, a hoće ono što 

mu se prohtije. 

81

82 

Obje te, međusobno dijametralno oprečne 

antropološke postavke su u svojoj srži, dakle, 

amoralne, a ne nemoralne. I upravo kao takve 

one uvelike određuju suvremenu svijest i praksu 

zapadne civilizacije. Budući da nema morala, 

nema zapravo ni nečega što bi se zvalo „grijeh“, 

već postoji isključivo prekršaj pozitivnoga zakona. 

Zato se prekršitelji postavljenih pravila igre 

i ne kaju jer su eventualno učinili neko zlo, već 

jedino što su to napravili nevješto pa sad moraju 

ispaštati. 

E sad, kad se u tako od moralne obveze ideološki 

oslobođeno područje ubace čovjekovi 

nagoni i porivi, njegova taština, pohlepa, gramzivost 

i sl., ne čudi što se sve to kroz političke i 

gospodarske stukture strukturira kao ono što je 

Ivan Pavao II. nazvao „grijeh struktura“, a upravo 

je taj „grijeh struktura“ na djelu i pri nastanku 

ovih kriza koje danas zaokupljaju sve nas. To je, 

dakle, u prvom redu i u temelju „kriza morala“, i 

dok se kao takva ne prepozna i ne prizna od svih 

društveno relevantnih čimbenika, izlaska iz nje 

na dulji rok niti će biti niti ga može biti. 

3. Čovjek ili društvo – kršćanski 

personalizam 

Za ovo, zapadno kulturno i civilizacijsko 

područje nikad nije bilo dvojbeno da je čovjek 

društveno biće, no jest bilo dvojbeno – i još uvijek 

se o tome raspravlja – koja je snaga, uloga 

i relevantnost te njegove društvene dimenzije? 

Je li, naime, ta društvenost nešto što je njemu 

izvana pridodano i bez čega je po sebi čovjek 

bez problema zamisliv ili je društvenost čovje- 

Nije čudno što su klasici socijalnog 

nauka Crkve – Pesch, Gundlach i 

Otto von Nell Breuning – predlagali 

da se cjelokupan socijalni nauk 

Crkve, za razliku od socijalizma 

i kapitalizma, imenuje kao – 

solidarizam 

ku toliko nutarnja i konstitutivna da se on bez 

nje zapravo ne može ni zamisliti ni definirati? Ta 

se dilema konkretno pokazuje i kao filozofija i 

kao politika: je li, naime, pojedinac zbog društva, 

ili je društvo zbog pojedinca? Treba li pojedinac 

služiti društvu i državi ili pak društvo 

i država trebaju služiti pojedincu? A da to nije 

tek puko akademsko nadmudrivanje pokazuju 

i društveno-ekonomski sustavi koji se izgrađuju 

na temelju alternativnih odgovora: komunizam 

i socijalistički kolektivizam kažu da je društvo 

sve, a pojedinac ništa; fašizam kaže da je država 

sve, a građanin ništa; nacizam kaže da je nacija 

sve, a njezin pojedini pripadnik ništa; dočim 

kapitalizam, odnosno individualistički liberalizam, 

kaže da je pojedinac sve, a društvo zapravo 

ništa. Točnije: u totalitarnim sustavima pojedinac 

služi kolektivu, a u liberalnim kolektiv služi 

pojedincu. 

Katolički socijalni nauk, kao normativna znanost 

o društvu, tj. kao znanost koja istražuje kakvo 

bi društvo trebalo biti, a ne samo kakvo ono 

jest, ne samo da uzima metodološki odmak od 

te dvije, međusobno alternativne teorije i prakse 

društvenoga i osobnoga života, nego on uzima 

odmak i od njihovih eventualnih „koalicijskih 

inačica“ ukoliko one predstavljaju samo njihov 

pragmatični kompromis, ali ne i posebnu antropologiju. 

Naime, ono što ta dva, međusobno isključujuća 

svjetonazora čini za nas neprihvatljivima 

nije samo njihova međusobna isključivost, 

nego kriva antropologija, tj. krivo poimanje čovjeka 

na kojima se oni temelje. Stoga i socijalni 

nauk Crkve nije tek neka „srednja veličina“ između 

liberalizma i kolektivizma, nego izvoran 

kršćanski nazor na čovjeka iz kojega se onda 

izvodi i izvoran pogled na društvo. Ono, naime, 

što nas izdvaja od svih drugih teorija i praksi 

društvenog ustroja jest naša vlastita antropologija, 

naše kršćansko poimanje čovjeka i njegova 

dostojanstva, točnije naš kršćanski personalizam 

unutar kojega ljubav nije samo krepost, nego i 

antropološki konstituens koji čovjeka ontološki 

povezuje s Bogom, na čiju je sliku stvoren, i 

s braćom ljudima, stvorenima na tu istu sliku. 

Bog je, naime, ljubav u sebi, i iz ljubavi stvara 

sav svijet, a samo čovjeka na svoju vlastitu sliku, 

što će reći da je i čovjek u svojoj normalnoj 

varijanti – ljubav. A ljubav nije samo upućenost 

mojega ja prema nekom drugom ti, nego i moja 

osobna osmišljenost u nekom drugom, što će 

reći da mi druga ljudska osoba nije samo su-putnik 

i su-radnik, nego uvijek i su-brat, odnosno 

su-sestra. Jer nam je i Otac na nebu isti. Na tim se 

objavljenim antropološkim postavkama temelji 

ljudsko dostojanstvo, na kojem opet valja temeljiti 

cjelokupan društveni ustroj, odnosno ekonomsko-politički 

život. 



4. Konstitutivna načela socijalnog 

nauka Crkve 

Katolički socijalni nauk, dakle, ne usvaja ni 

kolektivizam ni individualizam, već, polazeći 

od kršćanskoga personalizma, nudi takvu „gramatiku“ 

društvenog ustroja u kojem će se svaka 

ljudska osoba moći razvijati na način i u smjeru 

kako je to sam Bog zamislio kad ju je stvarao. Da 

bi se taj cilj mogao pretočiti u sustavnu teoriju i 

praksu, socijalni nauk Crkve zastupa tri načela 

društvenoga ustroja: a) načelo solidarnosti, b) načelo 

supsidijarnosti i c) načelo zajedničkoga dobra. Sva- 

Logika supsidijarnosti logika je 

slobode koja niče iz samoga temelja 

ljudskoga dostojanstva, stoga ona ne 

može biti ignorirana u nekim fazama 

života da bi se o njoj počelo ozbiljno 

razmišljati na nekim kasnijim etapama 

ko od ta tri načela, kao i svi zajedno, izražavaju 

specifičnu konkretizaciju kreposti ljubavi: solidarnost 

utoliko što se ona svodi na onu poznatu 

„svi za jednoga, jedan za sve“, čime nadilazi i individualizam 

i kolektivizam, a afirmira izvjesnu 

dozu samoprijegora; supsidijarnost utoliko što je 

njezina deviza „neka ne radi viša društvena razina 

ono što može uraditi pojedinac sam, odnosno 

niža društvena razina, dočim tamo gdje ovi 

potonji to ne mogu, viša je razina dužna uskočiti 

i pomoći“, čime se štiti i zagovara sloboda i kreativnost 

pojedinca i nižih društvenih razina; načelo 

zajedničkoga dobra utoliko što nadilazi egoizam 

i individualizam zagovarajući i stvarajući 

pretpostavke života i razvoja za sve. 

Kad se ta tri načela promatraju i pojedinačno 

i u međudjelovanju, uviđamo da socijalni nauk 

Crkve podjednako vodi računa i o interesima 

pojedinca i o interesima društva, a da pritom 

ne upada ni u kakav radikalni ekskluzivizam i 

jednostranost. Ne treba posebno ni naglašavati 

da ta načela valja primjenjivati kako na razini 

između pojedinaca tako i na razini između pojedinca 

i društva, između jedne društvene grupa 

u odnosu prema drugoj društvenoj grupi pa sve 

tamo do odnosa jedne države, odnosno kontinenta 

prema drugoj državi ili kontinentu. Ona 

se moraju primjenjivati podjednako na području 

političkog ustroja (primjerice, načelo supsidijarnosti 

unutar demokratske logike i prakse), 

gospodarskog ustroja (primjerice, načelo solidarnosti 

unutardržavne i međudržavne), odnosno 

na ekološkom području (primjerice, načelo 

zajedničkoga dobra). Oni nalaze svoju primjenu 

podjednako u odgoju kao i u sportu, u ratu kao 

i u miru, u zdravlju kao i bolesti. Uostalom, bez 

realizacije načela solidarnosti mi danas ne samo 

da ne bismo imali mirovine, nego ni stipendije, 

ni socijalno osiguranje ni išta od onoga čime se 

diči suvremena civilizacija i socijalna država. 

No potrebno je o aktualnosti svakoga od ta tri 

temeljna načela socijalnog nauka Crkve reći i ponešto 

više. 

Aktualnost solidarnosti 

Ako bi se postavilo pitanje o eventualnoj 

prednosti među ta tri konstitutivna načela socijalnog 

nauka Crkve, onda bi naglasak jamačno 

bio na solidarnosti, s jednostavnog razloga što 

se druga dva načela mogu – premda nategnuto 

– interpretirati i kao svojevrsne podvrste solidarnosti. 

Stoga ne čudi što su klasici socijalnog 

nauka Crkve – Pesch, Gundlach i Otto von Nell 

Breuning – predlagali da se cjelokupan socijalni 

nauk Crkve, za razliku od socijalizma i kapitalizma, 

imenuje kao – solidarizam. Istina, razvojem 

civilizacije i suvremenoga društva, i solidarnost 

je prihvaćena kao nešto samo po sebi razumljivo. 

Zapravo, bez nje suvremena društva nisu ni 

zamisliva, posebice ako gledamo na suvremena 

dostignuća tzv. socijalnih država, tj. država u 

kojima se velik naglasak stavlja na socijalnu dimenziju 

života i razvoja, u što spadaju školsko, 

zdravstvo, socijalno osiguranje, mirovinsko osiguranje 

i sl. Pa ipak i dan danas bitka se vodi 

o tome koliko socijalna treba biti suvremena država. 

Poznate su razlike u tom pogledu između 

tzv. „rajnskog“ i „anglosaskog modela“ kapitalizma, 

točnije onoga koji polaže veći naglasak na 

solidarnost od onoga koji to ne čini. Nije nikakva 

tajna da je socijalizam, po definiciji, naglasak 

stavljao upravo na tu socijalnu i solidarnu stranu 

društvenog razvoja i da je nama danas teško priviknuti 

se da moramo sve plaćati, sve ono što je 

u socijalizmu bilo besplatno, ili pak vrlo jeftino. 

Dovoljno je samo prisjetiti se jeftinijeg školovanja, 

socijalnog osiguranja, jeftinijih tzv. radničkih 

83

84 

stanova i sl. U socijalizmu nije bilo ni slobode 

ni adekvatnog ekonomskog prosperiteta, ali socijalna 

je strana života bila dobro tretirana, zbog 

čega mnogi i danas za njim žale. No, za njim ne 

treba žaliti, ali ne treba niti previdjeti što je u 

njemu bilo dobro, toliko dobro da je Papa Pavao 

VI. držao da bi socijalizam i komunizam – kad 

oni ne bi bili načelno postavljeni na ateističkim 

osnovama – više odgovarali duhu i nauku katolicizma 

nego kapitalizam, upravo zbog svojega 

osjećaja za zajedništvo. Naime, tvrdi se da je duh 

kapitalizma egoizam, a da je egoizam duh protestantizma, 

u kojem svaki čovjek pojedinačno 

stoji odgovoran pred Bogom, bez crkvenog posredništva, 

dočim je katolicizam eklezijalna vjera, 

crkvena vjera, vjera u kojoj zajednica i zajedništvo 

igraju bitnu ulogu, zbog čega bi joj onda 

više korespondirao socijalizam od kapitalizma. 

Socijalizam je, međutim, kao svjetski pokret 

propao i na sceni je, kao relevantni društveni 

ustroj, preostao jedino još kapitalizam u koji 

je, nakon državnog osamostaljenja, naglo ušla 

i Hrvatska. Nedostatak osnovne solidarnosti u 

nas se osjetio već na samom početku državnog 

osamostaljenja, kad se manjina neopravdano silno 

obogatila na račun svih drugih, dok je velika 

većina naglo osiromašena. Nedostatak solidarnosti 

uočava se i u odnosu prema braniteljskoj 

populaciji, bilo da su se među branitelje uvukli 

oni koji to nisu, i tako crpe njihove fondove, bilo 

pak da tamo nisu pribrojeni oni koji su doista bili 

branitelji, pa tako ostaju bez svojih legitimnih 

i legalnih prava. Kroničan je nedostatak strukturne 

solidarnosti sa siromašnim bolesnicima 

za koje se, doduše, preko medija, akcijski znade 

prikupljeti pomoć, ali ta pomoć nije strukturno 

riješena, što znači da je ona milostinja i, kao takva, 

neizvjesna. 

Klasičan je, osim toga, i kroničan nedostatak 

solidarnosti bogatih zemalja s onim siromašnima, 

zbog čega siromašne zemlje svake godine 

bivaju sve siromašnije, a bogate sve bogatije, što 

će reći da se jaz među njima ne smanjuje nego 

povećava. Tako, primjerice, Ivan Pavao II., u enciklici 

Sollicitudo rei socialis, razrađuje ideal solidarnoga 

društva na svjetskoj razini: „U skladu s 

time, ne govori se samo o ‘nutarnjemu području 

svake nacije’, već analogno i o solidarnosti među 

nacijama i narodima. To zahtijeva etičko temeljno 

pitanje kulture čovječanstva u kojemu bi mogla 

biti pronađena kakvoća cjeline samo iz poštova- 

Nije točno da je zajedničko ili 

opće dobro ono što će se na 

kraju sigurno pojaviti kao rezultat 

našeg pojedinačnog egoističkog 

djelovanja; naprotiv, ako zajedničko 

dobro ne postoji u startu kao motiv 

djelovanja, ono se neće pojaviti niti 

kao rezultanta na kraju procesa 

nja ponajprije pojedine osobe, društava i naroda. 

Pritom se ‘mora u punini poštovati identitet svakoga 

naroda s njegovim povijesnim i kulturnim 

značajkama…i narodi i pojedinci moraju uživati 

temeljnu jednakost… koja je temelj prava svih naroda 

na sudioništvo u procesu punoga razvoja“ 

(SRS 33). 

Osim toga, u najnovije se vrijeme ukazuje i na 

potrebu generacijske solidarnosti, ne samo mlađih 

naraštaja u odnosu prema starijima, nego i 

današnjeg naraštaja u odnosu prema nadolazećim 

naraštajima, kako im ne bismo ostavili 

opustošenu i zatrovanu zemlju, odnosno, ne daj 

Bože, više nikakvu. U tom se smislu onda govori: 

„Mi nismo baštinili zemlju od svojih predaka, 

nego smo je posudili od svojih potomaka!“ Suvremena 

tehnologija, naime, omogućila je takva 

sredstva masovnog uništenja i ekološkoga onečišćenja 

da je solidarnost prvi put od postanka 

svijeta postala ne samo humana kategorija ljudskoga 

suživota i razvoja nego i preduvjet mogućnosti 

sveopćega opstanka. 

Aktualnost supsidijarnosti 

Za razliku od solidarnosti, koja, barem što se 

same riječi tiče, spada u naš svakodnevni žargon, 

supsidijarnost se teže izgovara i rjeđe zagovara. 

Pa ipak, ako je demokracija – kako reče Ivan Pavao 

II. – najbolji društveni ustroj koji je do sada 

Liberalizam izvorno nije nastao na temelju 

personalističkog pogleda na čovjeka – 

koji usvaja katolički socijalni nauk – nego 

na temelju individualističkog pogleda na 

čovjeka, a to je nešto sasvim drugo: u 

personalizmu je ipak ljubav realni motiv 

i sadržaj ja-ti odnosa, a u individualizmu 

isključivo osobni interes, tj. egoizam. 



ostvaren, onda je on i u teoriji i u praksi nezamisliv 

bez teorije i prakse supsidijarnosti. Zašto? 

Pa zato što se demokracija temelji na vlasti „demosa“, 

a demos – za razliku od „etnosa“ koji se 

konstituira na rodovskoj osnovi odozgor prema 

dolje – tvore “građani“, tj. pojedine osobe udružene 

na temelju nekoga političkog, kulturnog i 

ekonomskoga interesa u državu. Temelj su demokracije, 

dakle, pojedinac i niže društvene grupe 

koje svoja prava i želje ostvaruju preko onih 

koje delegiraju u više društvene i državne strukture. 

U demokraciji vlast dolazi odozdol, a ne 

odozgor. Sve što je iznad pojedinca to su njegovi 

delegati čija je zadaća da nadomjeste nedostatak 

njegove moći i znanja, i njemu su odgovorni. 

Zato se u demokraciji i dolazi na vlast izborima 

iz baze, a ne imenovanjem odozgor. Riječju: u demokraciji 

smisao više društvene strukture jest u 

tome da pomaže – a to znači latinska riječ subsidium 

– one niže, a ne da niže pomažu i služe onima 

višima. Stoga se načelom supsidijarnosti štiti 

i zagovara sloboda i kreativnost pojedinca i nižih 

grupa, bez čega uopće nema razvoja ljudske 

osobe i njoj odgovarajućega društvenog ozračja. 

Pio XI. u svojoj je enciklici Quadragesimo anno to 

načelo nazvao „gravissimum illud principium“ 

– „nadasve važno temeljno načelo“ (QA 80). To 

pak znači da ne možemo govoriti, primjerice, o 

slobodi i emancipaciji muškarca, ako istodobno 

nije slobodna i emancipirana žena, ne možemo 

govoriti, primjerice, o slobodi jednoga naroda u 

BIH, ako nisu istodobno slobodna sva tri. Logika 

supsidijarnosti logika je slobode koja niče iz samoga 

temelja ljudskoga dostojanstva. Stoga ona 

ne može biti ignorirana u nekim fazama života 

da bi se o njoj počelo ozbiljno razmišljati na nekim 

kasnijim etapama. Primjerice, nije moguće 

zagovarati supsidijarnost na razini političkih 

i narodnih odnosa, a istodobno je ne dopustiti 

unutar vlastite obitelji, gdje se, recimo žena tretira 

kao vlasništvo, sluga ili tek puko sredstvo. 

Osim toga, to je načelo danas aktualno i u 

strukturi organizacije državne uprave, odnosno 

međunarodnih asocijacija. Ono zahtijeva podjednako 

decentralizaciju teritorijalne uprave unutar 

jedne države kao i poštivanje određenog stupnja 

autonomije svake zemlje unutar međunarodnih 

asocijacija. Za nas je posebno u tom pogledu važan 

odnosa među državama unutar EU-a u kojoj 

se, zahvaljujući upravo tom načelu, nastoji osigurati 

maksimum autonomije, a na središnje or- 

gane Unije prebaciti samo ono najosnovnije. No, 

ono je važno i za metodologiju pružanja bilo kakve 

pomoći na bilo kojoj razini, počevši od one 

socijalne na unutarnjoj razini neke države do odnosa 

bogatih zemalja prema zemljama u razvoju, 

odnosno za politiku pomoći tim zemljama, koja 

se mora oslanjati upravo na njihovoj vlastitoj inicijativi 

i slobodi, a ne da se siromahe, odnosno 

siromašne zemlje, na temelju pružene pomoći, 

veže uza se i dugoročno pretvara u svoje sluge. 

Aktualnost zajedničkog dobra 

Ako načelo supsidijarnosti uzima u zaštitu 

pojedinca i niže grupe, načelo zajedničkoga 

dobra nadilazi egoističku motivaciju i egocentrizam 

do kojih bi – na temelju krivo shvaćene 

supsidijarnosti – moglo doći. Ne smije se, naime, 

zaboraviti da liberalizam izvorno nije nastao na 

temelju personalističkog pogleda na čovjeka – 

koji usvaja katolički socijalni nauk – nego na temelju 

individualističkog pogleda na čovjeka, a 

to je nešto sasvim drugo. U personalizmu je ipak 

ljubav realni motiv i sadržaj ja-ti odnosa, a u in- 

Supsidijarnost je do izražaja unutar 

socijalnog nauka Crkve došla tek s 

razvojem suvremene demokratske 

svijesti, a za to možda dijelom snosi 

odgovornost cjelokupna struktura 

Crkve koja je organizirana hijerarhijski, 

tj. odozgor prema dolje, a ne 

demokratski, odozdol prema gore 

dividualizmu isključivo osobni interes, tj. egoizam. 

Glavi teoretičar paleoliberalizma A. Simth 

rekao je da je osobni interes glavni motiv društvenog 

djelovanja i da on još nije susreo nikoga 

tko je išta dobra i korisna učinio vođen idejom 

zajedničkoga dobra, dočim da je susreo mnogo 

onih koji su, vođeni isključivo svojim interesom, 

usput proizveli korist i za druge. Ta je ideja, nažalost, 

na snazi i u suvremenom neoliberalizmu, 

u koji rapidno srlja suvremena Hrvatska. Katolički 

socijalni nauk odbija kolektivističke iluzije 

kojima se zanosio komunizam, ali se ne odriče 

ideje zajedničkoga dobra kao osnovnog načela 

strukturiranoga ljudskog djelovanja u društvu. 

Zajedničko ili opće dobro, naime, nije skup poje- 

85

86 

dinačnih interesa nego viša i zasebna kategorija 

čiji je smisao takvo usklađivanje osobnoga i zajedničkog 

djelovanja da od toga nastane dobro za 

sve i dobro u svakome pogledu. Sve ostalo puki 

je pragmatizam i utilitarizam. Logika „svak’ za 

se travu pase“ nije se potvrdila kao mudra u dosadašnjem 

tijeku povijesnoga razvoja ljudskog 

društva. I nije točno da je zajedničko ili opće dobro 

ono što će se na kraju sigurno pojaviti kao 

rezultat našeg pojedinačnog egoističkog djelovanja. 

Naprotiv, ako zajedničko dobro ne postoji u 

startu kao motiv djelovanja, ono se neće pojaviti 

niti kao rezultanta na kraju procesa. 

Najaktualniji problemi hrvatskoga društva 

koji ukazuju na kroničan i strukturni nedostatak 

logike djelovanja u skladu s tim načelom jest 

korupcija, na svim područjima života, poglavito 

ona u sudstvu i društvenoj upravi. Logika 

„ko jamio, jamio“ ne ukazuje samo na postojeći 

lopovluk, nego na teoriju koja ga omogućava i 

opravdava, a ona je dijametralno suprotna načelu 

zajedničkoga dobra. Valja se, naime, prisjetiti 

da su, istina, svi pojedinci i sve udruge dužne 

djelovati u skladu s tim načelom, no, po definiciji, 

država je ona čija je prva i osnovna zadaća 

skrb oko toga zajedničkog dobra. 

5. Društveni nauk Crkve i suvremena 

hrvatska zbilja 

Povijest Crkve nije samo kronološki slijed 

vremenskih datuma nego i povijesni razvoj crkvene 

svijesti i samosvijesti, što će reći da i u 

pogledu svoga socijalnog nauka Crkva bilježi razvoj 

i produbljivanje svoje spoznaje. To konkretno 

znači da, kad su u pitanju ta tri konstitutivna 

načela njezina nauka, nisu sva tri jednako bila 

zastupljena u crkvenoj teoriji i praksi tijekom 

vremena, s jednostavnog razloga što ni opća 

društvena svijest nije bila doprla do poželjne razine. 

Stoga moramo priznati da je svijest solidarnosti 

integralni dio crkvenoga morala od samih 

njezinih početaka, o čemu bjelodano svjedoče i 

Djela apostolska. Zapravo je zbog solidarnosti sa 

siromašnima i udovicama ustanovljen i red đakona. 

I mnoge su redovničke zajednice nastale 

upravo zato da solidarnom ljubavlju služe siromasima, 

bolesnima, progonjenima, zatočenima, 

poganima i sl. Jednako tako možemo spomenuti 

i da je ideja zajedničkoga dobra uvijek bila u kr- 

šćanstvu prisutna kao norma još od apostolskih 

vremena, jer je ona integralan dio nauka Isusa 

Krista i praksa prve Crkve. Međutim, supsidijarnost 

je ipak došla do svijesti tek s nastankom 

suvremene demokratske svijesti. Za to možda 

dijelom snosi odgovornost cjelokupna struktura 

Crkve koja je organizirana hijerarhijski, tj. 

odozgor prema dolje, a ne demokratski, odozdol 

prema gore, tako da je naglasak i u društvenom 

životu bio analogan onome u samostanima, a to 

je – naglasak na poslušnosti. 

Najaktualniji problemi hrvatskoga 

društva koji ukazuju na kroničan i 

strukturni nedostatak logike djelovanja 

u skladu s tim načelom jest korupcija, 

na svim područjima života, 

poglavito ona u sudstvu i društvenoj 

upravi. Logika „ko jamio, jamio“ ne 

ukazuje samo na postojeći lopovluk, 

nego na teoriju koja ga omogućava i 

opravdava, a ona je dijametralno suprotna 

načelu zajedničkoga dobra 

Takav crkveni ustroj – ugrađen u donedavni 

patrijarhalni civilni ustroj koji je na ovim područjima 

bio pravilo, a ne iznimka – mogao se 

zalagati samo za onaj vid supsidijarnosti u kojem 

se radilo o oslobađanju hrvatskoga naroda 

ili hrvatskih pokrajina od nekih središta ondašnje 

vlasti, zvali se oni Venecija, Beč, Pešta ili Beograd, 

ali se nije prodiralo do same srži slobode i 

kreativnosti pojedine ljudske osobe i nižih društvenih 

grupa. Na tim se razinama, naime, i dalje 

ustrajavalo samo na direktivama, zapovijedima 

i posluhu. Možda je i to jedan od razloga zašto 

u suvremenome hrvatskom mentalitetu još nije 

razvijena prava demokratska i građanska nacionalna 

svijest već više dominira patrijarhalno-etnička 

svijest. Zbog toga i naše političke stranke 

zapravo i nisu stranke nego pokreti, a njihovi 

predsjednici nisu predsjednici nego vođe. To je 

jamačno i razlog zbog čega je u Hrvatskoj – čiji 

se građanin gotovo 90% deklariraju kao katolici 

– jedan od najviših stupnjeva korupcije u Europi 

i jedan od najnižih stupnjeva međusobnog povjerenja. 

Očito, dakle, da je socijalni nauk Crkve 

i kritika postojećega stanja u hrvatskom društvu 

i nemirna savjest za Crkvu u Hrvatskoj. 



Crkveni nauk 

Odgoj i obrazovanje za rad i 

poduzetništvo 

Piše: Drago ČENGIĆ 

Poduzetništvo se u Hrvatskoj muči s legitimacijom i prihvaćanjem njegovih 

temeljnih vrijednosti među najširom populacijom. Svjesni su toga i sami 

poduzetnici pa od njih često čujemo: “Pa nismo svi lopovi!” 

promišljanjima ključnih dimenzija odgo- 

U ja i obrazovanja za poduzetništvo polazne 

točke za kritičko promišljanje tržišta, poduzetništva, 

gospodarske stvarnosti i etike poslovanja 

možemo naći (i) u socijalnoj enciklici „Centesimus 

annus“, objavljenoj 1991. godine u „autorstvu“ 

pape Ivana Pavla II., kao i tekstovima inspiriranima 

socijalnim naukom Katoličke crkve. 1 

U enciklici se ideje o tržišnome društvu i poduzetništvu 

nastoje ugraditi u cjelovito razumijevanje 

čovjeka i društva, obuhvaćajući cijelo četvrto 

poglavlje pod naslovom „Privatno vlasništvo 

i opća namjena dobara“ (str. 37-52). U tome 

kolopletu ideja ovdje ih ističemo nekoliko. Prvo, 

naglašava se da je ekonomija samo jedan vid 

„zamršene ljudske djelatnosti“ koja ima smisla 

sve dok se ne apsolutizira, tj. dok se čovjeka ne 

počne promatrati samo kao proizvođača ili potrošača 

dobara, a ne kao subjekta koji proizvodi 

i troši da bi živio. Drugo, nakon iskustva s državnim 

socijalizmom i njegovim slomom 1989. 

godine ponovno se afirmira vrijednost privatnoga 

vlasništva i slobode osobe, a uz njih se povezuje 

i sposobnost za inicijativu i poduzetništvo. 

Konstatira se da se bogatstvo industrijaliziranih 

nacija sve više temelji na „vlasništvu spoznaje, 

tehnike i znanja“, ali i na sposobnosti da se 

u kompleksnim uvjetima organizira moderni 

1 Usp.: Papa Ivan Pavao II. (1991.), Stota Godina. 

Centesimus Annus. Zagreb: Kršćanska sadašnjost 

(skraćeno: CA).; Crnković, A. (2004.), Bog i „nevidljiva 

ruka“: tržišni mehanizam u Socijalnom 

nauku Katoličke crkve. Crkva u svijetu, 39 (2004.), 

br. 4., 534-552.; Bozanić, A. (1998.), O etici poslovanja 

i poduzetništva „bisenss ethics“. Crkva u svijetu, 

33 (1998.), br. 4., str. 356-372. 

proizvodni pogon kao proizvodnja-ljudi-u-suradnji: 

„Organizirati takav proizvodni napor, 

planirati njegovo trajanje u vremenu, potruditi 

se da pozitivno odgovara potrebama koje mora 

zadovoljiti, preuzimati nužne rizike: i to je jedno 

vrelo bogatstva modernog društva. Tako sve očitijom 

i odlučujućom postaje uloga ljudskog rada, 

discipliniranog i stvaralačkog i – kao bitan dio 

takvog rada – sposobnosti za inicijativu i poduzetništvo“ 

(CA, 1991., 39). 

Treće, ovdje se priznaje postojanje i „moderne 

poduzetničke ekonomije“, koja sadrži i 

pozitivne vidove, a kojih su korijeni prije svega 

u slobodi osobe, koja se kao takva izražava na 

ekonomskom polju ali i na drugim područjima 

ljudske djelatnosti. Istodobno, ponovno se na- 

“Centesimus annus” priznaje 

pravednu funkciju profita, ali ne i 

„apsolutno prvenstvo kapitala“. No, 

ponovno se naglašava da alternativa 

kapitalu nije „socijalistički sustav“, 

koji se u stvarnosti pokazao samo 

kao posebna varijanta „državnoga 

kapitalizma“, već „društvo 

slobodnoga rada, poduzetništva i 

participacije 

glašava da to pravo na slobodu u ekonomskome 

djelovanju mora biti praćeno i osobnom odgovornošću 

spram drugih ljudi. Enciklika s obzirom 

na poduzetničko gospodarstvo i iskazivanje 

slobode kroz poduzetničko djelovanje razlikuje 

barem dvije kategorije ljudi: a) veliku većinu 

koja nema dostatna sredstva za uključenje u 

„strukturu poduzetničkog sustava u kojem rad 

zauzima doista središnje mjesto“ – a to suradni- 

87

88 

ci i uzdržavani (CA, 1991., str. 40), i b) manjinu 

koja rukovodi poslovnim pothvatima – a to su 

poduzetnici i menadžeri. 

Četvrto, CA priznaje pravednu funkciju profita, 

ali ne i „apsolutno prvenstvo kapitala“. No, 

ponovno se naglašava da alternativa kapitalu 

nije „socijalistički sustav“, koji se u stvarnosti 

pokazao samo kao posebna varijanta „državnoga 

kapitalizma“, već „društvo slobodnoga rada, 

poduzetništva i participacije”. Takvo se društvo ne 

protivi tržištu, ali zahtjeva da ga prikladno nadziru 

društvene snage i država, tako da jamče zadovoljavanje 

temeljnih potreba svega društva“ 

(CA, 1991., str. 42). Na tragu tako shvaćenoga 

poželjnoga društva CA određuje i poželjnu svrhu 

poduzeća, toga ambijenta različitih poslovnih 

i poduzetničkih poduhvata: „Svrha poduzeća, u 

stvari, nije jednostavno proizvodnja dohotka, 

nego postojanje same tvrtke kao zajednice ljudi 

koji na različit način ostvaruju zadovoljavanje 

svojih temeljnih potreba te tvore posebnu grupu 

u službi cijeloga poduzeća. Dohodak je regulator 

života poduzeća, ali nije i jedini; treba uvažiti 

i druge ljudske i moralne faktore koji su kroz dug 

period barem jednako bitni za život poduzeća“ 

(CA, 1991., str. 43). 

Analiza stanja 

Ako je Socijalni nauk Crkve, predstavljen 

ovdje kroz ključne stavke enciklike Centesimus 

annus, zagovornik društveno osjetljivog poduzetničkog 

gospodarstva i poduzetništva/poduzeća 

s naglašenom društvenom odgovornošću 

za sve (su)dionike (stakeholders) poduzeća, i kao 

takav ishodište i odgojnih i obrazovnih naputaka 

za nove poslovne generacije, kako ocijeniti hrvatsko 

(tranzicijsko) iskustvo posljednjih 20-ak 

godina? Možda tek jednom rečenicom: nemamo 

još uvijek dovoljno društveno odgovornih poduzetnika 

i poduzeća, onih koji na razuman način 

povezuju odgovornost za profit s odgovornošću 

za dugovječnost poduzeća i dugoročnu dobrobit 

svih zaposlenika poduzeća. 

Načini privatizacije 90-tih godina, špekulacije 

novih vlasnika s imovinom novoprivatiziranih 

poduzeća (čime se svjesno gasila prethodna 

djelatnost poduzeća) i opći proces dezindustrijalizacije 

doveli su do otpuštanja velikog broja 

radnika, što je i prije sadašnje svjetske financijsko-ekonomske 

krize potkopalo i moralne i 

To što pojedini poslovni ljudi u javnosti 

iskazuju svoje bogatstvo gotovo 

opsesivnom „statusnom potrošnjom“ 

(kupovinom jahti, skupih automobila, 

naglašavanjem mondenoga stila 

života, itd.) samo dodatno jača 

negativnu percepciju i menadžera i 

poduzetnika u javnosti. 

ekonomske temelje hrvatskoga tipa kapitalizma 

i poduzetništva. Hrvatska je javnost izrazito 

skeptična prema svim predstavnicima „tranzicijskoga“ 

bogatstva, tržišnoga individualizma i 

poduzetništva. To što pojedini poslovni ljudi u 

javnosti iskazuju svoje bogatstvo gotovo opsesivnom 

„statusnom potrošnjom“ (kupovinom 

jahti, skupih automobila, naglašavanjem mondenoga 

stila života, itd.) samo dodatno jača negativnu 

percepciju i menadžera i poduzetnika u 

javnosti. 

Ukratko, poduzetništvo u Hrvatskoj muči se s 

legitimacijom i prihvaćanjem njegovih temeljnih 

vrijednosti među najširom populacijom. Svjesni 

su toga i sami poduzetnici: ne čujemo li ih da 

često ističu: “Pa nismo svi lopovi!” Problem je 

iznova uočen i na najvišim državnim adresama. 

Ne tako davno i predsjednik je države izjavio: 

„Nije lako biti poduzetnik.” Sasvim sigurno ono 

što se dogodilo u vrijeme pretvorbe i privatizacije, 

objašnjava on, neosnovano je bacilo stigmu 

na one koji nisu sudjelovali u privatizacijskom 

kriminalu. „Cijela ta pretvorba i privatizacija 

nanijela je ne samo ekonomsku nego i moralnu 

štetu jer je stvorila i doprinijela jednoj lošoj klimi 

i odnosu prema biznisu i poduzetništvu, rekao 

je Josipović. On smatra da takav odnos treba 

ispravljati” (usp. http://www.tportal.hr/vijesti/ 

hrvatska/84307/Kriminalna-preetvorba-bacilastigmu-na-poduzetnike;pristup 

4. 11. 2010.). S 

druge strane, i menadžeri su svjesni legitimacijskih 

problema. Na susretu s predsjednikom 

države 10. siječnja 2011. nagrađeni menadžeri 

godine za 2010. godinu prema izboru HUM Croma 

poručuju: „Zalažemo se za moralni kapitalizam 

i etički pristup biznisu” (usp. http://poslovni.hr/vijesti/menadzeri-josipovicu-zalazemo-se- 

-za-moralni-kapitalizam-i-etickipristup-biznisu- 

168751.aspx; pristup 13. 11. 2011.). Bez novoga 

odgoja i obrazovanja za poduzetništvo, ali i 



Pitanja za rad u župnim zajednicama 

- Kako vidite budućnost vlastite djece/unučadi: kao radnika ili poslovnoga čovjeka/ 

poduzetnika? Zašto? 

- Katoličke obitelji odgajaju djecu sukladno moralnome/socijalnome nauku Crkve. 

Ako bi netko od Vaše djece/unučadi nakon punoljetnosti pokrenuo privatni posao (poduzeće), 

očekujete li da se u rukovođenju poduzećem uglavnom pridržava moralnoga/ 

socijalnoga nauka Crkve? Ako da, zašto? Ako ne, zašto? 

- Tko može najviše usmjeriti mlade ljude k bavljenju poduzetništvom: obitelj, pojedinac 

sam, škola/fakultet ili netko drugi? Kako bi država/Vaša županija mogla učinkovitije 

podržavati nagnuća mladih ljudi k privatnome poslu i poduzetništvu? 

- Sjetite se poslovnih ljudi u Vašoj župi (ali bez imenovanja njihovih poduzeća): po 

kojim je dobrim a po kojim (eventualno) i lošim obilježjima prepoznatljivo njihovo ponašanje 

u Vašoj zajednici? 

- Kako Vi shvaćate poduzetništvo? Koja bi obilježja trebao po Vama imati društveno 

odgovoran poduzetnik, s obzirom na njegov odnos prema imovini poduzeća, radnicima 

i Vašoj zajednici? 

nove prakse društvene odgovornosti sadašnjih 

menadžera i poduzetnika prema poduzeću i njegovim 

ključnim (su)dionicima (prije svega: radnicima), 

koja bi uravnotežila težnje za profitom s 

težnjama za dostojanstvom rada i radnika, i dalje 

ćemo se vrtjeti u začaranu krugu siromaštva, 

jala i dubinskih napetosti latino-američkoga tipa 

kapitalizma. 

89

90 

Kreposti međureligijske duhovnosti 

između povjerenja i opuštenosti 

Piše: Alen KRISTIĆ 

U većini vjernika svjetskih religija međureligijski dijalog još uvijek izaziva 

gotovo spontano protivljenje. Ne bi se trebali tome odviše čuditi. Nakon 

stoljeća nepoznavanja i sukoba, s međureligijskim dijalogom mukotrpno 

započinje sasvim novi način odnosa među svjetskim religijama. Svjedoci 

smo istinske duhovne revolucije. 

katoličanstvu je taj zaokret označio Dru- 

U gi vatikanski koncil. Zahvaljujući njemu 

imamo prvi pozitivan izričaj Crkve o svjetskim 

religijama. Crkva više ne želi zatvarati oči pred 

istinitim i svetim u drugim religijama. To novo 

držanje Crkve na proročki dosljedan način konkretizirao 

je papa Ivan Pavao II. Prisjetimo se 

samo njegova posjeta velikom rabinu židovske 

sinagoge u Rimu, njegova govora mladim muslimanima 

u Casablanci, njegova organiziranja 

glasovitog molitvenog susreta za mir poglavara 

svjetskih religija u Asizu, njegova hodočašća u 

Jeruzalem i posjeta Zidu plača te na koncu njegova 

posjeta Omeyadskoj mošeji u Damasku. 

Čak su i te proročke geste pape Ivana Pavla 

II. potvrda za mnoge još uvijek uznemirujuće 

novosti međureligijskog dijaloga. Te su proročke 

geste zbunile ne samo mnoge jednostavne 

vjernike nego i mnoge učene teologe. A u daleko 

većoj mjeri to je učinio poziv pape Ivana Pavla 

II. na čišćenje pamćenja i preuzimanje odgovornosti 

za zlo koje su kršćani kroz povijest učinili 

drugima skopčano s poniznim traženjem oproštenja. 

Stoga je opravdano upitati se iz kojih su 

uvjerenja i vrijednosti iznikle te proročke geste 

pape Ivana Pavla II. Odnosno ako želimo pitanje 

postaviti u širem obzorju: Iz kojih uvjerenja i vrijednosti 

izniče istinski međureligijski dijalog? Koje 

su to temeljne kreposti međureligijske duhovnosti?* 

* Nazivi i govor o sedam kreposti međureligijskog 

dijaloga potječe od Perrya Schmidt-Leukela (Seven 

Virtues of Inter-faith Spirituality – Sermon at Glasgow 

University Chapel (15 Feb 2004) u: Religionen im 

Gespräch, Interreligiösen Arbeitsstelle 2004, Band 

8, 323 – 331) 

Povjerenje 

Kao i sama vjera, međureligijski je dijalog 

nezamisliv bez povjerenja da je posljednja stvarnost, 

koju vjernici većine svjetskih religija nazivaju 

Bogom, dobra. Jedino na temelju povjerenja 

u dobrotu posljednje stvarnosti, koja nadilazi i 

uzdržava naš svijet, možemo očuvati osnovno 

povjerenje da su također u biti dobri ovaj svijet 

i ljudski život unatoč neporecivoj nazočnosti različitih 

oblika zla. 

A iz povjerenja u dobrotu posljednje stvarnosti 

izrasta vjera u sveopću spasiteljsku volju Božju 

koja ne isključuje nijednog čovjeka. U svetim 

knjigama svih svjetskih religija sačuvana je svijest 

o dobroti posljednje stvarnosti koja se poglavito 

objavljuje baš u spasiteljskoj nazočnosti 

Božjoj koja obuhvaća sve ljude. 

Sveti Pavao izričito veli kako Bog želi da se 

svi ljudi spase i da dođu do potpune istine (1 Tim 2, 

4), a Kur’an, sveta knjiga muslimana, naglašava 

kako je Bog svim narodima slao svoje poslanike 

(XVI, 36). S lakoćom se isto uvjerenje pronalazi 

u svetim knjigama hinduista i budista. Krišna 

u Bhagavad Giti – svetoj hinduskoj knjizi – kaže 

čak da ljudi koji poštuju druge bogove i prilaze 

im s vjerom, ustvari žrtve prinose Njemu samome 

(9, 23). Da Božja spasiteljska nazočnost nije 

ograničena samo na pojedine narode i religijske 

zajednice, naročito je naglašeno u pisanoj tradiciji 

starozavjetnih proroka Izraela. Prorok Amos je 

svjestan da Jahve ne voli samo Izraelce i da nije 

samo njih izbavio iz ropstva – isto vrijedi čak i 

za njihove neprijatelje, ali jednako tako za Jahvine 

ljubimce Filistejce i Aramejce (Am 9, 7). Zato 

ne čudi da evanđelist Matej, govoreći o gozbi u 



Božjem kraljevstvu, ističe da će na njoj sudjelovati 

ljudi iz svih krajeva svijeta – s istoka i zapada 

(Mt 8, 5-11). Stoga je prva krepost međureligijske 

duhovnosti povjerenje u Božju dobrotu i svijest 

kako Božja spasiteljska volja obuhvaća sve ljude. 

Poniznost 

Istinskog dijaloga nema bez poniznosti, a u 

obzorju međureligijskog dijaloga poniznost prije 

svega znači ne ograničavati Boga našim ljudskim 

načinom razmišljanja. Na putu međureligijskog 

dijaloga uvijek iznova treba oživljavati svijest 

kako je Bog veći od svih naših misli i ideja. 

Unatoč dvoznačnosti svih svjetskih 

religija, sve više kršćanskih teologa 

smatra kako religijski pluralizam 

predstavlja dio Božjeg otajstvenog 

plana spasenja čije nam zadnje 

značenje izmiče. 

Ta mudrost nije ograničena samo na velike 

kršćanske teologe poput Anselma Canterburijskog 

i Tome Akvinskog. Anselmo Canterburijski 

tvrdi da je Bog veći od svega što se može zamisliti, 

a Toma Akvinski da božanska bit nadilazi 

sve oblike naših intelektualnih sposobnosti. Svijest 

o neizrecivosti Boga postoji u svim velikim 

svjetskim religijama. Naročito je naglašava muslimanski 

usklik Allâhu akbar koji ne znači „Bog 

je velik“ nego „Bog je veći“ – uvijek veći od svega 

što mi ljudi možemo zamisliti. U tome smjeru 

ide i prva od Deset zapovijedi Biblije – ne pravi 

sebi nikakvu sliku Boga niti svojim rukama niti 

svojim umom. A Upanišade – sveti hinduistički 

zapisi – vele da ono što može biti opisano nije 

Tao kao što ime koje može biti izgovoreno nije 

vječno Ime (1, 1). 

Sve to znači da doktrine i učenja naših religijskih 

zajednica ne mogu iscrpiti božansku 

stvarnost u njezinoj punini bez obzira koliko bile 

mudre. Religije koje u tome smislu postavljaju 

zahtjev apsolutnosti zaslijepljene su ljudskom 

ohološću. Bog uvijek ostaje onaj Neizrecivi. Unatoč 

tome Bog nam je ujedno i blizak što na različite 

načine doživljavamo kroz tradicije svjetskih 

religija čija raznolikost odgovara raznolikosti čovječanstva. 

Bog je govorio ljudima. Za nas kršćane 

na jedinstven način u Isusu. 

Stoga je druga krepost međureligijske duhovnosti 

poniznost koja ne ograničava Boga 

ljudskim načinom razmišljanja jer je svjesna 

Božje neizrecivosti. 

Radoznalost 

Unatoč dvoznačnosti svih svjetskih religija, 

sve više kršćanskih teologa smatra kako religijski 

pluralizam predstavlja dio Božjeg otajstvenog 

plana spasenja čije nam zadnje značenje 

izmiče. Bog je, a ne đavao (kako su prije mnogi 

tvrdili), htio mnoštvo religija. Otuda je međureligijski 

dijalog nezamisliv bez istraživačke i znanstvene 

radoznalosti. 

Međureligijski dijalog pokreće radoznalost 

što je Bog značio ili znači u životu drugih ljudi, 

želja da se istraži bogatstvo koje je milosrdni 

Bog rasuo među narode, radost da se upoznaju 

drugi putovi do Boga, a njih ima, kako jednom 

reče današnji Papa, točno onoliko koliko i ljudi 

na zemlji. 

U obzorju međureligijskog dijaloga, dakle, 

radoznalost znači spremnost učenja o mnogostrukim 

ljudskim putovima Bogu i mnogostrukim Božjim 

putovima čovjeku. Na taj način polagano postajemo 

sposobni bolje razumjeti susjede različite 

vjere – upoznati njihova iskustva, njihovu mudrost 

i njihovu istinu. A to nas vodi do središnje 

kreposti međureligijske duhovnosti. 

Prijateljstvo 

Koliko god je potrebno i hvale vrijedno učiti 

o drugim kulturama i religijskim tradicijama 

čitajući učene knjige, za istinski međureligijski 

dijalog to je nedostatno. Istinska vjera koju 

u međureligijskom dijalogu treba upoznati i s 

kojom treba voditi dijalog nije knjiška vjera nego 

vjera živih ljudi. Naša slika o drugoj vjeri cjelovita 

je i istinita samo nakon što dođemo u doticaj s 

ljudima koji je žive, a to je moguće samo u prijateljevanju 

– središnjoj kreposti međureligijske 

duhovnosti. 

Kroz prijateljstvo konačno saznajemo što 

druga vjera znači konkretnom čovjeku u svakodnevnom 

životu. Razumjeti neku drugu re- 

91

92 

ligiju – islam, budizam ili hinduizam – ustvari 

znači moći vidjeti svijet očima muslimana, budista 

ili hinduista. Samo kroz prijateljstvo možemo 

razumjeti kako naš prijatelj druge vjere 

razumije samoga sebe. Dijeleći radost i patnju s 

prijateljem, imat ćemo prigodu saznati kako njemu 

vjera pomaže nadvladati životne poteškoće i 

sačuvati nadu. Bez te vrste razumijevanja nema 

istinskoga međureligijskog dijaloga. 

Zato je prijateljstvo ključna krepost međureligijske 

duhovnosti. 

Poštenje 

Budući da je istinsko prijateljstvo nemoguće 

bez poštenja, sljedeća krepost međureligijske 

duhovnosti upravo je poštenje. U međureligijskom 

dijalogu moramo biti pošteni o vlastitoj i 

tuđoj religiji – bez skrivenog prezira i pretvaranja. 

Ne smijemo ideale vlastite religije uspoređivati 

sa strahotnim povijesnim promašajima prijateljeve 

religije. Pošteno je ideale uspoređivati s 

U međureligijskom dijalogu 

moramo biti pošteni o vlastitoj 

i tuđoj religiji – bez skrivenog 

prezira i pretvaranja; ne smijemo 

ideale vlastite religije uspoređivati 

sa strahotnim povijesnim 

promašajima prijateljeve religije. 

idealima, a stvarnost sa stvarnošću. Isusove riječi 

pune poštovanja i pohvale o ljudima različite vjere 

(Rimljanima i Samaritancima) mogu nam biti 

nadahnuće i uzor za poštenje u prijateljevanju s 

ljudima druge vjere. A riječi kritike treba izricati 

s oprezom i suosjećanjem u duhu satare kršćanske 

redovničke tradicije ukora među braćom. 

Usred poštenog prijateljstva naučit ćemo ne 

samo drugoga i njegovu religiju gledati njegovim 

očima nego ćemo započeti promatrati sebe 

i svoju religiju očima drugog. Taj trenutak označava 

početak izmjene iskustva i zrenja prijateljstva. 

Sada se otvara mogućnost da međureligijski 

dijalog postane izvor obogaćenja. Ali da bi se to 

doista dogodilo, potreba nam je sljedeća krepost 

međureligijske duhovnosti. 

Hrabrost 

Izložiti vlastitu religiju i sebe tuđem pogledu 

bez uljepšavanja i skrivanja, zahtijeva od nas 

hrabrost – sljedeću krepost međureligijske duhovnosti. 

Na taj se način ruše ne samo mnoga 

međusobna ustaljena kriva shvaćanja i predstave 

nego i vlastita idealizirajuća slika o samome 

sebi i o vlastitoj religijskoj tradiciji. Često se to 

događa uz osjećaj privremene ljutnje izazvane 

izlaskom iz uobičajenih načina poimanja sebe i 

drugoga. 

Na koncu ovog pročišćavajućeg procesa dospijevamo 

do realističnijeg razumijevanja sebe i 

drugoga – s onu stranu svakog idealiziranja – 

doznajući istodobno što drugome doista znači 

naša religija – na primjer naši religijski simboli. 

Samo ako sada dopustimo da nas počne mijenjati 

to kako nas i vlastitu religijsku tradiciju 

vidi drugi i njegova religijska tradicija, možemo 

reći da smo zakoračili u stvarni međureligijski 

dijalog koji podrazumijeva hrabrost za promjenu. 

Svjedočanstva mnoštva ljudi, koji su godinama 

vodili međureligijski dijalog na taj način, ukazuju 

da su u sebi na koncu razvili osjećaj dvostruke 

pripadnosti i dosegli dublje iskustvo milosti iz koje 

niče posljednja krepost međureligijske duhovnosti. 

Zahvalnost 

Dublje iskustvo Božje milosti čovjekovo srce 

redovito čini izvorom zahvalnosti. U međureligijskom 

dijalogu zahvalnost prije svega podrazumijeva 

zahvalnost za druge – i to ne samo za ono 

što nam je s njima zajedničkog nego i za ono što 

nas čini različitim. U konačnici istinski međureligijski 

dijalog vodi radosti zbog jedinstva i različitosti 

s drugima – zahvalnosti u istoj mjeri 

za obje stvarnosti koje nam počinju govoriti o 

Bogu. A zahvalnost nas oslobađa tjeskobe i čini 

nas opuštenima na temelju povjerenja u dobrotu 

posljednje stvarnosti i u njezinu spasiteljsku nazočnost. 

Tako smo iznova došli do prve kreposti međureligijske 

duhovnosti. 

*** 

Vjernici svjetskih religija danas imaju prigodu 

na temelju sedam kreposti međureligijske 



U međureligijskom dijalogu 

zahvalnost prije svega 

podrazumijeva zahvalnost za 

druge – i to ne samo za ono što 

nam je s njima zajedničkog nego i 

za ono što nas čini različitim. 

duhovnosti – povjerenja, poniznosti, radoznalosti, 

prijateljstva, poštenja, hrabrosti i zahvalnosti – zajednički 

raditi na ostvarenju prvotnog Božjeg 

plana namijenjenog zemlji – da zemlja postane 

Božje prebivalište kako to na primjer proriče novozavjetna 

knjiga Otkrivenja: „Evo šatora Bož- 

jeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti 

njegov narod, a on će biti Bog s njima!“ 

Okrećući leđa fundamentalizmu, vjernici 

svjetskih religija nadahnuti krepostima međureligijske 

duhovnosti trebaju biti među onima koji 

će zemlju učiniti kozmičkim Božjim hramom. 

Na njima leži odgovornost da se prvi započnu 

ponašati prema zemlji kao prema Božjem hramu, 

a prema zemaljskim stvorenjima kao prema 

Božjim svetinjama. 

Jedino će tako vjernici svih svjetskih religija 

zajedno sa svim drugim ljudima u punini 

vremena moći zajedno predstavljati Boga pred 

zemljom i zemlju pred Bogom kušajući Boga u 

svim stvarima i uzimajući sve stvari u sjaju njegove 

ljubavi. 

93

94 

Nedjelja – za kršćane ili za sve ljude? 

Piše: Neven ŠIMAC 

Države popuštaju pred apsurdnom tvrdnjom da će tako biti većeg 

prometa i više poreza, a nitko da primijeti da kupovna moć ljudi nije 

rastezljiva, nego ograničena veličina, pa će ljudi i u šest dana potrošiti isto 

koliko i u sedam. 

Još kao djeca naučili smo onu: spomeni se da 

svetkuješ dan Gospodnji. Osjećali smo je možda 

više kao obvezu nedjeljne mise, nego kao zapovijed 

počinka, premda šabat znači mirovanje, a 

potpuni tekst 4. božje zapovijedi u Knjizi izlaska 

(20, 8-11) inzistira i na jednome i na drugom: 

„Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana 

radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana 

subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. 

Tada nikakva posla nemoj raditi… Ta i Jahve je 

šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što 

je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga 

je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.“ 

Podsjetimo ovdje da je prvoizabrani narod Božji 

svetkovao šabat kao posljednji dan u tjednu, a da 

je kršćanski prijelaz na nedjelju, – za Židove prvi 

dan u tjednu – zaživio postupno, već u prvim 

židovsko-kršćanskim zajednicama, vjerojatno 

zbog spomen-dana Isusova uskrsnuća, a da ga je 

tek 321. godine car Konstantin oslužbenio. 

Kršćanstvo je kroz stoljeća oblikovalo raspored 

i ritam dana i tjedana, svagdana i blagdana. 

Tako je to trajalo i poštivalo se u onomad kršćanskom, 

potom „zapadnom svijetu“ kroz sedamnaest 

stoljeća. A onda se, sa sekularizmom, 

opadanjem vjerske prakse i sve bješnjom trkom 

za profitom, štošta poremetilo. Jer, ako nema 

svetosti u dnevima, zašto bi bilo vremena kad se 

ne-djela? Zašto ne povećavati stalno produktivnost 

i profit, ako su dani istovrijedni? Neoliberalni 

kapitalizam, koji evo već tri desetljeća caruje, 

i na tom je području nadvladao. Zato se valja 

upitati što je ostalo od one davnašnje zapovijedi 

počinka i posvete sedmog dana u tjednu; od 

nedjeljne mise i župskih susreta; od obiteljskog 

okupljanja i blagovanja; od odmora i izleta; od 

druženja i igre; od društvovne i duhovne zauze- 

tosti…, ukratko od civilizacije i kulture nedjelje? 

Nije li neoliberalna deregulacija dovela do toga 

da su države-na-uzmaku pred novcem i profitom 

prepustile sudbinu nedjelje pogdjegdje samovolji 

lokalnih zajednica, a drugdje izravnim i 

utoliko nejednakim pregovorima poslodavatelja 

i radnika, posebice u sektoru trgovine? Nije li i 

taj naročiti dan postao svagdanom, jer po anketama 

u Europi već 53% zaposlenika povremeno 

radi u subotu ili/i nedjelju? A samo u Njemačkoj, 

koja više od drugih država poštuje i štiti nedjelju, 

od 1995. do 2010. broj zaposlenika koji su 

povremeno radili blagdanom porastao je sa 7,7 

U tranzicijskim zemljama stanje je 

lošije nego drugdje što se tiče rada 

trgovina nedjeljom jer su u mnogima 

baš bivše „elite“ najspremnije 

prihvatile logiku profita neoliberalnog 

kapitalizma, pa tako i rada „24 sata 

na dan i 7 dana u tjednu“ 

na 11 milijuna. I tako su se postupno pogoršali 

uvjeti rada, zdravlja i življenja ljudi u velikom 

broju zemalja Starog kontinenta. 

U tranzicijskim zemljama stanje je lošije nego 

drugdje što se tiče rada trgovina nedjeljom jer su 

u mnogima baš bivše „elite“ najspremnije prihvatile 

logiku profita neoliberalnog kapitalizma, 

pa tako i rada „24 sata na dan i 7 dana u tjednu“. 

A u njihovim trgovinama prve su žrtve nedjeljne 

tlake žene i majke, nezamjenjive nositeljice zajedništva 

obitelji. Pred blagajnama i tezgama ovih 

ropkinja nezajažljivog kapitala svake nedjelje 

promiču rijeke ovisnika potrošaštva i Mamono- 



vih „hodočasnika“. Države popuštaju pred apsurdnom 

tvrdnjom da će tako biti većeg prometa 

i više poreza, a nitko da primijeti da kupovna 

moć ljudi nije rastezljiva, nego ograničena veličina, 

pa će ljudi i u šest dana potrošiti isto koliko i 

u sedam. Ili možda ipak više od zarađenoga pa 

upasti u dužničko ropstvo, jer neoliberalna ideologija 

potiče na „egzuberantnu potrošnju“, kako 

je to volio govoriti „otac“ američke financijske 

krize, Alan Greenspan, bivši predsjednik središnje 

banke SAD-a. 

Ima li Europska unija (EU) kakve nadležnosti 

na tom području i može li ta zajednica, što bi 

Nepoštivanje nedjeljnog odmora 

povećava radne rizike, ugrožava 

fizičko i mentalno zdravlje radnika, 

narušava društvovnu koheziju i 

susrete, onemogućuje istovremeno 

sudjelovanje građana u kulturnom, 

političkom, građanskom i vjerskom 

životu. 

po vlastitim pravilima trebala biti „socijalno tržišno 

gospodarstvo“, zaštititi nedjelju od neoliberalnog 

ugrožavanja? Jednoznačan odgovor na 

to pitanje nije lako dati, jer evo kako stvari stoje. 

EU je već u dva navrata svojim smjernicama (directives) 

nastojala odrediti kako regulirati radno 

vrijeme i odmor, prvi put 1993., a drugi put 2000. 

godine. Smjernica iz 1993. sadržavala je zaštitu 

nedjelje „u načelu“, kao minimalni tjedni odmor 

(čl. 5.), ali je u obrazloženju to ipak ostavljala 

slobodi država članica. Smjernica iz 2000. godine 

ukinula je pak taj čl. 5, jer je 1996. Sud pravde 

Europskih zajednica to zahtijevao nakon jedne 

tužbe Velike Britanije, koja je tražila da EU uopće 

ne regulira pitanja radnog vremena i odmora 

pa da radni tjedan mogne biti i duži od 48 sati. 

