Gospa Sinjska - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

166
Fra Miroslav MODRIĆ
Hodočastiti u Svetu Zemlju s ciljem
povratka evanđelju
Svako je hodočašće darovana prigoda vidjeti,
doznati, doživjeti nešto novo. Ali i prigoda
premisliti vlastiti život i svoj odnos prema Bogu i
bližnjemu. A Sveta Zemlja je svakako najprikladnije
odredište za takve vjerničke doživljaje jer tu
su se zbili jedinstveni i neponovljivi događaji u
odnosima Stvoritelja i stvorenja, Boga i čovjeka.
No, ni u Sv. Zemlji ništa ne dolazi 'samo od sebe'.
I tu valja stvarati uvjete, najprije u samom sebi, a
onda prihvatiti i darovano. 1 U tom procesu uloga
voditelja, odnosno duhovnog pratitelja, silno
je važna. Gotovo presudna.
O voditelju i vođenju
hodočašća
U ovom izvještaju ne govorimo o nekim putovanjima,
izletima ili kakvim drugim turističkim
razbibrigama, nego isključivo o kršćanskom
hodočašću, i to u Svetu Zemlju. Govorimo dakle
o vjerničkom hodu prostorom gdje je Riječ tijelom
postala i nastanila se među nama (Iv 11,14).
Svaki voditelj bilo kojega hodočašća – ne putovanja!
– već od njegove najave i prve prijave
hodočasnika počinje ‘voditi’ hodočašće, odnosno
‘stvarati’ hodočasničku zajednicu, te se s tim u
skladu treba i ponašati. Ustvari, već na početku
planiranja hodočašća treba imati jasnu spoznaju
ne samo o destinaciji nego i o njegovim ciljevima
te pod tim vidom stvarati cjelovit program, a i
sebe samoga za to pripravljati otvarajući svoje
srce za Boga i njegovu Riječ.
1 Sv. Jeronim, rođen i odrastao u Dalmaciji, koji je
dobro poznavao sveta mjesta i život u Isusovoj
domovini jer je od 386. do svoje smrti 420. proveo
živeći isposnički u Betlehem, pišući prijatelju
prezbiteru Paulinu iz Nole, kaže da za kršćanina
nije dostatno to što je u Jeruzalemu nego na kakav
je način u njemu (usp. Ep 58,2).
Hodočasnicima obično nije posve jasno što
točno žele, što očekuju i traže na hodočašću u
Isusovu domovinu. Oni međutim znaju da je
to nešto posebno, da je na tim prostorima Bog,
recimo tako, na osobit način nazočan jer se tu
objavio u čovjeku Isusu iz Nazareta. Taj im kraj
ipak nije sasvim nepoznat, iako tamo možda nikada
nisu bili. Sa svetim mjestima su se naime
‘upoznavali’ čitajući Sveto pismo ili slušajući
Riječ Božju u svojim župnim zajednicama. Na
tom hodočašću se pak ‘susreću’, gledaju i ‘dotiču’
tisućljetne tragove mjestâ povezanih s njima
poznatim biblijskim događanjima. To su često
samo škrti tragovi, koji ih u prvi mah mogu i razočarati
– ako ih voditelj nije mudro uveo u istinu
da su od onda prošla mnoga stoljeća ljudskog
nemirnog življenja s mnogo promjena, rušenja i
gradnji. Ipak, i tim ne uvijek jasnim tragovima,
njima već barem donekle poznati tekstovi Pisma
postaju bliži, jasniji i dohvatljiviji te u njihovom
srcu ‘zvuče’ sasvim drugačije. Oni su razgovjetniji
nego prije susreta s tim blagim ‘Božjim
tragovima’. Upravo zato hodočasnici na svetim
mjestima mogu puno lakše doći u dodir i s biblijskim
događajima koji se odnose na ta mjesta,
na te tragove daleke biblijske prošlosti. Tada im
biblijska Riječ postaje važnijom od autentičnosti
pojedinih mjesta, od veće ili manje nakupine tih
povijesnih stijena. Tada postaju otvoreni za ono
što im Bog nudi, za djelovanje Duha i Riječi Božje
u njima. Zato mnogi dospiju do molitve. Do
duboke, iznenadne, neplanirane, darovane molitve
na svetim mjestima.
Dok hodočasnici i ne moraju sasvim jasno
znati kamo idu i što očekuju, voditelj pak mora
posve jasno znati kamo i zašto ide. I što ga sve
tamo očekuje. Mora mu biti jasno što je to što
hodočasnici često i ne-znajući traže i za čim njihova
duša i srce žude te im to s dubokim strahopoštovanjem
i ‘ponuditi’. Ne toliko svojim
programom i znanjem već kroza svoj osobni
GOSPA SINJSKA, kolovoz 2012.