Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

Dr. sc. fra Ivan ŠARČEVIĆ
Hodočasnikova pitanja
odočašće pripada pobožnoj praksi vjernikâ
svih religija. U nekima, poput islama, ono je
jedna od temeljnih vjerskih obveza. U drugima,
kao u katoličanstvu, „uzornost“ vjernika mjeri
se nerijetko po tome koliko je netko prošteništa
obišao, koliko hodočasničkih mjesta posjetio,
iako hodočašće nije vjernikova obveza.
Kroz povijest hodočašća stalno mijenjaju oblike,
ali antropološke pretpostavke, ljudske čežnje
i očekivanja, jednom riječju unutarnji sadržaj
hodočašća, gotovo je nepromjenjiv od samih početaka.
Osvrnut ćemo se na neke karakteristike
hodočašća i istaknuti neka pitanja važna za teološko
razmišljanje i kršćansko-crkvenu praksu.
Traženje duhovnog, svetog
zavičaja
Nema sumnje da hodočašće dotiče samu biti
čovjeka: čovjekov prolazni, putujući karakter na
zemlji. Homo viator, kako se čovjeka označavalo
na temelju biblijskoga iskustva njegove prolaznosti
i upućenosti na život s Bogom u vječnosti,
u naše se vrijeme shvaća kao homo mobilis,
pokretljivi čovjek, pri čemu se pokretljivost ne
odnosi toliko na čovjekovu upućenost na transcendenciju,
nego je mnogo više uronjena u organiziranje
sadašnjega vremena, na čestu i brzu
promjenu mjesta. Dostatno je sagledati jedan
dan neke osobe, osobito u gradovima: od ustajanja,
otpremanja djece u vrtić ili školu, vožnje po
raznim dijelovima grada, posla, hobija, izlazaka,
kupovine, provoda…
Mobilnost suvremenoga čovjeka nije, međutim,
relativizirala nego još više potvrdila čovjekov
putujući pa i hodočasnički karakter. Kad se,
naime, mislilo da će religija i s njom prije svega
njezini „pučki elementi“ – a hodočašće je jedan
od njih – oslabiti ili čak nestati (odumrijeti), suvremenost
pokazuje čovjekovu pokretljivost i
GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012. H
nesmirenost, a time i njegovu naklonost prema
hodočašću. U svijetu se registra novo oduševljenje
za hodočašća.
Osim općeg trenda mobilnosti u našoj globalnoj
i informatičkoj civilizaciji, u svijetu, a i kod
nas, i ratovi su pokrenuli čitave skupine ljudi
na seljenje, na „iskorjenjivanje“ iz stoljetnih staništa.
Uz to, i ekonomski su razlozi pridonijeli
da se suvremeni ljudi mnogo lakše odlučuju za
promjenu boravišta nego ljudi prijašnjih vremena.
Sve to sa sobom nosi ne male probleme,
povezane i s traumama preseljenja, prilagođavanja
novim okolnostima i iznad svega poteškoće
oko novih odnosa s ljudima u novim sredinama.
Čovjekova sigurnost na zemlji ne počiva samo u
sigurnom domu, točno određenoj zemljopisnoj
lokaciji (zavičaju ili nekom novom izabranom
lokalitetu) nego mu dolazi i od odnosa, jer je čovjek
eminentno relacijsko biće.
Upravo unutar tih dviju karakteristika čovjeka
„putnika“ – njegova zemaljskog humusa kao
toposa i relacije – nameću se pitanja za teologiju
i pastoralnu praksu s obzirom na suvremeno religiozno
hodočašće. Najprije se postavlja pitanje
jesu li i koliko današnja hodočašća refleks temeljnog
čovjekova iskustva, iskustva konačnosti
i prolaznosti, odnosno kako hodočašće stoji
u odnosu prema čovjekovu zavičaju, boravištu
i njegovim relacijama te unutar njih prema vječnosti
i Bogu? Traže li suvremeni hodočasnici ili
uopće suvremeni ljudi, uslijed rastućeg mobiliteta
i brzih putovanja, „stabilno i nepromjenjivo
ukorijenjenje u nekom svetom tlu“ 1 ili razumijevaju
život kao stalnu pokretljivost i izmjenu
mjesta?
1 Virgil ELIZONDO, „Wahlfahrt – bleibendes Ritual
der Menschheit“, u: Concilium 32 (1996) 4, 297-299,
ovdje 297. Elizondo donosi još neke karakteristike suvremenih
ljudi: „Što nam više znanja, znanosti i informacije
stoji na raspolaganju, to je veći zahtjev duše za
posljednjim smislom; što poduzimamo snažnije psiho-
143