Sud je pravde odbio tu tužbu, ali je ipak ustvrdio 

da europski zakonotvorac (Vijeće ministara i 

Parlament) nije objasnio zašto bi nedjelja kao dan 

odmora imala pozitivnijeg utjecaja na „zdravlje i 

sigurnost“ radnika od kojeg drugog dana u tjednu. 

Sud je dakle ipak ostavio otvorena vrata dokazivanju 

da je nedjelja od najvećeg pozitivnog 

utjecaja na „zdravlje i sigurnost“ radnika. U tu 

svrhu Europska komisija je posljednjih godina 

konzultirala „socijalne partnere“ – poslodavatelje 

i sindikate – i njezin je posao sada pri kraju. 

tom su se pitanju oglasile i brojne crkve, 

O pa tako i Komisija biskupskih konferencija 

država članica EU (COMECE), navlastito povodom 

odluke njemačkog trgovačkog lanca Real 

da svoje 4 veletrgovine u Rumunjskoj drži otvorenima 

i za Božić i za Novu godinu 2012. Međutim, 

navedenom dokazivanju prionula je velika 

mreža nevladinih udruga i koordinacija, crkava 

i biskupija, kao i sindikata radnika i poslodavatelja, 

pod nazivom Europski savez za nedjelju 

(European Sunday Alliance – www.europesundayalliance.eu). 

Taj Savez (ESN) namjerava iskoristiti 

mogućnost „građanske inicijative“, koja je 

počela funkcionirati u EU od 1. travnja o. g., i 

predložiti donošenje nove smjernice o radnom 

vremenu i odmoru koja bi zaštitila neradnu nedjelju. 

Za takvu inicijativu potrebno je milijun 

potpisa EU građana iz najmanje sedam država 

članica, kao i to da predmet inicijative spada u 

nadležnost Europske komisije. Šanse ESN da u 

tome uspije – tj. da EU ozakoni obvezu država 

članica da poštuju neradnu nedjelju – nisu velike 

jer, premda će se Europska komisija proglasiti 

nadležnom za tu materiju, ona će se vjerojatno 

zakloniti za načelo supsidijarnosti po kome države 

članice mogu same djelotvorno i na vlastit 

način, tj. vodeći računa o svojim kulturnim i gospodarskim 

prilikama i navadama, regulirati tu 

materiju. 

ESN bi međutim mogao ukazati da je neradna 

nedjelja od bitnog utjecaja ne samo na pomirenje 

radnog i obiteljskog života – što je jedan od 

ciljeva EU (čl. 93. Lisabonskog ugovora i Povelje 

temeljnih prava) – nego i to da nepoštivanje 

nedjeljnog odmora povećava radne rizike, jer 

ugrožava fizičko i mentalno zdravlje radnika; jer 

narušava društvovnu koheziju i susrete; jer onemogućuje 

istovremeno sudjelovanje građana u 

kulturnom, političkom, građanskom i vjerskom 

životu. U tu svrhu ESN je pozvao sve ljude dobre 

volje, udruge i crkve da mu se pridruže, te 

da 4. ožujka 2012. proglase Europskim danom 

neradne nedjelje i u taj dan razviju vlastite akcije 

obavještavanja, zahtijeva i prosvjeda eda bi 

pokazali da je – „šabat stvoren radi čovjeka“ (Mt 

2, 27). Hoćemo li se i mi pridružiti tom plemenitom 

pozivu? 

95

96 

Pomogla ti si svome puku 


ovijest stanovnika Sinja i Cetinskog kraja, 

izrazito raznolika i bogata, započela je već 

u prethistorijskim razdobljima, ali u pojedinim 

povijesnim intervalima iznimno teško ju je pratiti, 

najčešće zbog nedostatka izvora ili nedovoljne 

njihove istraženosti. Ipak, spomenuti povijest Sinja, 

a pritom se odmah ne sjetiti slavne pobjede 

nad Osmanlijama 1715. godine čini se gotovo 

nemoguće. O slavnoj bitci napisano je poprilično 

toga, dok o samim početcima i dotadašnjem 

toku borbi Cetinjana s Osmanlijama nemamo 

mnogo historiografskih svjedočanstava, a i ona 

postojeća treba uzimati s rezervom jer se podatci 

razlikuju od izvora do izvora. 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. P 

Sinj na razmeđi kršćanstva i islama 

između 1513. i 1715. godine 

Piše: Ivana ŠABIĆ 

Dalmatinski su Hrvati rat s Turcima počeli shvaćati kao svoj vlastiti: oni se 

nisu borili za Veneciju, nego za slobodu svoga rodnog kraja, a kako su 

pojam oslobođenja od Turaka spajali s pojmom dolaska pod najbližeg 

kršćanskog vladara, oni su se borili i kao kršćani protiv „nevjernika“. 

Važno je očuvati uspomenu ne samo 

na ovu slavnu bitku i njene heroje, 

nego i na sve ostale naše junačke 

pretke koji su, unatoč malobrojnosti i 

slaboj naoružanosti, odlučno ustajali 

u obranu svoje slobode i vjere protiv 

onih koji su ih stoljećima ugrožavali. 

Zaista, povijest borbi naših predaka s osmanlijskim 

„nevjernicima“ započela je mnogo ranije. 

Velika pobjeda 1715. godine nije bila tek izoliran 

povijesni događaj, već joj je prethodilo dugotrajno 

razdoblje turskog tlačenja, zločina, nepravda i 

opsada koje su u konačnici rezultirale pobunom 

sinjskog puka protiv tiranije turskih „nevjernika“ 

i hrabrim nastojanjem da se protjerivanjem 

neprijatelja iz naših krajeva zauvijek učvrsti granica 

s Osmanskim Carstvom i obrani hrvatski 

teritorij, diljem kršćanske Europe prozvan antemurale 

christianitatis. Upravo zbog toga važno je 

očuvati uspomenu ne samo na ovu slavnu bitku 

i njene heroje, nego i na sve ostale naše junačke 

pretke koji su, unatoč malobrojnosti i slaboj 

naoružanosti, odlučno ustajali u obranu svoje 

slobode i vjere protiv onih koji su ih stoljećima 

ugrožavali. 

„Antemurale christianitatis“ 

U mukotrpnoj borbi za opstanak pred osmanlijskim 

nasrtajima Hrvatska je postala predziđe 

kršćanstva već krajem XV. stoljeća. U drugoj 

polovici tog stoljeća, na putu iz osvojene Bosne 

(1463.) i Hercegovine (1482.) prema priobalnim 

gradovima pod upravom Republike Svetog 

Marka, Turcima se ispriječila i sinjska tvrđava. 

Grad smješten uz zapadni rub prostranog Sinjskog 

polja, na raskrižju važnih prometnica koje 

iz priobalja vode u unutrašnjost, i Mlečanima i 

Osmanlijama bio je važna strateška točka nad 

kojom su i jedni i drugi stoljećima nastojali uspostaviti 

kontrolu. 

Osmanlije su se na ovom prostoru pojavljivale 

već kroz XV. stoljeće, a priliku da grad zauzmu 

uočili su nakon što je izumrla obitelj Nelipić, 

gospodari „kraljevskog grada Sinja“ s Cetinskom 

kneževinom, koju su dobili kao leno od 

kralja Ludovika I. (1342.-1382.). Prvi turski upad 

u Cetinski kraj dogodio se 1415. godine, za vrijeme 

drugog kneza iz ove porodice, Ivana III. (Ivaniša). 

Nakon njegove smrti 1434. godine, leno se 

pokušalo prebaciti na njegova zeta Frankapana 

jer Nelipići više nisu imali muških potomaka. 

Međutim, kralj Sigismund (1387.-1437.) zatražio 

je povratak lena, što je Frankapan uporno 

odbijao. U borbi s kraljevskom vojskom, Frankapan 

je iznenada umro, a njegova udovica grad 

je 1437. godine predala u ruke braći Talovac, da 

bi 1459. Cetinsku kneževinu preuzeo novi dal- 

97

98 

matinski ban Pavao Špirančić, koji je tako postao 

cetinskim knezom. 

Ove borbe oko nasljedstva Nelipića iskoristili 

su Osmanlije, koji su odmah pošto su zauzeli 

Bosnu počeli provaljivati u susjedne krajeve. 

Time su započela velika stradanja cetinskog stanovništva, 

strah od otimanja i zarobljavanja te, u 

skladu s tim, velika iseljavanja stanovništva prema 

primorju ili sjeveru. Premda je kralj Matijaš 

Korvin (1440.-1490.) u sinjsku tvrđavu postavio 

kraljevske kaštelane, a i Mletačka Republika je 

katkad slala slabu pomoć, obrana granice i dalje 

je ostala gotovo potpuno nedjelotvorna, prije 

svega zbog manjka ljudstva, hrane i oružja. Sinjska 

utvrda, dotada uvelike zapuštena od hrvatsko-ugarske 

države, djelomično je obnovljena 

između 1506. i 1512. godine kada su utvrđene 

njene zidine i kule te dostavljena hrana, oprema, 

oruđe i oružje. 

Ipak, unatoč obnovi, Osmanlije su neprestano 

nastojale osvojiti grad, u čemu su prvi put 

uspjeli već u lipnju 1513. godine. Bio je to njihov 

drugi pokušaj, jer je onaj prethodni, u siječnju 

iste godine, onemogućila razlivena Cetina, nakratko 

spasivši Sinj od turskih osvajača. U povijesnim 

izvorima spominju se i daljnji upadi u 

Cetinsku knežiju, primjerice, 1515,. 1522. i 1524. 

godine. Dim popaljenih sela i varoši ispod i 

okolo sinjske tvrđave, ubijanje i otimanje ljudi i 

stoke, rušenje kuća i crkava postalo je cetinska 

svakidašnjica. Upadi su na neko vrijeme prestali 

dolaskom bosanskog Gazi Husref-bega (1480.- 

1541.), u čije je ruke stanoviti Ivan Bilić 1536. 

godine predao grad. Iduće godine, kada je Gazi 

Husref-beg osvojio klišku tvrđavu i uspostavio 

kliški sandžak, Sinj je izgubio stratešku važnost 

i od nekadašnjeg uglednog „kraljevskog grada“ 

postao tek turska varoš (kasaba), a cijela Cetinska 

krajina turski pašaluk. 

Međutim, kada je Mletačka Republika, nakon 

više od stoljeća, 1648. godine ponovno vratila 

vlast nad Klisom, Sinj je zadobio staru važnost 

jer je opet stekao ulogu posljednje turske predstraže 

prema mletačkim posjedima. Tvrđava Sinj 

i naselje podno nje (podvaroš), kao i cijela današnja 

Cetinska krajina, našli su se tako u graničnim 

previranjima kršćanstva i islama sve do prve 

četvrtine XVIII. stoljeća. Pred osmanskom prijetnjom, 

Cetinska knežija naglo se pretvorila u 

krvavo bojno polje između dva oprečna svijeta, 

dvije nepomirljive vjere, dva različita naroda. 

Za vrijeme turske vlasti pučanstvo Cetinske 

krajine pretrpjelo je goleme tegobe i nedaće, nasilja 

i bespravlja, glad i kugu, i to posebno za 

vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.). Stanovništvo 

varoši mahom je izbjeglo pred osmanlijskim 

osvajačima u strahu da im se ne dogode nepravice, 

oporezivanja i islamizacija koja se tada vršila 

u osvojenoj Bosni. Turski zemljoposjednici (begovi) 

naselili su imanja po sinjskoj okolici koju 

su nadzirale brojne kule, a tek malobrojna sela u 

brdovitijim krajevima Cetinske krajine zadržala 

su se u posjedu kršćanskih obitelji. Iseljavanjem 

domaćeg stanovništva i kolonizacijom muslimana, 

Sinj je i duhovno gotovo u cijelosti postao 

osmanlijski. 

Kandijski/Kretski rat (1645.-1669.) 

Za vrijeme rata za Kretu (1645.–1669.) Mlečani 

su uložili velike napore da od Osmanlija spase 

ostatak svojih posjeda na istočnoj obali Jadrana. 

Godine 1648. mletački je general Leonardo Foscolo 

(1646.—1650.), uz pomoć vojske don Stjepana 

Šurića, osvojio Drniš, Knin i Klis, a potom je 

pokušao vratiti i Sinj. Međutim, paljba turskih 

topova s grada ubrzo ga je prisilila da se povuče. 

Grad smješten uz zapadni rub 

prostranog sinjskog polja, na raskrižju 

važnih prometnica koje iz priobalja 

vode u unutrašnjost, i Mlečanima i 

Osmanlijama bio je važna strateška 

točka nad kojom su i jedni i drugi 

stoljećima nastojali uspostaviti 

kontrolu. 

Ipak, kada je Venecija nakon mukotrpnih pregovora 

sklopila mir s Turcima 1669. godine, vratila 

im je sva mjesta u Dalmaciji, osim Klisa. Bio je to 

prvi put u stoljetnoj povijesti svoga širenja da je 

Osmansko Carstvo izgubilo tako golem teritorij, 

koji je uključivao cijelu Ugarsku i gotovo sve dijelove 

osvojene Hrvatske. 

S druge strane, dok su vođe iznova krojile 

granice, među običnim pukom dogodila se 

važna promjena: ljudi više nisu mogli mirovati 

i prekriženih ruku promatrati sva ta nesretna 

događanja, već su nekoliko puta ustajali protiv 

Turaka te provaljivali u njihovu zemlju. Dalma- 



tinski su Hrvati rat s Turcima počeli shvaćati kao 

svoj vlastiti. Oni se nisu borili za Veneciju, nego 

za slobodu svoga rodnog kraja, a kako su pojam 

oslobođenja od Turaka spajali s pojmom dolaska 

pod najbližeg kršćanskog vladara, oni su se 

borili i kao kršćani protiv „nevjernika“. Pa iako 

ovaj rat Mlečanima nije donio veća teritorijalna 

osvajanja u Dalmaciji, probudio je zagorskog seljaka, 

koji se od mirnog stočara i zemljoradnika 

pretvorio u naoružanog krajišnika, uvjerenog da 

je sposoban suprotstaviti se neprijatelju te zajedno 

s mletačkom vojskom poduzimati veće vojne 

akcije. Zbog svih nevolja koje su im „nevjernici“ 

priuštili, opće protutursko raspoloženje u narodu 

poticali su posebno franjevci. 

Mlečani su iskoristili protuturski bunt hrvatskog 

naroda, organiziranog oko svojih glavara i 

svećenika, za njegovo novačenje pod zastavom 

Svetog Marka. Stoga se čekao novi rat, još više 

zbog toga što su se posljedice prethodnog teško 

popravljale, trgovina je postala nesigurna, a 

ispaša stoke vrlo opasna. Već veliki turski poraz 

od kršćanske vojske pod Bečom 11./12. ruj- 

na 1683. godine, kada je potučen Kara-Mustafa 

paša (1634.-1683.) i njegova vojska od 200.000 

ljudi, odredio je daljnji razvoj događanja. Nakon 

toga, vjera u poraz Turaka zahvatila je sve. 

U listopadu 1683. godine dalmatinski su Hrvati, 

zajedno s pobunjenim Ličanima, napali Turke te 

im oteli Obrovac, Plavno, Ostrovicu, Benkovac, 

Drniš i Skradin. Početkom 1684. godine Turci su 

još držali samo Knin i Sinj, sve u doba dok je Venecija 

s njima bila u miru. 

Prvi morejski/bečki rat (1684.-1699.) 

Napadi hajduka na Turke po sinjskoj okolici 

nastavili su se, posebno nakon što je Mletačka 

Republika ušla u Svetu ligu pape Inocenta 

XI. (1611.-1689.) i službeno stupila u rat protiv 

Osmanlija. Napredovanje kršćanske vojske pratili 

su ustanci naroda koji se dobrovoljno stavio 

u službu najbližem krćanskom vladaru, mletačkom 

duždu. Ulaskom Republike Svetog Marka 

u rat uslijedili su pokušaji zauzimanja sinjske 

tvrđave te su u samo tri godine poduzete čak tri 

veće opsade. 

99

100 

Najprije su 1684. godine samostalno pokušali 

krajišnici. Naime, u rujnu se u Zadru, pod općim 

providurom Domenicom Mocenigom (1684.), sastalo 

ratno vijeće na kojem je prihvaćen prijedlog 

glavnog zapovjednika, Grimaldija, da se najprije 

krene na Sinj. Glavari su se oslanjali na riječi 

puštenog zarobljenika, Splićanina Ivana Kračića, 

da Sinj čuva samo 70 sejmena (pripadnici turske 

janjičarske pješadije) i 200 preplašenih nenaoružanih 

građana. Međutim, opći providur Pietro 

Valier (1685.-1686.) nije bio previše oduševljen. 

Mlečani se naposljetku uopće nisu usudili krenuti 

u vojnu akciju te su je domaći vojnici odlučili 

poduzeti sami. Iz kliške tvrđave, pod zapovjedništvom 

Alvisea Marcella, uzeli su jedan 

top, jedan mužar te nešto praha i olova. Putujući 

noću, dana 21. listopada stigli su pod Sinj. Grupa 

vojnika izazvala je posadu tako da su neki izišli 

iz tvrđave, pa je nastala kraća borba u kojoj su 

poginula dvojica krajišnika. Na to je Stojan Janković 

(1635.-1687.), „capo principale di Morlacchi“ 

(„glavni vođa Morlaka“) s 200 konjanika navalio 

na tvrđavu, a turski su se vojnici povukli. Ipak, 

bojeći se vojne pomoći Osmanlijama iz Livna, 

krajišnici su se već sutradan povukli, a sam je 

Valier obavijestio mletačku vladu o neuspjehu. 

Idućeg je proljeća Marin Michieli (1685-1686), 

izvanredni mletački providur, stigao u Cetinsku 

krajinu sa 7.000 vojnika, uključujući i krajiške 

postrojbe. Došavši osobno pod grad, Michieli je 

započeo napadati 1. travnja 1685. godine, a pridružila 

mu se i vojska providura Pietra Valiera 

(1.500 pješaka, nekoliko četa konjanika i 3.000 

dalmatinskih krajišnika), okupljena pod Klisom. 

Napad je potrajao sedam dana, ali ostao je bezuspješan 

jer je Turcima u pomoć stigla vojska 

koju su bili skupili bosanski i hercegovački paše. 

Prema fra Ivanu Markoviću, tu vojsku činilo je 

10.000 ljudi, dok Martin Vrgoč piše da ih je bilo 

upola manje. U svakom slučaju, Valier je pred 

tursku vojsku poslao harambašu Nikolu Žanka, 

koji je udario na turski logor iznad Hana. Međutim, 

pokolebani brojnošću i snagom osmalijske 

vojske, borci su napustili svoje položaje, pa 

je preplašeni Valier morao uzmaknuti. Sutradan 

su Turci prešli Cetinu i razbili Valierovu vojsku, 

koja je ostavila na polju više od 300 mrtvih vojnika. 

Poneseni takvim razvojem događaja, Turci 

su krenuli prema Klisu i upali u Splitsko polje. 

Ali upravo kada se činilo da je prevaga na turskoj 

strani, Hrvati, optuženi od Venecijanaca za 

kukavičluk, prikupili su svoje snage i krenuli se 

braniti. Odbijen je turski napad na Duare, što je 

iskoristio Stojan Janković koji je upao u Bosnu i 

Hercegovinu, gdje su domaće dobrovoljne formacije 

na turskom teritoriju porušile nekoliko 

kula te opljačkale taj kraj. 

Zbog poraza kod Sinja, mletačka vlada je 

smijenila Valiera prije uobičajenog roka od dvije 

godine i za općeg providura poslala u Dalmaciju 

Girolama Cornara (1686-1689). Novi je 

providur također htio okušati bojnu sreću pod 

Sinjem, čijim bi osvojenjem osigurao Klis, ali i 

cjelu Dalmaciju. U jednom dokumentu iz Tajnog 

vatikanskog arhiva stoji da je započeo skupljati 

vojsku Morlaka i drugih plaćenika u Splitu. Potom 

je uredio artiljeriju i sakupio vojsku od 2.000 

redovitih vojnika, 1.000 galijota, 3.000 krajišnika 

i 600 plaćenika-konjanika. Uoči pokreta, providur 

je u Sinj poslao dva izaslanika da od sinjskog 

zapovjednika Omer-age zatraže predaju 

tvrđave, ali Turci su odgovorili da se ne boje jer 

očekuju pomoć iz Hercegovine. Nakon njihova 

povratka s ovakvim izvješćem, 19. rujna vojska 

se uputila prema Sinju, prethodno primivši blagoslov 

splitskog nadbiskupa Stjepana I. Cosmija 

(1629.-1707.). 

Mletačka vojska osvanula je pod Sinjem 25. 

rujna 1686. godine. Prema slici iz tog vremena, 

glavni je logor bio smješten u blizini današnjih 

Vučkovića kuća. Serdar Stojan Janković i don 

Ivan Filipović Grčić (1660.-1715.) okupili su ljude 

koji su krenuli preoteti grad iz neprijateljskih 

ruku. Jankoviću je pošlo za rukom čak i da zarobi 

ženu i sina sinjskog paše. Ovako fra Josip Soldo 

opisuje kraj bitke: „Nakon tri dana napada, 

pješadija se učvrstila na Korlatu gdje se ukopala. 

[...] Teškim udarcima nedaleko od vratiju dana 

28. rujna probijen je zid i plaćenici su oko 20 sati 

Zbog napada na pogranična 

područja turske su se vlasti iskaljivale 

na narodu i posebno svećenstvu, 

smatrajući ga nosiocem nemira, zbog 

čega su fratri iz ramskog samostana 

odlučili prijeći u Sinjsku krajinu. Poslije 

odlaska iz Rame franjevci su zapalili 

samostan, a po tradiciji to je učinio 

sam gvardijan fra Stipan Matić, kako 

ga neprijatelj ne bi iskoristio za sebe. 



Vezano za razdoblje uspostave 

mletačke uprave u Sinju valja 

spomenuti i početak urbanizacije 

današnjeg grada. U to vrijeme podno 

sinjskog Grada započela je izgradnja 

novog franjevačkog samostana i 

crkve Gospe Sinjske. Gradnja crkve 

počela je 1699. godine i trajala je do 

1712. godine. 

prodrli u grad, a za njima vojnici i krajišnici. 

Iako je nadmoć napadača bila očita cijelo vrijeme 

tijekom opsade, branitelji se nisu predavali 

jer su očekivali pomoć hercegovačkog paše. [...] 

U mraku, u krvavoj borbi, slomljen je teški otpor. 

Prvi je u tvrđavu ušao kapetan Ivan Alberti. 

Nakon dva sata borbe neprijatelj se povukao u 

glavnu kulu i u drugu ogradu. Trebao je još jedan 

sat očajne borbe dok nije pala glavna kula. 

Na njoj je zalepršala zastava sv. Marka. Time su 

Mlečani dobili važnu tvrđavu koja je gospodarila 

plodnom, ali gotovo potpuno napuštenom 

krajinom, prostorom koji je bio jaka predstraža 

tvrdom Klisu.“ 

Prema nekim izvorima stradalo je oko 50 neprijateljskih 

vojnika, oteto dosta materijala, zarobljeno 

nekoliko žena i oslobođeno oko 30 zarobljenih 

kršćana. U spomenutom dokumentu 

iz Vatikana, pak, zapisano je da su Mlečani ubili 

oko 230 Turaka, ostavivši žive samo neke žene 

i djecu koje su zatekli u tvrđavi. Opći providur 

priznao je da su i na njihovoj strani mnogi časnici, 

vojnici i krajišnici poginuli, a preko 150 ih 

je bilo ranjeno. U izvještaju je pohvalio časnike i 

krajišnike, a među onima koji se izrijekom spominju 

bili su: sinjski harambaša Nikola Žanko, 

Stojan Janković, koluneo Marijanović, kaštelanski 

knez Frano Radoš, varoško-splitski kapetan 

Ivan Alberti, pjesnik Jeronim Kavanjin, harambaša 

Mate Nakić i fra Mate Juranović. Iz jednog 

spisa (1688.) doznaje se da je u borbama sudjelovao 

splitski kanonik Petar Vukoslavić – Luposignoli, 

kao i više drugih kanonika te vojni kapelan 

Nikola Bijanković, kasnije makarski biskup. 

Radostan zbog ove sjajne pobjede, nadbiskup 

Cosimi je u pismu sv. Saboru kardinala u Rimu 

istaknuo kako se oslobođenjem Sinja njegovoj biskupiji 

vratila „prekrasna cetinska županija, koju 

darovaše spljetskoj crkvi stari hrvatski kralj“. Pi- 

sao je: „Jučer u 21 sat, dok se Split, okupljen u 

oratoriju sv. Filipa klanjao Presvetom, zauzeta je 

sinjska tvrđava silom oružja, važnija po posljedicama 

nego to izgleda, jer na taj način ostaje pod 

vlašću Republike vrlo lijep i vrlo plodan kraj od 

60 milja dug i malo manje širok, a uz to se otvara 

put zaposjednuću cijele Hercegovine... Ja ću što 

prije poći u spomenuto mjesto da uredim stvari 

koje se tiču Crkve i pobožnosti kod onih novih 

zagoraca, ali će biti potreban stanovit broj svećenika.“ 

Naravno, odmah poslije toga u Cetini se 

počeo razvijati kršćanski puk i duh. 

Nakon zauzimanja Sinja 1686. godine mnogi 

od stanovnika koji su prije pobjegli prema moru 

ili na dalmatinske otoke vratili su se na svoju djedovinu, 

dok je većina islamiziranih stanovnika 

pobjegla iz Krajine prema Bosni. Međutim, stanovnici 

nisu imali stalne duhovne službe, nego 

su ih, poput misonara, periodično posjećivali 

fratri iz Visovca i drugih samostana, ili svećenici 

iz Poljica i drugih mjesta splitske biskupije. Po 

oslobođenju od Turaka u Sinju je odmah načinjena 

nova crkva na čast sv. Mihovila Arhanđela. 

Turska džamija, ispod grada, pretvorena je u crkvu 

sv. Jeronima. O samoj crkvi svetog Jeronima 

nije se sačuvala nikakva uspomena, ali sigurno je 

da se nalazila na mjestu gdje je danas groblje sv. 

Frane, jer se iz mletačkih izvora zna da je tu bila 

nekadašnja turska džamija. 

Ipak, kako se očekivalo, Turci nisu mogli prežaliti 

gubitak Sinja te se već 1. travnja 1687. godine 

Mehmed-paša Atlagić (1686.-1688.), rodom 

Cetinjanin, s 13.000 do 15.000 pješaka i 4.500 

konjanika s topovima spustio preko Prologa da 

preotme grad. Međutim, Coronaro je u Sinju bio 

ostavio posadu od 150 vojnika pod zapovjenikom 

Antonijem Bolanijem, kojemu su u pomoć pohitali 

Firentinac Nicolo del’ Borro, Antonio Zeno i 

Stojan Janković sa svojim ljudima. Saznavši da 

je turska vojska opkolila Sinj, sam Coronaro je 

okupio čete krajišnika u Solinu te pohitao prema 

gradu. Došavši u Dicmo, dao je ispaliti šest topova 

u znak Sinju da stiže pomoć, na što su se Turci 

preplašili i pobjegli preko Cetine prema Livnu. 

No za njima su se u potjeru otisnuli serdar Stojan 

Janković i don Ivan Filipović Grčić, sa svojim 

krajišnicima. Oni su u boju u Smradovu sasijekli 

oko 200 turskih glava te u žestokom sukobu kod 

Hana pogubili do 2.000 Turaka. 

Nakon tog turskog pokušaja, Coronaro je naredio 

serdaru Jankoviću da digne na oružje sve 

101

102 

krajine i krene na tursku zemlju. On je zbog toga 

upao u Bosnu, porobio i potpalio Livno, Duvno i 

druga mjesta, te prodro u ramsku kotlinu. Nedaleko 

od izvora rijeke Rame, u mjestu Šćit, nalazio 

se franjevački samostan sv. Petra. Polovicom 

listopada 1687. godine fratri su iz njega uzeli 

čudotvornu sliku Majke Božje (postoje naznake 

da se slika nalazila u Sinju do turskog osvajanja 

1536. godine, kada su je fratri odnijeli u Ramu) te 

krenuli put Dalmacije. Naime, zbog napada na 

pogranična područja turske su se vlasti iskaljivale 

na narodu i posebno svećenstvu, smatrajući ga 

nosiocem nemira, zbog čega su fratri iz ramskog 

samostana odlučili prijeći u Sinjsku krajinu. Poslije 

odlaska iz Rame franjevci su zapalili samostan, 

a po tradiciji to je učinio sam gvardijan fra 

Stipan Matić, kako ga neprijatelj ne bi iskoristio 

za sebe. U ispravama sinjskog providura Lorenza 

Zorzija iz 1688. godine navodi se kako je 35 

franjevaca stiglo s narodom iz Bosne. Prema nekim 

izvorima, iz Duvna u Dalmaciju pošlo je 400 

kršćanskih kuća, ne brojeći mnoge koji su im se 

pridružili od Rame i Livna. Ti su se doseljenici 

smjestili podno i u okolici Sinja, a jedan od dokaza 

o tome je i natpis s Gospina oltara u Sinju, 

na kojem stoji da je sveta slika donesena u Sinj 

godine 1687: „...Rama fugientes, secum huc detelerunt 

a. 1687“ (Pobjegavši iz Rame, sa sobom je ovdje 

donesoše godine 1687.). 

No, ni idućih godina nije bilo mira. Turci su 

prodrli u Cetinsku krajinu u okviru općeg napada 

na Dalmaciju 1690. godine. I tada su odbijeni, 

ali ubili su do 20 ljudi, 150 zarobili te opljačkali 

žito i odveli stoku. Oko te godine na sinjsko područje 

doseljavaju se i obitelji iz Poljica, a poslije 

i izbjeglice iz Hercegovine. Tim seobama, uz 

one ranije iz Bosne, mijenja se slika stanovništva 

Sinjske krajine. Cetinjani su 1691./1692. sudjelovali 

u napadu na Kupreško, Glamočko i Livanjsko 

polje. Među junacima ponovno se istaknuo 

don Ivan Filipović Grčić, vojni kapelan, koji je, 

uz fra Pavla Vučkovića, bio vođa Cetinjana. Cetinski 

krajišnici su 1697. godine provalili prema 

Livnu i Mostaru, dok je posljednja godina tog 

rata (1698.) prošla u znaku obnovljenih turskih 

napada. Oni su osvojili kule na Hanu, a u kuli 

na Čitluku poubijali su sve branitelje, osim fra 

Pavla Vučkovića (1658.-1735.) koji je poznavao 

turski jezik, pa ga je nepismeni turski zapovjednik 

Mustafa-paša Daltaban (1698.) uzeo za tajnika 

i odveo u ropstvo. Kada je paša 1703. godine 

u Bagdadu ubijen, fra Pavao je pobjegao i preko 

Carigrada, Mletaka i Rima vratio se u Sinj. Turci 

su, osim toga, zauzeli i Obrovac, Glavaš, Potravlje, 

stražu na Prologu, Čačvinu i kulu kod Trilja. 

Mirovnim ugovorom u Srijemskim Karlovcima 

1699. godine Mlečani su dobili tvrđave Knin, 

Vrliku, Sinj, Zadvarje, Vrgorac, Čitluk i Gabelu 

na Naretvi s granicom udaljenom sat hoda od 

njih. To je takozvana linea Grimani ili Nova stečevina 

(Acquisto Nuovo) Mletačke Republike. 

Vezano za to razdoblje uspostave mletačke 

uprave u Sinju valja spomenuti i početak urbanizacije 

današnjeg grada. U to vrijeme podno 

sinjskog Grada započela je izgradnja novog 

franjevačkog samostana i crkve Gospe Sinjske. 

Gradnja crkve počela je 1699. godine i trajala je 

do 1712. godine. Nasuprot crkvi i samostanu, 

1713. godine gradi se i mala tvrđavica Kamičak 

i uz nju Kvartir za smještaj mletačke vojske. Ti 

prvi građevinski zahvati izvan zidina starog grada 

Sinja odredili su središte i osnovni urbanizam 

budućeg i današnjeg grada. 

Drugi morejski rat (1714.-1718.) – 

„Sinjski rat“ 

Međutim, ni u narednom razdoblju nije bilo 

spokoja. Ne prihvaćajući odredbe mira iz Srijemskih 

Karlovaca, Turci su pažljivo pripremali 

ofenzivu kojom bi vratili zemlje u Dalmaciji. 

Krajem 1714. godine Porta je službeno objavila 

rat Mletačkoj Republici. Nakon brojnih uspjeha 

u Dalmaciji koji su odmah uslijedili, Turcima se 

činilo da je samo pitanje dana kad će zasluženo 

zauzeti svoj najveći plijen – sinjsku tvrđavu. Konačno 

se 5. kolovoza turska vojska utaborila tri 

milje od sinjske tvrđave, da bi dva dana poslije 

Mustafa-paša Čelić (1715.-1719.) pod prijetnjama 

zatražio njenu predaju bez ikakva otpora, 

smatrajući to turskim pravom. Ali Čelić nije ni 

sanjao da će tog kolovoza 1715. godine hrabri 

puk Sinja i Cetinske krajine ispisati najslavnije 

stranice svoje povijesti. Don Ivan Filipović Grčić 

po glasniku je poručio da je njegova dužnost kao 

predstavnika grada odbiti bilo kakav dogovor i 

braniti tvrđavu do zadnje kapi krvi. Istovremeno, 

vjerni franjevci, duhovni vođe sinjskog puka, 

postavili su Gospinu sliku na oltar sv. Barbare u 

tvrđavnoj crkvici, gdje se nalazila za čitavo vrijeme 

turske opsade. 



Istoga je dana započela opsada. Ovisno o 

izvorima, u sinjskoj tvrđavi bilo je od 700 do 

1.500 branitelja, dok je s druge strane turskih 

vojnika bilo oko 60.000, a među njima i 5.000 

Tatara. Enes Pelidija u knjizi „Bosanski vilajet“ 

zaključuje da su te snage predstavljale gotovo 

četvrtinu sveukupnih vojnih snaga tadašnjeg 

Osmanlijskog carstva. U noći sa 7. na 8. kolovoza 

Turci su, doduše čitavo vrijeme ometani 

braniteljskom pucnjavom s tvrđave, kopali rovove 

želeći tako tvrđavu čitavu opkoliti. Unatoč 

hrabrosti sinjskih junaka, međutim, u narednih 

je nekoliko dana tvrđava bila gotovo razrušena. 

Ali Sinjani su i dalje velikodušnom hrabrošću 

odbijali svaki neprijateljski napad. Mnoštvo je 

osmanskog ljudstva ostajalo beživotno ležati na 

tlu pored onih koji su se i dalje borili, ali uzalud. 

Branitelji su čvrsto vjerovali da je 

spasonosna pobjeda djelo Božje ruke, 

dar njihove nebeske zaštitnice Gospe: 

kod cijelog naroda stvorio se ponos, 

prisutan i u današnjoj svijesti. 

Poraz Mustafa-paše Čelića bio je neizbježan, tim 

više kad su oni preživjeli pobjegli glavom bez 

obzira preko Cetine, ne obazirući se na prijetnje 

svojih zapovjednika. Sreća, a još više, kako 

su sami Sinjani vjerovali, Božja pomoć bila je na 

strani branitelja. U turskom su taboru izbile prepirke 

i optužbe, neslaganja koja su u konačnici, 

zajedno s nestašicom hrane i vode, neočekivano 

visokim brojem poginulih te dizenterijom koja je 

kosila njihove redove, rezultirala općim padom 

morala i vojnika i zapovjednika. U noći s 14. na 

15. kolovoza neprijatelji su se uputili natrag u 

Bosnu. Podno sinjske tvrđave i na Sinjskom polju 

ostavili su odbjegli Osmanlije svoj tabor s ratnom 

opremom, ali i beživotna tijela svojih sunarodnjaka. 

Onodobni izvori pišu da je poginulo 

više od 10.000 Turaka, dok je domaćih vojnika 

poginulo 35, a ranjeno 46. 

A Sinjani? Oni su čvrsto vjerovali da je spasonosna 

pobjeda djelo Božje ruke, dar njihove nebeske 

zaštitnice Gospe. Kod cijelog naroda stvorio 

se ponos, prisutan i u današnjoj svijesti. Fra 

J. Soldo je u tom smislu zapisao: „Turski vojnici 

nisu mogli dokučiti kako se može održati relativno 

mala posada pred njihovim snažnim udar- 

cima. Stoga se nametao odgovor da braniteljima 

pomaže neka otajstvena, nebeska sila. A ona je i 

pomagala. Branitelji su u prelijepoj skromnoj slici 

našli moćni zagovor koji im je preko franjevaca 

ulijevao vjeru u slobodu svog naroda, i da su 

oni spasitelji cijele Dalmacije. Stoga su i izdržali.“ 

Svi u sinjskoj tvrđavi bili su uvjereni da im je 

Bog Gospinim posredovanjem udijelio milost da 

obrane domovinu, pa su tako časnici skupili 80 

cekina za zlatnu krunu u znak zahvalnosti, kojom 

je 22. rujna 1716. godine splitski nadbiskup 

Stjepan Cupilli (1659.-1719.) okrunio sliku Zaštitnice. 

Kruna, zajedno s ukrasima i nakitom te 

natpisom na latinskome i upisanoj godini 1716., 

predstavlja vječni spomen na znamenitu pobjedu 

godine 1715. godine. S druge strane, obnova 

porušene gradske crkve i samostana počela je 

1718. godine, a Gospina slika prenesena je u nju 

nakon što je fra Pavao Vučković dobio dopuštenje 

od mletačkog dužda, 1721. godine. 

Tom epizodom završilo je dugo razdoblje borbi 

Cetinjana s Osmanskim „nevjernicima“. Mletačka 

Republika, nošena snagom domaćih boraca 

i njihovih duhovnih vođa, franjevaca, napokon 

je uspjela otjerati Osmanlije s kršćanskog tla. 

Granica dogovorena Požarevačkim mirom 1718. 

godine išla je Dinarom, Republici je pripojena i 

Imotska krajina, a novi je posjed nazvan Najnovijom 

stečevinom ili Acquisto Nuovissimo (granica 

je nazvana linea Mocenigo). Tiim mirom cijela se 

Cetinska krajina s Podinarjem našla kao cjelina i 

konačno je raskrstila s Turcima. Od tada pa sve 

do 1797. godine, odnosno, do propasti Mletačke 

Republike, ostaje pod mletačkom upravom. U 

tom razdoblju, zahvaljujući pojačanom prometu 

i trgovini s Bosnom, grad se počeo polako gospodarski 

razvijati. Iz stare i za život neprikladne 

tvrđave naselje se premjestilo na ravnicu ispod 

Kamička do Žankove glavice gdje je obnovljena 

crkva, samostan i sagrađene su prve stambene 

trgovačke kuće, tako da je grad počeo dobivati 

novi izgled. Osim razvoja u urbanističkom i gospodarskom 

smislu, grad je odlaskom Osmanlija 

i islamiziranog stanovništva napokon oživio kao 

kršćansko središte u kojem su franjevci svojim 

redovničkim životom, molitvenim duhom i propovijedanjem 

širili slavu sinjske Zaštitnice te 

jačali u narodu pouzdanje u Majku od Milosti, 

koju su na samom kraju XVIII. stoljeća nazvali 

Gospom Sinjskom. 

103

104 

Uvidom u dokumentaciju sačuvanu u samostanskom 

arhivu, prije svega povijesne 

nacrte i fotodokumentaciju, bilo je moguće rekonstruirati 

izgled izvornog crkvenog pročelja 

te pratiti promjene njegova izgleda kroz stoljeća 

sve do danas. 

Razlučene su dvije glavne faze izgleda pročelja. 

Prva, vremenski starija faza, potječe iz početka 

18. stoljeća i kontinuira kroz 19. stoljeće sve do 

1944. godine kad su na prednji dio crkve pale tri 

zračne bombe i oštetile gotovo u potpunosti pročelje 

crkve. Druga faza potječe od rekonstrukcije 

pročelja izvedene 1953. godine te kontinuira sve 

do danas uz manje izmjene. 

18. stoljeće 

Peobrazbe pročelja crkve Gospe Sinjske 

Piše: Darka BILIĆ 

Povijest izgradnje pročelja crkve Gospe Sinjske djelomično je obuhvaćena studijama o 

povijesti i izgradnji franjevačkog samostana i crkve koje su pretežno napisali franjevački 

povjesničari i kroničari njihova reda. Među njima treba istaknuti fra Josipa Antu Soldu i fra 

Jeronima Šetku. Svoje studije temeljili su na dokumentima i kronikama samostana sačuvanima 

u arhivu samostana u Sinju. 

Izvorno je pročelje crkve, sagrađene početkom 

18. stoljeća, kao i cijeli zidni plašt bilo građeno 

od pomno oblikovanih pravokutnih klesanaca 

finije izvedbe od onih na bočnim stranicama 

crkve. Pročelje nije imalo sokl, već je jedinstveno 

oblikovana građa kontinuirala od razine trga do 

vrha zida pročelja. 

Pročelje je crkve bilo obrubljeno s po jednim 

plitkim pilastrom postavljenima na bridove pročelja. 

U osi pročelja nalazi se glavni ulaz. Projektom 

inženjera Benonija iz 1702. g. bio je predviđen 

u prostoru istaknuti portal sastavljen od dva 

stupa koji su nosili trokutasto zaključeni zabat. 

Međutim, kameni okvir izvedenog portala nije 

se prostorno isticao, već se sastojao od meko 

profiliranih kamenih greda. Tako uokviren glavni 

ulaz bio je natkriven istaknutim trokutastim 

zabatom koji su nosile dvije volute. 

Pomoću sačuvanih crteža iz 18. stoljeća i fotografija 

iz početka 20. stoljeća moguće je sa sigurnošću 

razaznati da se iznad glavnog portala 

crkve nalazila rozeta s kamenim profiliranim 

okvirom. Trokutasti je zabat bio odijeljen od 

donjeg dijela pročelja skromnim profilom koji 

povezuje kapitele ugaonih pilastara. Na vrhu je 

zabata bio postavljen metalni križ, a na mjestu 

ugaonih akroterija nalazile su se stilizirane ka- 

1. Pročelje Gospe od Pojišana u Splitu 



2. Karlo Bartolotti, Projekt rekonstrukcije glavnog pročelja, 1893. 

105

106 

3. Karlo Beckmann, Projekt rekonstrukcije glavnog pročelja, 19. st. 



mene lukovice. Izvorno pročelje crkve bilo je iste 

širine i visine kao i današnje. 

Shema tog pročelja može se pratiti u lokalnoj 

te prekojadranskoj arhitekturi prosjačkih redova 

još od Srednjeg vijeka. Pročelje sinjske crkve razrađenija 

je verzija te sheme, jer osim profila koji 

odvaja zabat od donjeg dijela uglove pročelja 

definiraju pilastri iznad kojih se izdižu akroteriji 

u obliku lukovica. Iako neke samostanske crkve 

unutar Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, 

kojoj pripada i sinjski samostan, imaju 

slično oblikovanje glavnog pročelja, ali bez ugaonih 

pilastara (samostanska crkva na Visovcu i 

crkva sv. Lovre u Šibeniku koja je bila sjedište 

provincije u 18. stoljeću) ne može se govoriti o 

karakterističnom tipu pročelja koje prevladava 

na crkvama unutar iste provincije. Paralele u 

oblikovanju ipak se najviše mogu uočiti usporedbom 

s gotovo identično oblikovanim pročeljem 

franjevačke crkve Gospe od Pojišana u Splitu 

(Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda 

Mandića) građene gotovo u isto vrijeme kad i 

sinjska crkva. 

19. stoljeće 

Prema dostupnim podatcima glavno pročelje 

crkve tijekom 19. stoljeća nije pretrpjelo značajni- 

5. Privremena sanacija oštećenog pročelja, 1945. g. 

4. Nakon bombardiranja 11. rujna 1944. g. 

jih intervencija koje bi promijenile njegov izgled, 

premda su u arhivu sinjskog samostana sačuvana 

dva nacrta koja svjedoče o želji tadašnjih 

franjevaca da izmijene i moderniziranju izgled 

glavnog pročelja crkve. 

Jedan od tih nacrta izradio je 1893. g. u Zadru 

arhitekt Bortolotti i prikazuje projekt obnove 

pročelja u klasicističkom stilu. Drugim nacrtom 

ing. Karlo Beckmann predlaže rekonstrukciju 

pročelja u neoromaničkom stilu s naglašenim 

portalom u sredini pročelja, manjim polukružno 

zaključenim prozorskim otvorima sa strane portala 

te rozetom iznad zabata. Premda su franjevci 

naručili izradu tih prijedloga rekonstrukcije, 

nije se pristupilo njihovoj realizaciji. 

20. stoljeće 

Crkveno pročelje 18. stoljeća veoma je oštećeno 

1944. godine eksplozijom triju zračnih bombi 

koje su pale kroz krovište crkve. Sačuvane fotografije 

nastale neposredno nakon oštećenja pokazuju 

da je u eksploziji najviše oštećeno upravo 

pročelje crkve i krovište boda iznad njega. Zabat 

glavnog pročelja u potpunosti je nestao kao 

107

108 

i središnji dio pročelnog 

zida na mjestu gdje je stajala 

rozeta. Oštećenje je 

zahvatilo i južni dio zida 

pročelja te glavni portal 

kojem nedostaje zabat. 

Ostali su sačuvani rubni 

pilastri i bočni akroteriji 

zabata. 

Oštećenje pročelnog 

zida i dijela krovišta crkve 

neposredno uz nju 

ubrzo je, u jesen 1945. godine 

sanirano privremenom 

drvenom konstrukcijom. 

Oštećeni dijelovi 

zida i krovišta razgrađeni 

su i uklonjeni. Pročelni 

zid razgrađen je do visine 

iznad glavnog ulaza 

zajedno s velikim dijelom 

oštećenog krovišta. Osim 

donjeg dijela pročelnog 

zida u visini glavnog portala 

od izvornog pročelja 

sačuvali su se i kameni 

rubovi – dijelovi pilastara 

koji su međutim izgubili 

svoju baroknu profilaciju. 

Crkveno je pročelje 

temeljito obnovljeno tek 

1953. godine i kao takvo u bitnim crtama sačuvalo 

se sve do danas. U samostanskom arhivu 

pohranjena su tri crteža pročelja iz iste godine 

koja svjedoče o procesu gradnje novog pročelja. 

Franjevci se tom prilikom nisu odlučili na izradu 

faksimila, odnosno identičnu rekonstrukciju 

prethodnog pročelja, već su odabrali novi projekt 

koji ne slijedi forme izvornog pročelja. 

Izradu projekta novog pročelja franjevci su 

povjerili tehničaru Mati Dragičeviću, dok je 

izvođač radova bio majstor Luka Šušnjara pok. 

Jakova iz obližnjeg sela Jasensko. 

Prije početka izgradnje došlo je do određenih 

izmjena originalnoga projekta. Naime, majstor 

Luka Šušnjara, prema želji uprave samostana, 

izmijenio je postojeći projekt tehničara Dragičevića. 

Izmijenjen je izgled ulaznih vrata i smanjen 

je broj prozorskih otvora s ukupno sedam na četiri, 

tako da su u konačnici izgrađena dva prozo- 

6. Mate Dragičević, Projekt obnove glavnog pročelja crkve, 1953. godine 

ra u srednjoj niši i po jedan u svakoj bočnoj niši. 

Takav, izmijenjeni projekt naknadno je, tijekom 

gradnje, na zahtjev državne uprave dodatno izmijenjen 

te je predviđeni zabat u obliku segmentnog 

luka s ramenima zamijenjen šiljatim. 

U proljeće 1974. godine arhitekt Bernardo 

Bernardi napravio je projekt djelomične obnove 

crkve i samostana. Dio njegovog zahvata na 

kompleksu franjevačkog samostana i crkve obuhvatio 

je i pročelje crkve. 

Prema njegovu projektu tijekom 1975. i 1976. 

godine proširen je glavni ulaz u crkvu. Novi 

jedinstveni pravokutni ulaz svojim otvorom 

obuhvatio je sva tri dotadašnja otvora portala. 

Njihov je okvir od pilastara uklonjen, a otvor je 

dobio moderan, u kamenu izrađen okvir. Istom 

je prigodom prema projektu arhitekta Bernardija 

povećan okulus u središnjoj, većoj niši na pročelju. 



7. Glavno pročelje 1960. godine 

Samo se dio zahvata predviđenih projektom 

arhitekta Bernardija uistinu realizirao. Naime, 

8. Bernardo Bernaradi, Projekt rekonstrukcije 

glavnog pročelja, 1974. godine 

arhitekt Bernardi predvidio je prekrivanje ukupne 

površine pročelnog zida žbukanim slojem. 

Predvidio je također formiranje okvira niša pravokutnog 

presjeka koji bi vizualno i estetski povezali 

u jedinstvenu cjelinu niše na gornjem dijelu 

pročelja s okvirom glavnog ulaza na donjem 

dijelu. Također je predvidio postavljanje dviju 

klupa na visini od oko 45 centimetara bočno od 

glavnog ulaza te izjednačavanje nivoa gradskog 

trga ispred crkve formiranjem dviju stepenica 

sjeverno od pročelja. 

Drvene vratnice glavnog ulaza arhitekta Bernardija 

uklonjene su i zamijenjene novima 1987. 

godine za vrijeme gvardijanata fra Luke Livaje. 

Nove, metalne vratnice u bronci je izradio akad. 

kipar Stipe Sikirica. Vratnice su sastavljene od tri 

zasebno izlivene brončane ploče i svaka je ukrašena 

reljefnim, figuralnim prikazom. Dvije ploče 

velikih dimenzija prikazuju poraz Turaka u bitci 

pod sinjskom tvrđavom 1715. godine i dolazak 

franjevaca s narodom iz Rame u Cetinsku krajinu. 

Na preostale manje četiri ploče prikazane 

su scene iz kristološkog ciklusa. Ploče su objedinjene 

metalnim, brončanim okvirom ukrašenim 

pleternim ornamentom. 

Vitrajima su 2003. godine ukrašena tri okulusa 

i dva izdužena prozorska otvora na pročelju. 

Na vitraju središnjeg okulusa prikazano je Uznesenja 

Bogorodice, a u ostala dva, manja okulusa 

prikazi su anđela. Na vitraju južnog prozorskog 

otvora prikazan je gvardijan fra Pavao Vučković 

s modelom crkve, a na sjevernom sv. Nikola Tavelić. 

Vitraji su izrađeni prema crtežima akad. 

slikara Ivana Grgata iz Otoka. Isti autor je izradio 

vitraje i za prozore na bočnim zidovima broda 

crkve. 

Izvorni projekt rekonstrukcije crkvenog pročelja 

tehničara Dragičevića iz 1953.g. koji nam se 

sačuvao na nacrtu pretrpio je velike promjene 

tijekom gradnje: izmijenjen je njegov segmentni 

zabatni zaključak te broj prozorskih otvora 

unutar niša. Izvorni je projekt nadalje izmijenjen 

tijekom intervencije arhitekta Bernarda Bernardija 

1975. godine preinakom glavnog ulaza, njegova 

okvira i povećanjem centralnog okulusa. Ti 

zahvati drastično su promijenili konačan izgled 

pročelja te su doveli u pitanje autorstvo tehničara 

Dragičevića nad današnjim izgledom pročelja 

koje je postalo zbir mnogih, naknadnih intervencija 

različitih autora. 

109

110 

Manje poznata Istra 

Svetište Majke Božje od Milosti u Šijani 

kod Pule 

Piše: Stipan Trogrlić 

S lijeve strane magistralne ceste Pula-Rijeka, na 3 km udaljenosti od 

centra grada, nalazi se lokalitet Šijana s crkvom Majke Božje od Milosti, 

najpoznatijim marijanskim svetištem južne Istre. 

Dugu povijest nazočnosti kršćanstva u najvećem 

istarskom gradu, prema nekima 

prve se kršćanske zajednice javljaju već krajem 

III. stoljeća, prati sinovska odanost njezinih stanovnika 

prema Djevici Mariji. Jedan od dokaza 

za iznesenu tvrdnju jest i duga tradicija crkava 

posvećenih Isusovoj Majci. Primjerice iz VI. st. 

(doba bizantske vlasti) potječe velebna bazilika 

Marije Formoze od koje se do danas, u cijelosti, 

sačuvala samo istoimena dvorska kapela. Crkva 

Gospe od Milosrđa (Misericordia) izgrađena 

je 1389. g. (u vrijeme mletačke vlasti) na mjestu 

na kojem se, prema predaji, ukazala Marija. Iz 

austrijskog vremena potječe mornarička crkva, 

sagrađena u bizantsko-romaničkom stilu godine 

1891. i posvećena Gospi od mora. Ipak, barem 

kada je riječ o novijoj povijesti, najposjećenije je 

marijansko svetište ono Majke Božje od Milosti 

u Šijani. 

Legenda o počecima svetišta 

Prema pobožnoj legendi cenobiti su u V. st. iz 

Palestine u Pulu donijeli lik Majke Božje izrađen 

od metala, pričvršćen na drvenu podlogu. Dugo 

vrijeme Gospin lik se čuvao u pulskoj katedrali, 

a onda je 13. svibnja nepoznate godine, prema 

nekim navodima krajem VI. st., iznenada nestao. 

Mnogi vjernici koji su dolazili u katedralu moliti 

ostali su zatečeni kad su primjetili da na oltaru 

nema Marijina lika. Odmah se počelo sumnjati 

da ga je netko ukrao. Međutim, seljaci koji su 

se predveče istog dana, nakon napornog rada 

na polju u Šijani, vraćali svojim kućama u grad, 

primijetili su na hrastu plutnjaku priliku Majke 

Božje od Milosti. U čudu su povikali: „Potpuno 

je ista kao naša Gospa iz katedrale!“ U tom trenutku 

nitko nije pomislio da se radi o čudu. 

Tek kad su se vratili kućama i čuli od članova 

obitelji da je Marijina slika iz katedrale nestala, 

bili su sigurni da se radi o slici iz katedrale. 

Nakon što se vijest proširila po gradu, mnogi su 

pohitali na mjesto događaja da se osvjedoče u 

istinitost priče. Čudo je bilo vidljivo svima. Štoviše, 

slika je bila okružena čudesnim sjajem koji 

je privlačio poglede pobožnih građana. Kako je 

sve više vjernika dolazilo pred čudesan prizor, 

svećenici i narod ukazanje su protumačili kao jasnu 

Marijinu želju da se na tom mjestu podigne 

crkva Njoj u čast. Tako o okolnostima u kojima je 

došlo do gradnje crkve u Šijani, posvećene Blaženoj 

Djevici Mariji, govori legenda. 

Prigodom izgradnje sadašnje crkve godine 

1885. u stubama oltara stare, sagrađene 1470. godine, 

pronađen je kameni plutej s detaljima plastike 

iz bizantskog vremena (VIII. st.). To znači 

da je na mjestu današnje crkve postojala kapela 

ili crkva podignuta još u bizantsko vrijeme. Sve 

to s jedne strane ukazuje na dugu tradiciju štovanja 

Majke Božje, a s druge strane može se zgodno 

povezati sa spomenutom legendom o Gospinu 

liku koji su iz Palestine donijeli cenobiti. 

Povijest crkve i svetišta 

Najvjerojatnije je na temeljima bizantske kapele 

godine 1470. podignuta nova crkvica Majke 

Božje od Milosti o kojoj se u katastru iz 1820. g. 

navode sljedeći podatci: crkvica je jednobrodno 

zdanje dužine 12 m, širine 3,5 m. Na pročelju se 

nalazio trijem („lopica“) od 6 m. Prema opisu 

radi se o karakterističnoj seoskoj crkvici iz XIV. 

i XV. stoljeća kakve, u navedenom razdoblju, susrećemo 

diljem južne Istre. Zbog opasnosti urušavanja 

već dotrajale i zubom vremena dobro 

nagrižene srednovjekovne crkvice, biskupski 



ordinarijat Porečke i Pulske biskupije odlučio je 

da se postojeća crkvica sruši, a malo sjevernije 

sagradi nova crkva. Dok se ona gradila, stara se 

nije rušila nego je i dalje bila u funkcijii. Godine 

1886. porečki i pulski biskup mons. Ivan Flapp 

crkvu je posvetio na Uskrsni ponedjeljak. Crkva 

je bila dugačka 23 m, široka 11 m, a mogla 

je primiti tisuću vjernika. Svima nazočnima, kao 

i onima koji će ubuduće na Uskrsni ponedjeljak 

pohoditi Svetište, biskup je podijelio oprost od 

40 dana. 

Zidovi nove crkve bili su doslovno prekriveni 

zavjetnim darovima - mogli su se vidjeti štake, 

štapovi, slike raznog oblika i s različitim motivima. 

Svi ti darovi bili su izraz zahvalnosti vjernička 

prema Nebeskoj Majci za primljene milosti. 

Sve do tog vremena crkva u Šijani na hrvatskom 

se zvala „Majka Božja od Survi“ odnosno na talijanskom 

„Madonna del Sughero“. U samom nazivu 

jasno je izražena tradicija o ukazanju Marije 

na stablu hrasta plutnjaka (tal. sughero). Od tada 

se sve češće naziva „Majka Božja od Milosti“, što 

je istaknuto i na natpisu na pročelju crkve: „Gratiarum 

Virgini Sacrum – MDCCCLXXXVI – Presvetoj 

Djevici od Milosti – 1886“. 

Franjevci čuvari i upravitelji svetišta 

Sve do 1919. g. briga za svetište u Šijani bila 

je povjerena nekom od članova kaptola pulske 

katedrale. On je u određene dane slavio misu u 

Šijani. Od početka 20. stoljeća brojna nastojanja 

članova venecijanske provincije sv. Frane, franjevaca 

opservanata, da otvore kuću u Puli propala 

su. U svibnju 1919. u pulskoj je katedrali propovijedao 

član te provincije fra Tito Castagna. Oduševljeni 

njegovim homilijama članovi su kaptola 

tražili od njega da im prije odlaska obeća da će 

se u upravi Provincije zauzeti za dolazak franjevaca 

u Pulu radi preuzimanja brige o svetištu u 

Šijani. Po povratku u Veneciju fra Tito je odmah 

informirao provincijala fra Angela Faggina o 

inicijativi da fratri dođu u Pulu i postanu čuvari 

šijanskog svetišta. 

111

112 

U listopadu 1919. general reda fra Bernardin 

Klumper dozvolio je venecijanskim fratrima 

otvaranje samostana u Puli. Na Novu godinu 

1920. u Pulu dolaze prva trojica franjevaca, među 

kojima je bio i fra Tito, i u iznajmljenoj Villi Mary 

u blizini svetišta otvaraju hospicij. U ugovoru između 

Porečke i pulske biskupije i otaca franjevaca 

crkva Gospe od Milosti „stavlja se na raspolaganje 

i ustupa na upotrebu rečenim redovnicima 

tako da s njom mogu raspolagati u svemu i za 

sve kao sa svojom redovničkom crkvom osim 

prava vlasništva koje ostaje netaknuto u sadašnjem 

obliku“, tj. u vlasništvu katedralne župe i 

pulskog kaptola. 

