Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

4
poslovima, s karijerama pred nama… Neki su naši poznanici skoro sa žaljenjem nad
nama komentirali činjenicu da ćemo, eto, imati četvero djece… Oni u tome vide samo
patnju i odricanje od ovozemaljskih blagodati. Djeca su najčešće smetnja u maksimalnom
uživanju u istima.
Naše su životne vizije i prioriteti posloženi ipak malo drugačije. Neizmjerno je
bogatstvo koje imamo slušajući dječji smijeh, pitanja i razgovore, prolazeći s njima
dane odrastanja i nikakva druga ovozemaljska blagodat se s time ne može mjeriti.
Svakodnevno zahvaljujemo Bogu na daru djece…”
Ovo je stvarna himna Lijepoj našoj! U ovom zboru je melodija života i budućnosti
naših domova i domovine Hrvatske.
Svjetlo Božje ljubavi i primjer života ovoga bračnog para, ali i tolike braće
i sestara, poziva i ohrabruje nas da ne klonemo, da se ne zatvorimo, da ne
postanemo tamni ugljen – fosili života. Egoistično zadržavanje svjetla samo za
sebe ne darivajući ga drugima gasi život i nadu u budućnost. Slika dijamanta
izražava ljepotu života, slavu i dostojanstvo čovjeka. Po svojoj naravi čovjek
teži za slavom. Ponekad na pogrješan način, pod svaku cijenu. U broju svojih
cipela ne osjeća se dobro, a koračati mu je dalje i više. Međutim, ponižavajuće
je kad se predaje duša i prodaje tijelo za kratkotrajnu slavu, vlast i čast.
Samo je Bog dostojan slave i hvale. Upravo je riječ slava u Bibliji riječ za
Boga. Ali, Bog svoju slavu ne želi sam za sebe, dijeli je s nama. Za slavu
smo stvoreni i određeni. Svjesni toga, i onomu koga pratimo na vječni pokoj
znamo reći: Slava mu! Tako govorimo i kad čovjek više sliči ugljenu! Smrt je
neizbježna za svakoga čovjeka. Na tu ljudsku neizbježnu sudbinu u poganskom
Rimu podsjećalo se slavne osobe u najsvečanijem trenutku proglašenja
titula, pobjeda i zasluga. Prigodom dodjele ordena i odličja onima kojima su
se podizali slavoluci, na dan svečanosti, jedan sluga držeći u ruci lovorov vijenac,
i idući iza slavljenika, stalno je ponavljao ove riječi: memento mori, memento
mori! Sjeti se da ćeš umrijeti! Istina je to, ali ne potpuna.
Naime, smrt je neizbježni zid pred kojim se zaustavlja svako zemaljsko
biće. Ipak, mi kršćani u vjeri nadilazimo tu ljudsku, da ne kažem pogansku
logiku, svojevrsnu opomenu: memento mori! U svjetlu Radosne vijesti
Boga ljubavi koji radi nas i radi našega spasenja čovjekom posta, od toga, za
čovjeka najradosnijeg događaja, ovaj memento ostaje, ali dobiva posve drukčiji
smisao: Memento vivere! Spomeni se da ćeš živjeti! Ne više opomena, već radosna
poruka! Ne crni ugljen, već transformirani u dijamant – naša je budućnost.
Bog, izvor života, izvor je i slave. Nas, svoje sinove želi uvesti u svoju slavu.
Zato je čovjekom postao, ponizio se do dna križa, smrti i groba, da nas uvede
u slavu Kristova i našega uskrsnuća. Koliko je samo snažan, slavan i istinit
Kristov križ?!
„Bez poniznosti i skromnosti nema uspjeha ni slave“, rekoše neki dan trener
i igrači najslavnijega kluba. To mi priznajemo svakodnevno molitvom pozdravljajući
Djevicu Mariju, moleći da po muci Kristovoj i križu k slavi uskrsnuća
privedeni budemo. Bez žrtve i ljubavi nema pravoga uspjeha na razini osobnog
i društvenog života. Osobito to vrijedi za bračno i obiteljsko zajedništvo. Nikakvo
čudo da brak takozvanih slavnih, često zbog nedostatka žrtve, skromnosti
i poniznosti, neslavno završava. Egomanija poništava drugoga pretvarajući
ga u sredstvo svoje slave i užitka. „Dok meni ide dobro s tobom, i dok se
ja osjećam dobro, bit ćemo zajedno, inače mi ne trebaš!“ A gdje je ono „obećavam ti
vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti, ljubit ću te i poštovati u sve dane života
GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012.