Na tragu Franjina naloga „ne živjeti samo 

za sebe nego i drugima biti na korist“ franjevci 

su već u proljeće 1920. u svom hospiciju otvorili 

Sirotište sv. Antuna u kojem su bila smještena 

dvojica sirotana. Sve veća potreba za udomljavanjem 

siromašne djece koja su ostala bez roditelja 

i skučenost prostora u „Villa Mary“ nagnali su 

franjevce da potraže novi prostor za sirotište. 

Rješenje je pronađeno u kupnji zapuštene kuće 

zvane Stara bolnica, desno od današnje crkve sv. 

Antuna. Kasnije je kupljen i okolni teren na kojem 

je između 1929. i 1935. sagrađen samostan 

i crkva sv. Antuna. Izgradnjom samostana i reprezentativne 

crkve u centru grada, koja postaje 

i župnom crkvom, kuća u Šijani gubi na svom 

značenju. 

Odlukom Pariške mirovne konferencije od 

10. veljače 1947. najveći dio Istre sjedinjen je s 

Hrvatskom (kasnije dodano „u Jugoslaviji“), što 

će imati posljedice i na pripadnost franjevačkih 

samostana u Istri (Pazin, Rovinj, Pula). Uprava 

franjevačkog reda te samostane, do tada u sastavu 

venecijanske provincije, stavlja pod upravu 

Provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. 

Do 1970. u Šijani je boravio jedan franjevac kao 

upravitelj svetišta. Od tada fratri iz samostana 

sv. Antuna upravljaju svetištem. 

Radovi i obnove 

Kao što je spomenuto, današnja, „treća“ crkva 

Majke Božje od Milosti sagrađena je 1886. 

godine. Obred posvete obavio je porečko-pulski 

biskup mons. Ivan Flapp. Na glavnom oltaru 

nalazi se reljef Djevice Marije koja sjedi na prijestolju 

i doji malog Isusa koji sjedi u majčinu 

krilu. Radi se o motivu karakterističnu za XV. st. 

iz čega se onda zaključuje da današnji Gospin lik 

potječe iz XV. st. kada je i povijesno dokumentirano 

postojanje tzv. „druge“ crkve u Šijani. 

U svojoj 125 godina dugoj povijesti današnja 

je crkva doživjela brojne dogradnje i preinake, 

a svetište bilježi hodočasniče uspone i padove. 

Jedan od najbolnijih događaja svakako je oskvrnuće 

svetišta koje se zbilo u noći 12/13. kolovoza 

1920. godine. Nepoznati su počinitelji provalili 

u crkvu, otvorili svetohranište, razbacali hostije, 

razbili stakleni okvir u kojem se nalazio Gospin 

lik, ukrali dva ciborija, srebreni kalež i brojne 

zavjetne darove. Blagdan Velike Gospe bio je u 

znaku zadovoljštine za učinjeno svetogrđe. Od 

prikupljenih milodara nabavljeno je sveto posuđe, 

oko Gospina lika je od mesingane cijevi 

izrađen gotički oval sa zrakama, a od drveta je 

napravljeno pozlaćeno podnožje s anđelom koji 

ga podržava. Tako poljepšan Marijin lik stavljen 

je u nišu oltara s pozadinom od crvenog veluda. 

Osim što je najamnina za Villu Mary bila 

previsoka, fratri su se u njoj osjećali kao gosti i 

prolaznici. Pošto su našli mjesto za siročad, osjećali 

su potrebu jednog stalnog i dostojanstvenog 

boravišta za sebe. Uskoro se i to ostvarilo. Kupili 



su od Mihovila Benčića gostionicu koju su preuredili 

za potrebe samostana. Možda i vrijednije 

od same zgrade bili su okolni pripadajući joj 

pašnjak, kasnije pretvoren dijelom u povrtnjak, 

a dijelom u maslinik. O 50. obljetnici izgradnje 

„trećeg“ svetišta, godine 1936., podignut je 

romanički zvonik koji je zbog ratnih neprilika 

ostao nedovršen. Godine 1999. restauriran je i 

ponovno pozlaćen Gospin lik. Od 1986. kad se 

slavila 100. obljetnica svetišta uvedena je praksa 

da se Gospin kip skida s oltara i nosi u procesiji. 

Na kraju, iako ne spada u graditeljsko-obnoviteljski 

dio, svakako treba spomenuti dolazak 

Kćeri Milosrđa čija je utemeljiteljica Marija od 

Propetog Petković, rođena u Blatu na Korčuli, 

prolašena blaženom 2003. godine. Sestre su 

djelovale u šijanskom svetištu do 2001. g. kada 

su zbog skučenog prostora prešle u prigradsku 

pulsku župu Krista Spasitelja na Velom Vrhu. 

Svetkovine i hodočašća 

U svetištu su se na poseban način slavila dva 

blagdana. Prvi je Uskrsni ponedjeljak, sjećanje 

na Uskrsni ponedjeljak 1886. g. kada je slika 

Gospe od Milosti u svečanoj procesiji od pulske 

katedrale (3 km) prenešena u novosagrađeno 

svetište, nakon čega je slijedio blagoslov svetišta. 

Jednako se svečano slavio i blagdan Uzne- 

senja Marijina (Velika Gospa), što je bilo povezano 

s tradicijom da se čudotvorna Gospina slika 

najprije čuvala u pulskoj katedrali, posvećenoj 

Uznesenju Marijinu. Kao bliža priprava za te 

blagdane prakticirala se trodnevnica. Na same 

blagdane stalno su se služile sv. mise za brojne 

vjernike koji su tijekom cijelog dana pristizali u 

svetište iz bliže i daljne okolice. 

Osim na navedena dva blagdana hodočasnici 

su dolazili u svetište, bilo samoinicijativno u 

malim grupama, bilo organizirano po župama. 

Sve do završetka Drugog svjetskog rata pojedine 

župe iz okolice, njih 13, imale su svoj određeni 

datum, svaki mjesec jedna župa: Filipana u siječnju, 

Štinjan u veljači, Fažana u ožujku, Krnica 

u travnju, Vodnjan u svibnju, Marčana u lipnju, 

Valtura u srpnju, Loborika u kolovozu, Katedrala 

Pula u rujnu, Bale u listopadu, Ližnjan u studenom, 

Premantura i Pomer u prosincu. Do danas 

se održao samo običaj da na Uskrsni ponedjeljak 

u svetište, u prijepodnevnim satima hodočaste 

župljani Galižane, a poslijepodne vjernici grada 

Pule. 

Zavjetni darovi, najvećim dijelom pokradeni 

u pljački 1920. godine, svjedočili su o brojnim 

milostima koje su pojedinci primili po zagovoru 

Gospe od Milosti u Šijani. U narodu je dugo 

živjelo sjećanje na čudesno ozdravljenje Marije 

Bagno iz Pule, majke triju kćeri, u svibnju 1849. 

godine. Jedanaest mjeseci ležala je nepokretna u 

krevetu. Kad medicinska nastojanja nisu davala 

nikakva rezultata, odlučila je zatražiti pomoći od 

Majke Milosti u Šijani. Dovedena je zaprežnim 

kolima, nepokretna je stajala sve do svete pričesti, 

a tada je ustala i iz ruku svećenika primila Tijelo 

Kristovo. Vratila se u grad na zaprežnim kolima 

kojima je i došla. Pred kućom je sama izišla 

iz kola i stubama se popela u stan. Živjela je još 

30 godina zdrava i pokretna. Njezine su kćeri, 

poslije majčine smrti 1878., rado pripovijedale o 

neobičnoj milosti koju je po Marijinu zagovoru 

zadobila njihova majka. 

U promišljanju novih putova evangelizacije 

ponekad je potrebno samo intenzivirati i revitalizirati 

one stare. U tom smislu sadašnji čuvar 

svetišta p. Stanko Škunca na jednom mjestu zapisa: 

„Ne bi li trebalo u ova naša vremena ponovno 

oživjeti svetište Gospe od Milosti i animirati 

vjernike da ga više pohađaju za zdravlje 

duše i tijela“. 

113

114 

U sjeni Svetišta Gospe Sinjske 


ad sam kao dijete a i kasnije za vrijeme komunizma 

zapažao da u Sinju postoji ulica 

posvećena franjevcu o. fra Ivanu Markoviću, 

pomišljao sam da to mora biti zaista velik i zaslužan 

fratar, a još više da je simpatizer politike 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. K 

O. fra Ivan Marković, pisac i Gospin 

štovatelj 

Piše: fra Stjepan ČOVO 

Život u Marijinu svetištu stvorio je od njega Marijina trubadura koji piše, 

propovijeda, pronosi njezinu slavu. Preko njegova marijanskog srca i 

istančana književnog pera slava Marijina prelijevala se u mnoge duše kao 

svjetlo vjere koje pokazuje put koji preko Marije vodi Isusu. 

na vlasti, kad mu ni komunisti nisu izbrisali spomen 

ni promijenili njegovu ulicu te je nazvali po 

nekom od svojih „heroja“. Trebalo je proći izvje- 

sno vrijeme da doznam da fra Ivan nije bio nikakav 

političar, a k tomu da je živio mnogo godina 

ranije nego što je komunizam kod nas došao na 

vlast. Doznao sam da je on bio jednostavan ali 

učen teološki pisac i franjevac koji je preminuo 

22. listopada 1910. godine. Sinj mu se želio, iako 

skromno, odužiti mnogo godina ranije nego što 

su komunisti došli na vlast, davši mu jednu ulicu, 

da se njegovo ime i djelo ne zaboravi. 

Prošle se godine navršilo 100 godina od njegove 

smrti. Dobro je da se sjetimo tog velikog 

čovjeka, a malena i skromna franjevca. O njemu 

su mnogi pisali, na njegovim su se djelima nadahnjivali 

te postizali akademske stupnjeve. U 

vremenu u kojem je živio ostavio je neizbrisiv 

pečat vrsnog teologa i ekumenskog čovjeka koji 

je radio na jedinstvu Crkava, vođen smjernicama 

pape Leona XIII. Jeka njegove pisane riječi 

odzvanja i danas u našoj javnosti. 

Životne crtice 

Fra Ivan je rođen 23. listopada 1839. u Sinju 

od dobrog oca Marka i bogoljubne majke Ane 

rođ. Mandinić kao prvo dijete. Imao je još dva 

brata, franjevca fra Danu i školskog nadzornika 

Matu, i dvije sestre Katu i Maru. Osnovnu 

je školu završio u rodnom Sinju. Prvi razred 

gimnazije završio je u Zaostrogu, a ostalih pet 

na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju koja 

se tada upravo ujedinila i postala prva gimnazija 

u Dalmaciji s nastavnim hrvatskim jezikom. 

Već je od djetinjstva pokazivao posebnu ljubav 

prema školi. Odlikovao se marljivim učenjem i 

skladnim vladanjem, jakom i odlučnom voljom. 

Zbog njegovih đačkih odlika za nj je zapisano: 

115

116 

„I u Zaostrogu i u Sinju bio je po dobroti i nauku 

ili prvi od svojih drugova ili među prvima“ 

(Petrov). Stupio je u novicijat na Visovcu 1857. 

i završio ga godinu dana kasnije pod vodstvom 

vrijednoga i pobožnog magistra novaka o. Josipa 

Ivelića o kojemu je kasnije pisao kao o čovjeku 

izvanredno kreposna i svetačkog života. 

Poslije novicijata u Splitu je završio višu državnu 

gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je u 

Šibeniku, Makarskoj i Zadru. Tu su postavljeni 

čvrsti temelji njegova obilna budućeg teološkog 

rada. Imao je prirođenu nadarenost, ali njoj su se 

pridružile ustrajnost i uporna volja. Zaređen je 

za svećenika 1862. godine u Sinju gdje je slavio 

svoju mladu misu na Gospinu oltaru. 

Čim je završio redoviti teološki studij, odmah 

je bio imenovan učiteljem bogoslovlja u Šibeniku 

gdje je predavao dogmatske predmete kroz 

11 godina. Svoju ljubav prema znanju oduševljeno 

je prenosio na svoje studente i zanosio ih za 

plemenite i uzvišene ideale. „Dosta je reći, da je 

svim srcem ljubio mladež i da je u mlade duše 

svojih učenika želio usaditi sve, što je dobro i 

plemenito, dok im je pamet pitao zdravim naukom“ 

(Petrov). Imao je zgodan i zanimljiv način 

predavanja, iskrenu ljubav prema mladima, 

želeći na njih prenijeti znanje a još više dobrotu, 

da tako od njih stvori značajne vjernike i poletne 

redovnike-svećenike. 

Zbog bolesti morao se povući od nastavničkog 

rada i preseliti 1874. godine u svoj rodni Sinj. 

Svi su žalili što je morao napustiti profesorsku 

službu, ali se kasnije uvidjelo da je bolest bila velika 

Božja milost, jer da je ostao za profesorskom 

katedrom, možda, nikada ne bi postao ono što je 

postao. Kako je neobično ljubio knjigu, u Sinju se 

mogao potpuno posvetiti teološkom studiju, jer 

je imao bogatu samostansku biblioteku koja mu 

je postala radno mjesto gdje je produbljivao i proširivao 

svoje znanje. Kroz nekoliko godina izišao 

je na glas kao jedan od vrsnih teologa. Njegov je 

spisateljski opus dosegao dvadesetak djela i prijevoda. 

S pravom možemo kazati da je bio učen 

fratar, vrijedan teolog, apologetičar i dogmatičar, 

ekumenist. Koliko su njegova djela vrijedila 

i kako su prihvaćena, najbolje nam govori to da 

su većina od njih izišla u ponovljenim ili popravljenim 

izdanjima. Spomenut ćemo samo neka od 

njih koja i danas pobuđuju teološko zanimanje, 

a to su: Papino Poglavarstvo u Crkvi za prvih osam 

Kako je neobično ljubio knjigu, u 

Sinju se mogao potpuno posvetiti 

teološkom studiju, jer je imao bogatu 

samostansku biblioteku koja mu 

je postala radno mjesto gdje je 

produbljivao i proširivao svoje znanje. 

viekova (1883.), Cezarizam i Bizantinstvo u poviesti 

iztočnog razkola (1892.) i Slaveni i pape (1897.). Kao 

mlad franjevac bio je i provincijalov tajnik 1866. 

godine. 

U središtu Franjevačkog reda u Rimu njegov 

je rad bio cijenjen te mu je povjerena služba 

pohoditelja franjevaca u Dubrovniku (1878.), 

Zadru (1879.) i Beču (1887.). God. 1888. izabran 

je jednoglasno od izbornika na kapitulu za provincijala. 

Odmah je uputio braći pismo puno pouka 

i poticaja o redovničkom životu, a naročito 

o važnosti vršenja redovničkih zavjeta. Službu 

provincijala nije do kraja dovršio: odrekao je se 

1891. godine prije njena isteka. 

Fra Ivan je bio malen stasom i slaba zdravlja, 

ali se u njemu krio velik duh, dubok um, snažna 

volja, a navlastito plemenito srce. Dolaskom u 

Sinj vodio je duše i pisao knjige. Rado je ispovijedao. 

Nekim pobožnim osobama bio je kroz dug 

niz godina duhovni vođa od kojih su se neke 

odlikovale velikim stupnjem svetosti. Između 

njih su se isticale Anđolina Lovrić i Ivka Živalj. 

Zbog svoga profesorskog rada dobio je posebno 

priznaje Reda (Jubilatus de numero), a papa Leon 

XIII. proglasio ga je doktorom sv. bogoslovlja 

(doctor honoris causa). Njegovom zaslugom u 

Sinj su došle sestre sv. Vinka Paulskoga koje i 

danas neumorno rade za dobro Crkve i svijeta, 

a kuću im je poklonila fra Ivanovim posredovanjem 

gospođa Anđolina Lovrić. Fra Ivana je 

teško bilo vidjeti bez knjige pa kad nije molio, 

onda je čitao i učio, a sasvim se malo odmarao. 

God. 1879. hodočastio je s o. Matom Vezilićem u 

Svetu Zemlju, što je ostavio u pisanu obliku na 

talijanskom jeziku kao svoj književni prvijenac. 

Pisao je jednako hrvatski i talijanski. Imao je lagan 

i lijep način pisanja. Jezik mu je bogat, stil 

krepak i jasan, razlaganje logično i zanimljivo. 

U prigodi Markovićeve smrti mnogi su žalili što 

smo izgubili vrijedna svećenika, marna i vrsna 

radnika i teologa. 



O. Ivan Marković Gospin štovatelj i 

pisac 

Fra Ivan je posjedovao mnoge životne odlike 

na koje se ovom zgodom nećemo posebno osvrtati, 

ali jednu svakako trebamo naglasiti, a to je 

ljubav prema Mariji. Dobro je da ga uz druge 

njegove odlike upoznamo i kao pisca i štovatelja 

Marijina. Kad god je imao prigodu, propovijedao 

je ili govorio o Mariji, jer ju je duboko nosio 

u svom srcu. Njegova je ljubav u prvom redu 

usmjerena na Isusa, a potom na Isusovu Majku 

Mariju kao Bogorodicu. On je uvijek promatra 

uz njezina Sina. On Mariju ljubi, nju veliča i njoj 

se divi, a Isusu se klanja. U tom klanjanju pridružuje 

se svim vjernim klanjateljima poput pastira, 

mudraca, najnižih i najviših, a svakako najčasnije 

mjesto pridaje Mariji. U odnosu Marijina 

božanskog materinstva gleda njezinu veličinu i 

uzvišenost. S njegovih se usana često čuo uzdah: 

Gospe moja! 

Za Markovića su marijanske dogme polazišta 

govora o Mariji. Najprije je Marija Theotokos 

- Bogorodica prema Efeškom saboru (431.), potom 

trajno Marijino djevičanstvo (Lateranski I. 

649.) i Bezgrješno začeće (Pijo IX., 1854.). Marković 

ističe kako je Bog Mariji udijelio mnoge 

milosti i dobročinstva, ali je ipak među njima 

Koliko su njegova djela vrijedila i 

kako su prihvaćena, najbolje nam 

govori to da su većina od njih 

izišla u ponovljenim ili popravljenim 

izdanjima. 

najveće što ju je izabrao da bude majka njegova 

sina Isusa Krista. On joj zanosno kliče: „Zdravo, 

Marijo! Ovdje te i ja siromah i ništa, pozdravljam 

s anđelom Gabrijelom. (…) Zdravo slavna 

Majko Božja! Tebe je Bog toliko dostojanstveno 

uzvisio, da ni sam, premda svemoguć, druge 

matere izvrsnije i slavnije ne bi mogao stvoriti. 

U tvojoj utrobi uzeo je tijelo Božji Sin. (…) Ali si 

ti i naša Mati. Ti, druga Eva, druga majka svih 

živih, na Golgoti, pod križem Sina svoga, u svoje 

si srce nas primila. Zdravo mila majko naša! Ti 

si, uz Isusa, suodkupiteljica naša.“ Marijin život 

poprima potpuno drugo značenje i usmjerenje 

kada velikodušno odgovara na poziv anđela da 

u svoje krilo primi Isusa. Riječi: „Evo službenice 

Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!“ (Lk 

1,38), mijenjaju svijet, jer u Marijino krilo ulazi 

njegov Otkupitelj. 

Marković s pravom naglašava kako je Bog 

Mariju obdario velikim dobrima kao nijedno 

stvorenje: „Što god je uredna, skladna i lijepa; što 

god je ugodna, ljupka i mila; što god je plemenita, 

dobra i sveta igda bilo, jest ili će ikada biti u 

zgoljnim Božjim stvorenjima, što se vide i što se 

ne mogu vidjeti, na nebu i na zemlji, sve to, ali 

neizmjerno izobilnije, daleko savršenije nego bi 

stvoreni razum mogao zamisliti, sveznani i svemogući 

Stvoritelj, svojom blagodarnom rukom, 

izlio je u presvetu i prečistu Djevicu Mariju.“ 

Marija je „najčistije, najsjajnije i najsavršenije 

obličje Božje ljepote“, „najprvo i najsavršenije 

između svih stvorenja“. Da iskaže Božju ljubav 

i naklonost prema Mariji, on ističe: „Ona je remek-djelo 

njegovih ruku. Ona je čudo svega 

svieta, čudo nad čudesima, pače pravi bezdan 

Božjih čudesa. S toga da se slože svi ljudi i svi 

anđeli zajedno, ne bi kadri bili izreći hvale njezine.“ 

U ozračju Marijine veličine ističe kako je 

Bog Mariji darovao posebnu milost da je začeta 

bez grijeha: „Jer je njoj, još od prvog časa njezina 

neoskrvnjenog začeća, ta milost dana neizmjerno 

više nego njima svima skupa, i svim drugim 

Božjim ugodnicima uza nje.“ Uz tolike Marijine 

odlike on ipak posebno ističe njezinu poniznost: 

„Pa ipak Marija je bila skromna i ponizna, koja 

je sebe uvijek držala za najmanju od svih slugu 

i službenica Božjih.“ Marijino djevičanstvo je u 

službi majčinstva: „Osigurana i uvjerovana od 

anđela, da će joj djevičanstvo netaknuto ostati, 

privoli, da se u njoj odredba Božja izvrši.“ Svjesni 

da nas Marijina slika potiče na ljubav prema 

Njoj, a ona nas ne ostavlja i ne rezervira samo za 

se, ona nas vodi svome Sinu Isusu Kristu. 

Život u Marijinu svetištu stvorio je od njega 

Marijina trubadura koji piše, propovijeda, pronosi 

Marijinu slavu. On ništa ne poduzima a da 

se ne preporuči svojoj Gospi. Preko njegova marijanskog 

srca i istančana književnog pera slava 

Marijina prelijevala se u mnoge duše kao svjetlo 

vjere koje pokazuje put koji preko Marije vodi 

Isusu. Rano se ustajao i spremao se za slavlje 

sv. mise koju je svakoga dana govorio na oltaru 

Čudotvorne Gospe Sinjske. Misu je slavio žarom 

117

118 

koji je zanosio. Posljednju sv. misu rekao je u subotu, 

dan posvećen Mariji, 15. listopada 1910. 

pred dragim likom Gospe Sinjske poslije koje je 

i zalegao u krevet. Sljedeće subote, 22. listopada, 

uvečer, kad je zvonio Anđeoski pozdrav, fra Ivan 

je zaklopio svoje oči ovomu svijetu, navršavajući 

točno 71. godinu života. Mariju je neobično ljubio 

pa vjerujemo da je ona primila njegovu plemenitu 

dušu u zagrljaj njezina Sina. Pobožnost 

prema Mariji i euharistiji gorjela je u njegovu 

srcu i sve više se povećavala. Više je sati dnevno 

provodio u molitvi. Ljubio je djetinjom ljubavlju 

majku Crkvu i svoj Red te branio njihova prava. 

Knjižice Gospa Sinjska i Sinj i 

njegovo slavlje 

Ljubav prema Mariji pokazivao je fra Ivan i 

potvrđivao svojim životom, a prenio i pretočio 

u svoje knjige koje, kad piše o Mariji, nisu velike 

obujmom kao druge njegove knjige, ali su odraz 

posebne ljubavi kojom su pisane. Prva i njemu 

najdraža njegova knjiga jest Gospa Sinjska, u koju 

je sažeo, možemo kazati, bit nauka o Mariji, a 

druga je Sinj i njegovo slavlje 1887. Vjernička javnost 

s ljubavlju je prihvatila Markovićeve knjige, 

a posebno knjigu Gospa Sinjska, koja je tiskana 

dva puta i poslije njegove smrti. Prvo izdanje 

napisao je ikavicom sa željom da „brez pričine 

i zanoveti, progovara duši hrvatskoga puka, 

komu je poglavito namijenjena“. Za njegova života 

Gospa Sinjska doživjela je dva izdanja. Prvo 

„Međutim, ja Sinjanin, na čast moje 

Gospe Sinjske, kažem, da ova moja 

mala knjiga, u kojoj nema ni znanja 

ni nauka, draža je duši i srdcu mome, 

nego svi moji drugi književni radovi.“ 

izdanje izišlo je u Zagrebu 1886. s dodatkom o 

anđeoskoj kreposti. Tiskano je u 2000 primjeraka 

u prigodi 200-te obljetnice donošenja svete Gospine 

prilike iz Rame u Sinj. Knjigu je posvetio 

blagoj uspomeni o. Ante Marušića, rano preminulog 

franjevca profesora teologije, od koga se 

mnogo očekivalo. U prigodi te godišnjice, fra 

Ivanovom zaslugom, tiskane su i velike slike i 

sličice Gospe Sinjske kao i medaljice da se u na- 

rodu proširi ljubav i pobožnost prema Gospi. 

Jednako je tako objavio i Vjenčić molitava Gospi 

Sinjskoj. To se smatra početkom „suvremenog 

širenja pobožnosti prema sinjskoj Majci“. Kako 

je prvo izdanje Gospe Sinjske bilo brzo iscrpljeno, 

priredio je drugo 1899. i posvetio ga fra Šimunu 

Milinoviću, dukljansko-barskom nadbiskupu, u 

znak štovanja i odanosti. U njoj je napustio ikavicu 

kao anakronizam i tiskao je u književnoj 

ijekavici. Pisao je jednostavno „jer je knjiga namijenjena 

ljudima svake ruke“, tj. učenu i manje 

učenu Marijinu štovatelju. Iako je drugo izdanje 

dotjerao, izbacio dodatak o anđeoskoj kreposti 

a dodao novije događaje Gospinih milosti te četiri 

pjesme fra Petra Kneževića o Gospi Sinjskoj, 

knjiga se nije mnogo promijenila. Možemo reći 

da je u biti ostala ista. Umetak Kneževićevih pjesama 

opravdavao je time što su one „priproste i 

bez nakita, ali su duhom Božjim začinjene: onakve 

se baš hoće našemu puku.“ 

O. Stanko Petrov nešto je ipak popravio Markovićevo 

izdanje Gospe Sinjske i objavio ga 1921. 

i 1928. godine. O tom je ovako pisao: „Čitajući 

Markovićevu knjigu i misleći o njezinoj preradi, 

evo što sam smislio. Učenije i ljepše ja nikada ne 

bih mogao pisati o Gospi Sinjskoj: Ali činilo mi 

se, da bih mogao neke stvari izreći nešto zgodnije 

za puk, mislio sam, da ne bi možda bilo ružno, 

kad bih koju preskočio, a i koju što umetnuo, što 

dodao. Tako mi se je činilo, da će knjižica biti: 

nova, a ujedno da ne će izgubiti ni onih svojih 

starih odlika, kojima ju je ukrasilo zlatno pero 

fra Ivanovo.“ 

Koliko su knjigu Gospa Sinjska drugi cijenili, 

to se ne može usporediti sa fra Ivanovom ljubavlju 

prema njoj, jer priznaje da mu je najviše prirasla 

srcu, što je izrazio ovim riječima: „Ovom 

malom knjigom i ja sam hotio svoje slabo pero 

metnuti pod noge Marijine. Znam da ona nije 

napisana, kako bi se pristojalo; ali sam učinio što 

sam mogao i umio. Međutim, ja Sinjanin, na čast 

moje Gospe Sinjske, kažem, da ova moja mala 

knjiga, u kojoj nema ni znanja ni nauka, draža 

je duši i srdcu mome, nego svi moji drugi književni 

radovi. I želim, da se tko sjeti poslije moje 

smrti, pa mi je metne uz prsi; te sa mnom da 

bude u grob postavljena.“ Njegova velika želja 

bila je ispunjena. O. Petrov, koji je tada u Sinju 

bio kao mladi svećenik, sjetio se te njegove želje 

i nju s ljubavlju ispunio. S pravom možemo ka- 



zati da je o. Marković jedan od najvećih apostola 

sinjskoga svetišta, njegov duhovni stup na čijim 

se temeljima razvija i današnji duhovni rad u toj 

duhovnoj oazi naše Domovine. 

Kako je prvo izdanje Gospe Sinjske 

bilo brzo iscrpljeno, priredio je drugo 

1899. i posvetio ga fra Šimunu 

Milinoviću, dukljansko-barskom 

nadbiskupu, u znak štovanja i 

odanosti. U njoj je napustio ikavicu 

kao anakronizam i tiskao je u 

književnoj ijekavici. 

Slavna i čudotvorna Gospina slika koja se u 

Sinju štuje oko sebe širi nadu i pouzdanje, jer je 

ona majka i dika cijeloga našega roda. Njezinu 

majčinsku pomoć vjerni puk doživljava i svjedoči 

svojim molitvama, a još više nastoji da je 

nasljeduje u krepostima. Njegova ljubav prema 

Mariji i opis udijeljenih milosti pojedincima po 

Marijinu zagovoru doprinosile su širenju pobožnosti 

prema Gospi pa sam naglašava: „To je 

dalo povoda ovoj knjižici (…) da svoju harnost 

prama milostivoj Gospi Sinjskoj iskažemo, zatim 

na volju učinismo njezinim bogoljubnicima; 

a time opet, koliko je u maloj našoj snazi, njezinu 

čast i poštenje proslavimo.“ Povijesni dio knjige 

napisan je na temelju arhivskih podataka. Resi 

je lagan stil iz kojeg zrače velika ljubav i profinjena 

čuvstva prema Mariji. Uz glavne povijesne 

datosti o svetoj prilici isprepleteni su i događaji 

iz povijesti Cetinske krajine. Pišući o milostima 

Gospe Sinjske, želio je doznati što i kako ih doživljavaju 

vjernici. Zato je pozvao župnike Cetinske 

krajine i susjedne Zagore da mu pošalju 

podatke o milostima koje su vjernici dobili Gospinim 

zagovorom. Župnici su mu se veoma dobro 

odazvali te je dobio mnoge odgovore koje je 

sabrao i tiskao u drugom dijelu Gospe Sinjske. Iz 

toga se dobro vidi koliko je Marija udijelila milosti 

i darova mnogim vjernicima koji su joj se 

iskreno utjecali i vjerno je zazivali, proseći njezinu 

pomoć i zaštitu. 

Kako je Sinj 1887. slavio veliku 200. obljetnicu 

dolaska franjevaca s narodom iz Rame, prikladno 

je nastalo Markovićevo djelo Sinj i njegovo 

slavlje 1887. On je bio jedan od organizatora toga 

slavlja, a nezaboravna uspomena svih događanja 

ostala je zapisana u njegovoj knjizi. On je opisao 

povijest Sinja i Gospe Sinjske, naročito kako 

je pralik Majke od Milosti Čudotvorne Gospe 

Sinjske došao u Sinj i što on znači za Sinj i širu 

javnost. „Ta se slava pretvorila u trijumf Čudotvorne 

Gospe Sinjske.“ Sinjani su oduševljenjem 

i sjajem proslavili 200. obljetnicu tog velikog događaja. 

Svečanosti su trajale više dana. Radost i 

veselje cetinskoga puka pokazalo je svu ljubav 

prema Mariji a i svome gradu; sve je bilo uzorno, 

mirno i skladno, čemu su se divili svi hodočasnici, 

domaći i strani. Osim što je to slavlje bilo 

vjersko, ono je postalo znamenitim kulturnim 

događajem u povijesti Sinja i Cetinske krajine. 

Iako je Gospina slika najprije donesena u 

Split, nakon, malo vremena, opet se povratila u 

Sinj i narod ju je prozvao Gospa Sinjska. Takva je 

ostala do danas. Ona je najveće blago Sinja, „njegova 

vječna slava, njegov štit i utočište“. 

Fra Ivan je ljubio rodni Sinj i njegove ljude. 

Zbog njegove ljubavi za nj je s pravom izrečen 

sud: „Bio je sa svakim ljubezan, svakomu pristupačan: 

i učenjak i prostak, svak je kod njega našao 

lijepu riječ i mudar savjet“ (Petrov). On je ponosan 

što je „u Sinju draga Gospa odabrala sebi 

malo svetište…“ Koliko ga je Sinj cijenio pokazao 

je i njegov sprovod koji je bio veličanstven. 

Čitav se Sinj okupio da isprati svoga dičnoga 

sina, sveta i učena franjevca, na groblje sv. Frane 

sa suzom na oku i s uvjerenjem da je toga dana 

dobio u nebu svoga zaštitnika. Od njegove smrti 

prošlo je 100 godina i dok se mnogi ljudi i događaji 

zaboravljaju, ime se fra Ivana Markovića 

ne zaboravlja. Njemu je odavna posvećena jedna 

ulica, a još je važnije što je on neizbrisivo utisnut 

u srca Sinjana koji cijene njegovu učenost, a još 

više ljubav prema rodnom gradu i dobrotu koja 

još i danas govori iz njegova lika preko njegovih 

djela. 

Zaključit ćemo ove retke ocjenom njegova 

značaja: „O. Marković uvijek i svagdje se pokazao 

zborom i tvorom velik umnik, rijetki značaj, 

svećenik po duhu Božjem, redovnik po srcu asiškog 

ubogara: on je bio uvijek u svim svojim odlukama 

stalan, u riječi slobodan, u misli bistar, u 

duhu snažan i poletan; nu, za to uvijek skroman 

i tih, uvijek dobar i ljubezan. Ljubio je istinu i 

pravicu svom veličinom visokoga duha, svim 

osjećajima blagorodnog srca svoga“ (Mišura). 

119

120 

svibnju ove godine Udruga Cjelovit život 

U ušla je u treću godinu rada. Kao nevladina, 

nestranačka i neprofitna organizacija građana, 

koja svoje djelovanje temelji na kršćanskim 

vrednotama poimanja čovjeka i socijalnom nauku 

Katoličke crkve , nastojali smo da naše aktivnosti 

budu prožete tim duhom i prepoznate 

kao aktivnosti za dobrobit cijelog društva. Sve 

naše aktivnosti nisu isprazno kritizerstvo nego 

nastojanje da zajedno s ostalim udrugama, institucijama 

i Gradom dođemo do zajedničkih 

mogućih rješenja nekih problematičnih pitanja 

našeg okruženja. Članovi Udruge ,koji su velik 

potencijal, ulažu svoje vrijeme, znanje i kontakte 

kako bi svaka započeta aktivnost bila uspješno 

odrađena. Udruga okuplja profesore, pravnike, 

liječnike, ekonomiste, inženjere, agronome, 

osobe srednje stručne spreme, a naročito nam je 

veselje kad se okupe čitave obitelji s djecom. Ta 

djeca su naš pomladak koji odrasta s Udrugom 

i doživljava je kao svoju dodatnu aktivnost kroz 

radionice koje organiziramo za njih kako bi i oni 

pokazali svoju kreativnost. Na taj način postižemo 

i to da su obitelji na okupu, a djeca se uče 

komuniciranju i suradnji. 

Rad Udruge zadire u sva područja života: zaštitu 

zdravlja i obitelji, humanitarnu djelatnost, 

volonterstvo, ekologiju, društveni angažman, 

kulturni razvoj pojedinca i društva, duhovni 

rast, doprinos razvoju demokracije, poboljšanje 

kvalitete života, kvalitetno osmišljavanje slobodnog 

vremena itd. 

Vodimo se načelom da je nastojanje i rad za 

opće dobro univerzalna i bezvremenska vrijednost. 

Smatramo da je nužan dijalog svih čimbenika 

u društvu kako bi doprinijeli rješavanju 

problema sredine i vremena u kojem živimo. Što 

se tiče života Crkve, kako je rekao i papa Benedikt 

XVI. u posjetu Hrvatskoj, laici su pozvani 

da svojim radom i životom upravo u ovom vremenu 

daju prepoznatljiv, duhovno prožet i društveno 

prihvaćen doprinos. Udruga Cjelovit život 

odmah je u prvoj godini rada poticala dijalog i 

aktivnosti vezane za različite životne sfere. Kako 

UDRUGA “CJELOVIT ŽIVOT” 

Živahna dvogodišnja aktivnost 

bi članovi udruge mogli izraziti svoju kreativnost 

i ugraditi u projekte svoj profesionalizam, 

znanje i vještine, osnovane su sekcije: 

– Sekcija za praćenje natječaja i izradu projekata, 

izdavanje promotivnog materijala i održavanje 

web stranice 

– Sekcija za odgojno-obrazovni rad, duhovni 

rast i unapređivanje kulturnih sadržaja 

– Sekcija za unapređivanje zaštite zdravlja i 

obitelji 

– Sekcija za humanitarne i volonterske aktivnosti 

– Sekcija za unapređivanje zaštite zdravlja i 

obitelji 

– Ekološka sekcija 

Tijekom prve dvije godine rada Udruga Cjelovit 

život ostvarila je sljedeće aktivnosti: 

- sakupljanje elektroničkog otpada u suorganizaciji 

s Izviđačkom udrugom Sinjski vitezovi 

- suorganizacija predstavljanja knjige č. s. Rebeke 

Anić 

- izlet Udruge na Kosinac 

- predavanje prof. dr. sc. Dragana Poljaka 

„Utjecaj elektromagnetskog zračena na zdravlje 

čovjeka“ 

- organiziranje prvog Dječjeg tjedna, 5. 12. - 

13. 12. 2010. (kazališne predstave, radionice, lutkarsko 

kazalište, nastup dramske sekcije Osnovne 

škole Ivane Brlić Mažuranić, nastupi malih 

mandolinskih orkestara iz Otoka i Brnaza, nastupi 

dječjih vrtića, proslava blagdana sv. Lucije 

na sinjskoj Pijaci) 

- organiziranje Okruglog stola pod nazivom 

„Između slobode i zakona„ kojim smo skrenuli 

pozornost na porast alkoholizma među mladima 

u Sinju 

- sudjelovanje na Božićnom humanitarnom 

sajmu 

- sudjelovanje u humanitarnoj akciji za napuštenu 

djecu i samohrane majke u Kamenskom 

- predbožićno druženje obitelji i izrada božićnih 

ukrasa za gradsko božićno drvce 



Predavanje dr. Nevena Šimca o socijalnim tjednima u Europi 

- obiteljski izlet na Svilaju 

- predavanje mr. sc. Zore Kažimir prigodom 

obilježavanja Dana voda 

- održavanje drugog Okruglog stola (veljača 

2011.), nastavak rada vezanog za problematiku 

alkoholizma uz sudjelovanje predstavnika Grada, 

MUP-a, škola, zdravstva, dječjih vrtića, Crkve, 

udruga mladih i drugih udruga grada 

- 25. 3. 2011.: nastavak rada Okruglog stola, 

s kojeg je prema Gradu upućen dopis s prijedlozima 

koje bi trebalo uvrstiti u Odluku o komunalnom 

redu 

- u povodu obilježavanja Dana knjige u Hrvatskoj 

organizirano je natjecanje srednjoškolaca 

u pisanju eseja na temu „Putovanje“; dodijeljene 

su novčane nagrade za koje je sredstva osigurao 

Grad Sinj 

- predavanje dr. Esserta “Putovi i stranputice 

vjere“ 

- predavanje dr Nevena Šimca „Socijalni tjedni 

u Europi“ 

- predavanje fra Špira Marasovića na blagdan 

bl Alojzija Stepinca 

- predavanja dr Sanje Martinović-Čikara na 

temu „Poremećaji prehrane – anoreksija, bulimija, 

pretilost“ 

- 29. 9. 2011.: natječaj za srednjoškolce u pisanju 

eseja na temu „Kultura rada“ 

- 10. 10. 2011.: predavanje mr. sc. Zore Kažimir 

„Zaštićena staništa“ 

- 21. 10 do 23.10. 2011.: sudjelovanje članova 

Udruge na 5. socijalnom tjednu Hrvatske „Kultura 

rada“ 

- 5. 12 - 13. 12. 2011.: održavanje drugog Dječjeg 

tjedna, kulturni program, predstave, nastup 

dječjih klapa i Klape Sinj; nastupi vrtića, dramske 

sekcije osnovne škole iz Hana, glazbeno 

nadarene djece iz Sinja; radionice, predavanje o 

depresiji, kazalište lutaka Split. 

- 14. 1 2012.: organiziranje susreta s don Ivom 

Jurišićem, voditeljem zadarskog Caritasa; izlet u 

Zadar i Nin 

- 19. 1. 2012.: Mislav Cvitković, magistar fizike, 

održao je predavanje „Elektromagnetsko 

zračenje i zdravlje čovjeka“ 

- 1. 3. 2012.: održan je Okrugli stol „Za neradnu 

nedjelju“ koji su vodili Marijana Petir, Neven 

Šimac i fra Bože Vuleta 

- 3. 3. 2012.: na sinjskoj Pijaci, Trgu kralja Tomislava, 

održan je „Skup za neradnu nedjelju“, 

medijski popraćen 

- 17. 3. 2012.: edukacijski izlet u Zvjezdano 

121

122 

selo Mosor; nakon toga planinarenje obitelji na 

Mosoru 

- 17. 5. 2012.: nastavak rada Okruglog stola 

pod nazivom „Alkoholizam društveni i zdravstveni 

problem“, 

- 19. 5. 2012.: predavanje o učincima ambrozije 

na zdravlje čovjeka 

- 31. 5. 2012.: predstavljanje doktorske disertacije 

dr. Maje Poljak „Razum i vjera“ 

- 16. 6. 2012.: edukacijski i rekreativni izlet na 

Kornate 

Ako pogledamo taj niz aktivnosti, vidjet ćemo 

da je Udruga opravdala svoje ime. Zahvaljujem 

svim članovima na entuzijazmu i radosti s 

kojom obavljaju sve zadatke kako bi se cilj ostva- 

Putovanje 

Putovanja mogu započeti na razne načine. 

Započinju praktički od same ideje i želje da 

napustimo jedno te isto uporište kojeg se grčevito 

držimo, ali mislimo da ga trebamo naučiti 

pustiti. Ali najveće i najturbulentnije putovanje 

koje ćemo ikad iskusiti je – sam život. 

Iako smo svi dijelovi cijeline, ipak smo i pojedinci. 

Ne možemo funkcionirati izolirani od 

svih, ali ne možemo ni živjeti tako da uvijek 

ovisimo o drugima. Nitko ne može mislit umjesto 

nas. Voljeti umjesto nas... živjeti i umrijeti 

umjesto nas. 

Glavne prepreke na našem putovanju kroz 

život upravo su one koje smo sami postavili. 

Gotovo je uvijek vraćanje unatrag lakše od napretka. 

Vlastiti nas strah sabotira, usporava i 

ograničava. Draže nam je vraćati se poznatim 

stazama nego uvijek iznova sami rasvijetljavati 

mrak. 

Ne krivim nikoga tko povremeno zastane, 

osvrne se i upita se zašto se jednostavno ne 

može vratiti. Nebrojeno sam puta i sama isto 

pomislila, ali povratak nije opcija. Ne smijemo 

zaostajati i predugo se pitati što dalje. Vrijeme 

će nas pregaziti. 

Ipak, nitko od nas nije sasvim bespomoćan. 

Umjesto teških kovčega u rukama, nosimo glave 

na ramenima i srca u grudima. Jedno bez 

drugog ne funkcionira. Na svako obeshrabrujuće 

„Zašto“ vašeg uma vaše srce će smjelo odgovoriti: 

„Zašto ne?“ 

rio. Kao predsjednica udruge mogu reći da smo 

osim užitka u zajedničkom radu otkrili i puno 

više, a to je ono lijepo i opušteno druženje, nova 

prijateljstva i povjerenje jednih prema drugima. 

Posebno zahvaljujem gvardijanu fra Boži 

Vuleti na susretljivosti i razumijevanju za rad 

Udruge . Hvala i ostalom osoblju Samostana Čudotvorne 

Gospe Sinjske koji su nam na bilo koji 

način izašli u susret tijekom ove dvije godine 

rada. Udruga je prepoznata u gradu kao aktivan 

sukreator društvene zbilje. Nadamo se da ćemo 

i narednim aktivnostima opravdati svoje osnivanje 

i djelovanje te da se na nas može računati 

kao na skupinu građana i vjernika koji djeluju za 

opće dobro. 

Tanja Kodžoman-Križanac, predsjednica Udruge 

Nismo ni svjesni koliko ljudi ima puteve paralelne 

s našima koji jamče da se nikad nećemo 

sresti. Ali, tu su i oni čiji se putevi ukrštavaju s 

našima. Većina ljudi srest će nas, uljudno okrenuti 

glavu u drugom smjeru i nastaviti svojim 

putem... no ponekad, samo ponekad, dođe do 

sudara. Potpuni neznanci postaju bliski prijatelji 

i sve je sasvim u redu dok bliski prijatelji ne 

postanu potpuni neznanci. U takvim trenutcima 

često ugledamo brojne prečace i stranputice 

za koje mislimo da će nas odvesti natrag njima, 

ali ne smijemo sebi dozvoliti da zastranimo. 

Oni ljudi zbog kojih vrijedi skrenuti s puta nikad 

nam to ne bi dozvolili. 

Sa svojim komadićem neba iznad nas i svojim 

dijelom Zemlje pod nogama valja napredovati 

hrabro naprijed. Ma kako se spor napredak 

činio, jednog dana ćemo pogledati unatrag 

na događaje koji su nas nekoć tako zamarali i 

shvatit ćemo koliko smo daleko od njih odmakli. 

I kad smo već tu, i kad već gazimo po tom 

neprocjenjivu tlu, ostavimo barem tragove za 

sobom. Neka se zna tko je tuda prošao, jednom 

zasvagda. Drukčije zapamćeni ionako ne možemo 

ostati. 

Što nam zapravo na kraju puta ostaje? Mnogi 

ljudi će nam reći da je tu kraj konačan – ništa 

se više ne događa s nama. Umiremo, nestajemo. 

Po završetku puta više ne postojimo. Slažem 

li se s time? Naravno da ne. I ptice na grani 

to od davnina znaju – svaki je kraj samo novi 

početak. 

Gabrijela Grubišić-Čabo 

1. r., Gimnazija Dinka Šimunovića 



Svjedoci oko nas 

Vjera bez djela je nepotpuna, ne daje nam 

pravo da se pozivamo na nju. Stoga nije 

dovoljno da samo komentiramo neku pojavu, 

nego da se založimo radom i znanjem kako bi je 

korigirali. U sadašnjem trenutku Crkve vjernici 

laici su pozvani na aktivno djelovanje u društvenoj 

zbilji. Bez dijaloga svih čimbenika u društvu 

stvari će se sporo ili nikako mijenjati na bolje. 

Stoga smo u Udruzi Cjelovit život u okviru 

obilježavanja Dana zdravih gradova (20. svibnja) 

nastavili s radom Okruglog stola o sprečavanju 

alkoholizma, četvrtim u nizu na istu temu ali s 

drugim sudionicima. Alkoholizam nije endem 

naše sredine, ali je činjenica da je na našem podneblju 

snažno prisutan i obuhvaća sve veći broj 

mladih osoba, muških i ženskih. Ta je ovisnost 

nažalost duboko ukorijenjena u generacijama 

nekoliko desetljeća unatrag, o čemu najbolje 

svjedoči i potreba osnivanja Kluba liječenih alkoholičara 

Sinj prije 40 godina. Ovisnost opterećuje 

zdravstveni sustav, a posebno bismo mogli 

govoriti o sociološkom i socijalnom aspektu, kao 

i vrstama kriminaliteta koje proizlaze iz alkoholizma: 

prometne nesreće, ozljede na radu, zanemarivanje 

rada i školovanja, nasilje u društvu i 

obitelji, ubojstva, samoubojstva, neželjene trudnoće… 

Oko nas žive ljudi koji vode svoje životne 

borbe, svakodnevno, mukotrpno , znajući da 

malo iskušenje može sve ponovno upropastiti 

i vratiti na početak. To su neki naši sugrađani 

koji su iskusili pakao ovisnosti, dodirnuli dno, 

doživjeli lom. Niti jedna studija ne može bolje 

oslikati muku borbe, osjećaj ostavljenosti i bezizlaznosti 

kao što to može svjedočanstvo onoga 

koji je to sam proživio. Zahvaljujemo našem sugrađaninu 

na spremnosti da javno govori o opasnosti 

i težini alkoholizma iz vlastitog iskustva, 

kako bi druge upozorio da na vrijeme mijenjaju 

svoje navike, a društvu poslao jasnu poruku 

kakve zakone i odredbe treba donositi. Institucije 

i tijela lokalne samouprave mogu i trebaju 

svim raspoloživim zakonskim sredstvima raditi 

na sprječavanju alkoholizma. Obitelj je dužna 

brinuti o odgoju za zdrav život i životne vrijednosti. 

Škola i Crkva također. Nažalost, mnogo je 

veći broj onih koji iz kojekakvih razloga ne lije- 

če svoju ovisnost nego je skrivaju, i oni i članovi 

njihovih obitelji. Nedostaje razumijevanja i potpore, 

strahuje se od izopćenosti i sramote. Nama 

svima ostaje otvoreno pitanje: kako im pomoći? 

Naš sugrađanin želi pomoći i upozoriti sve nas 

onako kako mu se činilo najbolje i najuvjerljivije, 

a to je da ispriča vlastitu dramu. 

“Ja sam Ivica Sarić, dopredsjednik kluba 

liječenih alkoholičara u apstinenciji. Apstinencija 

za alkoholičara znači: ne konzumirati bilo 

kakva alkoholna pića, ne jesti bilo kakvu hranu 

ili kolače koji u sebi imaju alkohola. Kako 

je održati? Vrlo teško bez profesionalne pomoći. 

Zašto sam se ja odlučio na liječenje? Pokušao 

sam 5 puta, ali najviše što sam izdržao bilo 

je 6 mjeseci. Uvijek sam napravio istu grešku i 

vraćao se na početak, odnosno vraćao sam se alkoholu. 

Godine 2004. desetak dana prije Velike 

Gospe dogodio se preokret u mom životu. Po 

običaju bio sam napit. Moj 11- godišnji sinovac 

Ante koji je bio sam sa mnom u kući upitao 

me: „Zašto ti, Ivo, toliko piješ?“. Njegovo me 

je pitanje toliko šokiralo i uznemirilo da sam 

ostao bez riječi. Shvatio sam da svi oko mene 

pate. Otvoreno sam razgovarao s liječnikom, 

a on me uputio psihijatrici dr. Vesni Jurković- 

Krolo. Počeo sam apstinirati 16. 8. 2004. godine. 

Uz ugodan 30-minutni razgovor doktorica mi 

je ukazala na mnoge štetnosti alkohola. Predložila 

mi je bolničko liječenje. Odbio sam, ali 

sam prihvatio dolaziti u Klub liječenih alkoholičara. 

Tamo sam počeo učiti što je apstinencija 

i kako je održavati. Trebalo mi je pola godine 

da shvatim o čemu je zapravo riječ. Trebalo mi 

je pet godina da prestanem misliti o alkoholu. 

Najteže je odreći se alkohola i mijenjati način 

života. Treba ići u Klub jer smo tamo ljudi s 

istim problemima. Zbog bolesti jetre i bubrega 

liječen sam u bolnici. Povjerio sam se dr Vesni 

Jurković-Krolo, samo je ona znala za moju bolest.” 

Svojim primjerom i savjetima pojedinac 

može pomoći drugim članovima Kluba. Borba 

za apstinenciju traje čitav život. Ako se prekine, 

vraćaš se na početak. A svaki je put teže. 

Tanja Kodžoman-Križanac 

123

124 

Organizacijski odbor za proslavu 300. obljetnice 

čudesne obrane Sinja, kojoj je pokroviteljstvo 

preuzeo Sabor Republike Hrvatske, uz 

niz projekata tijekom sedmogodišnje priprave 

za proslavu obljetnice (2015.), pokrenuo je i održavanje 

Festivala marijansko-duhovne klapske 

pjesme pod nazivom „Klape Gospi Sinjskoj“. 

Festival se održava u Sinju od 2009. godine, 

početkom kolovoza u vrijeme Dana Alke i Velike 

Gospe. Humanitarne je naravi jer sav prihod od 

ulaznica i prodaje nosača zvuka ide humanitarnom 

Fondu Gospe Sinjske koji pomaže studentima 

slabijeg materijalnog stanja. 

Snimku Festivala prenosi Hrvatska radiotelevizija 

na dan Velike Gospe, a radio postaje 

izravno i u reprizi u domovini i u inozemstvu 

(satelit). Albumi s Festivala 2009. i 2010. u izdanju 

Croatia Recordsa nominirani su za nagradu 

Porin 2010. i 2011. u kategoriji najboljeg albuma 

duhovne glazbe, dok je album s Festivala 2011. 

nominiran za nagradu Porin 2012. u kategoriji 

najboljeg albuma klapske glazbe. Među nominacijama 

na Porinu 2012. bile su također i skladba 

Večernja u izvedbi klape Šufit, u kategoriji najbolje 

izvedbe klapske glazbe, kao i skladba Zdravo 

Marijo u izvedbi klape Praska u kategoriji najbolje 

folklorne pjesme. 

U programu Umjetnički odbor Festivala osim 

natječaja za nove skladbe poseže i za skladbama 

iz bogate baštine marijanskih pjesama, sa željom 

da se postojeće skladbe reafirmiraju prilagodbom 

za klapsko pjevanje. U narednim godinama 

na Festivalu će se izvoditi ne samo marijanske 

skladbe, već i druge skladbe duhovnog sadržaja, 

primjerice različite mise, bilo suvremene, bilo 

one iz postojeće baštine duhovne i crkvene glazbe. 

Na taj će se način stvoriti repertoar klapskih, 

kako marijanskih, tako i općenito duhovnih pjesama. 

Taj jedinstveni glazbeni događaj svojom je 

kvalitetom nadmašio sva očekivanja i postao trenutkom 

radosnog okupljanja i slavljenja Majke 

KLAPE GOSPI SINJSKOJ 

Festival marijansko-duhovne klapske pjesme 

Božje te potvrdio Sinj kao jedno od najvećih marijanskih 

svetišta. 

Festival 2010. 

Na drugom Festivalu, održanom 6. kolovoza 

2010. godine, izvodile su se pučke marijanske 

pjesme, u obradi za klape. Festival su prenosili 

Hrvatski radio, Hrvatska televizija i više radio 

postaja. Festival je uživo pratilo više od tisuću 

slušatelja, a interes svih medija i šire javnosti bio 

je iznimno velik. 

Nastupilo je 11 klapa, otpjevavši svaka po 

dvije pjesme: Versi iz Splita (U lipi dvori nebeski; 

Marijo majko ljubljena), Praska iz Podstrane 

(Zdrava devica, Bogorodica; Sva o Marijo), Štorija 

iz Kaštel Kambelovca (O, Marijo mili glas; Tisuć 

puta, zdravo budi), Filip Dević iz Splita (Zdravo, 

Marijo; Sred te se pećine), Kumpanji iz Blata 

na Korčuli (Zdravo, morska zvizdo; Siđi k nama), 

Mareta iz Dubrovnika (O, najsvetija; Gospe ribara, 

težaka), Reful iz Splita (O zvijezdo mora; Divici 

Mariji), Kampaneli iz Donjih Kaštela (Zdrava, 

kraljice; Gospi od žalosti), Luka iz Rijeke (Zdravo 

budi, kraljice; Zdravo, djevo, djeva slavo), Šufit iz 

Splita (Marijo Majko, slatki pokoju; O mila Majko 

nebeska) i Vokalisti Salone iz Solina (Lijepa si, 

lijepa, Djevo Marijo; Majko ljubezniva). U pauzi 

Festivala nastupili su: klapa Sinj i klapa Hrvace. 

Stručno povjerenstvo dodijelilo je 4 nagrade. 

Nagradu za najbolju izvedbu dobili su: klapa 

Šufit (prvu), klapa Vokalisti Salone (drugu) 

i klapa Versi (treću). Nagrada za najuspješniju 

obradu marijanskog napjeva dodijeljena je skladatelju 

Krešimiru Magdiću za pjesmu Zdrava, 

kraljice. 

Publika je kao najuspješniju odabrala klapu 

Kampaneli iz Donjih Kaštela. Zlatni kip 

Gospe Sinjske, rad akademskog kipara Josipa 

Marinovića, klapi je uručio predsjednik Hrvatskog 

Sabora gosp. Luka Bebić. 



Festival 2011. 

Treći Festival održan je u srijedu 3. kolovoza 

s početkom u 21 sat. U natjecateljskom dijelu 

nastupilo je 14 klapa: Filip Dević-Dalmatinke 

(Gospe Sinjska, zovemo te), Šufit (Večernja), Praska 

(Zdravo, Marijo), Štorija (Rođena u zagrljaju), 

Vokalisti Salone (Sliku tvoju ljubit ću), Mareta 

(Čuj nas, Gospo od Cavtata), Prvi komin Snježanin 

(Zdravo Marijo), Klapa Sveti Juraj-HRM (Hvala 

ti), Kamen (Uzdanica naša), Petrada (Nebeska cesarica), 

Filip Dević (Marijo Majko), Kastav (Majko 

naša, Gospo od Trsata), Morbin (Isusova naša mati), 

Split (Spasi, Marije). Kao gost večeri nastupile su 

klape Cetinske krajine: Klapa Sinj, Klapa Hrvace, 

Klapa Dicmo, Klapa Trilj i Klapa Košute. 

Stručni ocjenjivački sud, u sastavu: prof. Rajimir 

Kraljević, prof. Vladan Vuletin i gđa Inga 

Romac Šarić, dodijelio je sljedeće nagrade: treću 

nagradu skladbi Nebeska Cesarica (Stipica Grgat, 

Toma Babić) u izvedbi klape Petrada iz Zagreba; 

drugu nagradu skladbi Sliku tvoju ljubit ću 

(Vlado Sunko, Bože Vuleta) u izvedbi Vokalista 

Salone iz Solina; prvu nagradu skladbi Zdravo, 

Marijo (Blaženko Juračić) u izvedbi klape Praska 

iz Podstrane. Nagrada za najbolju izvedbu dodi- 

jeljena je klapi Šufit za izvedbu skladbe Večernja 

(Krešimir Magdić, Jakša Fiamengo). Nagrada 

publike pripala je skladbi Hvala ti Mile Čačije- 

Čaje na stihove fra Petra Kneževića. 

Program Festivala 2012. (3. 8. 2012.) 

1. Angeluš (Zagreb) – O Marijo, budi zdravo 

(pučki napjev, obradio: Joško ćaleta) 

2. Kurjože (Podstrana) – Marijo, Majko 

mila (pučki napjev, spontano pjevanje) 

3. Filip Dević (Split) – Zdravo jesi, o Marijo 

(pučki napjev, obradio: Krešimir Magdić) 

4. Neverin (Kaštela) – Marijo, svibnja kraljice 

(pučki napjev, obradio: Živko Ključe) 

5. Versi (Split) – Vsa lipa jesi (pučki napjev, 

obradio: Izak Špralja) 

6. Reful (Split) – Slavna Majko (pučki napjev, 

obradio: Šime Marović) 

7. Pinguentum (Buzet) – Marijo, svibnja 

kraljice (pučki napjev, obradio: Stipica Grgat) 

8. Dišpet (Zagreb) – O Marijo Majko, slatki 

moj spokoju (pučki napjev, obradio: Joško 

ćaleta) 

9. Tragos (Trogir) – Sva si lijepa, o Marijo 

(pučki napjev, obradio: Miroslav Martinjak) 

10. Praska (Podstrana) – Rajska kruno, rajska 

slavo (pučki napjev, obradio: Blaženko 

Juračić) 

11. Armorin (Zagreb) – Zdravo, zvijezdo 

mora (pučki napjev, obradio: Joško ćaleta) 

12. Morbin (Donji Humac) – Majko draga 

(pučki napjev, obradio: Duško Tambača) 

13. Skradinke (Skradin) – O sveta Divice 

(pučki napjev, obradio: Ivo Mikuličin) 

14. Podvorje (Kaštela) – Zdravo, Djevo čista, 

izvor milosti (pučki napjev, obradio: Rajimir 

Kraljević) 

15. Činkvina (Trogir) – Zdravo, višnja diko 

neba (pučki napjev, obradio: Mario Markovina) 

*** 

Nosači zvuka s Festivala mogu se nabaviti u 

Knjižari i suvenirnici Svetišta. 

125

126 

Humanitarne kutijice FGS (studeni 2010. 

-lipanj 2012.) – 49.134 kn 

N.N. – 2.000 kn 

N.N. – 6.000 kn 

Ilija Bašić, „Stroping“ – 3.000 kn 

Caritas biskupije Regensburg 

(Josip Smoljo) – 2.500 € 

Ružica Tomić – 50 kn 

John i Carol Segvich (Illinois) – 380 $ 

N.N. – 100 kn 

Marija Vrca-Botica – 300 kn 

Stanko Popović – 300 kn 

fra Krešo Samardžić – 2.000 € 

fra Josip Cvitković – 1.200 € 

Pava Zorica* – 100 kn 

Nikola Domjanović* – 50 kn 

Viktor i Katica Jančo, Osijek* – 100 kn 

N.N.* – 500 kn 

obitelj Pešić (Omiš) – 100 kn 

Jelka Papak* – 50 kn 

Najamnina poslovnoga prostora 

Franjevačkog samostana u Sinju* – 5.000 kn 

Damir Tomašević* – 200 kn 

N.N.* – 50 kn 

Dujo Bakovich – 550 kn 

Štalija promet robe – 100 kn 

Jadranka Tomašević – 200 kn 

Ante Bašić – 2.000 kn 

Kath. Stadtdekanat (fra Jure Zebić) – 2.000 € 

Jakov Viro – 500 kn 

Stanko Skakelja – 2.000 kn 

Dijana Š., Split* – 50 kn 

Nikola Crnac – 1.000 kn 

Ljubica Šušnjara Paladin – 500 kn 

fra Ivan Škopljanac Mačina – 500 € 

FOND GOSPE SINJSKE 

Darivatelji Fonda od 15. 8. 2010. do 1. 7. 2012. 

Zvjezdica (*) označava mjesečne odnosno višekratne uplate 

Nikola N., Split – 50 kn 

Helenka Perković – 1110 kn 

Luvis Projekt d.o.o. – 8.000 kn 

Filip Bošnjak i obit. (Mississauga, 

Canada) – 100 cad 

Luka Pešo (St. Catharines, Canada) – 200 cad 

Zlatko Miklić s obitelji – 500 kn 

Mirko Galić s obitelji – 100 kn 

Jure i Marija Čolak – 50 € 

Polog od ulaznica za Festival 2011. – 19.650 kn 

Općina Hrvace (karte za Festival) – 1.000 kn 

Darija i Ivan Lakić – 200 kn 

N.N. – 1.000 kn 

Ajša Frangeš – 100 kn 

Kosjenka Tomić – 100 kn 

N.N. – 4.447 kn 

N.N. – 910 kn 

N.N. – 6.000 kn 

Preosti/Vučković/Lakić Budimir/Čovo/Jenjić/ 

Filipović-Grčić – 450 kn 

Kazimir Barukčić (Frankfurt) – 120 € 

Ljubica Ostojić – 100 kn 

Nada Mioč – 100 kn 

Katica Panza – 150 kn 

Ante Šašo – 200 kn 

Antunović – 100 kn 

Krivić – 100 kn 

Božo F. Grčić – 200 kn 

N.N. – 200 kn 

N.N. – 796 kn 

Tehnomaterijal d.o.o. – 500 kn 

Nives Matijević* – 100 kn 

Anđelka Lammertz, Nizozemska – 300 € 

N.N. – 1.050 kn 

N.N. – 844 kn 



Darija Žanko – 500 kn 

Zlatko Ježić* – 220 kn 

N. N. – 50 kn 

Daria Perković – 21 kn 

N.N. – 1.050 kn 

Željko Kekez – 100 kn 

Nikola Kalinić* – 50 kn 

N.N. – 400 kn 

Predrag Pupić – 1.000 kn 

N. N. – 1.500 kn 

N. N. – 5.000 kn 

N. N. – 248 kn 

N.N. – 1.100 kn 

Ljubica Šušnjara Paladin – 1.000 kn 

N. N. – 50 kn 

Iva Radić (Zagreb) – 20.000 kn 

Ivan Samardžić Kikan – 200 kn 

N.N. – 1.100 kn 

Jelica Mikić – 120 kn 

prvoj godini djelovanja Fonda Gos- 

U pe Sinjske, akad. godine 2007./2008., 

isplaćene su 23 redovite mjesečne pomoći 

u iznosu od 500,00 kn, 7 redovitih 

mjesečnih pomoći u iznosu od 500,00 kn 

za studente u Bosni i Hercegovini preko 

Kruha sv. Ante u Sarajevu te 4 jednokratne 

pomoći u ukupnom iznosu 10.500,00 

kn. 

U akad. godini 2008./2009. isplaćene 

su 34 redovite mjesečne pomoći u iznosu 

od 500,00 kn, 7 redovitih mjesečnih 

pomoći u iznosu od 500,00 kn za studente 

u Bosni i Hercegovini preko Kruha sv. 

Ante u Sarajevu te 4 jednokratne pomoći 

u ukupnom iznosu 10.000,00 kn. 

U akad. godini 2009./2010. isplaćena 

je 41 redovita mjesečna pomoć u iznosu 

od 500,00 kn, 5 redovitih mjesečnih pomoći 

u iznosu od 500,00 kn za studente 


N.N. – 120 kn 

N.N. – 700 kn 

N. N. – 50 kn 

N.N. – 1.150 kn 

Tihomir Grgat – 200 kn 

Milica Perković – 200 kn 

Glasnović B. – 300 kn 

Željko Tanjić – 2.000 kn 

Danica Ramljak – 5.000 kn 

Ružica i Barbara Gojmerac (Kanada) – 100 cad 

Hrvatska škola Sv. Ante Padovanski (12 

učenika) Kanada – 40 cad 

Jozo i Ana Mamić s djecom (Kanada) – 200 cad 

Rajko Čubelić (Kanada) – 50 cad 

Bosiljka Gerovac (Kanada) – 50 cad 

Jakov Ojvan (Kanada) – 200 cad 

Mary Glumac (Kanada) – 60 cad 

Vlatka Živčić (Kanada) – 30 cad 

Allen i Michael Pavela (Kanada) – 50 cad 

Financijsko izvješće Fonda Gospe Sinjske u razdoblju 2007.-2012. 

Ante u Sarajevu te 9 jednokratnih pomoći 


U akad. godini 2010./2011. isplaćene 

su 33 redovite mjesečne pomoći u iznosu 

od 500,00 kn, 5 redovitih mjesečnih 

pomoći u iznosu od 500,00 kn za studente 


Ante u Sarajevu te 9 jednokratnih pomoći 


U petoj godini djelovanja Fonda, 

akad. godine 2011./2012. isplaćene su 34 

redovite mjesečne pomoći u iznosu od 

500,00 kn, 5 redovitih mjesečnih pomoći 

u iznosu od 500,00 kn za studente u Bosni 

i Hercegovini preko Kruha sv. Ante 

u Sarajevu te 6 jednokratnih pomoći u 

ukupnom iznosu 10.500,00 kn. 

U pet godina djelovanja Fonda Gospe 

Sinjske studentima korisnicima pomoći 

ukupno je isplaćeno 1.041.100,00 kn. 

127

128 

Tablica 1. - Godišnje isplate korisnicima pomoći FGS-a u razdoblju 2007.-2012. 

Akad. 

godina 

Korisnici 

Fonda GS 

Jedinice isplate Iznos u kn 

1. 2007./08. Redovite pomoći 23x500,00x10 115.000,00 

Jednokratne pomoći Za 4 studenta 10.500,00 

Studenti u BiH 7x500,00x10 35.000,00 

Ukupno 160.500,00 


Jednokratne pomoći Za 4 studenta 10.000,00 


Ukupno 215.000,00 


Jednokratne pomoći Za 9 studenata 20.600,00 


Ukupno 250.600,00 




Ukupno 209.500,00 




Ukupno 205.500,00 

Sveukupno (1.-5.) 1.041.100,00 



Uvodno razmišljanje 

Nakon što je prihvatila Božju riječ po anđelu 

Gabrijelu, Marija ide u pohod svoj rodici 

Elizabeti, koja je tada bila u šestome mjesecu 

trudnoće. Nosila je sina, Ivana Krstitelja, Isusova 

preteču. Taj susret dviju majki ima veliku važnost 

za kršćanski život. 

Naime, duboko iskustvo susreta s Božjom Riječi 

nije od Marije učinilo osobu koja bi živjela 

„negdje u zraku“, izvan stvarnoga života i daleko 

od drugih ljudi i njihovih potreba. Njezina prva 

misao nakon susreta s anđelom Gabrijelom nije 

bila usmjerena prema njoj samoj, niti se u ičemu 

osjetila samodostatnom. Njezine misli i njezini 

osjećaji bili su usmjereni prema drugomu, prema 

bližnjemu. Vijest o Elizabetinoj trudnoći za 

nju nije bila samo zanimljiva vijest nego i poziv 

na koji treba odgovoriti. Stoga se bez oklijevanja 

uputila iz Nazareta u Judeju, na put dug više od 

120 kilometara, i to u vrijeme kad nije bilo modernih 

prometnih sredstava. U Marijinim očima 

na prvome mjestu nisu bile mogućnosti, uvjeti i 

okolnosti, nego sama činjenica da je saznala za 

stanje i potrebu bližnjega. Znati da je netko u potrebi, 

za Mariju je dovoljan razlog da i pomogne. 

Nakon susreta s Bogom kojemu je sve moguće, 

za nju ne postoji dobro djelo koje ni na koji način 

ne bi bilo ostvarivo. 

Zato, kada je Marija stigla, Elizabeta sva radosna 

u njoj odmah prepoznaje Majku svoga 

Gospodina koji je zemljom prošao čineći dobro i 

naziva je blagoslovljenom među ženama. A Marija 

na to odgovara pjesmom: 

(Zbor po mogućnosti pjeva:) 

Veliča * duša moja Gospodina 

i klikće duh moj * 

u Bogu mome Spasitelju, 

što pogleda na neznatnost službenice svoje: * 

Sinj, Svetkovina Velike Gospe, 15. kolovoza 2010. 

Procesija sa slikom Čudotvorne Gospe Sinjske 

Otajstva Marijina pohođenja 

Sastavio: fra Domagoj Runje 

odsad će me, evo, svi naraštaji 

zvati blaženom. 

Jer velika mi djela učini Svesilni, * 

sveto je ime njegovo. 

Od koljena do koljena dobrota je njegova * 

nad onima što se njega boje. 

Iskaza snagu mišice svoje, * 

rasprši oholice umišljene. 

Silne zbaci s prijestolja, * 

a uzvisi neznatne. 

Gladne napuni dobrima, * 

a bogate otpusti prazne. 

Prihvati Izraela, slugu svoga, * 

kako obeća ocima našim: 

spomenuti se dobrote svoje * 

prema Abrahamu i potomstvu 

njegovu dovijeka. 

Slava Ocu i Sinu * 

i Duhu Svetomu. 

Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda * 

i u vijeke vjekova. Amen. 

Prvo otajstvo 

Čitanje 

Veliča * duša moja Gospodina 

i klikće duh moj * 

u Bogu mome Spasitelju, 

što pogleda na neznatnost službenice svoje: * 

odsad će me, evo, svi naraštaji 

zvati blaženom. 

U prvom otajstvu pohođenja razmišljamo zajedno 

s Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj veličini. 

Razmišljanje 

Marija svoj hvalospjev započinje usklikom: 

„Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj 

129

130 

u Bogu mome Spasitelju“ (Lk 1, 46-47), i odmah 

odgovara zašto: razlog njezine radosti i zahvalnosti 

jest to što je veliki Bog pogledao na njezinu 

neznatnost (Lk 1,48). 

Razmišljajući o tim riječima, sve više nam se 

čini da iz Marije progovara sam Isus. Kao što je 

Elizabeti, kad je ugledala Mariju, od radosti zaigralo 

čedo u utrobi, tako se sad čini da u svome 

hvalospjevu Marija govori riječi svoga Sina. 

Na više mjesta u evanđelju čitamo kako Isusovi 

učenici žele biti veliki. To često postaje izvorom 

nesporazuma. No Isus ih razumije. On priznaje 

ljudsku potrebu za veličinom, ali im isto 

tako pokazuje gdje se nalazi prava, a gdje kriva 

veličina (usp. npr. Mt 18,1-5; Mk 9,33-37; Lk 9,46- 

48; Iv 13,12-17): 

„Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci 

nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte 

tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude 

kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj. Ta 

tko je veći? Koji je za stolom ili koji poslužuje? 

Zar ne onaj koji je za stolom? A ja sam posred vas 

kao onaj koji poslužuje“ (Lk 22,25-27). 

Te Isusove riječi u potpunom su skladu s onim 

što već u svom susretu s rodicom Elizabetom izgovara 

njegova majka. Prava veličina nije veličina 

kraljeva i vlastodržaca koji će kad-tad biti 

zbačeni s prijestolja (usp. Lk 1,52). Prava veličina 

ne mjeri se slavom, novcem, moći i vlašću nego 

služenjem. Veći je onaj koji više služi, a najveći 

primjer služenja jest sam Isus Krist. Zato je svaki 

čovjek velik onoliko koliko se u svakodnevnom 

služenju bližnjemu suobliči Kristu. 

Tu jednostavnu logiku evanđelja, koja naglavce 

okreće logiku ovoga svijeta, Marija je pretočila 

u život i pjesmu. 

Riječima „Veliča duša moja Gospodina“ ona 

nas podsjeća tko je Najveći. To je samo i jedino 

Gospodin, a ona sama velika je onoliko koliko 

je njegova neznatna službenica. Upravo po svom 

služenju u neznatnosti Marija je ostvarila zajedništvo 

s najvećom Veličinom, i zato bez ikakva 

straha može za sebe reći: „odsad će me, evo svi 

naraštaji zvati blaženom.“ 

Molitva 

Marijo, majko Gospodinova, i naš te naraštaj naziva 

blaženom. Moli za nas da poput tebe budemo veliki 

u onoj neznatnosti koja izmiče ljudskim očima, 

ali je vidi Bog koji gleda na ponizna i slaba (usp. Ps 

138,6). 

Oče naš 

10 Zdravomarija 

Slava Ocu 

Pjesma 

Drugo otajstvo 

Čitanje 

Velika mi djela učini Svesilni, * 

sveto je ime njegovo. 

U drugom otajstvu pohođenja razmišljamo s Blaženom 

Djevicom Marijom o Božjoj svetosti. 

Razmišljanje 

Opet se čini da iz Marije progovara glas ploda 

njezine utrobe. 

Isus nas je poučio da molimo: „Oče naš koji 

jesi nebesima, sveti se ime tvoje...“, (Mt 6,9; Lk 

11,2), a Marija nas je pretekla riječima: „Velika 

mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo.“ 

Kada nam je Isus kao svojim učenicima rekao 

da se Bogu u molitvi obraćamo riječima „Sveti 

se ime tvoje“, to nije učinio zato što bi svetost 

Božjeg imena ovisila o našoj molitvi, nego zato 

da se svetost Božjega imena na nama prepozna. 

To je molitveni poziv svakog Isusova učenika. To 

je i Marijin poziv. 

Međutim, ono za što drugi učenici tek trebaju 

moliti, u Mariji je već ostvareno. U njoj je Bog već 

učinio velika djela te se svetost Božja u njezinu 

životu prepoznaje u svemu. Stoga, izgovarajući 

riječi „Sveto je ime njegovo“, Marija ne govori 

samo o Bogu, nego i samu sebe predstavlja kao 

dovršeni lik Crkve svete i bez mane (usp. Ef 

5,27), Crkve koja je potpuno sjedinjena sa svojim 

Gospodinom. 

U tome smislu Marija je u odnosu na nas druge 

ljude jednostavna i jedinstvena. Jedinstvena 

jer je jednostavno služila Bogu. I u tome je doživjela 

velika Božja djela. 

No, to što je Bog učinio Mariji ne tiče se samo 

nje same. Upravo suprotno. Po velikim Božjim 

djelima ona je služila i služi čitavom čovječanstvu 

kojemu Bog utjelovljenjem Isusa Krista dolazi 

u pohod. Zato govoreći o svetosti Božjega 

imena, Marija nam na koncu doziva u pamet 

Božji poziv koji je upućen svima: Budite sveti jer 

sam ja svet (usp. Lev 11,44-45). 

Molitva 

Sveta Marijo, moli za nas da se svetost Božjega 

imena prepozna i u našem životu. 

Oče naš 


Slava Ocu 

Pjesma 



Treće otajstvo 

Čitanje 

Od koljena do koljena dobrota je njegova * 

nad onima što se njega boje. 

U trećem otajstvu pohođenja razmišljamo s Blaženom 

Djevicom Marijom o Božjoj dobroti. 

Razmišljanje 

Kad kažemo od koljena do koljena onda sasvim 

ispravno mislimo na dar života koji se prenosi s 

roditelja na djecu, tj. s predaka na potomke. Međutim, 

isto tako idući od koljena do koljena možemo 

se vratiti i na početak – to jest do onoga 

trenutka kada je Bog stvorio prvoga čovjeka „na 

svoju sliku i priliku, muško i žensko“ (Post 1,27) 

i kada je sve što je Bog stvorio bilo dobro. 

U početku je, kaže Sveto pismo, sve bilo dobro, 

i to ne samo u nostalgičnom i uljepšanom prisjećanju 

na izgubljeni raj, nego u Božjim očima. 

Bog je vidio da je sve što je stvorio dobro (usp. 

Post 1,3. 9. 12. 18. 21. 24), a kad je riječ o čovjeku 

onda čak veoma dobro (Post 1,31). 

No, već u prvom ljudskom naraštaju u dobro 

se uvukao grijeh neposluha Stvoritelju i odnos 

čovjeka s Bogom, izvorom života, postao je poremećen. 

Ipak, čovjekova milosna sklonost da 

radije čuva dobre, a ne loše uspomene iz svoje 

prošlosti ostala je na sreću sačuvana. Bez sumnje 

to je Božji dar. Spominjući se svoje prošlosti, 

kakva god ona bila, čovjek u njoj može otkriti 

tragove Božje dobrote. A oni su najjasniji upravo 

na samom početku. Teško se gdje može istovremeno 

tako jasno i tako otajstveno pokazati da je 

Bog na djelu, kao što je to u prvom času rođenja 

kako pojedinog čovjeka tako i čitavoga naroda. 

Stoga nije čudno da upravo tako o Božjoj dobroti 

govori Biblija, a zajedno s njome i Marija. Ona 

svakoga pojedinoga čovjeka podsjeća na njegov 

početak u rajskom vrtu, a čitav narod na njegovo 

rađanje u izlasku iz ropstva u slobodu. Samo u 

traganju za svojim izvorom i kao pojedinci i kao 

narod pronalazimo svrhu svoga života u zajedništvu 

sa Stvoriteljem i Osloboditeljem. 

Molitva 

Marijo, dobra naša majko, moli za nas da slobodni 

od grijeha i svakoga zla, poput tebe budemo što čistiji 

odsjaj Božje dobrote. 

Oče naš 


Slava Ocu 

Pjesma 

Četvrto otajstvo 

Čitanje 

Iskaza snagu mišice svoje, * 

rasprši oholice umišljene. 

Silne zbaci s prijestolja, * 

a uzvisi neznatne. 

Gladne napuni dobrima, * 

a bogate otpusti prazne. 

U četvrtom otajstvu pohođenja razmišljamo s 

Blaženom Djevicom Marijom o Božjoj snazi. 

Razmišljanje 

Kada moleći s Marijom dođemo do rečenice 

„iskaza snagu mišice svoje“ (Lk 1,51), ne možemo, 

a da se ne prisjetimo kako je Bog „jakom 

rukom i ispruženom mišicom (Pnz 4,34)“ izveo 

svoj narod iz egipatskog ropstva. 

U opisu izlaska iz Egipta doista se na očit 

način iskazuje snaga jedinoga i pravoga Boga. 

Faraon koji drži Izraelce u ropstvu oholo umišlja 

da se narod treba klanjati samo njemu i ne 

dopušta im da idu u pustinju i iskažu štovanje 

‘nekom’ svom Bogu kojega on uopće ne poznaje. 

No, Bog na oči svega naroda, izbavlja svoj narod 

iz faraonovih ruku. 

Logika opisa Izlaska iz Egipta vrlo je jednostavna: 

Bog je jedini vladar svoga naroda i zato 

na nj spada da svoj narod oslobodi i štiti od svih 

njegovih neprijatelja. 

Kako se ta Božja osloboditeljska snaga pokazala 

u životu blažene djevice Marije? 

Znakovito je da se već prvi događaj iz Marijina 

života koji je opisan u evanđelju izričito povezuje 

sa Božjom snagom. U navještenju Isusova 

rođenja (Lk 1,26-38) Bog djevici Mariji šalje u 

Nazaret anđela Gabrijela čije ime ne znači ništa 

drugo nego upravo: Bog je moja snaga! Ali kako 

taj anđeo čije ime označuje Božju snagu izgleda?! 

Možda bismo očekivali da taj anđeo bude 

prikazan kao neki gorostas s mačem ili kojim 

drugim oružjem u ruci. Međutim, stvari stoje 

upravo suprotno. Anđeo Gabrijel čije ime označuje 

Božju snagu, prikazan je kao nježno biće, 

blaga pogleda i lijepe riječi, a u ruci mu nije mač, 

nego ljiljan, simbol nevinosti i čistoće. 

Takav anđeoski lik dolazi blaženoj djevici 

Mariji, a prije nje i Zahariji, ocu Ivana Krstitelja, 

te im u skrovitosti njihove svakodnevnice naviješta 

Božju snagu koja se očituje u daru života 

i spasenja. Anđeo Gabrijel naviješta Zahariji da 

131

132 

će njegova žena Elizabeta roditi sina Ivana, a 

Mariji naviješta da će začeti po Duhu Svetome i 

roditi Sina Božjega, Isusa Spasitelja. Takva Božja 

životna snaga obilježila je čitav Marijin tihi, nenametljivi 

i hrabri život. Nakon događaja iz Isusova 

djetinjstva, koje je pohranjivala i prebirala 

u svome srcu (Lk 2,19), izgleda da Marija za vrijeme 

Isusova javnoga djelovanja živi u skrovitosti 

i povučeno. A onda je na koncu, pod križem, 

još jednom susrećemo s Isusom u naručju. Sada 

nam postaje jasno da ga je pratila cijelim putem 

iz Galileje u Jeruzalem. Vjerno je išla za svojim 

Sinom ne ostavljajući ga do njegova posljednjeg 

časa. 

Odakle je ta ljubav i vjernost izvirala, ako ne 

iz Božje snage koju joj je navijestio anđeo Gabrijel? 

Jedino s tom Božjom snagom u sebi, Marija je 

mogla živjeti svoj obični i čudesni život: neznatna, 

a uzvišenija od svih stvorenja; siromašna, a 

bogatija od svih kraljeva. 

Molitva 

Marijo, pomoćnice kršćana, moli za nas da ispunjeni 

Božjom snagom dostojno nosimo križeve svoga 

života. 

Oče naš 


Slava Ocu 

Pjesma 

Peto otajstvo 

Čitanje 

Prihvati Izraela, slugu svoga, * 

kako obeća ocima našim: 

spomenuti se dobrote svoje * 

prema Abrahamu i potomstvu 

njegovu dovijeka. 

U petom otajstvu pohođenja razmišljamo s Blaženom 

Djevicom Marijom o Božjoj blizini. 

Razmišljanje 

Kada je Mojsije u gorućem grmu pitao Boga 

Tko si, On je rekao: Ja sam Bog Abrahamov, Izakov 

i Jakovljev, Bog tvojih otaca. To je i Bog Marijin, to 

je Bog naš. 

Bog koji je hodio s Abrahamom, Izakom i 

Jakovom. Bog koji je hodio sa svojim narodom 

kroz pustinju. Boga koji svoj narod štiti, hrani, 

nosi i čuva. Bog koji nas ne čeka tek na kraju 

putu, nego hodi s nama da bismo i mi mogli hoditi 

s Njim. 

Taj Božji hod s čovjekom traje od početka. 

Opet se vraćamo na onaj prvi trenutak ljudske 

povijesti. Od prvoga časa Bog čovjeka blagoslivlja 

i upućuje mu svoju riječ: 

I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se i 

množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite...!” 

Vrlo su znakovite te riječi. Iz njih proizlazi 

zaključak da je sve drugo stvorenje na zemlji 

blagoslovljeno posredstvom čovjeka i da Božji 

blagoslov nije ograničen samo na prvog muškarca 

Adama i ženu mu Evu. Riječima „Plodite 

se i množite i napunite zemlju“ Božji blagoslov 

razlijeva se preko njihova potomstva na sva vremena 

i po čitavoj zemlji. No, taj Božji blagoslov 

nije jeftino rasipanje riječi. To da je sva zemlja 

blagoslovljena posredstvom čovjeka, stavlja 

čovjeka u položaj odgovornosti i prema Bogu i 

prema svemu stvorenju. Jer, koliko god zemlja 

može po čovjeku biti blagoslovljena, toliko po 

njemu može, nažalost, biti i prokleta. A za to 

nam ne treba drugih svjedočanstava, osim naših 

vlastitih grijeha, kojima se udaljujemo i od Boga 

i jedni od drugih. 

Ipak, uza sve to Bog od svoje ljubavi prema 

čovjeku ne odustaje. Bog se objavljuje, Abrahamu, 

Izaku, Jakovu, Mojsiju i prorocima, a kad se 

ispunilo vrijeme vrhunac i punina Božje objave 

čovjeku događa se onoga časa kad se sam Bog 

utjelovljuje u Isusu iz Nazareta, rođenom od 

žene, blažene djevice Marije. 

U Njemu su ispunjena sva Božja obećanja 

dana ocima. 

U Njemu se Bog potpuno predao u naše ljudske 

ruke i na nama je hoćemo li prihvatiti da taj 

dar Božje blizine. 

Molitva 

Blažena djevice Marijo, Majko Isusova i Majko 

naša, moli za nas da poput tebe živimo zajedno s Bogom 

i postignemo puninu vječnog života. 

Oče naš 


Slava Ocu 

Pjesma 

Zdravo, Kraljice 

Litanije (po potrebi) 



Hodočašće 

u službi evangelizacije 

Radovi sa savjetovanja 

održanog u Međugorju 

12. i 13. listopada 2011. 

Prilog Godišnjaku Gospe Sinjske 

133

134 

Savjetovanje: Hodočašće u službi evangelizacije 

Međugorje, 12. i 13. listopada 2011. 

Organizator savjetovanja: 

Vijeće za evangelizaciju Južnoslavenske konferencije franjevačkih provincijala 

Pročelnik Vijeća: fra Mato Topić 

Za tisak priredili: fra Nedjeljko Jukić, fra Mato Topić i fra Bože Vuleta 

Napomene: 

1. Na savjetovanju je svojim prilogom sudjelovao i dr. sc. fra Domagoj Runje govoreći o biblijskom 

aspektu hodočašća. Kako je bit teme obradio u članku objavljenu u prethodnom broju Godišnjaka 

Gospe Sinjske (XXXVII.-2010., str. 15-18), smatrao je da nije potrebno da njegov rad bude uvršten 

u ovaj prilog. 

2. Autorima je ostavljena sloboda glede obrade povjerene im teme i načina citiranja, što je poštovano 

i u pripremi za tisak. 


Dr. sc. fra Stjepan DUVNJAK 

Hodočašća u otačkom razdoblju 

odočašće, pokloničko putovanje, oblik je 

pobožnosti koji seže duboko u povijest religija. 

Ono je jednostavno religiozna potreba koja 

se u svojoj biti ne može do kraja kategorizirati. 

Razlaže se u brojne motive i na kraju opet ostaje 

ono što je grč. αρρηετον – neizrecivo. To je traženje 

Svetoga koje treba shvatiti u onom smislu u 

kojem ga je opisao Rudolf Otto u svom čuvenom 

djelu „Das Heilige – Sveto“. 1 Prvotno značenje 

Svetoga u semitskim jezicima te u grčkom i latinskom 

ne uključuje etičku kategoriju kako je to 

danas slučaj, ona mu tek kasnije pridolazi. Ono 

izmiče ljudskom razumu, a pozitivno je prisutno 

u čovjekovoj čuvstvenoj sferi i religioznom 

doživljaju. Najprikladniji izraz za to Otto vidi u 

pojmu numinoznoga. Ono se ne može definirati 

jer je kategorija sui generis. Drugom se može pomoći 

da ga shvati putem razlaganja i opisa njegovih 

sličnosti i različitosti. 2 

Hodočašće u Crkvi otačkog razdoblja sadrži 

u sebi tu iskonsku čovjekovu jezgru, ali se manifestira 

i eksplicira s kršćanskim predznakom 

i kršćanskim sadržajem. U apostolskom i postapostolskom 

razdoblju nemamo svjedočanstava 

o kršćanskom hodočašćenju i za to postoje posve 

razumljivi razlozi. Razaranje Jeruzalema godine 

70., eshatološko očekivanje ponovnog Kristova 

dolaska i Ivanovo isključenje lokalnog kulta (Iv 

4,20-24) spriječili su nastavak hodočašćenja prema 

židovskoj praksi. Na mjestu Jeruzalema car 

je Hadrijan 135. podigao naselje Aelia Capitolina 

s rimskim božanstvima u koje je bio zabranjen 

pristup Židovima, a u koji su se vratili tek neki 

judeokršćani koji su 66. izbjegli u Pellu. Refleks 

tih zbivanja vjerojatno se nalazi u Lk 21, 20-21. 3 

1 R. Otto, Sveto (prev. Vladimir Premec), Svjetlost 

Sarajevo 1983. Na njemačkom je jeziku djelo doživjelo 

preko 30 izdanja. 

2 Isto, str. 24-27. 

3 F. Heyer, Kirchengeschichte des heiligen Landes, Verlag 

Kohlhammer, Stuttgart 1984., str. 17. 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. H 

Poslije razaranja hrama središte kršćanske zajednice 

postaje Cezareja u kojoj je rezidirao rimski 

prokurator. Tu će kasnije Origen osnovati čuvenu 

teološku školu. 4 Hodočašćenje u kršćanstvu 

kao oblik pobožnosti i kao potreba javlja se početkom 

3. stoljeća. Svakako ne mislimo da su kršćanski 

hodočasnici svjesni povijesno religijske 

pozadine te prakse. Oni jednostavno nastavljaju 

praksu posjeta i štovanja svetih mjesta prema 

modelima koje su ranije prakticirali u svojim 

napuštenim religijama židovstva i helenističkorimskog 

svijeta, ali sada s drugim sadržajem i 

utemeljenjem. 5 

1. Izvješća o hodočašćima 

Vrlo su rano u očima kršćana stekla jedinstveno 

dostojanstvo i važnost mjesta kojima je prošao 

Isus kao objavitelj Boga i darivatelj spasenja 

kao i mjesta očitovanja Boga u Starom zavjetu. 

To je na prvom mjestu Sveta Zemlja, Palestina, i 

u njoj naglašeno pojedina mjesta ključna u Isusovu 

životu: rođenje, osuda i smrt, ukop, uskrsnuće 

i uzašašće. Već od polovice 2. st. tamo putuju 

Origen (180-254), veliki teolog iz Aleksandrije, 

biskup Aleksandar iz Kapadocije, Melito iz Sarada 

oko 160. g. u Maloj Aziji. No rijeke hodočasnika 

kreću poslije Milanskog edikta 313., još bolje 

poslije 326. kad je Svetu Zemlju posjetila carica 

majka Helena i time učinila hodočašće društveno 

respektabilnim. Sam car Konstantin, ne zna 

se iz kojih razloga, pokazao je veliko zanimanje 

za sveta mjesta i započeo izgradnju crkava koje 

4 Isto, 18-19. 

5 O sličnosti vanjske forme grčkorimske i kršćanske 

hodočasničke prakse vidi: B. Koetting, Peregrinatio 

religiosa (Wallfahrten in der Antike und das Pilgerwesen 

der elten Kirche) u: Forschungen zur Folkskunde 

33/34/35, Antiquariat Th. Stenderhoff, Muenser 

i. W., 1980., str. 297-302; 314-317 (Dalje će djelo biti 

citirano skraćeno kao Peregrinatio). 

135

136 

će kasnije nastaviti Teodozije II. (poslije 444.) i 

car Justinijan (527.-565.). 6 Origen je putavao u 

Palestinu da upozna tamošnje Crkve kao što je 

iz istih razloga nešto ranije putovao u Rim, 7 a 

Melito iz Sarada putovao je da se upozna s opsegom 

starozavjetnog kanona i njegovim točnim 

slijedom. 8 Dakle, njih i ne možemo ubrojiti u hodočasnike. 

Oni su putovali u Palestinu iz znanstvenih 

razloga. Biskup pak Aleksandar iz Kapadocije 

putuje u Svetu Zemlju da tamo moli. 9 

Poslije velike promjene koja je došla s carem 

Konstantinom o hodočašćenju u Svetu Zemlju 

ne moramo se prepuštati nagađanjima jer o tome 

imamo brojne izvještaje. Neki su ih hodočasnici 

pisali sami kao što je Hodočasnik iz Bordeauxa 

– Peregrinator Burdigalensis (333.), 10 redovnica 

Eterija (400.) 11 i hodočasnik iz Piacenze (570.). 12 

Neke su hodočasničke izvještaje pisali drugi na 

osnovi informacija hodočasnika, kao što je opat 

Adomnanus pisao izvještaj na temelju informacija 

hodočasnika biskupa Arkulfa (680.) 13 ili kao 

što je Jeronim napisao 404. godine uspomene o 

hodočašćenju Paule i njezine kćeri Eustohije kojima 

je i sam bio suputnik. 14 Pored tih izvještaja 

postoje i izvještaji o hodočasničkim odredištima 

6 H. Donner, Pilgerschaft ins heilige Land, Katholisches 

Bibelwerk (Die aeltesten Berichte christicher 

Palaestinapilger 4.-7. Jahrhundert), Stuttgart, 1979., 

str. 28-30. Donnerov naslov sadrži opširan uvod 

njemačkom prijevodu 8 hodočasničkih itinerarija, 

uvod za svaki pojedini itinerarij i njihov prijevod. 

Referiranje na itinerarije dalje će se navoditi pod 

imenom priređivača Donnera. Usp. Također H. 

Koetting, Christliche Wahlfart, LThK 10, Herder, 

Freibur im Breisgau, 1986., str. 943. 

7 J. Quasten, Patrologia I (tal. prijevod N. Beghin), 

Marietti, 1983., str. 315-316. 

8 Donner, n.d., str. 28. 

9 Isto 

10 Isto, n.d., str. 44-68. 

11 Isto, str. 82-136. U rukopisima Eterijina izvještaja 

njezino se ime piše različito: Eterija, Egerija, Heterija 

Euherija, Heierija. Donner se odlučio za ime 

Eterija, usp. str. 72. U Donnerovu prijevodu nije 

donesen i onaj dragocjeni Eterijin opis jeruzalemske 

liturgije, ali ga imamo na hrvatskom jeziku i 

prijevodu M. Mandaca, Egerija – Putopis, Služba 

Božja, Makarska 1999. 

12 Donner, n.d., 259-314. 

13 Isto, str. 332-421. 

14 Isto, str. 146-170. 

nastali na temelju znanja, istraživanja njihovih 

autora i izvještaja hodočasnika. Oni su u neku 

ruku hodočasnički vodiči. Danas bi rekli turistički 

vodiči. U tu se skupinu svrstava Eucherii quae 

fertur de situ Hierusolimae epistula ad Faustum presbyterum 

(444.), 15 opis Svete Zemlje arhiđakona 

Teodozija (Theodosii de situ terrae sancte) (530.) 16 i 

Jeruzalemski brevijar (Breviarius de Hierosolyma) 

(550.). 17 

Navedena izvješća i itinerari obiluju dragocjenim 

informacijama o stanju mjesta svete geografije 

– biblijskih mjesta – i o stanju kršćanskih 

zajednica u posjećenim mjestima u vrijeme njihova 

nastanka. Ovdje se ograničavamo samo na 

one informacije koje se odnose na hodočašćenje: 

tehničku realizaciju hodočašća, hodočasnička 

odredišta i njihov sadržaj, hodočasničke prakse, 

motive i kritiku hodočašćenja. 

2. Putovi, putovanja i boravišta 

Rimsko carstvo od 2. stoljeća uživa rezultate 

svojih pobjeda. Blagostanje je primjetno na svakom 

koraku. Pax romana vlada od Rajne i Rone 

do Eufrata i Tigrisa. Trgovina i premještanje 

rimskih legija utjecale su na izgradnju kopnenih 

putova i pomorske mreže. Glavne su prometnice 

bile pod vojnom zaštitom. Sredozemlje je pomorskom 

mrežom povezivalo brojne provincije 

Carstava. Za jednog je trgovca zabilježeno da 

je 72 puta putovao iz Frigije u Rim trgovačkim 

poslovima. Neki su brodovi vozili preko tisuću 

tona žita iz Egipta u Rim, a drugi su vozili po 

600 putnika. Na tom kozmopolitskom brodu 

našao se i poneki kršćanski misionar ili putnik 

u Svetu Zemlju. Kopnom se putovalo sporije i 

nesigurnije jahanjem na mulama, magarcima ili 

konjima, a siromašni su putovali pješice. Putnici 

su imali karte s označenim postajama i udaljenostima 

za zamjenu konja (mutatio) ili za prenoćište 

(mansio). 18 Hodočasnici su najvećim dijelom 

putovali kopnenim putem kako bi posjetili što 

više znamenitih mjesta. 

15 Isto, str. 176-189. 

16 Isto, str. 199-225 

17 Isto, str. 232-239 

18 A.G. Hamman, Svagdanji život prvih kršćana, Svijetla 

točka, Zagreb, 1983., 24-37. 



Hodočašće se odvijalo u skupinama, a do pojedinih 

odredišta kao i u samom hodočasničkom 

mjestu hodočasnike je pratio ili s mjestom upoznavao 

lokalni biskup ili neki od svećenika i monaha. 

19 Hodočasnici su mjestima Svete Zemlje 

pješačili ili jahali na magarcima. 20 Oko svih znamenitijih 

biblijskih mjesta postojale su redovničke 

nastambe. Pustinjsko monaštvo koje je započelo 

sa sv. Antom Pustinjakom veoma se brzo širilo 

tako da je monah Poemon ustvrdio da više i 

nema pustinje. 21 Mnogi su monasi širokogrudno 

primali hodočasnike i darivali ih voćem, uljem i 

svetom vodom i pružali prenoćište. 22 Krajem 4. 

stoljeća monaštvo je u Palestini internacionalizirano. 

Pored hospicija istočnjačkih monaha u Svetoj 

Zemlji su podignuti i hospiciji uz samostane 

latinskih redovnika. Rimska je aristokratkinja 

Melanija zajedno s Rufinom iz Akvileje podigla 

latinski muški i ženski samostan na Maslinskoj 

gori, a Jeronim i Paula isto tako u Betlehemu s 

hodočasničkim hospicijima. 23 Imajući u vidu neurednost 

prenoćišta na prometnicama 24 kršćanski 

su hodočasnici svraćali radije redovnicima i 

drugim kršćanskim zajednicama. Jeruzalem je za 

mnoge hodočasnike bio središnje mjesto gdje su 

se hodočasnici vraćali i odakle su polazili. 25 Sve 

poteškoće putovanja omogućuju nam razumjeti 

kršćansko inzistiranje na gostoljubivosti kako u 

spisima Novog zavjeta tako i u kasnijim kršćanskim 

spisima. Posebno su isticani starozavjetni 

primjeri gostoljubivosti: Abraham, Rebeka, Job, 

Lot. 26 

19 Usp. Donner, n.d., str 78. Eterija svoje pratitelje naziva 

sveti voditelji , onako kako su se prvi kršćani 

oslovljavali. Usp. str. 82., 104., 107. Usp. također 

Heyer, n.d., str. 37. 

20 Isto, usp. str. 85., 107., 150. 

21 Monah Dorotej, Povijest monaštva, Verbum, Split, 

2006, str. 43. 

22 Donner, n.d., str. 86., 92. Vidi također K. Baus - E. 

Ewig, Die Reichskirche nach Konstantin dem Grossen, 

Handbuch der Kirchengeschichte, Bd. II/1, ( 

Hg. H. Jedin) , Herder, Freiburg-Basel-Wien, str. 

379. Usp. također F. Heyer, n.d., str. 41. 

23 Isto, str. 373-374. 

24 A.G. Hamman, n.d., str. 29-31. 

25 Donner, n.d., str. 103., 111., 120. 

26 Isto, str. str. 31-34. 

3. Hodočasnička odredišta 

Na temelju izvještaja hodočasnika i brojnih 

drugih rasprava o hodočašćenju tipološki se 

može istaknuti nekoliko hodočasničkih odredišta: 

a) mjesta i događaji iz povijesti spasenja – 

starozavjetna i novozavjetna geografija, b) grobovi 

mučenika i svetaca te njihove relikvije, c) 

znameniti redovnici, d) čudotvorne slike. Te hodočasničke 

destinacije nisu se morale realizirati 

u sukcesivnu slijedu, već je njih nekoliko ili sve 

uključivao jedan hodočasnički pohod. 

a) Razračunavanje za židovstvom i odvajanjem 

od njega kršćanstvo je u početku isključivalo 

i njihovu hodočasničku praksu koju je kralj 

Jošija 622. centralizirao u Jeruzalem dokinuvši 

lokalna svetišta (usp 2 Kr 28, 8.15.19.). 27 Iako je 

i dalje biskupija Jeruzalema bila u sastavu metropolije 

Cesareje, taj se odnos počinje mijenjati 

kad je 326. carica majka Helena uz pomoć biskupa 

Makarija pod ruševinama Golgote pronašla 

Kristov križ, kasnije najdragocjeniju relikviju. 

Istovremeno počinju nicati crkve kojima se obilježavaju 

mjesta povijesti spasenja. 28 Kako su židovi 

čuvali uspomenu na starozavjetne velikane 

povijesti spasenja i posjećivali mjesta njihovih 

počivališta, kršćani su izbjegli sumnju priznanja 

židovstva time što su na njihovim mjestima podizali 

crkve i istaknute likove proglasili svecima, 

iako nisu svjedočili za Krista, ali je njihov život 

služio Kristovu dolasku. 29 Tako je u nekoliko desetljeća 

Zemlja Biblije bila prekrivena mrežom 

27 Isto, str. 18-19. 

28 F. Heyer. n.d., str. 26-27. O crkvama u Jeruzalemu 

do 6. stoljeća svjedoči mozaik-karta u Madebi 

(Jordan). Usp. Heyer, n.d. 27, također. P. Maraval, 

Antiochien und Orient, u: Die Geschichte des Christentums 

(Religion-Politik-Kultur), Bd 2 (dalje 

samo:GdCh) Herder, Freiburg-Basel-Wien, 2005., 

str. 142. Teritorijalna organizacija Crkve u Palestini 

slijedila je civilnu upravu. Prva civilna podjela 

Palestine zbila se 358.kad nastaje Palestina I sa sjedištem 

u Jeruzalemu i Palestina II sa sjedištem u 

Skitopolisu. Sljedeća podjela je bila 400. godine i 

nastala je Palestina III sa sjedištem u Eluzi ( kasnije 

Petra). Cezareja je i dalje ostala metropolija, ali 

je ugled Jeruzalema sve više rastao. Krajem 4. st. 

on je proglašen cathedra apostolica. Metropolijom je 

proglašen tek na Kalcedonskom saboru 451. Usp. 

P. Maraval, GdCh 2, str. 1042-1043. 

29 K. Baus – E. Ewig, n. d., str. 338. 

137

138 

svetih mjesta podignutih prema izvješćima židovske 

tradicije, kršćanskih uspomena i lokalnih 

legendi, od Sinaja do Jordana, od Judeje do Galileje. 

Nastaju velebne bazilike kao i jednostavne 

crkve asketskih i monaških zajednica. Kršćanstvo 

zaposjeda svetu geografiju. Jednostavno, 

vijest o pronalaženju Kristova križa i otklanjanje 

sumnje za pristajanje uz židovstvo pokreću rijeke 

hodočasnika biblijskim mjestima Staroga i 

Novog zavjeta. Euzebije Cezarejski izvještava da 

su se već 315. godine u Jeruzalemu mogle vidjeti 

velike skupine hodočasnika s cijeloga Istoka. 30 

Kao što u društvenom smislu svi putovi vode u 

Rim, u hodočasničkom smislu svi putovi vode 

u Palestinu, u prvom redu u Jeruzalem na mjesta 

Isusove muke i uskrsnuća, a onda na mjesta 

njegova rođenja, djetinjstva, javnog djelovanja, 

osobito na mjesta gdje je Isus činio čuda. Dalje 

slijede starozavjetna mjesta, Sinaj i mjesta događaja 

vezanih uz njega, te mjesta vezana uz praoca 

Abrahama, Izaka, proroke, posebno proroka 

Iliju i Elizeja, zatim uz Joba itd. 

b) Pored krsne pobožnosti u prvim stoljećima 

kršćanstva najistaknutija je bila pobožnost mučeništva. 

Ono je temeljni izraz kršćanske težnje 

za savršenošću. Sastavni dio propovijedi i edifikatorske 

književnosti je nasljedovanje Krista i 

očitovanje ljubavi prema njemu mučeništvom. 

To je vrhunac i kruna savršenosti. Mučeništvo 

nas sjedinjuje s Kristom. 31 „Pišem crkvama i svima 

poručujem, da drage volje umirem za Boga, 

ako vi to ne zapriječite. Molim vas, neka mi sloga 

vaša ne bude u zao čas. Pustite me, neka sam 

hrana zvijerima, jer po njima mogu Bogu! Zrno 

sam Božje, zubi me zvijeri samljeli, da iziđem 

čist kruh Kristov! Radije mazite zvjerad, neka 

mi bude grobom i ne ostavi ni zere tijela mojega, 

da usnuvši ne budem komu teret! Onda ću 

biti uistinu učenik Kristov, kad mi ni tijela neće 

vidjeti svijet“. 32 Ignacijeva težnja i oduševljenje 

30 Isto, 339. Usp. također M-Y. Perrin, GdCh 2, str. 

684. 

31 Usp. K. Baus, Von Urgemeinde zu fruehchritlichen 

Grosskriche, HbKg Bd. I, str.334-336. 

32 Ignacije Antiohijski, Poslanica Rimljanima, 4, 1-2, 

u: Die apostolische Vaeter (dvojezično, grčki i 

njemački, priredio J. Fischer), Koesel, Muenchen, 

1956. (prijevod sam uzeo iz: K. Rac-F.Lasman, Izbor 

iz stare književnosti kršćanske, Kr. Zemaljska tiskara, 

Zagreb, 1917., str. 16. 

mučeništvom izbija iz Djela mučenika (Acta martyrum) 

diljem Rimskog Carstva. Na tom se idealu 

temelje i ranokršćanski asketski pokreti koji 

prerastaju u monaštvo. 33 

Ideal kršćanskog savršenstva stupnjevito prelazi 

u štovanje mučenika kao poseban oblik pobožnosti 

u čijem razvoju sudjeluju pojedinci sa 

svojim privatnim inicijativama i Crkva kao nositeljica 

javnog štovanja. Mučeniku kao savršenu 

nasljedovatelju Krista pridodaje se nova komponenta. 

Svojim sjedinjenjem s Kristom i blizinom 

u slavi on postaje zagovornik vjernika i zaštitnik 

kršćanskih zajednica. Iz toga nastaje zanimanje 

za grobove mučenika i njihove tjelesne ostatke. 

Njihovi se grobovi posebno označavaju i nad njima 

se podižu memorije i crkve koje veličinom 

i reprezentativnošću nadmašuju gradske crkve. 

U tim se crkvama okupljaju kršćani na dies natalis 

martyris i slave euharistiju. Kršćansko hodočašćenje 

grobovima mučenika razvilo se kao 

analogija poganskom hodočašćenju grobovima 

heroja. 34 U Konstantinovo vrijeme revno se traga 

i za grobovima onih mučenika koje su ranije 

zasjenili istaknuti mučenički likovi. Pronalazak 

(inventio) mučeničkog groba koji se duguje viziji 

ili snu posebno je obilježen. Sljedeći je korak u 

štovanju mučenika prenošenje njihovih posmrtnih 

ostataka iz groblja u gradsku crkvu. Taj je čin 

naišao na veliku zapreku rimskog prava koje je 

nalagalo da se pokojnici ukapaju izvan gradskih 

zidina i da su grobovi nepovrjedivi. Taj su zakon 

poštovali i kršćanski carevi tako da su se ostaci 

mučenika prenosili uz posebno dopuštenje vlasti. 

Prvo prenošenje u grad s dopuštenjem cezara 

Gala bilo je prenošenje posmrtnih ostataka mučenika 

Babile 354 – antiohijskog biskupa koji je 

mučen za vrijeme cara Decija – u Dafne, dio Antiohije 

gdje je cvjetao kult Apolona. Ostaci mučenika 

u crkvi su polagani pored oltara gdje se 

slavi spomen Kristove žrtve kojoj su se mučenici 

pridružili prolijevanjem krvi. 35 

Veza između mučenika (sveca) i oltara kasnije 

postaje liturgijski propis. Tako počinje dijeljenje 

posmrtnih ostataka mučenika, a zatim i drugih 

svetaca, kako bi te dragocjenosti dobile i crkve 

33 Usp. K.Baus, n.d., str. 336. 

34 Usp. B. Koettig, Peregrinatio, str. 294. 

35 K. Baus – E. Ewig, n.d., str. 334-335. Usp. također 

B. Koettig, Peregrinatio, str. 307-311. 



koje ih nisu imale. Vjerom da i najmanja partikula 

mučeničkih ostataka pruža zaštitu i blagoslov 

te da Božjom svemoći time nije upitno uskrsnuće 

tijela mučenika, relikvije stižu do zadnjih granica 

kršćanske Ekumene. Kao i prenošenje ostataka 

jednako sada i prenošenje relikvija i stavljanje 

u oltar prati svečani ceremonijal. I na kraju, kako 

nije bilo dovoljno relikvija za sve crkve uvodi se 

brandeum – nadomjestak predmetom koji je bio 

u dodiru s relikvijama i ostacima pokojnika. 36 

Tako kršćanstvo stvara vlastiti zemljopis, potiskuje 

svetišta religija unutar Rimskog Carstva i 

stvara svoja kultna središta. Uz posmrtne ostatke 

mučenika ponegdje nastaje cijeli grad kao što 

je Sergiopolis u sirijskoj pustinji čiji su stanovnici 

živjeli isključivo od hodočasnika. 37 U istočnom 

dijelu Rimskog Carstva nastaju hodočasnička 

središta čiju jezgru čine ostaci mučenika svetaca: 

u Antiohiji sv. Babila, sedmoro braće Makabejaca, 

sveti Simeon Stariji (Stilit), grob sv. Tome u 

Edesi, u Seleuciji svetište sv. Tekle, u Efezu sv. 

Ivana Apostola, u Egiptu grob sv. Menasa uz koji 

je izrastao cijeli grad u pustinji Mareotis (između 

Aleksandrije i Vad Natruna), 38 u Konstantinopolu 

sv. Kuzma i Damjan, u Srijemskoj Mitrovici i 

Solunu sv. Demetrije. Na Zapadu je središnje hodočasničko 

mjesto bio Rim gdje su bili posmrtni 

ostaci apostolskih prvaka kojima se pridružuje 

sv. Lovro. 39 

c) Pustinjsko i cenobitsko monaštvo spada 

također u osobita hodočasnička odredišta. U 

ozračju molitve, tišine i askeze monasi su postizali 

bogati unutarnji život i iskustvo te su im dolazili 

po savjet i zagovor u molitvama kako obični 

puk tako i ugledni crkveni i društveni slojevi 

iz episkopata i carske kuće. Što su se monasi više 

udaljavali i dublje prodirali u pustinju, svijet je 

više hrlio k njima. Tako pustinja postaje hodočasničko 

mjesto. 40 Pustinjaci su imali široku ruku 

36 K. Baus – E. Ewig, n.d., str. 336. Usp. Također M-Y. 

Perrin, GdCh 2, str. 684-687. Usp. također B. Koettig, 

Peregrinatio 338. 

37 M.-Y. Perrin, G.dCh 2, str. 686. 

38 K. Baus – E. Ewig, n.d., str. 340; W. N. Schumacher, 

Menasstadt, LThK 7, str. 268. 

39 Isto, str. 341. 

40 Isto, str. 378-379. Usp. također Monah Dorotej, 

n.d., str. 42. 

41 K. Baus-E. Ewig, n.d., str. 379. usp. također, Monach 

Dorotej, n.d., str. 42. 

za posjetitelje i hodočasnike. 41 Neki su nam hodočasnici 

ostavili dragocjena svjedočanstva kao 

što je Paladije koji je napisao djelo Historia lausiaca. 

U tom djelu, koje je posvetio svom prijatelju 

carskom namjesniku Lausiju, on je opisao brojne 

likove monaha i monahinja Palestine i Egipta. 

Hodočasnica Eterija je zahvalna da je na blagdan 

sv. Elpidija mogla vidjeti i brojne mezopotamijske 

monahe jer se o nekima glas širio daleko. 42 

d) Nije bio dug put od legitimiranja slika individualnih 

likova kao signum rememorativum – 

kao uspomena – do štovanja slika. Tako je bio 

opravdan strah protivnika slika u Crkvi, a on je 

prvenstveno ciljao na slike individualnih likova 

kako se može razabrati iz Euzebijeva pisma Konstantinovoj 

sestri Konstanciji. Ta je likovna forma 

uvijek budila sumnju na idolatriju i pogansko 

štovanje bogova. 43 Već Augustin u djelu De moribus 

ecclesiae catholicae spominje sepulchrorum et 

picturarum adoratores. 44 Prve naznake čudotvorne 

moći slike naziru se u Euzebijevu izvještaju o ljekovitoj 

biljci u Paneasu (Cezareji Filipovoj) koja 

svoju čudotvornu moć dobiva od dodira Kristova 

lika izrađena od mjedi pred kojim kleči žena 

izliječena od krvarenja (Mt 18, 1-4). 45 Cjelokupnu 

praksu štovanja slika E. Kitzinger je podijelio u 

četiri točke: pobožna praksa, vjera u magijsku 

moć slika, upotreba slika kao apotropaia (zaštita 

kuće) i paladia (zaštita cijelog grada) i vjera u čudesno 

podrijetlo slika. 46 Pred slikom se moli, čini 

proskineza, pred njom se pali svijeća. 47 Pojavom 

štovanja slika nestaje distanca između prototipa 

i slike. Slika ima istu moć kao i relikvije. Ona se 

ponaša kao subjekt. Tako primjerice Grgur iz Toura 

izvještava o Kristovoj slici koja traži da bude 

42 H. Donner, str. 129. 

43 Usp. J. Kollwitz, Zur Fruehgeschichte der Bilderverehrung, 

Roemische Quartalschrift, 48 (1953) str. 4 i 

dalje. Usp. također S. Duvnjak, Razvoj teologije slike 

u otačkom razdoblju, Jukić 19-20 (1989-1990) str. 35- 

36. 

44 E. Kitzinger, The Cult of Images in the Age before 

Iconoclasm, Dumbarton Oaks Papesrs 8 (1954), str. 

92. 

45 Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest (prev. Marijan 

Mandac), VII 18, 1-4, Služba Božja, Split, 2004., str. 

597-598. 

46 E. Kitzinger, n.d., str. 96. S. Duvnjak, n.d., str. 42 

47 Isto, str. 96-97 

139

140 

pokrivena. 48 O čudotvornoj moći slike izvještava 

nas i biskup Arkulf kad govori slici sv. Juraja u 

Diospolisu (Lidi) 49 i slici Bogorodice u Konstantinopolu. 

50 Najrevniji zagovornici štovanja slika 

bili su monasi koji su najvećim dijelom dolazili 

iz običnog puka. Oni su branili štovanje slika iz 

uvjerenja, ali i zbog dobivanja običnog puka na 

svoju stranu, osobito u ikonoklastičkim raspravama. 

Uz to čudotvorne su slike privlačile hodočasnike 

i time samostanu povećavale prihod. 51 

4. Hodočasničke prakse 

Hodočasnici su na biblijskim mjestima čitali 

referentni biblijski tekst i molili psalam ili neku 

drugu molitvu i ponegdje slavili sv. misu. 52 Sva 

su hodočasnička mjesta imala jedno godišnje 

svečano slavlje. U Jeruzalemu je to bio Veliki 

tjedan, Našašće sv. Križa 14. srpnja; spomendan 

svetih svečano se slavio na dan njihove smrti, 

prenošenja relikvija ili na dan posvećenja kod 

svetaca biskupa. Slavlje je trajalo tri ili osam 

dana. Redovito se slavila sv. misa s propovijedi. 

U početku kršćani nisu donosili zavjetne darove, 

jer je euharistijsko žrtveno slavlje dokidalo 

sve židovske i poganske žrtve. 53 Za osiguranje 

učinkovitosti hodočašća sa sobom bi na povratku 

nosili grumen zemlje, relikvije ili brandeum. 54 

Pred slikama bi redovito molili. 55 Na mnogim 

su mjestima pisali grafite, kao naprimjer: ja sam 

bio ovdje. Koji nisu znali pisati stavljali su samo 

križić. Hodočasnik iz Piacenze upisao je imena 

48 Isto, str. 101. 

49 Usp. H. Donner, n.d., str. 413-416. 

50 Isto, str. 419-420. Usp. također Monah Dorotej, Povijest 

monaštva, Verbum, Split, 2006. str. 153-158. 

U životu sv. Marije Egipatske navodi se kako joj 

Gospa sa slike daje upute. 

51 H. Zaloscer, Vom Mumienbildnis zur Ikone, Otto 

Harrassowitz, Wiesbaden, 1969., str. 41. 

52 Usp. H. Donner, n.d., str, 90, 105, 106, 114, 116, 128, 

133. 

53 B. Koettig, Peregrinatio, str. 323-324. 

54 M,-Y. Perrin,GdCh 2, str. 685. Usp. također A. 

Augustin, O državi Božjoj, Kršćanska sadašnjost, 

Zagreb, 1996. sv III, 22, 8,7, str. 335. Tu Augustin 

izvještava o čudu koje se dogodilo u molitvenom 

prostoru koji je čuvao komadić zemlje iz Jeruzaelam. 

55 E. Kitzinger, n.d., str. 96-97. 

svojih roditelja kao supstituciju za nemogućnost 

njihova hodočašćenja. 56 On nas izvještava kako 

je na ulasku u Jeruzalem poljubio tlo, 57 da je u 

atriju bazlike sv. Groba poljubio i častio Kristov 

križ i da hodočasnici Kristov križ dodiruju bocom 

napunjenom do polovice uljem koje se pri 

dodiru s križem uznemiri i ako se odmah ne 

zatvori iscuri, 58 da hodočasnici piju iz spužve 

kojom je Isusu ponuđen ocat. 59 Na brdu Horebu 

hodočasnici briju bradu i prinose je kao žrtvu. 60 

Na mjestu Kristova krštenja nakvasi se odjeća za 

ukop. 61 Izraz hodočasničkog zanosa opisuje Jeronim 

u prikazu hodočašća Paule i Eustohije kad 

opisuje Paulino ponašanje pred križem. On kaže 

da se pred križem prostrla kao da Gospodin još 

uvijek na njemu visi, žedna osvježenja utisnula 

je usne u kamen koji je anđeo digao s Isusova 

groba. Jeronim nastavlja dalje da sam Isus i sav 

Jeruzalem znaju koliko je suza prolila upućujući 

vapaje Gospodinu. 62 U Betlehemu je u vjeri Paula 

vidjela cijeli prizor Isusova rođenja. 63 Hodočašćenje 

je bilo obilježeno i praćeno posebnim 

asketskim praksama, osobito na Istoku gdje su 

asketski oblici života bili veoma razvijeni. Neki 

hodočasnici nisu sa sobom nosili hranu niti su je 

putem uzimali. Monasi su redovito spajali post i 

hodočašćenje. Ovdje se nazire praksa srednjovjekovnoga 

pokorničkog hodočašćenja. U otačko se 

vrijeme ono nije moglo razviti jer se pokornička 

praksa, za teške grijehe, sastojala od pokorničkih 

čina i isključenja iz Crkve. To znači da nije bila 

prepuštena volji pojedinca. 64 

5. Hodočasnički motivi 

Na početku smo ustvrdili da je hodočašćenje 

čovjekova potreba. Anima humana naturaliter religiosa 

ili po Tertulijanu: anima humana naturaliter 

christiana (De testimonio animae). U toj religioznoj 

56 Donner, n.d., str. 262 

57 Isto, str. 227. 

58 Isto, str. 280. 

59 Isto 

60 Isto, str. 300-301. 

61 Isto, str. 271 

62 Donner, n.d., str. 153-154. 

63 Isto, str. 155. 

64 Usp. B. Koettig, Peregrinatio, str. 329-330 



jezgri sadržana je i odrednica čovjeka kao putnika 

(homo viator) i upućenika na Transcendentno. 

Vjekovna je čovjekova potreba da to dotakne 

svojom osjetnom dimenzijom. Događaji spasenja 

nisu se dogodili samo u vremenu već i u 

prostoru. Iako smo vremenski udaljeni od njih, 

možemo im prostorno biti blizu. Unutra vibrira 

i potreba da se materijalno, tvarno dotakne svetost 

osoba, mjesta i stvari i da se odatle dobije 

blagoslov (benedictionem tollere). Tako hodočasnik 

iz Piacenze uzima blagoslov od lampe koja 

je stajala nad Kristovom glavom i koja dan i noć 

svijetli. Isto u Kristov grob stavljaju zemlju i tako 

od njega uzimaju blagoslov. 65 Isti hodočasnik u 

Cezareji Filipovoj uzima blagoslov od svetih 

Pamfila, Prokopija i Kornelija. 66 Za obične vjernike 

blagoslov je sveta snaga koja se može ponijeti. 

67 Istaknuto je prisutna vjera i nada u ozdravljenje 

i oslobođenje od nevolja. O tome svjedoče 

literarna izvješća o pojedinim hodočasničkim 

mjestima koja obiluju prikazima fizičkoga i duhovnog 

ozdravljenja. 68 Kao i danas hodočašćenje 

prati i radoznalost i uživanje u pustolovini i nečisti 

motivi koji su pokrenuli i kritike hodočašćenja. 

6. Kritika hodočašćenja u 

otačko vrijeme 

Suvremeni propovjednici kao temeljni hodočasnički 

stav naglašavaju svijest nasljedovanja 

Krista i svetaca. Međutim, uz hodočasnička su 

mjesta kao i danas nicali sadržaji koji su njegova 

negacija. Zato se javljaju kritike koje nisu protiv 

hodočašća već protiv krivog shvaćanja i krivih 

motiva kao i protiv izopačene prakse. U svom 

Drugom pismu Grgur iz Nise svjedoči nam raširenost 

hodočašćenja i protestira protiv ugleda koje 

ta praksa uživa. On se na prvom mjestu obraća 

onima koji su prihvatili uzvišeni život da se uzdrže 

od hodočašćenja jer ga Gospodin nigdje ne 

preporučuje kao nužno za spasenje. Osim toga 

hodočašće nosi sa sobom mnoge pogibelji, osobi- 

65 H. Donner, n.d., str. 277. 

66 Isto, str. 311. 

67 H. Donner, n.d., str. 245. 

68 B. Koetig, Peregrinatio, str. 316. 

to za žene i one koji su prihvatili stalež savršenstva. 

Grgur doslovno kaže: „Koju prednost imaju 

oni koji posjećuju ta slavna mjesta? Ne mogu 

sebi zamisliti da danas naš Gospodin živi tamo 

tjelesno, nakon što nas je ovdje ostavio strancima; 

ili da Duh Sveti pribiva u Jeruzalemu i da je 

nemoćan stići do nas. Pače, ako je doista moguće 

spoznati Božju prisutnost iz vidljivih simbola, 

onda je opravdano pretpostaviti da je za mjesto 

boravka izabrao Kapadociju više nego bilo koje 

drugo mjesto. Koliko je ovdje oltara na kojima se 

slavi ime Gospodnje. Toliko ih se ne može nabrojati 

u cijelom ostatku svijeta (...). Ispovijedali smo 

i prije našeg boravka u Jeruzalemu da je Krist 

koji se očitovao doista Bog. Naša vjera u njega 

poslije (Jeruzalema) nije uvećana, ako nije umanjena. 

I prije nego stignemo u Betlehem znamo 

da je postao čovjek po Djevici Mariji. Prije nego 

ugledamo njegov grob znamo da je uskrsnuo od 

mrtvih. Prije nego vidimo Maslinsku goru znamo 

da je uzašao na nebo. Jedina korist koju smo 

dobili od našeg putovanja jest to što smo shvatili 

da su naša mjesta više sveta od onih izvana. Mijenjanje 

mjesta ne donosi napredak prema Bogu. 

Gdje god ste Bog će biti s Vama ako su odaje vaše 

duše takve da on može stanovati u Vama.“ 69 . 

Kritički se prema hodočašćenju odnosi i Jeronim, 

iako njegovo mišljenje treba uzeti s rezervom. 

U pismu Paulinu iz Nole (353-431) pisanu 

395 kaže: „Nije hvale vrijedno biti u Jeruzalemu, 

već biti u Jeruzalemu na pravi način. Treba čeznuti 

za onim gradom (nebeskim), ne Jeruzalemom 

koji je ubijao proroke i krv Kristovu prolio, 

nego za onim koji vesele’rijeka i rukavci njezini‘ 

(Ps 46,5), koji leži na gori i koji se ne može sakriti, 

koji apostol naziva majkom svetih u kojem 

će zaposjesti građanstvo pravednih (...). Ne usuđujem 

se Božju svemoć suziti u uske granice i 

ograničiti na mali prostor onoga kojega ni nebo 

ne može obuhvatiti. Vjernici se ne prosuđuju po 

različitosti mjesta boravka, već po zaslugama 

vjere. Pravi štovatelji ne časte Oca ni u Jeruzalemu 

ni na brdu Garizimu. Bog je Duh i koji ga 

štuju trebaju ga štovati u Duhu i istini (...). Zacijelo 

jednako je nebo otvoreno iz Jeruzalema 

kao i iz Britanije. Jer kraljevstvo je Božje u vama. 

Anto i mnoštvo monaha iz Egipta, Mezopotmi- 

69 Citirano prema: J. Quasten, Patrologia II, Marietti, 

1992., str. 285. 

141

142 

je i Ponta, Kapadocije i Armenije nisu vidjeli Jeruzalema, 

a ipak su im daleko od ovoga grada 

otvorena vrata raja. Sveti Hilarije iako potječe iz 

Palestine i u njoj živi, samo je jedan dan vidio 

Jeruzalem kako se ne bi činilo da prezire sveta 

mjesta, ali s druge strane da ne ograničava Boga 

na jedno mjesto.“ 70 Unatoč tim riječima, ipak je 

Jeronim, kako je se gore vidjelo, napisao jedan 

od najljepših hodočasničkih izvještaja u kojem 

opisuje hodočašće Paule i Eustohije. No, kako je 

Jeronim bio stanovnik Svete Zemlje, a i iz pisma 

Grgura iz Nise smije se zaključiti da ju je posjetio, 

razlog njihove oštre kritike mogu biti samo devijantni 

oblici prakse i nekršćanski motivi nekih 

hodočasnika. Ovdje je dovoljno spomenuti život 

sv. Marije Egipatske koja se pridružila hodočasnicima 

iz Aleksandrije u Jeruzalem kako bi nastavila 

svoje avanture slobodna života koji je kao 

mlada djevojka započela u Aleksandriji. 71 Istina, 

ona je na tom svom hodočasničkom putovanju 

doživjela obraćenje i posvetila se pustinjačkom 

70 Citat je uzet iz: H. Donner, n.d., str. 13. 

71 Usp. J M. Sauget, Maria Egiziaca, u: Enciclopedia 

dei santi , Citta nuova editrice, Roma, 1996., sv. 

životu, ali u koloni hodočasnika nije nedostajalo 

i onih koji su krenuli poput nje, a nisu promijenili 

svoj život. Glasovi o takvima nesumnjivo su 

stizali do Grgura i Jeronima 

* * * 

Iz ovoga krajnje zbijena prikaza hodočašćenja 

u otačkom razdoblju može se vidjeti da su 

današnje forme i prakse hodočasničke pobožnosti 

već tada zadobile svoje glavne crte. Sačuvana 

izvješća i kritika hodočašća pokazuju da je 

ono neodvojivo od kršćanskog očitovanja vjere 

i religioznih težnji, ali je uvijek i u opasnosti da 

prijeđe granicu te posredništvo i sredstva milosti 

pretvori u izvor milosti. Izvor milosti je jedini 

Bog, jedini Svet. Svoju milost dijeli na brojne 

načine i ničim nije uvjetovan, pa ni hodočašćem, 

ali i njega može iskoristiti i kroz cijelu povijest 

kršćanstva koristio se njime kao sredstvom svoga 

milosnog djelovanja. 

VIII, str. 981-991. Vidi također Monah Dorotej, 

n.d., str. 154. 


Dr. sc. fra Ivan ŠARČEVIĆ 

Hodočasnikova pitanja 

odočašće pripada pobožnoj praksi vjernikâ 

svih religija. U nekima, poput islama, ono je 

jedna od temeljnih vjerskih obveza. U drugima, 

kao u katoličanstvu, „uzornost“ vjernika mjeri 

se nerijetko po tome koliko je netko prošteništa 

obišao, koliko hodočasničkih mjesta posjetio, 

iako hodočašće nije vjernikova obveza. 

Kroz povijest hodočašća stalno mijenjaju oblike, 

ali antropološke pretpostavke, ljudske čežnje 

i očekivanja, jednom riječju unutarnji sadržaj 

hodočašća, gotovo je nepromjenjiv od samih početaka. 

Osvrnut ćemo se na neke karakteristike 

hodočašća i istaknuti neka pitanja važna za teološko 

razmišljanje i kršćansko-crkvenu praksu. 

Traženje duhovnog, svetog 

zavičaja 

Nema sumnje da hodočašće dotiče samu biti 

čovjeka: čovjekov prolazni, putujući karakter na 

zemlji. Homo viator, kako se čovjeka označavalo 

na temelju biblijskoga iskustva njegove prolaznosti 

i upućenosti na život s Bogom u vječnosti, 

u naše se vrijeme shvaća kao homo mobilis, 

pokretljivi čovjek, pri čemu se pokretljivost ne 

odnosi toliko na čovjekovu upućenost na transcendenciju, 

nego je mnogo više uronjena u organiziranje 

sadašnjega vremena, na čestu i brzu 

promjenu mjesta. Dostatno je sagledati jedan 

dan neke osobe, osobito u gradovima: od ustajanja, 

otpremanja djece u vrtić ili školu, vožnje po 

raznim dijelovima grada, posla, hobija, izlazaka, 

kupovine, provoda… 

Mobilnost suvremenoga čovjeka nije, međutim, 

relativizirala nego još više potvrdila čovjekov 

putujući pa i hodočasnički karakter. Kad se, 

naime, mislilo da će religija i s njom prije svega 

njezini „pučki elementi“ – a hodočašće je jedan 

od njih – oslabiti ili čak nestati (odumrijeti), suvremenost 

pokazuje čovjekovu pokretljivost i 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. H 

nesmirenost, a time i njegovu naklonost prema 

hodočašću. U svijetu se registra novo oduševljenje 

za hodočašća. 

Osim općeg trenda mobilnosti u našoj globalnoj 

i informatičkoj civilizaciji, u svijetu, a i kod 

nas, i ratovi su pokrenuli čitave skupine ljudi 

na seljenje, na „iskorjenjivanje“ iz stoljetnih staništa. 

Uz to, i ekonomski su razlozi pridonijeli 

da se suvremeni ljudi mnogo lakše odlučuju za 

promjenu boravišta nego ljudi prijašnjih vremena. 

Sve to sa sobom nosi ne male probleme, 

povezane i s traumama preseljenja, prilagođavanja 

novim okolnostima i iznad svega poteškoće 

oko novih odnosa s ljudima u novim sredinama. 

Čovjekova sigurnost na zemlji ne počiva samo u 

sigurnom domu, točno određenoj zemljopisnoj 

lokaciji (zavičaju ili nekom novom izabranom 

lokalitetu) nego mu dolazi i od odnosa, jer je čovjek 

eminentno relacijsko biće. 

Upravo unutar tih dviju karakteristika čovjeka 

„putnika“ – njegova zemaljskog humusa kao 

toposa i relacije – nameću se pitanja za teologiju 

i pastoralnu praksu s obzirom na suvremeno religiozno 

hodočašće. Najprije se postavlja pitanje 

jesu li i koliko današnja hodočašća refleks temeljnog 

čovjekova iskustva, iskustva konačnosti 

i prolaznosti, odnosno kako hodočašće stoji 

u odnosu prema čovjekovu zavičaju, boravištu 

i njegovim relacijama te unutar njih prema vječnosti 

i Bogu? Traže li suvremeni hodočasnici ili 

uopće suvremeni ljudi, uslijed rastućeg mobiliteta 

i brzih putovanja, „stabilno i nepromjenjivo 

ukorijenjenje u nekom svetom tlu“ 1 ili razumijevaju 

život kao stalnu pokretljivost i izmjenu 

mjesta? 

1 Virgil ELIZONDO, „Wahlfahrt – bleibendes Ritual 

der Menschheit“, u: Concilium 32 (1996) 4, 297-299, 

ovdje 297. Elizondo donosi još neke karakteristike suvremenih 

ljudi: „Što nam više znanja, znanosti i informacije 

stoji na raspolaganju, to je veći zahtjev duše za 

posljednjim smislom; što poduzimamo snažnije psiho- 

143

144 

Uslijed komunikabilnosti našega doba, osobito 

putem mobitela i interneta, ne čeznu li suvremeni 

ljudi za koncentriranijom, dubljom, postojanijom 

relacijom, češćim i duljim susretom 

oči u oči ili se zadovoljavaju čestim i relativno 

površnim kontaktima? Ne rađa li se u takvim 

situacijama i pitanje za temeljnijim, obrazloženijim 

odgovorom na posljednji smisao ljudskoga 

života, premda je sve usmjereno k tome, osobito 

brzina i mobilnost, da čovjekovu transcendenciju 

svede na ovostranost te čovjeka liši susreta 

sa samim sobom, odnosno s konačnim pitanjem 

njegova boravka na zemlji i zadnjim smislom 

njegovih relacija s drugima? 

Ova su pitanja važna za svako hodočasničko 

mjesto, kao i za sve one koji se „bave“ pitanjem 

smisla ljudskoga života, pogotovo za kršćanske 

svećenike i pastoralne radnike, jer oni su pozvani, 

slijedeći evanđeosku poruku, ljudima ponuditi 

odgovore na važna životna pitanja. 

A što se tiče hodočasničkih mjesta i onih koji 

u njima opslužuju hodočasnike, nameću se također 

još neka pitanja: Ne traži li hodočašćem suvremeni 

čovjek, rastrgan i raspršen po mnogim 

„parcijalnim“ mjestima, svoj stabilniji duhovni, 

sveti zavičaj? Nisu li hodočašćem stare, prethodne 

vrednote – stanište, kuća, dom, ognjište, selo, 

župa – postale nedostatne ili neostvarljive? Ne 

radi li se danas više o „religiji u pokretu“, odnosno 

o traženju mjesta gdje se susreće sveto i 

ljudsko2 , a manje o dubljim relacijama sa svetim i 

bližnjima u svakodnevici? Ne izražava li se time 

nešto drugo od ambrahamske vjere, od izlaska u 

novu zemlju i nove relacije, s drukčijim Bogom, 

ili su hodočašća suvremene odisejade, označene 

stalnim odlascima i povratcima, pukim promjenama 

mjesta? 

loške analize i psihoterapije, to je veća čežnja duše za 

opraštanjem i čišćenjem; što se dalje razvija medicinska 

znanost, to je veće traženje čudesa; i što su brojniji razvodi 

brakova i pucanja obitelji i što su uređenije crkve 

i crkveni propisi, to je veći zahtjev za bezuvjetnim ljudskim 

zajedništvom.“ 

2 Usp. Željko MARDEŠIĆ, Rascjep u svetom, Kršćanska 

sadašnjost, Zagreb 2007, 304-306. Ovdje se na dosta 

mjesta pozivamo na Mardešićevo razmišljanje, jer se 

on vrlo temeljito bavio pučkom religioznošću i unutar 

nje hodočašćem. 

Bijeg, sakralni turizam ili 

osmišljavanje svakodnevice 

Ljudi poduzimaju hodočašća jer – između 

ostaloga – traže i nadaju se onome što nemaju 

u svakodnevici. Nema sumnje da su i današnji 

ljudi spremni poduzeti i duge putove u potrazi 

za smislom svoga života. Ne možemo ne uvidjeti 

da se kod nekih odlazak na hodočašće javlja 

kao izmicanje iz opterećene svakodnevice, od 

zamršenih ili nepodnošljivih odnosa. No, je li 

to doista traženje svetoga, susreta s Bogom, ili 

prije „bijeg od svjetovnoga“, izlazak iz sekularizacije 

i profanacije, odlazak iz prostora u kojem 

je sve „dotaknuto“ čovjekovim mudrovanjem, 

lukavošću pa i zloćom? Čežnja za posve novim 

i autentičnim doživljajima i iskustvima? Jer hodočasnička 

mjesta su uvijek označavala susret s 

netaknutim, neovladanim svetim, te vrijeme neuvjetovanosti 

i nesputanosti pojedinca uobičajenim 

pritiscima. 

Hodočašća se poduzimaju iz iskustva zarobljenosti 

banalnošću svakodnevnih poslova, iz 

nepriznanja i nepotvrđenosti unutar obitelji ili 

šire zajednice (poslovne ili neke druge), a posebno 

iz oskudice emocionalnog pripadanja. Budući 

da je čovjek duhovno biće, on se ne može svesti 

na puko izvršavanje jednoličnih poslova pa, jer 

ne može naći neke druge duhovne oaze, utočišta 

ili utjehe, hodočasnička mu se mjesta nude kao 

izvori novog iskustva, željene duhovnosti i afektivne 

potvrde. 

I ne na kraju, nekima je hodočašćenje zadovoljavanje 

avanturističkoga srca, srca koje je nemirno 

i ne može se nigdje smiriti, nego izmaći u 

spontano i anonimno zajedništvo hodočasničkih 

mjesta. Nekima, naime – izvrnutom metaforom 

odbjegloga sina iz Lukina evanđelja – hodočašće 

se može nuditi kao iskorak od „nepodnošljive 

dobrote“ bližnjih, od njihove „sputavajuće brižnosti“ 

ili kao puki antiinstitucijski afekt. Neki se 

ljudi upućuju na hodočašća da se barem nakratko 

maknu od svojih i struktura u kojima žive. 

Hodočašće im je iskorak u „slobodu“, makar i 

kratkoročno, ali u vlastito projektiranje života. 

Ako se već ne može otići i uživati u životu bez 

dužnosti i stalnih obzira, ako se ne može otići 

„među prostitutke“, poput mlađega sina iz Isusove 

parabole, hodočasnička mjesta mogu biti 



jedna vrsta samostalna „izlaska“ iz „nepodnošljive“ 

očeve kuće, izraz slobodnoga prekoračivanja 

zaštitničkoga i sigurnog doma. 

Naravno, velik broj, najveći broj ljudi upućuje 

se na hodočašće s velikom nadom da će razriješiti 

svoju životnu muku. Dotičući vlastitu nemoć 

da promijene stanje u svom životnom okruženju, 

puno se hodočasnika nada zahvatu „odozgor“. 

Nadaju se da će se dogoditi vlastito ili obraćenje 

bližnjih ondje gdje su se ljudske snage iscrpile ili 

su zakazale. Hodočasnici nose svoje probleme, 

svoje zavjete i prošnje, i vjeruju da se na određenom 

mjestu može iskusiti utješujuća objava 

Svetoga (epifanija), objava Boga (teofanija) koji 

će uslišati njihove potrebe, koji će unijeti smisao 

u nepodnošljivost svakodnevlja, koji će ozdraviti 

tjelesne i duhovne patnje i rane. Osobito je to 

prisutno kod teških, neizlječivih svojih ili bolesti 

bližnjih, ali i uslijed teških ovisnosti, prevara i 

nevjera, u relacijama na rubu raskida. 

Hodočašće stoji u uskoj vezi s hodočasnikovom 

svakodnevicom i odatle s teologijom i pastoralom 

svagdašnjice, s neotklonjivim pitanjem 

hodočasnikova odnosa s bližnjima. Čovjek je relacijsko 

biće i svoje odnose, osobito odnose s najbližima, 

nosi kamo god ide, njih preispituje, njima 

se vraća. Hodočašće u tom smislu jest novo 

traženje obitavanja svijeta, priznanje prolaznosti 

i krhkosti kao mjere stvari, „zbrajanje raspršenih 

i nepovezanih dijelova vjerskoga iskustva, a ne 

znanje o vjeri“ 3 . Neki ljudi traže anonimnost hodočasničke 

zajednice, samostalno propitkivanje 

o Bogu ili izdvojeno približavanje Kristu. No, iza 

svega toga hodočasnik se redovito vraća odakle 

je otišao. Kršćanstvo je u pogledu hodočašća vjera 

koja se, za razliku od židovstva, ne veže za 

zemlju, kao što se, za razliku od islama, ne veže 

za sveta mjesta, svetišta. Ono specifično kršćansko 

je osoba Isusa Krista i nasljedovanje te osobe 

u svakodnevnici svijeta. 

3 “Dok se iskustva mogu iskreno živjeti kada i nisu potpuna, 

znanje se uvijek prihvaća ili odbija. A upravo je 

hodočašće idealna prilika da se kroz nesigurnu i privremenu 

pripadnost zajedništvu dopre do iskustva kršćanske 

vjere, bez da je se stalno odabere kao neupitno 

naslijeđe i ovozemaljsku sigurnost, što Abrahamova 

vjera zacijelo nikada nije bila i teško da to ikada može 

postati. Uostalom, današnji čovjek ima neodoljivu potrebu 

da se stalno obraća na kršćanstvo, a ne da ga zaposjedne 

kao zlato u riznici i zemljište u ravnici“ (Željko 

MARDEŠIĆ, Rascjep u svetom, 307). 

Čovjek svih vremena u kušnji je da vjeru 

obezvremeni kroz obrede, da je zatvori u svete 

prostore, da je privatizira izvan kruga najbližih s 

kojima se obvezao živjeti, da je dekontekstualizira 

odlaskom na prošteništa i hodočasnička mjesta, 

da je u konačnici remitologizira rezervirajući 

Bogu samo ona mjesta, one ljude i relacije za koje 

misli da su jedino Boga dostojne. Bog, pak, želi 

biti u ljudskoj svakodnevnici, ne samo u privilegiranim 

(hodočasničkim) mjestima. „Očekuje“ 

da ga se ugosti i ondje odakle ga ljudi iseljavaju 

ili isključuju. Pred pastoralnim je radnicima zadatak 

da usklade hodočašće i svakodnevicu, da 

stupe u kontakt i s onima koji, primjerice, svake 

nedjelje nekamo migriraju, koji spajaju turizam 

i hodočašće. Crkveni pastoral, na primjeru 

Isusova djelovanja, ima zadaću da vjeru vrati u 

konkretni prostor, u vlastito vrijeme i konkretne 

odnose. 

Relativiziranje centara moći i 

autoriteta 

Gotovo sva veća hodočasnička mjesta, prošteništa 

i svetišta, iznikla su na periferijama, odvojena 

ili udaljena od političkih, socijalnih, kulturnih, 

ali i religijskih (institucijskih) središta. Time 

se relativiziraju uobičajene ljudske aglomeracije 

i sistemi moći, jer se sveto objavljuje ili, preciznije, 

traži u koliko-toliko nedotaknutim mjestima, 

mjestima u kojima su svi „jednaki“ i svi imaju 

jednaku šansu. Odnos periferije i centra možemo 

sebi približiti i samim događajem, životom i 

djelovanjem Isusa iz Nazareta. Isus stiže s periferije, 

ne iz Jeruzalema. Kršćanstvo niče kao „put“, 

s ruba židovstva, čak kao njegova „sekta“. Slično 

je i s Franjom Asiškim i franjevačkim pokretom. 

Hodočasnička mjesta nose nešto od one napetosti 

koja je bila između Galileje i Judeje, Nazareta 

(Betlehema) i Jeruzalema, Porcijunkule i Laterana, 

Asiza i Rima. 

Kroz hodočašća i u hodočasničkim mjestima 

reflektira se nešto i od odnosa između Isusove 

putujuće (učeničke) zajednice i stabilne sinagoge 

(saducejske, farizejske, a i esenske, samostanske 

zajednice), Govora na gori i svećeničkog govora 

u Hramu. Uz to, hodočašća i hodočasnička 

mjesta obilježena su i odnosom između živoga 

susreta i učiteljske katedre, između pobožnosti 

145

146 

(molitve i duhovnosti) i službenoga naučavanja 

(učiteljstva i teologije), slično kako se Isusov 

nauk odnosio prema pismoznancima i učiteljima 

Zakona ali i prema „Ateni“ i grčkoj mudrosti, ili 

slično kako je bilo u burnom, prvom stoljeću a 

i nekada i danas u franjevaštvu – sučeljavanje 

između Asiza i Pariza, Porcijunkule i Pariškog 

sveučilišta (pobožnosti i knjige, molitve i znanja, 

studija teologije). 

Ne može se ne primijetiti da hodočasnička 

mjesta ne izniču iz poznatih i priznatih područja 

organizirane religije i etabliranih akademskih 

škola te su nerijetko izvan kontrole religijskih 

(crkvenih), a i akademskih, autoriteta, pogotovo 

dvorskih teologa. U tom smislu V. Elizondo 

govori kako hodočašća i hodočasnička mjesta 

relativiziraju crkvene i akademske autoritete i 

smatra kako su ta mjesta dio „Božjega humora“, 

znak nemogućnosti ograničavanja Božje prisutnosti 

među ljudima, korekcija da se Boga zaposjedne: 

„Božjem humoru, koji sve legitimne autoritete 

– bili oni crkveni ili akademski – čuva od 

toga da se ne uzmu tako ozbiljno da bi se zamijenili 

s Bogom. Ona nisu usmjerena protiv službene 

religije niti njihovih mjerodavnih autoriteta, 

nego ih oni čak oživljuju, ali ona su jednostavno 

Božji način da autoritete drži poniznima, da ih 

on, posredstvom siromašnih i poniženih, poučava 

kako njegova nježnost ne poznaje ograničenja 

te da Bog sve ljudske kriterije i vrijednosne 

izbore za svoje glasnike podcjenjuje. Ona tako 

svjedoče ograničenost svake oficijelne religije ili 

teologije koja traži da ogradi ili zatvori otajstvenu 

neograničenost Božje ljubavi tako što je među 

nama očituje kroz siromašne, potrebite, ponižene 

i društveno beznačajne.“ 4 

Za teologiju i pastoral iz gornjega proizlazi 

nekoliko važnih pitanja. Kako danas stoji s duhovnom, 

crkvenom i političkom periferijom u 

odnosu prema centru? Ako se uzme da se na hodočašćima 

skupi iznimno velik broj ljudi, imaju 

li ta mjesta utjecaj i koliki je on na cjelokupno 

duhovno stanje vjernika, i ne samo na duhovnost 

nego i na kulturno i društveno-političko 

događanje ili su hodočašća i hodočasnička mjesta 

potvrda vladajućih politika? I unutar toga, 

koji je odnos pojedinog hodočasničkog mjesta 

4 Virgil ELIZONDO, „Wahlfahrt – bleibendes Ritual der 

Menschheit“, 298. 

prema župskoj zajednici, mjesnoj i općoj Crkvi? 

Jesu li ona samo plitka i oportunistička potvrda 

ispod koje se krije lagana duhovnost, sumnjiva 

crkvenost, razbijanje župskih zajednica i stvaranje 

paralelnih ili fluktuirajućih religijskih zajedništava? 

Pastoral u svetištima i hodočasničkim mjestima 

ne može ne uzeti u obzir Isusovo djelovanje 

s periferije i margine, one margine u kojoj bukti 

život čovjeka pojedinca. Ne može se ne osvrnuti 

i na Isusov najpoznatiji govor, onaj na gori, ono 

hodočašće izvan etabliranih sakralnih središta 

koje je postalo svjetskim epicentrom nove, radosne 

vijesti. Zato je nezaobilazno pitanje koliko 

su naša prošteništa i hodočasnička mjesta doista 

dio „Božjeg humora“, mjesta proročkih riječi i 

znakova, koliko su zadržala evanđeosku energiju 

rubnoga. U Crkvi se budno pazi da sve polazi 

od središta, da se stišaju glasovi s periferije. Zato 

gotovo nijedno veliko svetište ne prolazi bez biskupa 

(crkvenih poglavara), odnosno bez onih 

teologa („dvorskih teologa“) koji će potvrđivati 

centre (i religijske) moći, a time često i „zaposjednuće 

Boga“. 5 Uz to, duhovnost mnogih hodočasničkih 

mjesta karakterizira više psihoterapijsko 

pripitomljavanje ljudskih pitanja, traženja 

i nemira, nego što ozbiljuje stvaralački i proročki 

zahtjev za promjenom grešnih struktura i ostvarenje 

socijalne pravde među ljudima. 

U crkvenom pastoralu na dnevni red rijetko 

dolazi pitanje teologije pa tako ni ono u kakvom 

su odnosu duhovnost (pobožnost) pojedinoga 

hodočasničkoga mjesta i teologije. Zacijelo, nikada 

u kršćanstvu taj odnos nije bio posve harmoničan 

i nekonfliktan. No, ne čini li se da potrebne 

promjene i izazovi u Crkvi i društvu ne dolaze 

danas iz vjere, od vjernika, pa ni iz hodočasničkih 

mjesta kao niti od teološke refleksije, nego s 

nekih drugih „periferija“, čak više humanističkih 

i svjetovnih, nekada i „neprijateljskih“ prema 

kršćanstvu i Crkvi, koje, iako s neugodnom 

5 Mardešić smatra da jedan (četvrti) razlog za pojavu 

pučke religije leži u sukobu unutar same Crkve, „gdje 

službena i pučka religija postaju nositeljicama oprečnih 

teoloških usmjerenja i učenja. Ispod tih razlika krije se 

zapravo vječni sraz između tradicije i moderniteta, nazatka 

i napretka, prošlosti i budućnosti“ (Željko MAR- 

DEŠIĆ, Rascjep u svetom, 755). Isti autor zaključuje 

da su ipak naša hodočašća i hodočasnička mjesta posve 

„pravovjerna“ i „crkvena“. 



„negativnom provokacijom“, ipak uzrokuju i 

zdrave promjene u crkvenom pastoralu. Uz sveprisutnu 

manifestativnu religioznost, čiji su dio i 

hodočasnička mnoštva, a koja nas mogu uljuljati 

kako je suvremeni čovjek vrlo religiozan, s teologom 

Metzom treba postaviti temeljno vjerničko i 

teološko pitanje: nije li danas prisutna više kriza 

vjere u Boga, „kriza Boga u religioznom ruhu“, a 

ne toliko kriza same religije i njezinih oblika, pa 

tako ni kriza hodočašća? 6 

Interreligioznost i ateisti 

Tko je god bio u nekom velikom svetištu, 

neće se moći oteti dojmu prisutnosti ljudi različitih 

rasa, naroda, jezika. 7 Hodočašća su po sebi 

pluralna i univerzalna. Ne nameće li se stoga pitanje 

kako se naša svetišta i hodočasnička mjesta 

odnose na svjedočenja Božje širine i Kristove 

univerzalne poruke za sve ljude ili je kod nas 

tendencija da sva hodočasnička mjesta postanu 

ekskluzivna nacionalna (hrvatska) svetišta 8 , iako 

– gore smo već spomenuli – kršćanstvo je ne svedivo 

na jednu zemlju i naciju. 

6 „Proživljavamo neku vrstu krize Boga u religioznom 

ruhu, doba religije bez Boga. Geslo našeg doba moglo 

bi glasiti ‘Religija – da; Bog – ne’; to ‘Ne’, opet ne misli 

se kategorički, u smislu velikih ateizama. Njih više 

nema. Kao da je ‘bitka za transcendenciju’ prevladana 

i onostranost konačno utrnula: šezdesetih godina, borbeno 

se odlagala u budućnost, a sad, terapijski, u psihu. 

Bog nam tako danas opet može, nemarno ili opušteno, 

stalno biti na jeziku, a da se zapravo ne misli na nj: kao 

slobodnolebdeća metafora salonskog čavrljanja, psihoanalitičkog 

kauča, estetičkog diskursa ili čega već“ 

(Johann Baptist METZ, „Govor o Bogu osjetljiv za patnju“, 

u: Johann Baptist METZ [ur.], Krajolik od krikova. 

O dramatici teodicejskog pitanja, Ex libris, Rijeka 

2011, 86-87). 

7 Usp. David CARRASCO, „Die auf eine heilige Reise 

gehen. Formen und Vielfalt der Pilgerschaft“, u: Concilium 

32 (1996) 4, 307-314. 

8 Po Hrvatskoj su postavljeni prometni putokazi na kojima 

se vidi da su sva velika svetišta nazvana „hrvatskim“, 

a što nije u skladu s univerzalnošću evanđeoske poruke 

za sve ljude. Ostaje pitanje hoće li u budućnosti doći 

do promjene tih putokaza, hoće li duhovnost pojedinih 

svetišta slijediti ono nacionalno ili onom nacionalnom, 

kao partikularnom dobru, pomoći da se pročisti? Hoće 

li pojedina svetišta sudjelovati u nacionalnoj rekatolizaciji 

ili pocrkvenjenju vjere ili će hodočasnička mjesta 

doista biti u punom smislu za sve ljude, time kršćanska 

i katolička? 

U nas je, primjerice, Međugorje steklo značenje 

svjetskoga svetišta. Ondje dolaze ljudi sa svih 

strana svijeta. U njega dolaze i kršćani Arapi, i 

čita se evanđelje na arapskom. U tom svetištu se 

čuju molitve Bogu s imenom Allah. No, s druge 

strane, ne smije se umaći pitanju može li iz Međugorja, 

ili uopće iz naših svetišta, koliko god 

ona bila „lokalna“ ili „nacionalna“, poteći univerzalna 

poruka većega međurasnog, međureligijskog 

i međunacionalnog uvažavanja. Može li 

se poruka s periferije preliti u središta moći kao 

i u naše svakodnevnice, naša susjedstva i izmiješane 

gradove, tako da se međusobno više uvažavamo 

ili će evanđeoska poruka o sveopćem ljudskom 

bratstvu (ljudima kao stvorenjima i djeci 

jednoga Boga) odzvanjati kao magijska utopija 

i nedokučiva božanska idila samo unutar hodočasničkoga 

(sakralnog) prostora? Može li se 

duhovna radijacija univerzalnosti Božjega milosrđa 

za sve ljude, s hodočasnicima proširiti i na 

čitavu zemlju? 

Osim područja interreligioznosti, suvremenim 

kršćanima, Crkvi, teolozima i pastoralnim 

radnicima privilegirani adresati – uz siromašne 

i ugnjetavane – trebali bi biti oni distancirani od 

vjere i religijskih institucija i, svakako, ateisti. 

Oni su naši suvremenici s kojima, prema zahtjevu 

vjere u Boga, trebamo zajednički izgrađivati 

ovaj jedini naš svijet i zajedničko društvo. 

Živimo u dvostrukoj ateizaciji. Jedan ateizam 

je onaj unutarnji, točnije praktični ateizam unutar 

verbalne vjere, poput sina iz Isusove usporedbe 

o slanju na rad u vinograd koji izvanjski 

prihvaća Očev zahtjev, ali ga praktično ne izvršava. 

Drugi je ateizam kompleksniji, nastaje 

uslijed raznih razloga: kao ateizam navike, kao 

militantno ili sustavno nijekanje Boga, kao ateizam 

reakcije – antiteizam i anticrkvenost, dakle, 

kao pobuna protiv crkvene institucije i vjernika 

koji „Božje lice više zakrivaju nego otkrivaju“ 

(GS 19) 9 , koji najviše dobro – Boga – zamjenjuju 

zemaljskim dobrima, ili, kako Isus veli, ljudske 

uredbe proglašavaju Božjim. 

9 “Ateizam, naime, promatran u cjelini, nije nešto izvorno, 

nego on prije nastaje iz različitih uzroka, među koje 

se također ubraja kritička reakcija protiv religijâ, i to u 

nekim krajevima napose protiv krš ćanske religije. Stoga 

u nastanku tog ateizma ne mali udio mogu imati vjernici, 

jer treba reći da oni zanemarivanjem vjerskoga od- 

147

148 

No, postoji također i onaj ateizam koji svoj 

razlog ima u nepodnošljivoj i nepravednoj patnji, 

kao što su nenadana smrt djeteta, ubojstva 

nedužnih, progoni i tlačenja. Dio suvremenoga 

ateizma izraz je protesta protiv enormnog zla i 

nepravde u svijetu, izraz pobune protiv Božje 

šutnje i njegove neučinkovite svemoguće dobrote 

koju vjernici propovijedaju. Nije malen broj 

ateista koji traže odgovore, koji se iz različitih 

razloga nađu i u svetištima, hodočasničkim mjestima. 

Takva im se mjesta čine prikladnima da 

se mogu „kriomice“, poput Nikodema ili distanciranog 

Zakeja, izručiti nekoj „novoj“ poruci, i 

Isusovoj poruci, odazvati se njegovu pozivu. 

Pogotovo nije malen broj onih koji su, ako se u 

vidu imaju Isusove usporedbe o izgubljenosti, 

o grešnosti i zalutalosti, u hodočasničkim mjestima 

slučajno ili prigodničarski, ili kao oni koji 

ondje iskušavaju zadnje luke izbavljenja. 

Kršćanski pastoralci i uopće kršćani, ako žele 

da kršćanstvo preživi i ne postane muzejski relikt 

izabranih ili neka fundamentalistička sekta 

privilegiranih, neće moći zaobići susretanje i 

dijalog, prihvat i suradnju s ateistima i u najširem 

smislu riječi s onima koji su distancirani 

od Crkve i kršćanstva. Pogotovo ne pastoralni 

radnici u hodočasničkim mjestima (ponajviše u 

susretima, propovijedima i sakramentu pomirenja). 

Zato se s pravom treba upitati: mogu li 

pastoralni radnici i na koji će to način pozvati 

ljude koji u svojoj muci i traženju stižu anonimni, 

stoje u prikrajcima, raspršeni po zakutcima 

hodočasničkog mjesta, nezadovoljni svojim životom 

ali i redovnim ponudama smisla? Primjećuju 

li odgovorni suvremene grešnike i carinike, 

rubne ljude, onako kako ih je Isus primjećivao i 

pozivao? Ne čini li se da su naš današnji svijet, 

„naša drveća“, okrajci naših hodočasničkih mjesta, 

prepuni suvremenih Zakeja10 , onih koji se, 

nakon „oslobođenja“ religije od bezbožnog ko- 

goja ili pogrešnim izlaganjem nauka, ili također nedostatcima 

svojega religioznog, ćudorednog i društvenog 

života pravo lice Boga i religije prije zakrivaju negoli 

otkrivaju” (GS 19). Citirano prema: DOKUMENTI – 

Drugi vatikanski koncil, VII. popravljeno i dopunjeno 

izdanje, Krš ćanska sadašnjost, Zagreb 2008. 

10 Referiram se na vrijednu knjigu češkoga teologa: Tomáš 

HALÍK, Geduld mit Gott. Die Geschichte von Zachäus 

heute, Herder, Freiburg-Basel-Wien 2010. 

munizma, nisu preko noći presvukli u religijsko 

ruho, namjestili lice (političkih) novoobraćenika, 

koji se ni danas ne tiskaju ulicama i procesijama 

uz Isusa (uz oltar), nego su distancirani, možda 

čak osuđeni ili društveno izolirani (proglašeni 

„grešnicima“ i „nečistima“), koji čekaju da ih netko 

primijeti, osobno imenuje i pozove na osobni 

susret? U ovom vremenu „naklonjenom religiji“ 

(J. B. Metz), ne žive li biskupi, teolozi i pastoralni 

radnici, ipak, previše komotno i sigurno kao 

da je većina ljudi, većina našega naroda „našla 

Boga“, i kao da su gotovo svi riješili sva pitanja, 

osobito pitanje zadnjeg smisla? 

Hodočašća kao otpor režimu, 

ali i podržavanje vlasti 

Povijest pokazuje da su hodočašća u totalitarnim 

režimima bili događaji otpora, integristički 

i kohezijski (nacionalni i religijski) faktor protiv 

nametnute ateizacije, ugrožavanja nacionalnoga 

i religioznog identiteta. Oni su i manifestacija otpora 

i vitalizma na rubnim područjima gdje se 

manjina susreće s drugom nacionalnom, kulturalnom 

i religijskom većinom, način kako da se 

ono kolektivno i na manje zahtjevan način čuva 

vlastita nacionalnost i tradicija. 11 

Hodočašća su nerijetko prilike – ovdje posebno 

mislim na Latinsku Ameriku – u kojima vjernici 

iskazuju protest protiv kolonijalnih pretenzija 

moćnih, a prošteništa i svetišta mjesta utjehe 

vjerničkog (potlačenog) naroda, podjarmljenih 

klasa, uslijed ekonomskoga i drugog izrabljivanja 

čitavih slojeva siromašnih, kao i otpor amerikanizaciji, 

mafijaškom, državnom teroru i kulturnom 

aparthejdu. 

Nema sumnje da su hodočašća u mnogim narodima 

pripomogla očuvanju nacionalne svijesti 

(identiteta), nacionalnoj homogenizaciji i osamo- 

11 Nekada se pučka religioznost rađa kao pobuna protiv 

inkulturacije. Najbolji primjer za to su i naša (hrvatska) 

hodočašćenja u inozemnim misijama. To je za svećenike 

i Crkvu najlakši način da se sačuva nacionalna svijest, 

iako taj nacionalni tradicionalizam i folklorizam, 

bez viših dosega kulture i zrelije vjere, kad-tad biva 

utopljen, asimiliran u društvu. Manjkavost i određenu 

duhovnu šizofrenost „antikulturacijskog“ mentaliteta 

pokazuju druge generacije naših migranata. 



staljenju pojedinih naroda12 ili da su bila podrška 

stjecanju prava i slobode pojedinim društvenim 

slojevima. No, potrebno je također ukazati da 

nije rijedak slučaj da se pojedina hodočašća gase 

ili smanjuju, kada se promijene politički režimi, 

kada na vlast dođu „vlastiti“, „naši“ (primjer 

za to je hodočašće mladih na Široki Brijeg13 ), ili 

hodočasnička mjesta zadobivaju nove forme pa 

se iz njih šalju i promijenjene poruke, ovisno 

odakle dolazi „opasnost“. (Tako se prije u našim 

svetištima više metaforično govorilo protiv 

komunizma, dok se danas izričito govori protiv 

novih opasnosti: liberalizma, „bijele kuge“, 

konzumerizma, protiv ostataka komunizma i 

„crvenih“...). Na dosta se mjesta slave i dalje stare 

obljetnice iz nacionalne ili crkvene povijesti, 

i istodobno nastaju i nova nacionalna i lokalna 

mjesta hodočašćenja povezana s pojedinačnim 

ili skupnim prošlim događajima ili žrtvama iz 

prošlih ratova (Nin, Udbina, Ludbreg, Bleiburg, 

Vukovar, Bobovac, Kedžara, Stipića Livade…). 

Posljednja dva desetljeća mjesta ubijenih i stradalih 

sakraliziraju se spomenički i obredno, tako 

da se granice između političkog i religioznog, 

profanog i svetog počesto uopće ne razaznaju. 

Religijski se simboli nerijetko osiromašuju, pogotovo 

Isusov križ. Posvuda se podižu križevi 

koji izvanjski, na razini forme, zadržavaju simboličnost 

svetoga, formu Isusova križa kao najsvetijega 

kršćanskoga znaka, a u stvari im se 

često daju nereligiozni, politički sadržaji, pa se 

sadržajno osiromašuju ili čak profaniziraju. 

Hodočasnička mjesta, osobito marijanska, u 

kojima se u nas skuplja najviše ljudi, te proslave 

velikih obljetnica14 , često su manifestacije kolek- 

12 „Socijalna antropologija izjednačuje dakle pučku religiju 

s ‘proto-nacionalizmom’. Zato mnogi istražitelji 

akulturacije opisuju pučku religiju kao prethodnike i 

vjesnike nacionalizma“ (Željko MARDEŠIĆ, Rascjep 

u svetom, 736). Mardešić nastavlja da je „oslobodilačka 

uloga pučke religije samo privremena, pa će biti ukinuta 

čim se uspostavi domorodačka politička vlast i gospodarska 

moć. Iz svega proizlazi da je pučka religija tek 

niži i nerazvijeni oblik političkog izražavanja i življenja 

naroda u neslobodi.“ 

13 Krajem komunizma, krajem osamdesetih godina prošloga 

stoljeća, na Široki Brijeg je znalo dolaziti i do 

100.000 mladih. Danas ondje hodočaste tek pojedinačne 

skupine mladih, najviše franjevačke mladeži. 

14 „Naša dva najistaknutija vida pučke religije – hodočašćenja 

u poznata marijanska svetišta i proslave velikih 

tivne, „nacionalne vjere“, više izraz političke i 

crkvene vlasti a manje ponude na ljudska traženja 

odnosa s Bogom i izraz slobodne i zrele vjere 

čovjeka pojedinca. Takvi su skupovi najčešće 

lišeni kritičnosti i samokritičnosti u vjeri. Oni su 

analgetici, umirujuće sredstvo za nužne društvene 

i crkvene promjene ili poligon dokazivanja 

tko ima veću moć i utjecaj na narod – duhovna 

ili svjetovna vlast. Na njima se ustaje često i na 

dežurne, nenazočne „neprijatelje“ 15 , odstranjuje 

se suočavanje sa stvarnim problemima, ili se u 

javnost odašilje poruka o (ne)pomirenosti između 

trona i oltara. Velikim skupovima susreta 

pučkoga i svetoga kao da se želi prekriti i sve 

veća dekristijanizacija društva i prikazati kako 

su crkvena institucija i crkveni službenici brižni 

za narod. Iza toga se ipak često krije osigurana 

društvena pozicija, ugodan život, duhovna lijenost, 

moralna neobvezatnost i evanđeoska nekompetentnost 

crkvenih ljudi. 

Teolozi i pastoralni radnici, osobito u hodočasničkim 

mjestima, trebaju postavljati pitanje 

koliko je na takvim skupovima posrijedi istinsko 

traženje svetoga a koliko uporaba religije u političke 

svrhe i ciljeve? Također, koliko u svemu ima 

mitskoga i praznovjernoga, koliko prevladava 

folklorno nad kršćanskim, koliko se evanđeoska 

poruka oslabljuje prilagođavanjem puku? 16 

Još neka otvorena pitanja 

Ostavljamo po strani neka druga, važna ili 

manja važna pitanja vezana za hodočašća i hodočasnička 

mjesta, kao što su ona o sakramentu 

pomirenja, jer hodočašća bitno označava pokajnička 

i obraćenička praksa, ali i pitanja o religio- 

obljetnica iz crkvene prošlosti – imala su svoj jasni nacionalni 

poticaj“ (Željko MARDEŠIĆ, Rascjep u svetom, 

757). 

15 Nasuprot novozavjetnom kod nas je „populističko 

shvaćanje vjere“. „Kršćanstvo je živjelo više od protivljenja 

neprijateljskom okruženju nego iz svojih vlasti 

ih unutrašnjih duhovnih vrijednosti“ (Željko MARDE- 

ŠIĆ, Rascjep u svetom, 740-743). 

16 Taj sakralni folklor, prepun emocije i konkretnih oblika 

pobožnosti, nekada je na rubu magijskoga i praznovjernoga, 

samo da se bude bliže vjernicima i njima se 

prilagodi (usp. Željko MARDEŠIĆ, Rascjep u svetom, 

740-743). 

149

150 

znim suvenirima, plaćanju misa ili uopće o ekonomskom 

i trgovačkom prometu u hodočasničkim 

mjestima. Osvrnut ćemo se još na sljedeće: 

Kod nas ima preko dvije stotine marijanskih 

svetišta, a neka od njih vežu se za povijesne bitke, 

pogotovo protiv Turaka. Naprijed smo spomenuli 

kako se broj hodočasnika u njima mijenjao 

ovisno o okolnostima, promjeni režima, i 

ovisno o tome koliko je službena Crkva ili oni 

koji su u moći na njima inzistirali. Nema sumnje 

da su marijanska svetišta bila jaki čuvari i nositelji 

nacionalne svijesti, nacionalne i religijske 

homogenizacije. No, ostaje pitanje koliko na tim 

skupovima biva zasjenjena euharistija, a koliko 

caruje religiozni pa i nacionalni trijumfalizam, 

kao i „dopušta“ li se da Bog dođe do riječi ili se 

čuju samo ljudske riječi? Gdje god smo mi ljudi, 

pa tako i na oltaru i na svetim mjestima, ostat 

će pitanje hoće li to biti samo ljudski susret ili 

susret s Bogom i Isusom Kristom, hoće li dakle 

sveta mjesta doista zadržati auru svetosti i nezaposjednute 

Tajne. 

Uz to ide i pitanje prenaglašavanja uloge svetaca. 

Ne čini li se da su sveci, osobito Marija, više 

nego uzori u vjeri, zagovornici u nevoljama kod 

tobože „strogoga“ Boga Oca i „zahtjevnoga“ Isusa 

Krista tako da dobijaju oznake „božanstva“? 

Zar kršćanstvo, kroz bezbrojna hodočašća, ne 

biva manje svakodnevno strpljivo nasljedovanje 

Isusa Krista, a više manifestativna molitvena 

praksa u izuzetim mjestima i posebnim vremenima? 

Ne pomiče li se, u konačnici, kršćanska 

soteriologija na svece, a vjernikova praksa na 

molitve svecima? 

Hodočašća pokazuju i kakvo je stanje naših 

vjernika s obzirom na razumijevanje duhovnosti. 

Za velika svetišta i hodočasnička mjesta pitanje 

je koju vrstu duhovnosti nudi: privatističku 

ili komunitarnu. Posljednjih godina se uočava 

kako vjernici ne samo da sami organiziraju svoje 

hodočašće, nego na hodočasničkim mjestima 

naglasak stavljaju na svoje molitve i zavjete, čak 

i za vrijeme glavnog euharistijskoga slavlja. Svako 

hodočašće ima i određenu duhovnost zajedništva. 

Je li hodočasnička communitas17 spontano 

17 Usp. David CARRASCO, „Die auf eine heilige Reise 

gehen. Formen und Vielfalt der Pilgerschaft“, 307-314. 

zajedništvo ili privatni poduhvat18 , normativno 

ili ideološko zajedništvo? Ili su hodočasničke 

zajednice zatvorene grupe „elitističkih“ pobožnika? 

Osim toga za sva hodočasnička mjesta važan 

je cjelokupni prostor svetišta i popratni objekti. 

Nije nevažno pitanje umjetničko uređenje i uopće 

ambijentiranje vanjskoga oltara, pojedinih 

mjesta molitve ili ispovjedaonice. Od komunitarnoga, 

euharistijskoga i onoga pojedinačnog 

(pokorničko-pokajničkog-pomiriteljskog) susreta 

s Bogom, kao najvažnijima u crkvenoj, a 

tako i hodočasničkoj praksi, u najvećem ovisi 

ne samo organiziranje vremena nego i prostora 

(arhitekture i okoliša) u pojedinim hodočasničkim 

mjestima. No, koliko su doista hodočasnički 

prostori uređeni u dijalogu između suvremene 

umjetnosti, liturgijskih (molitvenih) normi i 

potreba hodočasnika za molitvenim susretom s 

Bogom ili se podliježe kiču, trijumfalizmu ili čak 

komercijalizaciji? 

* * * 

Uza sve gore navedene kritičke primjedbe, od 

kojih ne treba uzmicati i koje bi trebalo sustavnije 

istražiti, ne može se zaključiti da su hodočašća 

po sebi nešto neprimjereno vjeri kao ni da će hodočašća 

prestati. Naprotiv! Čovjek je hodočasnik 

na zemlji i uvijek će tražiti posebna, sveta mjesta 

da se susretne sa sobom, sa svetim, s Bogom. 

Također, uza svu našu renacionaliziciju i folklorizaciju, 

sav manifestacijski (sakralno-estradni 

i trgovački) pogon, uza svu racionalizaciju, teološku 

ili humanističku, na naša hodočašća i u 

hodočasnička mjesta dolaze i dolazit će mnogi 

istinski tražitelji Boga. Hodočašća su „više nego 

konfesionalna tradicija“, ona su „arhetip“, „praljudska 

potreba“. 19 

18 U zadnje se vrijeme na našim prošteništima registrira 

pomicanje naglaska sa zajedničkih slavlja na pojedinačne, 

gotovo privatne, religijske prakse, izvršavanje 

zavjeta i molitava, što sve ulazi u suvremeno shvaćanje 

da je čovjek onaj koji samoga sebe određuje i u području 

vjere. 

19 Erich GRAHAMMER, „Pilgern ist ein Archetyp“ – Interview, 

u: Herder Korrespondenz 4 (2012) 180. 



Zato je u ovom našem vremenu tranzicije i 

velike mobilnosti zadaća teologa i pastoralnih 

radnika pripomoći vjernicima da njihova hodočašća 

ne postanu lutanja, duhovne odiseje, 

pri kojima se ništa stvarno ne mijenja, i ljudi 

se vraćaju kućama s jednim pobožnim doživljajem 

više, i poslije kojega jedva čekaju kamo 

će se iznova zaputiti. I današnji su hodočasnici 

pred važnim pitanjem: Kako od svoga hodočašća 

napraviti abrahamski put vjere i onda kada 

ono ostaje samo unutarnje hodočašće, kada dakle 

nemamo priliku, ni vremena ni novca, da fizički 

hodočastimo? I današnji su hodočasnici pred 

Isusovim odgovorom Samarijanki da će se pravi 

klanjaoci klanjati Bogu ne na ovom ili onom mjestu, 

nego u duhu i istini (Iv 4,23-24). I današnji su 

hodočasnici pred pitanjem hoće li ostati u ugodnosti 

taborskoga, molitveno-kontemplativnoga 

svjetla i druženja s proslavljenim Isusom ili će 

se uputiti u neugodnost praktičnoga svjedočenja 

svoje vjere u svakodnevnici i možda završiti u 

krajnje „profanom“ mjestu svoga društva i svijeta, 

raspeti u samoći na vlastitoj Golgoti… 

I budući će se hodočasnik pitati kako izići iz 

status quo, iz starih navika, kako se osposobiti za 

krivnju i pokajanje nad prošlim grešnim životom, 

kako se osposobiti za obraćenje, za doista novi 

odnos s ljudima, s bližnjima, s Bogom i sobom 

samim, kako mijenjati zle strukture u svojoj sredini, 

Crkvi, društvu i svijetu. Pred pastoralnim 

radnicima uvijek je najvažnije pitanje koje određuje 

njihovu teološku refleksiju i praksu: može li 

se i kako hodočasničko vrijeme, iskustvo svetoga 

s hodočašća, transponirati u svakodnevnicu ili će 

se redovno vrijeme prepustiti „svijetu“, a svoju 

svakodnevicu izuzeti iz Božjega plana, proglasiti 

je nepromjenjivom nužnošću od koje se samo 

može „pobjeći“? Može li se odgovorno djelovati 

iz vjere i kada se na hodočasničkom putu i mjestu 

nisu doživjela iznimna iskustva? Jesu li, na 

koncu, hodočašća samo ljudska potreba da se 

lokalizira sveto i da se regionalizira Boga? Nije 

li Bog već ovdje gdje sam sada? Ne odnosi li se 

Isusov zahtjev za obraćenjem i uspostavom Božjega 

kraljevstva, novih odnosa među ljudima, 

upravo na ovu moju konkretnu, aktualnu situaciju 

i sadašnje odnose s najbližima? Može li se ta 

poruka čuti na našim hodočasničkim mjestima i 

ostvariti u svakodnevnici? 

151

152 

O. Zvonko MARTIĆ 

Međureligijski dijalog i ekumenizam u 

marijanskom svetištu u Olovu 

Svetišta u Bosni i Hercegovini, a među njima 

je i marijansko hodočasničko mjesto u Olovu, 

privlače pripadnike različitih religijskih i etničkih 

skupina čime postaju prostori ekumenizma i 

međureligijskog dijaloga. Sličnih primjera ima i u 

drugim dijelovima trusnog Balkana gdje pripadnici 

različitih vjerskih i etničkih skupina unatoč 

međuetničkim neslaganjima, ratnim sukobima i 

naglašenom protežiranju ortodoksije i ortoprakse 

unutar vlastite zajednice, ostaju odani jednom 

svecu ili svetištu (Duijzings 2005: 95). Međureligijski 

susret u svetištima na prostoru Bosne i 

Hercegovine, u prošlosti i danas, odvija(o) se u 

kontekstima međusobnih prijepora i zajedništvu 

nesklonih društvenopolitičkih uvjeta. Među 

najpoznatije spada svetište sv. Ive u Podmilačju, 

u okolici Jajca. Sarajevski muslimani imaju zanimljiv 

itinerarij hodočasteći na muslimanski kultni 

grob Turbe sedam braće, u franjevačku crkvu 

sv. Ante na Bistriku i u staru pravoslavnu crkvu. 

U Gospino svetište u Komušini i Kondžilu, u 

Usori, hodočaste pravoslavni i rjeđe muslimani. 

Za odlazak katolika u pravoslavne crkve i svetišta 

znam za sudjelovanje katolika iz sela Bukovac 

na proslavi sv. Ilije proroka (2. 8.) u Kožuhama, 

u okolici Doboja i sudjelovanje manjeg broja 

livanjskih katolika na pravoslavnoj liturgiji četvrtoga 

korizmenog petka. U Buni, u okolici Mostara, 

u muslimansko svetište dolaze i katolici i 

pravoslavni. Koliko mi je poznato od nabrojanih 

katoličkih hodočasničkih mjesta i danas su ekumenska 

i međureligijska svetišta u Podmilačju, 

crkva sv. Ante na Bistriku i marijansko svetište 

u Olovu, srednjobosanskom gradiću četrdesetak 

kilometara udaljenom od Sarajeva. Jedinstveno 

i jedino internacionalno međureligijsko hodočasničko 

mjesto na području Bosne i Hercegovine 

jest Međugorje u kojem se odvija međureligijski 

i kulturni dijalog hodočasnika iz raznih krajeva 

svijeta. Iako je Olovo danas više lokalno i manje 

regionalno svetište, u 16. i 17. stoljeću bilo je 

multireligijsko hodočasničko mjesto u koje su 

dolazili hodočasnici s cijeloga Balkana. 

Olovo i olovsko svetište 

Olovo je danas naseljeno muslimanskim stanovništvom 

i u njemu je dvadesetak katolika 

koji žive u novom dijelu grada nastalom s kraja 

19. i početka 20. stoljeća. Marijansko svetište 

smješteno je u starijem dijelu naselja Gornjem 

Olovu gdje više nema katolika, dok se novi dio 

naziva Podolovo ili Donje Olovo. Prvi poznati 

pisani izvor u kojem se spominje Olovo potječe 

iz dokumenta u dubrovačkom arhivu od 11. veljače 

1382. vezanoga za trgovinu rudom olova, 

po kojem je mjesto i dobilo ime (Živković 2008: 

56). Podaci koji govore o važnosti Olova jesu postojanje 

franjevačkoga samostana na kraju 14. 

stoljeća i gradska tvrđava od početka 15. stoljeća 

jer takve su se utvrde gradile samo u važnijim i 

razvijenim naseljima radi njihove obrane (Kovačević 

Kojić 1978: 62). Nema pisanih izvora o etničkoj 

strukturi prvih stanovnika Olova, ali kako 

su se zbog rudarske djelatnosti u slična mjesta 

naseljavali dubrovački trgovci i rudari Sasi neki 

autori tvrde da je uz domaće stanovništvo etničku 

strukturu srednjovjekovnoga Olova činio i 

velik broj stranaca među kojima su rudari Sasi, 

trgovci iz Dubrovnika i drugih dalmatinskih 

gradova, kao i Mlečani i ostali talijanski trgovci 

i zanatlije po čemu je varošica i imala izrazito latinski1 

karakter (Perić 1981: 20). 

Uz obilje podataka o trgovini olovom s Dubrovnikom 

povijesna je sudbinska veza mjesta 

1 Srbi i Bošnjaci u kolokvijalnom govoru Hrvate 

zovu Latinima i Šokcima. Tako da se Perićev izraz 

latinski može čitati kao hrvatski. Također, iako se 

nigdje ne spominje postojanje pravoslavne crkve 

u Olovu niti etničkih Srba Perić, bez pozivanja na 

izvore piše da je „naseljem u ime vladara, upravljao 

vojvoda, obično Srbin, domaći plemić, koji je i 

sam stanovao u gradu“ (Perić 1981: 20). Iako nema 

„pouzdanih podataka da je u samoj varoši bilo 

pravoslavnih“ (Filipović 1934: 302). 



Olova s franjevačkim samostanom i crkvom 

Uznesenja Blažene Djevice Marije za koju se 

pretpostavlja da je najstarije marijansko svetište 

u Bosni. Samostan prvi put spominje fra Bartolomej 

Pizanski u vremenu 1385/1390. u popisu 

tadašnjih provincija i vikarija s kustodijama, ali 

postoji i mišljenje da je prvi spomen samostana 

1376. uručio upravi Reda na generalnom kapitulu 

bosanski vikar fra Bartul Alvernski (Knezović 

2008: 218). Sredinom 15. stoljeća crkva u 

Olovu postaje značajnija na što upućuje i: „prvi 

podatak, koji ukazuje na to da je olovska crkva 

narodno svetište, jest zabilješka u dubrovačkom 

ljetopisu za 10. travnja 1454. i glasi ‘izmiri se 

Herceg Stjepan s Dubrovnikom, sa ženom Jelenom, 

sinom Vladislavom te sa svojim zetom, bosanskim 

kraljem. Ovom se izmirenju obradovaše 

oba zeta, a obje kćeri njegove, Katarina i Marija, 

poslaše darove Gospinoj crkvi u Olovo’“ (Matić 

1991: 13-14). 

Olovo nije izgubilo važnost padom bosanskoga 

kraljevstva pod Osmanlije 1463. jer se nastavila 

rudarska aktivnost koja je bila u rukama 

katoličkih žitelja. Možda su baš zbog važnosti 

rudarstva olovska crkva i samostan bili pošteđeni 

uništenja za razliku od mnogih katoličkih 

crkava i samostana. Ne samo da nisu uništeni 

nego su olovska crkva i samostan u prvih stotinjak 

godina otomanske vlasti postali sve poznatiji 

u 16. i osobito u 17. stoljeću kada je olovsko 

svetište „bilo na glasu daleko izvan Bosne, što se 

vidi po tome da su hodočasnici dolazili iz udaljenih 

krajeva i izvan bosanskoga područja. Zahvaljujući 

toj činjenici olovski je samostan jedan 

od najuglednijih i najvažnijih u Bosni Srebrnoj. 

Vijesti o Olovu iz tog vremena su relativno česte 

i s mnogo podataka, a ponajviše se odnose 

upravo na samostan i svetište“ (Karamatić 2008: 

107). 

Prvo izvješće Franje Gonzage (1578) spominje 

hodočasnike iz Bugarske, Srbije, Raške, Albanije 

i muslimane koji dolaze pred Gospinu 

sliku. Izvješće o predaji dolaska Gospine slike 

u Olovo iz porušenoga samostana u Zvorniku i 

donosi Atanazije Georigiceo (Grgičević) (1626). 

Franjo Varadinac (1679) preuzima tekst izvješća 

1587. godine. I nekoliko godina kasnije u izvješću 

biskupa Franje Baličevića (1600) govori se o 

čudotvornoj Gospinoj slici pred kojom se događaju 

mnoga čudesa zbog koje u olovsko svetište 

dolaze i muslimani, a neki od njih zbog čudesnih 

događaja koji se događaju u svetištu tajno prihvaćaju 

vjeru (Zirdum 2008: 137-138). Izvješće 

iz 1640. napisao je fra Pavao iz Rovinja donosi i 

podatak o tome da su muslimanske žene molile 

gvardijana da ostavi crkvu otvorenu duboko u 

noć te da su na koljenima puzale od vrata sve 

do Gospine slike dajući pri tome sv. Bogorodici 

najljepše pridjeve, što se mogu zamisliti (Zlatović 

1890: 28). Ukratko, svi pisani izvori iz 16. i 17. 

stoljeća izrijekom spominju olovsko svetište kao 

ekumensko i multireligijsko u koje su uz katolike 

hodočastili i muslimani i pravoslavni. 

Dok, s jedne strane, izvješća potvrđuju kontinuitet 

dolazaka muslimana i pravoslavnih u svetište, 

s druge strane, slavljenje Gospinih svetkovina 

često su pratili i sukobi. Među opisima sukoba 

spominje se sudjelovanje don Šimuna Matkovića 

koji je došao u Olovo, odakle je potjecala 

njegova obitelj. Izvješće je napisao Bartol Kašić 

1613. na talijanskom jeziku i poslao ga u Rim i u 

njemu se spominje opis dviju procesija u Olovu 

1609. i 1610. u kojima je sudjelovao don Šimun 

koji je „bio čuo od svog oca, da su ondašnji Turci 

htjeli srušiti crkvu preblažene Djevice i rastrgati 

njezinu svetu sliku, pred kojom se događaju 

čudesne stvari, osobito na onim, koji su opsjednuti, 

mnoge od njih oslobađajući, bili to katolici, 

ili istočnjaci ili muslimani, dok svi glasno vape: 

‘Presveta Djevice, izbavi nas! Blago onima, koji 

u Te vjeruju! Kršćanska-katolička vjera je prava’. 

Radi toga razdraženi neki Turci međusobno su 

govorili: ‘Doklegod ova slika Marijina bude stajala 

na ovom mjestu množiće se katolici; to će biti 

na štetu našoj vjeri. Hajde dakle da razbijemo 

ploču njezine slike!’ – Odmah navale na kršćane, 

koji su se nalazili u procesiji; natjeraju ih u bijeg, 

pa se razbjegne tamo-amo više od 10.000 (deset 

hiljada) osoba“ (Zloušić 1933: 274-275). 

Među sukobima koje su pratili svetkovinu 

i procesije s Gospinom slikom Grgičević (1626) 

spominje sukob franjevaca i pijanih Cigana (Zloušić 

1932: 10). U istom izvješću se spominju i problemi 

nastali uvođenjem novoga kalendara zbog 

čega su pravoslavni poticali osmanlijske vlasti 

protiv franjevaca optužujući ih da žele uvesti 

neku novu vjeru (Smičiklas 1891: 86). Uz probleme 

s lokalnim osmanlijskim vlastima franjevci 

su imali i veliki broj sudskih rasprava s pećkim 

patrijarhom i vodstvom Srpske pravoslavne cr- 

153

154 

kve. U sporu s pećkim patrijarhom 1699. franjevci 

su morali platiti novčanu kaznu. Pojava hajduka 

i sukobi s lokalnim muslimanima uz proslavu 

Velike Gospe 1681. još više je pojačavala pritisak 

vlasti na franjevce koji su morali i zbog ovakvih 

događaja plaćati kazne (Filipović 1934: 274). 

Teški nameti, sukobi i nesigurnost utjecali su 

na iseljavanje katolika iz Bosne i Olova. Vrhunac 

egzodusa katolika iz Bosne zbio se poslije rata 

između Osmanskoga carstva i Austrije (1683- 

1699), zvanoga i Bečkim ratom, kada je iz Bosne 

1697. „velik broj katolika, prema nekim procjenama 

više desetaka tisuća, zajedno s carskom vojskom 

otišao u Prekosavlje što je uvelike promijenilo 

demografsku sliku Bosne na štetu katolika“ 

(Karamatić 2008: 113). Samo šest godina poslije 

samostan i crkva zapaljeni su „u noći između 

1. i 2. kolovoza 1704. godine, zapaljeni i posve 

izgorjeli. Nije bilo nikoga u samostanu“ (Matić 

1991: 28). Tadašnji lokalni upravitelj Sefer-paša 

„dadne nekome Ciganinu, imenom Kotomanu, 

konja i dva zlatnika kao plaću da odmah zapali 

gore spomenutu crkvu i samostan“ (Benić 2003: 

112). Franjevci često ističu neprekinuti kontinuitet 

hodočašćenja, što je bila jedina aktivnost u 

olovskom svetištu jer „na ruševine svetišta bi na 

Veliku i Malu Gospu, ili po dogovoru, dolazio 

svećenik, služio misu i na tome se svršilo“ (Zirdum 

2008: 133). 

U vrijeme između dva svjetska rata i poslije 

u Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini 

devedesetih godina prošloga stoljeća odnosi 

katolika i muslimana imat će jednu konstantu 

dobrosusjedskih odnosa. Recentnu povijest međuetničkih 

i međureligijskih odnosa u Olovu 

s franjevcima i marijanskim svetištem može se 

pratiti i u zapisima u Kronici svetišta Majke Božje 

u Olovu. Inače, Kronika nudi mnogo podataka 

o novijoj povijesti svetišta od 1. prosinca 1969. 

kada ju je započeo fra Leopold Rochmes. Osobito 

mnogo podataka daje svjedok raznih prijeratnih 

i ratnih događanja fra Berislav Kalfić 

stalno ističući brigu i značenje Gospina svetišta 

u muslimana Gornjeg Olova. Dok traju ratni sukobi 

pripadnika etničkih i religijskih skupina na 

širem području Bosne i Hercegovine u olovskom 

mikrosvijetu osobnim i zajedničkim molitvama 

katolici i muslimani, Hrvati i Bošnjaci, ostvaruju 

dijalog religijskog iskustva, života i djela. 

Ekumenizam i međureligijski 

dijalog u Bosni i Hercegovini 

Kontekst međureligijskog dijaloga u Bosni i 

Hercegovini opterećen je mnogim prijeporima i 

različitim interpretacijama prošlosti, sadašnjosti 

i budućnosti. Teškoće proizlaze i zbog načina etničkih 

identifikacija jer Bosna i Hercegovina je 

multireligijska i multietnička zemlja u kojoj je 

najčešće religijska istovremeno i etnička pripadnost: 

katolici su etnički Hrvati, pravoslavci Srbi 

i muslimani Bošnjaci. Prema tome, svi etnički 

sukobi su istovremeno tumačeni i kao religijski, 

a religijske razlike često se navode kao glavni 

motiv sukoba. U Bosni i Hercegovini su „religijske 

prakse i simboli konstituirajući faktor u 

procesu nastajanja paralelnih i suprotstavljenih 

kolektivnih kulturnih i političkih entiteta ili nacija 

(muslimanske, hrvatske ili srpske)“ (Bringe 

1997: 207). 

Tripartitna religijska i etnička pripadnost opterećena 

je i disparatnim pogledom na prošlost, 

sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine. Različita 

tumačenja povijesti i oprečna društvena 

sjećanja svake pojedine etničke skupine otežavaju 

međuetnički i međureligijski dijalog. Iako se 

polazi od heterogenosti bosansko-hercegovačkog 

društva po mnogim osnovama „nije nimalo 

lako naći zajedničkog imenitelja ljudima koji 

to društvo čine, a da to bude opšteprihvaćeno“ 

(Durić 2005: 92). Navedena izjava episkopa Pravoslavne 

crkve oslikava kompleksnost poimanja 

bosanskohercegovačke stvarnosti u tumačenju 

prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Današnje aktivnosti 

na području međureligijskog dijaloga 

opterećene su međusobnim nepoznavanjem i 

nerazumijevanjem što proizvodi distanciranost 

i predrasude. Jer „u dalekoj i najbližoj povijesti 

BiH etničke i vjerske zajednice stvorile su mnoštvo 

predrasuda jedni o drugima da bi opravdale 

svoje minule ili namjeravane postupke, da bi 

svoju djecu i mlade čuvale od ‘pogubnog’ utjecaja 

drugačijih. Tome je pogodovala smjena osvajača 

i agresora, diktatura i državnih udara. Nije 

teško pretpostaviti da muslimani Bosne drugačije 

osjećaju o razdoblju osmanlijske vladavine od 

1463. do 1878. od nas katoličkih i pravoslavnih 

kršćana. Srbima je Jugoslavija bila najbolje od 

svih mogućih rješenja, a Bošnjaci su odahnuli 



što im sada međunarodna zajednica osamostaljivanjem 

BiH omogućuje da bez pritisaka žive 

svoj etnički identitet i njeguju svoju kulturu. U 

takvim okolnostima ne možemo ni sanjati da bismo 

u školama imali iste priručnike iz povijesti, 

književnosti, jezika kojemu tek u novije vrijeme 

smijemo dati ime kakvo želi svaki od naših konstitutivnih 

naroda“ (Zovkić 1998: 203). 

Prijeporni pogledi na povijest, počevši od 

etnogeneze Slavena u BiH, preko ostalih veliki 

povijesnih razdoblja, kao i sadašnja situacija 

kompliciranoga društveno-političkog uređenja 

države, stvaraju i pojačavaju predrasude jednih 

prema drugima stvarajući teško savladive prepreke 

za ekumenizam i međureligijski dijalog. U 

pokušaju izgradnje međusobnog povjerenja i pomoći 

oko izgradnje mira hijerarhijski predstavnici 

različitih vjerskih skupina u cilju upravljanja i 

usmjeravanja različitih načina i najviše razine dijaloga 

1997. utemeljeno je Međureligijsko vijeće 

Bosne i Hercegovine koje sačinjavaju predstavnici 

Islamske zajednice, Srpske pravoslavne crkve, 

židovske zajednice i Katoličke crkve. Novouređena 

država prema dogovoru u američkom 

Daytonu (1995.) političkim uređenjem zaprečuje 

međureligijski dijalog jer se jurisdikcija vjerskih 

poglavara ne poklapa s daytonskim granicama 

entiteta i kantona (isto: 197-199). Uređenje Bosne 

i Hercegovine određeno Daytonskim sporazumom 

predstavlja najkompliciraniji ustroj države 

kakav nema niti jedna od postkomunističkih 

zemalja. Bosna i Hercegovina je podijeljena na 

„dva entiteta (Republika Srpska i Federacija 

BiH) i Distrikta Brčko, među pravnicima nema 

konsenzusa o tome je li ona federacija, konfederacija, 

konfederalno-federalni savez, asimetrična 

federacija-konfederacija ili unija, ili je to samo 

oblik protektorata […] jer sve to je moguće zaključiti 

iz njezinog unutarnjeg (ne)uređenja“ 

(Bojić 2011: 142). 

Recentna ratna povijest devedesetih godina 

prošloga stoljeća u Bosni i Hercegovini stvorila 

je i novi izvor prijepora jer „postajući izvorom 

novog simboličkog kapitala, rat je kao interpretativni 

prostor uobličio etnije u političke nacije, 

sa težnjom da se nacionalni teritorij definira i 

kao nacionalna država. BiH je otud, bez obzira 

na ustavnu krizu, od Daytona na ovamo sve 

više i više iznutra konstruirana kao troetničko, 

a ne multietničko društvo, dok političke snage 

nastoje konstruirati na identičan način i državu“ 

(Kazaz 2012: 20). 

Konstrukti međusobnih odnosa promatraju 

se na razini središta moći Sarajevo-Mostar-Banja 

Luka i uzimaju kao paradigme sveukupnoga 

odnosa među etničkim i religijskim skupinama 

i u javnom diskursu zanemaruje se činjenica različitosti 

lokalnih razina sukoba koje su veoma 

važne za međuetničke percepcije. Naime, u mjestima 

gdje nije bilo sukoba između muslimana i 

katolika, kao i tamo gdje se nije ratovalo između 

katolika i pravoslavnih, ili sukoba među samim 

muslimanima percepcije jednih od drugih su različite. 

2 

Složenost religijske slike BiH dodatno zaoštrava 

pojavljivanje radikalne struje unutar islamske 

zajednice koja se pripisuje skupini salafi-wahabi 

vehabije percipirane u javnosti kao protivnika 

dijaloga. Iako je ovo prvenstveno unutarnji 

problem Islamske zajednice u BiH, tiče se i vjernika 

drugih religijskih zajednica i građana jer je 

kontradiktoran i sam broj i utjecaj vehabija na 

domaće stanovništvo. Vehabije se u Bosni pojavljuju 

„tijekom rata i sada djeluju u okrilju novih 

džamija koje su podizane uz pomoć pojedinaca i 

institucija iz Saudijske Arabije. Neki muslimanski 

teolozi i vjernici ljute se što vehabije pokušavaju 

obratiti domaće muslimane na novi oblik 

islama, jer da ovaj sunitski islam turskog porijekla 

nije potpuno ispravan“ (Zovkić 2007: 238). 

U nabrajanju problema za međureligijski 

dijalog nije nevažno poimanje religije i njezina 

uloga unutar društvene zajednice naslijeđene 

iz socijalističkog razdoblja. Osobito se to odnosi 

na duboke opterećenosti sustavnom ateiza- 

2 Tijekom rata učio sam njemački jezik i zarađivao 

za studij radeći u staračkom domu u malom gradiću 

Geseke, u pokrajini Westfalen, u Njemačkoj. 

Obitelj kod koje sam stanovao redovito je pratila 

događaje u ratom pogođenoj zemlji. Moj je domaćin 

ucrtao mjesta sukoba o kojima su izvještavale 

njemačke i engleske televizijske postaje. Morao 

sam objašnjavati kako to da se muslimani i katolici 

zajedno bore u Posavini dok međusobno ratuju u 

središnjoj Bosni. Kada je došao na red sukob među 

muslimanima u zapadnoj Bosni, onda je složio 

kartu i naslonio se pitajući me: „Kako vi mislite da 

vas mi razumijemo? Ne znam. Ja stvarno ne znam 

kakva je to zemlja i kakvi su to ljudi! Žao mi je, ali 

mislim da vas nitko na Zapadu ne može razumjeti.“ 

155

156 

cijom društva iz kojega su iznikli mnogi glavni 

protagonisti društveno-političkoga i vjerskoga 

života u Bosni i Hercegovini. Pluralizam su onemogućivale 

bivše socijalističke vlasti koje se nisu 

bavile rješavanjem nacionalnih pitanja nego su 

držali Crkvu i vjerske zajednice u getu i prisilnoj 

marginalizaciji (Zovkić 2000: 636). Padom komunizma, 

koji nije podnosio pluralizam, „izišlo 

se iz režima ateizma, u demokraciju, ali je ostao 

borbeni duh“ (Šarčević 2003: 440). Komunističko 

naslijeđe u poimanju religije i religijskih zajednica 

često se može čuti u javnim istupima pojedinaca 

i medija jer i „nakon povratka višepartijskog 

sustava i formalne demokracije, vidimo 

mnogo sekularističkoga mentaliteta u medijima 

i kod izabranih funkcionera. Neki i dalje govore 

i čine kao da su religije nužno zlo koje se više ne 

može obuzdavati pomoću državne sile“ (Zovkić 

2007: 241). Nova pozicija utjecala je i na akcije 

službenih predstavnika islamske zajednice, Pravoslavne 

i Katoličke crkve. 

Islamska zajednica i Srpska pravoslavna crkva 

nemaju službenih dokumenata kojim određuju 

stav o međureligijskom dijalogu i ekumenizmu 

dok je Katolička crkva na Drugom 

vatikanskom koncilu (1962.-1965.) prvi put u 

svojoj povijesti službeno progovorila i o islamu 

u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium o Crkvi 

i deklaracijom Nostra aetate o odnosu Crkve prema 

nekršćanskim religijama. Novi pristup Katoličke 

crkve teolozi nazivaju „epohalni preokret“ 

i „kopernikanski zaokret“ prema drugim religijama 

i islamu (Kovač 2011: 191-192). Područje 

dijaloga koje dominira kod promišljanja teologa 

o međureligijskom dijalogu najčešće je prema 

dokumentu Papinskog vijeća za međureligijski 

dijalog 1991. pod nazivom Dijalog i navještenje 

koji u broju 42. navodi četiri oblika međureligijskoga 

dijaloga: dijalog života, dijalog djela, dijalog 

teoloških razmjena i dijalog vjerskog iskustva. 

Teolozi u svojim promišljanjima tragaju za 

univerzalnom točkom u trijaloškom međureligijskom 

dijalogu između židovstva, kršćanstva 

i islama. Za jedne teologe u pristupu ekumenizmu 

i međureligijskom dijalogu „teološko 

fundiranje ima prednost pred (istaknuo K.J.K) 

svim etičkim, političkim, pedagoškim i društvenim 

konzekvencama. Bez povratnog vezanja za 

njihove svete spise, sve ostaje doslovno bez tla 

i dugoročno nedjelotvorno. Praizvori obvezuju, 

vežu savjesti“ (Kuschel 2011: 35). U traganju za 

jedinstvenim i svima prihvatljivim teološkim 

teorijskim utemeljenjima ekumenizma i međureligijskog 

dijaloga kao polazišnu točku teolozi 

traže u univerzalnosti morala koji bi pripadnike 

različitih religija vezao u vjerničkoj savjesti 

(Zovkić 2004). Složenost konteksta bosanskohercegovačkog 

društva nužno traži i pretpostavke 

za međureligijski dijalog među kojima su iskustvo 

i univerzalnosti patnje svih naroda i pojedinaca 

u Bosni i Hercegovini. To teološko promišljanje 

o utemeljenju međureligijskog dijaloga 

polazi od pretpostavke o univerzalnosti ljudske 

patnje koja „ne isključuje druge religije, niti ih 

teološki uključuje u sebe, niti prerasta u relativistički 

pluralizam religija, nego odgovornost za 

drugoga razumijeva kao konkretnu solidarnost 

u patnji i potrebi drugoga, pri čemu vlastita vjera 

dobiva svoju konkretnu sigurnost, potvrđuje 

vlastiti identitet i pronalazi nešto zajedničko što 

obvezuje sve i čija obligacija proistječe iz vjere“ 

(Šarčević 2003: 448 – 449). 

Zbog nedostataka međureligijskog dijaloga 

židovstva, kršćanstva i islama na doktrinarnoj 

razini neki teolozi predlažu model međureligijskoga 

dijaloga koji bi trebao postati teorijska, a 

potom i praktična svakodnevnica. I „taj model 

treba da promiče jednu osebujnu vrstu ekumenizma 

koji bismo s pravom mogli osloviti ezoterijskim 

ekumenizmom (istaknuo R.H.) […] Ovaj 

model ekumenskog susreta ide za tim da unutar 

različitih tradicija i religijskih genija otkrije 

duboko skrivene ali neizbrisive tragove transcendentnog 

jedinstva svakog od njih. Riječ je 

o autentičnom ezoterijskom dijalogu u kojemu 

tradicionalne religije govore jedna drugoj zajedničkim 

i tajanstvenim rječnikom slikopisnog dijaloga, 

a koji jedino sukladira svetopovijesnom 

ritmu izvorne božanske Objave, i jedini je put 

koji baštinike ibrahimovske tradicije može dovesti 

do vječnog duhovnog pologa ostavljenog u 

baštinu Ademovim sinovima“ (Hafizović 2002: 

68 – 69). 3 

3 Termini dijalog i ekumenizam koriste se kao sinonimi 

jer to žele islamski teolozi jer „iako se ekumenizam 

u strogom smislu riječi prvenstveno odnosi 

na kršćane, iz osobnih kontakata s muslimanskim 

teolozima u Sarajevu znam kako oni žele da se 

ekumenizmom nazove i dijalog sa sljedbenicima 

drugih religija“ (Zovkić 2000: 643). 



Vjersko iskustvo u zanosu ostvarenja međureligijskog 

dijaloga iznjedrilo je pokušaj ostvarivanja 

dijaloga na praktičnoj razini razmjenom 

izvanrednog vjerskog iskustva. U tom su 

prednjačili katolički monasi nastojeći ostvariti 

teorijski doprinos prevođenja katoličkih dogmi 

teološkim rječnikom drugih religija i koristeći 

molitvene metode monaških zajednica istočnih 

religijskih tradicija. Na kraju se pokazalo kako 

„radikalno sudjelovanje na religioznom iskustvu 

‘drugoga’ ne jamči po sebi da će se sugovornici 

međureligijskog dijaloga složiti oko zajedničkog 

i neproblematičnog poimanja zadnje stvarnosti 

te da će to, navodno, ‘zajedničko iskustvo Boga’ 

predstavljati temelj i polazište njihova dijaloga. 

Naprotiv, dijalog na tim razinama neizostavno je 

praćen, kada je riječ o kršćanima, teško uklonjivom 

napetošću između domicilnog kristološkog 

iskustva i novih iskustvenih uvida. A da ne govorimo 

o doktrinalnom dijalogu“ (Bižaca 1997: 

36). Pokušaj iskustvenog dijaloga utemeljenoga 

na molitvi koja ulazi u mistična iskustva monaha 

ipak je teško primjenjiv na razini pučkog pobožnog 

izričaja. 

Različiti su načini i razine odvijanja ekumenskoga 

i međureligijskog dijaloga između hijerarhijskih 

službenika, teologa i vjernika laika. 

Strukture dijaloga u Bosni i Hercegovini čine 

teološka učilišta, časopisi i vijeća koja osnivaju 

vjerski poglavari za aktivnosti na području ekumenizma 

i međureligijskog dijaloga te razne nevladine 

organizacije (Zovkić 2000). Uglavnom, 

sva institucionalna dijaloška djelovanja naglašavaju 

pomirenje i izgradnju mira kao svoje ciljeve, 

a da bi „religijske zajednice obavile svoju 

mirotvornu funkciju, što dakako nije njihova temeljna 

zadaća gledom na istinsku narav njihova 

poslanja, one moraju posegnuti za ekumenskim 

dijalogom. A ti su novi fenomeni u mnogome sekularizirani 

i podsjećaju na političke sporazume 

i nagodbe. Zbog toga, kako to naglašava čuveni 

hrvatski sociolog religija Jakov Jukić i primjećujemo 

stanovitu diskrepancu između službenog 

međureligijskog dijaloga i pučkoga prijateljstva 

ljudi različitih konfesija. Ta dva puta ne mogu 

skupa, jer ni ekumenizam njihovih uvjerenja nije 

jednak: u prvih (Vijeće) više političan, u drugih 

(vjernici) više religiozan“ (Silajdžić 1999: 213). 

Diskrepancija između institucionalnoga ekumenizma 

i međureligijskoga dijaloga hijerarhij- 

skih predstavnika religijskih zajednica i teologa 

„dijaloga odozgo“ i pučkog prijateljstva „dijaloga 

odozdo“ više je u njihovim ciljevima nego 

metodama. Osnovni cilj u institucionalnim dijaloškim 

aktivnostima je mirotvorstvo, a poticaj 

tih susreta je „duboka čežnja za mirom te snošljivim 

i solidarnim suživotom među narodima 

i religijama“ (Bižaca 2011: 274) kako su opisani 

motivi prva dva susreta u Asizu (1986. i 2002.) u 

najavi trećega susreta 2011. godine. 

Ekumenski dijalog kroz religiozno iskustvo u 

molitvenim činima, za razliku od izvanrednih i 

radikalnih molitvenih metoda, mnogo je umjereniji 

i prihvatljiviji i nehijerarhijskim pripadnicima 

religijskih skupina, prema onome kakav 

je ostvaren na najvišoj razini vjerskih autoriteta 

u Asizu kada se prvi put, 27. listopada 1986., 

okupilo šezdeset sedam poglavara dvanaest različitih 

religijskih zajednica i Crkava. Skup se 

odvijao tako da su uz zajednički post za mir u 

svijetu pojedine religije ili kršćanske Crkve molile 

odvojeno na posebnim mjestima Franjina 

grada a zatim su se skupili u bazilici da slušaju 

molitvu jedni drugih (Zovkić 1998: 102). Način 

ovakvih molitvenih susreta nazvan je asiški model 

(Kushcel 2011: 7). 

Papa Ivan Pavao II. susret u Asizu nazvao je 

hodočašćem dva dana poslije skupa u pozdravnom 

govoru na prijemu sudionika rekavši: „Pošli 

smo na hodočašće u Asiz zato što smo svi bili 

uvjereni da različite religije mogu i trebaju pridonositi 

miru“ (citirano prema Zovkić 1998: 103). 

Koncentriranjem na molitvu, meditaciju, post i 

hodočašće vjerski poglavari su iz vlastite religiozne 

baštine „u određenom smislu mobilizirale 

svoje duhovne resurse i forme izražavanja za 

promicanje svjetskog mira“ (Kuschel 2011: 7). 

Institucionalni „dijalog odozgo“ u religioznom 

iskustvu vjerskih poglavara kao osnovno 

obilježje ima oblik dogovorenoga susreta zajedničkog 

sudjelovanja u religioznom činu, na istom 

mjestu i u isto vrijeme, molitvenim formulama 

koje izviru iz različitih religijskih sustava i ne 

dokidaju njihova vlastitoga religijskog identiteta. 

Asiški model molitvenih susreta kao karakteristika 

„dijaloga odozgo“ u Olovu mi nije poznat, 

ali oblik institucionalnoga dijaloškog procesa 

događa se u dijalogu života i djela u interakciji 

imama i franjevaca na službi u marijanskom 

svetištu. 

157

158 

Dok su institucionalne dijaloške aktivnosti 

stvar dogovora, dijalog među vjernicima „dijalog 

odozdo“ događa se spontanije i određuju 

ga više osobne motivacije. U olovskom modelu 

„dijaloga odozdo“ kontekst ekumenizma i međureligijskog 

određuje specifičnost hodočašća 

u kojem sudjeluju katolički hodočasnici i muslimani 

stanovnici Olova. Olovski model je radni 

termin ovoga rada i označava tripartitnu razinu 

ekumenizma i međureligijskog dijaloga: prva, 

dijalog života kroz dijeljenje životnog prostora 

pripadnika raznih etničkih i religijskih skupina, 

druga, dijalog djela gdje se ostvaruje međuljudska 

solidarnost u izvanrednim i svakodnevnim 

potrebama i, treća, dijalog religioznog iskustva u 

susretu sa Svetim istodobnom zajedničkom prisutnošću 

u svetištu i sudjelovanju u pobožnim 

praksama jedne religijske zajednice. 

Teorijsko-metodološki pristup 

antropologije hodočašća 

Nakana ovoga rada je pokazati funkcioniranje 

ekumenizma i međureligijskog dijaloga iz 

gledišta katolika i muslimana kroz reprezentacije 

iskustva Svetoga u olovskom svetištu. Pojam 

Svetoga osobito je produktivan gdje je cilj 

poticati dijalog s drugim religijama i zato će 

uvođenje „pojma sveto sigurno pripomoći da 

se nadiđu stare razmirice i novi nesporazumi. 

A upravo nam to jedino i prije svega drugoga 

najviše danas i treba“ (Jukić 1995: 424). Iz gledišta 

istraživanih, katolika i muslimana, Sveto je u 

ovom slučaju poosobljeno, Marija, Isusova majka, 

najčešće nazivana Gospa, atributirana prema 

mjestu je Gospa Olovska. 

Prikupljeni etnografski podaci dobiveni putem 

kazivanja katoličkih hodočasnika i muslimana 

stanovnika Olova govore kako su svi sebe 

identificirali vjernicima. Specifičnost kulturno 

antropoloških istraživanja hodočašća jest u promatranju 

pobožnih praksi, motivacija i interpretacija 

kroz individualan i subjektivan odnos 

prema Svetom istraživača i istraživanih koji „podrazumijeva 

ne samo prihvaćanje vjerovanja da 

sveto postoji samo po sebi, i da je u kontekstu 

hodočasničkog fenomena locirano u mjestu, već 

i vlastito iskustvo takva vjerovanja“ (Belaj 2010: 

10). 

U teoriji antropologije hodočašća govori se 

o „duhovnoj privlačnosti“ (spiritual magnetism) 

kao snazi hodočasničkog mjesta da privuče hodočasnike 

(Preston 1992: 33). Tom duhovnom 

privlačnošću hodočasničko mjesto može nadići 

granice određene skupinom ili kulturom i tako 

privući hodočasnike različitih pripadnosti (Morinis 

1992: 5). Iz duhovne privlačnosti hodočasničkog 

mjesta za pripadnike različitih religijskih 

tradicija proizlazi univerzalistički karakter 

hodočasničkoga mjesta prema kojemu ono ne 

unificira diskurse već ima sposobnost primiti i 

uzvratiti mnogostrukost diskursa (Eade i Sallnow 

1991: 15). Olovsko svetište pokazuje se 

upravo kao duhovno privlačno mjesto koje prima 

i uzvraća mnogostrukost diskursa i danas 

kao i u prošlosti. 

Ovaj je rad je opširnijeg etnološko/kulturnoantropološkoga 

istraživanja o marijanskom svetištu 

u Olovu. Metode korištene u prikupljanju 

etnografske građe jesu: polustrukturirani intervjui, 

sudjelovanje s promatranjem i osobno sudjelovanje 

kao hodočasnika. Preplitanje osobne 

tripartitne istraživačke pozicije - etnolog, svećenik 

i hodočasnik - kompleksan je problem i 

rasprava ove tematike i ostaje izvan zanimanja 

ovoga rada u kojem je polazište ekumenizam i 

međureligijski dijalog i njegovo tumačenje iz 

gledišta istraživanih: katoličkih hodočasnika i 

muslimanskih stanovnika Gornjeg Olova, kao 

„dijaloga odozdo“ i olovskog imama i franjevaca 

u svetištu kao „dijalogu odozgo“. 

Iako se ne negira postojanje prijepora i sukoba 

u i oko svetišta, primjer Olova snažnije progovara 

i naglasak se stavlja na zajedništvo čije su 

granice nediferencirane, jednakosne, spontane, 

izravne tako da se ostvaruje svojevrsno zajedništvo 

spontano, neposredno i konkretno communitas 

(Turner i Turner 1978: 250). 

Ekumenizam i međureligijski 

dijalog u Olovu 

Prilog novinara Kadira Plećana Međureligijska 

suradnja u Olovu emitiran u središnjoj informativnoj 

emisiji državne bosanskohercegovačke 

televizije na Božić 25. prosinca 2009. godine 

ima radni naslov Sklad različitosti – olovski recept 



za suživot. 4 U prilogu se ističe zajednička suradnja 

glavnog imama Medžlisa islamske zajednice 

Olovo, efendije Esada Pepića i fra Gabrijela 

Tomića, franjevca koji trenutno obnaša službu 

čuvara Gospina svetišta. Na završetku priloga 

novinar zaključuje: „Kada bi bilo više primjera 

poput olovskog, gdje građani Olova, ruku pod 

ruku mogu vidjeti svoje vjerske prvake, budućnost 

bi nam bila puno izvjesnija.“ Prilog ilustrira 

zajednička nastojanja franjevca i imama u njihovoj 

međusobnoj komunikaciji kroz zajednička 

sudjelovanja na društvenim događajima u 

Olovu i međusobne posjete prigodom čestitanja 

svetkovina. Autor priloga nije riječima popratio 

ulazak imamove obitelji, supruge i troje djece, 

u katoličko svetište iako se vidi kako zajedno s 

imamom ulaze u kuću gdje stanuju franjevci. 

Međureligijski i ekumenski dijalog „odozgo“ 

imami i fratri ostvarivali su prigodničarskim čestitanjima 

i sudjelovanjima na glavnim slavljima 

vjerskih blagdana. Isti su kontakti bili i s pravoslavnim 

svećenikom dok tijekom ratnih zbivanja 

devedesetih godina nije iselio iz Olova. Može se 

reći kako su međusobna čestitanja vjerskih blagdana 

bila redovita praksa dijaloga. Među zapise 

koje vrijedi spomenuti spada osvrt na poziv za 

otvaranje džamije u Kamenici i nemogućnost sudjelovanja 

čuvara svetišta, zbog poklapanja termina, 

u Kronici (1985: 107) stoji zapisano: „Opet 

mi je promakla prigoda ekumenskog susreta! 

[…] Ovaj poziv je značio i izvjesno izmirenje između 

nekadašnjeg područja Sefer-paše (koji je 

izdao nalog da se olovska crkva zapali) i naše 

crkve. Stoga sam poslao pismo sa željom da se 

javno pročita, što je izgleda i učinjeno“. 

Dijalog između hijerarhijskih službenika u 

Olovu osnažuje i dolazak provincijala franjevačke 

provincije Bosne Srebrne i kardinala Vinka 

Puljića, nadbiskupa vrhbosanskoga. Inače, kardinal 

Puljića proglasio je početak svibanjskih 

pobožnosti za cijelu Vrhbosansku nadbiskupiju 

u olovskom svetištu i pokrenuo novu hodočasničku 

praksu u Olovu. Na euharistijskom slavlju 

1. svibnja 2010. sudjelovao je i olovski imam, 

Esad Pepić. Čuvar svetišta fra Gabrijel Tomić u 

pozdravnom govoru, zahvaljujući imamu za dolazak, 

pozdravio je i „ostale susjede muslimane 

koji su ovdje s nama i među nama. Vi ih ne poznajete 

ali ja ih znam. Hvala i svima njima koji 

su donijeli darove za našu proslavu.“ 

Dijalog „odozdo“ i „odozgo“ križaju se komunikacijom 

između franjevaca i muslimanskih 

vjernika. Brojna su kazivanja o njihovu međusobnom 

komuniciranju i međusobnom pomaganju. 

Kao ilustracija može poslužiti tekst napisan 

ratne godine: “Komšija – paroče, nemojte biti 

zabrinuti i tako tužni. Ako ne dođu vaši vjernici, 

mi ćemo doći i napuniti Vašu crkvu na taj dan 

kao što i svake godine dolazimo na taj blagdan 

i budemo zajedno s Vašim vjernicima na Misi… 

Pa, ako dođu i Vaši još, bit će to bolje još. – jer 

i mi volimo Gospu. Tako nas uči i naša sveta 

knjiga Kur’an! … Prije glavne pučke mise u 11 

sati (točno pola sata prije!) dođe 10 muslimanki 

i dva muslimana u maskirnim-vojničkim odorama... 

i dođoše iz grada i “naši” vjernici. Njih: 

8!... Drugih hodočasnika s tradicionalnih raznih 

strana ne dođe nitko osim jedne hodočasnice iz 

Vijake: Janja Lekić. Došla ona bosonoga vjerna 

svom svakogodišnjem zavjetu Gospi Olovskoj” 

(Kronika 1992: 156). 

Tekst je napisao bivši upravitelj svetišta fra 

Berislav Kalfić, koji je pun riječi hvale prema 

olovskim muslimanima koji su se u ratnim godinama 

zauzimali za njegovu sigurnost. Ipak, tijekom 

rata vojnici Armije BiH opljačkali su kuću 

i maltretirali franjevce u svetištu. Fra Berislav je 

tijekom policijske istrage o ovom napadu upozoravao 

kako se ne radi o olovskim muslimanima 

nego onima iz drugih mjesta jer u Olovu 

franjevce nikada nije nazvao „pop“, kako su ga 

pljačkaši nazvali, nego imenom ili samo fratrom. 

Mnoga svjedočanstva olovskih muslimana govore 

o prijateljstvu s franjevcima od dolaska fra 

Luje Zloušića i početka obnove svetišta na čiji 

grob dolazi jedna muslimanka i moli i kaže: „Ja 

dođem na njegov grob, upalim svijeću i pomolim 

se na svoj način. On je za mene svetac.“ 

U Olovu su muslimani, jedan muškarac i dvije 

žene, zvonili na crkvi tri puta dnevno za molitve 

Anđeo Gospodnji do elektrifikacije zvona, 

prije i tijekom posljednjeg rata kada god nije bilo 

električne energije. 5 Značenje i sigurnost koju 

4 Transkripti, video i foto dokumentacija vezana za 

istraživanja u Olovu pohranjena je u Samostanuduhovnom 

centru „Karmel sv. Ilije“ na Buškom 

jezeru, u okolici Tomislavgrada. 5 Zanimanje za olovsko svetište i pokrenula je priča 

159

160 

muslimani pripisuju Gospinoj zaštitničkoj ulozi 

odnosi se i na zvono jer “na Veliko Trodnevlje, 

iako je crkvena stara tradicija (i naredba!) da crkvena 

zvona ‘šute’ a te dane – olovska zvona su 

zvonila za ‘Angelus’, kao i redovno… Stigla za 

ovu ‘iznimku’ molba boraca sa obrambenih položaja 

olovskih – jer im zvona ulijevaju dodatno 

ohrabrenje, rekoše oni, kao i sigurnost (i uvjerenje 

isto!), da su ‘paroci’ ostali u Olovu” (Kronika 

1993: 180). 6 

Katolici ističu za sebe dvije najvažnije interakcijske 

točke u dijalogu s muslimanima u Olovu: 

spavali su u kućama muslimana i muslimani 

su dolazili na misu. Gotovo da nije bilo kuće u 

Gornjem Olovu koja nije primala katoličke hodočasnike 

na konak. Noć uoči Velike Gospe (15. 

8.) ili Male Gospe (8. 9.) katolički hodočasnici 

bi došli u svetište, obavili zavjet, ispovjedili se, 

otišli na Gospinu vodu, upalili svijeće uz crni 

kamen i onda pošli na počinak u muslimansku 

kuću. Ponekad ih je bilo i po petnaestak u jednoj 

sobi. Prenoćište nisu plaćali ali gotovo svi potvrđuju 

da se „ostavilo nešto novca jer bi naša domaćica 

pripremila doručak. A, i da nije mora se 

nešto platiti. Nisu oni [muslimani] tražili ništa, 

ali treba se, pošteno je nešto dati“. Hodočasnici 

su redovito išli „zauzeti svake godine istu kuću 

jer tamo se i navikneš, a mi se ispjevamo po cijelu 

noć. Naš domaćin je svirao tamburu. Pa bi mi 

cijelu noć pjevaj i igraj. Bože moj, onako umorni i 

valja se sutra opet vratiti pješke kući. Ali, mi udri 

pjevaj i igraj s njima po cijelu noć“. 

Muslimani su također bili naviknuti na iste 

hodočasnike koji su im dolazili na spavanje. O 

čemu jedna kazivačica kaže: „Mi bi ostavili kuću 

otvorenu. Znamo da će [hodočasnici] doći i mi 

o zvonjenju muslimanke. Naime, čuo sam kako 

je tijekom rata devedesetih godina fra Berislav 

imao prometnu nesreću i u svetištu nije imao tko 

zvoniti. Franjevci iz Visokoga došli su obići svetište. 

Došli su točno u podne kada je žena zvonila. 

Poslije zvonjave pozdravili su je s katoličkim i hrvatskim 

pozdravom „Hvaljen Isus i Marija“. Ona 

im je odgovorila: „Dobar dan. Mene se tako ne 

pozdravlja.“ Posjetitelji su je iznenađeni upitali: 

„Pa, kako zvoniš?“ Na što je ona odgovorila: „Pa, 

lahko. Vučem.“ Bila je to Naila Halilović rođ. Salkanović. 

Nažalost, preminula je 2009. 

6 Termin parok upotrebljava se u ovom dijelu Bosne 

i za franjevce i za dijecezanske svećenike. 

bi kupili sijeno po cijeli dan i radili. Nama su dolazili 

katolici iz Ljubine (župa Čemerno) i oni bi 

pristavi kahvu i čekaju nas pa bi sjeli s njima, popričali 

i smijali se. Uvijek smo se slagali s njima. 

Mi bi otišli spavati na čardak, a u kući bi ostali 

katolici. Ujutro spremi im doručak i poslije na 

misu. Mi bi mi stajali uz ogradu i bili sve dok 

traje misa.“ Na pitanje dolaze li i danas na misu 

rekoše da ovu praksu nisu prekidali ni u ratu. 

Uz drvenu ogradu tijekom euharistijskog slavlja 

i danas skupina do desetak muslimana sudjeluje 

u zajedničkom liturgijskom činu. 

Boravak katolika u domovima muslimana, 

sudjelovanje u pobožnim praksama gdje su svećenici 

ponavljali povijesne događaje vezane uz 

svetište i druženja izvan svetišta, bili su kontekst 

u kojem se stvarao, modificirao i prenosio 

korpus naracija o povezanosti Gospe s kultnim 

objektima i pučkim tumačenjima povijesnih događaja. 

Kroz predaje i priče prenosila su se iskustva 

Svetoga, osobna i/ili tuđa, pojedini kultni 

objekti povezivali s Marijom, učvršćivao odnos 

prema svetištu i naracijama uspostavljao novi 

izričaj dijaloga. Predaje o postanku svetišta povezuju 

kazivanja katolika i muslimana da se tu 

ukazala Gospa. O ukazanju same Gospe u Olovu 

katolici u župi Čemerno govore ovako: „Baš k’o 

sada u Međugorju tako se nekada davno ukazala 

Gospa u Olovu. Ukazala se na onim stijenama 

što su iznad crkve. Svi su je vidjeli i muslimani. 

Gospa je htjela da se tu napravi crkva, ali muslimani 

nisu dali. I onda je bilo veliko nevrijeme, 

tuča, grmljavina, vjetar. Strašno nevrijeme. 

Onda su muslimani sami kazivali da je to zbog 

toga što ne daju da se pravi crkva i jedan njihov 

čovjek, kazivali su da je bio hodža, rekao je neka 

se onda napravi crkva jer ne može se živjeti od 

nevremena. I kada su napravili crkvu odonda 

nema nevremena.“ Priču o tome kako je Olovo 

Gospinom pomoći zaštićeno od svakoga nevremena 

imaju i muslimani. 

Čudesni događaji u izvješćima apostolskih 

vizitatora vezani su uz Gospinu sliku u olovskom 

svetištu. Događaji koji su se prepričavali 

i ponekad publicirali povezivani su uz procesiju 

s Gospinom slikom od Bakića do Olova gdje 

bi se tijekom sukoba dogodila ranjavanja, ali su 

rane čudesno nestajale isti dan ili sutradan. Prema 

istim zapisima su i liječenje „opsjednutih od 

vragova“, a među njima ima izjava jedne musli- 



manke koja kazuje kako je bila opsjednuta vragom, 

pa je iskala od Gospe da joj pomogne. Gospa 

joj se ukazala, kao da nešto govori sa svojim 

sinom, a uz nju dvanaest djevojaka vrlo lijepih. 

U razgovoru s Gospom na više puta izrečenu 

molbu za ozdravljenjem Gospa je naredila jednoj 

od djevojaka neka ozdravi moliteljicu. Kada je 

jedna od dvanaest djevojka došla i dotakla muslimanku 

kao da su iz nje izašli mnogi konci i 

ona je ozdravila (Zloušić 1932: 256). 

Gospina slika je nestala paljenjem samostana 

i crkve 1704. godine. Međutim, u pučkom tumačenju 

izjednačuje se slika sa Gospom. Kako kažu 

muslimani, „Gospa je pobjegla uz stijene. Eno, 

gore ima staza, Gospina staza, kojom više niko ne 

prolazi ali ona ne zarasta i tuda je Gospa pobjegla 

kada je zapaljena crkva. I kad je Gospa pobjegla, 

onda je stala i pogledala kako sve gori. Stala 

je gore na Gospinoj njivi.“ 7 

Hodočasnička mjesta nastajala su uz svete 

potoke, vruće izvore mineralne vode i druge 

prirodne izvore vode povezujući ih s liječenjem. 

Iako je u hodočasničkom itinerariju u Olovu Gospina 

voda obvezan kultni objekt, o njemu nema 

podataka u službenim crkvenim dokumentima. 

Jedini pisani izvor o Gospinoj vodi je pripovijetka 

nobelovca Ive Andrića (1976.) Čudo u Olovu. Muslimani 

kazuju kako je ispod crkve pećina gdje 

boravi Gospa ispod čijih nogu izvire ova voda. 

Katolici govore kako je prvo napravljena crkva i 

onda je voda potekla čime je Gospa htjela pomoći 

hodočasnicima. Na izvoru se moli, umiva, uzima 

voda i nosi kući kako bi se njome blagoslivljale 

kuća i okućnica, ali i davala bolesnicima koji 

nisu mogli doći u Olovo. Kada je voda odvedena 

u hotel koji se reklamira kao lječilište, hodočasnici 

kažu: „Voda je izbila na drugom mjestu. I 

opet su komunisti uzeli vodu i napravili bazen, 

ali Gospa neće ostaviti narod bez vode. Evo, vidite 

kako je opet provrla voda.“ Uz vodu se vežu 

i razna ozdravljenja kojima se pridaje atribut čudesnoga. 

Usmena kazivanja o čudesnim događajima 

utječu i na „specijalizaciju“ jednoga svetišta u 

rješavanju određenih problema. U arhivi olovskog 

svetišta je i knjiga pod nazivom Zapisnik o 

dobročinstvima koja su primljena po zagovoru Gos- 

7 Vlasnici zemlje na lokalitetu Gospine njive poznata 

je ova predaja. 

pe Olovske – Gesta Dei per Mariam (1960: 3) koja 

„treba da posluži tome, da ne ostanu zaboravljena 

dobročinstva, koja prime pobožne osobe 

po zagovoru Gospe Olovske“. U knjizi se spominje 

i muslimanka koja je slala dijelove svoje 

odjeće na blagoslov u crkvi. Iz njezina kazivanja, 

uzetoga tijekom terenskih istraživanja, može 

se iščitati odnos katolika i muslimana. Njezinu 

odjeću odnijeli su susjedi katolici u crkvu, molili 

za nju i vratili joj odjeću. Poslije nekoliko spontanih 

pobačaja, uvjerena je da je rodila zdravoga 

sina upravo po Gospinu zagovoru. Susreo sam 

još jednu muslimanku koja dolazi sa svojom nevjestom 

„dati misu da se moli za porod jer ne 

može nikako donijeti do kraja“. Iako u Zapisniku 

o dobročinstvima ima starijih zapisa preuzetih iz 

Kronike o izlječenjima od raznih bolesti, u novije 

vrijeme zapisane izjave odnose se samo na rješavanje 

problema s plodnošću žena. 

Odnos katolika i muslimana tijekom rata 

učvršćivani su međusobnim pomaganjima kada 

su mnoge obitelji iz Gornjeg Olova zbog ratnog 

sukoba devedesetih godina prošloga stoljeća živjeli 

kao prognanici u kućama katolika u okolici 

Vareša. Uslijed ratnih sukoba granatirano je područje 

oko crkve, ali nijedna nije pogodila crkvu. 

Kako su džamija i crkva udaljene nekih stotinjak 

metara, muslimani kroz šalu kazuju kako je Gospa 

čuvala „obadvije bogomolje“. 

Zaključak 

Primjer Olova pokazuje povijesni kontinuitet 

ekumenizma i međureligijskog dijaloga na 

razini dijaloga života, djela i iskustva u središnjoj 

točki religioznosti izraženoj kroz odnos sa 

Svetim, a ostvarenog u hodočasničkom mjestu. 

Hodočasničko mjesto unutar mikrosvijeta u 

Gornjem Olovu promatrano je kroz religijsku 

perspektivu istraživanih utemeljenu na, za njih, 

vjerovanom utjecaju Svetoga. Muslimani nalaze 

dovoljan razlog za motivacije dolaska u katoličko 

svetište i u njemu obavljanje pobožnih praksi 

racionalizirajući univerzalističko poimanje Svetoga, 

jedinstvenoga i u sebi samopostojećeg, koji 

izriču izjavom: „Jedan je Bog. Mi mu se samo različito 

molimo“. 

Iskustva muslimana u odnosu sa Svetim, u 

ovom slučaju poosoboljenim u liku Marije, Isu- 

161

162 

sove majke, izrečena su snažnim uvjerenjem u 

njezinu intervenciju i zagovorničku ulogu lociranu 

u katoličkom svetištu. Iako katolički teolozi 

u marijanskoj pobožnosti muslimana tumače odmjerenim 

mjestom Marije u islamu nalazeći uporište 

u tekstu Kur’ana (Oršolić 1978: 127), olovski 

muslimani Gospu zovu „katoličkom svetinjom“ 

i ne povezuju je s Mejram majkom proroka Ise iz 

Kur’ana. Dok muslimanski vjernici Mariju imenuju 

Gospom, mjesni imam, rođen u Crnoj Gori, 

Mariju naziva „sveta Gospa“ i „sveta Marija“. 

Crkvu u marijanskom svetištu u komunikaciji 

s drugima nazivaju svojom crkvom i identificiraju 

s muslimanskim dovištem. 8 U specifičnosti 

ovoga kraja spadaju i muslimanska mjesta 

molitve nazivanih dovištima i molitvama kišnim 

dovama u ljetnim mjesecima i u okolici Olova ima 

oko dvadesetak takvih mjesta. Stanovnici tih 

mjesta znaju se našaliti s muslimanima Gornjeg 

Olova kakvi su to muslimani koji nemaju svoga 

dovišta. Na ovu primjedbu muslimani Gornjeg 

Olova uzvraćaju kako imaju i to najveće „Velika 

Gospojina je naše dovište“. Na proslavu Velike 

Gospe muslimani pozivaju svoje prijatelje kući i 

slave s njima svoju dovu. 

Privlačnost Marije kod bosanskohercegovačkih 

muslimana, kao i u Olovu, ističe se zbog 

uvjerenosti u njezine intervencije u rješavanju 

njihovih egzistencijalnih problema, zaštitničke 

uloge i „eto što je ona sveta“, kako reče jedna 

muslimanka. U BiH osobito muslimanke Mariji 

iskazuju štovanje tako što ne rade na njezine 

blagdane, daju razne poklone i plaćaju misne stipendije 

(Oršolić 1978: 128). Muslimani zajedno 

s katolicima dijele korpus predaja o događajima 

povezanim s Gospom. U svojim pričama i predajama 

kazuju o ukazanju na stijeni, bježanju stazom 

kada je crkva zapaljenja i njezinu zaustavljanju 

na njivi, kao i vodi koja izvire u pećini ispod Gospinih 

nogu. Dok su jedni prirodni objekti samo 

naracijama povezani s Gospom, neki objekti postaju 

i predmet kulta, kao što je primjer Gospi- 

8 Među muslimanima se prepričava zgoda o razgovoru 

slučajnog putnika i dječaka u Olovu. Putnik 

je upitao dječaka: Čije su ovo dvije crkve u gradu. 

Mališan je odgovorio pokazujući na katoličku „ovo 

je naša“ i na pravoslavnu crkvu „ovo je njihova“. 

Kada je putnik pitao dječaka kako je njihova kada 

je dječak musliman. Mališan je odgovorio: „Tako 

babo (otac) kaže“. 

na voda. Tako muslimani i katolici naracijama i 

pobožnim praksama posvećuju prostor svetišta 

i krajolika u Olovu osnažujući privlačnost mjesta 

njegovom povezanošću s Gospom. Tako bi se 

moglo zaključiti kao i u drugim marijanskim hodočasničkim 

mjestima gdje hodočasnički toposi 

izrastaju u suradnji dvaju inicijalnih koncepata: 

privlačnosti Marije same i privlačnosti svetišta 

kao posvećenog prostora (Belaj 2011: 246). 

U istraživanju ekumenizma i međureligijskog 

dijaloga u marijanskom svetištu u Olovu moja 

osobna impresija jeste dijalog imama i franjevaca 

koji nije teorijska razmjena teoloških promišljanja 

nego križanje intima obiteljskog doma. 

Prijateljski odnos jačaju međusobnim posjećivanjem 

prigodom čestitanja proslava vjerskih 

blagdana, ali i drugim prigodama. Inicijativa je 

obostrana. Dok se međureligijski dijalog među 

hijerarhijskim službenicima odvija u službenim 

prostorijama i uglavnom na njih nikada, ili veoma 

rijetko, dolaze i supruge imama i pravoslavnih 

svećenika, u Olovu u svetište imam dolazi sa 

svojom suprugom i djecom. Na taj način imam 

gradi i prenosi dobrosusjedske odnose i na svoju 

djecu učeći ih živjeti s drugima i drugačijima. 

Specifičnost Olova zrcali i izjava efendije Pepića: 

„Olovo je, zaista, drugačije od svih drugih 

mjesta jer moja djeca ujutro kada izlaze iz kuće 

s praga ugledaju prvo katoličku crkvu pa tek 

onda džamiju.“ 

Predstavljanje Olova kao „drugačijeg od drugih“ 

mjesta u BiH izazvalo je jednog od sudionika 

simpozija koji je poslije usmenog izlaganja 

ovoga rada izjavio kako je međureligijski dijalog 

u Olovu „prikazan malo idealno. Naša [bosanskohercegovačka] 

stvarnost nije tako idealna 

kako je prikazana. Svi mi imamo različite pristupe 

u javnosti i osobne stavove koje ne iskazujemo 

pred drugima. Puno je više problema.“ Dobio 

sam dojam da se radi o sumnji u vjerodostojnost 

iskaza istraživanih i moje osobne zadivljenosti 

olovskim primjerom međureligijskog dijaloga. 

Rijetki su primjeri antropoloških istraživanja interkulturnih 

i interreligijskih odnosa u manjim 

lokalitetima u Bosni i Hercegovini i među rijetkim 

se potvrđuje dijaloški interakcijski odnos u 

manjim sredinama kao suprotan od diskursa u 

centrima moći (Bringe 1997). I u sličnim studijama 

na bližem području Balkana uočeno je kako 

granice u pograničnim društvima nisu tako jasno 



postavljene kao što su na razinama središnjih državnih 

ideologija i službenih vjerskih ortodoksija. 

Državni i vjerski centri uvijek naglašavaju 

nepromjenjivost i neprodornost barijere koja je 

uglavnom skovana od religijskih elemenata i nastoje 

očuvati ovu podjelu dok u svakodnevnom 

životu granica je oblast interakcije i razmjene 

prije nego podjele (Duijzings 2005: 27). 

Primjeri otpora općem javnom diskursu unutar 

malih sredina manje su poznati i „u odnosu 

na Historiju (najčešće sinonim za klanje, rušenje, 

masovno ludilo ideologija) ovo jesu manifestacije 

niskoga intenziteta. One su međutim, neuništive 

i neumorne: nikada ne prestaju plesti i 

tkati osnovu one drukčije historije ljudi – historije 

dijaloga, komunikacije, susreta i razmjene. 

Obilježena nesretnim podjelama, koje bi neki 

htjeli proglasiti fatumom, neizbježnošću, Bosna 

ima i revitalizirajuća iskustva ove drukčije povijesti“ 

(Lovrenović 2002: 125-128). Lovrenović će 

primjere dijaloga i suradnje nazvati „alternativnom 

bosanskom poviješću“ i među tri primjera, 

kojima dokazuje povijest dijaloga i komunikacije 

između pripadnika triju etničkih i religijskih 

skupina u BiH i tijekom ratnih sukoba, uvrstiti i 

odnose muslimana prema olovskom svetištu. 

„Alternativna bosanska povijest“ svoj izričaj 

ima i na primjerima drugih međureligijskih hodočasničkih 

mjesta u kojima religiozni ljudi tragaju 

za Svetim locirajući ga u duhovno privlačnom 

posvećenom mjestu. Iako je granica svetišta 

u Olovu stvarna i simbolička, muslimani tijekom 

misnog slavlja ostaju s vanjske strane ograde oko 

crkve, propusnost ograde ne sprječava utjecaj 

Svetoga na pojedinca s druge strane avlije. Kratkotrajnost 

hodočašća i časovita razmjena zajedničkih 

iskustva Svetoga utječu na percepciju života 

u „bosanskom trokutu“ i traju dugo. Susreti 

s drugima i drugačijima, s jedne strane, osnažuju 

religijski i etnički identitet, s druge strane, istovremeno 

osposobljavaju za prihvaćanje drugoga 

i drugačijega dopuštajući mu da bude onakav 

kakav želi. 

To potvrđuju i sudionici ekumenskih i međureligijskih 

susreta ističući da im je susret s pripadnicima 

drugih religija i konfesija pomagao u 

jačanju svijesti o svome religijskom i etničkom 

identitetu, ali ih je i osposobio za bolje razumijevanje 

drugih i drugačijih. Mato Zovkić, sarajevski 

svećenik, profesor biblijske teologije i jedan 

od najboljih suvremenih teologa na području 

ekumenizma i međureligijskog dijaloga u Bosni 

i Hercegovini, iz iskustva susreta s muslimanima, 

židovima i pravoslavnima na raznim skupovima 

ističe zahvalnost što je „prilikom ovih susreta 

postajao svjesniji svoje katoličke i hrvatske 

duhovne baštine te sposobniji s pažnjom pratiti 

vjernička izlaganja drugih i drugačijih i susretati 

se s njima“ (Zovkić 1998: 12). Pri tom stavu ostao 

je i desetak godina kasnije kada je u obliku memoara 

iznio svoje doživljaje susreta s pravoslavcima, 

muslimanima, protestantima, židovima i 

pripadnicima drugih religija (Zovkić 2010). 

Dijalog religioznog iskustva je jedna od razina 

međuodnosa u mikrosvijetu Olova u čijem 

središtu stoji Sveto locirano, poosobljeno u liku 

Marije. Kontekst dijaloga života i djela na obje 

razine „dijalog odozgo“ i „dijalog odozdo“ obuhvaća 

prijateljske odnose, međusobna pomaganja 

i zajednička druženja. Interakcije katolika i 

muslimana izvan svetišta su u stalnim ili privremenim 

ugostiteljskim objektima tijekom trajanja 

hodočašća. Vlasnici ovih objekata su muslimani. 

Ranije su bili i drugi trgovinski kontakti kada su 

muslimanska djeca usput prodavala vodu hodočasnicima. 

U dijalogu djela osobito u izvanrednim 

okolnostima posljednjega rata bio je privremeni 

boravak olovskih muslimana u hrvatskim 

selima okolice Vareša. Tamo su bili sve do sukoba 

između bošnjačkih postrojbi u Armiji BiH i 

hrvatskih u postrojbama HVO-a. Kada je izbio 

sukob, onda su se muslimani vratili kućama. 

Sukobi izvan i tijekom hodočašća događali su 

se u daljnjoj i bližoj povijesti, a ima ih i danas. 

Primjer iz 1955. kada su na crkvištu hodočasnike 

gađali kamenjem, da bi poslije ponoći u svetište 

upala i jedna skupina mladića naoružanih noževima 

i toljagama rastjerujući hodočasnike koji 

su zanoćili uz crkvu. Jedan hodočasnik bio je ozbiljnije 

ranjen nožem. Ali, „sutradan ujutro došli 

su ugledni ljudi iz Gornjeg Olova i svećenicima 

izražavali kako njihovo mjesto osuđuje zločin 

tih uljeza odnekle iz okolice“ (Matić 1991: 61). 

Svojevrsni prijepor je i kod organizacije prvosvibanjskih 

hodočašća jer dan uoči postoji običaj 

paljenja vatri u Olovu i okolici. Kako se danas 

na brdo Olovac iznad crkve donose i automobilske 

gume zbog njihova sporog sagorijevanja 

i nesnosna mirisa ometa se vanjska proslava početka 

svibanjskih pobožnosti Vrhbosanske nad- 

163

164 

biskupije. Franjevci traže od policije da spriječi 

paljenje guma, ali svake godine netko donese 

nekoliko guma i zapali ih iznad crkve. Tako je 

bilo 2009. kada se širio nesnosan miris iznad crkve 

i dim se spustio prema gradu. Iz toga dima 

izronila je žena noseći pitu za hodočasnike. Tako 

dok se izvan i oko događaju prijepori i sukobi raznih 

vrsta, istovremeno traje suradnja, bilo kroz 

religiozne čine bilo ljudskim dobrosusjedskim 

gestama. Intenzivniji kontakti među ljudima i 

razmjena iskustava sa Svetim u hodočasničkom 

mjestu osnažuje dijalog katolika i muslimana u 

Olovu. Na razini dijaloga života i dijaloga djela 

tijekom hodočasničkoga događanja izvan svetišta 

postavljeni su štandovi na kojima stoje suveniri, 

svijeće i cvijeće koje prodaju katolici. Muslimani 

pripremaju šatore u kojima hodočasnici 

svraćaju na ručak. 

Intelektualni napor prevođenja života, osobito 

religioznoga, zna stajati začuđen pred jednostavnošću 

i samorazumljivošću u dijalogu života, 

djela i iskustva. Što je istraživanima samo po 

sebi razumljivo, istraživaču može biti neobično 

jer traži razumsko objašnjenje ljudskih postupaka. 

Kada god govorim o istraživanju u Olovu i 

pripovjedam da imam i fratri zajedno idu jedni 

Literatura: 

ANDRIć, Ivo, 1976., Čudo u Olovu, u: Žeđ, Sabrana 

djela Ive Andrića, Svjetlost – Sarajevo, Mladost – 

Zagreb, Prosveta – Beograd, Državna Založba Slovenije 

– Ljubljana, Misla - Skopje. 

BELAJ, Marijana, 2010., Antropolog na hodočašću. 

O problemu razumijevanja i tumačenja iskustva, Etnološka 

tribina 33. 7-12. 

BELAJ, Marijana, 2011., Međugorje kao proces. 

Spacijalizacija iskustava i stvaranje ‘mjesta’, u: Mjesto, 

nemjesto. Interdisciplinarna promišljanja prostora i kulture, 

ur. Jasna Čapo i Valentina Gulin Zrnić, Institut za 

etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 243-265. 

BENIć, Bono, 2003., Ljetopis sutješkoga samostana, 

Synopsis, Sarajevo-Zagreb. 

BIŽACA, Nikola, 1997., Međureligijski dijalog između 

nužnosti i dilema, Bogoslovska smotra 1, Zagreb, 

21-42. 

BIŽACA, Nikola, 2011., Asiz III. – bogomdana 

prigoda za nastavak recepcije II. vatikanskog sabora, 

Crkva u svijetu, 273-276. 

BOJIć, Drago, 2011., Iz političke abecede, Kalendar 

svetog Ante za 2012., Sarajevo, Svjetlo riječi, 135-152. 

BRINGE, Tone, 1997., Biti musliman na bosanski na- 

drugi na proslave blagdana, imam dovodi svoju 

djecu u svetište, muslimanke zvone na crkvi, da 

su muslimani primali katolike u svoje domove i 

danas žale što katolički hodočasnici dolaze autima 

i isti dan se vraćaju kući, muslimani prenose 

predaje o okamenjenom Ciganu zato što 

je zapalio crkvu, muslimani i katolici obavljaju 

gotovo iste zavjete u vjeri da im Gospa pomaže 

i štiti Olovo, pa čak i džamiju, svjedok sam kako 

je sve to i drugima i meni neobično za BiH gdje 

je javni diskurs pun prijepora i sukoba u kojima 

se okrivljuje religija za razdvajanje. 

Riječ „neobično“ bila je izgovorena u odgovoru 

protupitanjem na moje posljednje pitanje 

u prvom intervju u Olovu s Asimom Kopićem, 

sada već pokojnim, koji je u svom motelu šest 

mjeseci darovao fra Gabrijelu besplatan smještaj 

i hranu jer se obnavljao stan u svetištu. Pripitujući 

koji je razlog da musliman besplatno prima 

franjevca, Asim se samo smiješio i zapalio cigaretu 

misleći da ću prestati pitati. Na ponovno 

pitanje s malo dodatka kako je ipak neobično da 

musliman prima fratra šest mjeseci bez ikavke 

naknade, Asim mi je odgovorio: „A, što je tu neobično?“ 

čin. Identitet i zajednica u jednom srednjobosanskom selu, 

Sarajevo, Dani. 

DIJALOG I NAVJEŠTAJ, 1992., Sarajevo, Misijska 

centrala. 

DUIJZINGS, Ger, 2005., Religija i identitet na Kosov,. 

Beograd, Biblioteka XX vek. 

DURIć, episkop Grigorije, 2005., Kolonizacija zarad 

‘civilizacije’, Vrhbosniensia 1., 91-95. 

FILIPOVIć, Milenko, 1934., Varošica Olovo s okolinom, 

Franjevački vijesnik 10., 301-312. 

HAFIZOVIć, Rešid, 2002., Muslimani u dijalogu s 

drugima i sa sobom. Svetopovijesne i hijeropovijesne paradigme, 

Sarajevo, El–Kalem. 

JUKIć, Jakov, 1995., Značenje pojam svetoga u 

modernoj religiologiji, u: Crtajte granice ne precrtajte 

ljude. Zbornik radova u povodu imenovanja vrhbosanskog 

nadbiskupa Vinka Puljića kardinalom, ur. Josipović Marko 

i Zovkić Mato, Studia Vrhbosnensia 7, Sarajevo- 

Bol, 387-425. 

LOVRENOVIć, Ivan, 2002., Bosanski Hrvati. Esej o 

agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Zagreb, 

Durieux. 

KARAMATIć, Marko, 2008., Olovo kao paradigma 

katoličanstva u Bosni u XVII. Stoljeću, u: Tristota 

obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu (1704- 



2004), ur. Marko Karamatić, Franjevačka teologija, 

Sarajevo, 101-114. 

KAZAZ, Enver, 2012., BiH – troetnička ili multietnička 

država, u: Međunarodni znanstveni skup: BiH, 

Europska zemlja bez ustava znanstveni, etički i politički 

izazov. Vodič kroz znanstveni skup, Split, Franjevački institut 

mira, 20. 

KNEZOVIć, Pavo, 2008., Olovski franjevački samostan 

u latinističkoj historiografiji, u: Tristota obljetnica 

stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004), 

ur. Marko Karamatić, Franjevačka teologija, Sarajevo, 

217-247. 

KOVAČ, Tomislav, 2011., Kršćanstvo i islam: zajednički 

izazovi i perspektive. Nova prisutnost 9, 189- 

197. 

KOVAČEVIć KOJIć, Desanka, 1978., Gradska naselja 

srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, Veselin 

Masleša. 

KUSCHEL, Karl-Josef., 2011., Židovi, kršćani, muslimani. 

Podrijetlo i budućnost, Sarajevo, Svjetlo riječi, 

6-9. 

MATIć, Bernardin, 1991., Gospa Olovska. Mala monografija 

i hodočasnički vodič, Sarajevo, Svjetlo riječi. 

MORINIS, Alan, 1992., Introduction: The Territory 

of the Antropology of Pilgrimage, u: Sacred Journeys. 

The Anthropology of Pilgrimage, ur. A. Morinis, London: 

Greenwood Press, 1-28. 

ORŠOLIć, Marko, 1978., Štovanje Marije kod bosanskohercegovačkih 

muslimana, u: Bogorodica u hrvatskom 

narodu. Zbornik radova Prvog hrvatskog mariološkog 

kongresa. Split, 9. i 10. rujna 1976., ur. Adalbert 

Rebić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 126-130. 

PERIć, Jeremija Ješo, 1981., Olovo u narodnooslobodilačkoj 

borbi, Tuzla, Biblioteka Historija i revolucija. 

PRESTON, James J., 1992., Spiritual Magnetism: 

An Organizing Priciple for Study of Pilgrimage, u: 

Sacred Journeys. The Anthropology of Pilgrimage, ur. A. 

Morinis, Westport - Connecticut, London: Greenwood 

Press, 31-46. 

SILAJDŽIć, Adnan, 1999., Potreba i mogućnosti 

muslimansko-kršćanskoga dijaloga – islamski pogled, 

Vrhbosniensia 2, Sarajevo, 205-215. 

SMIČIKLAS, Tade, 1891., Dvijestogodišnjica oslobodjenja 

Slavonije. Slavonija i druge hrvatske zemlje pod 

Turskom i rat oslobođenja, Zagreb, Jugoslavenska akademija 

znanosti i umjetnosti. 

ŠARČEVIć, Ivan, 2003., Pluralizam i univerzalnost 

patnje. Pretpostavke međureligijskog dijaloga, 

Bogoslovska smotra 2-3, Zagreb, 433-453. 

TADIć, Stipe, 1998., Religiozno iskustvo – neistraživana 

i/ili neistraživa dimenzija religije i religiznosti, 

Društvena istraživanja 3, 59-373. 

TURNER, Victor i Edith TURNER, 1978., Image 

and Pilgrimage in Christian Culture. Anthropological Perspectives, 

New York: Columbia University Press. 

ZIRDUM, Andrija, 2008., Olovski (crni) kamen – 

čuvar tradicija, u: Tristota obljetnica stradanja samostana 

i crkve u Olovu (1704-2004), ur. Marko Karamatić, Franjevačka 

teologija, Sarajevo, 131-140. 

ZLATOVIć, Stipan, 1890., Izvještaj o Bosni god. 

1640 o. Pavla iz Rovinja, Starine JAZU XXIII., 1-39. 

ZLOUŠIć, Ljubo, 1930., Obnavljanje Gospinog 

svetišta u Olovu, Franjevački Vjesnik 10, 313-322. 

ZLOUŠIć, Lujo, 1932., Nekoliko čudesnih događaja 

po zagovoru bl. Gospe u Olovu, Glasnik sv. Ante 

Padovanskog 10., 254,257. 

ZLOUŠIć, Lujo, 1933., Bitka oko slike Gospe 

Olovske (1609) i hajdučki napadaj na procesiju (1610 

g.), Glasnik sv. Ante Padovanskoga 9, 274-277. 

ZOVKIć, Mato, 1998., Međureligijski dijalog iz katoličke 

perspektive u Bosni i Hercegovini, Vrhbosanska 

katolička bogoslovija, Sarajevo. 

ZOVKIć, Mato, 2000., Mogućnosti ekumenizma i 

religijskoga dijaloga u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, 

Bogoslovska smotra 3-4, 635-655. 

ZOVKIć, Mato, 2004., Univerzalni moral u međureligijskom 

dijalogu i suradnji, Vrhbosnensia 2, 281- 

303. 

ZOVKIć, Mato, 2007., Religijska scena Bosne i 

Hercegovine 2007. Godine, Vrhbosniensia 2, 237-246. 

ZOVKIć, Mato, 2010., Iskustvo ekumenskih i religijskih 

susreta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb. 

ŽIVKOVIć, Pavo, 2008., Veze Olova i Dubrovnika 

u srednjem vijeku, u: Tristota obljetnica stradanja samostana 

i crkve u Olovu (1704-2004), ur. Marko Karamatić, 

Franjevačka teologija, Sarajevo, 55-64. 

Neobjavljeni izvori: 

Arhiv olovskog svetišta 

Kronika svetišta Majke Božje u Olovu 

Zapisnik o dobročinstvima koja su primljena po 

zagovoru Gospe Olovske – Gesta Dei per Mariam 

165

166 

Fra Miroslav MODRIĆ 

Hodočastiti u Svetu Zemlju s ciljem 

povratka evanđelju 

Svako je hodočašće darovana prigoda vidjeti, 

doznati, doživjeti nešto novo. Ali i prigoda 

premisliti vlastiti život i svoj odnos prema Bogu i 

bližnjemu. A Sveta Zemlja je svakako najprikladnije 

odredište za takve vjerničke doživljaje jer tu 

su se zbili jedinstveni i neponovljivi događaji u 

odnosima Stvoritelja i stvorenja, Boga i čovjeka. 

No, ni u Sv. Zemlji ništa ne dolazi 'samo od sebe'. 

I tu valja stvarati uvjete, najprije u samom sebi, a 

onda prihvatiti i darovano. 1 U tom procesu uloga 

voditelja, odnosno duhovnog pratitelja, silno 

je važna. Gotovo presudna. 

O voditelju i vođenju 

hodočašća 

U ovom izvještaju ne govorimo o nekim putovanjima, 

izletima ili kakvim drugim turističkim 

razbibrigama, nego isključivo o kršćanskom 

hodočašću, i to u Svetu Zemlju. Govorimo dakle 

o vjerničkom hodu prostorom gdje je Riječ tijelom 

postala i nastanila se među nama (Iv 11,14). 

Svaki voditelj bilo kojega hodočašća – ne putovanja! 

– već od njegove najave i prve prijave 

hodočasnika počinje ‘voditi’ hodočašće, odnosno 

‘stvarati’ hodočasničku zajednicu, te se s tim u 

skladu treba i ponašati. Ustvari, već na početku 

planiranja hodočašća treba imati jasnu spoznaju 

ne samo o destinaciji nego i o njegovim ciljevima 

te pod tim vidom stvarati cjelovit program, a i 

sebe samoga za to pripravljati otvarajući svoje 

srce za Boga i njegovu Riječ. 

1 Sv. Jeronim, rođen i odrastao u Dalmaciji, koji je 

dobro poznavao sveta mjesta i život u Isusovoj 

domovini jer je od 386. do svoje smrti 420. proveo 

živeći isposnički u Betlehem, pišući prijatelju 

prezbiteru Paulinu iz Nole, kaže da za kršćanina 

nije dostatno to što je u Jeruzalemu nego na kakav 

je način u njemu (usp. Ep 58,2). 

Hodočasnicima obično nije posve jasno što 

točno žele, što očekuju i traže na hodočašću u 

Isusovu domovinu. Oni međutim znaju da je 

to nešto posebno, da je na tim prostorima Bog, 

recimo tako, na osobit način nazočan jer se tu 

objavio u čovjeku Isusu iz Nazareta. Taj im kraj 

ipak nije sasvim nepoznat, iako tamo možda nikada 

nisu bili. Sa svetim mjestima su se naime 

‘upoznavali’ čitajući Sveto pismo ili slušajući 

Riječ Božju u svojim župnim zajednicama. Na 

tom hodočašću se pak ‘susreću’, gledaju i ‘dotiču’ 

tisućljetne tragove mjestâ povezanih s njima 

poznatim biblijskim događanjima. To su često 

samo škrti tragovi, koji ih u prvi mah mogu i razočarati 

– ako ih voditelj nije mudro uveo u istinu 

da su od onda prošla mnoga stoljeća ljudskog 

nemirnog življenja s mnogo promjena, rušenja i 

gradnji. Ipak, i tim ne uvijek jasnim tragovima, 

njima već barem donekle poznati tekstovi Pisma 

postaju bliži, jasniji i dohvatljiviji te u njihovom 

srcu ‘zvuče’ sasvim drugačije. Oni su razgovjetniji 

nego prije susreta s tim blagim ‘Božjim 

tragovima’. Upravo zato hodočasnici na svetim 

mjestima mogu puno lakše doći u dodir i s biblijskim 

događajima koji se odnose na ta mjesta, 

na te tragove daleke biblijske prošlosti. Tada im 

biblijska Riječ postaje važnijom od autentičnosti 

pojedinih mjesta, od veće ili manje nakupine tih 

povijesnih stijena. Tada postaju otvoreni za ono 

što im Bog nudi, za djelovanje Duha i Riječi Božje 

u njima. Zato mnogi dospiju do molitve. Do 

duboke, iznenadne, neplanirane, darovane molitve 

na svetim mjestima. 

Dok hodočasnici i ne moraju sasvim jasno 

znati kamo idu i što očekuju, voditelj pak mora 

posve jasno znati kamo i zašto ide. I što ga sve 

tamo očekuje. Mora mu biti jasno što je to što 

hodočasnici često i ne-znajući traže i za čim njihova 

duša i srce žude te im to s dubokim strahopoštovanjem 

i ‘ponuditi’. Ne toliko svojim 

programom i znanjem već kroza svoj osobni 



doživljaj u iskustvu s Neizrecivim, na tim prostorima 

objavljenim. U tom slučaju njegove riječi 

i nisu baš presudne. Točnije rečeno: riječi će mu 

same od sebe navirati, i to one prave. Jer, čega je 

srce puno usta zbore! Zato se vjerničko vođenje 

hodočašća nikako ne može odvojiti od voditelja 

samoga. 2 On više govori svojom osobom nego 

riječima i znanjem. Jedino onaj voditelj koji voli, 

ne samo sveta mjesta, već Boga objavljena u Isusa, 

umije prenijeti poruku neizrecive i neiskazane 

ljubavi Božje, jer ju doživljava u svom srcu 

koje je Bogu otvoreno. A za tom Božjom Istinom 

– duboko smo uvjereni u to! – svako ljudsko srce 

čezne, makar to i ne znalo. 3 

Upravo zato, iako je poznavanje Sv. Zemlje – 

poznavanje svetih mjesta, povijesnih i sadašnjih 

uvjetovanosti toga prostora, koja se odražavaju 

na političke i sociološke odnose stanovništva u 

današnjem vremenu – gotovo preduvjet za dobro 

vođenje hodočašća u Sv. Zemlju, ono nipošto 

nije i njegov glavni sadržaj, kao što je to obično 

za razna putovanja i turističke aranžmane. 

Osnovni je sadržaj hodočašća u Sv. Zemlju: Bog 

koji nam se objavio u riječi Pisma te naročito i 

neposredno u Isusu Kristu. I to od onih prvih 

navještajâ i obećanjâ u Starom zavjetu do Njegova 

rođenja, života i smrti; uskrsnuća, uzašašća i 

silaska Duha Svetoga. 4 

Neko ‘hodočašće’ možda može biti lijepo i 

zabavno putovanje, ugodno druženje u razgledanju 

raznih znamenitosti, ali ako se u srcu hodočasnika 

nije ‘dogodila’ molitva i njegov osobni 

susret s Neizrecivim, koji se očitovao kao ljudsko 

2 Naglasimo da ovdje mislimo na duhovno vodstvo 

hodočašća. Ne na njegovu tehničku organizaciju 

(hoteli, zrakoplovne karte, autobusi, ulaznice, 

takse, vize itd.). To naime spada na profesionalne 

agencije, kojih i na hrvatskom govornom području 

ima podosta. No i tu valja biti oprezan pa mudro 

izabrati onu agenciju kojoj nije prvi i jedini cilj vlastiti 

probitak. Ali i paziti da posluje po zakonima 

zemlje u kojoj se nalaze, a ne da radi na crno ili pak 

na ‘polu-crno’. A ima i takvih. 

3 Držimo da i ona iskonska ljudska čežnja: „Ne 

umrijeti već živjeti - uvijek!“ nije ništa drugo doli 

žudnja za vlastitim iskonom u Bogu i njegovoj ljubavi 

koja ispunja ljudsko srce i nikada ne prestaje. 

4 Sadržaj hodočašća je, na neki način, i živuća Crkva 

na tim prostorima, koja živi Isusov život s mnogobrojnim 

radostima i nebrojenim poteškoćama 

svoga vremena i prostora. 

biće – Sin čovječji, Isus iz Nazareta – to nije bilo 

hodočašće već nešto drugo. Možda tek traženje. 

Samo oni koji na hodočašću prepoznaju Isusa živoga, 

uzljube ga i klanjaju mu se, smiju se zvati 

hodočasnicima kad idu u Svetu zemlju. Oni koji 

nisu Isusa susreli u svom srcu, vraćaju se kući 

neobavljena posla, pa makar baš sve vidjeli, sve 

doznali i bilo im ‘lijepo’. Bili su i ostali samo turisti 

i tražitelji. 

Hodočasnici obično u dubini svoga srca žude 

za Bogom – ne za znanjem; čeznu za ‘svetim’ – ne 

za provodom; traže molitvu – ne tek druženje. 

Iako i sve to drugo može biti dobro i poželjno, 

ali na nekim drugim mjestima i u nekim drugim 

uvjetima. No ne i na hodočašću u Svetu Zemlju. 

Voditelj hodočašća mora to dobro i jasno razlučiti 

u samom sebi i to onda stalno imati na umu. 

On će veoma brzo primijetiti da su hodočasnici u 

Sv. Zemlju posebno ‘otvoreni za sveto’, za Boga i 

Božje. Ako voditelj to ne prepozna te im ne ‘ponudi’ 

Božju istinu, i Boga samoga, već pokazuje 

samo stijenje, suvenire i povijest, priča šale i 

potiče razbibrigu, on ne samo da je zakopao dar 

koji je dobio od Gospodina – a to su njegova ljubljena 

djeca – već ih je i žedne i gladne, umjesto 

čistom vodom i zdravim kruhom, hranio – ničim. 

5 Osobito je ružno ako se to dogodi voditelju 

hodočašća svećeniku ili redovniku. Ta oni su 

svojim životnim odabirom drugačiji. Oni su Božji. 

Vjernici to uglavnom dobro znaju, i to od njih 

žele i to spravom očekuju. Ali ako se dogodi da 

to ne zna ni svećenik – voditelj hodočašća, pa se 

spusti na razinu da hodočasnicima bude zabavljač 

ili ‘pajdaš’ za druženje, a ne svjetiljka koja 

vjerom i ljubavlju put Bogu pokazuje, promašaj 

hodočašća je potpun. A nije daleko ni od razočaranja 

vjerničke duše. Pa čak ako neki kasnije i 

5 Osim tih pogrešaka, voditelji su u ‘napasti’ popustiti 

i drugim mogućnostima, malo grublje rečeno: 

gledati svoje dobro umjesto dobra hodočasnika; 

poslovati nepošteno i na crno da ostvare veću zaradu 

te budu bolja konkurencija onima koji posluju 

po zakonu; smještati hodočasnike u neprikladne 

hotele kako bi mu više ostalo; kasnije započinjati i 

ranije završavati radni dan i davati hodočasnicima 

što-više slobodnog vremena, kako bi se bavili 

svojim poslom; ne gledati u hodočasnicima djecu 

Božju koja Boga traže već ovce koje je korisno postrići; 

tražiti vlastite probitke pa hodočasnike voditi 

po ‘posebnim’ i skupim suvenirnicama gdje 

sami dobivaju proviziju. 

167

168 

budu govorili da im je bilo lijepo. Cilj hodočašća 

naime nije bezbrižno i lijepo provesti to vrijeme 

nego otkriti ono Jedino lijepo. Najljepše. Otkriti 

i ‘susresti’ Boga u hodočasničkoj zajednici i u 

svom srcu. A puno je prigoda na hodočašću u Sv. 

Zemlju da im voditelj ponudi i približi upravo to 

jedino Lijepo: Neizmjernu i Vječnu Ljubav, koja 

daje smisao ljudskoj radosti i patnji, radu i odmoru, 

životu i smrti. I hodočašću! 

Sv. Franjo Asiški je, uz Isusovo božanstvo, 

svojom jednostavnošću ‘otkrio’ i nježnom ljubavlju 

častio Isusa koji je rođen, odrastao, propovijedao, 

bio raspet i umro kao čovjek. I onda 

uskrsnuo u slavi i uzišao na Nebo. Franjo je zato 

volio sve što je s njim kao čovjekom povezano: 

njegovu Majku, kraj u kojem je rođen i živio, 

mjesta gdje je propovijedao, umro i uskrsnuo. 

Upravo u to ime on je god. 1223. uveo božićne 

jaslice u kršćansku pobožnost. Više je puta pokušavao 

i hodočastiti u Svetu zemlju. Svoju ljubav 

prema Isusu i svetim mjestima prenio je i na 

svoju duhovnu djecu – franjevce, kojima je 1342. 

papa Klement VI. povjerio sveta mjesta na čuvanje. 

Zato oni i jesu čuvari svetih mjesta u Svetoj 

zemlji. Zato bi franjevci trebali biti i najprikladniji 

voditelji hodočašća u Sv. Zemlju. Ali samo 

ukoliko su barem donekle slični Franji u njegovoj 

ljubavi za Isusa. 

I danas su, Bogu hvala, mnogi koji, slično kao 

sv. Franjo, nježno vole sve ono što je povezano 

s Isusom čovjekom te zato i hodočaste u Svetu 

zemlju i prate hodočašće. No, valja se sjetiti da je 

sv. Franjo svakodnevno častio Isusa živoga uvijek 

nazočna u Euharistiji. To je ‘put’ i ‘smjerokaz’ 

voditelju hodočašća: najprije sam otkriti Isusa živoga, 

utjelovljena u posvećenom Kruhu i Riječi, i 

trajno nazočna među nama i u našim srcima, pa 

ga tek onda ‘pokazivati’ drugima. 

Završimo ovaj dio: Poseban je Božji dar hodočastiti 

u Isusovu domovinu, u vjeri hoditi njegovim 

stopama. I od srca preporučamo takvo 

hodočašće. Ali se ni oni koji nemaju tu milost 

ne trebaju previše žalostiti, ta Isus – živ-živcat, 

u onom posvećenom Kruhu – prebiva s nama, 

u našim crkvama. Možemo se s njim družiti kad 

god to poželimo. A oni čista srca – jednako kao i 

u Svetoj zemlji – mogu ga srcem i ljubavlju prepoznati 

i neizmjerno se radovati susretu i druženju 

s Njim. 

Neki Božji tragovi sačuvani 

za nas i naše vrijeme 

Nazaret je mjesto gdje se Nebo neraskidivo 

vezalo sa Zemljom. Tu je Riječ tijelom postala 

i nastanila se među nama, poslije nego je čisto 

Marijino srce prepoznalo i prihvatilo Božju nakanu 

da pokaže svoju neizmjernu ljubav za svakoga 

od nas, ma kakvi i ma gdje bili. Tu je Isus 

odrastao u ljubavi do punine vremena, do svoje 

zrelosti. Odatle je pošao razglasiti da su svi ljudi 

djeca Božja vrijedna Božje ljubavi. 

Tu hodočasnik može vidjeti i u velebnoj bazilici 

pohoditi Spilju naviještenja i Spomen-crkvu 

Isusove othrane te se zaustaviti, sabrati i moliti. 

Betlehem je mjesto gdje je dječačić Isus napustio 

sigurnost i toplinu krila Djevice Majke i 

uputio se u život kako bi dovršio svoje poslanje: 

sve ljude privesti njihovu cilju – Bogu, njegovu 

i našem Ocu. Tu je doživio i prvo odbacivanje i 

prijetnju smrću pa je morao u progonstvo, ali se 

nije pokolebao u svojoj ljubavi za sve ljude – ljubljenu 

djecu Božju. 

Tu hodočasnik, u ‘najstarijoj’ bazilici na svijetu, 

može vidjeti Spilju rođenja, tu zastati i moliti 

se. Može vidjeti i grobove onih svetih koji su tu 

pokornički živjeli. 

Jordan je rijeka u kojoj je Ivan ‘krštavao’. Tu je 

on ‘krstio’ i Isusa, koji je odatle započeo navještaj 

Radosne vijesti, da nas Bog ljubi više nego mi 

sami sebe. Tu ga je Otac potvrdio za Ljubljenog 

Sina. 

Na tom mjestu hodočasnik ima prigodu i 

sam ‘ući’ u tu istu rijeku i dopustiti da ga se polije 

tom vodom za vlastito obraćenje i obnovu 

krsnih obećanja. 

Kafarnaum je mjesto koje je postalo Isusov 

drugi zavičaj, ‘njegov grad’. Tu je Isus mnoge 

ozdravio i pozvao petoricu svojih odabranika – 

apostola. Tu je najavio čudo svoje ljubavi, istinu 

da će ostati među nam u Kruhu, koji ćemo mi 

sami posvećivati; da je on Kruh živi koji ćemo 

blagovati da bismo zauvijek živjeli. 

Tu hodočasnik može vidjeti ne samo ostatke 

naselja i sinagoge iz Isusova vremena,već i 

tragove Petrove ‘kuće’ gdje je i Isus živio. I tu u 

duhu biti s Njim. 

Genezaretsko jezero je isto onda i sada. I brda 

koja ga okružuju. Uokolo toga dragocjenoga je- 



zera Isus je proveo glavninu svoga javnog djelovanja 

i pokazivao neizmjernu Očevu ljubav za 

sve ljude, osobito grješnike. Uz to jezero je rekao: 

„Blago čistima srce, oni će Boga gledati!“ – što i 

danas potvrđuje i iskustveno zna svatko tko nije 

dopustio da ‘svijet’ zarobi njegovo srce. 

Tu hodočasnik može zastati, moliti i na jezeru 

se brodom otisnuti na otvoreno, slušati Riječ Božju 

i u tišini razmišljati o velikim Božjim djelima. 

Tabor je usamljeni brijeg na kojem je Isus 

izabranima pokazao djelić vječnosti i svoga lica. 

Njih je to toliko ispunilo da su sve drugo zaboravili 

i poželjeli uvijek imati puninu te Ljubavi. 

Na to se usamljeno brdo hodočasnik može, s 

molitvom na usnama i srcu, uspeti i vidjeti lijepu Crkvu 

preobraženja gdje se zbio taj čudesni događaj. 

I onda s Petrom uskliknuti: „Učitelju, dobro nam 

je ovdje biti!“ 

Betanija je na jugoistočnom obronku Maslinske 

gore. Tu je Isus pokazao dokle može ići Božja 

ljubav prema nama. Da je jača od svega – i od 

smrti same. Zato ne trebamo imati straha. Tu je 

upozorio Martu da se brine za mnogo toga, a 

samo je Božja ljubav potrebna. 

Tu hodočasnik može ući u stari Lazarov grob. 

A u lijepoj novoj Crkvi uz taj grob moliti da nam 

Otac dade da spoznamo ono jedino važno. 

Maslinska gora je kršćanskoj pobožnosti tako 

drag brijeg. Tu je Isus često navraćao s apostolima. 

I noćivao. Tu se, unatoč silnoj tjeskobi od 

koje se na Veliki četvrtak znojio krvavim znojem, 

nije povukao i odrekao ljudi već je prihvatio da 

će umjesto njih uzeti krivnju na svoju glavu. A 

baš su ga tada svi bili napustili. S vrha te Gore 

uzišao je na Nebo i obećao apostolima Očev dar: 

Duha Svetoga. 

Tu hodočasnik može vidjeti prekrasnu Baziliku 

Isusove agonije nad liticom gdje se Isus tada 

molio. I u molitvi poljubiti baš tu liticu. I moliti 

u Crkvi Gospina groba - uznesenja. A na vrhu 

je mjesto odakle je Isus uzišao Ocu. I Spomencrkva 

Očenaša. 

Kršćanski Sion je mjesto uz današnje zidine 

Jeruzalema. Tu je Isus prije svoje muke okupio 

apostole na pashalnu večeru. Tu im je otvorio 

svoje srce, nazvao ih prijateljima i ispunio obećanje 

dano u Kafarnaumu: da će sa svojima-nama 

ostati do svršetka svijeta. Dao im je sebe sama u 

posvećenom Kruhu i Vinu. Na tom istom mjestu 

Duh Sveti sišao je nad zaplašene apostole i ispunio 

im srca svojom snagom da mogu svjedočiti 

neizmjernu Božju ljubav za sve ljude – do kraja 

svijeta. Duh se i danas daje onima koji mu se 

otvore i žele ga. 

Tu hodočasnik može, u Dvorani Posljednje 

večere, u sabranosti slaviti Euharistiju. 

I pohoditi Spomen-crkvu usnuća Isusove 

majke bl. Dj. Marije. 

Jeruzalem je mjesto gdje je završio život Onaj 

koji baš svemu daje život – Isus. Tu je mjesto gdje 

je osuđen i predan poganima. Tu je Kalvarija 

gdje je razapeta Ljubav pobijedila sve zlo i gdje 

je opraštanje obuhvatilo sve koji ga žele. Tu čovjek 

spoznaje, ako nije već ranije, da smo sretnici 

kad takva Boga imamo za Oca! Kad nam je Sina 

darovao, što nam onda neće darovati?! Zauzvrat 

od nas ne očekuje ništa. Baš ništa, osim da mu se 

ljubavlju suobličimo već ovdje na zemlji i tako 

Ljubav dalje prenosimo te On nastavi živjeti sa 

svojom braćom i sestrama. Ako igdje na kugli 

zemaljskoj onda bi na Kalvariji trebalo obdržavati 

Božju riječ koja veli: „Izuj obuću s nogu! Jer 

mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.“ (Izl 3,5) S tim 

mislima u srcu valja se uspinjati na to sveto mjesto. 

Tu se hodočasnik smije s najdubljim strahopoštovanjem 

uspeti na Kalvariju, mjesto Isusove 

žrtve koja ne prestaje i u suzama oplakivati svoje 

grijehe. I slaviti neizmjernu Očevu ljubav. Može 

ući u Isusov grob, koji se treći dan otvorio – zauvijek, 

kako bismo znali da Bog naš živi. I s najdubljim 

poštovanjem i ljubavlju može poljubiti 

Isusovu grobnu ploču. I s anđelima se radovati 

Isusovu i našem uskrsnuću. 

169

170 

Dr. fra Miljenko ŠTEKO 

Sakrament pomirenja i slavlje euharistije 

iz iskustva hodočasnika u Međugorju 

Uvod 

Ne treba posebno spominjati važnost suodnosa 

između hodočašća i sakramenata pomirenja 

i slavljenja euharistije. Katekizam Katoličke 

crkve u broju 769. ističe da će Crkva biti dovršena 

istom u nebeskoj slavi, o Kristovu slavnom 

povratku. A do toga dana „Crkva na svom hodočašću 

napreduje između progonstava svijeta 

i utjehe Božje.“ U broju 737., govoreći o Duhu 

Svetomu, Katekizam naglašava kako „on uprisutnjuje 

Kristovo otajstvo, nadasve u Euharistiji, 

da nas pomiri i uvede u zajedništvo s Bogom, te 

mognemo donijeti “mnogo ploda” (Iv 15,5.8).“ A 

o povezanosti euharistije i pokore osobito snažno 

progovara Enciklika o Euharistiji: „Euharistija 

i pokora dva su usko povezana sakramenta. 

Ako euharistija uprisutnjuje otkupiteljsku žrtvu 

križa sakramentalno je ovjekovječujući, to znači 

da iz nje proizlazi trajan zahtjev za obraćenjem, 

za osobnim odgovorom na što je sv. Pavao uputio 

poticaj kršćanima Korinta: “Umjesto Krista 

zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom” (2 Kor 

5,20). Ako je savjest kršćanina opterećena teškim 

grijehom, tada pokornički hod preko sakramenta 

pomirenja postaje obvezatan put kako bi se 

pristupilo punom sudjelovanju na euharistijskoj 

žrtvi.“ 1 

Hodočasnička okupljanja u Međugorju nose 

osobitu praktičnu poveznicu između ta dva 

sakramenta. Gotovo je nemoguće postaviti nekakvu 

brojku o broju onih koji su pristupili sakramentu 

pokore i pomirenja kroz gotovo tri 

desetljeća od početka međugorskoga fenomena. 

Možda nam jedino može biti nekakav orijentir 

broj svećenika koji su slavili svetu misu. Te se 

statistike vode od 1986. i prema njima od sredine 

1986. pa do 1. listopada 2011 zabilježeno je da 

1 Ivan Pavao II.: Ecclesia de Eucharistia, br. 37. 

je 614.817 svećenika slavilo misu. 2 Uz to, godinu 

ranije, od 1985., počele su se voditi statistike 

o podijeljenim svetim pričestima u Međugorju. 

Od tada pa do 1. listopada 2011. podijeljeno je 

27.673.640. pričesti. U prvih devet mjeseci 2011. 

već je dosegnuta brojka od 1.627.400 podijeljenih 

svetih pričesti. 

Istraživanja 

Međugorje često posjećuju istraživači različitih 

usmjerenja i motiva. U našemu tematskomu 

okviru valja spomenuti knjigu na njemačkome 

jeziku Ponovno otkrivanje „Svetoga“ na primjeru 

hodočasničkog mjesta Međugorje. 3 Ona je zapravo 

doktorska disertacija dr. fra Ivana Leutara, a 

istraživanje je proveo u Međugorju u dva razdoblja, 

kako bi dobio objektivniju sliku: najprije početkom 

kolovoza, a zatim u listopadu 2001. Svakome 

je ispitaniku ukratko objašnjena svrha i cilj 

istraživanja, a sudjelovanje dragovoljno, samostalno 

i anonimno. Sudjelovalo je 505 hodočasnika 

iz 33 zemlje. U uzorku je sudjelovalo 65 posto 

žena i 35 posto muškaraca. Glede naše teme prenosim 

ono najvažnije: 

Ispovijed u Međugorju 

Kod ispitanika u Međugorju je utvrđeno: 89,2 

% tvrdi da je ispovijed za njih dobra i važna, 6,5 

% kaže da je za njih ispovijed tek crkvena zapovijed, 

a samo 4,3 % navodi da ne idu na ispovijed. 

Zaključak: velika većina hodočasnika u Međugorju 

smatra da je ispovijed u njihovu životu 

korisna i važna. Kod tog rezultata socio-demo- 

2 Arhiv ICMM, Statistike 

3 Leutar, Ivan, Wiederentdeckung des “Heiligen” am Beispiel 

des Wallfahrtsortes Medjugorje, FF, 2011. 



grafske razlike ne igraju nikakvu zamjetljiviju 

ulogu (spol, životna dob, obiteljsko stanje, materijalno 

stanje, zemlja porijekla i sl.). 

Razlika se primjećuje kod konfesionalne pripadnosti: 

evangelici se ne ispovijedaju, što znači 

da kod ispitanih katolika više od 90 % njih u Međugorju 

obavi ispovijed. 

Oni koji su jače povezani s Crkvom, crkvenim 

organizacijama i djelatnostima, ispovijedaju 

se češće. Oni koji češće dolaze u Međugorje ispovijedaju 

se češće. Oni koji imaju intenzivniji 

molitveni život ispovijedaju se češće. 

Velik broj ispitanika naglašava da su redovi 

pred ispovjedaonicama na njih ostavili snažan 

dojam. 

I oni koji nešto manje prakticiraju vjeru smatraju 

da je ispovijed vrlo važan dio hodočašća. 

Utvrđena je snažna korelacija između ispovijedi 

i iskustva mira. Zaključak – ispovijed je doista 

posebnost Međugorja. 

Euharistija u Međugorju – sveta 

misa i klanjanje pred Presvetim 

Specifičnost euharistijskog slavlja u Međugorju 

jest svečano sudjelovanje mnoštva koncelebranata. 

Kod ispitanika u Međugorju je utvrđeno: da 

85,1 % njih smatra kako je Euharistija za njih jako 

važna, a 13,4 % da je važna. Što češće dolaze, to 

im je Euharistija važnija. 

Kod tog rezultata socio-demografske razlike 

ne igraju nikakvu zamjetljiviju ulogu (spol, životna 

dob, obiteljsko stanje, materijalno stanje, 

zemlja porijekla i sl.). 

Što više mole, to je ispitanicima euharistija 

važnija. Oni koji prakticiraju svoju vjeru, više 

cijene euharistiju. Oni koji rade u raznim crkvenim 

ustanovama ne cijene euharistiju više od 

onih koji tamo ne rade ili su manje povezani s 

Crkvom. To može ukazivati na određenu ritualizaciju. 

Za klanjanje Isusu u Presvetom Sakramentu 

79,2 % ispitanika smatra da je jako važno. 

Kod tog rezultata, socio-demografske razlike 

igraju određenu ulogu. Muškarcima je klanjanje 

nešto manje važno nego ženama. Hodočasnici- 

ma u životnoj dobi između 30 i 50 godina klanjanje 

je nešto manje važno, mlađima i starijima je 

važnije. Osobama s niskom i s visokom stručnom 

spremom klanjanje je jako važno, onima sa srednjom 

stručnom spremom nešto manje važno. 

Oni koji idu na misu samo 2 do 3 puta mjesečno 

cijene klanjanje pred Presvetim nešto manje 

od drugih. Oni koji mole rijetko i oni koji mole 

svakodnevno visoko cijene klanjanje. Oni koji 

mole jednom tjedno najmanje cijene klanjanje. 

Oni koji rade u crkvenim ustanovama više cijene 

klanjanje. Oni koji su češće bili u Međugorju više 

cijene klanjanje od onih koji su prvi put došli. 

Ponovno otkrivanje „Svetoga“ na primjeru hodočasničkog 

mjesta Međugorje donosi zaključak: euharistijsko 

je slavlje najvažnija točka hodočašća 

u Međugorje i središte svih događanja. 

Svjedočanstva hodočasnika 

U ovome dijelu donijet ću izjave samih hodočasnika 

iz nekoliko objavljenih knjiga ili iz arhiva 

izjava Radiopostaje Mir Međugorje. 

Izjave objavljene u knjigama 

Teolog Hans Urs Von Balthasar, koji je govorio 

i o duhovnim zbivanjima u Međugorju, a za ispovijed 

je rekao: „Pojedinačna, osobna ispovijed 

je nasljedovanje Krista- Otkupitelja. Kad pojedinac 

očituje svoju grješnost i dobije odrješenje, on 

ostvaruje jedan otkupiteljski čin sličan Kristovu 

otkupiteljskom djelu. Taj čin ima sveopću snagu 

jer, kad se pojedinac oslobađa od grijeha i svijet 

se u određenoj mjeri oslobađa svoje grješnosti.“ 4 

„Nitko nije tako dobar da ne bi mogao biti 

bolji. Sveci su se stalno osjećali grješnima – jer 

su i u sebi i u svijetu jasno uočavali ponor grješnosti. 

Bili su neprestance svjesni da oni još 

nisu ni blizu savršenosti, da uza sva nastojanja 

još uvijek ne ljube Boga iznad svega. To onda 

znači da su sveci posjedovali u sebi onu važnu 

i bitnu sastavnicu kršćanskog svjedočenja, a to 

4 Barbarić, Slavko, Razgovori - Svjetski namjernici naši 

sugovornici, SB, Duvno, 1990., str. 33. 

171

172 

je ispovjedno držanje- stalno očitovanje vlastite 

grješnosti pred Ocem nebeskim i pred njegovim 

Svjetlom. A sve što se iznosi na Svjetlo, pa i sam 

grijeh, postaje svjetlo- kako to izrijekom govori 

sveti Pavao u petom poglavlju svoje poslanice 

Efežanima.“ 5 

Angelo D’Agostino, liječnik, psihijatar i svećenik 

iz Amerike, za ispovijed kaže: „Činjenica 

je da je u mnogim kršćanskim zemljama izgubljen 

smisao za ispovijed, dok istodobno raste 

zanimanje za psihijatra. Mislim da je za svećenika-ispovjednika 

opasno ako se ne zna ništa s 

područja psihologije, ali je isto tako opasno ako 

se počne odveć pouzdavati u psihologiju.“ 6 

Roy Van der Meide iz Australije, protestant 

koji je postao katolik i koji se krstio u Međugorju, 

kaže: „Svoju prvu pričest neposredno nakon 

krštenja doživio sam kao nešto neopisivo lijepo. 

Plakao sam od ganuća. Osjetio sam tada kako je 

Božje milosrđe neizmjerno veliko. Gospodin dolazi 

k nama u najjednostavnijem, gotovo ponižavajućem 

obličju.“ 7 

Hans Adam, poglavar države Liechtenstein, 

za svetu misu kaže: „Tu jedna obitelj i jedan narod 

čvršće srasta u svojoj odgovornosti. Ona je 

počivalište i mjesto mira, za današnji nemirni 

svijet. Tu se svi ljudi susretnu. I kao jednaki pred 

Bogom i jednaki pred jednakima mole se u miru 

i zajedništvu.“ 8 

Joan Ulicny iz Pittsburgha, Pennsylvanija za 

ispovijed kaže: „Tek sam u Međugorju došla na 

ispovijed. Bog mi je oprostio, ali i ozdravio me. 

Ako je Bog meni oprostio i ozdravio me, želim 

da se to dogodi svima, da se ispovjede. Dođite 

Gospodinu, on je dobar i milosrdan, okrenut će 

sve na dobro.“ 9 

Kirsten Rostboll iz Njemačke, protestantkinja, 

za ispovijed kaže: „Otkad sam čitala spise 

sv. Franje Saleškoga neprestano me privlačila 

osobna ispovijed, koju mi u našoj Crkvi nemamo. 

Kad sam čula sa se u Međugorju mnogo ispovijeda, 

moja je želja da dođem u Međugorje 

5 Isto, str. 34- 35. 

6 Isto, str. 161. 

7 Isto, str. 120. 

8 Isto, str. 148. 

9 Barbarić, Slavko, Susreti i iskustva u Međugorju - knjiga 

II, ICMM, Međugorje, 2002., str. 11. 

postala prejaka, skoro nesnosna. Osjećala sam 

da ne samo meni nego i svima nedostaje osobna 

ispovijed. Znam da moramo najprije dobiti oproštenje, 

a onda oprostiti. Želja me vukla prema 

svemu tomu u Katoličkoj crkvi, prema potrebi 

da produbim svoj duhovni život jer se bojim površnosti. 

Mi nemamo osobne ispovijedi, iako se 

mnogo govori o praštanju grijeha u euharistiji. 

Mislim da bi za nas bilo dobro da opet uvedemo 

praksu osobne ispovijedi.“ 10 

Charles Champ iz Indiane, 97 godina, za ispovijed 

kaže: „Dugo sam vremena čitao o Međugorju 

i gledao sam na televiziji kako se ljudi 

obraćaju, ispovijedaju i kako čekaju na ispovijed. 

To me se vrlo dojmilo, pa sam odlučio sa svojih 

97 godina doći i ispovjediti se. To je ujedno 

i moje najljepše životno iskustvo u kojem sam 

shvatio da me Bog voli.“ 11 

Dr. Carole Collins, obraćenica iz Engleske, za 

ispovijed kaže: „Otišla sam na ispovijed nakon 

25 godina. U toj ispovijedi započeo je moj novi 

život i moj novi odnos prema životu.“ 12 

Frances Russel iz Bostona za svetu misu kaže: 

„Svako jutro išla sam na svojim štakama u crkvu 

na misu i svaki dan sam se pričešćivala. Molila 

sam krunicu. To mi je davalo snage da preživim 

dan.“ 13 (Frances je kasnije ozdravila i mogla je 

normalno hodati bez štaka.) 

Bob Sodlack, svećenik koji je bio napustio službu, 

pa se nakon dvadeset godina vratio, za svetu 

misu kaže: „U teškim trenutcima jedino što bi 

mi ostalo je bila sveta misa. Uvijek sam znao što 

činim i nikad nisam izgubio poštovanje prema 

misi iako sam sretao svećenike koji su mi govorili 

da ne vjeruju potpuno u euharistiju i koji su 

se čudili mojoj vjeri.“ 14 

John Baptist Odama, biskup iz Ugande, za svetu 

misu kaže: „Središte svega je crkva, odnosno 

euharistija. Takav mora biti i naš život. Središte 

našeg života je euharistija, a priprema mora biti 

ispovijed, razmatranje Kristove muke i križa te 

moljenje krunice. Sve ipak vodi k euharistiji.“ 15 

10 Isto, str. 150-151. 

11 Isto, str. 243-244. 

12 Isto, str. 331. 

13 Isto, str. 142. 

14 Isto, str. 155. 

15 Isto, str. 171. 



Antonio Bertola iz Torina za svetu misu kaže: 

„Za prvog boravka u Međugorju osjetio sam da 

moram biti u crkvi. Tada sam osjetio da je prvo 

što moram učiniti- otkriti Isusa u euharistiji. Cijelo 

moje iskustvo s Međugorjem od prvoga trenutka 

bilo je otkrivanje Isusa u euharistiji. To ne 

znam objasniti, ali znam da je euharistija susret 

s Isusom.“ 16 

Franz von Sales, svećenik iz Njemačke, za svetu 

misu kaže: „Misa je za mene u središtu svega. 

Ona je, kad sam je napokon otkrio, za mene bila 

ono skriveno blago ili onaj izgubljeni biser o kojemu 

govori evanđelje. Sjećam se kad nas je Gospa 

pozvala u poruci 25. rujna 1995. da se zaljubimo 

u Isusa u euharistiji. To mi je bilo vrlo važno. 

Euharistija mi je otada postala život. Shvatio 

sam da se poruke mogu živjeti. Iskustvo u svetoj 

misi i iskustva u ispovjedaonici posebno su me 

obogatila.“ 17 A za svetu ispovijed kaže: „Znam 

da je ispovijed uvijek i svugdje sakrament nutarnjeg 

liječenja, ali u Međugorju na poseban način 

upravo zbog Marijine nazočnosti.“ 18 

Marc Lenagham iz Zapadnog Belfasta, bivši 

pripadnik IRA-e, za ispovijed kaže: „Bilo mi je 

teško povjerovati da mi Bog može oprostiti, kao 

čovjeku koji je iskusio duboku mržnju i čvrstu 

volju da ubija. Pomogao mi je događaj s Davidom 

koji je dao ubiti nevina, a Bog mu oprašta. 

Pomisao na sv. Pavla koji je progonio kršćane i 

postao apostolom dala mi je snagu i ulila povjerenje 

u milosrđe Božje. Nakon ispovijedi sam bio 

slobodan kao ptica i beskrajno radostan.“ 19 

Kilion McDonall iz Amerike, promicatelj kršćanskog 

jedinstva, kaže: „Euharistija je za mene 

središte svega, vidio sam da je tako i u Međugorju, 

te da je veliko zanimanje za ispovijed. Ispovijedati 

u Međugorju bila je za mene velika 

milost.“ 20 

Robbie Mugrley, rock-glazbenik iz Irske, nakon 

obraćenja došao je u Međugorje i sudjelovao 

u svetoj misi: „Pjevala se pjesma ‘’Bože, ja Ti se 

predajem, Tebe izabirem za svoga Gospodara’’. 

16 Isto, str. 191. 

17 Isto, str. 233-235. 

18 Isto, str. 236. 

19 Barbarić, Slavko, Susreti i iskustva u Međugorju - knjiga 

III, ICMM, Međugorje, 2002., str. 9. 

20 Isto, str. 38. 

U tom trenutku sam kleknuo i osjetio njegovu 

prisutnost. Srce mi se raspuknulo. Plakao sam 

i plakao ni sam ne znajući kad je misa završila. 

Kad sam izišao iz crkve bio sam kao nov čovjek: 

opran, očišćen i uređen. Osjećao sam se 

divno.“ 21 

Andres D’Avila iz Srednje Amerike, protestant 

koji je postao franjevac, o svetoj misi kaže: 

„Cijelo sam vrijeme tražio Boga kojekuda, a on 

je u Euharistiji uvijek bio tako blizu mene. To je 

za mene bilo veliko otkriće. Misao da je Bog nazočan 

u Euharistiji ispunila je moje srce i moju 

dušu. Odmah sam zatražio da budem primljen 

u Katoličku crkvu. Nakon prve ispovijedi i prve 

pričesti, znao sam da moram postati svećenik u 

Katoličkoj crkvi. Ne znam sve to u potpunosti 

razjasniti, ali sam bio siguran da je to moj put. 

(…) Iskustvo Međugorja dalo mi je novu snagu 

i novi polet. Ja osobno nisam imao nikakvo nadnaravno 

viđenje… ali sam od radosti plakao.“ 22 

Gisel Baucher iz Kanade, obraćenica, kaže: 

„Ovo iskustvo Međugorja ne bih nikada željela 

izgubiti… Ovdje još više otkrivam smisao molitve, 

mise, ispovijedi, posta… Čudim se kako sam 

prije ovoga iskustva uopće imala odvažnost reći 

da sam katolkinja.“ 23 

Mons. Georges Riachi, nadbiskup Tripolija iz 

Libanona za ispovijed kaže: „Prelijepo je vidjeti 

kako ljudi s poštovanjem pristupaju sakramentu 

svete pričesti i drugim sakramentima, kao što je 

ispovijed. Vidim duge redove ljudi koji čekaju 

na ispovijed. Ono što nam ovdje valja činiti, ono 

što svećenicima valja činiti, to je reći ljudima da 

budu iskreni s Gospodinom Bogom, da se otvore. 

Otvorite se, otvorite se! Slobodno otvorite 

srce, otvorite cijeli život bez srama, da vas Bog 

dodirne, da oduzme sve napetosti, svu prljavštinu 

koja se nakupila u životu. Ljudi se skrivaju 

pred svojim ispovjednicima.“ 24 

Rita Falsetto iz SAD-a za ispovijed kaže: „Kroz 

ove godine shvatila sam da je jedan od najljepših 

plodova Međugorja ispovijed. Sjećam se jednog 

vrlo posebnog susreta s jednim hodočasnikom, 

21 Isto, str. 50. 

22 Isto, str 91- 93. 

23 Isto, str. 124. 

24 Međugorski razgovori, hodočasnička svjedočanstva, 

ICMM, Međugorje, 2005., str. 21. 

173

174 

99-godišnjim Amerikancem. Došao je u Međugorje 

samo zato da se ispovijedi. U Americi je 

čuo za Međugorje, bio je vrlo bolestan,ali je odlučio 

doći ovamo na ispovijed. Gospođa koja ga 

je dovela zamolila me da upita fra Slavka bi li 

mogao otići u kuću gdje je smješten da ga ispovjedi. 

Bio je preslab da dođe u crkvu. S fra Slavkom 

smo otišli k njemu i fra Slavko je s njim razgovarao. 

Bilo je divno vidjeti tog čovjeka koji se 

doslovno zaljubio u Međugorje samo zato što je 

čuo kako se čovjek ovdje može divno ispovjediti. 

Fra Slavko ga je ispovjedio, taj se čovjek vratio 

u Ameriku i umro nekoliko dana kasnije. Kako 

godine prolaze sve više vidim ljepotu i važnost 

ispovijedi u Međugorju. Mnogi ljudi mi kažu da 

su došli u Međugorje i ispovjedili se nakon 30 ili 

40 godina. To im potpuno mijenja život.“ 25 

Hubert Liebherr iz Njemačke, obraćeni poduzetnik, 

za ispovijed kaže: „Kad sam došao u 

Međugorje, odlučio sam da ću se ispovjediti kad 

se vratim u Njemačku, u nekom velikom gradu, 

daleko od kuće, gdje me nitko ne pozna, gdje 

mogu ući na stražnja vrata. Ispovijedati se ovdje, 

na otvorenom, na toj livadi, bilo je isključeno. To 

moj ponos ne bi dopustio. Nisam mogao pomisliti 

da tu netko stoji i gleda me, netko tko me 

pozna… Nestao bih pod zemljom! Za to vrijeme 

osjećao sam se sve gore i gore, i ustao sam da 

pobjegnem daleko od ljudi. U tom času prema 

meni dođe svećenik, stane preda mnom, postavi 

stolicu, sjedne i stavi natpis : ‘’Njemački’’. To 

je sigurno bila Božja milost koja me je povukla 

da padnem na koljena i da se rasplačem. Osjetio 

sam kako sam dugo zapostavljao Boga, kako 

sam ga ražalostio…samo sam plakao i rekao da 

sam u životu sve činio naopako. Mislio sam da 

mi Bog neće nikada oprostiti, ali čim je svećenik 

izgovorio riječi oproštenja sve je prošlo. Osjetio 

sam: Bog ti je oprostio i ljubi te. To je bio takav 

duboki unutarnji mir.“ 26 

O. Roman Gruter, svećenik iz Švicarske, za 

ispovijed kaže: „Kad sam došao u Međugorje, 

sjeo sam u ispovjedaonicu i tamo ostao sedam 

sati. Tih sedam sati u ispovjedaonici je za mene 

bilo tako posebno i jedinstveno da sam se samo 

čudio. Doživio sam tolika obraćenja, ljude koji 

25 Isto, str. 171. 

26 Isto, str. 110. 

doista mijenjaju svoj život i predaju ga Bogu. To 

me se tako duboko dojmilo.“ 27 

Wayne Weible, američki publicist, kolumnist i 

obraćenik na rimokatoličku vjeru za svetu misu 

kaže: „Kad sam prvi put otišao u Međugorje u 

svibnju 1986. godine, otkrio sam Isusa u Euharistiji. 

Zaljubio sam se u Nj, spoznavajući da je 

uistinu prisutan u tom sakramentu. Prije toga 

nisam znao ništa o Euharistiji. To je jedini razlog 

zašto sam postao katolik. Sada to ne mogu 

objasniti, ali u trenutku pričesti sam znao da je 

to pravo Tijelo i Krv Isusa Krista. To je sila koja 

je promijenila moje srce. Otada želim živjeti kao 

Isus. Još uvijek se borim i još uvijek češće padam 

nego što uspijevam, ali nema takvog mira u svijetu 

kao što je mir koji nastane u meni kad primim 

sv. Hostiju. Živim za to.“ 28 

Hilda Campan iz SAD-a , za ispovijed kaže: 

„Još se sjećam one prve ispovijedi nakon što se 

nisam ispovijedala više od 20 godina. Ušla sam u 

ispovjedaonicu. Za mene je to bilo iznenađenje, 

mogla sam sjesti do svećenika. Nakon što me je 

pozdravio, svećenik me je zapitao kada sam se 

zadnji put ispovjedila. Oklijevajući, rekla sam da 

je prošlo dvadeset godina, a možda i više. Zaželio 

mi dobrodošlicu zbog povratka u Crkvu. 

Samo sam plakala. I kada sam izišla osjetila sam 

se vrlo sretnom, vrlo olakšanom.“ 29 

Bernard Ellis, obraćeni Židov za svetu misu 

kaže: „Naučio sam da Bog svaki dan dolazi k 

nama u Misi da bi nas branio fizički i duhovno, 

naučio sam o pravoj nazočnosti Božjoj u 

Euharistiji.“ 30 

Tony Belo, inženjer zvuka iz SAD-a, nakon otkrića 

Međugorja, za svetu misu kaže: „Shvatio 

sam da je Misa najvažnija u životu. Ići na Misu 

nije obveza nego povlastica. Za skoro sve mise 

pripremam oltar, čistim i zatvaram crkvu. Tada 

sam sasvim sam s Presvetim, kleknem i držim se 

za Svetohranište dok molim.“ 31 

27 Isto, str. 192 

28 Peričić, Eduard, Cvijeće i plodovi Međugorja - svjedočanstva, 

Zadar, 2009. Str. 249-253. 

29 Isto, str. 300. 

30 Isto, str. 314. 

31 Isto, str. 441. 



Izjave u radio emisjiama 

Kolovoz-rujan 2011., prikupili novinari 

Radiopostaje Mir Međugorje 

Wael Abov Jaoudeh iz Libanona - za ispovijed 

kaže: „Jučer sam se ispovjedio i odmah sam sretniji 

i zadovoljniji čovjek koji sada osjeća Međugorje 

u potpunosti.“ 32 

Isabel McNulty iz Škotske za sv. misu kaže: 

„Misa mi je jako važna i pruža mi mnogo utjehe, 

osjećam posebnu smirenost dok sam na misi, 

kao da sam druga osoba.“ 

Zaa ispovijed kaže: „Doživjela sam prekrasno 

iskustvo ispovijedi koju sam obavila prvi 

dan kad sam došla. U svom privatnom životu 

doživjela sam mnoge stresove, traume i mnogo 

tuge. Svećenik kod kojeg sam se ispovijedala bio 

je divan i ukazao mi je na to kako je Gospa prisutna 

tu s nama i mislim da nikad neću zaboraviti 

taj prekrasan osjećaj.“ 33 

Francis Rodrigues iz Londona za sv. misu 

kaže: „Sv. misa je centar mog života. Sad slobodno 

mogu reći da je ona najvažniji dio moga 

života.“ 34 

Jean Byers iz Sjeverne Irske za sv. misu kaže: 

„Svaki dan idem na misu, jutri ili navečer, i misa 

je jedan jako važan dio mog života, te ne mogu 

zamisliti život bez sakramenata.“ 

Za ispovijed kaže: „Prije nego dođem ovdje 

uvijek se pomolim Blaženoj Djevici Mariji za ispovijed, 

da se lijepo ispovjedim i očistim svoju 

dušu i nakon toga budem tako čista i zadovoljna. 

Nisam doživjela neko posebno obraćenje, ali 

mogu reći da svaki put neizmjerno osjećam Gospinu 

prisutnost tu.“ 35 

Christina Gilmore iz Irske za ispovijed kaže: 

„Svaki mjesec idem na ispovijed, ali volim doći 

ovdje i jednom godišnje temeljito pročešljati svoju 

savjest jer volim i franjevce ovdje.“ 36 

32 Arhiv, Radiopostaja Mir Međugorje 

33 Isto 

34 Isto 

35 Isto 

36 Isto 

Maria iz Dublina za sv. misu kaže: „Svake 

nedjelje idem na svetu misu i volim se moliti za 

ljude i situacije koje su potrebite molitve.“ Za ispovijed 

kaže: „Ispovjedila sam se i ovdje u Međugorju 

prvi dan kad sam došla i baš sam imala 

lijepo iskustvo nakon kojeg sam otišla na svetu 

misu i pričestila se.“ 37 

Christina Dodrill iz Dublina za svetu misu i 

ispovijed kaže: „Sjećam se kako sam za vrijeme 

svog prvog posjeta Međugorju bila jako emotivna 

i to mi se sve događalo na svetoj misi. Volim 

otići na svetu misu, a naravno prije toga se pomiriti 

s Gospodinom jer me sve to uči da otvorim 

svoje srce životu, vjeri i Uskrslom.“ 38 

Jean Kirton iz Londona za svetu misu kaže: 

„Dok sam u Međugorju, idem na misu svaki 

dan, a kad sam doma, samo nedjeljom, pa se nadam 

da će se i to promijeniti i da ću ići češće.“ 

Za ispovijed kaže: „Idem često na ispovijed 

jer u njoj vidim rješenje da skinem teret s duše i 

osjetim olakšanje.“ 39 

Joanie Hutchinson iz Irske za svetu misu kaže: 

„Osjećam kako me Gospa poziva svaki put i budem 

tako sretna kad vidim koliko ljudi sudjeluje 

na svetoj misi, pa poželim da tako bude i 

kod nas doma.“ Za ispovijed kaže: „Često idem 

na ispovijed, ali ovdje mi je osjećaj ispovijedi 

drukčiji i vjerujem da se ovdje događaju velika 

obraćenja.“ 40 

Carmen Kelly iz Dublina za svetu misu i ispovijed 

kaže: „Sveta misa i ispovijed su postali centar 

mog života. U ispovijedi očistim svoje misli, 

očistim svoju dušu i uvijek mi padne na pamet 

misao koju u sebi izreknem Bogu - Ako me sad 

uzmeš, bit ću ti savršena, čista. Već za 5 minuta 

možda neću biti.“ 41 

Laura Caballero iz Argentine za svetu misu 

kaže: „Euharistija je za mene živi Isus, Isus koji 

nas voli, ljubi i čeka.“ Za ispovijed kaže: „To je 

sakrament kojega ovdje doživljavam kao duhovni 

tuš. To je kao spremanje za osobu koju volimo, 

okupamo se, sredimo se. Tako moramo očistiti 

37 Isto 

38 Isto 

39 Isto 

40 Isto 

41 Isto 

175

176 

našu dušu za susret s Isusom koji nas toliko voli. 

Gospa nas uči da ne kritiziramo njene svećenike 

nego da molimo za njih jer u trenutku ispovjedi 

živi Isus je u njemu i On je taj koji nam oprašta 

grijehe. Mnogo ljudi ne želi ići na ispovijed i 

govoriti svoje grijehe svećeniku jer smatraju da 

je svećenik grešniji od njih,a ne gledaju Isusa u 

njemu.“ 42 „Ja sam također imala osobno iskustvo 

vezano za tako nešto, koje mi se dogodilo dok 

sam klečala pred Isusom za vrijeme svete Mise. 

Pitala sam i sebe i Isusa kako da odgovorim ljudima 

koji kažu da ne žele ići na ispovijed pred 

čovjeka koji je grešniji od njih, pred svećenika, i u 

jednom trenutku sam vidjela sliku Boga koji nas 

neizmjerno ljubi. Vidjela sam Isusa kako spušta 

ruku na svećenika kojeg sam ja osobno smatrala 

grešnikom i pomislila sam, pa tko sam ja da se 

ne idem ispovjediti kod tog svećenika. Zato od 

tada svakome kažem neka ide naći Isusa koji je 

sakriven u osobi određenog svećenika.“ 43 

Maya Zupnik iz Moskve za svetu misu kaže: 

„Mi pripadamo Grkokatoličkoj crkvi, ali iskustva 

vezana za svetu misu i ispovijed su podjednaka...“ 

Za ispovijed kaže: „Ispovijed je kao temeljito 

kupanje, čišćenje od grijeha, od te bolesti. 

Ona nam daje dašak svježeg zraka, dah novog 

života.“ 44 

Oleg Zupnik iz Moskve za ispovijed kaže: „Jučer 

sam ovdje imao duboko iskustvo ispovijedi. 

Razmišljao sam poslije kako nam svećenik daje 

kruh, tijelo Kristovo i hrani nas kao novorođenče, 

kao malo dijete. To je ono čemu bismo trebali 

težiti- biti djeca. Ponekad mi je jako neugodno 

otići na ispovijed. Kad idem na ispovijed osjećam 

se kao dijete koje je nešto skrivilo i koje čeka 

kaznu za svoj nestašluk, ali ipak to je jedini način 

da očistimo svoju dušu.“ 45 

Denis Kuntz sa Aljaske za svetu misu kaže: 

„Svake nedjelje redovno idem na svetu misu, 

osim kad sam spriječen bolešću.“ 46 Za ispovijed 

kaže: „Malo sam se odmakao od svete ispovijedi, 

42 Sretni ljudi - Radost za svaki dan, Svjedočanstva međugorskih 

hodočasnika, ICMM, Međugorje, 2012., str. 9. 



hodočasnika, ICMM, Međugorje, 2012., str. 

20. 

45 Isto, str. 21. 

46 Isto, str. 27. 

ali nadam se da ću uskoro i to obaviti i to baš na 

ovom hodočašću u Međugorju. Odmakao sam 

se od ispovijedi jer sam imao neka teška iskustva 

u životu koja ne mogu zaboraviti i teško mi 

je tražiti oprost za neke stvari na koje nisam mogao 

utjecati. Duboko se nadam da će Međugorje 

promijeniti te stvari u meni.“ 47 

Elizabeth Schnitzler iz Kanade za svetu misu 

kaže: „Gospa me ovdje u Međugorju dovela bliže 

Isusu i Euharistiji, bliže sakramentima. U Međugorju 

sam naučila da je sveta Misa molitva broj 

jedan. To je najvažnija molitva i središte svega.“ 

Za ispovijed kaže: „Gospa nas stalno upućuje na 

svog Sina i upućuje nas na ispovijed kako bi se 

pomirili s njenim Sinom. Za mene je to način da 

očistim svoju dušu, duh i tijelo i ispovijed mi je 

ovdje postala jako važna jer me liječi.“ 48 

Paul Schnitzler iz Kanade za svetu misu kaže: 

„Redovno idem na svetu Misu i postala mi je jako 

važna.“ Za ispovijed kaže: „Kad sam bio mlađi 

osjećao sam neugodu pri ispovijedi, ali nekako s 

Međugorjem je i to nestalo tako da mi sad ispovijed 

ne predstavlja nikakav problem. S godinama 

nekako zrelije počnete gledati na sve to i shvatite 

da se ispovijedate Bogu,a ne čovjeku koji sjedi 

ispred vas. Mislim da me Međugorje učinilo boljom 

osobom jer me dovelo bliže Bogu.“ 49 

Francesco Bulleri iz Italije za ispovijed kaže: 

„Mislim da Međugorje ima prekrasan dar, dar 

gdje se ljudi obraćaju. Gospa ima poseban plan 

s Međugorjem i kad se ovdje ispovjedim imam 

osjećam se kao da sam se ispovjedio direktno 

Isusu na poseban način. Važno je ne napustiti 

Međugorje bez ispovijedi.“ 50 

Mike Shaver iz Houstona za ispovijed kaže: 

„Na ispovijed ne idem često, ali evo baš se danas 

spremam otići i imamo pripremu prije ispovijedi 

kako bi se uspjeli što bolje ispovjediti.“ 51 

Ralph Mackie s Aljaske za ispovijed kaže: „Ispovijed 

je za mene uvijek teška, pri samoj pomisli 

se odmah unervozim i uvijek me uhvati neki 


hodočasnika, ICMM, Međugorje, 2012.,str. 

27. 

48 Isto, str. 11. 

49 Isto, str. 11. 

50 Isto, str. 15. 




strah da ne govorim sve što bih trebao reći. Teško 

je, ali uvijek osjećam tu Božju milost i Njegov 

oprost. I Gospa nas uči da idemo jednom mjesečno 

na ispovijed bez obzira kako se osjećamo, 

pa to i prakticiram i drago mi je što sam se naučio 

disciplinirati u tome.“ Za svetu misu kaže: 

„Sveta Misa je najvažnija stvar i idemo kad god 

možemo. Blažena Djevica Marija je u porukama 

rekla da bi bilo dobro da se na svetu misu ide što 

češće jer tamo primamo Njenog Sina, te je Ona ta 

koja me motivira i nadahnjuje da idem na misu 

svaki dan.“ 52 

Rozalia Starosta iz Kanade za svetu misu kaže: 

„Prije sam bila katolik samo na papiru, ali krenula 

sam svaki dan na svetu Misu, počela sam se 

redovno ispovijedati, te se uključila u molitvenu 

grupu ‘’Majčine molitve’’. Prije sam bila puna 

teorije, ali ništa od toga nisam prakticirala.“ Za 

ispovijed kaže: „Ispovijed mi je postala olakšanje, 

način da se riješim tereta kojeg ne moram 

nositi sa sobom i idem svakoga mjeseca olakšati 

svoju dušu.“ 53 

Ana Shaver iz Ekvadora za svetu misu kaže: 

„Prije sam išla na nedjeljnu misu i ponekad bih 

je preskočila i ne bih se osjećala loše zbog toga,a 

sada jednostavno moram otići.“ Za ispovijed 

kaže: „Kad sam došla u Međugorje odlučila sam 

se na svoju drugu životnu ispovijed i tada je sve 

nestalo. Kao da su svi moji grijesi i problemi 

ostali na dnu nekog mora, Isus je sve izliječio, 

sve oprostio i sve zaboravio i osjećam se zaista 

prekrasno.“ 54 

Desiree iz Londona: „Mogu reći da je ispovijed 

ovdje lijepa. Poslije ispovijedi osjećaš da je 

nešto teško otišlo iz tvoga života, prošlog života. 

To je doživljaj kada se ispovjediš u Međugorju. 

Nije isto kao u ostalim crkvama na svijetu. Ispovijed 

je ovdje za mene postala svakodnevnica. A 

sveta misa je vrhunac moga života. Kada idem 

na svetu misu teško mi je izići iz crkve. Misa je 

kako rekoh vrhunac moga života i ona je posebna 

u Međugorju. Mnoge stvari ovdje vidim 

i mogu samo jedno reći, Krist je prisutan ovdje 


hodočasnika, ICMM, Međugorje, 2012., str. 

31. 

53 Isto, str. 10. 


i to tijelom i duhom kao što je i Majka Marija s 

nama.“ 55 

Kim Beck iz Chicaga: „Još nisam bila na ispovijedi 

ali večeras idem. Sveta misa je nešto posebno. 

Osjećam prisutnost Duha Svetoga, to me 

tako pokreće. Neku večer sam bila na internacionalnoj 

misi prije koje se molila krunica, jednostavno 

ne mogu riječima opisati tu emociju i tu 

ljubav našeg Gospodina.“ 56 

Ivan Mamuša iz Novog Travnika: „Moje iskustvo 

ispovijedi u Međugorju je intenzivno. Znalo 

mi se dogoditi da me u sridu pogodi, da me 

protrese, nije baš kao na svakom mjestu. Kada 

iziđem iz ispovjedaonice osjećam se olakšano. 

Svetu misu u Međugorju proživljavam dublje, 

pogotovo kada vidim ljude iz dalekih krajeva 

svijeta.“ 57 

Theresa Sargent iz Engleske: „Sveta misa i ispovijed 

me jednostavno rasplaču. Nikada prije u 

svome životu nisam imala takvo iskustvo. Jednostavno 

padnem na koljena i plačem. Iako ne 

razumijem riječi, prelijepo je. Riječi ne moraš ni 

razumjeti, bitno je da shvatiš što se događa.“ 58 

Gospođa Livingston iz Londona: „Još nisam bila 

na ispovijedi, ali danas idem. Sveta misa je predivna. 

Jučer sam bila na američkoj misi u 12 sati. 

Predvodio je američki svećenik koji je plakao na 

oltaru i za mene je to bilo vrlo nadahnjujuće.“ 59 

N.N. iz Škotske: „Ispovijed je za mene lijep 

doživljaj. Ohrabrujuće je jer u mojoj zemlji ljudi 

ne idu na ispovijed, ali ovdje je drugačije. Sve je 

tako puno poštovanja. Za mene je sveta misa jedno 

prekrasno iskustvo. Bio sam na hrvatskoj i na 

engleskoj misi.“ 60 

Claire iz Engleske: „Sveta misa je prelijepa. 

Moram si nabaviti radio. Svaku večer ostajem na 

misi, onda molimo krunicu a imali smo i ozdravljenja 

neku večer. Ispovijed je nešto što nisam nikada 

prije osjetila kao u Međugorju.“ 61 


56 Isto 

57 Isto 

58 Isto 

59 Isto 

60 Isto 

61 Isto 

177

178 

Maity iz Irske: „Još nisam bio na ispovijedi. 

Sveta misa je fantastična. Ispovijed je nešto posebno. 

Ona je tu da te ozdravi. Ali je ispovijed 

tako posebna u Međugorju. Iskustvo svete ispovijedi 

je odlično. Toliko ljudi koji se ispovijedaju 

je prekrasno vidjeti.“ 62 

Svećenik Jason Troll iz Floride: „Kad sam 

ovdje došao prvi put, imao sam snažno i lijepo 

iskustvo ispovijedi.“ 63 

Svećenik Anthony iz Floride: „Zanimljivo je 

koliko ljudi dolazi s različitih govornih područja 

i na svim tim jezicima služi se misa dok u Indiji 

i Americi se služi samo na jednom jeziku. Ovdje 

stvarno osjetimo Božje darove. Ovo mi je prvi 

put da sam u Međugorju. Prvi dojam je dobar. 

Sveta misa mi je posebna a posebnije mi je to koliko 

ljudi u njoj uživa. Nažalost mnogi se ljudi u 

svijetu udaljuju od Crkve ali mislim da je Međugorje 

mjesto gdje bi se mnogi ljudi trebali vratiti 

Crkvi gdje i pripadaju.“ 64 

Gloria iz Engleske: „Ispovijed u Međugorju 

pojačala je moju vjeru. Uvijek sam bila katolkinja, 

cijeli život i uvijek sam sebe smatrala dobrim 

62 Isto 

63 Isto 

katolikom, ali me Međugorje dovelo na jednu 

dublju i jaču razinu vjere.“ 65 


Već je 1988. godine poznati pastoralni teolog 

iz Beča, Paul M. Zulehner proučavao fenomen 

Međugorja i zaključke objavio u predavanju 

“Medjugorje eine mystagogische Lektio”. Glede 

slavljenja sakramenata i ukupnoga pastoralnog 

rada u Međugorju on je kazao da sve, zapravo, 

vodi do središta vjere. Osobito mu je bilo radosno 

iskustvo u kojem je zamijetio da se ljudi tu 

pridižu, da im se vraća nada u život, te da se 

uzdignute glave vraćaju kući. Kroz njih je prepoznao 

plodove Duha, a gdje god Duh djeluje, 

tu je Crkva nazočna, jer Božja je nakana podizati 

čovjeka. Upravo to potvrđuju i ova iznesena 

svjedočanstva. Možda je upravo dobro, svakom 

čitatelju prepustiti prosudbu onoga što iskustva 

govore. A to je i bila nakana ovoga iznošenja 

svjedočanstava. 

64 Isto 

65 Isto 


Fra Bože VULETA 

Hodočašća Gospi Sinjskoj i 

evangelizacija – stanje i perspektive 

vetište Čudotvorne Gospe Sinjske ima tri 

stoljeća dugu prošlost. Začinje se u prijelomnim 

vremenima oslobađanja od vladavine 

osmanskoga carstva. Iz vremena samih početaka 

mogu se istaknuti dva važna čimbenika za to 

Svetište. Gospina slika koja se štuje u Svetištu u 

Sinju donesena je iz susjedne Bosne, točnije iz 

Rame, iz franjevačkoga samostana na Šćitu 1687. 

godine. Naime, tada su fratri i narod iz srednje 

Bosne, Duvanjskoga i Livanjskog polja naselili 

prethodne godine oslobođenu Sinjsku krajinu. 

Drugi važni događaj za štovanje Gospine slike i 

za Svetište u Sinju jest obrana Sinja od pokušaja 

osmanlijske vojske da ga ponovno osvoji 1715. 

godine. Obrana se dogodila u čudesnim okolnostima. 

Mali broj branitelja (oko 700) uspio se 

oduprijeti nadmoćnoj osmanlijskoj vojsci (40.000 

do 60.000 vojnika). Uspjeh obrane pripisali su 

Božjoj pomoći koju su branitelji i narod izmolili 

pred slikom Majke od milosti, kako se tada nazivala 

slika Gospe Sinjske. 

Čuvarica pamćenja 

Izgleda da je vjera u Božji zahvat po Marijinu 

zagovoru u tom događaju bila nedvojbena i čvrsta. 

Ishod toga događaja – kojem je simbol bila 

i ostala Gospina slika – postao je temeljni čimbenik 

oblikovanja identiteta stanovništva koje, 

doseljeno s različitih strana, nije imalo gotovo 

ništa zajedničkoga, osim sumnjičavosti mletačkih 

vlasti. 

Kako je ishod rata pod Sinjem imao velik 

značaj za cijelu Dalmaciju i osnažio daljnji proces 

oslobađanja Bosne i Hercegovine, puk je u 

tim područjima također prihvatio pobožnost 

prema Gospi Sinjskoj. Osim toga, u Gospinu sliku 

pohranjeno je pamćenje iz kojeg je živjela povezanost 

naroda u Cetinskoj krajini s narodom 

iz Bosne, i obrnuto. 

To su neki od čimbenika koji su u samim temeljima 

hodočasničke tradicije Gospi Sinjskoj. 

GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. S 

Iz novijega vremena treba istaknuti vrlo značajan 

događaj iz 1965. godine. Naime, tada se 

obilježavala 250. obljetnica oslobođenja Sinja. 

Bio je to prvi veći javni skup vjernika u ondašnjoj 

komunističkoj Jugoslaviji (i prvo misno slavlje 

izvan crkvenoga prostora). Slavlje je predvodio 

kard. Franjo Šeper. Možda je presudan bio karakter 

tradicije hodočašća Gospi Sinjskoj da je u 

to vrijeme neprijateljskoga odnosa prema Crkvi 

taj skup uspio i ostao kao pečat svjedočanstva 

privrženosti naroda vjeri i Crkvi. Sudionici tog 

slavlja pamte riječi splitsko-makarskoga nadbiskupa 

dr. Frane Franića upućene kard. Šeperu: 

„Kardinale, vidite, narod je uz nas!“ Važnost 

toga događaja ilustrira i jedna zgoda iz slavlja 

300. obljetnice dolaska Gospine slike i naroda 

iz Rame. Bilo je to 1987. godine. Dakle, samo tri 

godine prije početka demokratskih promjena, 

vlasti nisu dopustile sinjskom Autoprijevozu da 

iznajmi autobuse za Ramu u kojima su vjernici 

pratili Gospinu sliku, koja je tada prvi put iznesena 

izvan Sinja. 

Hodočašća u Sinj 

Čudesna obrana Sinja 1715. godine dogodila 

se upravo na svetkovinu Velike Gospe. Kako se 

ta svetkovina intenzivno slavila i prije i poslije, 

njezina proslava u Sinju uvijek je bila prigodom 

da se osvježe povijesna pamćenja. To je davalo 

snažno obilježje samoj tradiciji hodočašća Gospi 

Sinjskoj. To je na svoj način odredilo i vremenski 

okvir hodočašća. Najveći broj hodočasnika dolazio 

je i još uvijek dolazi u Sinj upravo o svetkovini 

Velike Gospe. 

Međutim, poboljšane komunikacijske veze 

omogućile su da sve veći broj štovatelja izvan 

Cetinske krajine dolazi i tijekom cijele godine. To 

se prvenstveno odnosi na Split i njegovo okolicu 

od Omiša do Trogira. Na povećanje broja hodočasnika 

u Svetište u Sinju ipak je najviše utjecao 

i utječe fenomen Međugorja. Posebno inozemna 

179

180 

hodoćašća Gospi Sinjskoj treba pripisati gotovo 

isključivo hodočašćima u Međugorje. Svetište 

Gospe Sinjske nema baš nikakve programe 

promidžbe hodočašća. Sve se događa sasvim 

spontano. To ipak ne znači da određena vrsta 

promidžbe ne bi bila od pomoći i poticaj brojnim 

hodočasnicima. 

Treba još istaknuti da velik broj hodočasnika 

Gospi Sinjskoj doslovno hodo-časti, tj. dolazi 

pješice. Velika skupina hodočasnika pješaka dolazi 

u nedjelju prije Velike Gospe u organizaciji 

Splitsko-makarske nadbiskupije. To je hodočašće 

poznato kao tradicionalno hodočašće mladih 

(gotovo 30 godina). Oni se večer prije okupljaju 

u Svetištu Gospe od Otoka u Solinu, slave sakramente 

ispovijedi i euharistije, a potom noću 

hodočaste u Sinj. Isti dan dolaze hodočasnici i 

s drugih strana, ali ne u tako veliku broju. Za 

samu svetkovinu Velike Gospe sa svih strana 

dolazi velik broj hodočasnika pješaka. Sve je veći 

broj manjih skupina ili pojedinaca koji pješice 

hodočaste iz Zagreba, Sarajeva, srednje Bosne, 

Dubrovnika, itd. Veliki broj hodočasnika pješaka 

hodočasti desetljećima; mnogi od njih neizostavno 

svake godine, počevši od djetinjstva. 

Na temelju evidencije proteklih pet godina 

u Svetištu su prosječno godišnje registrirane 

263 skupine hodočasnika (prosječno pedesetak 

u jednoj skupini), više od 13.000 hodočasnika. 

Može se pretpostaviti da tom broju treba pribrojiti 

više od 20% neregistriranih skupina. U 

knjizi izloženoj za upis hodočasnika pojedinaca 

prosječno se godišnje upiše 2.500 hodočasnika. 

Može se pretpostaviti da je među njima velik 

broj obitelji, a u knjigu se upiše samo jedan član. 

Osim toga, imajući u vidu da je praksa upisivanja 

uvedena tek prije pet godina i da su navike 

upisivanja inače vrlo slabe te da velik broj hodočasnika 

uopće ne primijeti knjigu za upis (ona je 

izložena u crkvenom predvorju), može se pretpostaviti 

da se u knjigu ubilježi manje od 10 % 

hodočasnika. Kad se sve to uzme u obzir, može 

se zaključiti da je broj pojedinačnih ili obiteljskih 

hodočašća tijekom godine višestruko veći, možda 

i deseterostruko. O svetkovini Velike Gospe, 

što znači tijekom devetnice i tjedan dana poslije 

same Svetkovine, prema slobodnim procjenama 

u Svetište dođe oko 200.000 hodočasnika. 

Marijinim evanđeoskim stopama 

Što se pak tiče hodočašća Gospi Sinjskoj i 

evangelizacije, ne postoji poseban program koji 

bi isticao tu dimenziju hodočašća. Ona je prisutna 

u onoj mjeri u kojoj hodočašće kao takvo i 

njegovi tradicionalni sadržaji mogu biti u službi 

evangelizacije. U postojećim hodočašćima Gospi 

Sinjskoj, od kojih većinu možemo nazvati masovnim 

hodočašćima, bude određen broj rubnih 

kršćana, agnostika, inovjeraca. Ona znakovitost 

i snaga koju hodočašće ima na antropološkoj ra- 



zini sve sudionike čini prijemljivijima za radosnu 

vijest. 

Posljednjih dvadeset godina, zahvaljujući 

mogućnosti ozvučenja čitave staze kojom prolazi 

procesija koja traje sat i pol, stvorena je mogućnost 

aktivnoga sudjelovanja svih sudionika. Naime, 

naizmjence se čitaju biblijski tekstovi koje 

prate prigodni poticaji na razmišljanje, pjesme i 

molitve. Taj se prostor može koristit i za ciljane 

teme evangelizacije ili re-evangelizacije. 

Zapravo, imajući u vidu hodočasničku populaciju 

u Svetište Gospe Sinjske, primjerenije je 

hodočašća staviti u odnos s re-evangelizacijojom 

nego sa samom evangelizacijom. Respektirajući 

njihovu duboku tradiciju i tradicionalistički pristup, 

hodočašća u ovom sve više sekulariziranom 

i materijaliziranom svijetu mogu biti dobar 

medij re-evangelizacije. Što se više događa otuđenost 

čovjeka od duhovnih vrednota, čovjek je 

sve bliže rubovima smisla koji projicira u materijalne 

vrjednote. Dok jednima kroz pukotine 

kulta tijela sve više curi životni smisao, drugi u 

nezaustavljivim utrkama sa životom posve zanemaruju 

svoj i duh i tijelo. Među takvima je u 

našem narodu statistički gledano najveći broj 

deklariranih vjernika. S tih rubova smisla materijalnih 

vrijednosti, čovjek se mora uputiti na 

daljnje traženje. Mnogim takvima hodočašće se 

ukazalo i ukazuje ne samo kao znak već i medij 

njihova traženja. Ona u mnogima mogu pobuditi 

i pobuđuju onaj poklad radosne vijesti koji su 

na različite načine primili u svojoj prošlosti. 

Potrebe i mogućnosti 

U onoj mjeri u kojoj se gore navedene pretpostavke 

čine ili pokazuju točnima potrebno je 

prilagođavati hodočasničku ponudu. Bez obzira 

hoće li hodočašća Gospi Sinjskoj zadržati 

svoju periodičnu masovnost i snagu tradicije, 

potrebno je razmišljati o hodočasničkoj ponudi 

i za one koji nisu dio te mase i za one koji će se 

zbog raznoraznih razloga izdvojiti iz nje. Za to je 

između ostaloga potrebna viševrsna infrastruktura. 

Vjerujem da će se u tom kontekstu koristiti 

i već započeta pješačka Hodočasnička staza Gospi 

Sinjskoj, ponajprije iz Solina i od Rame preko 

Tomislavgrada i Livna (a potom i iz drugih pravaca 

uključujući Trsat, Mariju Bistricu i Među- 

gorje). Ona bi mogla privući tražitelje s rubova 

smisla vlastitih životnih vrjednota. Drugima bi 

pak mogla znatno produžiti „hodočasničku sezonu“. 

Onim rubnima ili pak agnosticima koji 

su u traženju smisla ili onima zaokupljenima 

rekreacijom bez religijskih sadržaja, ukoliko se 

Svetište nalazi na njihovu rekreativnom putu, ili 

u nekim okolnostima postane odredištem, može 

se dogoditi neočekivano otkriće religioznoga. 

Samim tim nameće se potreba hodočasničkih 

odmorišta i svratišta. Naravno da se takva mjesta 

prvenstveno očekuju uz crkve duž tih staza. 

Pri samom pak Svetištu poželjno je imati smještaj 

za one koji se u Svetištu žele zadržati koji 

dan više. Samim se time nameće potreba ponude 

odgovarajućih duhovnih sadržaja. To je nešto 

što za Svetište Gospe Sinjske nije samo plan, već 

i skromna mogućnost i praksa – makar zasada 

rijetka. To otvara veći prostor i mogućnosti različitim 

oblicima (re)evangelizacije. Iziskuje i 

pruža mogućnosti za nasušnu potrebu duhovne 

obnove naše redovničke zajednice. Pripremanje 

za primjeren prihvat hodočasnika vodi na 

hodočašće vlastitom dušom. Pokreće pojedinca 

s „posjeda“ duhovnih vrjednota i čitavu redovničku 

zajednicu s njezina „veleposjeda“. Pokreće 

s „mjesta“ trajnog boravka i uvodi u status 

„putnika i pridošlica“ na ovom svijetu. Čini nas 

suputnicima „u radosti i tjeskobi“ u „žalosti i 

nadi“ s našim suvremenicima na njihovu hodočasničkom 

traženju – suputnicima, supatnicima 

i zajedničarima nade. To je veliki izazov redovničkoj 

zajednici. S jedne strane da se pojedinci i 

zajednica „upute“ na hodočašća prostranstvima 

vlastitoga duha i duše. S druge pak strane da i 

svoje poslanje žive dinamično, hodočasnički kao 

suputnici hodočasničkoga naroda. 

Sve to, naravno, ne treba biti i ne smije se nametati 

kao alternativa postojećoj praksi. Naprotiv, 

naša redovnička zajednica treba trajno imati 

u vidu važnost duboko ukorijenjene tradicije. 

Treba se trajno skrbiti za veliku potrebu hodočasnika 

za sakramentom ispovijedi stavljajući 

na raspolaganje što veći broj braće za dijeljenje 

sakramenta ispovijedi u najfrekventnijim prigodama. 

Potrebno je još naglasiti da ni jedno svetište 

drugom nije ugrožavajuća konkurencija. Naprotiv. 

To nama u Sinju potvrđuje iskustvo u posljednja 

dva desetljeća. 

181

182 

Fra Ivan MATIĆ 

Franjevački hod u službi evangelizacije 

mladih 

Uvod 

Povijest ”Franjevačkog hoda“ počinje 1980. 

godine u Italiji, u toskanskoj Franjevačkoj 

provinciji Reda manje braće, kada jedna grupa 

mladih franjevaca organizira prvi put takvo hodočašće 

na kojem sudjeluje stotinjak mladih. Želja 

im je bila da pješice prođu onaj dio puta koji 

je i sam sveti Franjo često prolazio: od La Verne 

do Asiza. 

Nakon toga, u godinama koje su slijedile, i 

druge franjevačke provincije iz Italije pridružuju 

se u organizaciji takva hodočašća, tako da se 

i broj mladih sudionika na Franjevačkom hodu 

stalno povećavao. 

Od tada pa sve do danas ta vrsta hodočašća 

bit će za mnoge mlade jedno novo i duboko 

iskustvo rasta u vjeri, zajedništvu i prijateljstvu, 

iskustvo koje se temelji na Evanđelju. 

To iskustvo Franjevačkoga hoda ponavlja se 

svake godine u periodu od 25. srpnja do 4. kolovoza 

i duboko je povezano s Porcijunkulskim 

oprostom koji se slavi 2. kolovoza uz blagdan 

Gospe od Anđela. Taj blagdan, i potpuni oprost 

koji se može dobiti toga dana, jest i cilj tog hodočašća. 

Milosrđe i milost koju mladi osobno dožive 

u susretu s otajstvom Božje ljubavi i praštanja 

na tom hodočašću najbolji je dar koji primaju, a 

isto tako i zadaća da u svom životu pretoče to 

iskustvo kroz vlastito svjedočanstvo u njihovu 

poslanju u Crkvi i svijetu. 

Na tom su hodočašću gotovo redovito sudjeluju 

i franjevci i mladi iz drugih zemalja. Zahvaljujući 

tom iskustvu, a neovisno o tom projektu 

i terminima koji su se razvili u samoj Italiji, u 

nekim se je zemljama započelo s organizacijom 

takve vrste hodočašća za mlade, kao što imamo 

primjer u Svetoj Zemlji, Siriji, Egiptu i sl. Naravno, 

sam program i duljina Hoda varira ovisno o 

samoj organizaciji. 

Franjevački hod i 

Franjevačka mladež 

Na tom hodočašću u Italiji sudjeluje i veliki 

broj članova Franjevačke mladeži, no s obzirom 

na to da je sama organizacija Hoda povjerena 

braći franjevcima koji rade u pastoralu zvanja 

i pastoralu mladih, vijeća Franjevačke mladeži 

nisu direktno uključena u organizaciju, osim nekih 

članova koji se osobno uključuju i pomažu 

braći franjevcima. 

Što se tiče naše stvarnosti, iskustvo sudjelovanja 

na Franjevačkom hodu sastavni je dio povijesti 

i nastanka Franjevačke mladeži na ovim 

našim prostorima. Naime, godine 1992. nas 

nekolicina franjevaca iz Hrvatske franjevačke 

provincije sv. ćirila i Metoda, zajedno s jednom 

malom grupom mladih, sudjelovali smo na Franjevačkom 

hodu kao gosti Franjevačke provincije 

iz pokrajine Marche u Italiji te smo na taj način 

i sami mogli kroz to novo iskustvo i zajedništvo 

doživjeti ljepotu i bogatstvo takve vrste hodočašća 

i evangelizacije mladih. 

Ubrzo nakon toga, u prosincu 1992. nastaje 

Franjevačka mladež (Frama), koja se počinje 

okupljati u Samostanu sv. Franje na zagrebačkom 

Kaptolu, a već sljedeće godine, u ljeto 1993., 

organizirali smo i prvi Franjevački hod u Hrvatskoj. 

To je vrijeme i Domovinskoga rata te je zbog 

toga i to hodočašće imalo još jedan dublji motiv 

i dodatnu dimenziju, a to je ona pokornička koja 

se kroz molitvu i žrtvu, koju u sebi nosi takva 

vrsta hodočašća, usmjeravala na duboki vapaj i 

želju da se konačno dogodi mir, sloboda i neovisnost 

naše domovine. U isto vrijeme to je bila i 

naša zajednička molitva za sve one koji su trpjeli 

strahote rata, progonstva i izbjeglištva, a na poseban 

način za sve one koji su dali svoj život za 

slobodu. 

Za sve nas iskustvo Franjevačkoga hoda bilo 

je i jedno potpuno novo iskustvo. Shvatili smo 



da se kroz to iskustvo hodočašća otvora nova 

mogućnost i novi način u evangelizaciji mladih. 

Nakon hodočašća po Hrvatskoj Hod smo 

završili u Asizu, u zajedništvu i radosti s mnoštvom 

drugih mladih koji su isto tako u tom periodu 

sudjelovali na Hodu po Italiji. To je iskustvo 

za sve nas sudionike bio jedan novi zanos i doista 

novi početak u radu s mladima, osobito u 

radu s Franjevačkom mladeži. 

Kako se širila i razvijala Franjevačka mladež 

tako se i s vremenom broj sudionika na samom 

hodočašću povećavao iz godine u godinu, a samim 

tim su se i stvarali neki novi okviri u organizaciji 

i sudjelovanju na Hodu. 

S obzirom na to da je sudjelovanje na Hodu 

bio sastavni dio formacije novih članova Frame, 

a osobito je to vrijedilo za one koji su polagali 

svoja obećanja u Frami, polako se išlo na to da na 

svakom Hodu sudjeluju mladi iz različitih bratstava 

Frame, na poseban način novih bratstava 

koja su nastajala u tom periodu. Naravno, to nije 

isključivalo sudjelovanje i ostalih mladih koji su 

bili zainteresirani za takvu vrstu hodočašća, ali 

svakako najviše je uvijek bilo članova Frame. 

Kroz novu organizaciju koja je uslijedila u 

Frami, nakon regionalizacije 2005. godine, i 

sama organizacija Hoda polako prelazi okvire 

naših provincijskih struktura i počinje se organizirati 

najprije na nacionalnoj razini, a kasnije po 

područjima Frame uz pomoć njihovih duhovnih 

asistenata. 

Na taj je način Frama Hrvatske, prepoznajući 

iskustvo Hoda kao nešto specifično za njezin 

identitet i povijest, na svojoj Nacionalnoj skupštini 

2008. odlučila da će se u buduće koristiti i 

novim nazivom za to hodočašće: „Hod Franjevačke 

mladeži“. 

U tom kontekstu treba istaknuti i to da je i 

Frama iz bosanskog područja, prvi put 2011. godine, 

organizirala svoj vlastiti Hod po Bosni, a 

zatim su se pridružila svim sudionicima u Asizu 

na slavlju Porcijunkulskog oprosta uz blagdan 

Gospe od Anđela. 

Danas, nakon gotovo 20 godina Frame, možemo 

samo biti zahvalni Bogu za sve milosti koje 

su mnogi mladi primili i ugradili u svoj vlastiti 

život upravo zahvaljujući ovom jedinstvenom 

iskustvu hodočašća. 

Evanđelje u središtu Hoda 

Svako iskustvo Hoda duboko je prožeto radosnom 

viješću Evanđelja; ono jest središte, smisao 

i cilj ovog hodočašća. Evanđelje kao život i 

istina, Evanđelje kao blizina Božja, kao svjetlo na 

putu, u konačnosti Evanđelje – kao osoba, Isus 

Krist, utjelovljena Božja Riječ. On je Radosna 

vijest koja je kadra promijeniti srce i preobraziti 

život. On je početak, središte i cilj svakoga 

Hoda. On je onaj najvažniji smisao zbog kojega 

se organizira i sudjeluje na Hodu. Susresti Krista 

i živjeti Krista, to je svrha i cilj Hoda. 

To je upravo iskustvo koje se događa mladima 

na tom hodočašću, ono se događa kroz molitvu, 

sakramente, hod, šutnju, u zajedništvu i prijateljstvu, 

kroz pjesmu i ples, kroz govor ili šutnju 

brata i sestre, kroz dobrotu ljudi koje mladi 

susreću na putu, kroz čudesnu providnost Božju 

koja nikada ne manjka, kroz ljepotu prirode koja 

nam progovara o Stvoritelju i sl. 

To je ono što se u konačnosti može i čuti od 

mladih na kraju svakog Hoda, kada mladi jedni 

drugima svjedoče sve ono što su doživjeli na hodočašću 

i kako su upravo u malim svakodnevnim 

stvarima otkrivali Božju prisutnost i njegovu 

čudesnu ljubav. 

Zahvaljujući tom iskustvu, mnogi mladi otkrili 

su potpuno novi smisao u svom životu, 

novu snagu u prihvaćanju i nošenju svoga vlastitog 

križa, nove mogućnosti u svom aktivnu 

sudjelovanju u životu Crkve i društva, a mnogi i 

svoj životni poziv. Mnogi se nakon Hoda još aktivnije 

uključuju u život i poslanje bratstva Frame 

kroz različite inicijative koje su nadahnute 

Evanđeljem. 

Sve nam to govori da je iskustvo Hoda duboko 

iskustvo življenja Evanđelja, osobno i u zajedništvu, 

u susretu s Bogom, s ljudima i s cijelom 

prirodom. Svaki je dan na Hodu prožet riječju 

Božjom. Od ranih jutarnjih sati pa sve do odlaženja 

na večernji počinak Božja riječ je ta koja prati, 

podupire, hrabri i vodi mlade hodočasnike. 

Program Hoda 

Evo nekoliko riječi o onim najvažnijim dijelovima 

koje sadrži program svakoga Hoda. 

Može se reći da već od samog početka najave 

i pripreme započinje Hod. S jedne strane mladi 

183

184 

se počinju pripremati po svojim zajednicama 

kroz susrete u kojima razgovaraju i dogovaraju 

pojedinosti o samoj pripremi i sudjelovanju na 

Hodu, dok s druge strane oni koji su odgovorni 

za organizaciju dogovaraju rutu Hoda i sve ono 

što je potrebno za samu pripremu i logistiku. 

Tu su svakako susreti i dogovori sa župnicima 

po čijim će župama mladi prolaziti, s gvardijanima 

samostana, ravnateljima škola u kojima 

će boraviti, i svi drugi detalji povezani s kuhinjom 

i prehranom, vožnjom i prebacivanjem 

osobnih stvari mladih i sl. Sve je to na neki način 

već početak Hoda, a iznimno je važno za dobru 

pripremu i ostvarenje samog programa Hoda. 

Tu se uvijek vodi računa da se susretnu i mjesni 

biskupi, franjevački provincijalni ministri i dr. 

Svaki Hod ima svoju temu i za svaku od njih 

se priprema posebna knjižica koju mladi dobivaju 

na početku Hoda, a u njoj se nalaze tekstovi dnevnih 

čitanja, molitava, meditacija, pjesama, tekstovi 

iz spisa svetog Franje i Klare, informacije o hodočasničkim 

mjestima koja se obilaze na Hodu i 

mnoge druge informacije koje pomažu mladima 

da se što bolje uključe u program Hoda. 

U organizacijskom smislu uvijek je važno 

pripremiti i radne skupne u kojima će mladi 

raditi ili posluživati tijekom Hoda u različitim 

službama koje će im biti povjerene, od pripreme 

za liturgijska slavlja, posluživanja u kuhinji i za 

vrijeme objeda pa do čišćenja prostorija i prostora 

u kojima borave. Kroz takve službe mladi u 

zajedništvu otkrivaju ljepotu služenja u ljubavi 

braći i sestrama, što je jedna od temeljnih evanđeoskih 

vrlina. 

Rad u skupinama jest i mjesto u kojima mladi 

zajedno promišljaju o temama pojedinog dana 

ili pak zajedno meditiraju neke tekstove Svetoga 

pisma koji su im povjereni. Nakon toga često se 

događa da se u plenumu predstavljaju skupine 

te se tu može vidjeti kako mladi znaju vrlo kreativno 

predstaviti neke evanđeoske vrednote. 

Ono što je isto tako vrlo lijepo i znakovito 

na svakom Hodu jesu iskustva susreta s ljudima 

koje mladi susreću po raznim gradovima i 

selima kroz koje prolaze. Kroz te susrete mladi 

otkrivaju i dublje značenje poslanja u naviještanju 

i propovijedanju Evanđelja, a u isto vrijeme 

važnost osluškivanja ljudi koje susreću na Hodu. 

Na taj način upoznaju bolje i mjesta kroz koja 

prolaze, njihovu povijest, situacije u kojima ljudi 

žive i djeluju i sl. 

Sakramenti i molitva 

Euharistija je u središtu svakoga dana Hoda, 

i to ne samo za mlade hodočasnike nego i za sve 

one koji s njima sudjeluju na svetoj misi, a mogu 

to biti vjernici određene župske zajednice u kojoj 

se hodočasnici zaustavljaju ili zajednica vjernika 

koja se okuplja oko franjevačkih ili drugih redovničkih 

samostana i crkava. 

To je ujedno i mogućnost da se mladi prije ili 

nakon mise upoznaju sa životom određene zajednice, 

a isto tako i sami vjernici mogu upoznati 

mlade, čuti njihovo iskustvo Hoda i, naravno, 

uzajamno mogu podijeliti svoje vlastito svjedočanstvo 

vjere. 

Pokorničko je bogoslužje isto tako sastavni 

dio programa po kojem se mladi pripremaju za 

slavljenje sakramenta pomirenja, a samim tim i 

za potpuni oprost koji će slaviti uz blagdan Gospe 

od Anđela u Asizu na kraju njihova hodočašća. 

Na dan kada se slavi pokorničko bogoslužje 

mladi su pozvani da se na neko vrijeme povuku 

u samoću i šutnju te se na taj način, svi oni koji 

žele, pripreme i na svetu ispovijed. 

Liturgijska molitva časoslova, obično jutarnje 

i večernje molitve, sastavni su dio Hoda. Uz 

jutarnju molitvu obično ide i kratka meditacija 

koja pomaže mladima da se usredotoče na temu 

dotičnog dana, a samim time i na poniranje u 

svoju vlastitu nutrinu i prihvaćanje onih evanđeoskih 

vrijednosti o kojima se razmišlja. 

Tu su onda i različite pobožnosti koje se svakodnevno 

izmjenjuju, a jako puno pomažu mladima 

da rastu u vjeri, od molitve krunice, križnoga 

puta, euharistijskog klanjanja i sl. Sve su to 

zapravo poticaji na onaj nutarnji hod koji treba 

svaki vjernik proći, hod u kojem se trebamo susresti 

sa živim Bogom u vlastitu srcu. Samo kroz 

to i takvo iskustvo možemo govoriti o pravom 

hodočašću. 

Franjinim stopama 

Hod je izrazito franjevačko iskustvo hodočašća. 

Po primjeru sv. Franje mladi žele doživjeti 

što znači prepustiti se Božjoj providnosti i iz 

dana u dan živjeti od nje. Žele iskusiti jednostavnost, 

malenost i siromaštvo koje je tipično 

za franjevački oblik života. Žele iskusiti što znači 

živjeti kao braća i sestre, živjeti bratstvo. Žele 



doživjeti blizinu i ljubav Božju onako kako su je 

doživljavali sv. Franjo i sv. Klara. 

U tom kontekstu dolazak u Asiz, rodni grad 

svetoga Franje, prolazak kroz ulice i svetišta koja 

su obilježena prisutnošću i svetošću Franje i Klare, 

za mnoge je mlade najjače iskustvo koje će 

ponijeti s tog hodočašća. 

Susret na Trgu sv. Marije Anđeoske, prolazak 

kroz Porcijunkulu zajedno s drugim mladima, 

radost koja se osjeća u tim trenucima kada se 

zajedno slavi i pjeva i kada se zajedno moli za 

potpuni oprost, ostaju zauvijek duboko u srcu 

mladih kao jasan i konkretan znak Božje ljubavi 

i blizine. 

Obilazak i molitva u Bazilici sv. Franje i Svete 

Klare, na njihovim grobovima, prolazak kroz 

samostan Svetog Damjana, posjet Rivotortu i 

Carcerima, trenuci su koji se duboko urezuju u 

srca mladih. Zatim slavlje polnoćke u Grecciu, 

obilazak Fonte Colomba, La Verne, još su veći 

poticaji mladima da s još većim zanosom žive i 

nasljeduju Isusa Krista po primjeru sv. Franje. 


Povratak kući uvijek je nekako ispunjen nostalgijom 

za svim onim trenucima koji se dožive 

na Hodu. No to je upravo i trenutak kada se vraćamo 

na ono pravo hodočašće, hodočašće života. 

Svakodnevni život, sa svakodnevnim radostima 

i žalostima, jasnoćama i sumnjama, vjerom i nevjerom. 

Hod mladima želi upravo to pokazati, potaknuti 

ih da ono što su iskusili na Hodu bude 

škola za njihov svagdašnji život. Iako se na 

Hodu puno toga događa u vrlo kratku vremenskom 

razdoblju, ukupno desetak dana, ipak to 

iskustvo može otkriti mladima puno onoga vezanog 

za svagdašnje životno hodočašće, sa svim 

njegovim svijetlim i tamnim trenucima. 

Iskustvo Hoda je na neki način i ponovni 

poziv mladima na novi početak, na jednu novu 

misiju, a to je naviještati Radosnu vijest svima, 

iz dana u dan, riječju i životom, kroz svagdašnje 

životne situacije, duboko svjesni da nisu sami na 

tom putu. 

To im hodočašće pomaže da iznova otkriju 

svoje mjesto u Crkvi (kao zajednici, kao bratstvu). 

Ono im pomaže da na još dublji način 

shvate otajstvo Crkve u njezinu poslanju u svijetu 

i dubinu Isusovih riječi koje upućuje svim 

svojim učenicima:“Idite po svem svijetu i naviještajte 

Evanđelje” (Mt 28,19; Mk 16,15). 

185

186 



SADRŽAJ 

Uvodnik upravitelja Svetišta .............................................................................................. 00 

Propovijed nadbiskupa Barišića ......................................................................................... 00 

Propovijed nadbiskupa Eterovića ......................................................................................... 00 

Novo zdanje u Svetištu – klaustar ......................................................................................... 00 

U VJERI NAS PODRŽI DA SLIJEDIMO KRISTA 

Započelo je to godine 1982. (I. Ugrin) .................................................................................... 17 

Krunica u Domovinskom ratu (S. Burilović) .................................................................... 24 

Marija i euharistija (J. Šimunović) ......................................................................................... 28 

Svjedočanstvo o ozdravljenju (M. Jukić) ............................................................................... 31 

U MUCI LJUTOJ SLATKA NADO 

Vrjednovanje i pastoral hodočašća (J. Šimić) .................................................................... 35 

Isusovo prvo hodočašće u Jeruzalem (M. Modrić) ........................................................... 37 

DJECU SVOJU UPRAVLJAJ SVE DO VRATA RAJA 

Praštanje i pomirenje nije isto (fra F. Prcela) .................................................................... 43 

Moć pamćenja (J. ćurković-Nimac .................................................................................... 47 

Povijest zaborava (B. Petrušić) .............................................................................................. 52 

Pamćenje zla i René Girard .............................................................................................. 56 

Bilo jednom davno (M. Jurešić) .............................................................................................. 58 

Teološko promišljanje sinjske bitke (J. Hrgović) ............................................................... 64 

Srce pamti, srce ne zaboravlja (M. Poljak) ......................................................................... 69 

Pamćenje u obitelji (S. Lice) ............................................................................................. 73 

Po čemu pamtimo sliku Gospe Sinjske (I. Poljak) ............................................................... 75 

I SAD U BORBI NAROD JE TVOJ 

Vjernik i kriza (fra Š. Marasović) ........................................................................................ 79 

Odgoj i obrazovanje za rad i poduzetništvo (D. Čengić) ............................................... 87 

Kreposti međureligijske duhovnosti - između povjerenja i opuštenosti (A. Kristić) ..... 90 

Nedjelja – za kršćane ili za sve ljude? (N. Šimac) ............................................................... 94 

187

188 

POMOGLA TI SI SVOME PUKU 

Sinj na razmeđi kršćanstva i islama između 1513. i 1715. Godine (I. Šabić) ................. 97 

Preobrazbe pročelja crkve Gospe Sinjske (D. Bilić) .......................................................... 104 

Svetište Majke Božje od Milosti u Šijani kod Pule (S. Trogrlić) ...................................... 110 

U SJENI SVETIŠTA GOSPE SINJSKE 

O. fra Ivan Marković, pisac i Gospin štovatelj (fra S. Čovo) ................................................ 115 

Udruga Cjelovit život – Živahna dvogodišnja djelatnost (T. Kodžoman-Križanac) ........ 120 

Klape Gospi Sinjskoj – Festival marijansko-duhovne klapske pjesme ........................... 124 

Fond Gospe Sinjske – Izvještaj o darovateljima i korisnicima ........................................... 126 

Otajstva Marijina pohođenja (fra D. Runje) ......................................................................... 129 

PRILOG – RADOVI SA SKUPA „HODOČAŠĆE U SLUŽBI EVANGELIZACIJE“ 

Dr. sc. fra Stjepan Duvnjak: Hodočašća u otačkom razdoblju ........................................... 135 

Dr. sc. fra Ivan Šarčević: Hodočasnikova pitanja ............................................................... 143 

O. Zvonko Martić: Međureligijski dijalog i ekumenizam 

u marijanskom svetištu u Olovu .......................................................... 152 

Fra Miroslav Modrić: Hodočastiti u Svetu Zemlju s ciljem povratka evanđelju ........... 166 

Dr. sc. fra Miljenko Šteko: Sakrament pomirenja 

i slavlje euharistije iz iskustva hodočasnika u Međugorju ................ 170 

Fra Bože Vuleta: Hodočašća Gospi Sinjskoj i evangelizacija – stanje i perspektive ....... 179 

Fra Ivan Marić: Franjevački hod u službi evangelizacije mladih ...................................... 182 


1. VIGILIJA, 14. kolovoza 

8.00 – sv. misa na Gospinu Gradu 

VELIKA GOSPA, SINJ 2012. 

8.30 – početak cjelodnevnog euhar. klanjanja na Gospinu Gradu 


18.00 – sv. misa na Trgu dr. F. Tuđman – predvodi fra Ivan Šarčević 

22.00 – molitveno bdijenje na Gospinu Gradu – predvodi fra Ante Čovo 

2. SVETKOVINA VELIKE GOSPE, 15. kolovoza 

4.00 – sv. misa zornica (u Svetištu) 

5.00–8.00 – sv. mise u Svetištu (svakih pola sata) 


9.30 – procesija i svečana sv. misa na Trgu dr. F. Tuđmana 

– predvodi mons. Marin Barišić, nadbiskup 


18.00 – večernja sv. misa na Trgu dr. F. Tuđmana 

– predvodi fra Joško Kodžoman, provincijal 

ISPOVIJEDANJE U SVETIŠTU 

U devetnici: 6.30–12.00 i 17.00– 20.00 

Na Svetkovinu: cjelodnevno ispovijedanje (3.00– 22.00) 

MISA ZAHVALNICA NA GOSPINU GRADU: 16. kolovoza u 7.00 

MISA I POSVETA DJECE GOSPI SINJSKOJ: 19. kolovoza u 18.00

Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?